Nina Janković (26), srbijanska glumica, ponovo plijeni pažnju svojim ulogama, kako filmskim tako i pozorišnim. Nakon lika seksepilne Valerije u filmu „Montevideo Bog te video“, trenutno je na regionalnoj turneji film Darka Bajića „Bićemo prvaci sveta“, u kojem je središnji događaj finalna utakmica Svjetskog prvenstva u košarci odigrana 1970. u Ljubljani između reprezentacija Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država.

Lijepa Nina u ovom filmu tumači lik Ljubice Otašević, košarkašice Crvene zvezde, ali i jedne od najljepših žena Jugoslavije. Zbog nje je Ivo Andrić bio čest gost na malom Kalemegdanu, kao i veliki broj mladića koji su dolazili gledati treninge i utakmice. Ostala je zapamćena po svojoj ljepoti, ali i po tome da je bila dublerka Sofije Loren (Sophia).

Ana Karenjina

- Što se tiče filma, mene ima vrlo malo. O mojoj ulozi Ljubice Otašević više se može vidjeti u seriji. A za film smo, recimo, imali košarkaške treninge, jer smo imale scenu utakmice i to je jedina priprema koju sam imala što se tiče Ljubice. No, za seriju će biti potpuno drugačije, imat ću mnogo više posla. Mnogo mi imponuje, jer kada ukucate njeno ime na internetu, možete vidjeti mnogo toga što se ne može naći za neke druge košarkašice iz tog perioda. Ona je žena koja je ostavila iza sebe dosta toga. Imponuje mi i to što je bila jedna od ljepših u Jugoslaviji, pa su dolazili na utakmice, kako zbog nje tako i zbog toga što su žene tada dobro igrale košarku - kaže Nina.

Smeta li Vam to što Vas svi prepoznaju, najčešće, po ulozi zavodnice iz filma „Montevideo...“?

- To je moja najbolja i najdraža uloga. To je prva velika uloga i normalno je da me pamte po njoj. Ja sam u tom periodu da još igram uloge takvog karaktera i nadam se da ću uskoro uraditi nešto ozbiljnije, a isto tako veliko kao što je bila Valerija pa da će me ljudi pamtiti po tome.

I jedan i drugi film govore o sportu. Koliko Vi pratite sport?
 
- Iskreno, više košarku nego fudbal, jer je to jedini sport koji mogu pratiti, a da mi nije dosadno.

Igrate i zaista tešku i zahtjevnu ulogu Ane Karenjine čuvenog ruskog klasika. Koliko Vam je bitna ova uloga u karijeri?

- Vrlo mi je bitna uloga, jer bi je svaka mlada glumica poželjela u svojoj karijeri. Ja sam je dobila, po mišljenju nekih, i premlada, ali mislim da sam svojim igranjem pokazala da nisam mlada i da sam odigrala kako treba. Osjećam se lijepo dok igram. Ujedno, cijela ekipa super se snalazi, predstava je sve bolja i postajemo pravi tim. Dosta smo se upoznali i, ako neko pogriješi, sada već znamo kako da izvučemo jedni druge, iako je u ovakvim predstavama teže jer greške nisu toliko dozvoljene.

Postoji li neki poseban razlog zašto uvijek dobivate damske uloge?

- Najviše sam radila epohu i mnogo bolje se osjećam. Uvijek kažem da nisam trebala biti rođena u ovom periodu, definitivno. Trebala sam se roditi 40-ih, 50-ih, maksimalno 60-ih. Tako su oni prepoznali damu u meni. Osjećam se divno, umijem nositi haljine iz tog perioda i stvarno uživam.

Otac glumac

U maju će biti godina kako ste stupili u brak s dugogodišnjim partnerom Matejom Dičićem. Koliko Vam se život promijenio?

- Nije se ništa promijenilo jer suprug i ja živimo zajedno već pet godina, tako da nekih značajnih promjena nema. Samo što sada mijenjam pasoš i ličnu kartu jer sam postala gospođa Janković-Dičić. Trebala sam možda i ranije, ali nisam stizala.

Kako suprug gleda na Vaše angažmane i česta odsustva?

- On je ekonomista i nema veze s mojim poslom, ali s obzirom na to da mu je sestra glumica Tamara Dragičević, upućen je u sve. Podržava nas obje i izuzetno nam je dobra podrška. Nemamo nikakvih problema, navikao se na sve, sve mu je postalo normalno. Ipak, on je tu od mojih početaka, tako da kako sam se ja navikavala tako je i on.

Vi ste mladi, no ipak dajete časove glume. Kako savjetujete mlađe od sebe?

- Radim s kolegama Nevenom Ristić i Miodragom Radonjićem, ne širimo grupu, fokusirani smo na njih desetero. Drago mi je kada vidim koliko napreduju i opuštaju se, što je naša poenta. Trudim se da što manje budu u kompjuterskim igricama, da razvijaju maštu, da lijepo i izražajno govore, jer sada djeca skraćuju govor i dok pišu i dok pričaju. To nije lijepo čuti, tako da se trudimo da im razvijemo maštu i radimo na njihovoj dikciji.

Vaš je otac bio glumac pa ste imali od koga naučiti.

- Moj tata se amaterski bavio glumom dugo i radio s djecom. Vodio je dramsku sekciju dugo u šabačkom Domu omladine, tako da sam i ja išla na sekciju, mada nisam bila baš sjajna. Svašta sam naučila od oca, uglavnom da imam strpljenja. Gledala sam kako kući radi na liku i to mi je dosta pomoglo, jer se ne može na prvoj probi razriješiti lik u potpunosti. Treba imati strpljenja i polako graditi lik.

Nemam potrebu da idem u inozemstvo

Dosta Vaših kolegica otputovalo je u inozemstvo. Razmišljate li Vi o tome?

- Da imam potrebu, otišla bih, ali budući da nemam, ne! Ovdje se osjećam lijepo, sigurno, radim kvalitetne uloge i mogu da napredujem, a da se ne bavim glumom, mislim da stvarno ne bih mogla. A da odem negdje i da se vratim ne na početak nego na ispod početaka, to tek ne bih željela.

Pirs Brosnan je čovjek koji radi svoj posao

Prenesite nam neka iskustva sa snimanja filma "November Man" u kojem glumi Pirs Brosnan (Pierce).

- Bilo mi je divno iskustvo. Drago mi je što sam upoznala Pirsa Brosnana, koji je normalan čovjek i mogu da ga poredim s nekim našim velikim zvijezdama. Čovjek je "na zemlji" i samo radi svoj posao. Mislim da više mi pravimo od njih nešto, jer je Pirs, prije svega, dobar čovjek.