Lideri iz parlamentarnih stranaka u BiH, veći dio njih, vikend su, na poziv predsjednika Evropskog vijeća Šarla Mišela (Charles Michel), proveli u Briselu. 
Veći dio njih dao je saglasnost na dokument "Politički dogovor o principima za osiguranje funkcionalne BiH koja napreduje na EU putu", koji nije potpisan. I sam čin potpisivanja još jednom je otkrio duboke podjele, generalne odnose, ali i motive koji vladaju među političkim strankama u BiH.

U 19 tačaka dokumenta zapravo nema ničega revolucionarnog. Uglavnom je to skup nekih općih načela koja se odnose na podršku provođenju fer i poštenih izbora, produženje Misije EUFOR-a, ispunjavanje 14 prioriteta EU, provođenje sudskih odluka, provođenje ograničenih izbornih i ustavnih reformi s ciljem provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava i preporuka Venecijanske komisije, obnovu saradnje s EU usaglašavanjem politike BiH s vanjskom i sigurnosnom politikom EU itd. Jasno je da ovakvim inicijativama EU, naslonjena na nešto veći angažman zapadnih sila u našoj zemlji te ponovo oživljenu ulogu visokog predstavnika, nastoji poslati poruku da je BiH opet u njenom fokusu te motivirati domaće političare da pristanu zajednički raditi na unapređenju barem onih bazičnih stvari oko kojih ne bi trebalo postojati nacionalnih i političkih tenzija. Ipak, koliko su to ozbiljno shvatili, pojedini bh. političari pokazali su tako što su i ovaj susret iskoristili kao povod za promociju prizemnih interesa i međusobna prepucavanja.
Probosanske stranke načelno jesu za evropske integracije (na stranu kakvu politiku provode u praksi), pa ne treba čuditi što su prihvatile dati dokument. Lider HDZ-a Dragan Čović rekao je da će prihvatiti dokument, ali uz uvjet da se načine dvije izmjene koje se tiču promjene Izbornog zakona u BiH.
Također, ne treba previše iznenaditi to što je dokument prihvatio Milorad Dodik, s obzirom na to da, suočen s američkim sankcijama i ruskom izolacijom, očigledno ponovo pokušava pokazati svoju kooperativnost sa Zapadom radi spašavanja političke kože. Upravo je ovu činjenicu opozicija u RS iskoristila za još jedan pokušaj da „nasrbuje“ Dodika.
Naime, DNS i PDP, čiji su predstavnici bili prisutni na sastanku, odbili su prihvatiti ove principe. Predsjednik PDP-a Branislav Borenović u navedenom dokumentu nekako je uspio vidjeti navodno Dodikovo prihvatanje da je ruska agresija na Ukrajinu agresija, da BiH treba da uvodi sankcije Rusiji te priznavanje genocida u Srebrenici.

Iako su sve navedene stvari u civiliziranom svijetu neupitne, opozicija u RS očito vidi elemente da ih pokuša iskoristiti da nacionalističke zablude preokrene u svoju korist, odnosno pokaže da Dodik nije dovoljno velik Srbin. Sve bi to Evropskoj uniji trebalo poslati jasnu poruku da, ukoliko i sama ozbiljno misli, trebat će joj mnogo ozbiljniji pristup i insistiranje na mnogo konkretnijim ciljevima po pitanju BiH od nekakvih simboličkih dokumenata koje će političari koristiti za novu rundu međusobnih prepucavanja i optužbi.

Briselski susret je suštinski bio jedan u nizu iznenadnih kratkih izleta s kojeg su poslane neke opće poruke. Ni oko takvih se lideri nisu usaglasili, a one koji su ih prihvatili ništa konkretno ne obavezuje da ih zaista i provedu. Suštinski, postoji moralna obaveza, ali naši političari navikli su kršiti ili ne provoditi sve moguće sudske i zakonske odredbe, pa šta bi im onda tek moralna obaveza trebala značiti?

U 19 tačaka dokumenta zapravo nema ničega revolucionarnog

Sastanak u Briselu: Potvrda podijeljenosti

Šta je zaista dogovoreno u Briselu: Dokument bez čvrstih obaveza i posljedica po one koji ga ne budu provodili

Stvari u BiH se mijenjaju nabolje. Stavljanje brojnih funkcionera iz BiH na crnu listu SAD i Velike Britanije i posezanje novog visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt) za bonskim ovlastima šalju jasnu poruku „lošim dječacima“ bh. politike da blokade i udari na državu Bosnu i Hercegovinu više neće biti tolerirani.

Milorad Dodik, nakon što je kabadahijski najavio projekt „vraćanja“, odnosno jednostranog otimanja nadležnosti Bosne i Hercegovine od entiteta RS, u cijelom je poduhvatu, nakon što je manje-više stigao nidokle, odlučio da u samoponižavajućem performansu u Narodnoj skupštini RS političke podanike navede da izglasaju prolongiranje prijenosa nadležnosti za šest mjeseci (čitaj: vječno). Nakon što je HDZ-ov ministar finansija Vjekoslav Bevanda uporno blokirao izdvajanje sredstava za održavanje izbora u oktobru, a što je bio direktni pokušaj realizacije prijetnje ove stranke da će blokirati održavanje izbora ukoliko se ne usvoji Izborni zakon po njihovoj mjeri, Šmit je, poslije više upozorenja, konačno prelomio.
Ne samo da je nametnuo odluku o finansiranju izbora nego je nametnuo i izmjene Izbornog zakon koje će ubuduće spriječiti i samu mogućnost sličnih blokada.
Novi poraz Dodik je priznao dan poslije, odnosno prekjučer, kada je, zajedno s ostala dva člana Predsjedništva, podržao usvajanje budžeta usklađenog s odlukom OHR-a. Naravno, u izjavama za medije Dodik je nastavio sa svojom kabadahijskom retorikom, tvrdeći kako Šmit nije visoki predstavnik i kako glasanje Predsjedništva nema veze sa Šmitovom odlukom, no, ne treba objašnjavati koliko ovo isprazno bahaćenje jalovo zvuči u odnosu na njegova pokunjena djela.
Dakle, u prvom redu SNSD-u i HDZ-u poslana je jasna poruka: njihova politika blokiranja države postaje uzaludna. Naime, posljednje odluke jasno sugeriraju da ne samo da će takvi pokušaji biti spriječeni i poništavani od visokog predstavnika nego će pride glavni akteri koji budu pribjegavali tome morati snositi ozbiljne posljedice.

Cinični su bili vapaji pojedinih aktera kako ovi potezi OHR-a dokazuju da BiH nije samostalna i funkcionalna. Naime, Bosna i Hercegovina je nefunkcionalna ne zato što je sama po sebi neodrživa kao država nego zato što pojedine političke stranke, u prvom redu SNSD i HDZ, pokušavaju da je učine takvom. Ni njemački kancelar ne bi mogao biti izabran kada bi većina u Bundestagu odlučila da blokira njegov izbor. Institucije koje čine državu su onakve kakvim ih ljudi koji sjede u njima učine. A predstavnici SNSD-a i HDZ-a BiH uradili su sve da ih učine nefunkcionalnim. Stoga upadaju u vlastiti paradoks. Naime, upravo njihovo blokiranje funkcioniranja Bosne i Hercegovine je ono što i daje povoda OHR-u i međunarodnoj zajednici da reagira i kroji prilike u BiH. Da nije toga, ne bi bilo ni međunarodnog intervencionizma u ovom obliku.

Stavljanje na crnu listu SAD predsjednika Federacije BiH Marinka Čavare zbog blokada u FBiH jasna je poruka i Draganu Čoviću šta ga čeka ukoliko nastavi sa svojim rušilačkim djelovanjem. Osim toga, i PIC je u svom komunikeu jasno upozorio Hrvatski narodni sabor (HNS) da nepostizanje dogovora o izbornim reformama prije izbora ni na koji način ne opravdava institucionalnu i teritorijalnu reorganizaciju BiH, upozorivši ih da je to antidejtonski i da prestanu s takvim ponašanjem.

Bosna i Hercegovina je nefunkcionalna, ne zato što je sama po sebi neodrživa nego zato što SNSD i HDZ pokušavaju sve moguće da je učine takvom

Dodik i Čović: Jasno upozorenje međunarodne zajednice

Kabadahiluku SNSD-a i HDZ-a je odzvonilo

Milorad Dodik je pokleknuo. Milorad Dodik se predao. Milorad Dodik je poražen. Njegova višemjesečna, robusno najavljivana avantura s „prijenosom nadležnosti“, a suštini otimanjem nadležnosti od Bosne i Hercegovine, okončana je.

Na sjednici Narodne Skupštine RS koja je održana u ponedjeljak, a koju Dodik vješto (zlo)upotrebljava za svoje avanture i prebacivanje odgovornosti, jednoglasno je odlučeno da se prekine s neustavnim prebacivanjem nadležnosti u narednih šest mjeseci. Naravno, ne treba ni najmanje sumnjati da će tih šest mjeseci na kraju trajati vječno. 
Nije da je Dodik u novom rušilačkom projektu daleko stigao. Pompezno najavljivanje „vraćanja izvornih nadležnosti“, od formiranja vojske do entitetske uprave za indirektno oporezivanje, završilo je bez rezultata. Tek se usudio napraviti korak ka formiranju agencije za lijekove te usvajanju zakona o nepokretnoj imovini, čije je stupanje na snagu poništio visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt).
Taktika je to Dodikove politike već godinama - pompezne prijetnje i najave ovog ili onog referenduma, preuzimanje nadležnosti ili otcjepljenje RS, od kojih u konačnici odustaje, ali ipak s međunarodnom zajednicom uspije „istrgovati“ manje ustupke, poput, svojevremeno, mehanizma koordinacije ili povlačenja stranih tužilaca iz Tužilaštva BiH. Ostalo je nejasno zašto su zapadne sile to tolerirale i pristajale igrati tu igru, uz pitanje koja je to granica koju Dodik može prijeći, odnosno kakav bi primitivan ispad, blokadu ili udar na međunarodno ovjereni dejtonski ustav još morao napraviti pa da se suoči s odlučnijim odgovorom poput nekih njegovih prethodnika.

Čini se da je Dodik tu granicu prešao ili je vrlo blizu prelaska. No, ako je to i slučaj, čini se da tome mnogo više može zahvaliti agresiji na Ukrajinu nego zainteresiranosti za BiH. Naime, onog trenutka kada je prvi ruski projektil pao na ukrajinsku teritoriju, za Dodika bi, kao ruskog saveznika, svaki daljnji korak u pravcu nove destabilizacije u srcu Evrope značio i izvjesno brisanje s političke scene.

Kada se tome dodaju sankcije koje su mu uvedene od SAD i Velike Britanije i zaustavljanje EU projekata za RS, jasno je da Dodik, da bi preživio na političkoj sceni, mora naglo povući ručnu i da će ona ostati dignuta još vrlo dugo. No, možda je stao u brdu, ali pitanje je veliko da li se Dodik više može vratiti nazad. Naime, njegovo zatvaranje vrata na Zapadu istovremeno je pratio trend potpunog podređivanja Rusiji. 
Čini se da se Dodik već sada nalazi u fazi zavisnosti od Kremlja i ko zna još kakvih ucjena i pritisaka ispod površine, za koje lijeka nema. I njegovo insistiranje na sjednici NSRS da se odustane od vlastitih nacionalističkih ciljeva, ali nipošto ne uvedu sankcije Rusiji, govori u prilog tome. 
A uzimajući u obzir navedeno, moć i vlast, u ovim promijenjenim geopolitičkim okolnostima, Dodiku bi mogli postati samo muka, a ne slast, slično kao i SDS-u na početku dvijehiljaditih.

Zbog promoviranja secesionističke politike entiteta RS na američkoj crnoj listi u ponedjeljak je završio i ministar zdravlja Alen Šeranić. Na ovaj način, kada je u pitanju RS, Šeranić se pridružio neslavnom društvu Milorada Dodika, Željke Cvijanović, Milana Tegeltije i Alternativne televizije, a odranije i Nikole Špirića.&nbsp;

Moć i vlast, u ovim promijenjenim geopolitičkim okolnostima, Dodiku bi mogli postati samo muka, a ne slast, slično kao i SDS-u na početku dvijehiljaditih

Miloradova kapitulacija

Ako danas prošetate Sarajevo uočit ćete da je grad u... Pa, ne baš najboljem stanju. I to ako bismo koristili najprobranije moguće riječi sa nakanom da nikog ne uvrijedimo.

Na mnogim zelenim površinama u gradu trava je toliko zarasla da unutra možete sakrivati ratne zločince. Morate biti dobro oprezni kada šetate psa, jer postoji realna opasnost da se u nekoj od tih savana izgubi. Također, nije sigurno da u njima već ne obitavaju anakonde, gepardi ili neke druge egzotične životinje.

Dok hodate ulicama nerijetko ćete morati preskočiti poneku kesu sa smećem. Fasade su tradicionalno prljave i išarane. Rasvjeta... Sijalice negdje rade, a negdje ne. Naravno, s toplim danima, počela je i tradicionalna najezda žohara, a nije neizvjesno da će se u međuvremenupojaviti i zmije i pacovi.Radnike sa šmrkovima zadnji put pamtimo kada su ih kadrovi NiP-a poslali da operu ulice od „širka“, netom poslije održane Parade ponosa.
Tramvajska pruga od Remize do Ilidže još nije gotova, a kad će, ne zna se, iako su sami protagonisti Vlade KS probili sve rokove koje su građanima obećavali.
Trolejbusi kupljeni iz Bjelorusije zapeli su u međuvremenu negdje na granici jer je, kao što je poznato, ova džrava pod međunarodnim sankcijama zbog učešća u agresiji na Ukrajinu.
Stranke trojke dobile su historijsku priliku da na slučaju Kantona Sarajevo pokažu i dokažu da je drugačija, bolja i uspješnija vlast u odnosu na višegodišnji SDA-ovski kriminal, iživljavanje i destrukciju društva moguća. No, i dalje se čini da se ne uspijevaju snaći u ovoj ulozi i odgovoriti&nbsp; historijskom zadatku.&nbsp;Elem, šta u takvoj situaciji stranke trojke izaberu kao jedno od gorućih pitanja kojim će se baviti? Nastup pjevačice u minjaku. Nije šala.Klubovi vijećnika NiP-a, SDP-a i Naša stranke, dakle stranaka trojke, protestovali su zbog nastupa poznate hrvatske pjevačice Lidije Bačić ispred sarajevske Katedrale.
- Klubovi vijećnika Naroda i pravde, SDP BiH i Naše stranke u Gradskom vijeću smatraju da je neprimjereno našu kulturnu baštinu koristiti kao pozadinu za estradne potrebe. Dostojanstvo jednog naroda čuva se i zaštitom integriteta njegovih spomenika – naveli su u saopštenju.

Aha. No, prostor ispred Katedrale odavno se koristi za raznorazne estradno-promotivne potrebe. Centar Sarajeva je uzak, a trgova generalno nedostaje, tj. gotovo da ih i nema. Prostor ispred Katedrale je javna površina na kojoj svakodnevno možemo gledate raznorazne promocije, proteste, skupljanje potpisa, umjetničke i estradne nastupe...

O tome je li prostor ispred jedne crkve adekvatan za ovakvu vrstu aktivnosti, može se, naravno diskutovati. No, o tome nisu diskutovali niti je dosad ozbiljnije dovođeno u pitaje korištenje ovog prostora u takve svrhe. Zašto baš sada?
Pa zato što se baš sada, nakon desetina drugih estradnjaka, narodnih pjevača, vjerskih sekti i koga sve ne, Lidija Bačić&nbsp; usudila u centru Sarajeva obući ultra kratku haljinu koja je ocrtala savršeno zategnuto dupe na dugim i lijepim nogama. A to je očito uzbudilo dežurne malograđane koji u glas povikaše „sramota“, „kič, „turbo folk“... Ok, to samo po sebi, nije sporno, tako estrada funkcioniše. Zabavljači pjevaju, šokiraju, pokazuju svoje obline i zarađuju, narodne mase ih komentarišu, kude, hvale ili zgražaju se, u zavisnosti od nečijih estetskih preferencija i sklonosti.
Ipak, zabrinjava i rastužuje da pojedinci koji obnašju vlast u ovoj zemlji smatraju sasvim normalnim i primjerenim baviti se nečijom mini suknjom. Je li vlast trojke smatra da je njihova uloga glumiti moralnu policiju u ovom gradu po uzoru na Iran?
Od protagonista od NiP-a ovo ne treba da čudi. Ipak se radi o stranci koja nije krila svoju odanost idejama kontroverznog rahmetli muftije Muamera Zukorlića i koja je, primjerice, kako smo već spomenuli, slala šmrkove da sapiraju grad poslije Parade ponosa. Moguće da ih je u ovom slučaju Lidija Bačić uzbudila što su izgubili abdest nakon što ih je prethodno isto uzbudila.

No, koji je matrak građanskom SDP-u i posebno liberalnoj Našoj stranci pa da od svih problema smatraju za shodno dizati svoj glas protiv minjaka ispred Katedrale? Sve uz višegodišnju retoriku o pretvaranju Sarajeva u metropolu i otvoreno društvo. Koja politička pamet može stajati iza ovoga?

Je li malograđanski nagon drugova iz SDP-a i Naše stranke, o borbi protiv „turbo folka“ i „estradnih potreba“, stvarno zamućuje osjećaj za političku razboritost? Jesu li pomislili da možda i nije baš pametno, posebno s obzirom na njihovu agendu, na primjeru mini suknje problematizirati „estradne potrebe“ ispred vjerskih objekata? Jer kada je Sarajevo u pitanju to može vrlo lako da povuče i neke druge konotacije.
Recimo, već vidim naslove u srpskim i hrvatskim nacionalističkim propagandnim: „Strankama u Sarajevu smetaju žene u mini suknjama“.
No, čak kad i to ostavimo po strani, ostaje ono ključno pitanje – zašto, pobogu, vladajuće stranke u Sarajevu uopće smatraju da je njihov posao baviti se nastupanjem pjevačica i izigravanjem moralne policijueUistinu zabrinjava da je ovakva politička pamet za sada jedina pamet koja se nudi kao alternativa u većinski bošnjačkim dijelovima BiH. Ne d'o Bog nikom.

Nakon desetina drugih estradnjaka, narodnih pjevača, vjerskih sekti i koga sve ne, Lidija Bačić smeta jer se usudila da u centru Sarajeva obuče ultra kratku haljinu koja je ocrtala savršeno zategnuto dupe na dugim i lijepim nogama

Pokupite smeće, pokosite travu, a djevojke u minjacima ostavite na miru

<a href="https://avaz.ba/tag/126614/darko-tanaskovic">Darko Tanasković, poznati i utjecajni orijentalist i diplomat iz Srbije</a>, objavio je tekst pod naslovom "Stoltenbergu para uši samo srpska retorika u BiH", u kojem analizira posljednja dešavanja u Bosni i Hercegovini u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu i odnosu međunarodne zajednice prema ključnim političkim akterima u BiH.

U svom tekstu Tanasković jadikuje što zapadni funkcioneri u BiH samo ističu i upozoravaju na opasnost od Dodikovog nacionalisitčkog i antidržavnog djelovanja, navodeći da postoji i „bošnjački radikalizam“. Kao primjere bošnjačkog radikalizma, Tanasković je odlučio podastrijeti istupe lidera SDA Bakira Izetbegovića te reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina Kavazovića. - U govoru koji je održao povodom 32. godišnjice osnivanja SDA, Bakir Izetbegović je kazao da je ideja velike Srbije nastavila da živi kroz projekt „srpskog sveta“, koji je konstruisan u Beogradu kao ekvivalent „ruskom svetu“ po zamisli predsednika Rusije Vladimira Putina. Separatizam, odnosno pokušaj razbijanja BiH koji sprovodi član Predsedništva BiH Milorad Dodik, sastavni je deo tog scenarija, ocenio je Izetbegović, da bi zatim konstatovao kako bi u borbi protiv tog velikosrpskog projekta logičan odgovor bila saradnja s ‘hrvatskim faktorom’ u BiH i sa samom Hrvatskom – piše Tanasković.
Kada je pak slučaj s reisom Kavazovićem, Tanasković navodi.
- Poglavar IZ BiH Husein Kavazović je početkom aprila ocijenio, ni manje ni više, da „postoji plan da Bošnjaci nestanu kao narod, ili barem da ne budu politički suveren narod, odnosno da budu svedeni na vjersku manjinu na dijelu teritorija… Kavazović je naglasio i da se IZ zauzima za jednakost građana bez obzira na nacionalno porijeklo, a da „Bošnjaci, posebno muslimani, članovi Islamske zajednice, uključeni u politički život, ovu zadaću trebaju razumjeti kao jednu od temeljnih vjerskih obaveza“.
Tanasković na navedenim izjavama dalje razvija argumentaciju za navodni ukorijenjeni antisrspki i is lamocentrični bošnjački radikalizam, slalomski skačući s decenije na deceniju, s citata na citat, s Alije Izetbegovića na profesora Mustafu Spahića čiju citira rečenicu iz 1994. „, „Da, mi smo Muslimani“, sa velikim početnim slovom... Kao zemlja koja se graniči sa samo dvije države, koje su očito nedemokratske (prva naci-staljinistička, a druga despotska), Bosna nema ni političkog, ni državnog, ni geografskog, ni privredno-ekonomskog, već isključivo moralni izbor“, pa zaključuje kako je: „Očigledno da se savremena retorika reisa Kavazovića, Izetbegovića i njihovih istomišljenika koreni u tom navodnom „moralnom izboru“ (islamskom, op. aut.), podržavanom antiistorijskom mantrom o kontinuitetu srpskog i hrvatskog genocidnog projekta uništenja muslimana, alias Bošnjaka. Kao da su prespavali trideset godina i ostali bez „ikakvog političkog, državnog, geografskog i privredno-ekonomskog“ izbora, pa i same ideje o mogućem izboru“.
Ipak, Tanasković vidi i određenu nadu među samim Bošnjacima u suprotstavljanju bošnjačkom radikalizmu, pa kao pozitivan primjer ističe gradonačelnika Zenica Fuada Kasumovića koji je kritikovao Bakira Izetbegovića.
„Građani BiH trebaju biti zahvalni što je počeo rat u Ukrajini! Da nije počeo tamo, počeo bi ovdje! Bošnjaci, kao najbrojniji, moraju smiriti situaciju u BiH! Bakir svojim izjavama i glupim idejama nas pravi radikalnim! Svaka Bakirova izjava traži šamara! Nije Bakirovo da govori da se ne boji dok su pune džamije! To treba da govori reis! Očigledno da je SDA povezana sa Islamskom zajednicom! Reis neka se bavi vjerom, a političari politikom! - citira Tanasković Kasumovića i na kraju teksta ga koristi kao potvrdu vlastitih teza.

Problem navođenja Kasumovićeve izjave je, međutim, što ona u suštini nema nikakve veze s istupima Kavazovića i Izetbegovića na koje se Tanasković referira. Naime, Kasumović je kritikovao Izetbegovićevu spornu izjavu u kojoj je naveo kako on „ne brine za BiH dok god su džamije pune“, što šalje jednu vrlo kontroverznu poruk svim građanima koji ne prakticiraju odlazak u džamiju da ih smatra, pa u najmanju ruku, sumnjivim elementom, svakako ne pouzdanim kao muslimansko vjerničko stanovništvo u spremnosti da se Bosna i Hercegovina brani i sačuva. I da mu je zaista cilj bio dobronamjerno upozoriti na bošnjački radikalizam i njegove štetne posljedice, Tanasković je za to mogao naći mnogo konkretnije i štetnije primjere: od toga da su neki od prvaka SDA u Sarajevu Srbe koji su ostali u gradu i lojalni su ideji BiH nazivali četnicima, preko Izetbegovićevog proglašavanja turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana „liderom svih muslimana“ kojeg je „sam Bog poslao“, botovskog naricanja da ko ne glasa za Izetbegovića nije musliman, otvorene isprepletenosti vrha SDA i ključnih vjerskih sturktura u Bošnjaka ili već spomenute izjave na koju se Kasumović u svom istupu referirao.
Tanasković, međutim, ništa od tga ne čini, nego primjere bošnjačkog radikalizma kojeg povezuje direktno s vjerom svodi na istupe koji se odnose na osude projekta „srpskog sveta“ ili projekata da „Bošnjaci nestanu kao narod“. Drugim riječima, Tanasković bošnjački radikalizam vidi u upozorenjima Bošnjaka na opasnost od velikosrpskog projekta.
Naravno, Tanasković to čini zato što mu je cilj ne osuda radikalizma kao takvog gdje bi i onaj bošnjački, nad kojim u tekstu zabrinuto lamentira, bio tek jedna od manifestacija vjersko-klerikalnih radikalnih isključivosti koje su same po sebi štetne i opasne, bez obzira kojom nacionalnom ili vjerskom bojom bile obojene. Tanaskoviću navodni bošnjački radikalizam služi tek kao sredstvo odbrane svog vlastitog – srpskog.
Ovu nakanu Tanasković otkriva već na početku teksta kada se osvrće na izjave čelnika NATO-a Jensa Stoltenberka da NATO prati zapaljivu retoriku koja dolazi iz Republike Srpske, te britanske premijerke vanjskih poslova Liz Trus koja je govorila o problemu ruskog destabiliziranja BiH.
- Ono što se sa sigurnošću može pretpostaviti jeste da su njeni „secesionistički pokušaji“ i Stoltenbergova „zapaljiva retorika koja dolazi iz Republike Srpske“ u najneposrednijoj pojmovnoj vezi. Nikada, naravno, neće biti navedeni primeri za tu „zapaljivu retoriku“ i „secenionističke pokušaje“, jer bi ono što se izjavljuje i preduzima u RS samo krajnje nategnuto i tendenciozno moglo biti protumačeno kao atak na državu BiH – navodi Tanasković.
Ajde. Dakle, Tanasković poručuje da su Dodikova „zapaljiva retorika“ i „secesionističkI pokušaji“ takoreć nepostojeći, obični spin i podvala Zapada, jer „nikada neće biti navedeni primjeri“.
Pa evo, računajući na Tanaskovićevu neupućenost, navest ćemo samo neke od primjera te „zapaljive retorike“ iz RS, o kojoj je govorio Stoltenberg: uporno nazivanje Bošnjaka muslimanima čime ih se nastoji omalovažavati svođenjem na nivo vjerske zajednice, izjave da su osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić odgovorni za genocid i ubistvo desetina hiljada Bošnjaka heroji, nazivanje studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću, nazivanje Bošnjaka genetskim konvertitima, redovno najavljivanje otcjepljivanje Republike Srpske, dovođenje u pitanje kompetencije članice CIK-a Jovane Bjelice time što je „bila udata za muslimana“, nazivanje Bošnjaka podraničkim narodom, izjavljivanje da „hodža arlauče“...

<h2>Moj nacionalizam ne smrdi kao tvoj</h2>

I mogli bismo ovako nabrajati do jednog toma knjige. A ovo su samo izjave Dodika. Drugih visokih zvaničnika iz RS i Srbije se nismo ni dotakli. &nbsp;Nemoguće je da Tanasković za ove i još mnogobrojne šovinisitčke Dodikove ispade nije čuo, pa onda se jedino može zaključiti da on smatra kako u navedenim izjavama nema ništa zapaljivo, da su one sasvim normalne, prihvatljive, posebno uzimajući u obzir da u svom tekstu Tanasković opravdanim naziva i „vraćanje nadležnosti RS“, odnosno jednostrani, antiustavni i hajdučki pokušaj otimanja nadležnosti koje pripadaju BiH, a koji nemaju nikakvu pravnu valjanost i podlogu.
U tom slučaju Tanaskovića bismo mogli otpisati kao ne baš razumnog aktera na intelektualnoj sceni.
No, problem je što Tanasković jako svjestan i Dodikove zapaljive retorike i njegovog djelovanja u kordinaciji s Putinovim režimom i njegovih secesionističkih politika. Ali on igra za Dodikov tim i u ime tog tima valja mu opravdavati ono što se racionalnim, a kamoli moralnim argumentima, opravdati ne može.
Niko nikad sebe nije nazvao šovinistom. Eventualno će neko za sebe ustvrditi da je nacionalista, no i to izuzetno rijetki nacionalisti čine. Pa kako onda jedan nacionalista pravda vlastiti radikalizam? Tako što ga pakuje u ambalažu opravdane i neophodne reakcije protiv onog drugog radikalizma koji nam prijeti. Drugim riječima, šta god da činimo, mi smo dobri, oni su zli.
Dakle, Tanasković negira da velikosrbizam, separatizam, zapaljiva retorika i radikalizam uopšte postoje, barem u formi konkrentih politika ključnih republičkosrpskih i srbijanskih funkcionera. Ništa Dodikove najave otcjepljenja, ništa šovinističko vrijeđanje Bošnjaka, ništa najave Vučićevog ministra Vulina o formiranju srpskog svijetu.... To bi se sve prema Tanaskoviću „samo nategnuto i tendenciozno moglo biti protumačeno kao atak na državu BiH“, pa tako pravi jednu logičku i moralnu inverziju po kojoj stvarni radikalizam vidi u izjavama bošnjačkih političkih i vjerskih funkcionera u kojima oni upravo osuđuju taj velikorspski radikalizam. Jer da bi se Dodikovo šovinističko djelovanje na bilo kakvim racionalnim osnovama moglo pravdati, a ne istupiti kao šovinista, mora se praviti da tog šovinizma i nema (što je kao praviti se da ne vidite slona u dnenvoj sobi), tj. glumiti da je to sve jedna lažna antisrpska histerija i zavjera protiv režima koji samo traži svoja pripadajuća i legitimna prava.
No ne zaustavlja se Tanasković tu, nego na takvom intelektualnom smetljištu od teze dalje izvodi zaključak da ne samo da Bošnjaci iskazuju antisrpski radikalizam tako što Srbe optužuju za radikalizam, nego da je to jedan čitav globalni projekat u kojem učestvuju i vodeće zapadne sile koje podržavaju bošnjačke teze.
„Tu nema spasa ni mesta za očekivanje bar relativne objektivnosti i snošljivosti, kakva se iskazuje prema, u ovom trenutku za Zapad i NATO takođe neprijatnoj, hrvatskoj retorici, jer Hrvati su, zna se, naši, a Srbi vazda „mali Rusi“, bez obzira na mnogo kompleksniju stvarnu regionalnu i vanregionalnu konstelaciju međunarodnih odnosa – zaključit će Tanasković.
Ukratko: Zapadu više smeta srpski nacionalizam nego hrvatski nacionalizam... a koji srpski nacionalizam, to u stvari uopšte i nije nacionalizam nego sasvim opravdana politika i zahtjevi. Uz sve to imamo i bošnjački radikalizam, koji također ne smeta Zapadu. Zašto onda Zapadu mi smetamo: Pa zato što nas mrze što smo takvi kakvi jesmo, nema drugog objašnjenja. Mrze nas Hrvati, mrze nas Bošnjaci, mrze nas svi.... Nema nam druge nego da se okrenemo Rusiji, protiv svih njih.
Uistinu, intelektualni rezob za IQ navijača koji na tribinama skandira „Ratko Mladić“.
Pokojni Danilo Kiš kao da je čitao tekst Tanasković kada je u svom sjajnom eseju „O nacionalizmu“ napisao:
„Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov“.

Mrze nas Hrvati, mrze nas Bošnjaci, mrze nas svi.... Nema nam druge nego da se okrenemo Rusiji, protiv svih njih - glasila bi otprilike poruka Tanaskovićeve petparačke propagande

Tanaskovićeva velikosrpska retorika para i uši i zdrav mozak

U posljednja tri ciklusa izbora u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH sva tri puta pobijedio je kandidat SDA. No, ova stranka na svakim izborima ostvaruje približno jednak procent glasova koji u prosjeku iznosi oko 35 posto. Toliki procent je SDA do sada bio dovoljan za pobjede, s obzirom na to da su nasuprot sebe uvijek imali dva-tri jaka kandidata koja su međusobno dijelila veliki broj glasova i na taj način im olakšavala pobjedu.

Ipak, na ovim izborima stranke opozicije odlučile su poremetiti ovu tradicionalnu matematiku. Široka koalicija stranaka NiP, SDP, NS, SBB, NES te gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović podržali su Denisa Bećirovića kao zajedničkog kandidata. Sudeći po dosadašnjim rezultatima, samouvjerenost opozicije po pitanju svog kandidata, kao i panika koja je nastala u redovima SDA potpuno su opravdani.
Naime, čak i uz podijeljenu opoziciju, u posljednja tri izborna ciklusa kandidati SDA su s veoma malom razlikom pobjeđivali suparnike.
Na izborima 2010. godine Izetbegović je, uz brojne zabilježene nepravilnosti, za samo 20.000 glasova razlike, ili oko 4 posto, završio ispred kandidata SBB-a Fahrudina Radončića. Izetbegović je na tim izborima imao oko 162.000 (35 posto), a Radončić 142.000 glasova (31 posto).
Na trećem mjestu završio je Haris Silajdžić sa 117.000 glasova (oko 25 posto). Na ovim izborima bošnjački kandidati osvojili su ukupno nešto manje glasova, s obzirom na to da je te godine najveće simpatije biračkog tijela uživao Željko Komšić, koji je osvojio čak 337.000 glasova. Naravno, Radončić i Silajdžić su zajedno imali daleko više glasova od Izetbegovića.
Lider SDA je „sreću“ imao i na izborima 2014. godine, kada je nasuprot sebe imao čak devet kandidata za bošnjačkog člana. No, i tada je Izetbegović imao ne tako veliku prednost u odnosu na Radončića. Izetbegović je izabran sa 247.235 glasova (32,9 posto), dok je Radončić osvojio 201.454 glasa (26,78 posto).

Na trećem mjestu završio je Emir Suljagić kao kandidat DF-a sa 114.334 ili 15,9 posto glasova, a na četvrtom Bakir Hadžiomerović sa 75.369 ili 10,01 posto glasova. Sličan scenarij ponovio se i 2018., kada je kandidat Šefik Džaferović pobijedio sa 212.581 glasom (36,61 posto), samo 18.000 više od Denisa Bećirovića, koji je osvojio 194.688 glasova (33,53 posto). Treći je bio Fahrudin Radončić sa 75.210 (12,95 posto), a iznenađujuće dobar rezultat na četvrtom mjestu ostvario je Mirsad Hadžikadić sa 58.555 glasova (10,09 posto).

Jasno je da Hadžikadić teško može i približno ponoviti rezultat iz 2018., ili da Silajdžić u poznim godinama može animirati značajnije glasačko tijelo ako bude kandidat. Stoga ne treba čuditi što SDA već panično pravi kampanju za Željka Komšića kao hrvatskog kandidata, poručujući glasačima opozicije da je primarno glasati za Komšića, a ne Bećirovića, kako bi se spriječilo da Dodik i Čović ostvare kontrolu nad Predsjedništvom.

Očito je da SDA s brojem glasova stagnira i da je u pitanju stabilno glasačko tijelo koje osigurava do 250.000 glasova, što čini oko 35 posto

Dosadašnji rezultati izbora jasno pokazuju: Bećirović ima veću prednost

Gostujući na jednoj sarajevskoj televiziji, <a href="https://avaz.ba/tag/138051/fadil-novalic">Novalić</a> je nastavio hvaliti rezultate svog rada u proteklih gotovo osam godina, koliko je na čelu Federacije BiH, ističući da postoji mnogo pokazatelja ekonomskog napretka u BiH.

Novalić je istaknuo da je izvezeno 9,57 milijardi KM, a da je prosječna plaća porasla. Pojasnio je i da je bruto domaći proizvod porastao sa 17,8 milijardi za 7 milijardi KM, što je praktično 40 posto više od onoga što su zatekli kada su, kao vlada, preuzimali dužnost. Nastavio je Novalić hvaliti i reforme, upravljanje budžetom, poslovanje namjenske industrije itd. Došao Fadil iz škole i pohvalio se majci. Mama, u ovih sedam godina naučio sam množiti do 100. Nisam znao nikako množiti, a sad idem do 100. Bravo, sine. A tvoji drugari iz razreda, je li i sad mogu množiti do 100? Ah, oni su sad već na integralima.
Ovako otprilike zvuče Novalićeve samohvale na račun navodnih velikih uspjeha Federacije BiH. Naime, ukupno gledano, FBiH uistinu jeste ostvarila rast BDP-a i zaposlenosti u proteklih nekoliko godina. Međutim, potpuno druga slika dobije se kada se pogleda kako je izgledao taj rast u zemljama regiona i Evrope, jer rasli su svi.
Godine 2018. ekonomija BiH rasla je 3,7 posto, 2019. 2,7 posto, dok je pad 2020. bio čak 4 posto. Uporedimo to sa Srbijom. Naš istočni susjed 2018. godine rastao je 4,4 posto, 2019. 4,2 posto, a u pandemijskoj 2020. imao je pad od samo 1 posto. Stvari su još gore kad se pogledaju predviđanja za budućnost. Nakon pandemijske 2020. BiH je imala nešto snažniji rast, da bi joj za 2022. bio procijenjen najniži rast u regionu od oko 2,5 posto.
Naravno, ni dosadašnja ekonomska poboljšanja teško da mogu imati pretjerano veze s Vladom Federacije. Naime, osim Zakona o radu, Vlada FBiH, pod vodstvom Fadila Novalića, nije provela niti jednu bitniju reformu koja bi omogućila brži rast. Naprotiv, godinama su pokušavali progurati reforme koje bi mnogim segmentima realnog sektora nanijele dodatni udarac, poput pokušaja uvođenja novih zakona o doprinosima te porezu na dohodak.

Također, iako se Novalić voli hvaliti rekordnim budžetima FBiH, ostaje činjenica da većina budžeta i dalje završava u tekućoj potrošnji, a da građani vide vrlo malo investiranja u privredu i infrastrukturne projekte koji bi generirali novi ekonomski rast. Prema BDP-u po glavi stanovnika, Bosna i Hercegovina je na 39. mjestu u Evropi. Gori od nas su samo Albanija, Ukrajina i Moldavija. Kada je u pitanju visina prosječne plaće, BiH je na začelju, ne samo Evrope nego i regiona.

Kada je, pak, riječ o nezaposlenosti, tu je BiH evropski šampion. Prema zvaničnim podacima, s procentom od 31,63 posto nezaposlenih u oktobru 2021., naša država uvjerljivo prednjači u Evropi. Ispred nas su Kosovo s 25,8 posto, Crna Gora 24,12 posto, Sjeverna Makedonija 15,7 posto te Španija sa 14,57 posto. Najnižu stopu nezaposlenosti u regionu imaju Hrvatska sa 7,4 te Slovenija sa 6,8 posto.

Ni dosadašnja ekonomska poboljšanja teško da mogu imati pretjerano veze s Vladom Federacije

Pokazatelji govore da BiH sve više zaostaje: Ekonomski uspjesi u glavi Fadila Novalića

Deceniju i po vladao je autokratski i silnički. Njegovu vladavinu ključno je oblikovala supruga koja je na njega imala predominantan utjecaj. Iako bez formalne funkcije, njena je bila posljednja o tome gdje će se koji kadrovi postavljati i kakve odluke će se donositi. Vladavina mu je bila obilježena siromaštvom, ekonomskim zaostajanjem, političkom izolacijom, egzodusom stanovništva i dubokom masovnom korupcijom. 

Stanje je bilo toliko očajno i kritično da se kompletna opozicija - sastavljena od ljudi koji bi u normalnim okolnostima inače teško mogli za isti sto sjesti - ujedinila kako bi ga skinula s vlasti. I na kraju su uspjeli - izbor je bio ili bilo kakva promjena ili nastavak postojećeg beznađa.

Godina je bila 2000. Država o kojoj je riječ je Srbija. No, i ako ste pomislili da gore opisani primjeri govore o trenutnom bošnjačkom rukovodstvu, i niste puno pogriješili. Sva prosperitetna društva prosperitetna su na svoj način, sva autokratska liče jedno na drugo. Slično kao što su izbori u Srbiji te godine bili historijska prekretnica nakon koje je zemlja dobila novi kurs, a Miloševića ostavila na smetljištu historije (i ubrzo poslala u Hag), slično bi za BiH, prije svega probosansku scenu, mogli predstavljati izbori u oktobru.
To (nažalost) neće biti izbori na kojima ćemo birati između različitih političkih programa i projekata. Kada se svi ujedine protiv vas, uključujući one koji u normalnim okolnostima ne bi zajedno ni za stolom sjedili, onda možete biti sigurni da je ljudima dogorjelo do nokata, a očaj dostigao krajnje granice, tj. da ste društvo doveli u stanje potpune katastrofe.
Sa SDA nikakva promjena nije moguća. Radi se o mašineriji ogrezloj u kriminal, beskrajne koruptivne sheme, nepotističke veze i ideološki radikalizam, koja u konačnici i ne može ništa drugo iznjedriti, osim osionih supruga, „respiratora“ i raznoraznih budnja, prevljaka, sarajlića.
SDA je 30 godina uspješno preživljavala na vlasti, ali nije sigurno da li bi mogla preživjeti opoziciju, s obzirom na to da su upravo koruptivni interesi i klijentelističke sheme ono što hiljade pojedinaca motivira da uopće budu dio te sheme. Da ne spominjemo da bi procesuiranje brojnih aferima koje su ostavili iza sebe moglo napraviti svojevrsni uragan u SDA. Stoga, potpuno je jasno zbog čega su toliko uspaničeni i zašto su napadi na opoziciju putem botovskih brigada i stranačkih medija tako brutalni. U strahu čovjek postaje surov.

Stoga su ujedinjavanje svih relevantnijih stranaka opozicije i podrška Denisu Bećiroviću kao zajedničkom kandidatu za člana Predsjedništva historijski trenutak u modernoj bh. demokratiji, gdje se građanima nude svojevrsni referendum i nikad jasniji izbor - jesmo li za SDA i nastavak održavanja ove društvene katastrofe ili ćemo barem glasati za nadu da je neka bolja, normalnija i pravednija Bosna i Hercegovina moguća. To ne znači da će alternativa, ako i dobije priliku, zaista isporučiti prosperitetno i uređeno društvo, no u ovakvoj situaciji očaja i sama nada veliki je korak naprijed u odnosu na snage s kojima znamo da je nastavak održavanja očaja zagarantiran.

Potpuna promjena i nada za BiH došle bi kada bi se desilo da se, zajedno sa SDA, odbace i njihovi koalicioni partneri, tj. druge dvije nacionalističke oligarhije koje predvode SNSD i HDZ BiH. Nažalost, trenutne ankete pokazuju da Dodik i dalje uživa većinsku podršku u RS, jer u ovom entitetu čini se da su američke sankcije i verbalne simpatije prema Putinu nešto što vam povećava podršku. HDZ će, s druge strane, izvjesno uživati većinsku podršku hrvatskog biračkog tijela zahvaljujući strahu od preglasavanja. Ipak, makar promjena u BiH bila i djelimična, neophodno je odnekud krenuti.

SDA je 30 godina uspješno preživljavala na vlasti, ali nije izvjesno da će preživjeti opoziciju

Izetbegović: U strahu čovjek postaje surov

Zašto bi izbori u oktobru mogli biti historijska prekretnica: Referendum protiv SDA

U novom feljtonu „BiH u očima CIA-e“ „Dnevni avaz“ bavit će se deklasificiranim dokumentima CIA-e sačinjenim početkom devedesetih, pred raspad bivše Jugoslavije, tokom krvavih ratova na prostoru bivše Jugoslavije i neposredno nakon njega, koji mogu baciti bitno, drugačije svjetlo na poglede vodeće sile svijeta prema situaciji u našoj zemlji u odnosu na ono što vlada kao opće mišljenje po ovom pitanju.

Počinjemo s dokumentom koji je sačinjen 19. decembra 1991. godine, nekoliko mjeseci prije početka ratnih sukoba u našoj zemlji. U ovom dokumentu se daje precizan presjek tadašnjeg političkog, vojnog i društvenog stanja u Bosni i Hercegovini te prilično tačno predviđa razvoj budućih događaja, uz jasno upozorenje da je zemlja na rubu rata. Na početku dokumenta navodi se da se sukob u Hrvatskoj sve više prelijeva i na Bosnu i Hercegovinu te da će, u slučaju izbijanja ozbiljnog nasilja, u ovoj zemlji vjerovatno doći do pojave više ratnih strana, zbog čega će taj sukob biti još teže kontrolirati od onoga u Hrvatskoj.
Napominje se da su perspektive Bosne i Hercegovine da njene granice ostanu netaknute - iako još postoji tračak nade da se sukob može spriječiti u skladu s prijedlogom Evropske zajednice - minimalne.
- Najpozitivniji ishod koji predviđamo je onaj u kojem umjereni političari uspijevaju voditi republike do “dogovorne podjele”, sa srpskim područjima ujedinjenim sa Srbijom, hrvatskim enklavama pridruženim Hrvatskoj i Muslimanima koji bi se ili pridružili Hrvatskoj ili stvorili vlastitu islamsku državu na teritorijama koje ostanu - navodi se u dokumentu.
Upozorava se da će, u bilo kojem slučaju, sudbina muslimanske zajednice biti centralno pitanje toga kako će Bosna i Hercegovina u budućnosti biti organizirana te se navodi da određeni muslimanski lideri upozoravaju da bi se nasilje, ukoliko muslimansko stanovništvo bude uvučeno u rat, moglo preliti i na muslimanska područja u Sandžaku, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.
Autori napominju da će borbe, ukoliko zemlja krene putem Hrvatske, izvjesno biti inicirane od lokalnih Srba prema scenariju iz Hrvatske, uz podršku JNA.
Dalje se navodi kako je Bosna i Hercegovina „Jugoslavija u malom“ te da ona leži u centru svakog scenarija o raspadu Jugoslavije. Za Aliju Izetbegovića, koji se titulira kao „umjeren musliman“, ističe se da je radio na postizanju dogovora koji bi Jugoslaviju održao na okupu smatrajući da bi status quo bio najbolje rješenje za muslimansko stanovništvo i Bosnu i Hercegovinu zbog izmiješanosti njenog stanovništva na većini teritorije, ali da mu događaji, uključujući i samu vlast, sada izmiču kontroli.
- Pored raspada pomno građene republičke koalicione vlade, sličan postupak je u toku i u ostacima snaga Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine. Srbi su u nekoliko regija, uključujući Bosansku krajinu, staru Hercegovinu i raštrkana manja područja, proglasili autonomiju, usvojili ustave i biraju vlastite funkcionere. Hrvati zapadne Hercegovine sada su učinili isto - navodi se.
Ističe se i da je odluka Evropske zajednice, potaknuta njemačkim pritiskom da razmatra međunarodno priznanje za svaku republiku koja to zatraži do 23. decembra, eskalirala bosansku krizu i dovela Izetbegovića do neminovnog izbora ili da ostane u krnjoj Jugoslaviji, ograničenoj samo na Srbiju i Crnu Goru, ili da proglasi nezavisnost, čak i po cijenu izbijanja građanskog rata u svojoj republici.

U sljedećem odjeljku koji govori o vojnom stanju na terenu još jednom se navodi da će Srbi, u slučaju izbijanja sukoba, uživati otvorenu podršku od komande JNA te da postoje informacije da armija već intenzivno naoružava srpske paratrupe, koje su počele postavljati barikade na puteve i, radi zastrašivanja, pucati u većinski muslimanskim i hrvatskim selima. Autori skreću pažnju na to da je JNA i dalje dominantna i snažna vojna sila na terenu, koja je svoje snage u BiH povećala na 50.000 vojnika, te da, osim toga, raspolaže stotinama tenkova i borbenih vozila. Upozorava se, ipak, da bi, za razliku od otvorenih ravnica Hrvatske, neravnomjeran teren Bosne i Hercegovine spriječio oklopne operacije velikih razmjera i vjerovatno bi pogoršao probleme u zapovjedništvu, kontroli i komunikaciji vojske, zbog čega se predviđa da će primarni cilj JNA biti da teritorijalno zaokruži srpska područja i osigura cestovne i željezničke veze komunikacije između većih gradova i područja u kojima žive Srbi te da će, vrlo vjerovatno, uslijediti i uznemiravanje i protjerivanje sumnjivih Hrvata i Muslimana, što bi moglo potaknuti lokalni otpor. S druge strane se ističe da su se lako naoružane snage Teritorijalne odbrane podijelile po etničkim linijama, da je samo nekoliko njih pod kontrolom vlade u Sarajevu te da većina, vjerovatno, odgovara samo lokalnim komandantima, zbog čega postoji opasnost da u određenim mjestima dođe do sukoba između TO i JNA. Osim JNA i Teritorijalne odbrane, upozorava se i da je civilno stanovništvo u BiH masovno naoružano, što, zajedno sa sve većim brojem paramilitarnih trupa, garantira da će budući sukob biti raširen i haotičan.
Autori se pozivaju na izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, prema kojem su veliku većinu paramilitarnih trupa u BiH organizirali Srbi, ali skreću pažnju da je iz izvještaja Ambasade SAD jasno da se i Hrvati i Muslimani naoružavaju, ističući, međutim, kako je vojno stanje u muslimanskoj zajednici najmanje poznato.
- Izetbegović je negirao da njegova stranka, muslimanska SDA, ima oružje ili miliciju, ali su drugi dužnosnici SDA naglasili da će se boriti ako ih napadnu - navodi se u izvještaju.

U dokumentu se navodi da su izgledi za Bosnu i Hercegovinu nejasni, čak i ako Milošević i Tuđman postignu dogovor o podjeli pripajanjem njenih dijelova Srbiji i Hrvatskoj. Tuđman je njemačkim političarima koji su mu bili u posjeti rekao da je Bosna i Hercegovina nerazumno velika i da se, u načelu, zalaže za podjelu. Tuđman je nakon toga odbio te stavove kad su ga američki funkcioneri suočili s njima, a u Hrvatskoj ne postoji zvanična podrška njegovog kabineta za aneksiju dijelova Bosne i Hercegovine.
Uprkos tom negiranju, vjerujemo da je Bosna i Hercegovina i dalje istaknuta u razmišljanju hrvatskog vodstva. Za Miloševića, ona je pitanje realizacije njegovog plana za “veću Srbiju” po kome bi sva područja sa srpskim stanovništvom stavio pod krov Beograda. Vjerujemo da Tuđman smatra da bi pripajanjem određenih dijelova Bosne i Hercegovine lakše odustao od nekih teritorija Hrvatske pod srpskom okupacijom u eventualnoj nagodbi.

U odjeljku pod nazivom „Muslimani kao gubitnici“ navodi se kako su i Milošević i Tuđman govorili o planu „nekih Muslimana“ da stvore islamsku fundamentalističku državu u regiji. Ipak, autori ističu da Tuđman ne pokazuje nikakvu posebnu brigu zbog toga. Navodi se kako su hrvatski čelnici rekli američkim zvaničnicima da će se bh. Muslimani većinski pridružiti Hrvatskoj ako budu morali birati između Srbije i Hrvatske. S druge strane, upozorava se da za Miloševića i Srbe i sama mogućnost „islamske fundamentalističke države“ izaziva strepnju, jer to vide kao moguće ulazno mjesto arapskog utjecaja u regiji, te se pretpostavlja da se Milošević možda potajno nada da će Muslimani zahtijevati da se pridruže Hrvatskoj, jer mu već preveliko breme predstavljaju muslimanske zajednice u Sandžaku, Crnoj Gori i&nbsp;Makedoniji.

Procjena CIA-e s kraja 1991. bila je da su perspektive Bosne i Hercegovine da njene granice ostanu netaknute - iako je još postojao  tračak nade da se sukob može spriječiti u skladu s prijedlogom Evropske zajednice - minimalne

BiH u očima CIA-e: Srbi u BiH da se pripoje Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj

Nakon višemjesečne trakavice stranke opozicije napokon su se uspjele usaglasiti da će podržati Denisa Bećirovića kao zajedničkog kandidata na predstojećim izborima. Bećirović ne samo da je dobio podršku od stranaka trojke nego pride i od SBB-a, NES-a te gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića, a podršci će se, vjerovatno, pridružiti i PDA.

Sudeći prema dosadašnjim rezultatima izbora, stvar je prilično jasna - Denis Bećirović ima velike šanse da bude novi bošnjački član Predsjedništva. Stranke koje su ga podržale na prethodnim izborima osvojile su oko 350 hiljada glasova. Kada se tome doda trend jačanja opozicije, a, s druge, brojne afere i osipanje SDA, jasno je da stvari samo još dodatno idu u korist Bećiroviću. Čak i na prošlim izborima Bećirović je kao kandidat SDP-a, uz maksimalno razjedinjenu opoziciju, osvojio blizu 200.000 glasova te, sa samo 18 hiljada razlike, završio iza SDA-ovog Šefika Džaferovića, uz zabilježene brojne nepravilnosti.
Matematika nikako ne ide u prilog SDA. Od povlačenja Alije Izetbegovića najbolji rezultat u utrci za Predsjedništvo ostvario je Bakir Izetbegović 2014., osvojivši 247 hiljada glasova. Glasovi na koje mogu računati stranke opozicije koje su podržale Bećirovića uveliko to nadmašuju.
Glavni razlog što je SDA do sada uglavnom davala bošnjačkog člana Predsjedništva (s jedinim izuzetkom 2006., kada je izabran Haris Silajdžić) ležao je u razjedinjenosti opozicije. Podjela glasova između mnoštva kandidata (2014. ih je bilo čak 9) omogućavala je SDA da i s relativno najvećim brojem glasova zauzme Predsjedništvo. Ipak, na sljedećim izborima ostaje bez te svoje jedine i ključne prednosti.
Također, ovi izbori bi mogli bitno zakomplicirati život i Željku Komšiću i njegovim odnosima sa SDA. Posljednjih godina smo svjedočili ne samo čvrstoj koaliciji SDA i DF-a nego i svojevrsnoj ideološkoj simbiozi u kojoj je postalo sve manje jasno gdje tačno počinje DF, a završava SDA i je li Komšić samo govori ono što Izetbegović misli, ili je obratno.
Ratna retorika, dizanje tenzija, agresivni napadi na opoziciju i optuživanje političkih protivnika za izdaju postali su manir djelovanja obje stranke i njihovih lidera. Za Komšića je držanje uz Izetbegovića i SDA bilo unosno, osiguravši mu mjesto u Predsjedništvu i pozicije u vlasti koje uveliko nadilaze marginalan izborni rezultat DF-a.

Ipak, ujedinjena opozicija oduzima SDA prostor za nastavak „skrbništva“ nad Komšićem. Naime, SDA više sebi neće moći dozvoliti luksuz da dio svojih glasova i glasača prebacuje Komšiću, kao što je zabilježeno tokom prošlih izbora. Također, i samom Komšiću izvjesno će se postaviti upitnik nad glavom koliko mu je i dalje politički mudro slijepo se držati uz SDA i šta mu i u budućnosti mogu ponuditi kada nasuprot sebe imaju kompletnu opoziciju, protiv koje je, uime ljubavi s Izetbegovićem, proteklih mjeseci vodio žestoke verbalne ratove.

Simbolička vrijednost Predsjedništva uveliko nadilazi stvarne ovlasti ove institucije, tako da izbor za ovu instituciju često najavljuje i generira daljnji razvoj političkih procesa i odnosa u zemlji. S te strane, činjenica da je čak pet stranaka uspjelo postići dogovor i podržati Bećirovića kao zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva u startu iscrtava konture nove koalicije na nivou FBiH. Koalicioni potencijal SDA u odnosu na to izgleda bitno skromnije.

SDA više sebi neće moći dozvoliti luksuz da dio svojih glasova i glasača prebacuje Komšiću, kao što je zabilježeno tokom prošlih izbora

Izetbegović:Matematika nikako ne ide u prilog SDA

Dosadašnji rezultati daju prednost Denisu Bećiroviću: Bakiru mnogo teže?

<a href="https://avaz.ba/tag/14408/cik">Centralna izborna komisija (CIK) BiH</a> je na jučerašnjoj sjednici donijela odluku o raspisivanju i održavanju općih izbora u Bosni i Hercegovini 2. oktobra ove godine.

Samo održavanje izbora ove godine bilo je pod znakom pitanja, s obzirom na to da je HDZ otvoreno najavljivao moguću blokadu i bojkot izbora te da Vijeće ministara i dalje nije izdvojilo sredstva za održavanje izbora.

Naime, HDZ BiH, zajedno s državnim rukovodstvom Hrvatske, godinama nastavlja insistirati na izmjenama Izbornog zakona koje bi podrazumijevale svojevrsnu etničku podjelu glasačkog tijela, odnosno osiguravanje da većina Hrvata u BiH ima osiguran mehanizam izbora jednog člana Predsjedništva naše zemlje, a, po mogućnosti, i mijenjanje načina izbora delegata u Dom naroda FBiH na način da se veći broj delegata u hrvatski klub bira iz većinski hrvatskih kantona. Na izmjenama Izbornog zakona u BiH insistirale su i EU i SAD, koje su na kraju izašle s elektorskim modelom izbora članova Predsjedništva, a koji bi kantonima dao primat u izboru članova.
Uzimajući navedeno u obzir, valjalo bi se podsjetiti da su se i izbor članova Predsjedništva i pitanje Doma naroda na državnom nivou rješavali “aprilskim paketom ustavnih promjena” 2006. te da su predložena rješenja upravo išla u probosansku korist.
Podsjetimo, “aprilskim paketom” bi se, umjesto tročlanog predsjedništva, ustanovila institucija predsjednika Bosne i Hercegovine s dva potpredsjednika. Predsjedništvo bi se biralo iz Parlamenta BiH i imalo bi reducirane ovlasti u odnosu na sadašnje. S druge strane, Vijeće ministara BiH bi dobilo proširenje ovlasti.

Također, “aprilskim paketom” bilo je predviđeno reduciranje ovlasti Doma naroda na pitanje vitalnog nacionalnog interesa, za razliku od postojećeg rješenja u kojem je ovaj dom potpuno ravnopravan u donošenju odluka s Predstavničkim domom, odnosno svaka odluka mora biti potvrđena u oba doma. No, i u samom Predstavničkom domu bila su uvedena mnoga poboljšanja.
Broj zastupnika bio bi povećan na 87 (u odnosu na sadašnjih 42). Iako bi i dalje bilo zadržano entitetsko glasanje, ono bi podrazumijevalo da je za usvajanje neke odluke ili zakona, osim opće, potrebna i trećina glasova iz svakog entiteta.
S ove vremenske distance i s obzirom na rješenja za izbornu reformu koja međunarodna zajednica danas stavlja na sto, čini se da je “aprilski paket” propuštena historijska prilika za Bosnu i Hercegovinu i probosansku politiku.

“Aprilski paket” je usvojen u Domu naroda, ali je ostao bez potrebne dvotrećinske većine u Predstavničkom domu nakon što su se protiv zakona digli Stranka za BiH Harisa Silajdžića i HDZ 1990 Bože Ljubića. Silajdžić je glavni razlog za rušenje paketa reformi koji je jačao državu BiH i olakšavao njeno funkcioniranje pronašao u sporednoj odredbi o mogućnosti raspuštanja Parlamenta u slučaju da u tri kruga glasanja ne bude izabran premijer BiH.

“Aprilskim paketom” bilo je predviđeno reduciranje ovlasti Doma naroda na pitanje vitalnog nacionalnog interesa

Kako je propuštena historijska šansa: BiH je mogla imati jednog predsjednika

Predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine <a href="https://avaz.ba/tag/525/dragan-covic">Dragan Čović</a>&nbsp;u nedavnom TV gostovanju kazao je kako će podržati provođenje izbora u BiH.

Kakva promjena retorike u svega nekoliko dana! Podsjetimo, Čović je mjesecima unazad davao potpuno drugačije izjave. Lider HDZ-a BiH uporno je izjavljivao da ne postoje uvjeti da se održe izbori, osorno je poručivao da bez izmjena Izbornog zakona neće biti ni izbora, blokirani su bili budžet i izdvajanje sredstava namijenjenih za održavanje izbora, indirektno je najavljivao čak i dublju krizu od one koja je trenutno na sceni... Ali od svega toga, na kraju ispade prema onoj: „Tresla se gora, rodio se miš.“ Naravno, kristalno je jasno da je glavni razlog ove Čovićeve nagle promjene mišljenja rezolutan stav međunarodne zajednice po pitanju održavanja izbora.
I visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit (Christian Schmidt) te visoki američki i evropski zvaničnici, poput Gabrijela Eskobara (Gabriel Escobar), Paula Rangela ili Angeline Ajhorst (Eichorst), više puta su jasno i nedvosmisleno naglašavali kako izbori moraju biti održani.
S te strane, jasno je da su HDZ-ove i HNS-ove prijetnje bile pucnji iz prazne puške. Iako Čović podršku za izlazak na izbore navodi kao svoj lični stav, za koji bi prethodno odobrenje trebala dati nevladina organizacija HNS, jasno je da će hrvatske stranke izaći na izbore. Upravo Čović ima ključnu kontrolu nad ovom organizacijom te je njegovo pozivanje na HNS samo traženje „općehrvatskog“ legitimiteta i odobrenja za naglu promjenu mišljenja. No, jasno je da se niti Čović niti bilo koji od hrvatskih političara neće usuditi direktno konfrontirati sa silama iz SAD i EU, posebno u jeku daleko snažnijeg angažmana u Bosni i Hercegovini i sankcioniranja političara i pojedinaca koji narušavaju dejtonski poredak ili su umiješani u korupciju. Poseban kremen HDZ-u BiH predstavlja i činjenica da je kroz prethodne godine blisko i koordinirano sarađivao s Miloradom Dodikom, čovjekom s američke i britanske crne liste, usljed čega se ni ruski utjecaj nije mogao izbjeći. U jeku rata u Ukrajini jasno je da će Čović pod svaku cijenu nastojati da se dokaže kao kooperativan.

Uzimajući to u obzir, imamo razloga za optimizam. Prije svega, izbori će biti održani. Također, usljed pritiska zapadnih država, a zbog kojih će izbori biti održani, iluzorno je očekivati da ćemo svjedočiti postizbornim blokadama, kao što je to bio slučaj nakon posljednjih izbora, kada je blokirano formiranje Vlade FBiH. Treći razlog za optimizam svakako je činjenica da se angažman zapadnih sila značajno povećao u BiH te da se u novim geopolitičkim okolnostima za našu zemlju širom otvaraju vrata za oživljavanje reformskog procesa i euroatlantskog puta. Naravno, tome će morati prethoditi otklanjanje ključnih izazova i sistemskih prepreka za normalno funkcioniranje naše zemlje, među kojima se i Izborni zakon nameće kao jedan od glavnih izazova. A u tom smislu važno je da i probosanska politika odigra konstruktivno i maksimalno iskoristi povećani zapadni angažman u našoj zemlji, te ne dozvoli sebi, kao što to posljednjih dana pojedinci i određene strukture potiču, otvorenu konfrontaciju sa zapadnim silama.
Posljednji put kada je probosanska politika to učinila, bilo je prilikom rušenja „aprilskog paketa“. Posljedica je bila gotovo dvije decenije stagnacije i haosa u BiH.

- Vjerujem da ćemo podržati održavanje izbora, ali to mora odrediti HNS, a ne Dragan Čović. Zašto ne bismo učestvovali na izborima? Kada je riječ o ranije usvojenim zaključcima HNS-a, nigdje se ne govori o blokadi ili bojkotu izbora, već o drugačijem organiziranju BiH. To znači da ćemo sjesti i vrlo detaljno pripremiti prijedloge o tome kako mislimo drugačije organizirati BiH - kazao je Čović o održavanju izbora u Bosni i Hercegovini.

HDZ-ove i HNS-ove prijetnje blokadom izbora bile su pucnji iz prazne puške. Dragan Čović ne smije sebi dozvoliti konfrontaciju sa zapadnim silama

Izbori u BiH će sasvim sigurno biti održani: Čović povukao ručnu pred SAD i EU

Visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit (Christian Schmidt) posegao je za bonskim ovlastima te poništio stupanje na snagu spornog zakona o nepokretnoj imovini&nbsp;kojim je bh. entitet Republika Srpska pokušao sebi prisvojiti imovinu države Bosne i Hercegovine. 

Iako je Šmit, napokon, upotrijebio bonske ovlasti, radi se o prilično blagom primjeru. On, najprije, nije poništio svakako neustavni zakon koji je usvojila NSRS, već je samo spriječio njegovu primjenu. No, Šmit je naglasio da je zaustavio primjenu do odluke Ustavnog suda, čime jasno naglašava namjeru da ovakve stvari prepusti u ruke domaćim institucijama.

Pitanje je, međutim, koliko su domaće institucije uopće u stanju funkcionirati u punom obimu te kvalitetno i uspješno provoditi odluke? Bosna i Hercegovina je - treba to otvoreno reći - nedovršena država. Dejtonskim mirovnim sporazumom BiH je imala ovlasti koje jedva da su je i činile državom. Primjera radi, iz Dejtona je BiH izašla kao država bez zajedničke granične službe, registarskih tablica, pasoša i tako dalje. Vijeće za provedbu mira (PIC) je krajem 1997. visokom predstavniku dalo tzv. bonske ovlasti, kojim je praktično dobio neograničenu moć da nameće odluke i smjenjuje političare.
Cilj je bio, posredstvom visokih predstavnika, stvoriti potrebne preduvjete da BiH profunkcionira kao država s potrebnim ovlastima.
Ipak, rušenje „aprilskog paketa“ ustavnih reformi 2006. predstavljalo je svojevrsnu prekretnicu. Od te godine pa nadalje, korištenje bonskih ovlasti je splasnulo. Procesi i uspjesi koji su ostvareni do te godine, u pogledu integracije države i jačanja njenih institucija, krenuli su u suprotnom pravcu. Milorad Dodik, koji je upravo te 2006. došao na vlast, započeo je dugotrajan i iscrpan proces slabljenja države i njenih institucija.

Taj rušilački poduhvat svoj vrhunac dostiže upravo posljednjih mjeseci. Stranke iz RS blokiraju rad državnih institucija, SNSD i HDZ blokiraju usvajanje budžeta BiH, a Narodna skupština RS protuustavno donosi zakone kojima pokušava oteti nadležnosti države. Možda je vrijeme da se ponovo razmisli o upotrebi bonskih ovlasti, ne stidljivo i neodlučno, nego donošenjem sveobuhvatnog seta zakona i mjera kojim bi se BiH omogućilo da dobije sve ovlasti i funkcije neophodne da profunkcionira kao stabilna država, te da se otkloni ili barem znatno ublaži prostor za blokade.
Primjeri iz prošlosti pokazuju da je korištenje bonskih ovlasti bilo uspješno i omogućilo je da BiH, bez većeg otpora, znatno ojača kao država.

Zahvaljujući bonskim ovlastima, visoki predstavnici nametnuli su više od 900 odluka. Bonske ovlasti omogućile su Bosni i Hercegovini da, između ostalog, dobije konvertibilnu marku kao valutu, zastavu, grb, registarske tablice, konstitutivnost naroda na teritoriji cijele države. Smijenjene su i desetine funkcionera koji su podrivali dejtonski ustav.

Primjeri iz prošlosti pokazuju da je korištenje bonskih ovlasti bilo uspješno i omogućilo je da BiH, bez većeg otpora, znatno ojača kao država

Šmit: Poništio stupanje na snagu spornog zakona

Uz bonske ovlasti dovršiti izgradnju BiH

Ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je 24. februara početak vojnog napada na susjednu Ukrajinu. Rusko topništvo i zračni napadi udarili su na ukrajinske gradove, a trupe iz Kremlja prešle su granicu, potaknuvši masovni egzodus, koji je postao najveća evropska izbjeglička kriza od Drugog svjetskog rata.

Potresni prizori smrti, mučenja i razorenih gradova, uključujući otkrivanje masovnih grobnica, izazvali su šok kod ljudi diljem svijeta. Putin je označen ratnim zločincem, a nekoliko zapadnih čelnika optužilo je Rusiju da je „izvršila genocid“. Putinova invazija, također, ima posljedice daleko izvan Ukrajine. Natjerao je nacije da preispitaju neutralnost i politiku prema izbjeglicama te zaprijetio da destabilizira globalnu ekonomiju. Svijet se iz temelja promijenio u proteklih 50 dana.
Više od 4,6 miliona Ukrajinaca napustilo je zemlju, a mnogi su pobjegli u susjedne države, poput Poljske i Rumunije. Nisu sve ove vlade u prošlosti stavljale crveni tepih za izbjeglice, ali kako bi se prilagodili tom prilivu, evropski čelnici uspostavili su nova pravila, stvarajući politički konsenzus i pojednostavljujući proces traženja azila.
Čak je i Japan prihvatio desetine raseljenih Ukrajinaca - izvanredan potez zemlje koja je kroz historiju, uglavnom, zatvarala vrata za strance. Početkom aprila Tokio je primio više od 400 ljudi - od kojih su neki letjeli vladinim čarter-avionima iz Poljske.
Nekoliko zemalja koje su se pridružile finansijskom ratu protiv Rusije, predvođenog od Zapada, bile su ili tradicionalno politički neutralne ili su imale bliske ekonomske veze s ruskim oligarsima.
Jedna od takvih je Švicarska, koja je ubrzo nakon invazije najavila da će se pridružiti Evropskoj uniji u nametanju sankcija Moskvi, oštro odstupajući od svoje dugogodišnje neutralnosti. Monako, donedavno sigurno utočište za ruske bogate elite, također je krenuo u zamrzavanje imovine ruskih oligarha u skladu sa sankcijama Evropske unije. Sankcije je, čak, uveo i Singapur, koji nije imao običaj ulaziti u ovakve vrste sukoba.
Sankcije predstavljaju težak udar za rusku ekonomiju. Iako se ruska valuta oporavila nakon kolapsa poslije invazije, Svjetska banka predviđa da bi se ruska ekonomija ove godine mogla smanjiti za 11,2 posto.

Međunarodna reakcija na Putinovu aneksiju Krima 2014. najavila je početak odvajanja ruskog društva i ekonomije od zapadnog svijeta. Agresija na Ukrajinu galopirala je taj proces. Pod pritiskom svojih matičnih vlada i potrošača, velike firme i organizacije masovno su obustavile ili napustile svoje poslovanje u Putinovoj zemlji, uskraćujući Rusima pristup mnogim robama široke potrošnje. Iz Rusije su se povukli brendovi poput „McDonald'sa“, „Applea“, IKEA-e, „Coca-Cole“...
Međunarodni sportski događaji i istaknute kulturne institucije su, također, prekinuli veze s ruskim učesnicima, a Rusija je izbačena iz većine sportskih takmičenja.
Iako je najveća evropska ekonomija i utjecajna članica NATO-a, Njemačka već dugo pazi da svoju težinu stavi na svjetsku pozornicu. Također, nakon Hladnog rata Berlin je razvio čvrste energetske i ekonomske veze s Moskvom, u čemu mnogi vide i razlog širenja ruskog utjecaja u Evropi posljednjih godina.
Putinova agresija je, međutim, natjerala Njemačku da preokrene kurs. Krajem februara njemački kancelar Olaf Šolc (Olaf Scholz) rekao je da će njegova vlada znatno povećati izdatke za odbranu. Također je dao zeleno svjetlo za isporuke oružja Ukrajini - samo nekoliko sedmica nakon što je njegova zemlja ismijana jer je ponudila slanje kaciga u Kijev.
Uz dugoročne obaveze potrošnje, njemačka vojska će svoju blagajnu povećati jednokratnom injekcijom od 110 milijardi dolara, što je otprilike dvostruko više od prošlogodišnjeg budžeta za odbranu.
Prije rata Ukrajina je bila četvrti najveći svjetski izvoznik kukuruza i pšenice. Rusija, najveći svjetski izvoznik nafte, također je bila glavni dobavljač gnojiva. No, dugotrajni sukob podigao je globalne cijene roba, ugrozivši sigurnost hrane i napore za smanjenje siromaštva u Africi i na Bliskom istoku.
Prosječna cijena benzina u Sjedinjenim Državama blizu je svog najvišeg nivoa u posljednjih nekoliko godina.
Svjetska trgovinska organizacija smanjila je u utorak ovogodišnju prognozu rasta na 2,8 posto s 4,1 posto prije rata, rekavši da je sukob nanio "ozbiljan udarac" svjetskoj ekonomiji. A što se rat više oduži, stručnjaci predviđaju da će šteta samo rasti.

Rat u Ukrajini pokazao je sve slabosti i nepromišljenosti režima u Kremlju. Iako je, kako su obavještajni podaci pokazali, Putinov plan bio da, u svega nekoliko dana, razbije ukrajinski otpor, umaršira u Kijev, svrgne predsjednika Zelenskog i legalno izabranu vlast, naišao je na žestok otpor Ukrajinaca, a Rusi su pokazali sve slabosti svoje vojske. Stravični gubici ruske vojske (Ukrajinci tvrde da ih je poginulo oko 20.000), povlačenje iz predgrađa Kijeva, veoma loša logistika, demotiviranost i brojni zločini, ono je što karakterizira rusku agresiju na Ukrajinu. Rusija je sada svoju invaziju koncentrirala na južne i istočne dijelove Ukrajine.
S druge strane, ukrajinski otpor i držanje ove zemlje tokom rata izazvali su divljenje slobodnog svijeta, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji predvodi napadnutu zemlju, preko noći je postao heroj.

Putin je svojim činom natjerao države da preispitaju neutralnost i politiku prema izbjeglicama te zaprijetio da destabilizira globalnu ekonomiju

50 dana od agresije koja je promijenila svijet

Bosna i Hercegovina, čini se, nikada nije bila u većoj političkoj krizi. Neriješeno pitanje Izbornog zakona i provođenja presude “Sejdić - Finci”, bojkot državnih institucija od srpskih predstavnika, pitanje održavanja izbora te jednostrani i neustavni pokušaj otimanja državnih nadležnosti samo su vrh ledenog brijega među brojnim problemima i izazovima s kojima se naša zemlja suočava. 

Kada je u pitanju posljednje, u Republici Srpskoj zvanično je stupio na snagu Zakon o nepokretnoj imovini RS, kojim ovaj entitet pokušava sebi prisvojiti imovinu za koju je Ustavni sud jasno naglasio da pripada državi.

Zbog svega su oči mnogih uprte u Kristijana Šmita (Christian Schmidt). Visoki predstavnik poručio je kako je ovaj zakon ništavan te pozvao vlasti u RS da ga povuku. Ipak, to je (za sada) izostalo. Lideri sarajevske trojke pismom su se obratili Šmitu tražeći od njega da koristi bonske ovlasti te smijeni Željku Cvijanović, koja je, kao predsjednica RS, svojim potpisom omogućila da zakon stupi na snagu.
Nije ovo prvi put u historiji BiH da određene političke strukture otvoreno provode antiustavno djelovanje i udaraju na državu. Mnogi poratni srpski političari sumnjičeni su za pomoć u skrivanju ratnih zločinaca, Ante Jelavić i HDZ pokušavali su praviti parapolitičke tvorevine s „Hrvatskom samoupravom“, opstruirani su povratak, vraćanje imovine...
Oštra ruka visokih predstavnika promijenila je i ponašanje političara u našoj zemlji. Politički protagonisti su shvatali da antidejtonsko djelovanje ne samo što je uzaludno, jer će biti poništeno, nego donosi i ozbiljne posljedice po njih lično. Stoga se prvih pet do šest godina ovog stoljeća pamti kao period relativne saradnje i mira između domaćih političara.
No, upravo je prestanak snažnog korištenja bonskih ovlasti doveo i do naglog rasta antidržavnih politika, prije svega onih Milorada Dodika.

Posljednja odluka visokih predstavnika bio je Inckov (Inzko) zakon o zabrani negiranja genocida, koji je poslužio kao izgovor Dodiku za blokiranje državnih institucija, a na koje nije bilo adekvatnog odgovora. Kristijan Šmit bi posezanjem za bonskim ovlastima mogao preko noći riješiti nagomilane sistemske probleme koji su pretežak uteg Bosni i Hercegovini. Tako bi trasirao put kojim zemlja treba ići te poslao jasnu poruku domaćim političkim akterima da se antidržavne politike i odbijanje saradnje više neće tolerirati.
Rat u Ukrajini i jedinstvenost Zapada o ovom pitanju pale alarm da je nužno BiH vratiti na stabilne noge i euroatlantski put.
A visoki predstavnik u svojim rukama posjeduje „čarobni štapić“ kojim to vrlo lako može provesti u djelo. Možda je vrijeme da ga konačno i upotrijebi.

Razlog zbog kojeg su raniji pokušaji udara na državu efikasno zaustavljani je u aktivnostima visokih predstavnika. Svaki političar koji se nakon rata odao antidejtonskim aktivnostima mogao je očekivati hitru reakciju i sprečavanje da nanese veću štetu. Najviše je za bonskim ovlastima posezao Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji je nametnuo 430 odluka, a najpoznatija je smjena čak 59 funkcionera RS u jednom danu.

Kristijan Šmit bi posezanjem za bonskim ovlastima mogao preko noći riješiti nagomilane probleme koji su pretežak uteg BiH.  Oštra ruka visokih predstavnika ranije je mijenjala ponašanje bh. političara

Bosna i Hercegovina više ne može čekati: Vrijeme je da Šmit upotrijebi bonske ovlasti

Danas je jedan od najtužnijih dana u historiji Sarajeva. 30. godišnjica početka opsade. Tri decenije od početka krvavog ubijanja našeg grada, na evropskom kontinentu ponovo bjesni rat i, pod sličnim izgovorima kao u BiH prije tri decenije, ruski agresor razara ukrajinske gradovi i ubija njegove građane. 
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, a okončana je tek 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana, čime je postala najduža opsada jednog grada u modernoj historiji. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnom teroru, najprije od pripadnika nekadašnje JNA i srpskih paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske.

Sarajlije su kao neselektivne mete svakodnevno ubijane, ranjavane i sakaćene iz skoro svih vrsta naoružanja, pamova, patova, haubica, snajpera..., sa položaja smještenih na okolnim brdima koje su kontrolisale Mladićeve zločinačke snage. Na grad je u prosjeku padalo 329 projektila dnevno.
Ipak, konačni cilj nisu ostvarili. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad. Ključni i najozbiljniji pokušaji propali su im već u maju 1992. godine. Sarajevska raja, dobrovoljci, heroji u farmerkama i patikama odbili su napade do zuba naoružanih profesionalaca iz JNA. Vojnu obučenost i najsavremeniji oružje pobijedili su ogromna volja, želja i nadljudski otpor branilaca, mahom običnih građana koji su se odazvali pozivu za odbranu. Kasnije je branilaca bilo mnogo više, postali su organizirana vojska, iako sve vrijeme nedovoljno naoružana. Osvajanje i pad Sarajeva za agresore je postalo nemoguća misija. Gnjev su iskaljavali masakriranjem njegovih civila i razaranjem&nbsp; građevina s okolnih brda.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.
Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su na današnji dan 5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira. Naivni, pošteni, časni građani Sarajeva, svjetlo ovog grada, čiji je podvig odjekivao ključnim svjetskim medijima, povjerovali su da se mračni ratni planovi i barikade njihovih arhitekata mogu probiti mirnim protestima. Zapucali su na njih. Dvije žene su ubili.
&nbsp;Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po Olgi i Suadi, a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan ukazuje s izlaskom sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.

Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja. Ubijena je nakon što je primirje bilo uveliko potpisano. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma nikad nisu otkriveni. Tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, koja su brojala posljednje dane pod kontrolom srpskih jedinica koji će uskoro odatle pobjeći u masovnom egzodusu.&nbsp; Na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera. Ni potpisano primirje zvjerima u ljudskom obličju nije bilo dovoljno da prekinu sa zvjerstvima.
U znak sjećanja na opsadu u Kulovića ulici, na 30. godišnjicu, postavljeno je bijelo platno, slično onome kakvo je postojalo tokom rata. Platno je služilo kao zaštita od snajpera. Na leđima svakog Sarajlije bila je „nacrtana“ meta svih 44 mjeseca opsade. Meta su bili svi izloženi koji bi se našli izloženi pogledu s Trebevića, Vraca, nebodera na Grbavici..&nbsp; Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice. Mnogi su ubijeni čak i u svojim domovima. Snajperski hici sezali su i do stanova.S ništa manjim žarom od ljudi, uništavani su i objekti u gradu. Zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista „Oslobođenje",,... samo su najpoznatiji primjeri zgrada koje su izgorjele do temelja nakon što su pogođeni minobcačkim i drugim vrstama projektila.
Neki drugi objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, uspjeli su odoliti i preživjeti desetine granata kojima su bili gađani. Nije ih ubio ni najubojitiji&nbsp;arsenal s kojim su zločinci raspolagali.Granatama su svakodnevno ubijali civile. Od eksplozije granate na Dobrinji, u Kvadrantu-5, 12. jula 1993. godine, poginulo je 14, a ranjeno 16 civila. Granata je ispaljena na mjesto na kojem se u privatnom dvorištu nalazio bunar i pumpa, dok su ljudi čekali s kanisterima da bi natočili vodu.
Od artiljerijskih projektila ginuli su građani i u redovima za hljeb. Najpoznatiji masakr desio se u Ulici Vase Miskina (danas Ferhadija), prekoputa Gradske tržnice, 27. maja 1992. godine.

Jedan od simbola cjelokupnog rata u BiH t postat će masakr na Markalama. Prvi put, od eksplozije granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68, a ranjena su 144 civila. U masakru pred kraj rata, 28. augusta 1995. godine, zločinci iz VRS opet će ispaliti projekti na Markale i ubiti 43, a raniti 84 civila. Bila je to kap koja je prelila čašu i koja je i NATO natjerala na vojnu akciju na položaje VRS.

Zločinačke ruke nisu bila pošteđena ni djeca u školama. U naselju Alipašino Polje, na Trgu ZAVNOBIH-a, nalazile su se prostorije Osnovne škole „Prvi maj“ (danas OŠ „Fatima Gunić), koja je granatirana 9. novembra 1993. godine. Od gelera koji su ušli u učionicu kroz male otvore između zaštitne betonske pregrade, poginula je učiteljica Fatima Gunić i troje učenika, a ranjen 21 civil.
Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Ubijali su Sarajevo, ali nisu ubili njegov duh. Sarajevo je, i pored činjenice da je svaki građanin opkoljenog grada bio svjestan da u svakom trenutku može poginuti, svojim kosmpolitizmom i držanjem zadivilo civiliziranim svijet. Na divljačku mržnju, šovinizam i želju da se uništi sve nesrpsko, Sarajevo nije odgovorilo jednakom mržnjom i radikalizmom, nego kosmpolitizmom i evropskim duhom. Bio je to, poput antičke tragedije, sukob civilizacije i barbarstva u realnom svijetu.Grad je u nemogućim uslovima nastavio živjeti. U nemogućim uslovima snimale su se pjesme, prikazivali su se filmove, igrale predstave, organizirali skupovi i igranke, radilo se i stvaralo, čak se i sportom bavilo.
I mnoga, hvale vrijedna umjetnička djela nastala se upravo u takvom opkoljenom Sarajevo.
Grad koji su opkolili, koji su ubijali, ali nikad pokorili. Grad koji je komspolitskim duhom pobijedio genocidno divljaštvo.
Sloboda je došla. Sarajevo je slobodno. Zločinci su u kazamatima, iako i dalje ne svi. Našim milima koje su ubili neka je rahmet i pokoj.

Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević. Za teroriziraje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor, kao i komandant VRS Ratko Mladić.
U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na vlasti u Sarajevu.

Šta je zaista dogovoreno u Briselu: Dokument bez čvrstih obaveza i posljedica po one koji ga ne budu provodili

Kabadahiluku SNSD-a i HDZ-a je odzvonilo

Miloradova kapitulacija

Pokupite smeće, pokosite travu, a djevojke u minjacima ostavite na miru

Tanaskovićeva velikosrpska retorika para i uši i zdrav mozak

Dosadašnji rezultati izbora jasno pokazuju: Bećirović ima veću prednost

Pokazatelji govore da BiH sve više zaostaje: Ekonomski uspjesi u glavi Fadila Novalića

Zašto bi izbori u oktobru mogli biti historijska prekretnica: Referendum protiv SDA

BiH u očima CIA-e: Srbi u BiH da se pripoje Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj

Dosadašnji rezultati daju prednost Denisu Bećiroviću: Bakiru mnogo teže?

Kako je propuštena historijska šansa: BiH je mogla imati jednog predsjednika

Izbori u BiH će sasvim sigurno biti održani: Čović povukao ručnu pred SAD i EU

Uz bonske ovlasti dovršiti izgradnju BiH

50 dana od agresije koja je promijenila svijet

Bosna i Hercegovina više ne može čekati: Vrijeme je da Šmit upotrijebi bonske ovlasti

Sarajevski duh pobijedio je velikosrpsko divljaštvo: Grad koji su ubijali i opkolili, ali nikad pokorili

Šta je zaista dogovoreno u Briselu: Dokument bez čvrstih obaveza i posljedica po one koji ga ne budu provodili

Kabadahiluku SNSD-a i HDZ-a je odzvonilo

Miloradova kapitulacija

Pokupite smeće, pokosite travu, a djevojke u minjacima ostavite na miru

Tanaskovićeva velikosrpska retorika para i uši i zdrav mozak

Dosadašnji rezultati izbora jasno pokazuju: Bećirović ima veću prednost

Pokazatelji govore da BiH sve više zaostaje: Ekonomski uspjesi u glavi Fadila Novalića

Zašto bi izbori u oktobru mogli biti historijska prekretnica: Referendum protiv SDA

BiH u očima CIA-e: Srbi u BiH da se pripoje Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj

Dosadašnji rezultati daju prednost Denisu Bećiroviću: Bakiru mnogo teže?

Kako je propuštena historijska šansa: BiH je mogla imati jednog predsjednika

Izbori u BiH će sasvim sigurno biti održani: Čović povukao ručnu pred SAD i EU

Uz bonske ovlasti dovršiti izgradnju BiH

50 dana od agresije koja je promijenila svijet

Bosna i Hercegovina više ne može čekati: Vrijeme je da Šmit upotrijebi bonske ovlasti

Sarajevski duh pobijedio je velikosrpsko divljaštvo: Grad koji su ubijali i opkolili, ali nikad pokorili