Bile su ovo nevjerovatne četiri godine. Hvala divnom osoblju OSCE-a u BiH što su svaki dan činili boljim. Vidimo se uskoro. Napisao je ovo <a href="https://avaz.ba/tag/6990/bruce-berton">Brus Berton</a>(Bruce) jučer ujutro na Twitteru kada je s Međunarodnog aerodroma u Sarajevu odletio u Beč.&nbsp; 
Ambasador Berton, dakle, s jučerašnjim danom završio je četverogodišnju službu u našoj zemlji. Prije dvije godine preuzeo je dužnost šefa Misije OSCE-a u BiH. Prije toga, dvije godine obavljao je funkciju prvog zamjenika visokog predstavnika u BiH i supervizora za Distrikt Brčko. 

O BiH je ambasador imao samo riječi hvale. U oproštajnoj poruci, između ostalog, napisao je: 

- Ovo je država izvanredne ljepote, s divnim ljudima i ogromnim potencijalom. Kada se odmaknete od politike na visokom nivou, vidite da postoje mnogi, mladi i stari, koji su voljni da sarađuju, da postižu kompromise.&nbsp;

Poslao je poruku i političkim liderima u kojoj je kazao da je „vrijeme je da se izađe iz začaranog kruga lidera koji se brinu za sebe i za svoje političke sljedbenike, na štetu ove zemlje, njenih građana i reformi koje su neophodne da BiH krene naprijed“.

Berton je porijeklom s područja sjeverozapadne obale Pacifika, a 1983. godine s izuzetnim uspjehom je diplomirao međunarodne odnose na Pacifičkom luteranskom univerzitetu. Prije diplomatske službe, proveo je tri godine radeći za firmu „Boeing“ u Sijetlu. Oženjen je nastavnicom Suzan Berton (Susan) i otac je dvoje djece, Ketrin (Katherine) i Arona (Aaron).

Ovo je država izvanredne ljepote, s divnim ljudima i ogromnim potencijalom, rekao Berton

Berton: Vrijeme je da se izađe iz začaranog kruga

Vidimo se uskoro

Tolerancija i razumijevanje su riječi koje od Dejtona do danas ponavljamo kao mantru.&nbsp; Pametni bi ljudi rekli – pokušavam razumjeti, ne osuđujem, pa bi primjena takvog pravila u još demokratski nedozreloj Bosni i Hercegovini bila idealno rješenje. 

No, kako od te iluzije još zadugo nema ništa, valja nam deverati s ovim što imamo. A imamo svega, nezaposlenih, nezadovoljnih, poniženih, prevarenih, gladnih, pa onda imamo nepravde, korupcije, kriminala, babinih gatki, šarenih laža i Potemkinovih sela. Imamo i djecu s posebnim potrebama koja ne mogu u školu, bošnjačke učenike koji ne mogu učiti bosanski, povratnike koji se još ponegdje boje zanoćiti u svojim kućama...

<a href="https://avaz.ba/tag/63052/povorka-ponosa">Parada, povorka, šetnja ponosa</a>&nbsp;(kako vam drago), a koja je planirana za nedjelju u Sarajevu, izvukla je iz nas najgore i najbolje. Gore društvene mreže, podijeljeni smo za i protiv, izvlačimo iz šešira argumente i kontraargumente. Sve kako bismo preko noći one koji nisu „s nama“ ubijedili da su „protiv nas“.Zanimljivo je kako je upravo pitanje borbe za prava LGBTQ populacije obasjalo i druge probleme. Začudo, u dva tabora podijelilo se skoro sve u državi. Pa čak i sindikati. Sarajevski sindikat obrazovanja poziva građane da se Povorci ponosa suprotstave sudjelovanjem na Danu tradicionalne porodice, koji će biti održan dan ranije, e,kako bi pokazao vrijednost „naše“ tradicije. Drugi sindikat, onaj trgovine, stao je na stranu Povorke i poručio da su, kad su prava u pitanju, trgovci jednako obespravljeni, s niskim plaćama, ostavljeni na milost i nemilost, uniženi i počesto diskriminirani.

Javljaju se onda i druge grupe, s manje ili više argumenata zašto bi Povorka trebala biti održana, odnosno zašto uopće ne bi trebalo ni govoriti o njoj. U igri su i novi termini – tradicija, vrijednosti, diskriminacija, prava, jednakost... Sve te riječi koje smo nemilosrdno raubovali proteklih decenija. U pokušaju da ovladavanjem terminima ubijedimo sebe da smo ovladali i svojim životima.

I sve tako ukrug. Zadire se u najtananije, najintimnije, počesto i tamo gdje najviše boli. Sloboda izbora gotovo se utopila u velikim riječima. A baš o tome je riječ. O slobodi. I pravu. Da šetamo. Ili ne šetamo. Naše pravo je da odlučimo!

Parada, povorka, šetnja ponosa, planirana za nedjelju u Sarajevu, izvukla je iz nas najgore i najbolje

Sloboda i pravo

Previše priče, premalo rada. Tako bi valjalo opisati dosadašnji mandat takozvane šestorke u Kantonu Sarajevo. Da se razumijemo, prijeteća alternativa aktuelnoj vlasti jeste povratak na staro stanje kroz gusto granje. Gdje k'o naštimani tender šansu vreba Stranka demokratske akcije, predvođena poznatim sjecikesama, intereždžijama i bahatim prvoborcima prvobitno akumuliranog kapitala. Što bi rekla ona ratna pjesma Kemala Montena: Njihovo se ne ponovilo... 
Nije, kažem, Vlada Edina Forte napravila bogznašta za ovih deset mjeseci. Ne računajući ionako problematičnu objavu registra zaposlenih na budžetskim jaslama te propagandnu akciju čišćenja zaostalog smeća (o kojoj je do neukusa egzaltirano pisao čak i utjecajni Financial Times), kantonalni foteljaši uglavnom su se bavili demagogijom, šatrologijom i okupacijom upravljačkih struktura u kantonalnim javnim preduzećima. Razumljivo, smjene starih i imenovanja novih direktora realizirane su brzo i efikasno. Uime stranačko-jaranskih talova.
Ipak, prekjučerašnji verbalni obračun koalicionih partnera zbog (ne)izgradnje Prve transverzale probudio je vladajuće kamene spavače. Trideset godina razvlači se priča o povezivanju centra Sarajeva modernom saobraćajnicom sa prigradskom Vogošćom. Od Dejtona, međutim, uzaludno čekamo početak masovnih građevinskih radova. Kako je krenulo, napokon bi moglo izdobriti. Ukoliko, naravno, ponovo iz ormara ne iskoče administrativne podvale zainteresiranih vladajućih kružoka. 
Prva transverzala generacijski je projekat. Slika i prilika metropole u pokušaju. I pouzdani žirant privrednog razvoja kompletnog sarajevskog sreza. Decenijama su to dosljedno ignorirale, opstruirale, demontirale SDA-ove glavešine. Zato je sada pravi trenutak da se počne (g)raditi. Jer, ozbiljni gradovi zaslužuju strateške ciljeve. Transverzala, nije šala, velika je priča.&nbsp;

Od Dejtona uzaludno čekamo početak masovnih građevinskih radova

Bakir Hadžiomerović: Transferzala, nije šala

Transverzala, nije šala!

Sutra je 5. septembar. Istječe rok za formiranje Vijeća ministara BiH. Malo je bilo 30 dana liderima SDA, SNSD-a i HDZ-a Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću da počnu provoditi dogovor koji su postigli 5. avgusta o uspostavi vlasti na državnom nivou.&nbsp;&nbsp; 
Istina, teoretski postoji još jedna opcija. Da nam danas, dan prije 5., kao i početkom avgusta, poput groma iz vedra neba stigne vijest da je sve riješeno. ANP je dogovoren, a Zoran Tegeltija imenovan za mandatara Vijeća ministara. Samo rijetki naivci, međutim, mogu vjerovati da će se to i desiti. 
A zadugo, nažalost, nećemo dobiti ni novi saziv državne vlade. Barem tako stvari stoje na bh. političkom poligonu. 
Budući da su u pitanju važni državni poslovi, zadati rokovi iz sporazuma suštinski i nisu toliko bitni. Mjesec, dva ili čak tri gore-dolje. I potpisnici sporazuma znali su da im je 30 dana malo. Mnogo veći problem za ovu zemlju i njene građane jeste to što lideri nisu ispoštovali ni principe. Svaki od trojice različito tumači dogovoreno. I u tom grmu leži zec koji BiH duže od dva desetljeća drži u zavezanoj vreći.
Dok tako traju politička prepucavanja, prijetnje, pa i spominjanja rata radi postizanja nekog novog dogovora za Vijeće ministara, bh. državu i društvo drma depresija. Mladi odlaze, radnika je sve manje, ni đaka nema, gubimo cijele razrede... Problemi su ovo koje na nivou dosadnih floskula svakodnevno ponavljamo. Floskule su, nažalost, postale bolna stvarnost. 
Pitanje je, za kraj, šta je činiti. Jednostavno – da lideri sjednu i dogovaraju se sve dok ne puste bijeli dim. A dobar recept često je znala imati i međunarodna zajednica! Šta god danas podrazumijevali pod tom sintagmom.

Mnogo veći problem za ovu zemlju i njene građane jeste to što lideri nisu ispoštovali ni principe

Malo je, malo dana

Visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Federika Mogerini&nbsp;(Federica Mogherini) pozvala je posljednjih dana Evropsku uniju da zadrži snažno prisustvo na zapadnom&nbsp;Balkanu&nbsp;za ostvarivanje jasnog interesa, uvođenje cijelog Balkana u EU.&nbsp;Shvatila je Italijanka, i to otvoreno rekla pred kraj mandata, da je rješenje problema na Balkanu sigurna budućnost i Evropske unije.
Ako Balkan ostavi izoliran, precizno je upozorila, Unija će „zažaliti već za nekoliko godina“. 
Visoka predstavnica mišljenja je da je ulazak zapadnog Balkana u EU pitanje ponovnog ujedinjenja cijelog evropskog kontinenata i da je ono potrebno kako Balkanu tako i EU.
Iz perspektive balkanskih zemalja, stavovi Mogerini, koje bi bilo dobro da zauzme i njen nasljednik, rješenje su problema i međudržavnih napetosti na Balkanu. Samo članstvo regije u EU, kojoj i pripada, sigurna je luka budućnosti. 
Federika Mogerini&nbsp;rođena je u Rimu&nbsp;16. juna&nbsp;1973. godine.&nbsp;Na samitu zemalja Evropske unije u&nbsp;Briselu 2014. izabrana je na funkciju&nbsp;visoke predstavnice&nbsp;EU&nbsp;za vanjsku politiku i sigurnost. Udata je i majka je dvoje djece.
&nbsp;

Federika Mogerini: Borac za bolju Evropu

Dramatična kriza zaljuljala je Bosnu i Hercegovinu. I sve su neizglednije šanse da ćemo se uspješno iskobeljati iz kanala gdje su nas strovalili politički autoriteti. Deset mjeseci tvrdoglavo se vrte ukrug. Potpisuju sporazume koje ne provode. Pričaju bajke, dogovaraju medijske hajke, općenito, kradu Bogu dane. 
U međuvremenu, Evropljani i Amerikanci standardno izražavaju zabrinutost. Valentin Incko (Inzko) naročito je zabrinut. U oproštajnom razgovoru za „Avaz“ Lars-Gunar Vigemark (Gunnar Wigemark) sjetio se tako vanrednih izbora. Nažalost, Šveđanin dobro zna da predlaže nemoguće. Jer, u dejtonskim ćitabima ne postoji mogućnost ustavno prihvatljivog izlaska iz postizbornog ćorsokaka. Vanredne izbore može nametnuti jedino Ured visokog predstavnika. OHR, međutim, ima ranije preuzete obaveze. Trenutno je prioritet, kako se kaže, izražavanje zabrinutosti. Uz usiljeno protokolarno p(r)ozivanje zavađenih lidera na razum, kompromis, odgovornost.

Agencijska vijest preko Atlantika kaže da je američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) imenovao zamjenika pomoćnika državnog sekretara specijalnim predstavnikom za Zapadni Balkan. Dakle, Metju Palmer (Matthew) ubuduće će biti nešto zaduženiji za ovdašnje nerazjašnjene nesporazume. Američkom diplomati svakako treba poželjeti srdačnu dobrodošlicu. Zlu ne trebalo. 

Na drugoj strani planete, politbiro vladajuće Komunističke partije <a href="https://avaz.ba/tag/706/kina">Narodne Republike Kine</a> nastoji (p)ojačati uticaj u jugoistočnoj Evropi kroz ambiciozno zamišljeni geopolitički projekat balkanskog puta svile. Za efikasnije ostvarenje strateškog plana, Kinezima asistira Vladimir Putin. Rusija se, inače, odavno udomaćila u BiH. Jednako kao i u komšijskoj Srbiji te poglavito susjednoj Hrvatskoj. 

Vraćaju li se, pitanje je sad, Amerikanci s Palmerom u zapuštenu bh. stvarnost kako bi zaustavili nahajcanu kinesko-rusku ofanzivu? Iskreno, čisto sumnjam. Prije će biti da je zadnja pošta nezavisno Kosovo.

Pričaju bajke, dogovaraju medijske hajke, općenito, kradu Bogu dane

Miris Kine na Balkanu

Njemački predsjednik <a href="https://avaz.ba/tag/11407/frank-walter-steinmeier">Frank-Valter Štajnmajer</a> (Frank-Walter Steinmeier) tokom vikenda je od Poljaka zatražio oprost za sve zločine koje su tokom Drugog svjetskog rata fašističke snage učinile nad Evropom.&nbsp; 
U poljskom Vjelunju, gdje su pale prve bombe tokom fašističke opsade, Štajnmajer je pognuo glavu i priznao teror nacionalsocijalista nad Starim kontinentom. Upozorio je da niko ne smije kazati da je zločin koji su, glasno je i jasno naznačio, Nijemci počinili, marginalni događaj u historiji.

Tako je na najbolji način odgovorio njemačkom desničarskom lideru Aleksanderu Gaulandu, koji je ustvrdio da je Treći rajh sitnica u odnosu na, kako je rekao, veličanstvenu njemačku historiju.
Štajnmajer, koji je doktor pravnih nauka, zasigurno mnogo zna o njemačkoj historiji, ali svoje znanje, moral, pravednost upravo je iskazao u Poljskoj. 

Nije prvi put da jedan njemački zvaničnik zatraži oprost i sagne glavu, ali je Štajnmajerov gest urbi et orbi vrijedan pažnje i spomena. 

U današnjem svijetu svako je priznanje i traženje oprosta veliki gest.

Nije prvi put da jedan njemački zvaničnik zatraži oprost i sagne glavu

Veliki gest

Stranka demokratske akcije uglavnom nastoji praktično dokazati opravdanost predizbornog slogana kako je snaga u jedinstvu. Tako su nedavno stranačke ćelije plebiscitarno odlučile da na septembarskom kongresu Bakiru Izetbegoviću ponude novi predsjednički ugovor. Kako sada stvari stoje, aktuelni lider ni formalno neće imati protukandidata. Svi za jednog, jedan za sve!

Ne računajući neobičnih šest godina predsjednikovanja Sulejmana Tihića, strankom muslimansko-povijesnog kruga od osnivanja rukovode i komanduju otac i sin. U međuvremenu, mnogi su nezadovoljnici, buntovnici i (ne)istomišljenici ispali iz kadrovskih struktura. Počelo je eliminiranjem Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića, pa su na red došli Haris Silajdžić, Rusmir Mahmutćehajić i (pre)ostali prvoborci iz halke osnivača, da bi spisak prognanih zaključile postdejtonske stranačke perjanice, razni šepići, sokolovići, ahmetovići. Mada se uoči predstojećeg Kongresa nezvanično najavljuje katil-ferman za nekada utjecajnu ekipicu oko Denisa Zvizdića, još je rano za opklade. Jer, narod zna, ništa nije gotovo dok sve nije gotovo. Hoću reći, budimo saburli. Začas prolete dvije hefte...&nbsp;&nbsp;Historijske tekovine unutarstranačkih odnosa na nesretnim balkanskim geografijama upozoravaju kako je kratak put od demokratije do diktature. Umjesto promocije političkog pluralizma i ljekovitog kritiziranja depresivno naopakog društvenog stanja, naredni kongres SDA razočaravajuće će demonstrirati sumorni totalitarni mentalitet ucijenjene delegatske buranije. Konkretnije, svi će u Zetri biti za, niko u Zetri neće biti protiv. 
Ozbiljne političke organizacije ne prihvataju ponižavajući status gdje se predsjednik jednoglasno bira samo da bi predsjednik potom jednoglasno odlučivao. Moguće je da tako zamišljene stranke demokratske aklamacije, svojevrsna interesna društva jednog lica, savršeno odgovaraju neslobodnim i nedemokratskim političkim sistemima poput, recimo, bosanskohercegovačkog. U modernim evropskim okolnostima, međutim, foluška s jednoumljem odavno ne prolazi.

Konkretnije, svi će u Zetri biti za, niko u Zetri neće biti protiv

Društvo jednog lica

Mnogo je klubova u karijeri promijenio Sulejman Krpić, a svoj nogometni dom, prema svemu sudeći, pronašao je na Grbavici.&nbsp; Ne samo da je zbog svojih golgeterskih sposobnosti postao jedan od ključnih igrača Željezničara, nego je zaslužio i kapitensku traku i to nakon samo jedne sezone u dresu sarajevskih "Plavih".
No, ono što najviše interesira navijače jeste njegov sjajni golgeterski niz, pogotovo nakon subotnjeg derbija s najvećim rivalom Sarajevom u kojem je sa dva pogotka predvodio Želju do uvjerljive pobjede od 5:2 za prvo mjesto na tabeli, a svoj učinak podigao na sedam golova u sedam premijerligaških kola.
Dovoljno je to da se na Grbavici nakon blijede prošle sezone ponovo počnu sanjati šampionski snovi, a hoće li oni postati stvarnost, mnogo ovisi i o napadaču koji je rođen 1. januara 1991. u Brčkom.
Krpić je karijeru započeo u Orašju. Bio je i u zagrebačkom Dinamu (Hrvatska), austrijskom LASK-u, švedskom AIK-u... Četiri sezone bio je u tuzlanskoj Slobodi, jednu je proveo i na Koševu. U dresu Želje je tokom dvije sezone postigao 26 golova u 39 premijerligaških nastupa.

Golovima predvodi Želju, koji je ponovo prvi na tabeli

Krpić: Dvostruki strijelac protiv najvećeg rivala Sarajeva

Sulejman Krpić: Napadač za titulu

Pročitam prije nekoliko dana na Facebooku status jedne duhovite, inteligentne Sarajke. Napisala ga je malo prije nego što će parada LGBT populacije u Sarajevu zadeverati i vladu i svekoliki puk, podijeliti društvo na one koji su za i one koji su protiv. 
To su oni trenuci u kojima više niko svojih problema nema, ima li koju marku za granapa, samo je bitno hoće li biti “gej parade” ili ne.

<h2>Argumentirani razgovor ne smije biti upitan</h2>

Elem, Danijela u svom statusu kaže: “…Problem ilahije, problem polumaraton, problem gej parada, problem Brega, problem narodnjaci, problem vrućine, problem SFF, problem pokrivena, problem golotinja, problem Fočaci, problem Sandžaklije, problem dijaspora... Da nije problem u našim glavama…”
Parada LGBT populacije veliki je test za svako društvo i bio je izazov mnogo uređenijim državama od naše i mnogo otvorenijim društvima, širih shvatanja nego što je naše. Ali, to nas ne abolira ni od čega. 
Dakle, debatiranje o nečemu što provocira reakciju društva i suprotstavljanje mišljenja nije ništa strašno. Argumentirani razgovor, dijalog, različiti stavovi (što ne znači treba li nešto biti održano ili ne, jer to ne smije biti upitno u demokratskom društvu dokle god ne prijeti nikome niti ugrožava bilo čiju sigurnost) ne bi nikome od nas smio predstavljati problem.
Ovih dana, brojne kolege novinari i javne ličnosti našle su se na udaru dijela javnosti, jer su javno iznijele stav da podržavaju održavanje parade LGBT populacije. Raznim šovinističkim, pogrdnim, primitivnim imenima su nazivani. Jer, “sigurno je njihov, dok ih podržava”, “nek' ih vodi kući”.

U sjeni tih malograđanskih rasprava je stravično ubistvo u Saraj-Polju, u kojem je maloljetnik ubio mladića od 21 godinu. U jezivom iskazu ubice navodi se kako se pripremao i kupio nož, jer mu je ubijeni prijetio. Majka kaže da je ubicu prijavljivala policiji, policija kaže da majka jeste pisala prijave, ali nikad za te probleme. Jedan mladi život ugašen, drugi uništen.
Ne donosim sud, samo pitam: Jesmo li mogli pomoći? Jesmo li okretali glavu? Jesmo li se pravili da to nije naša stvar? 
Nedavno je u Krajini maloljetnu djevojčicu na tavanu kuće porodila njena majka. Prema iskazu datom policiji, navodno je majka pitala djevojčicu šta želi s djetetom (?!), a ona je, navodno, rekla: “Ne želim to dijete.” Majka je dijete zamotala dekom i ubila ga. Slučaj su pokušale prikriti, otkrio ih je ljekar kojem su prijavljene komplikacije nakon navodno mrtvorođene bebe. 
Ponovo, ne donosim sud, pitam nas: Osuđujemo li previše, a djelujemo premalo? Na kojem nam je nivou društvena stigmatizacija? 
Svako od nas neka se pokuša sjetiti kad je posljednji put prijavio komšiju, jer tuče ženu i djecu, kad je prijavio slučaj maltretiranja maloljetnika policiji, ukazao nekome da bi, možda, trebao potražiti stručnu pomoć, a ne samo upirao prstom i prokazivao. 
Dok god nam bude vijest pokrivena djevojka koja džogira – “šta ona ima trčati”, dok god nam budu smetale promjene u režimu saobraćaja zbog polumaratona “jer šta su oni poludjeli pa trče pod starost”, dok god nam budu smetali “tetovirani kosijaneri”, muzika koju mi ne slušamo u kući – jer samo mi znamo šta valja i šta je ispravno, i komšinica koja se dotjerala – šta se ona ima sređivati, ima muža i djecu, a da ne kažemo bilo šta što iskače od gomile, nećemo ni mi valjati.
To vam je tako pa se vi ljutite i svrstavajte u torove koliko hoćete.

Da bi se neki sistem u nekoj državi mogao zvati demokratskim, svaki građanin mora imati ista prava i slobode (sve dok tuđa prava i slobode ne prekrši). Te slobode podrazumijevaju slobodu vjeroispovijesti, nacionalnog i etničkog opredjeljenja, upotrebe jezika, slobodu medija i štampe, slobodu građana da se okupljaju i razmjenjuju mišljenja ili ispoljavaju svoja i drugo.

Parada LGBT populacije veliki je test za svako društvo i bio je izazov mnogo uređenijim državama od naše i mnogo otvorenijim društvima, širih shvatanja nego što je naše. Ali, to nas ne abolira ni od čega

Smetaju ilahije, SFF, polumaraton, gej parada... da nije do nas?

Kaže definicija da “smanjiti tačnost nečega znači relativizirati ga”. Riječ je o omiljenoj disciplini ovdašnjih političkih elita. Relativiziraj sve što ne odgovara tvojim nacionalističkim ubjeđenjima i pljačkaškoj orijentaciji.

Građanima koji jedva skrpe pare za grijanje ugljem, ministar kao rješenje predlaže najskuplju svjetsku tehnologiju. Aferim.

Pogledajmo kako to radi, recimo, Željka Cvijanović. Nedavno, nakon svirepog ubistva Siniše Krunića, ona kaže: “Ubistva se dešavaju svugdje u svijetu. Ne postoji mjesto gdje se ubistvo ne može desiti.” Dakle, je li šta slagala? Nije. Je li u potpunosti relativizirala ubistvo čovjeka koji je u bio u sukobu sa vlašću? Naravno. 


No, Željka je, vjerovatno, učila od Radovana Karadžića, čiju politiku, faktički, danas provodi njena stranka. A, o kako velikom igraču relativizacije se radi, najbolje pokazuje njegova izjava u Hagu kada je veliki broj granata ispaljenih na Sarajevo ovako komentarisao: “Ne ubija svaka granata.” Istina. Ne isplati se ni raspravljati.


“U Blajburgu se ne dešava ustaški skup nego se dešava komemoracijski skup za nevine hrvatske žrtve”, kaže Lovro Kuščević, ministar u Plenkovićevoj Vladi i vrli hadezeovac. Da podsjetimo, skup se održava na spomeniku na kome je isklesano: “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci.” O kojoj vojsci se radi? Hrvati su u Drugom svjetskom ratu imali dvije vojske, partizane i ustaše. Da to nisu, možda, partizani u Blajburgu, Lovro? 


Kada “BH Pošte” treba da kupe zgradu za 8,5 miliona, a onda se ispostavi da je zgrada u vlasništvu kćerke premijera Fadila Novalića, on nam to objašnjava na sljedeći način: “Moja kćerka nije vlasnica, već samo imalac dokumentacije.” Ih, ta nemojte kasti!


U posjeti Vatikanu Bosanac Dodik uz kaficu reče Papi: “Iz budžeta RS se sufinansira katolička gimnazija u Banja Luci, i dali smo značajna sredstva iz budžeta za obnovu porušene katoličke crkve na Petričevcu.” Ni riječi o 95 posto katolika koji su nestali iz RS-a. Dodiče, sigurno je to podatak koji bi Papu tangirao.


Negdje proljetos Federalna vlada donosi odluku o poskupljenju plina za 30 posto. Tom prilikom ministar trgovine Zlatan Vujanović izjavljuje misao za koju ne mogu da se odredim da li je bezobrazna, ili glupa, ili reletivizirajuća, ili sve to troje. On poruči narodu: “Ako je skup plin, razmislite o solarnim panelima.” Građanima koji jedva skrpe pare za grijanje ugljem, ministar kao rješenje predlaže najskuplju svjetsku tehnologiju. Aferim.

Hrvati su u Drugom svjetskom ratu imali dvije vojske, partizane i ustaše. Da to nisu, možda, partizani u Blajburgu, Lovro?

<h2>Kao što je red, šlag je na kraju</h2>

Pokušavajući da pred Sindikatom opravda odluku o produženju radnog vremena tržnih centara nedjeljom do 22 sata, gradonačelnik Banje Luke Igor Radoičić kaže: “Odluka o produženju radnog vremena se odnosi na objekte, a ne na radnike?” Ova bi misao mogla biti i logična kada bi smo bili slijepi i kada ne bismo znali da živimo u društvu u kome se prava radnika ne poštuju i u kome radnici ne dobijaju adekvatnu naknadu za rad nedjeljom, praznicima i noću.&nbsp;


I tako, malo-pomalo, mic po mic, dođosmo do kraja ovog kratkog prikaza relativizacija u našem političkom prostoru, a kao što je red, za kraj sačuvah šlag. Prvak svjetskog kupa relativizacije, nosilac zlatne olimpijske medalje u ovoj disciplini Bakir (Alije) Izetbegović, u povodu napada na televizijsku ekipu koji je izveo član SDA, izjavljuje ovo: “Ćesir nije napao kamermana, već kameru.” Nema dalje.

Riječ je o omiljenoj disciplini ovdašnjih političkih elita. Relativiziraj sve što ne odgovara tvojim nacionalističkim ubjeđenjima i pljačkaškoj orijentaciji

Relativizacija mozga

Filipovići su igrali određenu ulogu i u unutrašnjim bosanskim zbivanjima. Tako je Muhamedov šukundjed Jusufbeg, kako to pokazuje studija historičarke Buzov, bio glavna ličnost mletačko-osmanskih pregovora o granici nakon Kandijskog rata, a njegov pradjed Mustajbeg je učestvovao u pobuni Bošnjaka protiv Osmanlija 1832. godine, zbog čega je bio prisiljen da ide u emigraciju u obližnju Hrvatsku. Mustajbeg je tri godine proveo u Topuskom, a sa sobom je u emigraciju poveo i svoje sinove Bećirbega i Dervišbega, jer je postojala opasnost da Osmanlije izvrše odmazdu prema njima. To su bili Muhamedov djed i njegov brat, koji su se nakon tri godine vratili iz emigracije bez tada uobičajenih perčina i u evropskoj odjeći, koja je u Bosni nazivana tijesnim haljinama.&nbsp;

<h2>Predmet razgovora na porodičnim sijelima</h2>

Kao mnogi Bošnjaci toga vremena, i Muhamedovi preci su, čak i njegovi savremenici, ginuli i na frontovima Prvog svjetskog rata, zatim u NOB-u i napokon u borbi za odbranu Bosne i Hercegovine od srpske i hrvatske agresije. 
Ova porodična tradicija i brojne ratne historije i s njima povezana zbivanja bila su čest predmet razgovora na porodičnim sijelima, a osobito tokom ramazana (mjesec posta), kada su se najviše pripovijedale epizode iz ranijih vremena i kada se govorilo o brojnim rođačkim vezama i odnosima s drugim porodicama u Bosni, o tazbini i onima s kojima su Muhamedovi preci zajedno vojevali i provodili mnoge godine u ratovima i zarobljeništvima ili bili u prijateljstvu koje je bilo bitno za sposobnost tih tipičnih graničara da brzo reagiraju na promjenljive ratne i opće političke prilike na granicama carstva, od kojih su jednu od najbitnijih, a to je ona prema zapadnom kršćanskom svijetu, stotinama godina upravo oni branili.

Jedan od Filipovića, Muhamedov bliski rođak Bećir Filipović, sin Huseinbega, amidžića Muhamedovog oca, dospio je na stranice svih svjetskih listova i o njemu je snimljen film, jer je bio zatvorenik ustaškog logora, zatim njemačkog logora Dahau i logora Goli otok u Jugoslaviji, da bi svoju epopeju zatočenika završio u Karadžićevom logoru Tunjice kod Banje Luke.

<h2>Mnogi njegovi preci bili su u ropstvu Mletaka </h2>

Mnogi njegovi preci bili su u ropstvu Mletaka – najpoznatiji je slučaj Jusuf-Alajbega, koji je kao mletački zarobljenik bio interniran sedam godina u Veroni i Padovi u dvorcu porodice grofova Morocini (Morozzini), a drugi slučaj, koji je imao posljedice po opći položaj porodice, bilo je dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića iz Glamoča u Rusiji.&nbsp;&nbsp; To ropstvo je trajalo šest godina, dok je treći slučaj bilo zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke (Ahmet – Ahmo, Mustafa – Mujo i Derviš – Deda), koji su bili zarobljeni na ruskom frontu u toku poznate Brusilovljeve ofanzive 1916. godine i u zarobljeništvu su proveli osam godina. Iz zarobljeništva su se vratili tek 1924. godine.

To su mogli učiniti samo idući prema istoku, zalazeći sve dublje u prostor Azije i preko Mandžurije su dospjeli u Japan, odakle su preko Amerike dospjeli u Evropu i u svoje rodno mjesto Rastoku kod Ključa.

<h2>Kao da su došli s drugog svijeta, a stigli su iz Sibira</h2>

Oni su se pojavili kad su njihovi rođaci mislili da su definitivno nestali, kao da su došli s drugog svijeta, a stigli su iz Sibira, gdje su bili u logorima i radili na imanjima, a postrevolucionarna zbrka i odsustvo bilo kakve vlasti primoralo ih je da obiđu cijelu zemaljsku kuglu da bi se vratili u Bosnu.&nbsp;

Kao mnogi Bošnjaci toga vremena, i Muhamedovi su preci, čak i njegovi savremenici, ginuli i na frontovima Prvog svjetskog rata, zatim u NOB-u i napokon u borbi za odbranu Bosne i Hercegovine od srpske i hrvatske agresije

Zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke

Emir Spahić - kapiten, hrabro srce, čelični karakter, čovjek koji je nerijetko gladijatorski ginuo na terenu u dresu reprezentacije. Čovjek koji je nosio BiH, koji je napravio izuzetnu karijeru.

Emir Spahić – najkontroverzniji fudbaler s Balkana, kabadahija, svađalica, koji je nerijetko palio ćuške igračima, prepucavao se s novinarima (a i više od toga), pljuvao, udarao, pravio scene na terenu i van njega.

Nemoguće je pronaći tekst o Spahiću još otkad je Blaž Slišković davne 2003. u spisak uvrstio ime do tada nepoznatog 23-godišnjeg defanzivca da je javnost ostala imuna na bilo šta što se tiče ovog igrača. Prvo je većina bila zgrožena pozivanjem nepoznatog igrača, a onda je svojim patriotizmom i borbenošću na terenu stekao status jednog od najvoljenijih.

Ne igra više fudbal. Karijeru je završio 2017., u 37. godini, posljednju utakmicu u dresu BiH odigrao je 13. novembra 2017. protiv Grčke u Zenici (1:1).

No, Spahić je ostao neko ko je obilježio jednu generaciju „Zmajeva“, postao simbol i koji je, kada je otišao, ostavio veliku prazninu. I igrački i duhovno.
Kao igrač je ostavljao srce na terenu, često je bio previše grub i nasilan poput pit bula, ali prgavi Spaha je oduvijek bio mezimac navijača, a to je ostao i nakon što je okačio kopačke o klin.

Nakon informacije da je u petak Spahić teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći kod Gacka, nacija je ostala šokirana. Potresne slike bivšeg kapitena na nosilima, helikopter koji ga prevozi na KCUS u Sarajevu...

Radnik i ratnik, to su, ugrubo, riječi kroz koje se reflektira njegova igračka karijera. Spahić je bio fantastičan i fanatičan igrač. Njegov pristup, koji je mješavina neuništivog pobjedničkog stava i borbe, najpotrebniji mu je sada. Svi se nadaju da će njegov karakter prevagnuti i u ovoj životnoj drami kroz koju prolazi. Da će stisnuti zube i kapitenski izaći iz svega.

Izdrži i ovu bitku, kapitenu, znamo da hoćeš!

Njegov pristup, koji je mješavina neuništivog pobjedničkog stava i borbe, najpotrebniji mu je sada

Izdrži, kapitenu!

Međunarodni dan nestalih obilježen je prije dva dana širom BiH. Teško je prihvatiti da su takvi datumi neophodni ovoj zemlji kako bi podsjetili nadležne, odgovorne i javnost da porodice još tragaju za ostacima svojih najmilijih koji su nestali tokom agresije na BiH.&nbsp; 
Jedna od takvih osoba koja se svim snagama bori da se podigne svijest o tome da postoje žrtve koje nisu pronađene je i Ema Čekić, predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Vogošća. 

Opet je istakla da se još ništa ne zna o sudbini 59 Vogošćana koji su odvedeni u nepoznatom pravcu. A ukupno na području države traga se za više od 7.000 nestalih.

Lociranje njihovih ostataka značit će smiraj kako za njih tako i za njihove porodice.

Borba za to je teška, ali Čekić ne odustaje u svojim naporima. Još otkako je 1992. godine i njen muž među onima o čijoj se sudbini malo šta zna.

Kao predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Vogošća istakla da se još ništa ne zna o sudbini 59 Vogošćana

Traganje za smirajem

Gradsko vijeće Tuzla na idućoj sjednici će razmatrati stanje u Fudbalskom klubu Sloboda. Konačno. 
Ovo se može zahvaliti Elviru Kasumoviću, predsjedniku Kluba SBB-a u Gradskom vijeću Tuzle, koji je inicirao, i od toga neće odustati, raspravu o problemima Slobode kako bi se našlo rješenje. 
Ovaj simbol grada soli decenijama je u lošoj finansijskoj situaciji. Trenerima i igračima, koji su osnova kluba, mjesecima se ne daju plaće. Za funkcioniranje kluba, istovremeno, iz budžeta se izdvaja više od milion maraka, a opet niko od gradskih vlasti nema uvia šta se tamo dešava. 
Kasumović, rođeni Tuzlak, pobrinut će se da se takva situacija promijeni, da bi i građani Tuzle znali u kakvom je stanju njihov klub, koji ove godine proslavlja čak stotinu godina postojanja. 
Poručio je da neće dozvoliti da se pod tepih guraju stvari koje se tiču svetinje grada. A na pravom mjestu o njima će biti raspravljano.&nbsp;

Inicirao, i od toga neće odustati, raspravu o problemima Slobode kako bi se našlo rješenje

Elvir Kasumović: Borac za Slobodu

Da će se radnici „Aluminija“, praktično, utrkivati u tome ko će prije sebi potpisati otkaz, kao što su to činili krajem sedmice, kako bi bili dio grupe od 500 njih označene kao tehnološki višak, situacija je koja je teško bila zamisliva do prije samo dva mjeseca.&nbsp;Iako su se za svoja prava grčevito borili raznim blokadama i protestima, sazivanjima vanrednih skupština, tražeći od države da učini nešto, prozivajući političare, ipak su, izgleda, shvatili da su bačeni niz vodu i da tu hljeba više za njih nema. 
Otpremnine koje su im obećane i nisu neka utjeha, jer, kako reče jedan od radnika, „to će pomoći za nekoliko mjeseci, a šta dalje?“
A dalje od „Aluminija“, Mostara i BiH zaputit će se mnogi od njih. Pa i oni koji su, kako sami rekoše, ostali ni na nebu ni na zemlji, čekajući ulazak potencijalnih investitora u kompaniju koja je dužna skoro pola milijarde maraka. 
Je li prodavanje magle preostalom broju radnika to da potencijalni investitor traži dodatne analize, pokazat će vrijeme.
Baš kao što se pokazalo i što se odavno zna da su u priču o propasti „Aluminija“ i spaljivanju strašnog iznosa javnog novca, koji je prije samo godinu bio drugi najveći izvoznik u BiH, upleteni svi.
Najodgovorniji su, jasno, političari, vlasnici, ali i silne uprave čiji su direktori sebi isplaćivali bezobrazno visoke plaće. Jasno, svemu su kumovali i teški tržišni uvjeti, ali o svemu tome su sačinjene brojne analize.
Činjenica je da su godinama silni federalni premijeri i ministri od „Aluminija“, ponajviše zbog prešutnih političkih dogovora na relaciji Mostar – Sarajevo, okretali glavu. Baš kao što su je okretali od prijeratnih radnika „Aluminija“, koji se za svoje otpremnine bore sudskim putem.

Za propast kompanije najviše su krivi političari

Piše: Meliha SMAJKIĆ (meliha.smajkic@avaz.ba)

Vidimo se uskoro

Sloboda i pravo

Transverzala, nije šala!

Malo je, malo dana

Federika Mogerini: Borac za bolju Evropu

Miris Kine na Balkanu

Veliki gest

Društvo jednog lica

Sulejman Krpić: Napadač za titulu

Smetaju ilahije, SFF, polumaraton, gej parada... da nije do nas?

Relativizacija mozga

Zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke

Izdrži, kapitenu!

Traganje za smirajem

Elvir Kasumović: Borac za Slobodu

Zbogom, „Aluminiju“

Kolumne

Vidimo se uskoro

Sloboda i pravo

Transverzala, nije šala!

Malo je, malo dana

Federika Mogerini: Borac za bolju Evropu

Miris Kine na Balkanu

Veliki gest

Društvo jednog lica

Sulejman Krpić: Napadač za titulu

Smetaju ilahije, SFF, polumaraton, gej parada... da nije do nas?

Relativizacija mozga

Zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke

Izdrži, kapitenu!

Traganje za smirajem

Elvir Kasumović: Borac za Slobodu

Zbogom, „Aluminiju“