Izlazimo na proteste, nećemo odustati od naših zahtjeva, tražimo samo svoja prava. To su samo neke od izjava koje je proteklih godina uporno ponavljao predsjednik Udruženja poljoprivrednika FBiH <a href="https://avaz.ba/tag/5661/nedzad-bico">Nedžad Bićo</a>. 
Njegov rad i borba su se isplatili. Poljoprivrednici će iduće godine iz budžeta FBiH dobiti dodatnih 18 miliona KM. Sa 87 miliona KM godišnjih izdvajanja nakon dugo vremena poljoprivrednici su zadovoljni.
Izlazio je Bićo i na proteste, borio se za prava svojih kolega. Nada se da će naredna godina zbog uspješnih pregovora s Vladom FBiH biti prekretnica za poljoprivredu. 
Dobit će poljoprivrednici i mogućnost za apliciranje za povoljnije kredite.
I nije uspjeh Biće i njegovih kolega samo njihov. Smanjivanjem uvoza i povećanjem izvoza cijelo bh. društvo bit će uspješnije.

Poljoprivrednici će iduće godine iz budžeta FBiH dobiti dodatnih 18 miliona KM

Nedžad Bićo: Trud se isplatio

Valja na početku upozoriti da patetici ovdje nema mjesta. Kad govorimo o bolesnoj djeci, sve riječi nisu dovoljne da iskažu humanost, sva naša djela dovoljno jaka da pomognemo, sve što činimo i znamo nije efikasno ako na kraju priče rezultat ne pokaže da je dijete spašeno, a misija uspjela.
Liječimo djecu sadakom, otvaramo račune, skupljamo pomoć na ulicama, trgovima, akcijama. Tamo se prodaju kolači, ovamo organiziraju humanitarni bazari, po društvenim mrežama i novinama dijele poruke i apeli. Skuplja se, okuplja, traži način za ma i najmanji prilog. Raste nova generacija kojoj je SMS spasio život.
Ogorčeni upućujemo telefonski poziv, dvije po dvije markice, u nadi da će naš prilog spasiti život nekoj djevojčici, dječaku. Smirujemo savjest i navečer prije spavanja pohvalimo sebe jer smo učinili neko dobro djelo. Ljudski je i to. No, neljudski je što nam je baš to postalo normalno.
Iz udruženja koje je jučer pred Kliničkim centrom u Sarajevu apeliralo da se da samo jedan potpis da djevojčica Nadin Smajlović krene ponovo na liječenje u Turskoj. Cijeli je slučaj dospio na naslovnice kada je njen otac Denis zaprijetio doktoru (plinskim) pištoljem. Javnost se podijelila na one koji tvrde: „I ja bih za vlastito dijete učinio sve“ i one koji smatraju: „Ništa se, ama baš ništa ne smije rješavati silom i pištoljem“.
U priči o Nadin tako se izgubila sama Nadin. Bavili smo se posljedicama, a ne uzrokom. Raspredali na čijoj smo strani, a zaboravili (kako nam je to uglavnom i svojstveno) da oko nas na raznim listama i u bolnicama puno djevojčica i dječaka čeka liječenje. Malo zbog toga što više nema ko da ih liječi kod nas, malo zbog toga što smo izgubili povjerenje i u ove što su ostali, mnogo i zbog činjenice da je svijet, dok smo se mi bavili politikom, u medicini otišao daleko.
Imamo fondove iz kojih nije grijeh zagrabiti kad dijete treba poslati u daleki svijet na liječenje. Svi radimo i ulažemo u te fondove. Oni bi trebali biti naša savjest, naš humanitarni broj, bazar i akcija. I opet nešto ne štima.
Nema sistema, ukratko rečeno. A kad nema sistema, lako je izgubiti se u bespuću administracije. Djeci, posebno!

Ogorčeni upućujemo telefonsi poziv dvije i po markice, u nadi da će naš prilog spasiti život nekoj djevojčici, dječaku

SMS generacija

Dok većina njegovih vršnjaka stremi ka gradovima ili nestrpljivo čeka vizu pred nekom od ambasada, Ajdin Hodžić iz Trešnjice kod Goražda ima samo jednu želju – da njegovo stado od 100 ovaca iduće godine bude dvostruko brojnije.
Amanet je to koji je preuzeo od oca Ferida, s kojim je još od djetinjstva gradio farmu na oko 1.300 metara nadmorske visine.
Teške fizičke poslove radi još od sedme godine, bez oca je ostao u 18., pa je briga o stoci, u surovim planinskim uvjetima, već pet godina na njegovim plećima. Iako ima samo 23 godine, skromni Ajdin kaže da i starost namjerava dočekati u selu u kojem je odrastao i u kraju iz kojeg je većina stanovnika otišla.
Kaže da nema odmora ako hoćeš nešto da imaš. Navodi da ne želi svaki dan sjediti u Goraždu i ispijati kafe, jer bez truda i rada sa svojih deset prstiju ne može se ostvariti ništa.
Mladić koji kao da je rođen u neko drugo vrijeme, kada se zemlja cijenila i obrađivala i kada mladi nisu imali iluzija o brzoj i lakoj zaradi, s uzvišenja iznad kuće nastavlja gledati svjetla Sarajeva. Uvjeren da u velike gradove ne možemo svi stati i da upravo u Trešnjici može osigurati bolji život.
Ajdin Hodžić rođen je 5. avgusta 1996. godine. U Trešnjici živi s majkom.

Mladić iz Trešnjice kod Goražda farmu uspješno vodi već pet godina

Ajdin Hodžić: Vrijedni farmer

Mersudin Ahmetović, majstor... Ekstaza kad je zabio gol Vedranu Kjosevskom. Imaju ih, sad će naplatiti petardu s Grbavice, ali kako utakmica odmiče, nekako se steže u srcima navijača Sarajeva. 
Željo je bolji. Jedan, drugi, treći... Opet poniženje. Poruke, Amarove slike... Bombarduju sa svih strana, a vala, i može im se. 
Nakon svega, nakon dva posljednja derbija, najrealnije bi bilo zapitati se razumiju li ovi koji su nosili dres Sarajeva u derbiju, a nikako branili čast tog kluba, koliko navijačima znači ta utakmica. Imaju li oni uopće osjećaj koliko je to bitan dan i koliko su bitni dani nakon te utakmice? 
Zapisnik s utakmice možda govori ponajbolje. Sarajevo je gradskom rivalu na megdan izvelo 18 igrača, uglavnom bh. i balkanskih gastarbajtera na privremenom radu u glavnom gradu BiH. Nijedan igrač Sarajeva nije bio član omladinskog pogona ovog kluba pa možda kao dijete nije ni gledao neku od utakmica Sarajeva.
Na kontra strani, egezkutor je bio Semir Štilić, čovjek koji je cijeli život navijač Želje. Kjosevski, Sadiković, Osmanković, Stanić... Sarajevo takvih nema.
Za utjehu, Sarajevo ima zvaničnu stranicu, koja je poraz objavila i na engleskom. Veoma je bitna stvar izgubiti i na engleskom, da se može pročitati, do Vijetnama, a i šire. Uostalom, ni u tim kancelarijama se ne može naći neki bordo Štilić.

Za Sarajevo nije igrao nijedan igrač koji je tu ponikao

Gastarbajteri s Koševa

Aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović osvojio je još jedan mandat na čelu vladajuće crnogorske stranke Demokratske partije socijalista (DPS). 
On je jedan od rijetkih regionalnih, pa i svjetskih političara, koji je do sada ostvario sve svoje političke ciljeve. Svoju Crnu Gore najprije je poveo putem nezavisnosti, a potom je uveo u NATO, uprkos brojnim osporavanjima pojedinaca. 
- Utrli smo put nezavisnosti i evropeizaciji Crne Gore. Posebno ako znamo njenu stoljetnu zagledanost u suprotnom smjeru. Crna Gora je bila u stanju da odbrani svoj nacionalni interes, umjesto da se prepusti tuđem, kao mnogo puta u dugoj ratničkoj historiji – rekao je Đukanović prilikom obraćanja na subotnjem Kongresu DPS-a. 
Istaknuo je i da je “članstvo u NATO-u bila kruna reformskih napora na usvajanju visokih demokratskih standarda”.
Kako stvari stoje, Crna Gora bi, pod njegovim vodstvom, ponajprije iz regiona trebala dobiti i tu drugu krunu, a to je ponopravno članstvo u Evropskoj uniji. 
Tako bi crnogorskom lideru samo ostao i taj cilj, za koji postoji nada da će ga ispuniti u ovom mandatu.
Đukanović je rođen 15. februara 1962. u Nikšiću. Kad je imao 29 godina, 1991., postao je najmlađi evropski premijer. Nakon toga se u više mandata nalazio na poziciji premijera i predsjednika Crne Gore.

Jedan od rijetkih političara koji je ostvario skoro sve svoje ciljeve

Milo Đukanović: Lider za evropsku Crnu Goru

Visoki predstavnik za BiH <a href="https://avaz.ba/tag/605/valentin-inzko">Valentin Incko</a> (Inzko) i ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Erik Nelson (Eric Nelson) obratili su se pismom poslanicima Skupštine, premjeru Vlade Tuzlanskog kantona Denijalu Tulumoviću, ministru unutrašnjih poslova Sulejmanu Brkiću, kao i direktoru Uprave policije MUP-a TK Dževadu Kormanu.&nbsp;&nbsp; Pismo, naravno, nije pisano da bi se dotični upitali za zdravlje i raspoloženje, već se sa pravom upozoravaju na svu pogubnost aktuelnog Prijedloga izmjena Zakona o Ministarstvu unutrašnjih poslova TK, o kojem bi se ovih dana trebala izjašnjavati većina u Skupštini.
Izmjenama se policija, čita i onaj ko nikad čitati nije znao, stavlja pod političku kontrolu vladajućih struktura, koje bi putem svog ministra unutrašnjih poslova trebale određivati prioritete u radu policije. Svašta! 
Ministru koji trenutno stoji na čelu MUP-a TK i koji na sva usta brani predložene izmjene Zakona, ne može se osporiti da se “savršeno razumije” u debljinu asfalta na putevima Tuzlanskog kantona, ali kad je u pitanju rad policijskih profesionalaca, počevši od običnog pozornika do najviše rangiranog policijskog dužnosnika, tačnije komesara, očigledno je da pojma nema. 
Jer, osnov za rad svake ozbiljne policije je njena profesionalna spremnost i neovisnost o bilo kome, posebno ne o moći onih koji uporno sanjaju stanje gdje policija prisluškuje, uhodi, tužaka i hapsi kad oni kažu, a ne kad to zakon odredi. 
Izmjene Zakona o MUP-u TK koje Vlada objašnjava “neophodnošću unapređenja mehanizma efikasnosti nadzora i kontrole rada Uprave policije”, javno su priznanje da se policijski profesionalci trebaju staviti pod kontrolu izvršne i političke vlasti TK.
Stoga su predložene izmjene, osim na negativne reakcije javnosti, međunarodnih zvaničnika i predstavnika opozicije, već naišle i na otpor dijela vladajuće većine u Skupštini TK.

Osnov za rad svake ozbiljne policije je njena profesionalna spremnost i neovisnost

Policajci na udaru politike

A gdje je to on igrao u posljednje vrijeme? Udebljao se… Ma, neće biti spreman ni za godinu, ništa od njega… Ne bi došao nazad da je valjao… sve se to moglo čuti iz usta “stručnjaka” koji, navodno, dobro poznaju fudbalske prilike, kad je objelodanjeno da se <a href="https://avaz.ba/tag/46597/semir-stilic">Semir Štilić</a> vraća u svoju BiH i svoj Željezničar. On je šutio i spremao se.&nbsp; A onda je počeo u svakoj minuti pokazivati kako oni koji su tvrdili navedeno, nisu baš posebno stručni za komentare o fudbalu. 
Zenit onoga što radi već nekoliko kola stigao je na Koševu, u 140. vječitom derbiju. Sigurno njemu na najdražem mjestu da se pokaže ono umjetničko što jedan fudbaler može imati u sebi. 
Dva gola i asistencija zvuče kao rogobatna statistička informacija, ali on Željinoj igri, pokazalo se još jednom, daje mnogo više. Taman toliko da se kaže: “Naklon majstoru.”
Semir Štilić rođen je 8. oktobra 1987. godine u Sarajevu. Nakon što je prošao Željinu školu, igrao je za Leh, Karpati, Gazijantep, Vislu i APOEL. Nosio je dres reprezentacije BiH u mladoj i A-selekciji.

Junak 140. vječitog derbija

Semir Štilić: Naklon majstoru

Naslov ove kolumne je, naravno, refren pjesme koju napisa Davor Sučić, alijas Sejo Sexon, u užem krugu nas poznatiji kao Sula. Pjesmu je otpjevao Nenad Janković, alijas dr. Nele Karajlić, u užem krugu nas poznatiji kao Žvaljo. 
Pjesma govori o jednom od najvažnijih praznika u našim životima do devedesetih. Nevjerovatno je kako jedan tako važan datum može začas da izgubi svaki značaj. Kao da ga Bog nikada nije dao.

<h2>Kakva nova godina, kakvi bakrači</h2>

Znamo to svi koji smo živjeli u Jugi, ali da ponovimo da 29. novembar 1943. godine ulazi u istoriju kao dan kada je u gradu Jajcu održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, što ti ga je skraćeno – AVNOJ. Tada je donesena vizionarsko-sanjarska odluka o federalnom uređenju Jugoslavije, a kraljevskoj vladi zabranjen povratak u zemlju.&nbsp;„Dragi kralju, draga vlado u egzilu, ostanite tamo gdje ste i bili dok smo se mi borili i ginuli.“ Tako nekako. A i pravedno.&nbsp;Nakon završetka rata datum je proslavljan kao Dan Republike i bio je najvažniji praznik u Jugoslaviji; kakva nova godina, kakvi božići, bajrami i bakrači. Prema tadašnjem Zakonu o državnim praznicima, proslavljao se sa dva neradna dana, u glavnim gradovima republika održavane su svečane akademije, pucani počasni plotuni, đaci prvaci su postajali pioniri, dijeljena su ordenja, a 1964. je ustanovljena i nagrada AVNOJ-a koju su dobijali istaknuti građani, intelektualci, radnici i seljaci, često, ali ne isključivo, članovi partije.
Za nacionaliste grozna, za mene divna vremena!

<h2>Pokušalo se oružjem - nije uspjelo</h2>

Neki dan je bio jedan sličan datum, 25. novembar, dan kada se obilježava ZAVNOBiH, dan kada su delegati svih naroda i narodnosti u Mrkonjiću postavili temelje savremene Bosne i Hercegovine, i kada je zapisana ona, sad već pomalo dosadna, ali uvijek tačna i važna rečenica koju mi nije teško ponoviti, a koja kaže da „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska.“&nbsp; Pokušavam, evo, dokučiti zašto, čime motivisani, neki političari iz Republike Srpske kažu kako ne može biti obilježavanja ZAVNOBiH-a bez AVNOJ-a? Je li to znači ako budemo obilježavali AVNOJ, da će oni pristati na ZAVNOBiH? Ako je to tako, evo ja odmah pristajem, ali prvog Dodika ne mogu zamisliti kako obilježava 29. novembar. Ne možeš u isto vrijeme poštovati Karadžića i ideale koje je taj zlikovac srušio. Ne ide to.
Nažalost, obilježavanje 29. novembra je intimna stvar nas, jugonostalgičara, i svako formaliziranje toga praznika nema smisla jer je besmisleno obilježavati praznike zemlje koja više ne postoji. 
Međutim, mada to neki ne bi htjeli, Bosna i Hercegovina i dalje postoji, pa dok postoji, onda je ZAVNOBiH, htjeli to priznati ili ne, njen logičan praznik. Džaba se koprcati. Ne možete ukinuti državu tako što ćete ukinuti praznik. Obrnuto može. Može se ukinuti praznik ako ste ukinuli državu. Pokušalo se oružjem - nije uspjelo. Teško će ti, Dodiče, to poći za rukom nekim drugim sredstvima.
Poznat po odvratnim izjavama, Dodik nije iznevjerio i ovaj put. Prvo je izjavio da je Republika Srpska samo srpska, što samo idioti mogu prihvatiti kao normalan stav, a onda je dodao: „U Bosni i Hercegovini ne postoji zajednički identitet, to je izmišljotina.“ 
Dakle, mada se Srbin s juga Srbije i Srbin iz Krajine, zbog različitosti dijalekata, jedva sporazumijevaju, njih dvojica imaju zajednički identitet. To jeste tačno – imaju, ali je potpuno netačno da Bošnjak u Krajini nema zajednički identitet sa svojim komšijom Srbinom, a to jeste ta Dodikova odvratna, nacionalističko-fašistička premisa.

Budale bi trebale znati, postoji zajednički identitet čitave Jugoslavije, a kamoli Bosne i Hercegovine. Nije Jugoslavija bila slučajnost. Nije bila ni greška, kako je nacionalisti često vole predstavljati. Jugoslavija je bila previše dobra za idiote koji su je srušili, a srušili su je nacionalisti svih boja. Repovi tih nacionalističkih ideja materijalizovani su i danas u obliku Dodika, Čovića i Izetbegovića.&nbsp; Ne postoji bolja definicija, i teško da će iko na bolji način definisati ovaj problem nego što je to uradio pokojni, posljednji iskreni romantičar Balkana, Predrag Lucić: 
„Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, a srušili najgori.“ 
Naročito je interesantno kako Predrag koristi glagol „sanjati“ umjesto glagola „graditi“, koji bi bio očekivan jer je u razrješenju rečenice „rušenje.“ Da, Jugoslavija se sanjala, ima nas koji je sanjamo i danas. 
A ovako kažu posljednje dvije strofe pjesme iz spomenute Suline pjesme:




“Danas je Dan Republike
 I stari se sjeća ratnih dana&nbsp;


Žao mu je što se ni klinci&nbsp; 


Više ne igraju partizana&nbsp; 


Danas svako zna&nbsp; 


Da je glava samo jedna&nbsp; 


Danas svako zna&nbsp; 


Pred kim pasti na koljena”.&nbsp;



Tačno ću sada otvoriti pivo i pustiti Žvalju.

Nažalost, obilježavanje 29. novembra je intimna stvar nas, jugonostalgičara, i svako formaliziranje toga praznika nema smisla jer je besmisleno obilježavati praznike zemlje koja više ne postoji

Danas je dan, Dan Republike

U Državnu realnu gimnaziju u Banjoj Luci <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhamed Filipović</a> je upisan nakon prijemnog ispita 1939. godine i započeo prilježno učiti. Njegovo školovanje u osnovnoj školi je započelo dok je porodica stanovala u staroj kući (tzv. Muhamedbegova kuća), koja je za kriterije njegovog oca imala prednost zbog činjenice da je uz nju bila velika bašča, jer je Sulejmanbeg smatrao da svaka prava kuća mora biti u nekim bitnim stvarima neovisna o drugima.&nbsp;&nbsp;

<h2>Sagradio bazen da se kupa perad </h2>

Prava domaćinska kuća mora imati svoje mlijeko, povrće i voće, barem za svakodnevnu upotrebu, kako se za svaku sitnicu ne bi išlo u trgovinu. Ispred lica kuće u kojoj je porodica tada stanovala pružala se velika travnata avlija, a do nje, sa desne strane prema licu kuće, bio je baščedžik (specijalna bašča za gajenje cvijeća).&nbsp;&nbsp; Pozadi kuće je bila velika bašča za uzgoj povrća i voća, a u jednom uglu te velike površine nalazio se i poseban prostor ograđen visokim letvama namijenjen za uzgoj peradi.
U centar tog povelikog prostora Sulejmanbeg je doveo vodu i sagradio bazen da bi perad mogla da uzima vodu i da se kupa, što perad voli da čini u ljetna vremena. Na četiri ugla tog prostora nalazila su se četiri kokošinjca u kojima su držane kokoši, patke, guske i tuke (ćurke). Uz to, na lijevoj strani lica kuće nalazila se velika zgrada (štala) u kojoj su držane krave, a poseban dio bio je rezerviran za Sulejmanbegove lovačke kerove, kojih je on imao mnogo i kojima se ponosio. 
Ponos mu je osobito porastao kad je njegov ker, po imenu Pule, po općem priznanju svih lovaca, bio proglašen za najboljeg kera. Pule je postao čuven po kvalitetu i lovačkom odgoju, zbog čega su mnogi lovci molili Sulejmanbega da im ga posudi kako bi iskušali lov s tako dobrim kerom.

<h2> Peći pravljene od šamota i gline</h2>

Do štale se nalazila posebna prostorija za držanje ogrjeva koji je trošen u velikim količinama.&nbsp;Za ogrjev su korištena samo zdrava bukova i grabova drva koja je cijelo ljeto na konjima dovozio Sulejmanbegov prijatelj i lovački drug Đuro iz sela Jagare, a Hajro Višić, također jedan od očevih ljudi i pratilaca u lovu, ta drva je pilao, cijepao na određeni profil i slagao u tom dijelu štale.&nbsp;&nbsp;Drva su ložena u naročitim pećima pravljenim od šamota i gline u koju su ugrađivani keramički lončići zvani petnjaci, koji su pojačavali trajnost i intenzitet zagrijavanja, a o upotrebi uglja se tada nije ni govorilo, jer se smatralo ne samo da smrdi nego i da je otrovan.

Uz kuću, sa stražnje strane, nalazila se jedna prostorija, zvana magaza, koja je služila kao ostava za obimnu zimnicu koja je svake jeseni dolazila iz Glamoča i Ključa, a dio je spreman tokom ljeta od povrća i voća iz bašče i voćnjaka, ili od povrća nabavljanog na pijaci.&nbsp;Zbog broja ljudi koji su u kući i uz nju živjeli, sve je spremano u velikim količinama i od najboljeg materijala. Nasred avlije se nalazio bunar s uvijek hladnom i kao suza čistom vodom.

<h2>Porodica je trebala veću kuću </h2>

Mana ove kuće se sastojala u tome što je ona bila mala za potrebe velikog broja ukućana. U kući je tada živjelo desetero ukućana (Sulejmanbeg, Đulhanuma i njihovo osmero djece) i četiri osobe iz posluge i, koliko se Muhamed sjeća, najmanje troje, a često i više gostiju.&nbsp;&nbsp; Zapravo je kuća bila uvijek puna musafira (gostiju) i kroz nju je bio veliki promet ljudi. Đulhanuma je smatrala da joj je nužno više prostora i više soba upotrebljivih za smještaj ukućana, a ostali, osobito kako su odrastali, željeli su da imaju svoju sobu i insistirali da se porodica useli u novosagrađenu veću kuću.&nbsp;

Tada su se te moderno građene zgrade zvale vile, a u Banjoj Luci je nastao bum u gradnji takvih kuća, jer je grad bio veoma jeftin, ali i udoban za život i bio je meta mnogih penzionera koji su dolazili da se u njemu trajno nasele.

Prava domaćinska kuća mora imati svoje mlijeko, povrće i voće, barem za svakodnevnu upotrebu, kako se za svaku sitnicu ne bi išlo u trgovinu

Kuća Filipovića uvijek je bila puna musafira

Dugogodišnji studentski aktivista iz Jajca Samir Beharić početkom septembra počeo je raditi u američkom Kongresu u okviru prestižnog programa stažiranja „Lantos“.
Svoja iskustva o segregaciji u Jajcu, odnosno o fenomenu „dvije škole pod jednim krovom“, prenio je proteklih dana i studentima na univerzitetima „Howard“ u Vašingtonu i „George Mason“ u Virdžiniji.
Govorio je i o obrazovanju i kritičkoj svijesti studenata, univerzitetu kao svjetioniku kritičke misli, studiranju u inozemstvu, „odlivu mozgova“, kao i o NVO aktivizmu.
Tokom studiranja u BiH, Samir je bio uključen u skoro sve društvene procese. Bez dlake na jeziku, sasvim otvoreno je ukazivao na brojne probleme s kojima su se susretali sarajevski studenti. Za rodni grad Jajce dosta toga je uradio, pa je tako postao i advokat za srednjoškolce koje tamošnje vlasti pokušaju iscjepkati po etničkoj osnovi.
Naprosto je iskreni borac koji je ne posustaje u kreiranju boljeg bh. društva.
Samir Beharić ima 27 godina. Nakon završetka gimnazije u Jajcu, diplomske i postdiplomske studije pohađao je u Sarajevu, Beču, Lajpcigu, Rimu, Istanbulu i Berlinu.&nbsp;

O fenomenu „dvije škole pod jednim krovom“  govorio na američkim univerzitetima

Beharić: Mnogo uradio za rodni grad Jajce

Samir Beharić: Kreator boljeg bh. društva

Da smo narod koji voli pomoći drugome, opće je poznato. Komšiji, prijatelju, pa i neznancu. Ako je u nevolji, onako ljudski ćemo pružiti prijateljsku ruku.&nbsp;&nbsp; Tako smo se među prvima javili prijateljskoj i ne tako dalekoj, ovih dana zemljotresima razorenoj Albaniji, zemlji u kojoj sve više Bosanaca i Hercegovaca ljetuje, da pomognemo. Nemamo mnogo, ovi migranti nas satraše, ali ima koliko ima. I ćebe će dobro doći. 
Skupilo se i nešto para, otvorili odmah one humanitarne linije, kampanja je krenula. Da ne bi sve stalo na običnim građanima, i država, sami institucionalni vrh se javio. Tri telegrama iz Predsjedništva BiH, nekoliko iz Vijeća ministara BiH, pa i s nižih nivoa. 
Svi su spremni pomoći. 
Dva dana poslije, bar koliko smo mi novinari dobili informacije, još nijedan spasilački niti bilo kakav drugi tim nije stigao u Albaniju da pomogne. Konkretno, Federalna uprava civilne zaštite ponudila se da pošalje ljude koji će pomoći u potrazi za nestalima i čišćenju ruševina. Ali još nisu ni krenuli.
Zašto? 
Pa negdje je zapelo na državnom nivou, kako kažu u Ministarstvu sigurnosti, nisu potpisali neki papir. 
Nekad preksinoć iz Albanije je stigla vijest da im hrane i odjeće više ne treba, dovoljno su prikupili (da li bi to naši tako transparentno objavili!?). Možda će u međuvremenu stići i vijest da im ne treba više nikakva pomoć, da zahvaljuju svima koji su bili tu. A naši će spasioci još čekati neki potpis da krenu. 
Zaključujete i sami, nije uvijek potrebna samo dobra volja. Konkretno: treba neki sistem. Dobro, ne baš „neki“, već jasno određen sistem kako pomažemo nekome kao država. I po mogućnosti što brže i efikasnije, a ne da se brukamo i crvenimo.
A možemo se i tješiti onom narodnom: Važan je nijet.

(Kasno) U Albaniju stigosmo

Kustos Zavičajnog muzeja Konjic Muhamed Krnjić potrudio se da ove godine dostojno bude obilježena 30. godišnjica smrti poznatog bh. putopisca, pisca, karikaturiste i slikara Zulfikara Zuke Džumhura.
Krnjić je s kolegama iz Narodnog univerziteta Konjic, čiji je uposlenik, u rodnoj kući Zuke Džumhura organizirao „Dan otvorenih vrata“. Cilj je, kako je kazao, sačuvati sjećanje na lik i djelo najpoznatijeg Konjičanina.
Prepoznao je Krnjić važnost njegovanja kulture sjećanja na ljude poput Džumhura koji su mnogo dali Bosni i Hercegovini.
I ne sjećaju se u Muzeju Džumhura samo nekim povodom nego cijele godine za djecu organiziraju likovne i kulturno-obrazovne radionice. Turistima iz cijelog svijeta Krnjić predstavlja historiju Konjica i rodnu kuću Zuke Džumhura, gdje se brine o postavkama i uključen je u organizaciju svih događaja.
Krnjić politolog je po zvanju i od 2011. godine uposlenik je Narodnog univerziteta Konjic.&nbsp;

Muhamed Krnjić: Pamtimo velikane

Izdržat ću do kraja, poručio je iz zatvora u Bihaću bivši borac Armije RBiH <a href="https://avaz.ba/tag/78700/fikret-dedic">Fikret Dedić</a> iz Bužima, koji je osuđen na pola godine zatvora zbog krađe tri metra drva. Slučaj ovog Bužimljanina slikovit je primjer u kakvoj državi živimo.&nbsp;Nije Fikret iz obijesti išao da krade šumu kako bi se obogatio, već da bi preživio i nahranio porodicu koja nema nikakva primanja. Zakon bi trebao biti isti za sve, ali se strogoća, čini se, trenira samo na najslabijima.
Da nevolja ne dolazi sama, dokaz su i pritisci na Fikretovu porodicu, kojoj mešetari pokušavaju izvući neku marku koju su dobili od mnogih dobrih ljudi što su im odlučili pomoći u ovim teškim danima.
Iz obijesti je pak u posljednjih pola godine zabilježeno na desetine žestokih napada na žene, ali nasilnike sistem „ne prepoznaje“ kao prijetnju. Na to upozoravaju i iz sigurnih kuća, navodeći da se nasilje nad ženama kod nas ponekad prihvata kao stil života. U toku je kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, ali šta nakon toga.
Dok se čeka usklađivanje zakona u BiH s Istanbulskom konvencijom, žrtve su prepuštene same sebi.
Primjer treći. Hasan Sejdinović, dječak s Daunovim sindromom, osvojio je ove godine zlatnu medalju na Specijalnoj olimpijadi u Abu Dabiju. Dočekan je s velikim oduševljenjem, ali na tome se sve završilo. Njegova majka vapi da se stambeno zbrinu kao što je to bio slučaj s drugim olimpijcima koji su osvojili medalje. Žive kao podstanari i bez ikakve perspektive.
Niko od njih ne traži mnogo. Samo tri metra pravde za sebe. Za život dostojan čovjeka. A sličnih primjera je bezbroj u Bosni i Hercegovini. Svi čekaju da neko konačno uspostavi sistem istih aršina i bez protekcija.
Uvijek je pravo vrijeme da učinimo ono što je ispravno, rekao je Martin Luter King. Samo da nam to vrijeme ne iscuri dok čekamo ili dok nas sve opet ne zatrese.

Slučaj Bužimljanina Fikreta Dedića slikovit je primjer u kakvoj državi živimo

Tri metra pravde

Napadač minhenskog Bajerna <a href="https://avaz.ba/tag/14496/robert-lewandowski">Robert Levandovski</a> (Lewandowski) odigrao je odličan meč u Beogradu protiv Crvene zvezde.&nbsp;Za samo 15 minuta, od 53. do 68. minute, postigao je četiri gola za uvjerljiv gostujući trijumf od 6:0, a malo je poznato da se upravo ovaj fudbaler prije desetak godina sam nudio “Crveno-bijelima”.&nbsp;Možda je baš zbog toga imao poseban motiv te je dao sve od sebe da postigne gol više.
Levandovskog je Zvezdi preporučio Mirko Poledica, koji je tada igrao za Legiju s danas ubojitim napadačem, ali u redovima beogradskog kluba nisu bili za realizaciju tog transfera. Navodno, Poljak je bio spreman doći na Marakanu za mjesečnu plaću od 1.000 eura.
Ostalo je historija. Budući da nije mogao igrati za Legiju, Levandovski je prvo odabrao poljskog trećeligaša Znič, a kasnije su ga golovi i lopta odveli u Leh, potom Borusiju iz Dortmunda i na kraju u slavni Bajern.
Robert Levandovski rođen je 21. avgusta 1988. godine u Varšavi.

Poljak je prije desetak godina bio spreman doći u Crvenu zvezdu za plaću od 1.000 eura

Robert Levandovski: Poseban motiv

Slike užasa, razaranja i tragedije stizale su jučer iz Albanije, koju je pogodio <a href="https://avaz.ba/tag/1897/zemljotres">zemljotres</a> kakav se ne pamti posljednjih desetljeća.
Iz Jadranskog mora prema istoku neuhvatljiva je Zemljina sila poslala ka Tirani i Draču razaranja, koja su sa sobom nosila tragične vijesti.
Jutro smo dočekali uznemireni, posebno što je i kod nas negdje pred zoru „dobro zadrmalo“, pa nas, kada smo se malo umirili, ponovo uznemirilo. Novi epicentar u Hercegovini. Stručnjaci kažu, to se tlo smiruje. Nervi i zdrav razum pokušavaju sažeti informacije. Ali, džaba, strah je ponekad najjača sila. Pokretačka i ona što vuče natrag.
Tuga na ulicama albanskih gradova, broje se žrtve i skoro svaki sat donosi nove crne bilanse. Iz ruševina se izvlače živi i mrtvi. Nažalost, među njima i djeca. Svijeće su sinoć gorjele širom ulica u Albaniji, spasioci radili bez prestanka. Spominju se srušene kuće i zgrade. Tek usput, statistici za dušu. Plače se za izgubljenim životima.
No, kao što to obično biva, kad smo najslabiji, pokažemo da možemo biti najjači. Kad smo i sami u opasnosti, svjesni da niko i ništa nije zauvijek, stvori se u nama zrno ljudskosti. Pa su tako svoju pomoć albanskim vlastima ponudile komšije lideri Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, cijele Evrope.
Ljudske živote niko ne može nadoknaditi, ali Albancima je ma i lijepa riječ u ovim momentima veliki znak. Da nisu sami, da mogu računati na prijatelje, da u regionu, gdje počesto sijevaju teške riječi i optužbe, ima nade.
U nekim momentima samo i riječi znače mnogo. Pogotovo kad od tuge i straha zanijemimo!

Albancima i lijepa riječ znači mnogo

Tuga i strah

Jedan od najboljih bh. slikara <a href="https://avaz.ba/tag/5572/safet-zec">Safet Zec</a> otvorio je preksinoć izložbu “Zagrljaji” u Historijskom muzeju BiH, gdje su izloženi radovi iz istoimenog ciklusa, a za koju je vladalo nezapamćeno interesiranje građana.
Nisu slučajni ni datum ni mjesto otvaranja izložbe. Zec je, naime, s namjerom želio “Zagrljaje” predstaviti publici baš na Dan državnosti BiH.
Lokalitet Historijskog muzeja simbolično je blizu mosta Vrbanja, gdje je 1993. godine stradalo dvoje mladih, Admira i Boško, koji su dijelom bili inspiracija autoru za stvaranje radova iz opusa “Zagrljaji”.
Ovakva jedna tema našem umjetniku i kosmopoliti veoma je bliska. Zec, naime, inicira tu slobodu u ljubavi, i gotovo je opčinjen kao malo dijete rušenjem granica gledajući mlade kako žive, cirkuliraju, sretni, putujući Evropom i svijetom.
Slikarski maestro izložbu je htio nazvati “Grlite se, ljudi” kao iskonski gest koji je nekad tragičan, nekad veličanstveno sretan. Gest koji je instinkt, ljudski da se zagrlimo.

Nedžad Bićo: Trud se isplatio

SMS generacija

Ajdin Hodžić: Vrijedni farmer

Gastarbajteri s Koševa

Milo Đukanović: Lider za evropsku Crnu Goru

Policajci na udaru politike

Semir Štilić: Naklon majstoru

Danas je dan, Dan Republike

Kuća Filipovića uvijek je bila puna musafira

Samir Beharić: Kreator boljeg bh. društva

(Kasno) U Albaniju stigosmo

Muhamed Krnjić: Pamtimo velikane

Tri metra pravde

Robert Levandovski: Poseban motiv

Tuga i strah

Safet Zec: Zagrljaj za domovinu

Kolumne

Nedžad Bićo: Trud se isplatio

SMS generacija

Ajdin Hodžić: Vrijedni farmer

Gastarbajteri s Koševa

Milo Đukanović: Lider za evropsku Crnu Goru

Policajci na udaru politike

Semir Štilić: Naklon majstoru

Danas je dan, Dan Republike

Kuća Filipovića uvijek je bila puna musafira

Samir Beharić: Kreator boljeg bh. društva

(Kasno) U Albaniju stigosmo

Muhamed Krnjić: Pamtimo velikane

Tri metra pravde

Robert Levandovski: Poseban motiv

Tuga i strah

Safet Zec: Zagrljaj za domovinu