Jučer je obilježena 13. godišnjica hapšenja osnivača Republike Srpske (RS) i ratnog zločinca <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Radovana%20Karad%C5%BEi%C4%87a&amp;">Radovana Karadžića</a>.&nbsp;Pravomoćno je 2019. osuđen na doživotnu kaznu zatvora.&nbsp;Također je ove godine na doživotnu kaznu zatvora pravomoćno osuđen i prvi čovjek VRS Ratko Mladić, a na višedecenijskim robijama za najstrašnije zločine završilo je i gotovo kompletno političko i vojno ratno rukovodstvo Republike Srpske.Najviša međunarodna sudska instanca jasno je presudila da je RS stvarana na zločinu. Laik bi na prvu rekao da je pravda zadovoljena. No, đavo je u detaljima, odnosno u tome što njihov zločin i dalje živi. Ne samo da je Republika Srpska danas entitet u Bosni i Hercegovini, ugrađen u Ustav i međunarodni Dejtonski sporazum, nego je RS upravo onakva kakvom su je Karadžić i ostali tvorci zamišljali.
Na ovom području Bošnjaci i Hrvati danas su na nivou statističke greške. Gradove širom RS krase murali Mladića, rjeđe Karadžića. Neprikosnoveni lider ovog entiteta smatra ih herojima i koristi istu onu zapaljivu, huškačku i mrzilačku retoriku, na kojoj su njih dvojica klala. Opozicija se protiv toga ne buni.
Možda bi poraz Karadžićeve politike predstavljala neka drugačija Republika Srpska, liberalna, kosmopolitska i multietnička. No, Republika Srpska je upravo ono što je Karadžić i zamišljao, komadić etnički čiste teritorije na kojem i dalje haraju zapaljivi nacionalizam, zatucani svetosavski konzervativizam i paranoja prema ostatku svijeta, posebnom onom civiliziranom.
S te strane se otvara ozbiljno pitanje - jesu li haške presude uistinu i poraz Karadžićeve politike. Jer cijena provođenja ostatka života u zatvoru, u zamjenu za Republiku Srpsku, uistinu je mala u odnosu na cijenu života 20.000 srpskih mladića koji su pali za tu Republiku Srpsku, da ne spominjemo hiljade hrvatskih te desetine i desetine hiljada bošnjačkih žrtava koje su ubijene da bi ta RS mogla postojati.
Danas gotovo ista kao i 1992.

Cijena provođenja ostatka života u  zatvoru, u zamjenu za postojanje  Republike Srpske, uistinu je mala

Karadžićeva pobjeda

Sa susjednom Republikom Hrvatskom posljednjih godina uglavnom imamo tenzične odnose. HDZ, stranka koja partokratski vlada ovom državom veći dio historije od 1990., kontinuirano trpa nos u unutrašnje stvari <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=tomislav%20Toma%C5%A1evi%C4%87&amp;">BiH</a> i lobira u Briselu za novi Izborni zakon, dok SDP-ov predsjednik Zoran Milanović Bosancima poručuje da uzmu „sapun i parfem“, što je ništa manje ponižavajuće od njegovog špaciranja po Bosni uz zaobilaženje državnih institucija.
I dok su tradicionalne politike u Hrvatskoj, kao i u većem dijelu bivše Jugoslavije, takve kakve jesu, nacionalističke, bahate i zlonamjerne, upravo u toj susjednoj zemlji pojavilo se svjetlo koje može biti nada za čitav region.
Nakon dvodecenijske neprikosnovene vladavine pokojnog Milana Bandića, čiji su maniri i obrazovanje bili obrnuto proporcionalni korumpiranosti, na čelo Zagreba došli su Platforma Možemo! i gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je u startu prešao na djela: pokrenuo je hapšenje zbog korupcije više od 20 Bandićevih saradnika, a u punom jeku su i reforma uprave i smanjenje broja administracije za čak oko 40 posto!
Dolasku Možemo! na vlast prethodilo je više od 15 godina aktivnosti tokom kojih su temeljno prostudirali mehanizme korumpirane gradske vlasti i razvili jasnu strategiju za obračun s tim praksama. Sada provode svoj plan.

U drugom najvećem hrvatskom gradu Splitu, koji je godinama mnoge zgražao svojim nacionalističkim skretanjem i pojavama poput Željka Keruma, sada je gradonačelnik Ivica Puljak, svjetski priznati fizičar koji je učestvovao u otkriću Higgsovog bozona, liberal s jasnim planom dovođenja u red javne uprave, privlačenja velikih investicija i pretvaranja Splita u tolerantni i progresivni centar regiona.

Novi pobjednici u Hrvatskoj, u najznačajnijim gradovima, na velika vrata najavljuju dolazak politika utemeljenih na potpuno drugačijim principima od dosadašnjeg sivila nacionalizma, klijentizma te koruptivne pljačke kao devastirajuće posljedice svega.
Puljak i Tomašević živi su dokaz da su drugačije politike u regionu moguće, ali kada imate prave osobe da ih iznesu. Ono što bismo možda i u BiH mogli dočekati i prije nego što se nadamo, ma koliko situacija trenutno izgledala tmurno.

Puljak i Tomašević živi su dokaz da su drugačije politike u regionu moguće, ali kada imate prave osobe da ih iznesu

Možemo! i u BiH

Nakon smrti <a href="https://avaz.ba/tag/2139/josip-broz-tito">Josipa Broza Tita</a> 1980. godine uslijedila je teška ekonomska kriza, koju su obilježili izrazito visoka inflacija, devalvacija dinara, zabrana uvoza mnogih proizvoda široke potrošnje, kao i problem s otplatom vanjskog duga nagomilanog tokom sedamdesetih godina. Sve to doprinosilo je razbuktavanju političkih sukoba i dizanju nacionalnih tenzija u zemlji.

Ponovo se stvarao i poticao osjećaj da jedni dijelovi zemlje žive na račun drugih. Nakon donošenja Ustava iz 1974., među mnogim srpskim intelektualnim i političkim krugovima postojala je frustracija zbog slabljenja centralne vlasti i jačanja republika, što se, također, tumačilo i kao direktno slabljenje srpske pozicije unutar države. Ovo nezadovoljstvo pretvorilo se u otvorene zahtjeve za ukidanje Ustava iz 1974. 
U tom kontekstu se posebno tražilo ukidanje ili umanjivanje autonomija Kosova i Vojvodine. S druge strane, na Kosovu je većinsko albansko stanovništvo zahtijevalo status republike, što se ispoljilo u velikim demonstracijama 1981., koje su federalne vlasti nasilno ugušile, pri čemu je poginulo nekoliko desetaka Albanaca.

Vrhunac nezadovoljstva srpskih elita položajem srpskog naroda i Srbije u Jugoslaviji izražen je kroz Memorandum SANU-a iz 1986. godine, koji je, kao dokument vrhovne srpske akademske institucije, postao svojevrsna okosnica svesrpskog pokreta koji tada raste. Memorandum je otvoreno zauzeo srpske nacionalističke pozicije. Sam titoizam i komunistički pokret u njemu osudio se kao antisrpski koji je omogućio dominaciju Hrvatske i Slovenije na račun Srbije. To se, između ostalog, opravdavalo i kroz osudu AVNOJ-evskih granica, koje su, prema autorima, razbile srpsko jedinstvo u zemlji, podijelivši srpski narod u nekoliko republika. Autori Memoranduma su isticali da je Srbiji nametnuta ekonomska blokada od Hrvatske i Slovenije i da joj je onemogućen prirodan ekonomski i politički razvoj. Partija je optuživana da su njome još od prije rata dominirali hrvatski i slovenski kadrovi koji na Jugoslaviju gledaju samo kao na prijelaznu fazu prema otcjepljenju.
Frustracije ustavnim položajem Srbije, široke ovlasti koje su date autonomijama i nemiri na Kosovu koji su tokom osamdesetih kontinuirano trajali, u konačnici su doveli Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije. Milošević je od nacionalističke struje posmatran kao lider koji bi trebao vratiti teritorijalnu cjelovitost Srbiji smanjivanjem ovlasti autonomnih pokrajina te ponovnim jačanjem federalnog nivoa vlasti. Ove nacionalističke tendencije nailazile su na otpor unutar same partije pa se Milošević najprije obračunao s oponentima među srbijanskim komunistima, najprije s liderom beogradskih komunista Dragišom Pavlovićem, a zatim i Ivanom Stambolićem, predsjednikom Predsjedništva Srbije i Miloševićevim političkim mentorom. Tako se pod okriljem Saveza komunista, u sistemu koji se legitimirao na krilatici “bratstva i jedinstva”, klasnoj borbi radničke klase i marksističkoj doktrini, pojavio lider republike koji je govorio jezikom nacionalne politike.

Sljedeći korak bilo je proširivanje vlasti iz Srbije na ostatak države. S tim ciljem pokrenut je projekt Antibirokratske revolucije, poznatije i kao „jogurt-revolucija“. Bio je to niz protesta Miloševićevih pristalica u Vojvodini i na Kosovu te u Crnoj Gori, koji su za cilj imali rušenje njihovih vlada. Prvo je u Vojvodini 6. oktobra 1988. nakon višednevnih protesta cjelokupno pokrajinsko rukovodstvo Vojvodine podnijelo ostavke i zamijenjeno je Miloševiću lojalnim ljudima, da bi 10. januara nakon protesta u Podgorici i tadašnje crnogorsko rukovodstvo sutradan podnijelo ostavke i bilo također zamijenjeno Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem. Isto je učinjeno i na Kosovu, na kojem su protesti zbog najave smanjenja autonomije iskorišteni za uvođenje vanrednog stanja (odobrenog u SFRH), uz hapšenje vođe Saveza komunista Kosova Azema Vlasija i smjenjivanje kosovskog rukovodstva.
Tri mjeseca kasnije, 28. juna 1989. na obilježavanju 600. godišnjice Kosovske bitke na Kosovu polju, na Gazimestanu, Milošević je pred prisutnima, kojih je prema procjenama bilo blizu milion, izgovorio zlokobnu rečenicu koja se tumači kao najava realizacije velikosrpskog projekta:
- Šest vjekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.
Ni Bosnu i Hercegovinu nisu mimoišla turbulentna dešavanja u Jugoslaviji s kraja osamdesetih te se na udaru našlo i njeno političko rukovodstvo. Za razliku od pokrajina i Crne Gore, BiH je uzdrmana preko privredne afere. Nakon izbijanja požara 25. januara 1987. u fabrici, pokrenula se istraga u kojoj je Služba državne bezbjednosti (SDB) preuzela kontrolu nad svim postrojenjima „Agrokomerca“. Počelo je ispitivanje finansijskog stanja kombinata i otkriveno je, navodno, 5 falsificiranih telefaks naloga u visini oko 16 milijardi dinara.
„Agrokomerc“ je poslovao s mjenicama bez pokrića. Podignuta je tužba zbog „kontrarevoluciornog djelovanja“ protiv Fikreta Abdića, tadašnjeg čelnika „Agrokomerca“, kao i njegovih bližih saradnika. S političke scene uklonjen je Hamdija Pozderac, tada de facto lider Bosne I Hercegovine, a poslije i njegova braća Hakija i Sakib.
Mnogi su ovo tumačili upravo kao orkestriran napad Miloševića da se BiH ostavi bez političkog rukovodstva i obezglavi te omogući predsjedniku Srbije da u njoj kroji odnose.

Miloševićeve politike naišle su na žestok otpor u ostalim republikama, posebno Sloveniji i Hrvatskoj, čija su rukovodstva sve više počela zastupati tezu da zemlju treba potpuno konfederalizirati. Pokušaj da se „jogurt-revolucija“ izveze i u Sloveniju 1989. naišao je na odlučnu reakciju slovenskog rukovodstva koje je zabranilo skup, a mitingaši koji su se pokušali okupiti u Ljubljani su uhapšeni.
Politička kriza u Jugoslaviji došla je u trenutku pada Berlinskog zida i početka raspada Sovjetskog saveza, gdje su i zapadni političari vršili veliki pritisak na Jugoslaviju da promijeni politički sistem uvođenjem demokratskih izbora.
(U sljedećem broju feljtona čitajte o izborima u BiH 1990. godine)

Došavši na čelo Srbije, Milošević je počeo ispunjavati ciljeve iz Memoranduma SANU-a.  Na udar došlo i političko rukovodstvo BiH. Na Gazimestanu Milošević najavio ratove

Zlokobni govor Miloševića na Gazimestanu

BiH u raljama velikosrpskog nacionalizma

Dvije bombe odjeknule su danas u bh. javnosti, obje vezane uz „probleme“ s diplomama ključnih SDA-ovih protagonista.
Jedna je hapšenje direktora OSA-e Osmana Mehmedagića Osmice, koji je priveden po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine zbog afere „Diploma“, odnosno nezakonitog pribavljanja diplome s Američkog univerziteta u vlasništvu Denisa Prcića. Pored toga, Mehmedagić se sumnjiči i za pranje novca prilikom kupovine dvije kuće u Sarajevu. 
Druga je potvrda koja je stigla s Medicinskog fakulteta u Zagrebu da nema podataka da je "doktorica" Sebija Izetbegović, direktorica KCUS-a, na ovom fakultetu ikad položila ijedan ispit, što dovodi u pitanje njen magisterij, pa samim tim i titulu doktorice kojom zahtijeva da je oslovljavaju.

Sebijin suprug i Osmicin kućni jaran, također i lider SDA,&nbsp; Bakir Izetbegović, hapšenje Mehmedagića je, po običaju, nazvao udarom na Bošnjake i pokušajima „antidržavnih politika da zavladaju OSA-om".

Na momente zamislimo da je Izetbegović zaista u pravu (iako zasigurno nije) kada ovo tvrdi i da je dotični, zajedno s drugim optuženicima iz SDA u ostalim procesima, posve nevin. Šta bi to onda tek govorilo o Bakiru Izetbegoviću kao lideru, toliko nesposobnom da mu redom udaraju na sve ključne ljude i otimaju institucije, a on jadan nemoćan da se od bilo čega odbrani i zaštiti interese Bošnjaka?Bakirovom logikom, kome treba takav lider i čemu on takav nesposoban i nemoćan služi?
No, problem Izetbegovića je mnogo veći od vlastite nesposobnosti, iako je i ona svakako neupitna.
Mehmedagić, kako bi ostao na poziciji nakon što mu je poništena diploma privatnog fakulteta u Banjoj Luci, jeste priložio lažnu i izmišljenu diplomu s Američkog univerziteta na kojem, dokazi jasno pokazuju, nikada nije ni studirao.
Iako Osmica nije ispunjavao uslove da ostane na poziciji šefa OSA-e, Izetbegović je, prkoseći zakonu i zdravom razumu, insistirao da kompromitovani i neobrazovani Osmica i dalje upravlja OSA-om, a ne neki drugi kvalifikovan, obrazovan i stručan Bošnjak. Zbog čega? Pa upravo zato što je takav neobrazovani i kompromitovani Osmica bio njegov lojalni kućni kadar, spreman da odrađuje prljave poslove, te resurse OSA-e koristi, ne za zaštitu države, nego za obračun Bakira s njegovim ličnim neprijateljima, posebno u bošnjačkom korpusu. Naravno, kada se kompletna obavještajno-informativna mašinerija koja je Bakiru na raspolaganju koristi za najgnusnije klevetanje, prijetnje, crtanje meta na čelo i finansijske pritiske prema svim onim bošnjačkim novinarima, političarima i intelektualcima koji su kritikovali Izetbegovića i SDA, to dakako, za Bakira nije udar na Bošnjake.

Isti primjer kućnih kadrova sumnjivih diploma imamo i u slučaju KCUS-a, na čije je čelo Izetbegović postavio vlastitu suprugu, te joj dao odriješene ruke da napravi haos u ovoj instituciji, protjera iz nje najveće stručnjake, ostavi bolnicu bez osnovne opreme te tokom pandemije koronavirusa zabilježi rekordan broj smrtnih slučajeva, sve uz priključivanje pacijenata na Fadilove „malina respiratore“, još jedne afere vodećih glava SDA.
Kućni čovjek je i njegov fikus postavljen u Predsjedništvo Šefik Džaferović, koji se ne sastaje često sa svjetskim zvaničnicima niti ima bilo kakve ozbiljnije državničke aktivnosti, ali u svojstvu najvišeg funkcionera u državi javno prijeti novinarima koji razotkrivaju afere i napada Tužilaštvo zbog hapšenja Mehmedagića, iako ni prvi ni drugi slučaj nemaju veze s njegovom funkcijom. No, on u najvišu instituciju nije ni postavljen da kao najbolji kadar predstavlja državu, nego da kao lojalni poslušnik služi bračnom paru i njegovim prizemnim interesima.
Stoga, ovo hapšenje teško može biti udar na državu Bosnu i Hercegovinu, ali svakako jeste prijeko potrebno zadovoljavanje pravde protiv privatne države Bakira Izetbegovića.
Za Bosnu i Hercegovinu nije mogla postajati gora antidržavna politika, a za Bošnjake veće poniženje, od toga da im državom upravlja jedna porodična oligarhija i njeni lojalni kućni kadrovi, svi zajedno ogrezli u kriminal i koruptivne radnje. To je država u kojoj vam ne trebaju ni znanje, ni obrazovanje ni sposobnost, samo lojalnost jednom bračnom paru... A diplome - njih ćemo naštancati. To i nije država, nego privatni begovat.Privatni begovat u kojem većina Bošnjaka treba da igra ulogu „raje“ koja će da šuti, živi u siromaštvu, plača harač i omogućava Bakiru i Sebiji da na miru harače budžet, grade vile i tržne centre, upravljaju resursima i na najviše funkcije uhljebljuju svoje poslušne Osmice i Šefike. No, čini se da se begovat ubrzano urušava. Inšallah!

Za Bosnu i Hercegovinu nije mogla postajati gora antidržavna politika, a za Bošnjake veće poniženje, od toga da im državom upravlja jedna porodična oligarhija i njeni lojalni kućni kadrovi. Jer to nije država, nego privatni begovat

Hapšenje Osmice i otkrivanje Sebijine školske spreme udar je na Bakirovu privatnu državu

Uz povike "Domovina i život!", što je naziv kontroverzne pjesme, ali i "Dolje diktatura!" i "Mi se ne bojimo!", desetine hiljada uglavnom mladih Kubanaca, frustriranih nakon višemjesečne krize, pandemijskih ograničenja i vladinog zanemarivanja, protestiraju na <a href="https://avaz.ba/tag/1953/kuba" style="font-weight: bold; color: rgb(255, 0, 0);">ulicama kubanskih gradova</a>&nbsp;protiv komunističke vlade.Sam protest djeluje kao svojevrsna historijska prekretnica u državi u kojoj već više od šest decenija vlada komunistička strahovlada i gdje se svaki otpor vlasti najstrožije kažnjavao.Braća Kastro (Castro) vladala su Kubom više od šest desetljeća. Uspjeli su preživjeti i val pada komunizma krajem osamdesetih. No, za razliku od kineskih komunista, nisu pretjerano mijenjali ekonomski model, zadržavajući u zemlji rigidni socijalistički sistem i time je osuđujući je na siromaštvo, oskudicu i međunarodnu izolaciju.Sigurnost koju je zavodljivo ponudio komunizam, prije svega u pogledu besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite, za kubanski narod imala je cijenu u gubitku svega ostalog, najprije slobode.Međutim, promjene se spremaju. Fidel je umro 2016. godine. Raul, dugogodišnji ministar odbrane, prije nego što je naslijedio svog brata na mjestu predsjednika i šefa Komunističke partije, odstupio je prije tri godine. Iako su njegova djeca utjecajna, čini se da ga neće naslijediti.Onemoćala Komunistička partija Kube postepeno ostaje sa sve manje resursa i saveznika s kojima bi mogla i dalje održavati svoju diktaturu, a čini se da se i Kubanci sve manje boje. Američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) ima jedinstvenu historijsku priliku učiniti ono o čemu je predsjednik Kenedi maštao prije šezdeset godina - okončati komunističku eru na Kubi. I to ne zbog SAD, kojima to više ništa ne znači, nego zbog kubanskog naroda.Predsjednik Kube Migel Dijaz (Miguel Diaz) rekao je da je voljan učiniti sve da održi revoluciju živom. No, čini se da je upravo okončanje revolucije ono što je neophodno da se Kuba ponovo učini živom.

Sigurnost koju je zavodljivo ponudio  komunizam imala je cijenu u gubitku svega ostalog

Gladna djeca komunizma

Da li će RS biti ukinuta? Da li će se RS otcijepiti? Da li će se <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BiH&amp;">BiH</a> raspasti? Hoće li biti formiran treći entitet? Hoće li konstitutivni narodi biti ukinuti?
Ovo su neka od glavnih pitanja koja već dvije i po decenije dominiraju javnom scenom u BiH i predstavljaju osnov političkih sukobljavanja, medijskih analiza, javnih panela, publicističkih djela, akademskih disertacija...
Prošle sedmice zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD u Uredu za Evropu i Evroaziju Metju Palmer (Matthew) sastao se s bh. političarima kako bi razgovarali o izmjenama Izbornog zakona. Potreba za tim nametnula se još prije 12 godina, nakon presude “Sejdić - Finci” i potvrde o diskriminatornom karakteru bh. ustava, ali čitava stvar dodatno je zakomplicirana kada je izmjene, zbog slučaja “Komšić“, HDZ uvjetovao omogućavanjem da svaki konstitutivni narod zasebno bira članove Predsjedništva.
U kakvoj vezi su ova dva primjera? Pa, dok se, s jedne strane, u javnosti konstantno kreira narativ da je BiH pred apokaliptičnim scenarijima ukidanja i otcjepljenja, što bi značilo urušavanje kompletnog državnopravnog poretka, s druge je Dejton toliko „čvrst“ i „stabilan“ da mu 12 godina s mjesta nisu u stanju pomjeriti ni tako jedno banalno pitanje poput diskriminatornog izbora članova Predsjedništva.
Problem leži u činjenici da je postojeći ustav rezultat zamrzavanja rata i što nijedna strana nije posve zadovoljna njegovim rezultatom. To se, poslije oružane, manifestiralo u kontinuiranu verbalnu borbu između državnopravnih i nacionalnih politika, u kojoj svaka strana iščekuje geopolitička čuda i svoju konačnu pobjedu ili, pak, radi vlasti, podmuklo zloupotrebljava iščekivanja kod svoje glasačke publike. No, sve to skupa liči na ratnike koji jedni na druge pucaju iz praznih pušaka.
Realnost jeste da je rat završio 1995., a da u Dejtonskom sporazumu jesu naš ustav i državno uređenje. 
Da, on jeste diskriminatoran, nepravedan, karta za nefunkcionalnost, ali je to sve što imamo. Niko drugi ga neće promijeniti dok se sami ne dogovorimo šta i kako želimo da promijenimo u njemu, ako se dogovorimo. Ako ne, neće ni biti promijenjen. I tu je kraj priče.

Realnost jeste da je rat završio 1995. i da je Dejton naš jedini ustav

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

<a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Predsjednik SDA Bakir Izetbegović, gostujući na Hayat televiziji, još jednom je potvrdio kako planira da se kandidira za Predsjedništvo BiH.</a> 

-Radovalo bi me da gospodin Radončić ponovo uđe u utrku, s njim su utrke uvijek zanimljive, on ima svoj temperament i svoj način, pa bilo bi zanimljivo i veselo ući u jednu utrku i s njim i s Nikšićem, eventualno sa Zvizdićem, ako dobije potporu, neće biti dosadno sve u svemu - lakonski i pomirljivo najavio je Izetbegović.

Naravno, ne treba ni sumnjati da su njegove optimistične riječi i komplimenti tek blef koji ispod površine ima posve druge ciljeve. A cilj je prizvati što više protukandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva na izbore 2022. Znakovito je da se u istom intervjuu Izetbegović prisjetio i 2010., kada je, navodno kao autsajder, uspio pobijediti Silajdžića i Radončića u utrci za Predsjedništvo. Upravo mu je spomenute 2010. godine mnoštvo suparnika na izborima omogućilo da „pobijedi kao autsajder“, sa zvanično samo 20 hiljada glasova više od Radončića, ali uz zabilježene brojne nepravilnosti i enorman broj poništenih glasova.
Isto se ponovilo 2014., kada je imao četrdesetak hiljada glasova više od Radončića, iza kojeg su još bili i Emir Suljagić, Bakir Hadžiomerović, Sefer Halilović, Mustafa Cerić i mnogi drugi.
Jasno je zašto Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije odgovara što više protukandidata i što rascjepkanija opozicija. Trideset godina vlasti SDA značilo je i kontrolu onih koji broje glasove, a glasove je uvijek lakše pokrasti kad na listićima imate mnoštvo, a ne samo dvije ili tri opcije.
Trideset godina vlasti je značilo i 30 godina kontrole resursa. Kontrola resursa značila je, dakle, kontrolu života i radnih mjesta dobrog dijela glasačkog tijela, a sve to u konačnici znači i kontrolu glasova.

Poučen iskustvima prijašnjih izbora, dio opozicije okupljen oko trojke je na mikro nivou Kantona Sarajevo na lokalne izbore odlučio izaći sa zajedničkim kandidatima za načelnike. Rezultat je bio “metenje” SDA iz glavnog grada. I Izetbegoviću je jasno da broj nezadovoljnika katastrofalnim rezultatima politike njega i njegove stranke u društvu višestruko nadmašuje broj pristalica SDA. Zajednički kandidat opozicije izvjesno bi značio i Izetbegovićev uvjerljiv poraz na izborima. Stoga, jasno je da će SDA narednih mjeseci ulagati silne napore da različitim spletkama, pritiscima i primamljivim ponudama razbije opoziciju te protiv sebe na izbore 2022. dovede raštiman orkestar.
Najveći izazov za opoziciju do 2022. godine bit će upravo da u jednom komadu i sa zajedničkim kandidatima izađe na izbore. Sve drugo značilo bi pobjedu SDA i prije izbora.

<h2> Kasno i neiskreno pružanje ruke</h2>

Znakovito je da je nakon višemjesečnih bjesomučnih napada i optužbi SDA-ove mašinerije prema političkim suparnicima Izetbegović odjednom odlučio koristiti pomirljiv ton prema liderima opozicije i čak pozvati opozicione stranke da zajedničkim snagama rade na rješavanju Izbornog zakona kako bi se zadovoljile međunarodne presude. Izetbegovićevo prividno pružanje ruke opoziciji nešto više od godinu pred izbore, u jeku silnih afera i katastrofalnih politika, za cilj ima stvoriti utisak da SDA nije uzrok problema koji je potrebno ukloniti, nego legitimni partner u borbi za zajednički cilj. No, ovo snižavanje tona i pokušaj smekšavanja opozicije i njenog lakšeg razbijanja prenaivno je i previše providno čak i za Izetbegovića.

I Izetbegoviću je jasno da broj nezadovoljnika katastrofalnim rezultatima politike njega i njegove stranke u društvu višestruko nadmašuje broj pristalica SDA

Izetbegović: Nostalgično se prisjeća 2010

Čega se Bakir plaši

Pokušaji bh. vlasti da se izbore s koronavirusom do sada su se sastojali od niza promašaja, koruptivnih skandala i pogrešnih odluka, u čemu prednjači Bakirov <a href="https://avaz.ba/tag/222/fadil-novalic">premijer FBiH Fadil Novalić</a>. 

Dovoljno je spomenuti nabavku 100 kineskih respiratora upitnog kvaliteta za 10,5 miliona KM, nesposobnost da se nabave vakcine, brojne laži i prazna obećanja o nabavci, osuđivanje građana na odlazak u Srbiju na vakcinaciju i međunarodnu sadaku ili Novalićeve nebulozne izjave, tipa da vakcine nisu nabavljali kako na nama ne bi eksperimentirali.

Novalić je 10. juna objavio da je potpisan ugovor o direktnoj nabavci 500.000 kineskih vakcina „Sinopharm“ za FBiH. Ako i ostavimo po strani činjenicu da je 500.000 doza nedovoljno za imunizaciju Federacije, koja broji više od dva miliona stanovnika, pojavljuje se novi problem - nije sigurno koliko je i je li uopće kineska vakcina djelotvorna protiv novog delta soja koji se pojavio u BiH. Prof. dr. Jasenko Karamehić, imunolog, u izjavi za „Avaz“ ističe da o djelotvornosti “Sinopharma” do sada nema dovoljno podataka.
-EU priznaje samo vakcine koje je ona ispitala i zaključak je da su samo dvije učinkovite - “Pfizer” sa 88 posto i “AstraZeneca” sa 63 posto. Rusija kaže da je i „Sputnjik V“ efikasan i ja, lično, vjerujem Rusima jer sam radio s njima u SAD i znam da imaju izvanrednu medicinu. Što se tiče kineskih vakcina, nemam ulaznih podataka jesu li kineske vakcine „Sinovac" i "Sinopharm" efikasne ili nisu - rekao je Karamehić.
Iako za sada Kina ne objavljuje detaljnije podatke o efikasnosti dviju kineskih vakcina, postoje osnovane sumnje da je njihova efikasnost protiv delta soja, u najboljem slučaju, daleko slabija.
U intervjuu za državne medije Feng Zijian, istraživač i bivši zamjenik direktora u Kineskom centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), rekao je da su protutijela koja su pokrenula dvije kineske vakcine protiv COVID-19 manje učinkovita protiv varijante delta u usporedbi s drugim vakcinama, ali da i dalje nude zaštitu, objavio je nedavno Reuters.
Iako Zijian nije imenovao dva cjepiva, rekao je da su spadala u kategoriju inaktiviranih cjepiva, koja sadrže "ubijeni" koronavirus koji se ne može replicirati u ljudskim stanicama. I “Sinopharm” i “Sinovac” koriste se inaktiviranim pristupom, s tim da se u izvještaju dodaje da pet od sedam vakcina protiv COVID-19 razvijenih u Kini koristi ovaj pristup.

Prema istom novinskom članku Reutersa, 350 ljekara i medicinskog osoblja u Indoneziji razvilo je infekciju COVID uprkos tome što je vakcinisano „Sinovacom“. Sve ovo budi više nego i dovoljno sumnje i straha da je, nakon silnih afera i mjeseci nesposobnosti da nabave vakcine, Vlada FBiH pred novom brukom, a građani pred novim problemom - da u FBiH stignu vakcine neefikasne protiv novog soja.
Dodatni razlog za strah predstavlja činjenica da je u Bosni i Hercegovini do sada vakcinisano veoma malo stanovništva, čime građani ostaju na nemilost novog soja.

U Bosni i Hercegovini do sada su potvrđena četiri slučaja delta soja koronavirusa, potvrdio nam je Teufik Goletić, šef Laboratorija za molekularno-genetička i forenzička ispitivanja na Veterinarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. - Radili smo analizu 12 uzoraka, a koje smo dobili 1. jula. Kod dva uzorka je potvrđen delta soj, a kod 10 je dominantan britanski soj virusa, odnosno alfa soj. Očekujem da će u narednom periodu delta soj preuzimati sve veće učešće i postati dominantan - rekao je Goletić i dodao da u najavi imaju nove uzorke.

U BiH potvrđeni prvi slučajevi zloglasnog soja.  Novalić naručio kineske vakcine „Sinopharm”, za koji se sumnja da je nedovoljno efikasan protiv delta soja

Novalić: Hoće li mu pomoći kineske vakcine

Delta soj "tvrd" za kineske vakcine?!

Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, <a href="https://avaz.ba/tag/119278/komunisticka-partija-jugoslavije">Komunističkoj partiji</a>, kao predvodnici antifašističke borbe i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), bile su odriješene ruke da novu Jugoslaviju skroji po svojoj mjeri. Nakon što je prethodno tokom rata bilo određeno to da će se nova država organizirati kao federacija šest republika i dvije autonomne pokrajine, na redu je bila transformacija društva, prema uzoru na Sovjetski savez, u socijalističku državu s Komunističkom partijom na čelu.

Predsjedništvo je 29. novembra 1945. godine u Ustavotvornoj skupštini proglasilo Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) i tom odlukom definitivno u Jugoslaviji ukinulo monarhiju s Petrom II Karađorđevićem i cijelom dinastijom Karađorđevića na čelu. Partija se okrenula izgradnji zemlje. Najvažnije pitanje koje se pred njom postavljalo bilo je pitanje agrarne reforme.
Sljedeće godine 13. oktobra 1946. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu Narodne Republike <a href="https://avaz.ba/tag/779/bih">Bosne i Hercegovine</a> (NR BiH), čije će prvo zasjedanje biti 11. novembra, dok će 31. decembra 1946. biti donesen prvi Ustav NR BiH.
U Bosni i Hercegovini je nakon Drugog svjetskog rata počelo dolaziti do radikalne transformacije ekonomskog sistema. Privatne fabrike su nacionalizirane, bankama, vjerskim zajednicama, privrednim društvima ili imućnijim pojedincima nekretnine i imovina su oduzete. Privatno vlasništvo u ekonomiji bilo je ograničeno na obrte do pet zaposlenih. Zbog svog geografskog položaja u sklopu Jugoslavenske federacije, poslijeratna Bosna i Hercegovina je označena kao osnova za razvijanje vojne odbrane.

To je značilo veliku koncentraciju Jugoslovenske narodne armije i razvoj namjenske industrije. Nakon Drugog svjetskog rata krenula je obnova i izgradnja razorene zemlje, grade se nove željezničke pruge, ceste, fabrike i hidroelektrane. Došlo je do ubrzanog razvoja industrije, posebno metalurške, namjenske, mašinske, prehrambene, tekstilne, proizvodnje lijekova, izgradnje elektroenergetskog sistema, hidrocentrala, novih gradova i fabrika, škola i visokoškolskih ustanova, bolnica, domova zdravlja, uspostavljen je sistem zdravstvene i socijalne zaštite za cjelokupno stanovništvo. Čitav taj ubrzani privredni i prometni razvoj značio je i širenje postojećih gradova te nastanak novih, kao i porast broja stanovnika u urbanim sredinama, te velike seobe iz ruralnih sredina. Također, jedna od prvih reformi koje su izvršene u novoj državi bila je agrarna reforma kroz kolektivizaciju vlasništva u poljoprivredi i osnivanje zadruga, a prema uzoru na Sovjetski savez. Seljaci sa svojim manjim posjedima bili su primoravani ulaziti u radne zadruge zajedno sa svojom zemljom i sredstvima za proizvodnju. Na ovaj način se htjela povećati efikasnost poljoprivrede, s obzirom na to da je zemlji izašloj iz rata proizvodnja hrane bio jedan od najvažnijih zadataka.
No, proizvodnja se nije bitnije povećavala. Zbog niskog uroda i obaveznog otkupa, na koji su poljoprivrednici bili primorani, ostajalo je malo proizvoda za potrebe porodice zadrugara, koje su stoga osiromašile te im se pogoršao društveni položaj, što je eskaliralo buntom seoskog stanovništva širom zemlje, od kojih je najveća i najčuvenija bila ona oružana u cazinskom kraju 1950. godine. Na kraju su i same komunističke vlasti uvidjele da su zadruge neefikasan način poljoprivredne proizvodnje te su ih postepeno počele raspuštati.
Obavezni otkup počeo se ukidati tokom 1951. i 1952., a 1953. donesena je uredba o seljačkim radnim zadrugama i njihovoj reorganizaciji, koja je de facto značila ukidanje zadruga. Posljednje seljačke radne zadruge nestale su do kraja pedesetih godina.

Godine 1953. došlo je i do ustavne reforme koja je imala za cilj ugrađivanje socioekonomskog modela samoupravnog socijalizma u Ustav. U Narodnoj skupštini FNRJ, umjesto Vijeća naroda, uvedeno je Vijeće proizvođača u skladu s novim ekonomskim trendovima. Jedno Savezno vijeće činili su poslanici koje su birali građani, a drugo poslanici koji su delegirali skupštine republika i dvije autonomne pokrajine. I Skupština Bosne i Hercegovine dobila je dva vijeća: Republičko vijeće i Vijeće proizvođača. Poslanici su se u Vijeća birali na izborima na kojima su građani glasali, čime se želio istaći demokratski karakter zemlje. Ipak, s obzirom na to da se glasalo samo za kandidate jedne partije i jedne ideologije, to je bilo daleko od istinske demokratije.

Sljedeći ustav donesen je 1963. godine, kao dodatni korak u učvršćivanju socijalističkog poretka i marksističke doktrine u same temelje države. U tom cilju i samo ime države je promijenjeno iz FNRJ u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), što će ostati njen službeni naziv do raspada. Za osnovu ekonomskog uređenja određeni su društveno vlasništvo, samoupravljanje i samoorganiziranje radnih ljudi.

Jedini izuzetak koji je napravljen po pitanju vlasništva je selo, gdje su zemljoradnici imali garantirano pravo na posjedovanje zemlje i sredstava za rad. Princip samoupravljanja zapravo nije bio reduciran samo na ekonomiju, nego je postavljeno kao organizacioni i funkcionalni princip cjelokupnih društvenih aktivnosti (zdravstva, školstva, kulture itd.). Sve političko-teritorijalne jedinice u državi (općina, srez, autonomne pokrajine, republike i sama federacija) proglašene su društveno-političkim zajednicama. U skladu s marksističkom doktrinom o “odumiranju države”, ukinut je hijerarhijski odnos između ovih zajednica i umjesto toga je uveden sistem međusobnih prava i obaveza.

Ova promjena Ustava desila se usljed samouvjerenosti da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno te da se snage sada trebaju potpuno posvetiti izgradnji samoupravnog socijalističkog društva. Ovakve reforme su išle u pravcu spuštanja ovlasti na niže nivoe kroz samoupravni model, od općine preko republike do federacije, kojim&nbsp;su sada dobili daleko širu autonomiju u odlučivanju i raspolaganju sredstvima upravljanja.No, umjesto rješavanja nacionalnog pitanja, ove promjene formalnog ukidanja hijerarhijskih odnosa između nivoa vlasti i decentralizacije odlučivanja dovest će do velikog otpora u prvom redu srpskih unitaristički orijentiranih krugova koji su smatrali da se na taj način slabi državna zajednica i razbija jedinstvo srpskog naroda, što će biti uvod u nove sukobe u zemlji.

<h2>Šta je pisalo u Ustavu iz 1946.</h2>

Ustavom iz 1946. BiH je definirana kao “narodna država republikanskog oblika” te je dobila svoju unutrašnju organizaciju. Ustav BiH je bio istovjetan ustavima ostalih jugoslavenskih republika. U njemu su bili definirani državnost, teritorija, kao i to da BiH zadržava sva suverena prava koja saveznoj državi nisu data Ustavom FNRJ. Ustav je naglašavao da će svi građani birači, muškog i ženskog spola, sve organe vlasti birati na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa. U Ustavu su se, također, garantirala neka univerzalna ljudska prava poput slobode vjeroispovijesti, prava udruživanja, obrazovanja, okupljanja... Prvi Ustav, za razliku od ZAVNOBIH-a, nije poimence spominjao narode koji žive u BiH.

U socijalističkoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina, kao ravnopravna republika pod vodstvom Komunističke partije, dobiva svoj ustav, izgrađuje institucije i započinje industrijalizaciju zemlje

Pobjeda NOP-a osigurala je našoj zemlji status republike

Razvoj stranačkog života: Kako je BiH funkcionirala s komunistima na vlasti

<a href="https://avaz.ba/tag/101593/edhem-pasic">Penzionisani diplomata i dugogodišnji ambasador Bosne i Hercegovine u arapskom svijetu Edhem Pašić</a> u razgovoru za „Sedmicu“ otkriva šta je Dobrica Ćosić od njega tražio 1992. u Beogradu te govori o stanju u bh. diplomatiji, nastanku SDA, početku rata u BiH, ali i značaju jačanja odnosa BiH s arapsko-islamskim zemljama, posebno na ekonomskom planu.

Bili ste diplomata u bivšoj Jugoslaviji, ali i Bosni i Hercegovini. Ipak, zanimljivo je to da Vas je početak rata u BiH 1992. godine zatekao u Beogradu. Kako ste Vi gledali na te događaje? - Ispričat ću vam jedan zanimljiv događaj u vezi s tim periodom. Rat je u BiH već bio počeo, za predsjednika novoproglašene Savezne Republike Jugoslavije postavljen je Dobrica Ćosić, koji je tražio sastanak sa mnom. Sjećam se, kada sam došao, da mu je kabinet u tom trenutku izgledao poput ratišta, ljudi u uniformama stalno su ulazili i izlazili, atmosfera je bila vrlo napeta.
U kabinetu su me dočekali Ćosić i tadašnji ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović, koji nas je ubrzo ostavio nasamo. Ćosić i ja smo razgovarali skoro tri sata. Ponudio mi je, zbog mog bogatog diplomatskog iskustva, da mu budem savjetnik za odnose s muslimanima, lokalno, regionalno i međunarodno. Govorio je: „Aram je što se ubijaju muslimani u Bosni...“
Kako ste Vi reagirali na tu ponudu?
- Pitao sam ga zašto onda ne spriječi to masovno ubijanje muslimana. On je govorio kako su mu ruke vezane, da želi spriječiti zlo, ali da su to historijski procesi i da se moraju prihvatiti.
Ponudio mi je kabinet, lijepu sekretaricu, novca koliko želim, samo da prihvatim poziciju. I pamtit ću uvijek ono što mi je rekao na rastanku: „<a href="https://avaz.ba/tag/13376/alija-izetbegovic">Alija Izetbegović</a> bi bio veoma sretan da ovo prihvatite.“ Kada sam ga pitao kakve on ima veze s Izetbegovićem, rekao mi je doslovno: „On je moj čovjek, ja sam ga napravio.“ Objašnjavao je kako su oni dobri prijatelji, da su redovno komunicirali, kako su on i njegova porodica bezbroj puta bili kod njega u vili na Senjaku.
Tvrdite da je Izetbegović bio projekt Ćosića?
- Ne, ja to ne znam. Ja vam samo prepričavam ono što mi je Ćosić u tom trenutku rekao. No, reći ću vam da sam kasnije ja pitao Izetbegovića za ove Ćosićeve tvrdnje i on mi je rekao da su tačne. A šta je taj čovjek imao učiti od Dobrice Ćosića, to tek treba istražiti.

Naravno, na kraju niste prihvatili ponudu Ćosića? - Odmah poslije sastanka zvao sam svog prijatelja, profesora međunarodnog prava Vojina Dimitrijevića da ga pitam šta misli o ovoj ideji. Rekao mi je samo: „Zaboravi na to. Ćosić je najveći prevarant kojeg je Srpkinja rodila.“ Naravno, nisam više pomišljao na to. Poslije sam bio užasnut kada sam slušao kako govori da je Bosna rak na zdravom srpskom tkivu koji treba odstraniti milom ili silom.

Da se vratimo na dio o Izetbegoviću. Kako ste Vi tada gledali na sam projekt osnivanja SDA?
- Kad je pravljena SDA, mom ocu, hafizu Ramizu Pašiću su ponudili su da bude šef stranke za srednju Bosnu. Kada su mu rekli šta će biti koncept ove stranke, on je to rezolutno odbio. Sjećam se da je govorio kako su kleronacionalne stranke protiv Boga koji nas nije stvorio razdvojene nego zajedno, a BiH ne može postojati ako nismo zajedno.
Alija Izetbegović je čak namjeravao da stranku nazove „Islamska demokratska stranka“, za šta mu je moj rahmetli otac smatrao da bi to bilo fatalno za Bošnjake. Barem je od tog imena na kraju odustao. Onda su razvijali propagandnu kampanju protiv nas, da mi je otac bio hrvatski, a ja srpski špijun.

U kojem pravcu ste krenuli nakon Beograda?

- Iz Beograda sam 1992. doslovno pobjegao u Egipat, koji je bio jedan od glavnih saveznika Jugoslavije. Moram reći da se u službenim vladinim biltenima tada pisalo krajnje negativno o BiH i našoj vladi. Iako nisam imao nikakvu formalnu funkciju, nastojao sam iskoristiti svoje diplomatske veze da utječem na egipatske vlasti da promijene stav.
Zbog čega je Egipat zauzeo takav stav?
- S jedne strane bili su vezani za Tita i savezništvo s Jugoslavijom. S druge su Aliju Izetbegovića posmatrali kao vođu bosanske verzije Muslimanskog bratstva, koje je Mubaraku bilo sinonim najvećeg zla. Putem svojih kanala sam ih uvjeravao da Izetbegović nije nikakav fundamentalista, da smo mi zemlja pod brutalnom agresijom koja se bori za pravo na postojanje, a da smo na izlazak iz Jugoslavije bili primorani.
A šta je Izetbegović, prema Vašem mišljenju, bio?
- Pa on je bio panislamista. Ali je, vjerujem, u nekom trenutku i sam shvatio da je ta politika za BiH kontraproduktivna.
oKasnije ćete postati istaknuta ličnost u bh. diplomatiji. Upoznali ste mnoge državnike i lidere, no posebno je zanimljiv bio Vaš susret s Ričardom Holbrukom (Richard Holbrook) u Njujorku...
- Holbruka sam sreo nekoliko godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Rekao sam mu da na Dejton gledam kao na veliki zločin prema BiH, da se nagradio zločin te da se stvorila luđačka košulja od države. Upitao sam ga zašto nam je to napravio. Potpuno otvoreno mi je rekao kako Republiku Srpsku smatra svojom najvećom greškom u životu, no bilo je kasno.

Kako ocjenjujete trenutno stanje u bh. diplomatiji? - To je jedno od pitanja koja mene more. Ja sam imao tu privilegiju da sam vodio Kabinet dr. Hasana Muratovića odmah poslije Dejtona. Mi smo tada bili ti koji su, vjerovali ili ne, Srbima i Hrvatima otvarali vrata u svijetu i omogućavali im da vide nekoga iz međunarodne zajednice. Mi smo tada bili prvi u regionu po tom pitanju. Danas smo posljednji.
Zbog čega?
- Ja ne znam ni kako funkcionira današnja diplomatija. Nigdje Bosna i Hercegovina nije tako podijeljena kao u Ministarstvu vanjskih poslova. Velika je anomalija što članovi Predsjedništva imaju ekskluzivne ovlasti da vode diplomatiju, vanjsku politiku, postavljaju ambasadore.
Niko se nikome ne miješa u posao, svako ima svoje kvote i svako može postavljati za ambasadore koga hoće, svoje ljubavnice, punice, strine, niko neće reagirati na to. Rezultat toga je da imamo izuzetno nesposobne diplomatske predstavnike, čast izuzecima. A i izbor ministara vanjskih poslova je katastrofalan...
Čini se da ni muslimanski element koji imamo nismo u diplomatiji uspjeli značajnije iskoristiti, da izvučemo veću korist od islamskih zemalja, prije svega kroz značajnije investicije u BiH?
I to je problem uređenja naše države, jer oni nas ne vide kao partnera, kao kompaktnu državu s kojom mogu pregovarati. Zato se „Beograd na vodi“ ne nalazi u BiH. Ali, naravno, ima tu i do naše nesposobnosti. Evo vam jedan primjer. Kada sam službovao u Kuvajtu, urgirao sam direktno kod kuvajtskog emira da investiraju u BiH. On je obećao pomoć. Uz podršku emira, uspio sam dogovoriti s braćom Mejlem, megauspješnim poduzetnicima koji se bave investicijama u zdravstvo, da investiraju u moju rodnu Fojnicu.
Pošto tamo ima ljekovitih voda, trebali su otvoriti veliki zdravstveni centar, koji bi uključivao hotele, bolnice... Bilo je pripremljeno sve za potpisivanje ugovora, da bih ja saznao od Kuvajćana da su domaćini insistirali na tome da predsjednik upravnog odbora svega toga bude neki imam s ahmedijom i bradom koga su doveli, što su kuvajtski investitori s gnušanjem odbili. Oni su nas poslije tog iskustva prekrižili.

- Sjajne stvari dešavaju se u Saudijskoj Arabiji. U reformama koje je pokrenuo Muhamed ibn Salman strogo se razdvaja vjera od države. Te reforme će sigurno uspjeti. Oni imaju program pod nazivom „Vision 2030“. Prave se novi industrijski centri, grad na Crvenom moru, imat će odmah milion stanovnika, vozit će se samo električni automobili, nevjerovatno je kuda ovaj svijet ide. Samo tri ozbiljna bogataša iz Saudije mogla bi ovu zemlju pretvoriti u raj. Oni ovdje dovode najveći šljam od investitora. I Saudijska Arabija je shvatila da taj koncept ne funkcionira i da se vjera mora odvojiti od države, a neki bi BiH da vode u suprotnom smjeru, što je tragično - navodi Pašić.

<h2>Ministricu inspirira šejh Brzina</h2>

Niste zadovoljni izborom ministara vanjskih poslova? - Pa uzmite samo za primjer aktuelnu ministricu Biseru Turković.Stjecajem okolnosti ona je bila Alijin diplomata i to joj je jedina referenca.
Ja sam joj, kada je služila u Kataru, davao neke savjete iz diplomatije. U jednom trenutku rekla mi je kako moram pod hitno upoznati jednog šejha u Bosni...
Da taj šejh nije slučajno Halil Brzina?
- Da, upravo on. Govorila je kako oni svi, iz SDA, idu kod njega, ljube mu noge, kako on njima daje duhovnu inspiraciju te da je poručio da mora i mene dovesti. Tu sam ponudu, naravno, rezolutno odbio. Molim vas, pa kuda mi to kao društvo idemo?

Alija Izetbegović je bio panislamista, ali je, vjerujem, u nekom trenutku i sam shvatio da je ta politika za BiH kontraproduktivna

Pašić: Kako su iz  Fojnice otjerali  kuvajtske investitore

Edhem Pašić za "Avaz": Dobrica Ćosić mi je 1992. rekao: "Ja sam napravio Aliju"

Nakon posljednje sjednice Vijeća sigurnosti UN-a dileme su, ako ih je neko još i imao, definitivno otklonjene - <a href="https://avaz.ba/tag/79050/christian-schmidt">Kristijan Šmit (Christian Schmidt)</a> bit će novi visoki predstavnik u BiH.

&nbsp;Šmit će 1. avgusta stupiti na dužnost uprkos Dodikovim najavama da će Rusija blokirati imenovanje koje je, navodno, moralo proći kroz Vijeće sigurnosti, za šta je dobio i podršku iz Srbije, i uprkos tome što je i sama Rusija to na sjednici zahtijevala.Vijeće sigurnosti je na tački o BiH povuklo pitanje imenovanja novog visokog predstavnika, i pored insistiranja Rusije, koja je tražila da se Vijeće sigurnosti izjasni o činjenici da je Vijeće za implementaciju mira (PIC), uz izdvojeno mišljenje Rusije, već prihvatilo ostavku Valentina Incka (Inzko), kao i imenovanje Nijemca Šmita.
Rusija je ostala usamljena jer su se ambasadori ostalih zemalja izjasnili pozitivno. Zanimljivo je da se ni Kina, kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, nije protivila imenovanju Šmita.
- Imenovanje novog visokog predstavnika u BiH je gotova stvar - jasno je poručio Ričard M. Mils (Richard M. Mills), zamjenik američkog ambasadora u UN-u.
Rusija nije povukla nikakav veto u Vijeću sigurnosti, jer za to nije dobila ni priliku, UN će samo konstatirati aktuelno stanje prema kojem, umjesto Incka, koji je podnio ostavku, PIC potvrđuje Šmita za novog visokog predstavnika.
Zanimljivo je da je Mils na sjednici još dodao kako nisu ispunjeni uvjeti za zatvaranje OHR-a te da će se to desiti tek kada se provede “5+2 agenda”.
Ona je usvojena u februaru 2008. godine od Vijeća za provedbu mira, čime su definirani uvjeti za zatvaranje OHR-a. To su, između ostalog, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanu, ali i pozitivna procjena situacije u BiH od Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, zasnovana na punom poštivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Iako je BiH ispunila neke od ovih uvjeta, jasno je da neki, poput vojne imovine i raspodjele imovine između države i nižih nivoa vlasti, još nisu riješeni. No, najspornija od svega je, vjerovatno, posljednja tačka “Pozitivna procjena situacije u BiH od PIC-a” i pokazuje paradoks politike Milorada Dodika. Naime, iako se radi o najgrlatijem zagovorniku ukidanja OHR-a, činjenica je da je upravo on jedan od vodećih uzročnika političkih nestabilnosti i sukoba u BiH, što onemogućava da se ispuni posljednji uvjet za zatvaranje OHR-a. Na taj način upravo je sam Dodik, sa svojom politikom, najbolji garant ostanka Ureda visokog predstavnika.

U svojim javnim istupima Šmit je jasno naglašavao da će mu cilj biti da bude posljednji visoki predstavnik u BiH. S obzirom na to da je jasno određeno šta su uvjeti zatvaranja OHR-a, izvjesno je da će Šmitov osnovni zadatak biti da stabilizira političku situaciju u BiH, smiri separatističke i konfliktne politike te vrati zemlju na put evropskih integracija. Glasanja u PIC-u i reakcije SAD jasno pokazuju da će za ovu politiku imati široku zapadnu podršku nasuprot Rusiji.

Veliki poraz Rusije i Dodika u Vijeću sigurnosti UN-a

Šta će Šmit morati uraditi da bi OHR bio zatvoren

Govoreći prije nekoliko dana na Glavnom odboru SDA, <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Bakir%20Izetbegovi%C4%87&amp;">Bakir Izetbegović</a> izjavio je kako je Federacija BiH u zaustavljanju negativnih posljedica korone na ekonomiju nešto bolja od evropskog i bitno bolja od regionalnog prosjeka. Tako, naime, stvari izgledaju u paralelnom Bakirovom univerzumu. Pogibeljni Fadilovi trulja respiratori, na koje je bačen basnoslovan iznos, vrhunska su roba, SDA sjajno vodi državu, Sebija je vrhunski menadžer, a ekonomija FBiH se, eto, natprosječno nosi s krizom.S druge strane, u onom stvarnom svijetu, u kojem Bakir ne živi, EBRD u naredne dvije godine za BiH predviđa najniži rast BDP-a u cijelom regionu. EBRD kao glavne probleme oporavka, između ostalog, ističe upravo lošu reakciju vlasti na pandemijsku krizu i nepoduzimanje strukturnih reformi. Svjetske finansijske institucije i ekonomisti godinama upozoravaju da stvari poput glomazne i neefikasne administracije, maćehinske stranačke kontrole državnih firmi, loših uvjeta za poslovanje privatnog sektora i visokog stepena korupcije direktno koče napredak ekonomije. No, i pored silnih pritisaka međunarodnih finansijskih institucija, evropskih država i SAD, vladajuće strukture, sa SDA na čelu, godinama tvrdoglavo odbijaju provesti strukturne reforme. I tu dolazimo do tačke u kojoj se stvarni svijet sudara s Bakirovim univerzumom. Naime, upravo su glomazna i neefikasna administracija, maćehinska stranačka kontrola državnih firmi, loši uvjeti za poslovanje privatnog sektora i visok stepen korupcije ono što omogućava Bakiru i njegovim kompanjonima vlastiti univerzum u kojem stalno kapaju pare, moć i utjecaj, sve uz kontrolu resursa, stranačkih uhljeba i ostalih sistemskih zavisnika. Oslobađanje ekonomije koje bi značilo razvoj za prosječnog stanovnika istovremeno bi značilo i pad moći partokratske hobotnice Bakira i njegovih partnera. A to je prag koji lideri i stranke koje su smisao svoje vladavine svele na kontrolu ljudi i resursa svakako ne žele prijeći.

Oslobađanje ekonomije koje bi značilo razvoj za prosječnog stanovnika istovremeno bi značilo i pad moći partokratske hobotnice

Bakirov univerzum

<a href="https://avaz.ba/tag/45591/predsjednistvo">Kada je riječ o utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva</a>, historijski zapis nam kristalno jasno otkriva - ovu poziciju, s izuzetkom 2006., kada je pobijedio Haris Silajdžić, redovno osvaja SDA. No, SDA-ov kandidat pobjeđuje tijesno, a nasuprot sebe redovno ima mnoštvo konkurenata iz opozicionih stranaka.

Tako je na posljednjim izborima u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva Šefik Džaferović pobijedio sa svega 18 hiljada glasova više od SDP-ovog kandidata Denisa Bećirovića, i to uz brojne pritužbe i svjedočenja o krađi glasova u korist Džaferovića, a nasuprot sebe je imao šest kandidata. Slična priča bila je i 2014., kada je Bakir Izetbegović, uz ponovo brojne dokaze o krađi glasova, pobijedio ispred Fahrudina Radončića s 46 hiljada glasova razlike, a osim njih, bilo je još čak sedam kandidata, te 2010., kada je Izetbegović zvanično imao tek 20 hiljada glasova više od Radončića, uz ponovo brojne pritužbe i nepravilnosti. I tada je u utrci bilo još sedam kandidata, od kojih je na trećem mjestu završio dotadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić.
Drugim riječima - većina građana ne želi imati SDA-ovog kandidata za člana Predsjedništva. No, zahvaljujući činjenici da je BiH jedna od rijetkih država u kojima ne postoje dva kruga glasanja za predsjednika države, čime se osigurava njegov legitimitet od natpolovične većine, kao i da opozicione stranke redovno izlaze svaka sa svojim kandidatom, za SDA ostaje dovoljna vlastita mašinerija da sa svega 20 do 25 posto ukupnih glasova njihov kandidat pobjeđuje.

Lekcija koju je opozicija trebala izvući iz svega ovoga jasna je - jedinstven kandidat za Predsjedništvo protiv bilo kojeg kandidata SDA donosi pobjedu, podijeljena opozicija najbolji je put da se u najvišu stolicu ponovo vrati Izetbegović. No, s izuzetkom zrelog nastupa trojke na lokalnim izborima, svi su izgledi da će opozicija i 2022. ponoviti stare greške. Iako je do izbora ostalo još godinu i po, stranke opozicije već sada kreću sa soliranjima i međusobnim prepucavanjima oko kandidata za Predsjedništvo.
NiP je tako i zvanično obavijestio da će imati svog kandidata. Kao imena zasad se spominju Elmedin Konaković, ali i Denis Zvizdić (iako on i dalje o(p)staje u SDA). Izvjesno je, također, da će svog kandidata isturiti i SDP, ali SDP ima i unutrašnje turbulencije u vezi s osobom koju treba promovirati. U Predsjedništvu sebe odavno vidi Denis Bećirović, čemu se protive mnogi članovi SDP-a, pa je povodom toga i potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović poručio da bi na tom mjestu radije vidio predsjednika stranke Nermina Nikšića.
Kako sada stvari stoje, teško je očekivati da bilo NiP, bilo SDP popuste po pitanju kandidata. Zato bi tačka spajanja mogao biti zajednički nestranački kandidat trojke ili nekog šireg opozicionog saveza, no za takvo rješenje osnovni je preduvjet da se daleko po strani ostave sujete i lične ambicije.

Kandidaturu, izgleda, razmatra i Haris Silajdžić, a da ga želi vidjeti na toj poziciji, otkrio je i novi lider Stranke za BiH Semir Efendić. Interes da se ponovo kandidira javno izražava i Mirsad Hadžikadić, a s uma ne treba smetnuti svakako ni Željka Komšića, za kojeg dominantno glasaju Bošnjaci. Fahrudin Radončić jedan je od rijetkih koji su već obznanili da nisu zainteresirani da se ponovo kandidiraju za Predsjedništvo BiH.

Svoje dosadašnje pobjede u utrci za Predsjedništvo BiH kandidati SDA mogu zahvaliti razjedinjenoj opoziciji

Hoće li opozicija opet nabaciti pobjedu Bakiru

Tokom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je bila glavno uporište jugoslavenskih partizana i centralna oblast narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije. Pokret koji je organizirala i vodila Komunistička partija Jugoslavije, koja je u Kraljevini Jugoslaviji djelovala u ilegali, zahvaljujući direktnoj podršci Sovjetskog saveza i brutalnosti fašističkog režima, brzo je postojao dominantna antifašistička snaga u zemlji.

Bosna i Hercegovina je tokom okupacije Jugoslavije 1941. godine pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Ustaše su stavile srpsko stanovništvo izvan zakona i započele progone i pokolje, što je veliki broj Srba navelo da se počnu masovno pridruživati partizanima te su na početku ustanka u BiH upravo oni činili okosnicu ovog pokreta. Prvi masovni ustanak izbio je 27. jula 1941. kod Bosanskog Grahova i ubrzo se proširio Bosanskom krajinom. Bosna i Hercegovina je veći dio rata bila poprište najtežih bitaka i većine okupatorsko-kvislinških ofanziva, poput Kozare 1942., Neretve i Sutjeske 1943. i Drvara 1944. godine. U BiH su se tokom rata desili i politički događaji presudni za ustroj nove Jugoslavije, poput Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Borbe za oslobođenje BiH započele su jula 1944., a završile su se 1. maja 1945. godine.
U ovom tekstu pažnju ćemo upravo svesti na političke događaje koji su vodili ka tome da se Bosni i Hercegovini, nakon nesretne epizode u Kraljevini Jugoslaviji, vrati državnost.
Od kraja juna do početka avgusta bio je izvršen pohod Grupe proleterskih brigada u Bosansku krajinu pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba NOP-a.
Uništenjem okupatorsko-kvislinških garnizona u mnogim mjestima i razbijanjem glavnih četničkih formacija i uporišta, najveći dio teritorije zapadne i srednje Bosne bio je oslobođen i povezan s oslobođenom teritorijom u susjednim oblastima Hrvatske, što će biti uvod u organizaciju prve partizanske političke jedinice u BiH. Ova teritorija je proširivana do sredine januara 1942.
Nijemci su donijeli odluku o pokretanju operacije „Vajs“ za uništenje „<a href="https://avaz.ba/tag/2139/josip-broz-tito">Titove države</a>“, kako je sam nazivao oslobođenu teritoriju s centrom u Bihaću. Oslanjajući se na izvojevane pobjede i stepen razvitka NOP-a u vrijeme Bihaćke republike, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) još odlučnije kreće u borbu za međunarodno priznanje NOP-a, što je bilo izraženo i osnivanjem AVNOJ-a i posebno prvom notom koju su Izvršni odbor AVNOJ-a i Vrhovni štab NOV-a i POJ uputili vladama sila antifašističke koalicije iz Bihaća januara 1943. godine.

To je dovelo do osnivanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 26. i 27. novembra 1942. godine u Bihaću. AVNOJ je konstituiran kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). U Proglasu AVNOJ-a narodima Jugoslavije poziva se na ratno djelovanje i promiče načelo federalizma. U skladu s odlukama AVNOJ-a, godinu kasnije održano je i Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. Završeno je 26. novembra u 4 sata ujutro.
Ovoj osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa. Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH je formalno konstituiran kao općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH, u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode, i u zemlji i u inozemstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ.
Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, „koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska“, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Na zasjedanju je izabrana delegacija od 58 članova koja će predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (29. novembra 1943.) Istovremeno je konstituirano Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, sastavljeno od 31 člana, s dr. Vojislavom Kecmanovićem, ljekarom iz Bijeljine, kao predsjednikom.
Odlukama ZAVNOBiH-a i voljom, prije svega, rukovodstva partije, s Titom i partijom na čelu, BiH je povratila svoju državnost nakon što je ona bila bezobzirno ukinuta tokom perioda Kraljevine Jugoslavije.
Odluke ZAVNOBiH-a i ostalih republičkih vijeća potvrđene su na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. godine, čime je definitivno odlučeno da će BiH biti ravnopravna jedinica u jugoslavenskoj državi. Kao glavne odluke, pored tačke da se Jugoslavija treba izgraditi na demokratskom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda, donesena je i odluka da se izbjegličkoj vladi u Londonu i kralju Petru II zabrani povratak u zemlju, da se AVNOJ konstituira kao zakonodavno i predstavničko tijelo Jugoslavije, da se Titu dodjeljuje titula „Maršal Jugoslavije“...

&nbsp;Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je od 30. juna do 2. jula 1944. u Sanskom Mostu na kojem je 1. jula 1944. godine donesena Deklaracija o pravima građana u BiH u kojoj stoji:- U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u povijesti Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodnooslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli izgrađivati svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u povijesti oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto odlučni da jednom zauvijek sahrane vjekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.
Nakon ulaska partizanskih trupa u Sarajevo 26. aprila 1945., sazvano je i Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a, koje je bilo posljednje ratno i uopće posljednje zasjedanje ovog tijela. Na Trećem zasjedanju u Sarajevu od 26. do 28. aprila 1945. ZAVNOBiH je bio pretvoren u Narodnu skupštinu i uspostavljena je prva Narodna vlada (Narodna Republika Bosna i Hercegovina).

- Narodi Bosne i Hercegovine stoljećima su živjeli zajedno, međusobno izmiješani i povezani zajedničkim interesima. Stoljećima je tuđin unosio sukobe i mržnju. Tu politiku mržnje i netrpeljivosti nastavile su u bivšoj Jugoslaviji sve protunarodne partije. U plamenu narodnooslobodilačke borbe brišu se tragovi zlosretne prošlosti i stvara se nerazrušivo bratstvo naroda Bosne i Hercegovine koji više neće dozvoliti da njihova domovina bude predmet borbe velikosrpske, velikohrvatske i muslimanske reakcije oko podjele vlasti - navodi se u Rezoluciji ZAVNOBiH-a.

Komunistička partija predvodila antifašistički ustanak u Jugoslaviji.  Pobjeda NOP-a direktno vodila i do vraćanja državnosti BiH

Kako su Tito i komunisti vratili državnost BiH

<a href="https://avaz.ba/tag/6108/predrag-kojovic">Predrag Kojović</a> podnio je ostavku na mjesto predsjednika Naše stranke (NS). Ostavka dolazi svega nekoliko dana nakon „incidenta“ koji je izazvala Irma Baralija, kada se neukusnim komentarom osvrnula na susret gradonačelnika Draška Stanivukovića i Benjamine Karić u Banjoj Luci. 
Iako bi ovo u uobičajenim okolnostima bio minoran incident, u NS-u je, kako saznajemo, doveo do burne svađe, nakon koje je Kojović prelomio. No, zapravo se radilo samo o iskri koja je zapalila benzin koji se u NS-u već mjesecima ubrzano izlijeva. Javna je tajna da je stanje u Našoj stranci kontinuirano loše.

Osipanje Naše stranke zapravo se može bilježiti od dana kada je nastala. Čak dva njena bivša predsjednika Bojan Bajić i Dennis Gratz više nisu članovi stranke, a iz NS-a je u međuvremenu izašao čitav niz utjecajnih ličnosti, od reditelja Dine Mustafića do profesora Damira Marjanovića. Ipak, spletom okolnosti, tačnije rasulo u SDP-u nakon odlaska Lagumdžije i kompromitiranje Komšića savezništvom sa SDA, glasačko tijelo ljevice okrenulo se masovnije NS-u na izborima 2016. i 2018. pod vodstvom Kojovića. No, čini se da sama stranka nije bila spremna na ovoliku podršku, pa rast broja glasova nije pratio i rast same stranke. Umjesto toga, NS je krenuo u još drastičnije osipanje, političko učahurivanje i nove runde unutrašnjih sukobljavanja, a za Marjanovićem, koji je na posljednjem Kongresu u utrci za predsjednika poražen od Peđe Kojovića, krenuo je i čitav niz kantonalnih zastupnika, vijećnika i članova.
U 12 godina djelovanja Naše stranke njen utjecaj uglavnom je ostao ograničen na Kanton Sarajevo i u manjoj mjeri druge urbane centre poput Tuzle. U pogledu članstva, NS nikada nije uspio postati masovni pokret, nastupajući, umjesto toga, kao elitistička stranka za probrane ljude.
Ovakvo brendiranje prema javnosti moglo je donekle funkcionirati u trenutku kada su u prvom safu njenog članstva bili oskarovac Danis Tanović, ugledni reditelj Dino Mustafić, politički teoretičar Tarik Haverić... Problem je, međutim, što se za današnje rukovodstvo stranke, oličeno u kadrovima poput Peđe Kojovića, Sabine Ćudić ili Srđana Mandića, teško može reći da su mimo politike stekli status društvene elite u profesionalnom životu.

No, najveći teret za Našu stranku na kraju je predstavljala sama vlast. Nakon što su 12 godina pažnju posvećivali lokalnim temama, poslije izbora 2018. i 2020. upravo na tom lokalnom nivou, odnosno na nivou Kantona Sarajevo i općine Centar, dobili su priliku da se dokažu preko premijera Edina Forte, svojih ministara i načelnika Srđana Mandića. No, stječe se utisak da se Naša stranka u svemu tome nije snašla.
Uz nesposobnost rukovodstva da stranku organizira kao veliku, funkcionalnu i kompaktnu cjelinu, NS, čini se, puca pod teretom vlastitih proturječnosti - liberalna stranka, koja nije ponudila nikakvu opipljivu liberalnu viziju Bosne i Hercegovine; elitistička stranka, bez naročite elite u članstvu; društvance posvećeno komunalnim temama koje, kada konačno dobije priliku da vlada, ostavi ispod sebe grad zarastao u travu, smeće i zmije.
To pucanje, koje je mjesecima bilo postepeno i tiho, čini se da s Kojovićem dostiže svoj vrhunac i ostavlja ozbiljno pitanje mogućnosti da se puknuto ikada više može zakrpiti. Naime, kod glasačkog tijela Naša stranka se duboko kompromitirala u svakom aspektu svog političkog djelovanja, što se jasno vidjelo i na lošem izbornom rezultatu 2020.

Potres u NS-u dolazi u trenutku kad SDA preživljava strmoglavo osipanje, brojne afere i kriminalne skandale. I, umjesto da se takvoj ranjenoj SDA suprotstavi konsolidirana i ujedinjena opozicija koja će im preuzeti vlast, sama kantonalna trojka, uz mršave rezultate, proživljava vlastiti proces unutrašnjeg pucanja, što u međusobnim odnosima što u strankama pojedinačno. Dozu zabrinutosti za budućnost zajedničkog djelovanja NS-a i SDP-a, a posredno i trojke, iskazao je i predsjednik Socijaldemokratske partije Nermin Nikšić. On je u komentaru povodom ostavke Peđe Kojovića kazao da će opstanak Bh. bloka ovisiti i o osobi koja će naslijediti Kojovića.
Kad se podvuče crta, najtačnijom se čini ocjena profesora Šaćira Filandre, a to je da je probosanska politika propala. Uz ovaj trend će se na izborima 2022., umjesto jasne pozicije i opozicije, birati između ostataka nekadašnjih političkih organizacija.

U pogledu članstva, NS nikada nije uspio postati masovni pokret, nastupajući, umjesto toga, kao elitistička stranka za probrane ljude

Kojović: Treći predsjednik Naše stranke

Godine osipanja i sukobljavanja u Našoj stranci: Kojovićeva ostavka za kraj

„Svi građani su jednaki u očima zakona, imaju isti pristup javnim položajima, mjestima i službi, u skladu s njihovim mogućnostima, bez obzira na razlike, osim u vrlinama i nadarenosti.“ Ovako glasi Član 4. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, jednom od osnovnih dokumenata Francuske revolucije. Na ovom principu izgrađena je gotovo kompletna zapadna civilizacija.
No, on nije ispoštovan u <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=bih%20hrvatska&amp;">dejtonskom ustrojstvu BiH</a>, gdje pravo na ključne javne položaje i funkcije vlasti stječete ne kao građanin nego kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, dok pripadnici tzv. ostalih nemaju ni elementarno ljudsko pravo da uopće budu birani na neke od najviših pozicija, poput Predsjedništva BiH.
Susjedna Hrvatska posljednjih godina u Evropi bjesomučno lobira da se izvrši pritisak kako bi se u BiH ovaj princip etničkog predstavljanja čak i dodatno pojačao, tako što bi se, osim zagarantiranih kvota i funkcija za „predstavnike konstitutivnih naroda“, izvršila i svojevrsna teritorijalno-etnička separacija samog glasačkog tijela, gdje bi narodi mogli glasati „samo za svoje“.
Hrvatska lobiranja završila su teškim debaklom. Nakon neuspješnog pokušaja predsjednika Zorana Milanovića da u NATO-ovu deklaraciju, u tački koja se tiče BiH, uvrsti pitanje konstitutivnosti naroda, jučer je i Evropski parlament odbio hrvatski prijedlog da se u Rezoluciju o BiH uvrste riječi „konstitutivnost“ i „legitimno predstavljanje“.

Iluzorno je očekivati da će evropske demokratije u BiH podržavati koncepte koji u tim državama ne samo da ne postoje nego negiraju i temeljne vrijednosti na kojima počivaju. A to je ujedno i jasna poruka kojim putem BiH treba ići da bi postala napredna evropska država - putem građanske države istinski ravnopravnih pojedinaca s jednakim pravom da biraju i budu birani i jednakom vrijednošću glasa.

Kako stvar izgleda kada najbolje ljude, bez obzira na njihovu etničku, rasnu ili vjersku pripadnost, jednostavno pustite da pod jednom zastavom rade ono u čemu su najbolji, upravo posljednjih dana demonstriraju košarkašice BiH.

Karadžićeva pobjeda

Možemo! i u BiH

BiH u raljama velikosrpskog nacionalizma

Hapšenje Osmice i otkrivanje Sebijine školske spreme udar je na Bakirovu privatnu državu

Gladna djeca komunizma

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Čega se Bakir plaši

Delta soj "tvrd" za kineske vakcine?!

Razvoj stranačkog života: Kako je BiH funkcionirala s komunistima na vlasti

Edhem Pašić za "Avaz": Dobrica Ćosić mi je 1992. rekao: "Ja sam napravio Aliju"

Šta će Šmit morati uraditi da bi OHR bio zatvoren

Bakirov univerzum

Hoće li opozicija opet nabaciti pobjedu Bakiru

Kako su Tito i komunisti vratili državnost BiH

Godine osipanja i sukobljavanja u Našoj stranci: Kojovićeva ostavka za kraj

Hrvatski debakl

Karadžićeva pobjeda

Možemo! i u BiH

BiH u raljama velikosrpskog nacionalizma

Hapšenje Osmice i otkrivanje Sebijine školske spreme udar je na Bakirovu privatnu državu

Gladna djeca komunizma

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Čega se Bakir plaši

Delta soj "tvrd" za kineske vakcine?!

Razvoj stranačkog života: Kako je BiH funkcionirala s komunistima na vlasti

Edhem Pašić za "Avaz": Dobrica Ćosić mi je 1992. rekao: "Ja sam napravio Aliju"

Šta će Šmit morati uraditi da bi OHR bio zatvoren

Bakirov univerzum

Hoće li opozicija opet nabaciti pobjedu Bakiru

Kako su Tito i komunisti vratili državnost BiH

Godine osipanja i sukobljavanja u Našoj stranci: Kojovićeva ostavka za kraj

Hrvatski debakl