Kod većine mladih ljudi odrasli su uspjeli ubiti svaku ambiciju osim one da odu iz države. Decenijama se gradi i ambijent u kojem ljubav prema životinjama i život na selu i nisu pretjerano popularni. Zanimanja su već odavno podijeljena na ona koja su „in“, te ostala zbog kojih se treba sramiti.&nbsp;&nbsp; Dječak Jusuf iz Mašića u Novom Goraždu živi izvan tih stereotipa. Ima tek 16 godina i uživa u brizi o svom malom životinjskom carstvu, u kojem svaki član ima svoje ime koje mu je on dao. 
<a href="https://avaz.ba/tag/80636/jusuf-masic">Jusuf Mašić</a>&nbsp;ide u školu, budući je prerađivač gume i plastike, jer nije mogao mnogo birati kada se upisivao u školu. Međutim, mnogi ga vide kao budućeg veterinara ili vlasnika poljoprivrednog gazdinstva, dovoljno velikog za svu ljubav koju je spreman ponuditi macama, kozama, kravama, kokošima, patkama, čak i magarcima, jer i o njima je čitao i raspituje se da kupi par. A u trgovinu, na gradsku tržnicu ili preko interneta, Jusuf ide s ušteđenim džeparcima i „bajram-bankama“.Kompjuter i telefon mu služe da sazna kako se naliježu kokoši, uči o navikama pojedinih životinja, gleda cijene i komunicira sa prodavačima. 
Jusuf ne zna kuda će ga život odvesti, ali u budućnosti planira pokrenuti manju farmu. Još nije odlučio šta će uzgajati, ali ozbiljno je zagrizao da u dvorište doveze magarce. Mlijeko je vrlo ljekovito, kaže Jusuf.
U državi koja razmišlja o svojoj budućnosti Jusufova ljubav i trud bili bi nagrađeni stipendijom. Ko zna, možda će tako i biti. Nama su potrebna sela koja će živjeti, a ne preživljavati, zdravo voće, povrće, meso i mlijeko. Jusuf je jedan od onih, istina rijetkih, mladih ljudi koji budi nadu da će tako i biti. 
Jusuf Mašić rođen je 29. novembra 1993. godine. Živi s roditeljima Ahmedinom i Ajminom, sestrama Zerinom i Aminom i nanom Behijom.
 &nbsp;

Ima tek 16 godina i uživa u brizi o svom malom životinjskom carstvu, u kojem svaki član ima svoje ime koje mu je Jusuf dao

Jusuf Mašić: Dječak s velikim srcem

Bosna i Hercegovina je nakon prve bh. puške, pištolja i samohodne haubice dobila i svoj <a href="https://avaz.ba/tag/80566/crni-grom">„crni grom“</a> - ručni bacač RPG 7 MX 2 proizveden u Tehničko-remontnom zavodu (TRZ) Hadžići. Testiranja su pokazala da se radi o kvalitetnom proizvodu, koji je već našao mjesto u Evropskoj uniji, s obzirom na to da je jedna pošiljka već stigla u Slovačku. &nbsp;
A da se „crni grom“, koji je 95 posto djelo bosanskohercegovačkog rada i znanja, daleko čuje govori ekspresna narudžba s istočnog tržišta i to u velikim količinama.
&nbsp;
No, tu nije kraj uspjesima TRZ-a Hadžići jer su uveliko otpočeli aktivnosti na razvoju novog 40-milimetarskog automatskog bacača granata MK 19.&nbsp;Također, rade i na programu proizvodnje zaštitne opreme za pirotehničare, vojsku i policiju.
&nbsp;
Posljednjim poduhvatom namjenska industrija nastavlja bilježiti sjajne rezultate. Osim TRZ-a, punom parom se radi i u „Pretisu“, „Igmanu“, „Ginexu“, „Zraku“, „Unis Groupu“, „Binasu“, BNT-u Novi Travnik... I to ne samo da zapošljavaju hiljade radnika boreći se poput ostalih firmi za opstanak nego postaju i sve konkurentniji na svjetskom tržištu.
&nbsp;
Posebno je važno da bosanski proizvodi imaju izuzetan kvalitet. Da, naprimjer, bacač RPG 7 MX 2 ne prave ni zemlje s namjenskom industrijom razvijenijom od naše. U regionu ga proizvode samo Bugarska i Češka. Hrvatska još radi na njegovom razvoju.
&nbsp;
S obzirom na konstantan razvoj namjenske industrije, ona bi mogla biti glavni izvozni adut BiH i motor koji će pokretati kompletnu privredu naše zemlje. A proizvodi poput „crnog groma“ iz Hadžića mogli bi vratiti stari sjaj industriji Bosne i Hercegovine.
&nbsp;
&nbsp;

Prvi bh. ručni bacač RPG 7 MX 2, domaće puške, pištolji i samohodne haubice vraćaju sjaj namjenskoj industriji

Bosanski "crni grom"

Put ka uspjehu je težak i trnovit, ali ako zacrtamo sebi cilj, sve je moguće, bez obzira iz koliko male sredine dolazite, kaže Goraždanka <a href="https://avaz.ba/tag/55121/ajla-paradzik">Ajla Paradžik</a>, jedna od najboljih bh. odbojkašica. 
Djevojka koja svojom skromnošću, ali i „redom, radom i disciplinom“, na putu do blistave domaće, a zatim i međunarodne sportske karijere svakako može biti uzor mlađim generacijama. Pogotovo ako se zna da je, osim vrhunska sportistkinja, Paradžik i profesorica matematike i informatike, a završila je i muzičku školu.
Tokom 13-godišnje sportske karijere Ajla Paradžik je nastupala za matični klub u Goraždu, a potom „Bimal Jedinstvo“ iz Brčkog, s kojim je čak šest puta bila prvakinja BiH, a četiri puta osvojila i Kup BiH. U Mađarskoj je igrala za klubove Haladas i Ujpešt, a trenutno je u redovima Vandoeuvra iz Nansija, u najjačoj A ligi Francuske. 
Iako je sada u državi gdje je sportistima sve, kako kaže, „na tacni“, najdraži trenuci na terenu vezani su za utakmice u dresu s grbom Bosne i Hercegovine. 
- Kad staneš na teren i čuješ svoju himnu, to se ne može zamijeniti bilo čim drugim - kaže Ajla.
U karijeri je, otkriva nam, imala i ponude da se bavi manekenstvom, u djetinjstvu čak i šetala dječijom modnom pistom, ali se na njih nije puno obazirala, već je ostala profesionalac, maksimalno posvećena sportu koji voli, a u slobodno vrijeme knjizi, klaviru, pjesmi, šetnji i dobroj kafi. Ajla Paradžik rođena je 29. jula 1994. godine.
 &nbsp;

Osim što je vrhunska sportistkinja, Paradžik je i profesorica matematike i informatike, a završila je i muzičku školu

Paradžik: Kad na terenu čuješ svoju himnu

Ajla Paradžik: Uzor mladima

Da ne bi Ivice Osima, a to je sad iz ove perspektive kristalno jasno, niti bi Edin Džeko, a kamoli Avdija Vršajević ili Sven Tino Sušić vidjeli Svjetskog prvenstva, niti bi Safet Sušić osigurao mjesto u historiji, a obični prosječni bh. navijač doživio miligram radosti.&nbsp; 
Bilo je to 2011., nerado će se sjetiti oni kojima sjećanje barem dotle seže. Nogometni savez BiH nalazio se pred suspenzijom, a Osim, koji inače ne mora ni pasoš pokazati kada prolazi kroz zemlje regiona (a ni „europske“ i Sloveniju, Austriju), raspetljavao je Gordijeve čvorove, išao Dodiku na noge, molio ga da kaže ovima „svojima“ da ne tjeraju mak na konac, da se malkice „normalizujemo“. 

Pod UEFA-inim prijetnjama postadosmo normalni. Sve je išlo kao po loju, nisu nas čak ni sudije potkradale u tim slavnim kvalifikacijama, gdje ga ono Hajrović zabi iz vlastite suludosti, a Ibišević jer se nafakali rodio. Poslije Svjetskog dali su Osima u staro gvožđe, a situacija u Savezu i koherentnost koja je tamo vladala bila je kao u nekoj najsretnijoj zemlji, kao primjer koegzistencije u tronacionalnoj zemlji.

Ali, vidi sad belaja. Nije više problem međunacionalni, nego se trve u RS. Jedni hoće jedno (da smijene Mileta Kovačevića), drugi (Mile Kovačević) kaže ne može to tako. To što Mile tvrdi, isto tvrde i Pravni komitet NSBiH, UEFA... i kao epilog, a budući da je Poreska uprava RS zabranila rad FSRS-a, stigosmo u 2011.

Savezu prijeti suspenzija zbog miješanja politike u fudbalske strukture. Miješala se ona uvijek, nije niko budala, ali nemojte da to bude tako eklatantno, kao da im poručuju iz UEFA-e. Majstori zavrzlama ponovo su u akciji, a nema Ivice Osima.

Zbog nesporazuma u FSRS prijeti nova suspenzija NSBiH

Majstori zavrzlama

Rukometna Premijer liga BiH vjerovatno nikad neće biti kvalitetna kao u doba dominacije Izviđača, a pogotovo sarajevske Bosne.
Ipak, ove sezone u Premijer ligi, koja je kvalitetom poprilično ujednačena i nevjerovatno uzbudljiva, dešava se nešto što je nezabilježeno još od zlatnog doba našeg rukometa, kada je sve obilovalo i prštalo od majstora. Dešava se neviđena pomama i euforija, najbolja posjećenost na utakmicama, a tradicionalno rukometna sredina je Maglaj.
Takav Maglaj ima <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=rukomet&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Benjamina Čičkušića</a>, a Premijer liga u njemu bombardera čija je dominacija rijetko zabilježena. U posljednjoj utakmici, derbiju s Gračanicom u krcatoj dvorani pred 1.100 gledalaca Čičkušić je od 29 golova svoje ekipe zabio 18. Kao kad bi u košarci neko od 100 zabio jedno 70 koševa.
Benjamin je rođen 20. avgusta 1989. Bio je često na širem spisku reprezentativaca BiH, ali, uprkos odličnim partijama, ne nalazi se u kombinacijama za Euro 2020. u Norveškoj.A. Ču

Postigao 18 golova u pobjedi nad  liderom Gračanicom

Čičkušić: Jedan od najdominantnijih igrača u BiH

Benjamin Čičkušić: Haubica iz Maglaja

Osim ranije optuženih deset pripadnika VRS koji se sumnjiče za zločin u Štrpcima kod Rudog, Tužilaštvo BiH optužnicu je podiglo i protiv zločinca <a href="https://avaz.ba/tag/41352/milan-lukic">Milana Lukića</a>, kojeg je Haški tribunal još 2012. godine, zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu, pravosnažno osudio na doživotnu kaznu zatvora koju izdržava u Estoniji.Podizanje optužnice protiv monstruma Lukića za porodice žrtava otetih u Štrpcima možda i jeste neki vid satisfakcije i pravde, ali za njega to ne znači ništa. Može mu se suditi unedogled i presuditi na još jednu, dvije ili pet doživotnih robija, ali Lukić - sudeći prema onome što, da li lično ili preko posrednika, odašilje putem društvenih mreža - nije niti će promijeniti svoju zločinačku ćud. Milan Lukić, naravno, završena je pravosudna priča i vijest da će mu se po drugi put suditi, ovog puta u BiH, nije vijest zbog koje bi javnost BiH trebala uskliknuti, odnosno ponadati se da zločinci „ipak dolaze na svoje“.&nbsp; Zna se da ovaj monstrum iz zatvora izaći neće dok je živ te se s pravom postavlja pitanje šta je s onima kojima za zločine koje su počinili (njihova imena su poznata) nikad nije suđeno i koji 25 godina nakon agresije slobodno šetaju po BiH i zemljama regiona.&nbsp;&nbsp;&nbsp; Ako se 27 godina čekalo na optužnicu protiv Marka Kovača, sijača smrti u Foči, pitanje je dokle će se čekati na optužnicu protiv Svetozara Andrića, pod čijom je komandom 1992. u smrt otjerano nekoliko hiljada bošnjačkih civila u Srednjem Podrinju, čijim su naredbama otvarani logori u Vlasenici, Zvorniku, Bratuncu, gdje je samo u logoru Sušica ubijeno više od 1.600 civila. Ili, kada će pred sudije ponovo Vinko Pandurević, kojem je u Hagu suđeno samo za zločine u Srebrenici u julu 1995. godine, a koji pravdi itekako duguje odgovore za mnoge druge zločine počinjene u zoni odgovornosti brigade kojom je komandovao.Za pravosuđe BiH nije niti će biti lakšeg posla od nove presude već presuđenom zločincu Milanu Lukiću. Vrijeme je da saznamo šta je s optužnicama protiv poznatih, a nepresuđenih ratnih ubica i njihovih komandanata.&nbsp;&nbsp; &nbsp;

Presuđeni zločinac Lukić ponovo pred sudom, šta je s onima nepresuđenim

Lukić i lukići

Preseljenje u novu Šuhrinu kuću i adaptiranje načina života novim uvjetima stanovanja teklo je godinu i tek što se porodica navikla na novo stanje, došlo je do rata i nastala je fašistička država NDH, što je iz temelja promijenilo sav život Sulejmanbegove porodice i dovelo sve njene članove u veoma tešku i neočekivanu, po živote nekih njenih članova krajnje opasnu situaciju.&nbsp;

<h2>Konačan izgon Bošnjaka iz Banje Luke </h2>

Prvo što se dogodilo nakon pokolja Srba i njihovog ustanka je bio Šuhrin zahtjev da se razvrgne ugovor o kupnji kuće zbog djelovanja više sile, tj. zbog toga što su Srbi u ustanku u julu 1941. godine zapalili njenu kuću u Srpcu i opljačkali trgovinu, a ona s mužem jedva živa pobjegla u Banju Luku. Zbog tih razumljivih i opravdanih okolnosti ona je tražila da se raniji dogovor razvrgne i da se ona s porodicom useli u svoju kuću. Sulejmanbeg, koji je još bio živ, odmah je uvažio njen zahtjev i porodica je počela pripreme za iseljenje tražeći novu kuću. Međutim, događaji su se odvijali na neočekivan način i velikom brzinom. Ova selidba i napuštanje Šuhrine kuće nije bila samo jedan tehnički detalj, nego simbolička prekretnica u životu Muhamedove porodice, jer od tada pa sve do konačnog izgona Bošnjaka iz Banje Luke tokom srpske agresije na Banju Luku Sulejmanbegova i Đulhanumina porodica više nije imala vatan, nije imala kuću i stalno boravište, nego se seljakala po diktatu vlasti kako je kojoj godilo.&nbsp; Nekoliko dana po dogovoru sa Šuhrom ubijen je Sulejmanbeg, što je izazvalo neočekivane posljedice po život njegove porodice. Prva konzekvencija tog događaja je bila da se porodica, od koje se jedna polovina našla na listama potražnje ustaške policije, morala na brzu ruku seliti iz Šuhrine kuće i useliti se ondje gdje su ih htjeli primiti. U tim uvjetima pronaći pogodno mjesto za život bilo je veoma teško, jer su se ljudi ustručavali dati stan u najam porodici Sulejmanbega Filipovića, budući da su njeni odrasli članovi (četiri brata i jedna sestra) postali proskribirani i progonjeni još i prije iznenadne i tragične očeve smrti. Prvo što je Muhamed lično osjetio bila je nagla promjena u ukupnim uvjetima i načinu života. Zapravo, došlo je do raspada porodice do kojeg je dovelo stanje velike opasnosti koja se nad nju nadnijela. Otac mu je umro od posljedica napada koji je nad njim izvršio šef ustaške političke policije Ibrahim Kolonić 5.8.1941. godine, a smrt je nastupila dva dana kasnije. Iako je Muhamed znao da su mu braća bila komunisti, a otac se nije nikako slagao s kretanjem u hrvatskoj politici u kojoj je on nekada učestvovao kao ugledni član Federalističke stranke Ante Trumbića, a vidjelo se da mu ustaški režim nikako ne odgovara i da se ne slaže sa njegovim postupcima, posebno da se protivi revanšizmu i silnom nasilju s kojim su novi hrvatski gospodari zemlje započeli svoju vladavinu progoneći sve svoje političke protivnike, a Srbe, Jevreje i Cigane stavljajući van zakona, organizirajući lov na komuniste, koji je započeo u junu, ali i na sve koji su odbili da podrže ustaški režim, došao je za porodicu iznenada.

<h2>Policijske racije, upadi i pretresi kuće</h2>

Porodica je bila naviknuta na policijske racije, upade i pretrese kuće, kao i nadzor nad nekim njenim članovima, pa i zatvaranje i suđenje nekima od njih, ipak ono što je došlo s okupacijom i uspostavom ustaškog režima bilo je nešto sasvim drugačije, daleko surovije i opasnije, a to je izmijenilo cijeli režim života, koji je i inače, nakon Sulejmanbegove smrti i bijega Muhamedove braće i sestre u ilegalnost, bio totalno poremećen.
A sve je, ustvari, započelo još u aprilu kada je došlo do ubistva sina njihovog bliskog rođaka Mesuda Kulenovića Seada zvanog Papo. Seada je krajem aprila i usred dana ubio jedan poznati ustaša dok je naslonjen na ogradu avlije razgovarao sa svojim prijateljem. Mesud se morao hitno skloniti u Zagreb, gdje je kao poznati mačekovac imao neko pokriće, ali je istovremeno nastala potraga koju je njemačka policija Gestapo povela za Sulejmanbegovim najstarijim sinom Safetom. Seadovo ubistvo je bilo odmazda njegovom ocu, jer kao istaknuti član HSS-a nije htio pozdraviti i podržati novi ustaški režim. Sulejmanbeg je ubistvo šesnaestogodišnjaka, i to pred očima njegovih roditelja i sestara i svih komšija, među kojima se nalazio i Muhamed, protumačio kao najavu još drastičnijih postupaka i nadolaska velike opasnosti, jer to znači da će metoda vladavine novih gospodara zemlje biti brza i bezobzirna odmazda svakom ko ne bude podržavao vlast i bio pokoran, tj. da će se takva metoda primjenjivati prema svakom ko se bude politički ili na bilo koji drugi način protivio novom režimu.

Muhamedova 
braća, Safet i njegova tadašnja žena Rada Vranješević, kao i Ifet, bili su primorani da se kriju i živjeli su ilegalno. Brat Ismet je bio upravnik škole u Borikama kod Rogatice i porodica nije znala šta se s njim zbiva, dok je četvrti brat Ahmet radio kao sudski pripravnik u Okružnom sudu.&nbsp;

Odmah nakon toga uslijedile su svakodnevne racije i pretresi kuće u kojoj je porodica još živjela. Njemačka policija je krajem aprila počela tražiti Muhamedovu braću Safeta i Ifeta. Zbog toga su se oni morali skloniti u ilegalu. Sulejmanbega je tada posjetila grupa njegovih ranijih političkih prijatelja i znanaca pozivajući ga da dadne javnu izjavu podrške novoj hrvatskoj državi i uzme u njoj funkciju koja mu odgovara, ali im je on rekao da ne može to učiniti, jer da država proglašena od Kvaternika nije hrvatska, nego njemačko-talijanska kvislinška tvorevina, da u njoj nema ništa od hrvatstva kakvo je on podržavao i da su najgori ljudi izašli na površinu, zbog čega se u toj državi može očekivati sve osim prava i pravde, te da svako mora paziti šta radi i kako se ponaša, a posebno da se ne miješa u novo stanje i da ne sarađuje s predstavnicima režima koji vode poznati teroristi, ubice koji odmah po uzimanju vlasti vrše akte najgoreg terora, uključujući i ubistva djece. Stoga će glavna zadaća svakog poštenog čovjeka biti da sačuva obraz. 
Tada je rekao svojoj djeci da, unatoč činjenici da je njihov glavni politički šef i idol (Staljin) sklopio sporazum s Hitlerom, za nas to ne važi, jer su ljudi koji su vodeći u nastalom režimu protivnici svih koji se ne slažu s njima, a oni se ne slažu ni sa Božijim ni sa ljudskim zakonima i moralom, jer smatraju da Jevreji, Srbi, Cigani i komunisti nemaju pravo da žive i nemaju šta da traže u njihovoj državi.

Sulejmanbeg 
je ubistvo šesnaestogodišnjaka protumačio kao najavu još drastičnijih postupaka i nadolaska velike opasnosti, jer to znači da će metoda vladavine novih gospodara zemlje biti brza i bezobzirna odmazda svakom ko ne bude podržavao vlast i bio pokoran&nbsp;

Sulejmanbega je posjetila grupa njegovih ranijih političkih prijatelja i znanaca pozivajući ga da dadne javnu izjavu podrške novoj hrvatskoj državi i uzme u njoj funkciju koja mu odgovara

Vrijeme rata i tragedije

U „Vispakovoj“ reklami za supu, desetogodišnja djevojčica kuha supu, a nakon testnog probanja supe njen mlađi brat je pohvali:&nbsp;&nbsp; - Od danas samo ti kuhaš. 
U jednoj drugoj reklami, poznata pjevačica, Hanka Paldum, pravi nam pitu i kaže: 
- Svakoj ženi godi kada joj kažu da je dobra domaćica.

<h2>Zašto podučavamo djevojčice da budu domaćice </h2>

Zašto, u prvoj reklami, kuha sestra, a ne brat? Zato što podučavamo djevojčice da budu domaćice svojim budućim supruzima, a dječake da budu glava porodice koja, istančanim nepcem, određuje kvalitet serviranog ručka. Zašto, u drugoj reklami, Hanka tvrdi da je svaka žena srećna kada joj se pohvali kuhanje? Zar je, odista, krajnja ambicija svake žene da bude dobra domaćica? Biće sa ovakvim pristupom.
Seksizam se vješto kamuflirao u sve sfere društva, teško ga je prepoznati, još teže eliminisati. On je čak iskonski inkorporiran u naš jezik, pa tako imamo neka zanimanja koja nije moguće artikulisati u ženskom rodu. Recimo riječ „pisac“. Žene ne bi trebale da se bave ovim poslom, pa mi ni nemamo riječ za njih ako su u tom esnafu. Mogu biti „spisateljice“, ali to nikada neće biti isto. 
Nadalje, eminentna pojava u našem jeziku je kćerku nazivati sinom. Valjda je ta tuga što se rodila kćerka, a ne sin, tolika da je potpuno prirodno curici reći: 
- Sine Selma, idi obuci onu plavu haljinicu. 
Jezik je definisao i poziciju ženske krivnje. Za djevicu ćemo reći da je nevina. Opozit od nevina je - kriva. Dakle, čim ostane bez himena žena je kriva. Ako se taj rasplodni proces desio mimo braka, onda je „stravično kriva“.
Jedan od običaja, tako, nalaže vješanje krvavog čaršafa na prozor nakon prve bračne noći, kako bi se, kao krunski dokaz, iznijela tvrdnja da je mlada bila nevina. Muškarci, s druge strane, mogu prije braka da penetriraju svaku raspoloživu seosku vaginu, a realno im to društvene okolnosti i u braku tolerišu. 
Kod nas u Hercegovini žena udajom potpuno gubi svoj identitet. Ako joj se muž, recimo, zove Rade, ona će do kraja života ostati poznata kao Radovica. Milanova će biti - Milanovica, a Muratova – Muratovica. Lično ime potpuno pada u zaborav i koristi se samo u administrativne svrhe.
U Hercegovini, također, kada umre muškarac, na smrtovnici mu piše, naprimjer: „Halid (Mustafe) Zubčević.“ U zagradi je, naravno, ime oca nesrećnog Halida. Međutim, kada umre žena, onda smrtovnica izgleda ovako: „Ankica (udova Jovana) Vukašinović.“ Mada je Jovan opružio papke davno prije Ankice, pratio ju je, evo, do kraja života.

<h2>U Finskoj na čelu svih stranaka u vlasti su žene</h2>

Ali, naše žene sveobuhvatno pristaju na ovakvu postavku. Nekoliko zastupnica u sarajevskoj Kantonalnoj skupštini je svesrdno glasalo da se po Mustafi Busuladžiću nazove škola i da mu se dodijeli ulica u centru Sarajeva. A taj muslimanski filozof ovako piše o ženama: 
- Nama, kao i svima narodima, uvijek je potrebno više žena majki koje će odgajati čovjeka nego liječnica i učiteljica. Ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtijeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke duševne razlike koje je dijele od muškarca. 
Ako je već tako, ako ste glasale za afirmaciju stavova ovoga čovjeka, ne znam šta onda radite u skupštinskim klupama? Što niste kući i razvlačite jufku kako biste vrućim burekom dočekale umornog muža prije nego što mu noge operete u lavoru?
A ovako kaže Bakir Izetbegović kada govori o važnosti žena u društvu i politici: 
- Kada su muškarci glava, ipak žene mogu tu glavu okrenuti kuda god hoće. Žene drže uspravnu kičmu muškarcima. Od žena očekujem da budu hrabre i da ohrabruju muškarce.
Po njemu, dakle, žena je tek nešto više nego ortopedsko pomagalo, nešto kao „kosmodisk“, i suština njenih kvaliteta se ogleda u rehabilitacijskim efektima. I plus, mogu hrabro da skandiraju i navijaju dok muž ostvaruje svoje ciljeve.
Bakirova stranka za prošle izbore donosi izmjene Statuta po kojem se stranka otvara ženama i mladima. Po novom Statutu će njihova zastupljenost na izbornim listama biti najmanje 20 posto, a najmanje 10 posto će ući u organe stranke. Od devet potpredsjednika stranke najmanje jedna mora biti žena. Da je ovaj Statut primijenjen prije nekih 150 godina, bio bi to potez vrijedan svake hvale. Potpuno je nevjerovatno da se danas neko hvali što će žene biti 10 posto ravnopravne.
Primitivne, muške sijede glave, te bjeloglave supove, treba podsjetiti da je trenutno u Finskoj na vlasti koalicija od pet stranaka, da su na čelu svih tih stranaka žene, da su četiri od njih mlađe od 35 godina, a petoj je 55 godina. Pri tome, premijerka Finske ima 34 godine.

<h2>Od pijevca i kokoši, preko lava i lavice, pa do pauna i paunice</h2>

No, patrijarhat je neobično jak, žilav, teško ćemo ga mi kod nas, s ovim odnosom snaga, savladati.
Ili, kako bi problem definisao moj drug Poćko: 
- Kod nas kada vide žensko za volanom, odmah je smotana, ne zna sa kvačilom, ne zna šaltati, sjeba lamelu, amortizere, ležajeve… 
A kada muškarac prodaje auto, onda mu je prva rečenica: 
- Vozila žena, pravo očuvano. 
Naši muškarci su obične seoske varalice.
Na kraju, treba ipak ispraviti i jednu drugu nepravdu prema muškarcima. Proglašavanje žena za “ljepši spol” je potpuno pogrešno i u prirodi neutemeljeno. Samim uključivanjem estetike, kao zasebne naučne discipline, doznajemo da kada govorimo o “lijepom”, govorimo o subjektivnoj kategoriji. Tome treba dodati da u prirodi ne postoji nijedna životinjska vrsta u kojoj je ženka atraktivnija od mužjaka. 
Naprotiv, situacija je obrnuta, od pijevca i kokoši, preko lava i lavice, pa do pauna i paunice, uvijek je mužjak taj koji svojom ljepotom pokušava da osvoji ženku, a ona je ta koja odlučuje s kojim će se pariti. Ko misli da u konačnici žene ne biraju nas, muškarce, nego mi njih, taj se grdno vara. Ona je ta koja ima moć odabira. 
Nama ostaje utjeha što smo ljepši, što smo više plaćeni kada radimo isti posao, što ćemo deset puta lakše napredovati u karijeri i što nam je promiskuitet društveno tolerisan. Malo li je?

Seksizam se vješto kamuflirao u sve sfere društva, teško ga je prepoznati, još teže eliminisati. On je čak iskonski inkorporiran u naš jezik

Svijet sijedih, muških glava

Ne treba nikoga čuditi što je 27-godišnji <a href="https://avaz.ba/tag/80435/mirnes-hasanovic">Mirnes Hasanović</a> iz Srebrenice u petak iz stana u Srebrenici u kojem je iznenada izbio požar, od skoro sigurne smrti spasio svoju nepokretnu komšinicu Milicu Simić. Ovaj hrabri vatrogasac, koji, iako nije bio na dužnosti, primijetivši da iz stana na osmom spratu zgrade u kojoj je živio kulja dim, uz pomoć svojih komšija razvalio je ulazna vrata ne razmišljajući hoće li i sam biti povrijeđen, utrčao u prostoriju u kojoj se nalazila nepokretna Milica te iznio ženu na sigurno. Za Mirnesa, iako živi u gradu u kojem je biografija većine njegovih stanovnika, pa i njega samog, opterećena teškim posljedicama genocida počinjenog 1995. godine, nije bilo dileme da li spasiti svoju komšinicu Milicu ili je ostaviti na milost i nemilost vatrenoj stihiji.Naprotiv, golih ruku utrčao je u njen stan i tako, uz hrabrost koja ga, poznato je, odavno definira kao čovjeka, pokazao i nesebičnu&nbsp; ljudskost i karakter za kakvim još čeznu mnoge naše sredine. Mirnes Hasanović u Srebrenicu se s majkom i bratom vratio 2002. godine kao desetogodišnjak. Nakon završene srednje škole dobio je posao vatrogasca, zasnovao porodicu i, bez obzira na sve što je njegovu porodicu zadesilo u ratu, ostao da živi u gradu u kojem je rođen. Ne postoji, kažu, u Srebrenici osoba, bez obzira na to kojoj naciji i vjeri pripada, koja za ovog hrabrog i čestitog mladića nema riječi hvale.Budućnost BiH, ipak, pripada Mirnesovoj generaciji.

Utrčao u stan Milice Simić u kojoj je buktio požar i spasio je od sigurne smrti

Hasanović: Svi za njega imaju samo riječi hvale

Nesebična ljudskost

Lideri SDA, SBB-a i DF-a Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Željko Komšić jučer su potpisima ozvaničili novu koaliciju u BiH. Ove tri stranke bit će do izbora 2022. godine okosnica, odnosno glavni motor vlasti na svim nivoima, od kantonalnih, preko federalnog do državnog.&nbsp; Usaglašeni su programski principi koalicije, kao i ključne pozicije. Ostaje još implementacija dogovora. U tome su optimistični. Vijeće ministara ide brzo, Kantonalna vlada u Sarajevu također. I Federalna se neće dugo čekati.
U našem narodu postoji izreka koja kaže da će posao ići lako tamo gdje se teško pregovara. Ili, tamo gdje se lako dogovori, od posla neće biti ništa. U slučaju pregovora Izetbegovića, Radončića i Komšića, red je priznati, nije išlo lako. Potrošili su i vremena i živaca dogovarajući suštinu, principe pa onda i detalje.
Valja im, međutim, pružiti ruku i, ako ništa drugo, odati priznanje na jednom potezu. Ime mu je Mario Nenadić. Zajednički kandidat SDA, SBB-a i DF-a za budućeg premijera Kantona Sarajevo.
A evo i zašto. Nenadić je čovjek za čije prijedloge jednoglasno ruke diže i vlast i opozicija. To je dokazano u Skupštini Kantona Sarajevo. Svi zakoni koje je predlagao, prošli su jednoglasno. Pa, ako takav kadar dobije snažnu podršku sva tri lidera, ako je to princip odabira kadrova, onda ima i vjere za bolju budućnost kako vlasti, tako i države.
Još je jedna snažna poruka. Na čelo sarajevske vlade, koja barata sa skoro milijardu maraka budžeta, bit će imenovan Hrvat. Poruka je to i takozvanim legitimnim predstavnicima koji bi da se jedini bore za prava Hrvata u BiH. Nenadiću je povjerena budućnost glavnog grada i data privilegija da upravlja najbogatijim dijelom države.
Ako i ostala rješenja budu poput budućeg premijera, onda koalicija ima svijetlu budućnost. U tom slučaju, i građani BiH trebaju biti zadovoljni, a naposljetku, na dobitku je i naša domovina.&nbsp;

Snažna poruka

Kad imaš problem koji imaju svi igrači sjedeće odbojke razmišljaš kako svoju nesreću da kanaliziraš u sreću. <a href="https://avaz.ba/tag/35341/sjedeca-odbojka">Sjedeća odbojka</a> mnogim našim odbojkašima poslužila je kao utjeha ili barem ispušni ventil, a kroz svoju srčanost i posvećenost mnogi su uspjeli ostvariti mnoge uspjehe.&nbsp; Prije svega naši zlatni reprezentativci. Jedan od njih je Benis Kadrić. Njega su porodični problemi, kao i bolest u posljednje vrijeme odvojili od parketa. Ipak, igre i njegov kvalitet nije ostao nezapaženo. Neko ko je trebao da vidi – vidio je. Vidjeli su ga iz ni manje ni više nego brazilskog korintijansa.
Sjedeća odbojka u Brazilu nije popularna ni blizu kao neki drugi sportovi, ali činjenica da su posegnuli za pojačanjem iz bh. kluba OKI Fantomi, pokazuje koliko se ozbiljno tamo pristupa svemu, pa i sjedećoj odbojci.
Korintijans trenutno igra završnicu prvenstva, a Benis i pored silnih problema nije mogao odoliti ponudi i transferu iz snova.

Prešao u brazilski Korintijans

Benis Kadrić: Transfer iz snova

Ovogodišnje prvoaprilsko finansijsko osamostaljivanje policije u Tuzlanskom kantonu nije ličilo na šalu. Očekivalo se da će Uprava policije TK s novim zakonskim rješenjima unaprijediti upravljanje ljudskim resursima, osavremeniti policijske potencijale, ali, prije svega, depolitizirati djelovanje policijskih snaga.&nbsp;&nbsp; Šest mjeseci kasnije depolitizacija policije dobiva posve drugačije konotacije, jer je nova <a href="https://avaz.ba/tag/7069/vlada-tk">Vlada TK</a> najavila upućivanje izmjena i dopuna Zakona o unutrašnjim poslovima u parlamentarnu proceduru. 
Tim povodom oglasili su se visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko) i američki ambasador u BiH Erik Nelson (Eric), koji su konstatirali da politici nije mjesto u policiji. Izmjene i dopune Zakona ogledaju se u tome da će ministar i izvršna vlast određivati prioritete u djelovanju policije, biti obavještavani o operativnom radu policijskih službenika, a odgovornost za učinjeno bit će samo na direktoru Uprave policije TK. 
Između redova se da pročitati da izmjene i dopune imaju u pozadini želju vladajuće većine u TK, prvenstveno Socijaldemokrata BiH, kojima je pripao resor unutrašnjih poslova, da smijeni direktora Dževada Kormana, kojem mandat istječe u martu 2022. godine. 
Razgovarajući i slušajući istupe ministra Sulejmana Brkića (SD BiH), da se zaključiti kako se svi problemi u funkcioniranju policije u protekle dvije decenije žele fakturirati na račun jednog čovjeka, aktuelnog direktora policije. No, jesu li su baš direktor policije i bivši policijski komesari krivi što su u TK vladali ili vladaju otuđeni politički centri moći ili što zakonodavac nije precizirao i davnih dana osigurao finansijsku i operativnu nezavisnost Uprave policije TK pod krovom MUP-a TK? 
Pusta slova na papiru ostala su, recimo, deklarativna opredjeljenja izvršnih vlasti o borbi protiv korupcije. Postoji i skupštinska komisija koja se bori protiv korupcije, ali izuzimajući izolirane slučajeve hapšenja pojedinih političara i direktora javnih preduzeća ili ustanova u TK, takva borba, upravo zbog političkih igara i revanšizma, nije odmakla dalje od početka. I nova partija šaha politike i policije za sada je u pat-poziciji. Uprava policije TK bi, kao, da se otcijepi, a Vlada TK to ne dozvoljava. Hoće li svoje prste u ovaj proces ponovo uplesti međunarodni faktori u BiH?

Pusta slova na papiru ostala su deklarativna opredjeljenja izvršnih vlasti o borbi protiv korupcije

Pat-pozicija

Koji datum treba obilježavati kao Dan Sarajeva? Kažu Gradska uprava i gradonačelnik Abdulah Skaka da to treba biti 1. februar kao najstariji mogući datum pisanja Isa-begove vakufname s korijenom imena Saraj.&nbsp; Profesor <a href="https://avaz.ba/tag/12891/husnija-kamberovic">Husnija Kamberović</a> odgovara argumentima - ne treba biti! I to iz mnogo razloga. Jedan od njih je i taj što vakufnama Isa-bega Ishakovića nema precizan datum. Vakufnama je datirana mjesecom, koji traje od 1. februara do 2. marta.
E, baš zato je Skaka političar, a Kamberović historičar i glas znanja. Objasnio je Skaki da, ako mu je toliko bitno da se Dan Sarajeva obilježava na osnovu pisanja Isa-begove vakufname, jedina mu je opcija da obilježava mjesec Sarajeva. 
Ukazao je Kamberović i na to na koji se način traži mišljenje akademske zajednice, da treba voditi računa i o religijskim zajednicama i posebno ono što često zaboravljamo – ako vladajućim elitama treba neki datum iz nekog njihovog razloga, da ne pitaju nauku. 
Husnija Kamberović rođen je 1963. u Mionici kod Gradačca. Diplomirao je 1987. na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a magistrirao i doktorirao u Zagrebu. Redovni je profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Gradonačelniku Skaki pojasnio da 1. februar ne može biti Dan Sarajeva osim ako ne želi obilježavati mjesec Sarajeva

Kamberović: Slušati i religijske zajednice

Husnija Kamberović: Glas znanja

<a href="https://avaz.ba/tag/18/mostar">Mostarski Uborak</a> zasigurno je najčuvanija deponija u Bosni i Hercegovini, a vjerovatno i jedan od najsigurnijih objekata u državi. Jer, od ponedjeljka ovu deponiju osiguravaju jake policijske snage. Iste one koje su, ne zna se po čijem nalogu, jer Hercegovačko-neretvanski kanton nema šefa policije, silom rastjerale građane koji su u petodnevnoj blokadi držali deponiju.&nbsp; Od tada traje svojevrsna igra mačke i miša između policije i mještana. Ni jednima ni drugima nije lako. Jer, policajci znaju da u opisu njihovih zadataka nije danonoćno osiguravanje smetljišta, ali su dobili naređenje da pomno prate svaki korak i potez mještana, koji su im stalno nasuprot, u grupama, da se slučajno ne bi opet drznuli i ispriječili pred kamione sa smećem i natjerali ih u rikverc.
Iako su rastjerani ispred kapije deponije, mještani ne odustaju od svoje borbe za pravo na dostojanstven život. Znaju i da su potpuno u pravu kad kažu da preduzeće koje upravlja Uborkom, sto posto posluje nezakonito, jer od 4. decembra ne posjeduje okolinsku dozvolu.
Svjesni su da neće biti lako ni jednostavno natjerati nadležne da zatvore, saniraju i izmjeste ovo odlagalište, koje decenijama pod zemlju guta sav mogući otpad iz skoro cijele Hercegovine. Uostalom, više od pola godine, koliko traje borba mještana okupljenih oko građanske inicijative “Jer nas se tiče”, vlasti nisu pokazale interes i sluh za rješenje ovog problema. 
Pogotovo kantonalne vlasti, čiji se ministri nisu pojavili na jučerašnjem sastanku u Gradskoj vijećnici. Njihov stav je, očito, suprotan: “Jer nas se ne tiče.” 
Tako su građanima koji godinama žive apsurdnu situaciju da Mostar nema Gradskog vijeća i kantonalne vlasti, pokazale da ih množe nulom i da problem deponije, koja nosi oznaku regionalna, nije njihov. Kao da Uborak nije u Mostaru, gradu kojeg su puna usta, kad im to zatreba, svima redom.
Umjesto da su ovaj problem postavili kao prioritetan, pokazali su da im nije ni u primisli. 
Građani su pokazali da su odlučni i da neće odstupiti ni milimetar. Ne traže ničije glave i nisu huligani, samo traže svoja osnovna prava.

Više od pola godine borbe građana vlasti nisu pokazale sluh i interes za problem mostarske deponije

Njih se ne tiče

Ponudivši ostavku na mjesto vršioca dužnosti člana Upravnog odbora Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, <a href="https://avaz.ba/tag/5723/mario-nenadic">Mario Nenadić</a> pokazao je da u našoj zemlji još ima onih koji osjećaju moralnu i svaku drugu odgovornost prema građanima koje predstavljaju.&nbsp; &nbsp; Odluku je donio čim je saznao da nije ispunjeno obećanje roditeljima djece štićenika Zavoda da će dobiti jedno mjesto u Upravnom odboru. Ovaj propust Vlade FBiH odlučio je ispraviti zatraživši da bude razriješen dužnosti u UO ili će, u suprotnom, podnijeti ostavku.
Nenadić je odgovornost prema građanima pokazao i dok je bio ministar pravde i uprave KS kao kadar SBB-a. Ostat će upamćen i kao ministar kojem je jednoglasno usvojeno skoro 20 zakona koje je predložio. 
Na promociji i zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda radi više od 25 godina i dobitnik je brojnih međunarodnih i domaćih nagrada, priznanja i zahvalnica.
Mario Nenadić diplomirani je pravnik. Rođen je 25. marta 1964. godine u Sarajevu.

Mjesto u Upravnom odbora Zavoda Pazarić ponudio roditeljima djece štićenika

Nenadić: Godinama radi na promociji i zaštiti temeljnih ljudskih prava

Mario Nenadić: Odgovornost prema građanima

Iza rešetaka probijaju pogledi ljudi koji izgledaju kao da su im duše iščupane. Jasne konture tijela nemaju, istopile su se u silnom gladovanju. Boju su izgubili, iz njih izbija sivilo. Čekaju da ih se pozove u smrt i to bi im, čini se, bilo olakšanje. Kraj beskonačnim torturama u kojima poniženje više boli od udarca kundakom puške po leđima. Smrt, ako je katil tako raspoložen, može biti brza.&nbsp;
Kratki opis bilo kojeg nesretnika koji je nekim čudnim i obično teško opisivim spletom okolnosti završio u koncentracionom logoru, jednako se može primijeniti na onoga koji je svoj kraj dočekao u Aušvicu, ali i nekoga u Omarskoj. Slične su metode mučenja, sakaćenja, dehumaniziranja i, na kraju, konačnog ubijanja bile u oba logara. Pedesetak godina razlike, drugi su ljudi, ali zlo se nije promijenilo.
Aušvic je, što bi trebalo biti svima poznato, podigao nacistički režim Adolfa Hitlera. Zločine koji su u njemu počinjeni, nezamislivo je, jezivo i, na kraju krajeva, bolesno negirati. Kao i one u Omarskoj. Ili u nekom drugom koncentracionom logoru koji su otvarani po Bosni, ali i Hercegovini. Ipak se negiraju.
Vrhunac je kad čovjek koji negira sistemsko ubijanje na najgore moguće načine, silovanja i mučenja kakva normalan čovjek ne može zamisliti niti slutiti da postoji monstrum koji ih može izvršiti, dobije jednu od najprestižnijih nagrada – Nobela.
Peter Handke ne vidi ništa sporno u tome što je davao ili daje podršku ljudima koju su provodili jezive zločine. A očigledno ni Nobelov komitet.
Nobela je 1961. dobio Ivo Andrić. Iste te godine umro je poznati francuski pisac Luis-Ferdinand Seline (Louis-Ferdinand Céline). Selin je imao zanimljivu karijeru i život. Objavio je petnaestak knjiga, od kojih su neke doživjele veliku popularnost. Kritičari su ga smatrali genijalcem. Selinova mana pokazala se malo kasnije, kad se saznalo da je početkom Drugog svjetskog rata Hitlera nazvao “pacifistom vrijednim 20 nobelovih nagrada” te javno propagirao antisemitizam, a samim tim i Holokaust.
Pitanje se, valjda, samo nazire: Da li bi današnji žiri u Štokholmu dao nagradu Selinu?

Jusuf Mašić: Dječak s velikim srcem

Bosanski "crni grom"

Ajla Paradžik: Uzor mladima

Majstori zavrzlama

Benjamin Čičkušić: Haubica iz Maglaja

Lukić i lukići

Vrijeme rata i tragedije

Svijet sijedih, muških glava

Nesebična ljudskost

Snažna poruka

Benis Kadrić: Transfer iz snova

Pat-pozicija

Husnija Kamberović: Glas znanja

Njih se ne tiče

Mario Nenadić: Odgovornost prema građanima

Hitler i Nobel

Kolumne

Jusuf Mašić: Dječak s velikim srcem

Bosanski "crni grom"

Ajla Paradžik: Uzor mladima

Majstori zavrzlama

Benjamin Čičkušić: Haubica iz Maglaja

Lukić i lukići

Vrijeme rata i tragedije

Svijet sijedih, muških glava

Nesebična ljudskost

Snažna poruka

Benis Kadrić: Transfer iz snova

Pat-pozicija

Husnija Kamberović: Glas znanja

Njih se ne tiče

Mario Nenadić: Odgovornost prema građanima

Hitler i Nobel