Hrvatska je komšija s kojim Bosna i Hercegovina u ovom trenutku vjerovatno ima najgore odnose. Situaciji zasigurno ne pomažu učestale nedržavničke i neodmjerene izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, kao ni indolentan odnos probosanske politike prema zapadnim susjedima. Nezadovoljstvo zbog loših odnosa između BiH i Hrvatske u intervjuu za “Avaz“ izrazio je i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Da stvar bude gora, odnosi između dvije države nekoć su bili veoma dobri, da bi se strmoglavili u nekoliko godina. 
Postoje dva ključna razloga za to. Prvi je međunarodni kontekst, kada se žestok intervencionizam zapadnih država u BiH poklapao s vladavinom progresivnog političara u Hrvatskoj poput Stipe Mesića, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koji su davali značajan doprinos izgradnji BiH i njenom euroatlantskom putu. 
Ipak, posljednjih godina politička klima u susjednoj Hrvatskoj prilično je skrenula udesno te se u tom kontekstu i odnos prema BiH počeo značajno mijenjati. Taj je odnos blisko uvjetovan i drugim razlogom pogoršanja odnosa, a on se, prije svega, ogleda u „otvaranju hrvatskog pitanja u BiH“.

<a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva u tri navrata, uz formiranje i Vlade FBiH bez dva HDZ-a 2010., doveo je do insistiranja hrvatskih predstavnika u BiH na novom izbornom zakonu, prema kojem bi hrvatske predstavnike birali isključivo Hrvati.</a> Ove zahtjeve direktno su podržali lideri u Hrvatskoj, bez veće ideološke razlike, čime su došli u sukob s probosanskim političkim predstavnicima.
Imajući to na umu, odnosi između BiH i Hrvatske teško da se mogu poboljšati bez poboljšanja odnosa između dominantne bošnjačke i hrvatske politike i rješavanja njihovog međusobnog spora u samoj BiH.
Zagovaranje građanske BiH sasvim je legitiman i napredan koncept, no teško da su mu doprinijeli izbori Komšića, iako su opravdavani upravo tom filozofijom. Naprotiv, produbili su tenzije između Bošnjaka i Hrvata, ojačali zahtjeve za konsocijalnim rješenjima i BiH su doveli u sukob s njenim susjedom. Iz svega korist ne izvlači niko.

Zagovaranje građanske BiH je sasvim legitiman i napredan koncept, no teško da su mu doprinijeli izbori Komšića

Hrvat Komšić

Nakon što je film<a href="https://avaz.ba/tag/108539/dara-iz-jasenovca">„Dara iz Jasenovca“</a>&nbsp;srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića potopljen američkim filmskim kritikama u „Varietyju“ i Los „Angeles Timesu“, u susjednoj Srbiji su, i prije nego što je uopće iko i pogledao film, započele histerija i kampanja o, navodno, namjernom sabotiranju filma kako ne bi ušao u utrku za Oskar, jer istina o genocidu u Drugom svjetskom rat, tobože, kvari narativ o Srbima kao „bad guysima“ iz posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije. 

Možda je zato i odlučeno da se film emitira istovremeno na RTS-u i RTRS-u te tako što širem auditoriju poruči da je tu, ipak, prije svega riječ o srpskom nacionalnom projektu, čiji su motivi iznad onih profitnih i koji će regionu otvoriti oči o istini u Jasenovcu.

No, kada pogledate „Daru iz Jasenovca“, shvatit ćete da je američka kritika potpuno utemeljena. „Dara“ je, naprosto, loš film. I to loš, vjerovatno, upravo u onom temeljnom smislu - pričanju priče. Karakterizacija likova kriminalno je loša. Likovima se ne posvećuje dovoljno pažnje, pa oni ostaju izrazito plošni. U logoru su neke ustaše koji su Hrvati i mnoštvo zatvorenika koji su Srbi, rjeđe Jevreji. Ustaše su koljači koji masovno ubijaju iz sadističkog zadovoljstva, zatvorenici su redom priprosti seljaci koji bespomoćno čekaju svoju sudbinu. Ustaše međusobno gotovo ne komuniciraju, samo naređuju i kolju, zatvorenici vode površne i uvijek iste razgovore o vlastitim sudbinama, iz kojih o njima ne saznajemo gotovo ništa. Ni o tome zašto ustaše ubijaju i zašto su ovi drugi dovedeni u logor da budu ubijeni, ne saznajemo ništa. Koji su motivi, želje, traume, koji strahovi vode i žrtve i dželate - opet ništa.
Ne pomaže ni činjenica što su za likove ustaša uzeti stvarni monstrumi i koljači iz Drugog svjetskog rata. Tek nam komandant logora Luburić (kojeg glumi Marko Janketić), kroz razgovor s njemačkim oficirom, nemušto otkriva da moraju istrijebiti Srbe „zato što su Srbi“.
Upravo ovaj nedostatak karakterizacije likova čini da eksplicitni i surovi prikazi ustaških zločina na kraju ne postižu svoj efekt - ne izazivaju emociju, jer film u nama ne budi nikakva (sa)osjećanja prema likovima. Rezultat je to lošeg i površnog scenarija, loše režije i prilično loše glume. Na kraju sve to izgleda kao jedan performans krvoprolića koji je svrha samom sebi (a čak su i scene klanja prilično loše prikazane).

Drugi ključni problem je što ovaj film nema jasan zaplet, nema vrhunac, priču. Počinje tako što Daru gledamo kako vozom stiže u Jasenovac, da bismo narednih dva sata njenim očima gledali kako ustaše likvidiraju zatvorenike, ubijaju joj majku i starijeg brata, dok ona sebe i drugog, bolesnog mlađeg brata očajnički nastoji spasiti od sudbine koja im je namijenjena, sve dok se na kraju filma, opet bez ikakvog objašnjenja kako, zašto i zbog čega, ne pojavi Dijana Budisavljević i izvuče ih logora. Tada se film i završava. I to je otprilike sve što vidimo u dva sata, bez neke poente, pouke i bilo čega što će vam pomoći da nakon svega steknete, i za milimetar, dublju spoznaju o prirodi zločinačkog ustaškog režima i žrtvama Srba, ali i Jevreja i Roma (koji se u filmu samo ovlaš spominju) pod njim.

<h2> Srbljanović govori o mogućem plagijatu</h2>

<a href="https://avaz.ba/globus/region/633443/srbijanska-historicarka-dara-iz-jasenovca-je-banalan-falsifikat-historije">Proslavljena srbijanska dramaturginja Biljana Srbljanović otkrila je da je scenarij filma „Dara iz Jasenovca“, vrlo izvjesno, plagijat jednog drugog scenarija o istoj temi koji su, još 1986. godine, radili književnik Arsen Diklić i reditelj Lordan Zafranović.</a> - U njemu je glavna junakinja djevojčica Rada, koja ima dvojicu braće... Dara iz "Dare iz Jasenovca" isto ima dvojicu braće. Scenarij Rade počinje zbjegom žena i djece iz kozarskog kraja, gdje ih ustaše presreću i sprovode na Željezničku stanicu, razdvajaju i guraju u teretne vagone za transport u logor Jasenovac, a da žrtve i ne znaju gdje idu. Isto tako počinje i Dara - navela je, između ostalog, Srbljanović, opisujući još niz gotovo identičnih scena iz oba filma.

<h2>Šta kažu Pavlić, Polimac i Stojanović</h2>

Kritika u regiji uglavnom je krajnje negativno ocijenila film „Dara iz Jasenovca“. Zrinka Pavlić na Tportalu napisala je da je „Dara iz Jasenovca“ izuzetno plošan, jednodimenzionalan film čije namjere, povrh svega, nisu sasvim čiste“. Nenad Polimac u „Jutarnjem“ je napisao da se „ne može priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima, trebaju tu gradacija, razigrana fabula, kakvu je Antonijević imao u "Spasitelju", dok je ugledna srbijanska historičarka Dubravka Stojanović za film rekla da je „banalan i predoslovan film“.
- Osim jedne žene i male grupe Roma, film ne prikazuje da su, osim Srba, u Jasenovcu masovno ubijani Jevreji, Romi i Hrvati antifašisti. Time je film na tragu propagandnih partizanskih filmova koji su kao žrtve prikazivali samo partizanske borce, a ne i civile. Selekcija žrtava je ne samo ružna i falsifikat historije nego je i opasna igra s historijom - kazala je Dubravka Stojanović.

Antonijević je najveću srpsku golgotu u prošlom stoljeću uspio svesti na dva sata loše priče, bez jasne poruke

Luburić okružen srpskom djecom, koju namjerava odgojiti kao Hrvate

„Dara iz Jasenovca“: Dva sata sadizma bez emocije i poente

<a href="https://avaz.ba/tag/67379/bisera-turkovic">Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković</a> ne prestaje javnost častiti besmislenim i diplomatski skandaloznim izjavama, kojima demonstrira širok dijapazon neznanja i vrijeđanja zdravog razuma.
Biserin posljednji biser vezan je za negodovanje zbog posjete Aleksandra Vučića Bosni i Hercegovini i donacije <a href="https://avaz.ba/tag/98279/astrazeneca">10.000 doza vakcine „AstraZenece“</a> FBiH, kada je tvrdila da ove vakcine nisu odobrene za zemlje EU te da su namijenjene siromašnim zemljama.

- Tražila sam da se <a href="https://avaz.ba/tag/5982/vakcine">vakcina</a> ne koristi dok se ne dobije saglasnost Agencije za lijekove u BiH, jer ova vakcina nema saglasnost u EU niti SAD - izjavila je Turković. Ona je dalje istakla kako se radi o vakcini koja se proizvodi u Indiji, a prema licenci „AstraZenece“.
- Radi se o vrlo dostupnoj vakcini, koja se, uglavnom, koristi u siromašnim državama, kao što je Dominikanska Republika i slično. Dakle, vrlo jeftina i vrlo dostupna i nema dozvolu za korištenje u EU. Zato je moj uvjet bio da se ona provjeri u Agenciji - rekla je Turković.
Osnovni problem kod ovakvih tvrdnji Turković je što one nisu tačne. Kada je riječ o indijskoj vakcini „Covishiel“, radi se o istoj adenovirusnoj vakcini kompanije „AstraZeneca / Oxford“, ali koju proizvodi Institut za serume u Indiji. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je sredinom februara odobrila još dvije varijante vakcine „AstraZenece“ za hitnu upotrebu. Jedna inačica proizvodi se u kompaniji „AstraZeneca - SKBio“ u Republici Koreji, a druga pri Institutu za serume u Indiji.

Obje vakcine uvrštene su na listu za hitnu upotrebu, nakon što je WHO procijenila sigurnost, kvalitet i podatke o efikasnosti. Suštinski, radi se o medicinskim proizvodima koji imaju iste specifikacije, sastav i način proizvodnje kao vakcina proizvođača „AstraZeneca“ proizvedena u Evropi.

Ovu informaciju za „Avaz“ potvrdio je i pomoćnik direktora za kontrolu lijekova u Agenciji za lijekove BiH Alija Uzunović, koji je kazao da je riječ o istoj vakcini s „Oxforda“.
- Proizvodi ih jedna kompanija, samo je brendiranje proizvoda drugačije. Ali to se radi i s drugim proizvodima u svijetu. Informacije koje imate vi, imamo i mi, ne postoji razlika između te dvije vakcine, što je potvrdio i Mirza Palo iz Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u BiH. Inače, od WHO-a dobili smo te informacije - naglasio je Uzunović.
Zbog svoje neutemeljene izjave, Turković riskira da, u konačnici, nanese materijalnu i diplomatsku štetu Bosni i Hercegovini.
Naime, Almir Badnjević, direktor „Verlaba“, otkrio je kako je iz menadžmenta „AstraZenece“ dobio informaciju da ova kompanija razmišlja o tužbi protiv naše države zbog neutemeljenih izjava i vrijeđanja njihove vakcine, što je, ističe, bila velika uvreda za njih.
U trenutku kada je Turković ovo izjavila, EU je razmatrala da odobri ove vakcine.
Podsjetimo, posljednja „izvala“ Turković dolazi kao samo još jedna u nizu kojima ministrica sablažnjava javnost i demonstrira raskošno neznanje i nedostatak osnovnog osjećanja za stanje u kojem se nalazi većina građana BiH.

Tako je nedavno, odgovarajući na pitanje zašto BiH nema vakcine, Turković dala skandaloznu izjavu, rekavši da “poslije priče o respiratorima, niko ne bi imao hrabrosti da uđe u proces privatne nabavke vakcina”. Negdje uporedo s tim, u trenucima kad građani umiru od koronavirusa, zdravstveni sistem je u haosu, a hiljade malih biznisa stavljaju ključ u bravu, Turković se žalila na svoj vozni park u Ministarstvu i tražila da joj se kupi džip. Turković je, podsjetimo, svog sina uhljebila u Ambasadu BiH u Kataru, a na pitanje novinara je li joj neugodno što je zaposlila svog sina, odgovorila je:
- Šta treba sad, da naša djeca ne smiju raditi u državnim agencijama.
Turković je javnosti, također, dala do znanja da je njen sin Alija “moja beba”, iako beba ima 40 godina. Na pitanje o nizu kuća i nekretnina koje posjeduje širom svijeta, od Zagreba do Australije, Turković je odgovorila:
- To su male, male, „tiny“ kućice.

Treba li, također, podsjećati i na čuveni gaf, kada je Turković najavila ceremoniju preuzimanja respiratora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata kao donacije za BiH, a za koje se na kraju ispostavilo da su samo bili u tranzitu i namijenjeni Crnoj Gori. Naravno, ovo je samo dio bezbrojnih nebuloznih, bezobraznih i apsurdnih izjava koje Turković daje pri gotovo svakom svom javnom istupu, jer bi za sve njih bila potrebna neka podeblja knjiga, a ne jedan novinarski tekst.

Zbog njenih posljednjih izjava, u kompaniji „AstraZeneca“ razmišljaju da tuže BiH

Turković: Iz dana  u dan izaziva  skandale

Bisera Turković - ministrica za skandale

<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/634897/skandalozno-draza-mihailovic-dobiva-spomenik-u-bijeljini">Grad Bijeljina dobit će spomen-bistu Dragoljubu Draži Mihailoviću, vođi četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, odlučili su u srijedu, 3. marta, većinom glasova odbornici Gradske skupštine.</a>

Ovo je samo jedan u nizu spomenika osuđenom ratnom zločincu koji krase ulice i trgove širom manjeg bh. entiteta, ali i Distrikta Brčko. Tako se, između ostalih, spomenik Mihailoviću nalazi na pravoslavnom groblju u Brčkom, u Bijeljini već postoji spomen-česma, tu je i spomen-kompleks u Urduljama kod Višegrada, kao i spomen-ploča na planini Ozren. U 2019. spomenik Draži Mihailoviću podignut je u Ravnogorskom parku u Bileći. Također, veliki broj ulica u gradovima u Republici Srpskoj nazvan je po Mihailoviću, a jedna od njih nalazi se i u Istočnom Sarajevu.
O ovom pitanju između pozicije i opozicije u RS i nema bitne razlike. Vodeća stranka u RS SNSD i javno je, kao svoj službeni, izrazila stav da je Draža Mihailović za njih oslobodilac te su se protivili inicijativama u Parlamentarnoj skupštini BiH da se četničke organizacije uvrste u fašističke.
Jedna od perjanica PDP-a Jelena Trivić svojevremeno je sablažnjavala javnost izjavama da je Mihailović njen uzor, dok se njen stranački kolega Draško Stanivuković fotografirao sa zastavom Ravnogorskog četničkog pokreta. Također, SDS od prvog dana pomno njeguje kult Draže Mihailovića i njegovog pokreta.

Ono što je poseban paradoks je da su upravo bh. Srbi dali najveće snage partizanskom pokretu Josipa Broza Tita tokom Drugog svjetskog rata, posebno oni s područja Bosanske krajine, i da je njihova borba u Drugom svjetskom ratu, uključujući svakako i borbu protiv Četničkog pokreta Draže Mihailovića, bila možda i presudna za pobjedu Narodnooslobodilačkog pokreta. No, razlog za ovu “ideološku promjenu” možda će biti jasniji ako se uzmu u obzir vrijednosti za koje su se borili Titov i Dražin pokret - Titova pobjeda u Drugom svjetskom ratu značila je formiranje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike unutar Jugoslavije.
Mihailović je, s druge strane, u okviru obnovljene Kraljevine Jugoslavije težio stvaranju kao sastavne jedinice ''velike Srbije'', u koju bi ušla i kompletna BiH. Ideja vodilja kojom je stvarana Republika Srpska bila je upravo negacija državnosti BiH i težnja za ujedinjenjem sa Srbijom. S te strane, ako se uzme u obzir kakve ideologije danas dominiraju u RS, jasno je zašto je Dražin koncept popularniji.

U Bosni i Hercegovini aktivno je 16 četničkih udruženja koja se u pravnom smislu vode kao nevladine organizacije. Svi oni svoj legalitet crpe iz rješenja sudova iz Republike Srpske, a kod kojih su uspjeli izvršiti registraciju. Iako većina stranaka iz FBiH traži zabranu ovih udruženja, političke snage u RS nemaju ništa protiv njihovog postojanja.

Dragoljub Draža Mihajlović osuđen je 1946. u Beogradu na smrt zbog saradnje s nacistima, ratnih zločina i pokušaja gušenja Narodnooslobodilačkog pokreta. U Srbiji je, nakon brojnih rasprava, sud u Beogradu 2015. godine rehabilitirao Dražu Mihailovića.

Bista Draži Mihailoviću u Bijeljini bit će tek jedna u nizu onih koje se nalaze širom manjeg bh. entiteta, ali i Distrikta Brčko.  Između pozicije i opozicije u RS o ovom pitanju nema bitne razlike

Gradove širom RS “krase” ulice i spomenici Draži Mihailoviću

Prošlo je više od mjesec kako je Njemačka i zvanično nominirala Kristijana Šmita (Christian Schmidt), iskusnog političara iz konzervativne CSU, za novog visokog predstavnika u BiH. No, pitanje čelnika OHR-a i dalje ostaje nejasno.
Ono što je barem izvjesno jeste da su tlapnje pojedinih marginalnih medija o navodno tajnom dogovoru između Njemačke i Rusije da preko novog visokog predstavnika istisnu utjecaj SAD u našoj zemlji bile neutemeljeno fantaziranje. Rusija je otvoreno dala do znanja da se protivi imenovanju Šmita i bilo kakvom daljnjem forsiranju OHR-a, tražeći, umjesto toga, njegovo zatvaranje.
S druge strane, njemački FAZ objavio je analizu u kojoj, pozivajući se na izvore, tvrdi da za imenovanje Šmita ne postoji ni podrška Bajdenove (Biden) dministracije i da se suštinski radi o ishitrenom potezu Berlina. Ovo je u skladu s ranijom izjavom eksperta za Balkan Bode Vebera (Weber), koji je istakao da je njemačka inicijativa da nominira Šmita prvobitno bila planirana kao preventivna mjera za slučaj da Tramp (Trump) pobijedi na izborima te da je to iritiralo Bajdena.Šta ovo sve u konačnici znači za BiH? Izvjesno je da su ključni igrači u cijeloj priči SAD i u balkanske prilike dobro upućeni Bajden. Imenovanje novog visokog predstavnika provodi se u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje Rusija ima pravo veta (kojim je čak otvoreno i zaprijetila) i jasno je da će za novog čovjeka trebati i amin Rusije. No, ono što Rusija ne može, i pored toga što je članica PIC-a, jeste da značajnije osujeti postojećeg visokog predstavnika u korištenju bonskih ovlasti. S te strane, umjesto ulaska u mukotrpnu proceduru i traženja konsenzusa za imenovanje novog visokog predstavnika, za Bajdenovu administraciju čini se mnogo pragmatičnijim osigurati zapadnu podršku za već sjedećeg Valentina Incka (Inzko) radi aktivnije uloge u BiH, uprkos Rusiji. S druge strane, potez Njemačke s kandidaturom Šmita vjerovatno je bilo bacanje karti, odnosno pokušaj korištenja historijskog trenutka Trampove indolentnosti prema Evropi za nametanje vlastite vodeće uloge u BiH. No, s pobjedom Bajdena postavka igrača na terenu se iz temelja promijenila.

Pobjedom Bajdena postavka igrača na  terenu se, evidentno, iz temelja promijenila

Pitanje čelnika OHR-a i dalje ostaje nejasno

I poslije Incka - Incko

Ministrica vanjskih poslova BiH <a href="https://avaz.ba/tag/67379/bisera-turkovic">Bisera Turković</a> ne prestaje da javnost časti besmislenim i skandaloznim izjavama kojima demonstrira širok dijapazon neznanja i vrijađanja zdravog razuma. Posljednji biser je negodovanje Turković zbog posjete Vučića Bosni i Hercegovini i donaciji FBiH od 10.000 vakcina AstraZenece, tvrdeći da ove vakcine nisu odobrene za zemlje EU i da su namijenjene siromašnim zemljama. 
- Tražila sam da se vakcina ne koristi dok ne dobije saglasnost naše Agencije za lijekove, jer ova vakcina nema saglasnost u EU niti SAD, izjavila je TurkovićOna je dalje istakla kako se radi o vakcini koja se proizvodi u Indiji, a po licenci AstraZenece.
-	Radi se vrlo dostupnoj vakcini koja se uglavnom koristi u siromašnim državama, kao što je Dominikanska Republika i slično. Dakle, vrlo jeftina i vrlo dostupna i nema dozvole za korištenje u EU. Zato je moj uvjet bio da se ona provjeri u našoj Agenciji, rekla je Turković.

Osnovni problem ovakvih tvrdnji Turković jednostavno je u tom što one nisu tačne. Kada je riječ o indijskoj vakcini Covishiel, radi se o istoj adenovirusnoj vakcini od AstraZeneca/Oksford, ali koju proizvodi indijski Institut za serume. Svjetska zdravstvena agencija je sredinom februara odobrila još dvije varijante AstraZeneca vakcine za hitnu upotrebu. Jedna inačica se proizvodi u AstraZeneca-SKBio u Republici Koreji, a druga pri Institutu za serume u Indiji. Obje vakcine su uvrštene na listu za hitnu upotrebu nakon što je WHO procijenila njihovu sigurnost, kvalitet i podatke o efikasnosti. Suštinski, radi se o medicinskim proizvodima koji imaju iste specifikacije sastav i način proizvodnje kao vakcina proizvođača AstraZeneca proizvedena na evropskom kontinentu.

Ovu informaciju za „Avaz“ je potvrdio i pomoćnik direktora za kontrolu lijekova u Agenciji za lijekove BiH Alija Uzunović, koji je potvrdio da je riječ o istoj vakcini s Okforda.
-&nbsp; Proizvodi ih jedna kompanija, samo brendiranje proizvoda je drugačije. Ali to se radi i s drugim proizvodima u svijetu. Informacije koje imate vi imamo i mi, ne postoji razlika između te dvije vakcine, što je potvrdio i Mirza Palo iz kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u BiH. Inače od WHO-a smo dobili te informacije – naglasio je Uzunović.

Podsjetimo, posljednja izvala Turković dolazi kao samo još jedna u nizu kojima ministrica sablažnjava javnost i demonstrira raskošno neznanje i nedostatak osnovnog osjećanja za stanje u kojem se nalazi većina građana BiH.Tako je nedavno, odgovarajući na pitanje zašto BiH nema vakcinu, Turković dala skandaloznu izjavu rekavši da "poslije priče o respiratorima bilo ko ne bi imao hrabosti da uđe u proces privatne nabavke vakcina". Negdje uporedo s tim, u&nbsp;&nbsp;trenucima kad građani umiru od koronavirusa, zdravstveni sistem je u haosu, a hiljade malih biznisa stavlja ključ u bravu, Turković se žalila na svoj vozni park u ministarstvu i tražila da joj se kupi džip. Turković je, podsjetimo, svog sina uhljebila u Ambasadu BiH u Kataru, a na pitanje novinara je li joj neugodno što ona zapošljava vlastitog sina odgovorila je: 
-	Šta treba sad da naša djeca ne smiju raditi u državnim agencijama?
<a href="https://twitter.com/DaniHadzovic/status/1366751300608815111">Treba li, također, podsjećati i na čuveni gaf, kada je Turković najavila ceremoniju preuzimanja respiratora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata kao donacije za BiH, a za koje se na kraju ispostavilo da su samo bili u tranzitu i namijenjeni Crnoj Gori?</a>Naravno, ovo je samo dio bezbrojnih nebuloznih, bezobraznih i apsurdnih izjava koje Turković daje pri gotovo svakom svom javnom istupu, jer bi za njih sve bila potrebna neka podeblja knjiga, a ne jedan novinarski tekst.&nbsp;

Osnovni problem tvrdnji Turković vezano za vakcine je što one naprosto nisu tačne

Biserini biseri: Ministrica Turković opet nas je počastila skandaloznim neznanjem

Proslavili smo još jedan Dan nezavisnosti. Ogroman je simbolički, historijski značaj Prvog marta. Ovaj dan omogućio je da nakon više od 500 godina Bosna povrati svoju nezavisnost. U posljednjem stadiju raspada Jugoslavije pred našu zemlju stavljene su dvije opcije - krenuti putem Slovenije i Hrvatske i proglasiti nezavisnost ili ostati u sastavu neke nove, krnje Jugoslavije. Većina građana BiH na referendumu se jasno odlučila za prvu opciju, no ona je istovremeno značila i početak agresije i politike genocida od onih snaga koje su haos raspada Jugoslavije nastojale iskoristiti za stvaranje „Velike Srbije“, ako građani BiH nisu htjeli milom, onda silom. Četiri godine krvavog rata, indolentnost međunarodne zajednice i argument snage oružja na kraju su doveli do nepravednog mira i nakaradno sklepane države BiH. 
 No, i ono što agresor nije uspio uništiti u ratu, i na teritorijama gdje su preživjeli duh i ideja države BiH, uspjela je oskrnaviti i obesmisliti domaća ekipa. Nove elite koje su preuzele uzde vlasti stvorile su nepravedno društvo malog kruga stranačkih elita, koje su zarobile institucije, preuzele kontrolu nad resursima, bogatstvo i prilike ostavile ograničenim za svoj uski krug, a korupciju, nepotizam, zapuštenost i vladavinu najgorih učinili odlikama društva. Takva država, u konačnici, je na začelju Evrope po standardu življenja, a pri samom vrhu po korupciji. Iz takve države stanovništvo masovno hrli u potrazi za boljim životom, u takvoj državi najviše što uspijeva su uhljebi i u takvoj državi sve je više ubijena nada u bolje sutra, ono što smo i u najtežim danima imali u izobilju. Kada je početkom devedesetih Hrvatska krenula u projekt nezavisnosti, tadašnji vođa hrvatskih liberala, veliki Vlado Gotovac dao je čuvenu izjavu: „DA Hrvatskoj, ali ne bilo kakvoj.“ Tu krilaticu mogli bismo parafrazirati na današnju BiH: „DA Bosni, ali ne ovakvoj.“ Oni što su prvog marta 1992. glasali za suverenu i nezavisnu BiH teško bi mogli vjerovati da će ona nakon 30 godina biti ovakva država, no to ne znači da trebamo izgubiti nadu da ona može postati drugačija i bolja.

Oni što su prvog marta 1992. glasali za suverenu i nezavisnu BiH teško bi mogli vjerovati da će ona nakon 30 godina biti ovakva država

Proslavili smo još jedan Dan nezavisnosti

Nezavisna i izdana

Bosna i Hercegovina, uz Albaniju i Kosovo, jedina je država u Evropi koja nikada nije usvojila zakon o restituciji, čime bi omogućila vraćanje otetog vlasništva. Zbog toga stotine ljudi koji potražuju svoju imovinu vode sudske procese protiv naše države, praćeni pritiscima EU. Tako je Evropski parlament u svojoj rezoluciji iz 2018. uvjetovao BiH da pokrene postupak restitucije, dok se, prema odluci Evropskog suda u Strazburu, svim oštećenim u FBiH mora isplatiti 1.000 eura po kvadratu nekretnine koju je bivša ili sadašnja država nacionalizirala. 
Privatno vlasništvo, kako je znano, u Evropskoj uniji i civiliziranim društvima je svetinja.
Kako je onda moguće da više od 30 godina nakon pada Berlinskog zida i demokratskih promjena u BiH u našoj zemlji, i pored silne antikomunističke retorike, nikada nije ispravljena ona bazična komunistička nepravda na kojoj se utemeljio taj sistem?Odgovor leži u činjenici da BiH istinsku tranziciju iz socijalizma u modernu tržišnu demokratiju zapravo nikada nije ni prošla. Nesumnjivo, nacionalnim strankama jesu se gadili mnogi manifesti komunističke ideologije poput ateizacije i “bratstva i jedinstva”. No, sam komunistički model vladanja ne da im nije gadljiv, nego su sve učinili da ga u što većoj mjeri očuvaju. Razlog je krajnje prizeman - komunisti su uspostavili sistem u kojem partija preko države kontrolira sve pore društva - od ekonomije do kulture, a nacionalisti su iznad svega htjeli moć i kontrolu. Tako je u državnom vlasništvu zadržan što je moguće veći broj firmi, ono što se privatiziralo dijelilo se stranački uvezanim ratnim profiterima i tajkunima, uhljebljivanjem na budžet stvarala se stranačka mašinerija, a na vlasništvu koje su komunisti oteli nove vladajuće strukture i s njima uvezani elementi nastavili su parazitirati kao da je njihovo. No, kao što se ispostavilo da je socijalizam ekonomski epohalan promašaj, tako i BiH s održavanjem najgorih karakteristika tog sistema nastavlja tavoriti na evropskom dnu. “Ko na tuđem haku gradi svoju nafaku, kad-tad dođe na sadaku."

Gadili su im se komunisti, ali ne i komunistički način vladanja

Evropski parlament u svojoj rezoluciji iz 2018. uvjetovao BiH da pokrene postupak restitucije

Nacionalni komunizam

Čak 82 posto mladih želi napustiti Bosnu i Hercegovinu, pokazalo je istraživanje koje je provela agencija „Prism, Research &amp; Consulting“. <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BOTOVI&amp;">Naravno, i bez ovih statističkih podataka</a> znamo da mladost ove države, svih nacija, spolova i zanimanja, godinama nogama i rukama grabi svaku priliku da napusti BiH i svoju sreću pronađe u nekoj razvijenoj, uređenijoj i nadasve pravednijoj državi.
„Ja, i?“, rekao bi, vjerovatno, na ovo predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Jer ko im je kriv što se „nisu snašli“, kako bi, opet, rekao lider SDA, ko im je kriv što nisu na vakat postali stranački aktivisti, botovi ili što nisu familijarno uvezani s nekim iz političke vrhuške.
U tom slučaju možda bi bili postavljeni za savjetnika u neki od bezbrojnih kabineta ili bi mogli, recimo, osnovati svoju PR agenciju s jednim zaposlenim od koje bi, i pored 0 referenci i rezultata, državne firme redom krenule naručivati usluge vrijedne stotine hiljada KM ili bi možda pet kandidata odustalo od ulaska u skupštinu, kako bi se za njih, mlade i perspektivne, oslobodila stolica.

No, mladi ljudi koji su ogorčeni, vjerujući kako u BiH nemaju nikakvu nadu, budućnost i perspektivu, promašili su bit ove države. Naime, nacionalne klike koje su je skrojile (a nije im ni u suparnicima s ljevice bilo mane kad bi došli na vlast) državu nikad nisu ni posmatrali kao nešto što bi trebalo biti na usluzi svima.

Ne, u njihovoj nefeudalnoj vizuri, od prvog dana, država je veliki resurs u kojem su pare, pozicije i najveće firme rezervirane za vlastitu porodično-partijsku oligarhiju. Mazohisti koji žele da ovdje osnivaju firme i rade služe da finansiraju tu mašineriju.
Ako im se ne sviđa, mogu ići. Tako im treba kad sve to godinama šutke podnose, trpe i na kraju odustaju. Naravno, starenje stanovništva i smanjenje onih koji finansiraju tu mašineriju vremenom će učiniti svoje, no lijepo je dok traje i oni koji od nje žive neće žaliti tuđe uništene živote da što duže potraje.

Mladi ljudi koji su ogorčeni, vjerujući kako u BiH nemaju nikakvu nadu, budućnost i perspektivu, promašili su bit ove države

Država za "njiha"

Bosna i Hercegovina je već duže vrijeme pred velikim političko-tehnološkim izazovom, a u vezi s uvođenjem brze 5G internet-mreže. Ovo je pitanje koje se mora tretirati ne samo s ekonomskog nego i sa sigurnosno-političkog aspekta, a mnogo je razloga za to.

Vašington već duže vrijeme upozorava, posebno evropske države, uključujući i BiH, da pri uvođenju nove 5G mreže „dobavljači ne smiju biti objekt kontrole stranih vlada bez nezavisnog sudskog nadzora“, što direktno isključuje kineske kompanije koje se odavno nameću na tržištu. Podsjetimo, u vrijeme dok je bio ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić je, po pitanju uvođenja 5G mreže, razgovarao sa svim relevantnim domaćim i međunarodnim subjektima u BiH. Radončić je isticao da <a href="https://avaz.ba/tag/4499/huawei">„Huawei“</a>&nbsp;ne može biti privilegiran u BiH niti može dobiti posao jer kineski sistem ne može raspolagati podacima svih naših građana, a stvar dodatno dobiva na težini kada se uzme u obzir da se u Kini dešava genocid nad muslimanskom populacijom.
- Iako BiH zaostaje u tehnološkom razvoju, ovdje se radi o historijskom izboru. Hoćemo li našu budućnost, u smislu sigurnosti, prepustiti velikim kompanijama iz država koje imaju visoke demokratske standarde, kao što je to u pitanju vlada SAD, ili ćemo to prepustiti Kini i nekim drugim državama gdje vladaju autokratski sistemi - rekao je Radončić.

I državni parlamentarac iz Socijaldemokratske partije (SDP) Saša Magazinović pitao je Ministarstvo saobraćaja i komunikacija Bosne i Hercegovine kakav je njihov stav po pitanju da nabavku opreme za uvođenje 5G mreže u našu zemlju vrše države koje su pod direktnom kontrolom drugih država, indirektno se referirajući na Kinu. Magazinović je tada tvrdio da su se telekomunikacijske kompanije u Federaciji Bosne i Hercegovine već odlučile za kinesku opremu.&nbsp;

Podsjetimo, upravo zbog lobiranja protiv korištenja „Huaweijeve“ tehnologije, američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) prošle godine je bio u posjeti Hrvatskoj i Sloveniji, gdje je potpisao zajedničku deklaraciju o 5G tehnologiji sa slovenskim ministrom vanjskih poslova Anžeom Logarom. Tokom 2019. godine evropske zemlje, uključujući Poljsku, Estoniju i Češku Republiku, potpisale su sporazume sa SAD obavezujući se da 5G neće uvoditi kineske firme. Slovenija se tako priključila zemljama u takozvanoj 5G čistoj mreži kako bi koristila samo pouzdane dobavljače za osiguravanje ključnih telekomunikacija, “cloud” skladišta podataka i mobilnih aplikacija. SAD smatraju da kineska “infiltracija u visokotehnološku mrežu” u regionu predstavlja opasan rizik.
Uzimajući u obzir američke stavove, ali u mnogo većoj mjeri prakse i sistem koji vlada u samoj Kini, otvara se pitanje zbog čega je priča o „Huaweiju“, kao potencijalnom partneru za uvođenje 5G mreže u našu zemlju, uopće više i aktuelna.

Kina je autokratska država pod vladavinom jedne, Komunističke partije, u kojoj se ljudska prava krše masovno i svakodnevno, a vrhovni zakon je samovolja vladajuće strukture. A upravo je tehnologija, uz svesrdnu asistenciju kineskih tehnoloških giganata poput „Huaweija“, jedno od glavnih sredstava preko kojih Kina vrši kontrolu nad svojim stanovništvom. Mehanizmi nadzora u Kini do te mjere su usavršeni da se nadzor danas vrši pomoću korištenja CCTV kamera i drugih uređaja koji imaju mogućnost prikupljati podatke o građanima kroz skeniranje očnih zjenica ili prepoznavanje lica i glasa, bez da su pojedinci uopće svjesni da ih neko nadgleda. Ovo su posebno teško na svojoj koži osjetili Ujguri, pripadnici muslimanske manjine u regiji Ksinjiang, nad kojima se provode stravični zločini i koji se masovno premještaju u koncentracione logore. Upravo je tehnologija glavno sredstvo putem kojeg kineske vlasti detektiraju pripadnike ujgurske populacije i njihovo „sumnjivo ponašanje“.
Prema navodima vlade Sjedinjenih Američkih Država iz 2018., postoji mogućnost da „Huawei“ ugrađuje u svoju mrežnu opremu tzv. stražnja vrata (eng. backdoor), koja kineska vlada može koristiti za neautoriziran nadzor, zbog čega su američkim građanima savjetovali da ne koriste njihove proizvode.
Ipak, sve ovo kao da nije bilo doprlo do pojedinih vlastodržaca u BiH i rukovodstva telekomunikacijskih kompanija, prije svih Sedina Kahrimana, generalnog direktora „BH Telecoma“, koji je čovjek od izuzetnog povjerenja predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Kahriman je nedavno imenovan i za povjerenika SDA u Kantonalnom odboru stranke u Sarajevu.

Bh. državne telekomunikacijske kompanije već su ušle u veliki posao s kineskom kompanijom ”Huawei”, i to prilikom uvođenja 4G mreže. 
Nakon što je sklopljen ugovor „BH Telecoma“ s Kinezima, američka diplomatska predstavništva, prema nezvaničnim informacijama, konstantno traže striktno poštivanje najviših zaštitnih standarda i kada je riječ o njihovim komunikacijama.
Situacija je sada i ozbiljnija jer se još od sredine 2019. najavljuje uvođenje 5G mreže, a kineska kompanija ”Huawei” se, uz grupaciju „Ericsson Nikola Tesla“, već pojavljivala na prezentacijama s „BH Telecomom“.
Osim činjenice da se BiH ovim potezima direktno konfrontira s interesima SAD, koje su nesumnjivo najznačajniji saveznik naše zemlje, ona direktno dovodi u opasnost i same građane naše zemlje – dopuštanjem da potencijalnu kontrolu nad njihovim podacima ima kompanija jedne autokratske države koja tehnologiju koristi direktno u svrhu nadzora vlastitih građana i masovnog kršenja ljudskih prava.

<h2>Na šta je upozorio novinar BBC-ja</h2>

Robin Barnvel (Barnwell), višestruko nagrađivani BBC-jev novinar i reditelj, 2019. godine snimio je dokumentarni film „Unutar kineskog digitalnog gulaga“, u kojem istražuje zločine nad Ujgurima. U intervjuu za britanske medije Barnvel je upozorio da kineske vlasti sa svojim ambicijama kontrole žele otići daleko izvan granica Kine. - Kineske firme sudjeluju u agresivnom izvoznom programu širom svijeta, nastojeći dominirati industrijom umjetne inteligencije - upozorava Barnvel.
&nbsp;

Nakon što je, po pitanju uvođenja 4G mreže, „BH Telecom“ već ušao u saradnju s kineskim kompanijama, tadašnji v. d. direktora „BH Telecoma“ Sedin Kahriman za „Avaz“ je kazao kako će ova firma pratiti stav Vlade FBiH, koju vodi SDA-ov premijer Fadil Novalić. - Buduće rješenje u vezi s 5G mrežom treba zadovoljavati sve tehnološke, regulatorne i sigurnosne zahtjeve. Lično smatram da, s obzirom na put i opredjeljenje BiH ka euroatlantskim integracijama, i „BH Telecom“ treba slijediti put i prakse većine operatera u ovom dijelu svijeta - naglasio je Kahriman.
Međutim, do promjene politike „BH Telecoma“ nije došlo, jer su kontakti njegovih prvih ljudi s „Huaweijem“ nastavljeni.

<h2>Hadžović obećao podnijeti ostavku, ali nije</h2>

Izvršni direktor za razvoj poslovanja „BH Telecoma“ Muamer Hadžović, nakon što je opstruirao plaćanje naknade domaćim TV stanicama koje svoj program ustupaju platformi „Moja TV“ „BH Telecoma“, prošle sedmice je obećao podnijeti ostavku. Međutim, iako smo ga pokušali kontaktirati, Hadžović nije odgovorio na naš upit je li to i uradio.
Budući da obnaša funkciju izvršnog direktora za razvoj poslovanja „BH Telecoma“, logično je da i uvođenje 5G tehnologije spada u opis Hadžovićevih dužnosti.
Podsjećamo, Hadžović je na poziciju u „BH Telecomu“ imenovan na prijedlog Saveza za bolju budućnost (SBB) BiH. Kako saznajemo, SBB će nakon svega zatražiti da podnese ostavku na funkciju izvršnog direktora za razvoj poslovanja „BH Telecoma“.

Radončić upozoravao da se budućnost BiH ne smije prepuštati firmama iz autokratskih sistema

Ujgur hoda ispred platna s likom kineskog predsjednika Si Đipinga

Hoće li Komunistička partija Kine špijunirati naše građane: Ko gura BiH u ralje "Huaweija"?

Književnik Svetislav Basara dobitnik je Ninove nagrade za roman godine. "Kontraendorfin" je, prema ocjeni žirija, roman ironije i groteske, kojim se čitalac izvodi iz zone komfora. U intervju za „Dnevni avaz“ s <a href="https://avaz.ba/tag/66247/svetislav-basara">Basarom</a>&nbsp;smo razgovarali o balkanskim mitovima, Ivi Andriću koji je i jedan od likova u njegovom djelu, napadima Emira Kusturice na njega te političkoj situaciji u Srbiji i regionu danas.Dobitnik ste ovogodišnje NIN-ove nagrade za roman "Kontraendorfin" koji, i poput vaših prethodnih djela, bavi demontiranjem nekih od srpskih mitova. Naravno, u svakom društvu postoje mitovi, no zašto na Balkanu svjedočimo svojevrsnoj permanentnoj politizaciji mitova, do te mjere da oni postaju i svojevrsna temeljna platforma za naše državne i nacionalne politike?
Kontraendorfin se bavi posljedicama djelovanja nekolikih lažnih mitova, a ako nešto i "demontira" - mada je "razotkriva" tačnija riječ - to je onda duplicitet, licemerje i pompezna grotesknost mitomana i tehnologije politizacije već otrcanih mitologema. Izgleda da sam dobro uradio posao jer je nastala velika pometnja u redovima najnovije generacije mitomana iz karijerizma i koristoljublja.

Jedan od tih mitomana o kojima govorite je očigledno i Emir Kusturica, „veliki branilac“ Kosovskog mita, koji je nakon što ste dobili nagradu, u prilično konfuznoj reakciji izrazio negativan stav o Vama spominjući Vaše lice kao osnovni lajtmotiv teksta. <a href="https://avaz.ba/globus/region/628226/basara-odgovorio-reditelju-ja-sam-za-kusturicu-apolon">Vi ste mu s druge strane odgovorili simboličkom opaskom da kada pogledate njegovo lice, „vidim Doli Bel i "Oca na službenom putu".</a> Šta je uzrok ovog sukoba, tj. koji problem Kusturica ima s Vašim, a možda i svojim licem? Ja nisam ni u kakvom sukobu sa (su)građaninom Emirom/Nemanjom Kusturicom, a sumnjam da je i on u ozbiljnom sukobu sa mnom. Čovjek je u prvim redovima borbe protiv globalizacije i kapitalističkog poretka, ko sam ja da bi se sukobljavao sa mnom. Inače da, kad god pogledam Kusturicinu sliku, što nije tako često, sjetim se sjajnih filmova "Sješaš li se Doli Bel i "Oca na službenom putu", pa se zapitam zašto nije napravio još nekoliko takvih, a negativnosti Kusturicinog stava prema meni što se tiče, smatram da je to isključivo njegov problem. Kakve pak probleme Kusturica ima s mojim i svojim licem, to ne znam. A nisam ni zainetersovan da saznam.

Jedne ste prilike kazali kako su pisci poput Andrića i blagoslov i prokletstvo. Upravo je Andrić jedna od likova i u Vašem posljednjem romanu. Posljednjih godina od nacionalne ili nacionalističke bošnjačke javnosti o Andriću se sve agresivnije govori kao o islamofobnom piscu koji je svojim djelima kreirao društveni narativ za provođenje i opravdavanje genocida. S druge strane, određeni srpski nacionalni krugovi, poput pomenutog Kusturice ili njegovog političkog pokrovitelja Milorada Dodika, Andrića proglašavaju najznačajnijom ličnošću rođenom na ovom tlu i koriste ga kao pokriće za svoju ideologiju. Koje je stvarno naslijeđe Andrićevog djela? &nbsp;Reći ono što sam već destinama puta rekao - Kao pisac, Andrić je mnogo većeg formata i od Srba, Hrvata, Bošnjaka i od njhovih državica uzetih zajedno. Zapravo se tek u poređenju sa njegovim djelom može sagledati malenkost i beznačajnost južnoslovenskih naroda. Apsurdno je reći da je Andrić bio - islamofob, bošnjakomrzac, hrvatski izdajnik ili neki naričiti ljubitelj Srba, mada je činjenica da nije imao dobro mišljenje o balkanskim verzijama islama, pravoslavlja i katolicizma, koje uostalom ni ja nemam.&nbsp;On je u svojim djelima - čak ne bez blagnaklonosti i izvjesnog razumijevanja - realno (tačnije realistički) opisao stanje duha u Bosnu XVII, XVIII i XIX vijeka, koje se nije bitno promijenilo ni u XXI stoleću i koje je za rezultat imalo da se - nakon krvavog raspada Jugoslavije - čitav južnoslovenski prostor pretvori u Bosnu iz epohe raspada Otomanske imperije.&nbsp;Problem je u tome što ovdašnji narodi i narodnosti mrze realnu sliku o sebi, koja se eksteriorizuje kao mržnja prema drugom, ko god on bio. Inače se od Andrića ne može napraviti nikakav lažni mit, pogotovo to ne mogu učiniti Dodik i Kusturica. Kusturica, doduše, može u Andrićevom odsutsvu eklektičnu pustolinu sagrađenu na višegadskoj Jaliji nazvati Amdrićgrad, što je izraz istog duha koji je Sankt Petebsrburg nazvao Lenjingrad, Volgograd Staljingrad, a Podgoricu Titograd. Andrić se i poslije smrti izvlači iz tog zamešateljstva, kao što se izvlačio i za života .

Postoji li danas liberalno-demokratska nada za Srbiju ili još bolje, kako je i zašto je ta nada toliko splasnula nakon one sjajne pobjede 2000. godine i pojave Zorana Đinđića? Ta nada je u ovom trenutku slabašna, što ne znači da ne postoji. Prije nego što liberalno demokratske snage ojačaju, a ima ih još uvijek, neophodno je da dvadesetogodišnja inercija razori samu sebe, da se iscrpi u entropiji, koja, naravno, nije nikakva garancija da se ne njenim ruševinama može napraviti novi kvalitet. Ali mogućnost postoji.

Pojedini bivši Đinđićevi saradnici regionalnu javnost danas „zabavljuju“ u tabloidnim emisijama Milomira Marića, gdje se sukobljavaju s ideološkom opozicijom u vidu Vojislava Šešelja, dok su na političkoj sceni i jedni i drugi debelo ispod cenzusa, a Srbijom suvereno upravlja Vučič. Kako Vi vidite stanje u Srbiji danas? Neki kažu da Marićeva emisija i rijaliti programi "nisu Srbija", da su oni nekakvo strano tijelo koje se uvuklo u zdravi nacionalni organizam. Ja, međutim, tvrdim da su upravo Marić i rijaliti programi pravo lice Srbije, bar one većinske i da su to stvari (sve vidljivije) manifestacije jedne prastare društvene patologije.

Nisam zainteresovan da saznam kakve Emir Kuturica ima probleme sa mnom

Basara: Andrić je veći od Srba, Hrvata i Bošnjaka zajedno

Svetislav Basara za "Avaz": Kusturica nije moj problem

<a href="https://avaz.ba/tag/109744/jelena-milic">Jelena Milić</a>, direktorica Centra za evroatlantske studije (CEAS) iz Beograda, jedna je od rijetkih osoba koje su u Srbiji godinama zagovarale ulazak u NATO. 

Pažnju javnosti nedavno je privukla optužbom na račun Čedomira Jovanovića i Nenada Čanka da, dok formalno nastupaju iz progresivne proevropske pozicije, suštinski provode javnu rehabilitaciju Vojislava Šešelja samom činjenicom da pristaju učestvovati u televizijskim duelima s njim i tako mu davati kredibilitet.

Milić je u razgovoru za “Avaz” pojasnila ovaj svoj stav, ali i govorila o trenutnoj situaciji u regionu, odnosu Vučića s Dodikom, članstvu BiH i Srbije u NATO-u… - Građani Srbije su na nedavnim parlamentarnim izborima, i to sa smanjenim cenzusom od tri posto, iz parlamenta izbacili Srpsku radikalnu stranku i Šešelja kao narodnog poslanika. To je najbolji rezultat tih izbora na koji se nije obratila adekvatna pažnja - navodi Milić.
Ipak, ističe da, s druge strane, upravo Jovanović i Čanak poklanjanjem medijskog prostora Šešelju njegovu stranku vraćaju „iz mrtvih“.
- SRS još postoji i kao stranka, za Čankovu ne znam, nešto vjerovatno drže po Vojvodini, ali LDP ne postoji. Šešelj igra na svom terenu svoju igru i sam tvrdi da dobiva i da mu rejting raste. Ono što on sada radi jeste ono što je uvijek radio, s istom podrškom, dakle, samo može da mu koristi. Ne razumijem zašto na to Čanak i Jovanović pristaju - govori Milić.
&nbsp;

Milić ističe da, iako je to prošlo nezapaženo, sporazum iz avgusta 2019. kojim se nastavlja NATO put naše zemlje Dodik ne bi prihvatio bez podrške Srbije. - Da nije Vučića, ni sporazuma o nastavku reformi s NATO-om ne bi bilo. On je Dodiku dao zeleno svjetlo. Malo ko to hoće da prepozna - tvrdi Milić.

<h2> Srbija naprednija u odnosu na RS</h2>

Na pitanje kako komentira sve snažnije špekulacije da su Vučić i Dodik u veoma lošim odnosima i da je predsjednik Srbije spreman podržati opoziciju u RS, naša sagovornica ističe da su ti odnosi višeslojni i da se tu još ne može ništa sa sigurnošću reći. - Mene boli što se ne vidi koliko je Srbija naprednija u mnogo čemu od RS. Pogledajte šta je Dan državnosti u Srbiji, koji datum, šta simboliše, a šta u RS. Sretenjski ustav je bio jedan od najprogresivnijih, na osnovama Francuske revolucije, i srušili su ga, ko? Rusi, Austrougari i Turci! Vučić je “srpski svijet”, kako ga pogrdno nazivaju, izvukao iz kandži Sergeja Železnjaka i Moskve i stavio je Beograd u centar, što je jedan od najboljih i najlogičnijih rezultata njegovog djelovanja u posljednjih nekoliko godina. Šteta što se pitanjem položaja Srba u regionu i dijasporom bave ekstremno desni, koji i ne znaju dobro kako Zapad funkcioniše - ističe Milić.

Čanak i Jovanović poklanjanjem medijskog prostora Šešelju njegovu stranku vraćaju „iz mrtvih“ <195> Malo ko prepoznaje pozitivnu ulogu Vučića

Milić: Vučić je vratio Beograd u centar

Jelena Milić za "Avaz": Vučić je podržao NATO put BiH

Odnos <a href="https://avaz.ba/tag/532/sad">SAD</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/31/turska">Turske</a> ima dugu historiju složenosti, bez zlatne ere, na koju se treba ugledati. Međutim, čak i prema ovim standardima, posljednje godine bile su izuzetno loše. Nagomilani niz kriza, nefunkcionalni okvir odnosa i različita percepcija prijetnji mučili su njihove odnose.

Konkretno, pet kriza koje su testirale američko-turske odnose posljednjih godina vjerovatno će biti na dnevnom redu administracije <a href="https://avaz.ba/tag/6851/joe-biden">predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden):</a> Turska je kupila ruske raketne odbrambene sisteme S-400 i isprovocirala američke sankcije, pitanje Kurda, kriza na istočnom Mediteranu, sudski postupak protiv turske državne banke „Halkbank“ u vezi s američkim sankcijama Iranu i Bajdenovi jasni stavovi o turskoj demokratskoj regresiji. Uprkos ovoj dugačkoj listi sporova, bivši predsjednik Tramp (Trump) zaštitio je Tursku od mnogih mogućih kaznenih posljedica. U vezi s tim, njegov odlazak zabrinjava Ankaru. U svom saslušanju za potvrdu imenovanja 19. januara državni sekretar Entoni Blinken (Antony Blinken) Tursku je prozvao kao takozvanog strateškog partnera u odgovoru na pitanje o turskoj kupovini sistema S-400. ovo je indikativno za raspoloženje nove administracije prema Turskoj.
U istom smislu, u gotovo svim istraživanjima javnog mnijenja u Turskoj, Sjedinjene Američke Države su na vrhu liste zemalja koje građani smatraju prijetnjom za nacionalnu sigurnost Turske.
Uprkos nedavnim pozitivnim porukama iz Ankare, kriza u odnosima Turske sa širim Zapadom trebala bi se pogoršati. To će se očitovati u različitom pristupu međunarodnim poslovima, težnji Turske da smanji ovisnost od Zapada i različitim idejama kako bi trebao izgledati “reset” odnosa.

Za razliku od odnosa Turske s Evropom, odnosi između SAD i Turske u osnovi imaju jedno pitanje: sigurnosno partnerstvo uspostavljeno u kontekstu hladnog rata. Međutim, trenutno je geopolitičko razilaženje u percepciji prijetnji postalo dominantno obilježje američko-turskih odnosa. Jedno od ključnih pitanja je turska kupovina ruskih sistema PVO S-400, što, prema mnogima sa Zapada, ilustrira odmicanje Turske od NATO-a i SAD u odbrambenim nabavkama i geopolitičkoj orijentaciji. Za Tursku, S-400 nisu isključivo motivirani pitanjem odbrane, nego i geopolitičkom motivacijom.
Ova kupovina ojačala je odnose Turske i Rusije, posebno u Siriji, nakon njihovog udaljavanje 2016. godine, kada je Turska oborila ruski avion 2015. Iako se Rusija suzdržala od razmjene tehnologija s Turskom u vezi sa sistemima S-400, Turska je krenula dalje u kupovinu. Događaj je duboko zabrinjavajući za Vašington, koji brine da bi Turska ovom kupovinom mogla otvoriti put i ostalim partnerima, poput Indije, da učine isto.

Šire gledano, razlikuje se način na koji Vašington i Ankara gledaju na međunarodne odnose. U vrijeme kada SAD smatraju Kinu glavnim suparnikom, a odnosi s Rusijom postaju sve burniji, vladajuća koalicija u Turskoj - koju čini AKP <a href="https://avaz.ba/tag/30/recep-tayyip-erdogan">predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana</a>, krajnje desničarska Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) i euroazijske grupe i ličnosti (koje tvrde da bi se Turska trebala bliže uskladiti s Rusijom i Kinom) - čini se da vjeruju da današnji međunarodni sistem nije toliko zapadnocentričan kao nekada, pa bi stoga Turska trebala ostvariti svoj interes raznovrsnijim geopolitičkim djelovanjem.

Takvo čitanje međunarodnih odnosa u Turskoj moglo bi se u Vašingtonu smatrati neprihvatljivim, ali za vladajuću koaliciju u Ankari, smatra se prilagođavanjem novoj normalnoj situaciji u globalnoj politici. Ovakva orijentacija teško da će se promijeniti tokom Bajdenove administracije.

Strateška autonomija moderan je koncept u Turskoj. Mnogi analitičari i kreatori politike vide nezavisnost koju ovaj koncept insinuira kao osnovni cilj savremene turske vanjske politike. Međutim, u svojoj suštini ovaj koncept učinkovito znači smanjenje turske zavisnosti od Zapada, umjesto da Turska postane samostalni ili nezavisni akter u međunarodnim poslovima. Naprimjer, Turska je manje glasna i spremna za ostvarivanje svoje „strateške autonomije“ u odnosu na Kinu ili Rusiju.
Erdoanova vlada gotovo da je šutjela o kineskom progonu ujgurskih muslimana kako ne bi izazvala antagonizaciju Kine. Turska pokazuje sličan, krajnji oprez prema ruskim crvenim linijama. Ovaj koncept predstavlja turski paradoks u vanjskoj politici - nastojanje da se smanji ovisnost od Zapada kulminiralo je povećanom ovisnošću i ranjivošću Turske u odnosu na Kinu i Rusiju.
Još jedna ključna manifestacija temeljnih razlika vidi se u različitim američkim i turskim idejama o tome kako bi trebao izgledati “reset” u odnosima.

Za novu administraciju Bajdena - koja naglašava jačanje saveza, institucija i liberalnog međunarodnog poretka - čini se da resetiranje znači da bi Turska trebala preokrenuti kurs u svojim odnosima s Rusijom i Kinom, posebno odustajanjem od sistema S-400 i vraćanjem pod okrilje NATO-a i Zapada. Suprotno tome, za Erdoanovu vladu resetiranje znači da se SAD trebaju pomiriti s novom geopolitičkom stvarnošću u turskom susjedstvu, uključujući ulogu Turske u njoj, te širim promjenama u međunarodnim odnosima. To bi značilo da Ankara, na bilo koji značajan način, neće preokrenuti kurs prema Rusiji i Kini.
Drugim riječima, dok se velika konkurencija moći i dalje zahuktava, SAD bi očekivale više kohezije i solidarnosti unutar zapadnog bloka, dok Turska vjeruje da je najbolja solucija uspostavljanje ravnoteže između različitih sila.
Također, čini se da Turska u idejnom i geopolitičkom smislu odmiče od Zapada, ali institucionalno i dalje cijeni svoje mjesto u NATO-u i svoju carinsku uniju s Evropskom unijom. No, pokušaji da se članstvo u zapadnim institucijama razdvoji od njihove političke, normativne i geopolitičke osnove ono je što čini veliki izvor trvenja u tursko-zapadnim odnosima.

<h2>Tačke sporenja: ’Halkbank’, proces protiv lidera Kurda</h2>

Sve dok Erdoan bude ustrajavao na svojim dosadašnjim politikama, izgledi za radikalnije poboljšanje odnosa sa SAD su ograničeni. Bajdenova administracija vjerovatno će biti oštrija u reagiranju na politički motivirane procese, kao što je protiv bivšeg dopredsjedavajućeg prokurdske Demokratske stranke (HDP) Selahatina Demirtasa, filantropa Osmana Kavale i romanopisca Ahmeta Altana. Slično tome, slučaj „Halkbank“ i dalje će bacati sjenku na bilateralne veze. Sve ove svađe značit će krizu u američko-turskim odnosima. Ipak, Erdoan i Bajden još mogu sarađivati na područjima od zajedničkog interesa i brige, kao što je u crnomorskom regionu, gdje se interesi obje strane preklapaju.
U trenutnoj političkoj klimi, SAD i Turska vjerovatno neće moći razriješiti nijedan od svojih glavnih problema. To zauzvrat znači da trebaju ulagati vrijeme i energiju u upravljanje krizama, a ne u rješavanje krize, kako bi izbjegli prekid veze. Drugim riječima, SAD i Turska trebali bi definirati novi oblik bilateralnih odnosa.

Državni sekretar Entoni Blinken Tursku nazvao tzv. strateškim partnerom

Bajden i Erdoan: Turska optužila SAD da su pomogle državni udar 2016. godine

Turska na ledu u Vašingtonu

Zagrebački advokat Ozren Tatarac u razgovoru za „Avaz“ iznio je šokantnu tvrdnju: <a href="https://avaz.ba/tag/38392/ikona">ikona</a> koju je <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik" style="font-weight: bold;">Milorad Dodik</a>&nbsp;poklonio <a href="https://avaz.ba/tag/1671/sergej-lavrov">ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu</a>, a za koju Ukrajina tvrdi da je njena historijska baština, naslijeđena je s teritorije NDH! Tatarac tvrdi da je ikona, vjerovatno, bila dio umjetnina koje su nacisti opljačkali u Sovjetskom savezu tokom Drugog svjetskog rata te deponirali u Zagreb.
Partner u tome bio im je, tvrdi Tatarac, Ante Topić Mimara, sakupljač umjetnina, koji je, prema njegovim riječima, tokom Drugog svjetskog rata sarađivao s nacističkim okupatorima i ustaškom vlašću, a poslije rata bio blizak saradnik Brozovog režima.

No, ko je bio Mimara? Identitet Mimare misteriozan je i intrigantan skoro koliko i porijeklo njegove umjetničke kolekcije. U njegovom životu sve je misterija – od stvarnog identiteta do poslova kojima se bavio. Život Ante Topića Mimare je više okrenut pretpostavkama i pričama, nego konkretnim historijskim podacima. Zvanična biografija kaže da je rođen 7. aprila 1898. godine u dalmatinskom selu Korušce.
Međutim, pojedini izvori upućuju da je rođen 16. marta 1897. godine u Splitu, pod imenom Mirko Maratović, od čega, navodno, i potječe nadimak Mimara (“Mi” od Mirko, “mara” od Maratović). Prema nekim teorijama, njegovi maniri, govor i obrazovanje nikako nisu odgovarali osobi iz Dalmacije, nego prije čovjeku sa sjevera Hrvatske.

Borio se u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski vojnik. Ranjen je u bici na Pijavi 1918. godine, kada je zarobljen i prebačen u Rim. Prema verziji u kojoj je Mimara zapravo Mirko Maratović, on je, nakon smrti pravog Ante Topića u vojnoj bolnici u Rimu, preuzeo njegov identitet. Tamo je postao učenik i saradnik italijanskog portretiste Antonija Mancinija (1852. – 1930.).

Mimarin život tokom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća obavijen je velom tajne i o tom periodu postoje svakakve priče. Živio je i obilazio galerije, muzeje i antikvarnice u Parizu, Amsterdamu, Berlinu i Minhenu. Navodno je tamo još 1927. godine upoznao Adolfa Hitlera, tada lidera Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije, s kojim je ostvario blisko poznanstvo.
Jedna priča navodi da je Mimara 1927. ili 1928. godine, zajedno s mladim komunističkim gradskim rukovodiocem Josipom Brozom Titom, organizirao krađu diptiha od slonovače iz Zagrebačke katedrale i prodao je muzeju u Klivlendu, a da je ona vraćena 1936. godine.

Svoju privatnu kolekciju umjetnina Mimara započinje sakupljati krajem tridesetih godina. Mnogi tu vide vezu između imovine jevrejskih porodica koja je prodata uoči rata ili oteta od nacista i Mimarine bliskosti s visokim nacističkim funkcionerima poput Hermana Geringa, naročito zainteresiranog za umjetnička djela.

Mimara je tvrdio da je, prema Geringovom zahtjevu 1943. godine, naslikao Hitlerov portret. Tu možda i leži mogućnost da se preko njega i sporna ukrajinska ikona našla na ovom prostoru.

Nakon Drugog svjetskog rata nastavio je živjeti u Njemačkoj i Maroku. Navodno je 1946. godine bio savjetnik jugoslavenske vojne komisije za reparaciju, te je određivao koja će umjetnička djela biti predata Jugoslaviji na ime ratne štete. Tvrdi se i da je, u dogovoru s vlastima u Beogradu, dostavljao spisak vrijednih umjetnina, koje bi onda vlasti iz Beograda proslijedile Centralnom birou za vraćanje ukradenog umjetničkog blaga u Minhenu, kao spisak onoga što su nacisti oteli tokom okupacije. Šezdesetih godina kupio je dvorac kod Salcburga i počeo posjećivati Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku. Od sedamdesetih godina živio je u Zagrebu, pa sve do svoje smrti 1987. Novinar Milomir Marić je prvi uradio intervju s Mimarom, nakon čega je rekao:
- Kad sam ga prvi put vidio, rekao je: „Imam tri slike - ja i Hitler, ja i Musolini, ja i Tito. Objavi koju hoćeš ili koju smiješ.“

Ante Topić Mimara je svoju privatnu kolekciju od oko 3.000 predmeta zavještao 1972. godine hrvatskom narodu. Muzej „Mimara“ na Ruzveltovom trgu u Zagrebu je svečano otvoren 17. jula 1987. godine. Do danas postoje optužbe i tvrdnje da je najveći dio njegove kolekcije zapravo ukraden.

Od 1948. Mimara je počeo darovati umjetnine Štrosmajerovoj galeriji u Zagrebu. Oženio se Viltrudom Merman-Topić (nem. Wiltrud Topić Mersmann), profesoricom historije umjetnosti na Univerzitetu u Salcburgu.

Navodno je Ante Topić Mimara, sakupljač umjetnina, još 1927. upoznao Hitlera, s kojim je ostvario blisko poznanstvo

Ikona koju je Dodik poklonio Lavrovu naslijeđena je  s teritorije NDH

"Dodikova" ikona potječe od Mimare, koji je s Titom opljačkao Zagrebačku katedralu?

<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/629935/bocan-harcenko-rusija-protiv-imenovanja-novog-visokog-predstavnika-u-bih">Ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Bocan Harčenko rekao je da Rusija ne odobrava pokušaje imenovanja novog visokog predstavnika u BiH.</a> Ruski diplomata u intervjuu za Tanjug navodi da to nije u skladu sa stavom Odbora Vijeća za implementaciju mira i planom o zatvaranju Ureda visokog predstavnika (OHR).

Bocan Harčenko je naveo da je i u kontekstu <a href="https://avaz.ba/tag/79050/christian-schmidt">Kristijana Šmita (Christian Schmidt)</a>riječ o pokušaju da se kreira politika koja odgovara Zapadu, a što Rusija nikad neće prihvatiti. - Vjerovatno smatraju da će on na najbolji način vršiti funkciju visokog predstavnika i da će biti više pritisaka, kako kažu na Zapadu, u korist tzv. najbolje funkcionalnosti BiH. Ali, ustvari, misle na centralizaciju BiH, a prije svega na oduzimanje punomoći Republici Srpskoj - kaže ruski ambasador.
<a href="https://avaz.ba/tag/47493/zlatko-hadzidedic">Zlatko Hadžidedić</a>, vanjskopolitički analitičar, u svojoj izjavi za „Avaz” ističe kako ne smatra da će Rusija na kraju zaista blokirati proces imenovanja visokog predstavnika, ali da je svakako riječ o političkoj trgovini u kojoj pokušava što više izvući za sebe.
- Ukoliko Njemačka učestvuje u vršenju pritiska na Rusiju, i Rusija će negdje drugo pritisnuti. Ne mislim da je Rusija bilo kakav zaštitnik ili saveznik Rusije niti Republike Srpske, barem ne u nekom suštinskom smislu, njima je to poluga da Zapad mogu pritisnuti zbog nekih drugih regija kao što je Ukrajina, gdje je Zapad narušio ruske strateške interese - kaže Hadžidedić.

I vanjskopolitički analitičar <a href="https://avaz.ba/tag/56959/zlatko-dizdarevic">Zlatko Dizdarević</a> ističe da nije iznenađen ovakvim stavovima ruskih diplomata i da u određenih bh. krugovima posljednjih mjeseci traje nerealno optimistična atmosfera kada je u pitanju dolazak Džoa Bajdena (Joe Biden) na čelo SAD i imenovanje novog visokog predstavnika, dok se pri tome potpuno zanemaruje širi globalni kontekst. - Svi isti kočničari i u i van Bosne i Hercegovine postoje i dalje i ništa od svog stava nisu promijenili. Znamo da Rusija u OHR-u godinama igra ulogu kočničara i zaista ne znam na osnovu čega se očekivalo da će oni promijeniti stav.
Potpuno je deplasirana bila priča iz medija da su se oni dogovorili s Nijemcima, da je to njihov zajednički projekt prema Bosni i Hercegovini, prema tome, mislim da je krajnje vrijeme da postanemo koliko-toliko realni - napominje Dizdarević.
S ovim stavom saglasan je i Hadžidedić, koji, također, navodi da su u BiH preoptimistični kada je u pitanju saradnja s EU, a s druge strane preparanoični kada je u pitanju Rusija.

- Rusija je tu da se izbori za svoje interese, ali evropske zemlje su bile te koje su blokirale sve aktivnosti prema BiH od samog visokog predstavnika kada je u pitanju jačanje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Trebamo se prisjetiti ko nam je organizirao Lisabonsku konferenciju, kojom je zemlja podijeljena i ucrtane su mape za kasniju podjelu, ko je čitav rat provodio embargo na naoružanje - pojašnjava Hadžidedić.

<h2> Krajnje je vrijeme da se okrenemo sebi i unutrašnjem dogovoru</h2>

- Krajnje je vrijeme, ako zaista postoji dobra volja, a ja ne vjerujem da postoji, da se pravi ozbiljna država na principima na kojima postoje države u Evropi i svijetu, da se okrenemo sebi i našim unutrašnjim dogovorima i unutrašnjim kapacitetima, a očekivati da će kapitalne odluke donijeti Rusi, Bajden, EU, mislim da je potpuno deplasirano - navodi Zlatko Dizdarević.

Hoće li Rusija blokirati proces imenovanja novog visokog predstavnika u BiH. Vanjskopolitički analitičari Zlatko Dizdarević i Zlatko Hadžidedić upozoravaju da se u određenim krugovima stvara prevelika euforija po pitanju angažmana Zapada

Sad je jasno: Rusi i Nijemci nemaju dogovor za BiH

Prvi lokalni izbori poslije 12 godina u Mostaru grad su odveli u novu političku dramu. Nakon što je Gradsko vijeće Mostara javno glasalo za gradonačelnika, kada su u drugi krug prošli kandidati Mario Kordić iz HDZ-a BiH i Zlatko Guzin iz SDA, dok je iz utrke kao trećeplasirana ispala Irma Baralija iz NS-a, visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko) poništio je glasanje u prvom krugu i donio odluku da se ponovo glasa, ali ovaj put tajno.

Pošto je bilo jasno da niti jedan kandidat neće dobiti dvotrećinsku većinu u drugom krugu, Stranka demokratske akcije i njeni mediji te aktivisti bili su pokrenuli žestoku kampanju „slamanja“ “Bh. bloka” - kroz višednevno sipanje optužbi da spremaju „izdaju“ time što, pretpostavljaju iz SDA, neće većinski glasati za Guzina.Pred “Bh. blok” ili, tačnije, i SDP i Našu stranku, tako se stavljala teška dilema - povući se pred pritiscima, podržati SDA-ovog kandidata i tako omogućiti da napokon jedan Bošnjak dođe na čelo grada ili ostati vjeran principu „nepodržavanja“ niti jedne nacionalne stranke, a tako omogućiti gradonačelničku poziciju HDZ-u.
Sada, međutim, stvari se restartuju i sva tri politička bloka dobivaju priliku da svoje redove poslože i pripreme nove strategije.
<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/629635/irma-baralija-nisam-osoba-koja-odustaje">Ono što na prvu sada izgleda kao najjednostavnije rješenje jeste da stranke “Koalicije za Mostar”, ukoliko im je, zaista, primarni interes spriječiti da HDZ dobije mjesto gradonačelnika, naprave dogovor s “Bh. blokom”, odustanu od Guzina kao kandidata i zajedno kao gradonačelnicu podrže Irmu Baraliju, koja je i najzaslužnija što su izbori uopće održani u Mostaru. Prosta većina bi na ovaj način bila lako osigurana.</a>
No, iz “Koalicije za Mostar” bi mogli ponovo tvrditi da Baralija, prema osvojenom broju preferencijalnih glasova, ne zaslužuje kandidaturu.
Zato je vjerovatnije da će i na tajnom glasanju u drugi krug ponovo proći Guzin i Kordić.

Iz ugla prosječnog sljedbenika nacionalnih politika, stvar je ovdje krajnje jasna - dvije nacionalne politike se bore za prevlast u jednom važnom gradu (a, također, i u državi). Bez obzira na ostala ideološka neslaganja, politika ''Koalicije za Mostar'' je probosanska, HDZ-ova je prohrvatska. Logično je da ''Bh. blok'', koji državu BiH ima kao primat, podrži ove prve. No, ulasci u takve vrste saveza kod građanskih stranaka degradiraju upravo ono „građansko“ u njima, s obzirom na to da se u očima druga dva naroda počinju percipirati kao tek još jedna nacionalna opcija.

Eventualna podrška ''Bh. bloka'' doktoru Guzinu možda bi ih privremeno spasila od spinovanih optužbi za izdaju. Možda bi im i otvorila vrata kod određenog procenta tvrđeg bošnjačkog glasačkog tijela.Ali, posljedično, time bi im se, vjerovatno i dugoročno, zatvorila vrata kod umjerenog, ljevičarskog i liberalnog glasačkog tijela druga dva naroda.

Nakon što je Incko poništio prvi krug glasanja, kombinatorika za izbor gradonačelnika kreće ispočetka. “Bh. blok” nalazi se u najtežoj poziciji

Gradsko vijeće Mostara ponovo bira gradonačelnika

Hrvat Komšić

„Dara iz Jasenovca“: Dva sata sadizma bez emocije i poente

Bisera Turković - ministrica za skandale

Gradove širom RS “krase” ulice i spomenici Draži Mihailoviću

I poslije Incka - Incko

Biserini biseri: Ministrica Turković opet nas je počastila skandaloznim neznanjem

Nezavisna i izdana

Nacionalni komunizam

Država za "njiha"

Hoće li Komunistička partija Kine špijunirati naše građane: Ko gura BiH u ralje "Huaweija"?

Svetislav Basara za "Avaz": Kusturica nije moj problem

Jelena Milić za "Avaz": Vučić je podržao NATO put BiH

Turska na ledu u Vašingtonu

"Dodikova" ikona potječe od Mimare, koji je s Titom opljačkao Zagrebačku katedralu?

Sad je jasno: Rusi i Nijemci nemaju dogovor za BiH

Ko će presjeći „mostarski čvor“

Hrvat Komšić

„Dara iz Jasenovca“: Dva sata sadizma bez emocije i poente

Bisera Turković - ministrica za skandale

Gradove širom RS “krase” ulice i spomenici Draži Mihailoviću

I poslije Incka - Incko

Biserini biseri: Ministrica Turković opet nas je počastila skandaloznim neznanjem

Nezavisna i izdana

Nacionalni komunizam

Država za "njiha"

Hoće li Komunistička partija Kine špijunirati naše građane: Ko gura BiH u ralje "Huaweija"?

Svetislav Basara za "Avaz": Kusturica nije moj problem

Jelena Milić za "Avaz": Vučić je podržao NATO put BiH

Turska na ledu u Vašingtonu

"Dodikova" ikona potječe od Mimare, koji je s Titom opljačkao Zagrebačku katedralu?

Sad je jasno: Rusi i Nijemci nemaju dogovor za BiH

Ko će presjeći „mostarski čvor“