Iako nas naknadna podrhtavanja tla upozoravaju kako još ne možemo biti sigurni da je opasnost prošla, u petak smo doživjeli još jednu prirodnu nesreću i iskustvo pred kojim su svi problemi prije 23 sata i 7 minuta postali manje važni.

Nakon potopa i velikih snjegova, rekordnih hladnoća, vrućina, krupnog grada i stravičnih klizišta svjedočili smo još jednoj prirodnoj pojavi koja nam je pokazala koliko smo u suštini bespomoćni, ali i jednaki u situacijama kada se ruke šire prema nebu, a sve želje i molitve stapaju u jednu - da sve što prije prođe i da nam oni koje volimo ostanu živi.

Ovo su dani kada su sva srca, izuzev malobrojnih kojima lijeka ni pomoći nema - poput izvjesnog fratra iz Čapljine koji se radovao zemljotresu - ujedinjena u bolu zbog gubitka jednog mladog života i solidarnosti s porodicama koje su morale napustiti svoje kuće.

Zemljotres u Hercegovini dolazi u vrijeme vjerskih praznika, Uskrsa, Vaskrsa, ramazana i predstojećeg Bajrama, pa će vjernici i u ovoj nesreći prepoznati poruku da smo samo prašina u kosmosu.

Suočeni s opasnošću većom od onih koje sami sebi redovno priređujemo, barem nakratko ćemo odbaciti vlastitu oholost i razmisliti zašto je, nakon Neba, evo i Zemlja “progovorila”. Kao i u slučaju poplava, trenutno ćemo zaboraviti razlike, shvatiti da kiše, snjegovi, kao ni zemljotresi ne poznaju granice koje smo iscrtali na geografskim kartama i u vlastitim glavama.

Zemljotres na isti način ruši i bošnjačku kuću u Stocu kao i srpsku i hrvatsku u Berkovićima i Čapljini, posebno kada je građena s istom mukom i siromaštvom, onako kako se jedino i moglo u zemlji u kojoj se pamet, mir i napredak ne zadržavaju dugo.

Teško je očekivati da ćemo shvatiti lekciju, jer nismo ni one prethodne. A bilo bi dobro kada bismo vidjeli da nam je čovjek jedini vitalni nacionalni interes. Da u nevolji ne dozivamo političare, već spasitelje, civilnu zaštitu, policajce, vatrogasce i da su nam njihov status i oprema važniji od limuzina i luksuza u kabinetima političara.