Srami se, državo, haram ti bilo za svaku kap moje prolivene krvi! Ova poruka, koju je putem društvenih mreža poslao goraždanski policajac <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=%C4%87amil%20pr%C5%A1e%C5%A1&amp;">Ćamil Pršeš</a>, dugo će odzvanjati. Iz čovjeka koji je tokom rata četiri puta ranjen, učesnika velikih bitaka za odbranu opkoljenog grada, progovorio je očaj, jer mu država, pored svega što joj je dao, nije u mogućnosti platiti aparat koji njegovom srcu ne bi dao da stane.
Srce demobilisanog borca, policajca koji je nakon 30 godina staža na pragu penzije, ne vrijedi ni 20.000 maraka. A Ćamil ga je, u danima kada su tenkovi bili na ulazima u grad, bio spreman dati za domovinu.
Ogorčenim ga ne čini samo njegova, već i sudbina svih bivših boraca. Ratni heroji nisu parlamentarci s pozamašnim plaćama, novopečeni bogataši ili političari s vezama u zdravstvu, već ljudi čiji život zavisi od dobrote i humanosti drugih. Iz njega progovara glas poniženih i obespravljenih boraca, koji bi sutra dobro razmislili prije nego što bi stali na liniju fronta.&nbsp;

Ogorčen je jer srce demobilisanog branioca ne vrijedi ni 20.000 maraka

Pršeš: Država mu ne da prijeko potrebni aparat za srce

Ćamil Pršeš: Glas poniženih boraca

Uz povike "Domovina i život!", što je naziv kontroverzne pjesme, ali i "Dolje diktatura!" i "Mi se ne bojimo!", desetine hiljada uglavnom mladih Kubanaca, frustriranih nakon višemjesečne krize, pandemijskih ograničenja i vladinog zanemarivanja, protestiraju na <a href="https://avaz.ba/tag/1953/kuba" style="font-weight: bold; color: rgb(255, 0, 0);">ulicama kubanskih gradova</a>&nbsp;protiv komunističke vlade.Sam protest djeluje kao svojevrsna historijska prekretnica u državi u kojoj već više od šest decenija vlada komunistička strahovlada i gdje se svaki otpor vlasti najstrožije kažnjavao.Braća Kastro (Castro) vladala su Kubom više od šest desetljeća. Uspjeli su preživjeti i val pada komunizma krajem osamdesetih. No, za razliku od kineskih komunista, nisu pretjerano mijenjali ekonomski model, zadržavajući u zemlji rigidni socijalistički sistem i time je osuđujući je na siromaštvo, oskudicu i međunarodnu izolaciju.Sigurnost koju je zavodljivo ponudio komunizam, prije svega u pogledu besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite, za kubanski narod imala je cijenu u gubitku svega ostalog, najprije slobode.Međutim, promjene se spremaju. Fidel je umro 2016. godine. Raul, dugogodišnji ministar odbrane, prije nego što je naslijedio svog brata na mjestu predsjednika i šefa Komunističke partije, odstupio je prije tri godine. Iako su njegova djeca utjecajna, čini se da ga neće naslijediti.Onemoćala Komunistička partija Kube postepeno ostaje sa sve manje resursa i saveznika s kojima bi mogla i dalje održavati svoju diktaturu, a čini se da se i Kubanci sve manje boje. Američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) ima jedinstvenu historijsku priliku učiniti ono o čemu je predsjednik Kenedi maštao prije šezdeset godina - okončati komunističku eru na Kubi. I to ne zbog SAD, kojima to više ništa ne znači, nego zbog kubanskog naroda.Predsjednik Kube Migel Dijaz (Miguel Diaz) rekao je da je voljan učiniti sve da održi revoluciju živom. No, čini se da je upravo okončanje revolucije ono što je neophodno da se Kuba ponovo učini živom.

Sigurnost koju je zavodljivo ponudio  komunizam imala je cijenu u gubitku svega ostalog

Gladna djeca komunizma

Nikoga neće začuditi ako svi ustanu na noge i stanu u red da stisnu ruku <a href="https://avaz.ba/tag/46761/lana-pudar">Lani Pudar</a>, mladoj Mostarki, koja je ovih dana postala prvakinja Evrope u plivanju u konkurenciji juniora. Svima će biti puna usta Laninog zlata i mnogi će htjeti da se fotografiraju.Naša posla, reklo bi se, jer Lana je sada sjajan politički materijal, da se uzme pokoji poen, a do jučer ona kao da nije postojala. Kao da nisu znali koji je potencijal, kao da nikoga nije zanimalo što, recimo, ona u svom Mostaru nema olimpijski bazen.I ode djevojčica u svijet, na krilima porodice, svog kluba... Naoružana teškim radom,&nbsp; pokori Evropu, u kojoj su bazeni normalna stvar i u kojoj se sličnima Lani sama vrata otvaraju.Upravo je tu najveća opasnost. Lana je naša, ali Lanu bi sigurno pod svojom zastavom poželjeli mnogi. Sve će joj dati, a ne samo bazen.Ovo dijete država ne smije pustiti niz vodu, kao što se mnogim talentima dešavalo. Jasno treba tražiti da se stane iz mlade Mostarke.

Neka mijenjaju procedure, budžete i pristup, ali Lana mora postati državni projekt.Treba jasno naglasiti to da svi oni koji nisu iza tog projekta nisu ni za državu, jer promocija koju može donijeti Lana Pudar ovoj zemlji daleko bi prevazišla sve što ikada mogu učiniti Komšići, Džaferovići, Dodici i njima slični.I da, fotografirajte se, ali konkretno, karte na son. Lana kao državni projekt.

Lana Pudar je sportski biser koji će svi jedva dočekati

Puna usta zlata

Golman fudbalske reprezentacije Italije <a href="https://avaz.ba/tag/14264/gianluigi-donnarumma">Đanluiđi Donaruma (Gianluigi Donnarumma)</a> proglašen je za najboljeg igrača Evropskog prvenstva 2020.Dvadesetdvogodišnji „portir“ „Azura“ bio je na visini zadatka tokom cijelog završnog turnira, a odbranama se istakao i u velikom finalu - posebno u penal-seriji protiv domaćina Engleske (4:3).Odbranio je penale Džejdonu Sanču (Jadon Sanch)&nbsp;i Bukaju Saki (Bukayo) te tako pogurao nacionalni tim Italije ka tituli, dok je šut Markusa Rašforda (Marcus Rashford) zaustavila stativa. Također, Donaruma u grupnoj fazi nije primio nijedan gol, dok je u nokaut-fazi kontinentalnog takmičenja u svakoj utakmici po jednom vadio loptu iz svoje mreže.Donaruma je prvi golman kojem je pripala nagrada za najboljeg igrača Eura, koja se dodjeljuje od Evropskog prvenstava 1996. godine.Đanluiđi Donaruma rođen je 25. februara 1999. u Kastelamare di Stabiji, gdje je u lokalnom Kastelamareu učio golmansku abecedu. Karijeru će nastaviti u PSG-u, a za A reprezentaciju Italije branio je u 33 utakmice te još njih 24 za omladinske selekcije.

Prvi golman kojem je pripala nagrada za najboljeg na EP

Donaruma: U finalu odbranio penale Sanču i Saki

Đanluiđi Donaruma: Najbolji igrač Eura

Snažne emocije prisutnih na jučerašnjoj komemorativnoj sjednici u Memorijalnom centru <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Poto%C4%8Dari&amp;">Potočari</a> izazvalo je obraćanje potpredsjednice Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” Kade Hotić.Za razliku od ostalih govornika, ova hrabra i dostojanstvena žena pročitala je stihove svoje pjesme, koju je posvetila sinu koji je ubijen u genocidu. Pjesme koju je zapisala dok je tragala za njim i imala tračak nade da je ipak živ. Pjesme koja je ostala da podsjeća na užas i nakon što je ukopala samo dvije kosti svog Samira.Mogla bi Kada napisati 56 pjesama za 56 članova svoje porodice koje su ubili zlikovci. Među njima su i njen suprug i dvojica braće. Sa svima njima, s desetinama onih čijem je mučenju, silovanju, ubijanju svjedočila, ubijena je i Kada Hotić, supruga bez muža, majka bez sina i nade da će zagrliti svoje unuke. I uprkos neizmjernoj boli, neopisivom teretu koji nosi, nikada nije znala za mržnju niti je pozivala na nju, a ostatak nečega što se životom mora zvati posvetila je borbi za pravdu. Zbog toga je Kada Hotić jedna od majki Srebrenice pred kojima treba stati i u znak poštovanja šutjeti.

Uprkos neizmjernoj boli, neopisivom teretu koji nosi, nikada nije znala za mržnju niti je pozivala na nju

Hotić: Ukopala samo dvije kosti svog sina Samira

Kada Hotić: Majka pred kojom se šuti

Danas je <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Poto%C4%8Dari&amp;">Srebrenica</a> grad mrtvih, pomozite da se vrati u život. Kazala je ovo jučer&nbsp; predstavnica majki Srebrenice Kada Hotić na obilježavanju 26. godišnjice genocida u Srebrenici.Ove Kadine riječi na komemorativnom skupu odzvanjale su jučer nekadašnjom fabrikom akumulatora, mjestu na kojem je strijeljano i mučki ubijeno na stotine Srebreničana, kao i njena skoro kompletna porodica.Dvadeset šest godina kasnije skoro da se ništa u ovom gradu nije ni promijenilo. Srebrenica je i dalje grad bez nade. Teška i sumorna. Zaboravljena. Ostavljena. Ostaju samo bijeli nišani kao podsjetnik na genocid i ljude kojih više nema. Kada se svjetla ugase u Memorijalnom centru, ostaje samo bolna tišina. I tako je godinama.Mi, majke, supruge, tražit ćemo pravdu, pričati istinu, pa valjda će se u svijetu roditi bolji ljudi koji neće tražiti razlike među ljudima, poručila je Hotić. I dok majke traže pravdu, pričaju istinu, poruka da se Srebrenica konačno mora vratiti u život i mora živjeti punim plućima, ne samo 11. jula, kada se obilježava genocid, puka je fraza.Kadine riječi trebaju doprijeti, prije svega, do bošnjačkih prvaka koji se godinama zaklinju u Srebrenicu i povratnike, a grad i srebreničku tragediju koriste za prikupljanje političkih poena. Više je nego jasno - teško da se u Srebrenici može bilo šta promijeniti nabolje. I pitanje je koja će od majki Srebrenice to dočekati. Sve ih je manje. Umiru svakodnevno. Zna to i Kada Hotić. Na ovom mjestu stravičnih ubistava ostala je još poneka majka. Ostali preživjeli raseljeni su po cijelom svijetu. Tek rijetki ostaju da svjedoče i da se sjećaju.Zato je Kadina poruka važna. Nije ona upućena ni Evropi ni svijetu - nego Sarajevu. I onima koji su dozvolili da Srebrenica postane „grad slučaj“.

Dvadeset šest godina kasnije skoro da se ništa u ovom gradu nije ni promijenilo, Srebrenica je i dalje grad bez nade

Grad mrtvih

Elma Delić imala je dvije godine kada je posljednji put bila u očevom naručju, a četiri kada je njen babo ubijen. Dvadeset i šest godina poslije Elma ima dvije kćerkice, Džanu i Zanu, završila je Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli. Ona, iz majčinih priča, u svojim mislima konstruira lik svog babe Zajima.
Sjećanje na njega, ali i na sve druge nevine žrtve genocida nad Bošnjacima u Srebrenici nikada neće izblijediti, jer će se prenositi s koljena na koljeno.
Mnogo je porodica zbrisano s lica zemlje, samo zato što su pripadale drugom narodu, vjeri, kulturi, tradiciji… Ipak, kroz sjećanja, priče o njima ožive, jer se iza svakog imena i prezimena krije nečija sudbina.
I kako prolaze godine, sve je više tragičnih priča o sudbinama nevinih ljudi. Djeca koju su odgojile majke nakon ubistava njihovih očeva, kakva je Zajimova Elma, ne mrze i ne žele osvetu. Žele da se genocid nikada i nikome ne ponovi, ali da se i ne zaboravi.
Zahvaljujući takvom odgoju, u povratničkim mjestima nije poduzeta nijedna osvetnička akcija. Zabrinjava to što sljedbenici genocidne ideologije gotovo svakodnevno sipaju so na ranu preživjelim članovima srebreničkih porodica. Bez zakona o zabrani negiranja genocida, bez pijeteta prema žrtvama, nema ništa od pomirenja i suživota.
Zar je to puno? Zar to nisu civilizacijske norme? Trebaju li se, 26 godina poslije, negirati pravomoćno donesene sudske presude? Ne! To je minimum koji ova država mora osigurati!
Zbog toga se moraju gajiti kultura sjećanja, “oživljavati” nevine žrtve koje bi danas bili očevi, djedovi, daidže, amidže… Sjećanje na njih nikada ne smije pasti u zaborav. I neće dok je Zajimove Elme, Elminih kćerkica Džane i Zane i nekih novih dječaka i djevojčica koji će biti odgajani da ne mrze, da se ne svete, ali i da ne zaboravljaju.

Djeca ne mrze i ne žele osvetu, žele da se genocid ne ponovi i da se ne zaboravi

Sjećanje ne umire

U tugom zamagljenom pogledu nane Hasne Fejzić i svakoj crti njenog lica, dok staračkim korakom ide ka Potočarima, kao da je ispisana teška historija Srebrenice i Podrinja.
Osmijeh je davno ugašen, u očima nema radosti, ali iz hrabre i snažne starice iz Donje Kamenice izviru ponos i prkos dok po 13. put učestvuje u „Maršu mira“, kojim se čuvaju sjećanja na srebrenički put smrti i one koji ga nisu uspjeli proći.
U genocidu u Srebrenici ubijen je njen suprug Husejin. Hasna je svjedočila klanju tromjesečne bebe, svojim očima gledala je brojna ubistva, doživjela mnogo toga što je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti, ali nije poklekla pod teretom bolnih uspomena.
Narušenog zdravlja, uz poneku primljenu infuziju kada izgubi snagu, nana Hasna je i ove godine marširala ka nišanu svog Husejina, desetinama nišana svojih rođaka i komšija te hiljadama drugih u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari.
- Ne mogu, a da ne dođem. Sve dok me noge budu nosile, ja ću dolaziti - jednostavnim rječnikom pojasnila je novinarima, ali i svima koji se čude što i u 84. godini i narušenog zdravlja ima snage za ovakav podvig.

Iako ima 84 godine, nije propustila ovogodišnji "Marš mira"

Hasna Fejzić: Ponos i prkos heroine

Za nepuna četiri mjeseca, od aprila do jula, Konakovićeva Vlada Kantona Sarajevo ostala je bez dvije ministrice. Praktično, svaka prepreka i u Sarajevu imamo ministra manje.Prvo je 27. aprila ministrica pravde i uprave Lejla Brčić podnijela ostavku, da bi ove sedmice isto uradila i Melika Husić-Mehmedović, ministrica nauke, visokog obrazovanja i mladih. Građani su, glasajući za trojku (Narod i pravda, SDP, Naša stranka), povjerovali da konačno dolazi jedno drugačije vrijeme, svjetlije, otvorenije, nakon SDA-ovske trodecenijske vladavine... Euforija je vladala u glavnom gradu BiH, klicalo se novim načelnicima, premijerima, liderima... Ali... oduševljenje je brzo splasnulo i među onima koji su „nove“ dočekali raširenih ruku jer pomaka nema. Nerijetko se i između NiP-a i „zelenih“ stavlja znak jednakosti. Sve je izvjesnije da Vlada KS, koju vodi premijer Edin Forto, iza koje stoji trojka, nema snage da se uhvati ukoštac s problemima. Ni pola godine im nije trebalo da postane jasno da pucaju pod teretom vlastitih obećanja i proturječnosti. Kakvu poruku su poslali građanima - nedovoljno snage i zajedništva da izguraju ono što su obećali. Partneri u sarajevskoj vlasti se, izgleda, previše ne zarezuju, premijer se mnogo puta do sada osjetio „susramljenim“. Krajnje je vrijeme da se Konakovićev raštimani orkestar sastavi i uhvati ukoštac s problemima od interesa za građane Sarajeva ili će, vrlo brzo, snositi političku odgovornost za lažna obećanja.

Svaka prepreka - ministar manje u Konakovićevoj vladi

Raštimani orkestar

Mlada bh. plivačica&nbsp;Lana Pudar&nbsp;ostvarila je još jedan sjajan uspjeh - postala je viceprvakinja Evrope za juniorke u Rimu. Dionicu od 200 metara isplivala je za 2:09:59, a od nje je bila bolja samo Ruskinja Anastasija Markova, koja je imala vrijeme 2:08:41.&nbsp;Ono što posebno raduje bh. sportsku javnost jeste činjenica da je Lana Pudar bila najmlađa učesnica finalne utrke.Na takmičenju koje se održava u glavnom gradu Italije fenomenalna Mostarka plivala je i u polufinalnoj grupi s prvom favoritkinjom za zlatnu medalju Markovom, a upravo su njih dvije završile kao dvije vodeće plivačice i ušle u finale. Rođena je 19. januara 2006. godine u Mostaru. Članica je Kluba vodenih sportova ''Orka'', a u žižu ne samo domaće nego i svjetske sportske javnosti dospjela je u novembru 2020. godine. Na plivačkom mitingu “Mladost 2020” u Zagrebu u disciplini 100 metara leptir, s vremenom 57,86, oborila je rekord mitinga star 11 godina i seniorski rekord BiH. Postavila je i novi državni rekord na 50 metara, 100 metara i 200 metara delfin za djevojčice.

Naša mlada plivačica osvojila srebrenu medalju na EP

Pudar: Do medalje stigla kao najmlađa plivačica u svojoj kategoriji

Lana Pudar: Bazen pun medalja

Izglasavanjem Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici poslanici u Skupštini Kosova svoju državu svrstali su na listu demokratskih, evropskih zemalja u kojima se, osim odluka najviših pravosudnih institucija, poštuju i žrtve genocida te prepoznaje potreba da se genocid više nikad i nigdje ne ponovi.
S razlogom, najviše ponosa zbog ovakvog ishoda glasanja pokazali su predstavnici bošnjačke zajednice, među kojima zastupnica u Skupštini Kosova <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Duda%20Balje&amp;">Duda Balje</a>, koja već godinama zauzima jedno od najistaknutijih mjesta. Oni su i inicirali usvajanje dokumenta, kojim se izražava solidarnost s patnjama Bošnjaka u BiH.

Predsjednica skupštinske Komisije za ljudska prava kazala je za “Avaz” da je Kosovo na ovaj način pokazalo spremnost i zrelost da prihvati istinu. Stanovnici ove države istinu o događajima na Balkanu možda ponajbolje i razumiju, jer i sami su se suočavali s kreatorima zla iza kojeg su ostali ratni zločini, genocid, masovne grobnice, etnički čiste teritorije… 

Balje je doktorica ekonomskih nauka i zastupnica u Skupštini Kosova već četvrti mandat. Predsjednica je Socijaldemokratske unije. Supruga je i majka troje djece.&nbsp;

Pokazala najviše ponosa zbog izglasavanja Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici

Duda Balje: Na strani istine

Da li će RS biti ukinuta? Da li će se RS otcijepiti? Da li će se <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BiH&amp;">BiH</a> raspasti? Hoće li biti formiran treći entitet? Hoće li konstitutivni narodi biti ukinuti?
Ovo su neka od glavnih pitanja koja već dvije i po decenije dominiraju javnom scenom u BiH i predstavljaju osnov političkih sukobljavanja, medijskih analiza, javnih panela, publicističkih djela, akademskih disertacija...
Prošle sedmice zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD u Uredu za Evropu i Evroaziju Metju Palmer (Matthew) sastao se s bh. političarima kako bi razgovarali o izmjenama Izbornog zakona. Potreba za tim nametnula se još prije 12 godina, nakon presude “Sejdić - Finci” i potvrde o diskriminatornom karakteru bh. ustava, ali čitava stvar dodatno je zakomplicirana kada je izmjene, zbog slučaja “Komšić“, HDZ uvjetovao omogućavanjem da svaki konstitutivni narod zasebno bira članove Predsjedništva.
U kakvoj vezi su ova dva primjera? Pa, dok se, s jedne strane, u javnosti konstantno kreira narativ da je BiH pred apokaliptičnim scenarijima ukidanja i otcjepljenja, što bi značilo urušavanje kompletnog državnopravnog poretka, s druge je Dejton toliko „čvrst“ i „stabilan“ da mu 12 godina s mjesta nisu u stanju pomjeriti ni tako jedno banalno pitanje poput diskriminatornog izbora članova Predsjedništva.
Problem leži u činjenici da je postojeći ustav rezultat zamrzavanja rata i što nijedna strana nije posve zadovoljna njegovim rezultatom. To se, poslije oružane, manifestiralo u kontinuiranu verbalnu borbu između državnopravnih i nacionalnih politika, u kojoj svaka strana iščekuje geopolitička čuda i svoju konačnu pobjedu ili, pak, radi vlasti, podmuklo zloupotrebljava iščekivanja kod svoje glasačke publike. No, sve to skupa liči na ratnike koji jedni na druge pucaju iz praznih pušaka.
Realnost jeste da je rat završio 1995., a da u Dejtonskom sporazumu jesu naš ustav i državno uređenje. 
Da, on jeste diskriminatoran, nepravedan, karta za nefunkcionalnost, ali je to sve što imamo. Niko drugi ga neće promijeniti dok se sami ne dogovorimo šta i kako želimo da promijenimo u njemu, ako se dogovorimo. Ako ne, neće ni biti promijenjen. I tu je kraj priče.

Realnost jeste da je rat završio 1995. i da je Dejton naš jedini ustav

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Skupština Kosova usvojila je Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici uoči obilježavanja 26. godišnjice zvjerstava koja su počinili pripadnici Vojske i MUP-a RS. Civilizacijski čin podržalo je 89 zastupnika od 120, obavezavši se da će zabraniti negiranje genocida i da će se solidarizirati s patnjama Bošnjaka. Negiranje genocida je, po mnogima, završna faza genocida, ali i prijetnja da se novi genocid može ponoviti. Kosovski parlament je to shvatio, ali ne i, recimo, Skupština Srbije, odnosno zvanični Beograd, koji je usvajanje Rezolucije o Srebrenici doživio kao provokaciju.Pravomoćnim presudama zlikovcima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, ali i mnogima prije njih, potvrđeno je ono što Srbija i veći dio srpskog naroda uporno neargumentirano negira. Štaviše, političari srpske provenijencije utrkuju se u falsificiranju historije i što monstruoznijim konstrukcijama. Ali to je već njihov problem. Cijeli civilizirani svijet dobro zna šta se događalo u Srebrenici u julu 1995. godine i ko su glavni protagonisti nezapamćenih zlodjela na evropskom tlu od sloma Trećeg rajha. Možda je iluzorno i očekivati da će aktuelni srpski režim, s Aleksandrom Vučićem na čelu, povesti svoj narod putem katarze i suočavanja s prošlošću. Njemačka je nakon holokausta nad Jevrejima pokazala kako se odgovornost cijele nacije prenosi na pojedince, a decenijama poslije Adolfa Hitlera i njegovih sljedbenika njemački zvaničnici poštuju svaku žrtvu i javno iskazuju svoj pijetet. Epilog je to Nirnberškog procesa. Zašto nemamo isti epilog nakon presuda Haškog tribunala? Neko je nedavno dao slikovit odgovor na to pitanje. Poslije Hitlera u Njemačkoj na vlast nije došao Jozef Gebels (Joseph Goebbels), kao što je u Srbiji nakon Slobodana Miloševića uvijek tinjao duh njegovog režima.

Usvojena Rezolucija o osudi genocida u Srebrenici uoči obilježavanja 26. godišnjice počinjenih zvjerstava

Kosovska solidarnost

<a href="https://avaz.ba/tag/5150/evropsko-prvenstvo">Fudbalska reprezentacija Italije plasirala se u finale Evropskog prvenstva</a> pobjedom protiv Španije nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, <a href="https://avaz.ba/tag/14264/gianluigi-donnarumma">a junak “Azura” bio je golman Đanluiđi Donaruma (Gianluigi Donnarumma)</a>, koji je odbranio odlučujući jedanaesterac Alvaru Morati.
U penal seriji prvo je golman Španaca Unai Simon zaustavio Manuela Lokatelija (Locatelli), ali je na drugoj strani odmah potom Dani Olmo poslao loptu preko gola. Do pete serije su svi izvođači bili precizni, da bi onda Donaruma zaustavio Moratu, dok je Žoržinjo (Jorginho) potvrdio pobjedu Italije.
Donaruma je nakon utakmice izjavio da je proučavao španske izvođače penala s trenerima golmana, ali ipak, tu je, kako kaže, malo i do instinkta. A gledao je sve, od govora tijela, prije penala, do ponašanja izvođača.
Đanluiđi Donaruma rođen je 25. februara 1999. u Kastelamare di Stabiji, gdje je u lokalnom Kastelamareu učio golmansku abecedu. Kasnije, lopta ga je 2013. odvela u omladinski pogon Milana. U prvi tim “Rosonera” prekomandiran je dvije godine kasnije, a trenutno je slobodan igrač. Karijeru će nastaviti u PSG-u.

Odbranio odlučujući penal Morati

Đanluđi Donaruma: Igrač odluke

Nakon tri godine borbe s okoštalim, kriminaliziranim i bezosjećajnim sistemom, <a href="https://avaz.ba/tag/25043/david-dragicevic">porodica ubijenog dječaka Davida Dragičevića</a>doživjela je prvi nagovještaj pravde. <a href="https://avaz.ba/tag/54007/suzana-radanovic">Hrabra Davidova majka Suzana Radanović, žena koja se u borbi za istinu o smrti svoga sina</a> nije povlačila ni pred policijskim kordonima u Banjoj Luci, izrazila je radost što je bila u mogućnosti da u Državnom tužilaštvu da izjavu u svojstvu svjedoka i što je vidjela spremnost da se istraga konačno obavi profesionalno, a ubistvo dječaka Davida rasvijetli.
Davidovi roditelji Davor Dragičević i Suzana Radanović od početka biju tešku, neravnopravnu bitku u državi u kojoj se, osim korupcije i kriminala, pokušavaju zataškati i na krivi trag usmjeriti i tako teška krivična djela poput ubistava djece. Nakon gušenja protesta u Banjoj Luci, ogorčena porodica ekshumirala je Davidovo tijelo i sahranila ga u Austriji, svoju borbu nastavljajući pravnim putem, uz pomoć advokata Ifeta Ferageta, čovjeka koji je svojim radom i upornošću zadužio ne samo one koje zastupa već i sve nas.
Borba majke Suzane i oca Davora, iako mukotrpna i teška, nije samo njihova već i svih nas koji sanjamo državu u kojoj je zakon isti za sve i u kojoj naša djeca barem neće morati strahovati za vlastiti život.

Bije tešku bitku za istinu o smrti sina Davida Dragičevića

Radanović: Nakon tri godine prvi nagovještaj pravde

Suzana Radanović: Borba za našu djecu

Svakog čuda za tri dana dosta, pa su tako i vijesti da stanovnici BiH po dozu lijeka, koji će ih zaštititi od narednog vala koronavirusa, putuju u susjednu Srbiju. Postala je potpuno uobičajena pojava da sarajevska Zetra, ali i drugi punktovi za imunizaciju u državi zjape prazni, dok se građani BiH susreću pred domovima zdravlja u Priboju, Prijepolju, Malom Zvorniku i drugim srbijanskim gradovima. Tamo se još čude i ne kriju oduševljenje zbog činjenice da su duže čekali na granici nego u redu za vakcinaciju ili što se neko sjetio da, osim besplatnih vakcina, ispred punkta za vakcinaciju osigura i flašice vode nakon napornog puta iz Bosne.U Bosni je, opet, nekada bilo sramota pružiti ruku. Naši preci su se kroz historiju borili s neimaštinom, ali je ponos bio jači od potrebe da se zatraži milostinja. Danas to rade i državni funkcioneri, moleći države koje su na vrijeme mislile o zdravlju svojih građana za vakcine i ponosno se šepureći nakon što na Sarajevski aerodrom stigne neka pošiljka. Sramota je odavno postala nepoznat pojam u krugu nesposobnih, dobro plaćenih, pa i bezobraznih zvaničnika koji ne vide ništa sporno zbog činjenice da za više od godinu, koliko traje pandemija, pored 14 vlada, ministarstava zdravstva i kriznih štabova, nismo uspjeli zbrinuti preživjele. Zbog crnih brojki, koje su nam svjetske organizacije i predviđale, zbog blizu 10.000 preminulih, niko još ostavku nije ni ponudio, a kamoli je, barem iz moralnih razloga, podnio. Umjesto toga, ponovo smo u začaranom krugu obećanja o stotinama hiljada, pa i milion vakcina koje nam stižu iz Grčke, SAD, Slovenije, Hrvatske… Kome može biti svejedno zbog toga što gledamo gotovo identičan scenarij od prošle godine!? Dok laboratorije u BiH bilježe prve slučajeve mnogo opasnijeg delta soja koronavirusa, sve je manje vremena da spremno dočekamo novi val i zaštitimo barem najrizičnije grupe stanovništva. To više nije pitanje odgovornosti nadležnih koji ne znaju, ne mogu ili neće da reagiraju energičnije, već i svakog od obveznika doprinosa za zdravstvo u koje se godišnje usmjeravaju stotine miliona maraka.

Ćamil Pršeš: Glas poniženih boraca

Gladna djeca komunizma

Puna usta zlata

Đanluiđi Donaruma: Najbolji igrač Eura

Kada Hotić: Majka pred kojom se šuti

Grad mrtvih

Sjećanje ne umire

Hasna Fejzić: Ponos i prkos heroine

Raštimani orkestar

Lana Pudar: Bazen pun medalja

Duda Balje: Na strani istine

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Kosovska solidarnost

Đanluđi Donaruma: Igrač odluke

Suzana Radanović: Borba za našu djecu

Je li vas sramota

Kolumne

Ćamil Pršeš: Glas poniženih boraca

Gladna djeca komunizma

Puna usta zlata

Đanluiđi Donaruma: Najbolji igrač Eura

Kada Hotić: Majka pred kojom se šuti

Grad mrtvih

Sjećanje ne umire

Hasna Fejzić: Ponos i prkos heroine

Raštimani orkestar

Lana Pudar: Bazen pun medalja

Duda Balje: Na strani istine

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Kosovska solidarnost

Đanluđi Donaruma: Igrač odluke

Suzana Radanović: Borba za našu djecu

Je li vas sramota