Akcija Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) „Pero“ samo je dokaz apsurdnosti sistema i države u kojoj živimo. Bukvalno klasična trgovina nezakonitim diplomama, koje su u Krajini izgleda počele nicati kao gljive poslije kiše, tek sada dolazi na naplatu. A o mutnim radnjama obrazovnih centara širom države znalo se i govorilo godinama. Diplome su se štancale, studenti i inženjeri postajali preko noći. Ne samo u Krajini, nego širom države. Od Tuzle pa do Travnika. Na stotine je privatnih i sumnjivih obrazovnih institucija.Pri tome, mnogi su već zgrnuli milione maraka. Svjesno varali i varaju državu. Radili su i rade šta su htjeli.Iako se konačno neko hrabar sjetio da presiječe ovu očiglednu pošast, pitanje je zašto se čekalo godinama. Očigledno je da je istraga SIPA samo vrh ledenog brijega i da se tek zagrebalo po površinu.U državi kakva je BiH sada je teže naći legalnu, nego ilegalnu diplomu. Svi su sumnjivi. Kupuje ko stigne. Hoću da sam električar, cijena 1.500 maraka ili diplomirani ekonomista za 13.500 maraka. Mnogi se i cjenkaju. Nude popuste na akciji. Rekli bismo i smiješno i žalosno. Čak je objavljen i cjenovnik usluga. Koštaju od od 1.000 do 25.000 maraka i o tome je znala cijela Krajina.SIPA je uhapsila i pritvorila prodavače, ali šta je onima koji su ih kupovali. Onima koji su davali pare a znali su šta kupuje. Šta je profesorima koji su potpisivali ocjene. Vrijeme je da se se takvima pokuca na vrata.

Klasična trgovina nezakonitim diplomama, koje su u Krajini izgleda počele nicati kao gljive poslije kiše, dolazi na naplatu

Diplome na akciji

Reklo bi se da nema poštenijeg i efikasnijeg sistema od ovog našeg u Bosni i Hercegovini! Tako se bar čita iz slučaja Fikreta Dedića iz Dobrog Sela kod Bužima, koji je ovih dana otpremljen u zatvor jer je svojevremeno zatečen kako siječe drva u šumi na koju vlasništvo polaže država.&nbsp;&nbsp; Fikret je osuđen na šest mjeseci zatvora jer je, eto, oštetio državu. Država je, dakle, pokazala mišiće i ko god se usudi dirati u njena drva, kamenje, pijesak, vodu, zrak… bio to Fikret, Huso ili Haso, kako sada stvari stoje, ima da odgovara. Važno je da je sve po zakonu i pravilima, kažu zakonodavci.&nbsp;Tako će nadležni sud koji je Fikreta Dedića poslao u zatvor, kad bude pravio godišnji izvještaj o radu, ovaj slučaj evidentirati u rubrici riješenih predmeta „protiv kriminala“, a državni, tačnije federalni ministri hvaliti se kako je slučaj „Dedić“ poruka svima koji pomisle da od države nešto „hapnu“ pa makar i naramak drva, da će završiti iza rešetaka. Ustvari, svi osim onih koji su već „hapnuli“.
Osim onih koji su godinama planski uništavali, a potom prisvajali državni grunt, počev od nekadašnjih privrednih giganata, do hotela, odmarališta, šumskih i poljoprivrednih dobara, rijeka i rječica i čega sve ne. Onih koji i danas, po uhodanim metodama, svjesni da njihovoj moći zakon neće ništa, državu pljačkaju na porezima, tenderima, na asfaltiranju puteva, postavljanju bandera, prodajama i preprodajama svega što se zove državnom imovinom. 
Još se u Tuzli prepričava slučaj Ibre iz Vlasenice koji je pred kraj rata zbog ukradene vreće krompira osuđen na tri mjeseca zatvora i koji se godinama poslije krio od izvršenja zatvorske kazne. Dok je Ibru po kolektivnim centrima ganjala policija da ga strpa iza rešetaka, u ladicama nadležnog suda u Tuzli čekala je i dočekala zastarijevanje jedna od presuda u poznatom slučaju višemilionskog kriminala.
Fikret Dedić ovih je dana smješten u zatvor jer je sjekao drva u državnoj šumi. I Ibro iz Vlasenice odležao je zatvorsku kaznu. Onaj što je zavrnuo milione u Tuzli je bio i ostao slobodan čovjek, kao i mnogi slični njemu.
Zna li iko čemu, odnosno kome su namijenjeni zakoni BiH?

Država je pokazala mišiće i ko god se usudi dirati u njena drva, kamenje, pijesak... ima da odgovara

Kradljivci drva u zatvoru, otimači milionskih dobara na slobodi

Na adresu prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, uglednog i vrhunskog ortopeda, nedavno je stigla pozivnica za učešće na velikom kongresu u Istanbulu koji se organizira pod motom „U mojim rukama“.
Gavrankapetanović će biti moderator i predavač, jedini s prostora BiH, koji je potcrtao da će u prijestonici Turske predstavljati svoju domovinu. Uspjesi ljekara, sportista, naučnika... stotinu su puta vredniji od jalovih diplomatskih posjeta političara koji u inozemstvo najčešće idu samo da im zadnjica vidi put.
Ulaganje u nauku, kulturu, medicinu, sport... je ulaganje u promociju države. Nema bolje promocije BiH od predavanja Gavrankapetanovića u Istanbulu, jer će ga s pažnjom pratiti hiljadu mladih ortopeda i traumatologa.
Mladim ljekarima, pogotovo onima koji su na početku karijere, zauvijek će u sjećanju ostati riječi vrhunskih stručnjaka. Jedan od njih je Gavrankapetanović, a njegova domovina je BiH.
Zbog toga nas ne čudi kada vrhunski ljekar kaže kako mu je srce puno što ima priliku da predstavlja našu državu. Kamo puste sreće da svi oni koji idu u inozemstvo imaju u srcu državu iz koje idu i koji je žele predstaviti u najljepšem svjetlu. Gavrankapetanović će to sigurno učiniti i zbog toga moramo biti ponosni na njega i njegov uspjeh.
Profesor Gavrankapetanović nebrojeno je puta potvrdio svoj profesionalizam. Rođen je 10. septembra 1962. godine.&nbsp;

Uspjesi ljekara, sportista, naučnika...  vredniji od jalovih  posjeta političara

Gavrankapetanović: Jedini predavač s prostora BiH

Ismet Gavrankapetanović: Kamo puste sreće da su nam svi takvi

Ne tako davno, slučajno naletjeh na sjajno istraživanje koje načini Elameri Škrgić-Mikulić. Tema kojom se Elameri bavi je “Ko je najviše ginuo u BiH 1992.-1995. godine?“ Naravno, kakvi smo pogani, mi jedva da se i oko mrtvih možemo dogovoriti, svako ima neko svoje viđenje, svoje procente. No, začudo, a i interesantno, ovo istraživanje je postavljeno tako da rezultira na sasvim neočekivan način. U proteklom ratu, ustvari, najviše je stradala jedna grupacija koju rijetko susrećemo u statistikama. Novinarka njih, potpuno tačno i opravdano, prepoznaje kao „posljednje Jugoslovene.“

<h2>Zakletva je vječna, nije pašteta</h2>

Riječ je o posljednjim pionirima <a href="https://avaz.ba/tag/1597/jugoslavija">Jugoslavije</a>, o posljednjim dječacima i djevojčicama koji su nosili pionirske kapice i marame, a koji su u trenutku svoje pogibije imali između 20 i 24 godine. Položili su zakletvu jednoj zemlji, a poginuli su boreći se za neku drugu. Toj drugoj zemlji, često, nisu ni stigli dati zakletvu. Kakva tužna sudbina. Među onima koji su se zakleli na vjernost Jugoslaviji sam i ja. Nismo rijetkost. Ali su rijetki oni koji su joj vjerni i danas. Nema veze što ta zemlja ne postoji. Zakletva je vječna, nije pašteta, nema rok trajanja. Daš zakletvu jednoj zemlji, a onda moraš drugoj. Ima nešto neetično u tom procesu. Šta bi značila moja zakletva Bosni i Hercegovini, ako sam čovjek koji bi tako lako pogazio onu prošlu, pionirsku i vojničku? Prema zvaničnim podacima, u ratu je poginulo 96.895 ljudi. Ova cifra se obično dijeli na Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale, ali ako zanemarimo tu podjelu, onda uviđamo da su najviše ginuli oni koji su u ratu imali između 20 i 24 godine. Poginulo ih je skoro 13.000. Bili su to naši posljednji pioniri mali.

<a href="https://avaz.ba/tag/2749/bosna-i-hercegovina">Bosna i Hercegovina</a> je ostala bez jedne četvrtine tih osoba koje su rođene između 1968. i 1977. godine. Ako se porede podaci popisa stanovništva 1991. i 2013. godine, u Bosni i Hercegovini živi oko 115.000 manje pripadnika generacije o kojoj pričamo. Neki od tih posljednjih pionira su poginuli, neki odselili, ali bitno je da nisu više tu, u svojoj novoj/staroj domovini, nasljednici Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Godine 1991. ovdje je živjelo 360.008 osoba starosne dobi od 20 do 24 godine. Te osobe su za popis 2013. godine imale između 42 i 46 godina, a popisano ih je svega 244.524. Razlika od 115.484 je poražavajuća, naročito ako znamo da ih je u ratu stradalo „samo“ oko 13.000. Nameće se samo jedan zaključak. Više su u miru Bakir, Milorad i Dragan uspjeli da otjeraju te generacije vani nego sam rat. Statistički gledano, načinili su etničko čišćenje generacije koja je i nosila pionirsku maramu, ali i dočekala kraj rata u najvećoj fizičkoj i psihičkoj potenciji.

<h2>Nemoj meni da cmizdriš, majke ti</h2>

Evo, još jedan u nizu užasnih podataka. Od ovih poginulih, kako ih Elameri tačno prepoznaje - “posljednjih Jugoslovena”, najveći broj je u trenutku smrti imao 20 godina. Himna “Hej, Slaveni, još ste živi…” umalo nije potpuno izgubila smisao. Oni koji misle da je ta himna svakako davno izgubila smisao, neka poslušaju ring-ton na mom mobitelu. Ta himna će uvijek za mene imati romantično-nostalgični smisao. Meni dovoljno. Kaže mi drug, glumac iz Beograda, kako ne može prežaliti Jugoslaviju. Slušam ga, trajala je ta njegova jadikovka neke tri pive, a onda ga priupitah da mi kaže kako se izjasnio na zadnjem popisu. Kaže: “Kao Srbin”. “E vidiš”, rekoh, “ja kao Jugosloven. Nemoj meni da cmizdriš i kenjaš, majke ti!”.

Statistički gledano, načinili su etničko čišćenje generacije koja je i nosila pionirsku maramu, ali i dočekala kraj rata u najvećoj fizičkoj i psihičkoj potenciji

Naši su ginuli najviše

„Sarajevo je Teheran. Ustvari, Teheran je ljepši, ima manje džamija.“&nbsp;&nbsp; Da napravimo anketu u Sarajevu u kojoj bismo pitali građane znaju li ko je to izjavio, smijem se zakleti da bi 95 posto odgovorilo tačno: Milorad Dodik.
Ako se pitate zašto spominjemo staru, prežvakanu priču, objasnit ću vam ukratko. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik u intervjuu „Dnevnom avazu“ objavljenom jučer našoj urednici, između ostalog, rekao je sljedeće: 
- Ja ne mrzim niti jednog Bošnjaka. Ja ne mrzim nikoga. To što je nekome u Sarajevu trebalo da pravi babaroge pa izabralo mene, to je njihov problem. Ja sam svoj odnos prema ljudima pokazao u najtežim trenucima. Ali, ja sam politički predstavnik jednog naroda i naravno da pokušavam da izborim poziciju za taj narod, ne ugrožavajući bilo koga drugog.

Polako, predsjedniče, polako, nemamo amneziju.&nbsp;&nbsp;Dakle, nakon vrlo korektne izjave u kojoj izgovarate da ne mrzite nikoga (pa ni Bošnjaka), što je jedna od najljepših osobina svakog živućeg smislenog bića, kažete da je neko od Vas napravio babarogu. 
Sad ponovo pročitajte prvu rečenicu i recite ko je to od Vas pravio babarogu, odnosno, je li to neko trebao nakon samo ove tvrdnje. A, znate i sami, imali ste ih još mnogo. Novinari su tražili od Vas da pojasnite šta ste mislili, jeste li to zaista mislili, mislite li da ste možda pretjerali, pozivali Vas u šetnju Sarajevom koju biste a priori odbili. Vaš odgovor ovisio je o raspoloženju, nekad biste bili žešći, a nekada malo spuštali loptu. No, nit ostaje.
Namjerno neću da ponavljam te Vaše teze jer ne želim to da radim ni Vama ni našim čitaocima, a i želim Vam objasniti jednu od istina o nama, Sarajlijama: nismo zlopamtila. Istina, često nas to mnogo košta. 
Prigrlili smo mnoge, pa smo to skupo platili. Pustili mnoge, pa nam to sad nabijaju na nos kao da smo ih otjerali. Ali dobro, mi znamo ko je ko, i u Bošnjaka, a i u Srba, pa i Hrvata. Nemojte nas potcjenjivati.

Dok pišem ove retke, mediji su objavili da je Đorđe Balašević doživio infarkt. Neovisno o tome slušamo li njegove pjesme ili ne, Balašević je veliki umjetnik, veliki čovjek i veliki prijatelj Sarajeva. Tri godine nakon završetka pakla, 1998., on dolazi u Sarajevo održati koncert. Upozoravali su ga da ne ide „jer mu se sprema antentat“, ali su ga i Novosađani ispratili i rekli pozdravi naše prijatelje u Sarajevu. Ostala je upamćena i citirana njegova tadašnja izjava:&nbsp;&nbsp; - Ipak, ja sam rekao doći ću, oni su pitali da li se bojim, osvanuli su to jutro u štampi natpisi: 'Na Balaševića se sprema atentat u Sarajevu'. Ali, samo da vam kažem... Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo. Vidite, djeco, OK, ja idem i to je zapisano i to tako mora biti... Ne bojiš se za svoj život, ne bojiš se atentata? Ja kažem, ako je to cijena da dva dana budem na nišanu nekog luđaka, oni su mogli pet godina da budu na nišanu... Eto i meni načina da bar dva dana budem Sarajlija...".

Ljude dijelim na dobre i loše (patetiko, gadna li si, ali to je istina), ne na vaše i naše, gradove na lijepe i manje lijepe, države isto tako, zločince nazivam pravim imenom, a Balaševića ne svrstavam jer to želim, nego jer ste me natjerali da nađem primjer: spominjem ga jer dolazi tada iz Srbije, iz Novog Sada. I u čemu je problem? A balaševića je mnogo. I sigurna sam da Vi to znate.&nbsp;&nbsp; A evo Vam i možda Vama bliskiji i draži primjer – Aleksandar Vučić. Šetao Sarajevom, obilazio džamije i crkve. I eno ga i dalje zastupa interese svog naroda, kako to volite reći. I šta Sarajevo ima s tim?
Iako za Vas ne mogu glasati, niti Vas birati, poštujem Vas kao jednog od tri naša predsjednika. Poštujem Vašu odluku da ne želite šetati Sarajevom, neću Vas ni zvati da to uradite, niti mi smeta ako budete, potpuno sam indiferentna prema tome. Ali nemojte nam govoriti da je od Vas neko napravio babarogu. Sami ste to uradili. 
A znamo i mi, Sarajlije, šta je politika... 
Kad smo već kod nje, sjetih Vas se dok sam izvještavala iz Narodne skupštine Republike Srpske, neka je 1997. pa 1998. godina u pitanju. Tada ćete biti mandatar za predsjednika Vlade RS. Da, sjećam se i glasanja i pregovora, a vjerujem da ih se sjećate i Vi. Da politika je...

Ne biram Vas, ali Vas poštujem kao jednog od tri predsjednika naše i Vaše Bosne i Hercegovine, poštujte i Vi nas

Puls sedmice: Pismo predsjedniku Miloradu Dodiku

Svaki čovjek u starosti i osobito kad ima potomke intenzivno misli o ljudima koji su mu bliski, a to je misao s brigom, osobito teškom u ovom našem vremenu totalnog poremećaja svih ljudskih vrijednosti u kojem je opasnost najčešće stanje s kojim se čovjek susreće, pa su sjećanja na bliske ljude puna nelagode i brige o tome šta će s njima biti i kome ih ostavljamo. Samo ono što se misli i o čemu se govori kad su u pitanju sjećanja na djetinjstvo sadrži sretne životne momente, radosna sjećanja i predstavlja osvježenje i tijela i duše. Kad je u nas i naše društvo pukao drugi grom nakon one ustaške strahovlade, to jeste kad je došlo do srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhamed</a> je doživio još jedan stres, potresno svjedočenje o bezumnosti i zločinačkoj prirodi ljudske naravi koja proizvodi nacionalističke strasti.

<h2>Tretirani kao materijal za ostvarenje svojih planova </h2>

Naime, vraćajući se nakon rata i ostavke koju je dao na položaj ambasadora svoje zemlje u Velikoj Britaniji u Bosnu i Hercegovinu, i to kombijem u kojem je nosio i nešto svoje prtljage i svojih papira, Muhamed je putovao preko Knina i u tom gradu, upravo na Uskrs, susreo se s velikim brojem svojih sugrađana, Banjalučana katolika i muslimana, a među njima i s trojicom svojih veoma dragih prijatelja.

Kad se pročulo u gradu da je njihov Tunjo došao, okupila se velika grupa izbjeglica iz Banje Luke i iz sveg glasa, misleći da je njihov Tunjo neki važan funkcioner tadašnje vlasti u njihovoj državi, zavikala uglas: „Tunjo, vadi nas odavde, ovdje nas je doveo i strpao u tuđe kuće <a href="https://avaz.ba/tag/8568/franjo-tudman">Tuđman</a>, da mu popunimo prazninu koja je nastala izgonom Srba. Mi ovdje ne možemo i ne želimo ostajati i želimo da se vratimo u svoj grad, makar on bio pod srpskom vlašću. Svejedno nam je jesmo li pod Tuđmanom ili <a href="https://avaz.ba/tag/115/slobodan-milosevic">Miloševićem</a>.“ Taj događaj je na Muhameda ostavio pretežak utisak, pogotovo što ni hrvatska ni bošnjačka vlast nije pokazivala interes da se zločin nad tim ljudima ispravi, nego ih je tretirala kao materijal za ostvarenje svojih planova. Muhamed je teško doživio činjenicu da je dvanaest njegovih bliskih drugova na razne načine umrlo naprečac, ne podnoseći ponižavajući položaj u koji su bili dovedeni izgonom iz svog grada i totalnom nebrigom njihove vlasti za njihovu sudbinu.

<h2>Đulhanumu zvali majkom i održavali prijateljstvo</h2>

Nažalost, kad čovjek živi duže, kao što je slučaj s Muhamedom, te vrste prijateljstva gotovo da više nema. Pošto je Muhamed bio daleko najmlađi u svojoj porodici, bio je miljenik cijele porodice, ali se istovremeno strogo vodilo računa da ne postane samoživ, tako da su kod njega ukućani razvijali osjećaj solidarnosti sa svim ljudima i u njegovoj kući je nalazilo mjesto i utočište, a veoma često i hranu i drugo što je bilo nužno za normalan život, mnogo njegovih drugova, i to je trajalo od mektepskih do studentskih dana, a i kasnije, jer se takve veze nikada ne prekidaju, one imaju intenzitet koji im omogućava da traju najduže i bivaju najsigurnije.

Muhamed je teško doživio činjenicu da je dvanaest njegovih bliskih drugova na razne načine umrlo naprečac, ne podnoseći ponižavajući položaj u koji su bili dovedeni izgonom iz svog grada i totalnom nebrigom njihove vlasti za njihovu sudbinu.

Muhamedova majka je njegove drugove prihvatala kao svoju djecu i rado ih primala, a mnogi su se kod nje u kući i hranili i noćivali kad bi se zaigrali ili ako nisu imali gdje da prebivaju. Ona je to nastavila da radi i nakon što je Muhamed napustio kuću i grad u kojem je odrastao, tako da su svi njegovi drugovi Đulhanumu zvali majkom i održavali s njom prijateljstvo sve do njene smrti.

<h2>Šta je bilo sa Zagrepčaninom Vanjom Turčićem</h2>

Tako je, naprimjer, Zagrepčanin Vanja Turčić, sin Muhamedovih susjeda u Zagrebu, koji su prema njemu bili ljubazni, a kojeg je Muhamed doveo da neko vrijeme živi kod njegove majke, budući da je u Banju Luku došao da radi, kod Đulhanume stanovao nekoliko godina i hranio se kao njeno dijete, jer ni onda kad je Muhamed otišao iz grada, on nije htio napustiti kuću i svoju novu majku i to je učinio tek kad se oženio. Isto je bilo i s njegovim drugom Zijadom zvanim Hardi, koji je ostao bez porodice i kod Muhamedove majke nalazio uvijek utočište i brižno staranje. Slično je bilo i s mnogim drugim njegovim drugovima kojima su Muhamedova kuća i majka bili i dom i brižni staratelj.

Pošto je Muhamed bio daleko najmlađi u svojoj porodici, bio je miljenik cijele porodice, ali se istovremeno strogo vodilo računa da ne postane samoživ, tako da su kod njega ukućani razvijali osjećaj solidarnosti sa svim ljudima.

Muhamedova majka je njegove drugove prihvatala kao svoju djecu i rado ih primala, a mnogi su se kod nje u kući i hranili i noćivali ako nisu imali gdje da prebivaju

Tunjo, vadi nas odavde, svejedno nam je jesmo li pod Tuđmanom ili Miloševićem

Zbog masovnih odlazaka građana iz Bosne i Hercegovine, već se godinama apelira sa svih strana da postajemo zemlja staraca. Od 2013. godine, čak je više od 210.000 građana napustilo našu zemlju. I dok se u BiH još niko nije ozbiljno uhvatio ukoštac s ovim problemom, dobili smo novi.&nbsp; Iz Udruženja žiranata BiH ovih dana upozoravaju da veliki broj onih koji idu trbuhom za kruhom u svijet, vara banke i žirante podižući kredite koje ne namjeravaju nikad vratiti.
Zabrinjavajuće je da u svakoj općini postoji barem deset takvih nesretnika koji su prevareni. Žirant je danas po život opasna titula.
Pomozi sirotu na svoju sramotu, dug nije drug, izreke su koje, kako i ovaj primjer potvrđuje, nisu slučajno nastale u narodu.&nbsp;
Naš merhametluk i želja da pomognemo drugom, o čemu nas od rođenja uče, odavno su postali neisplativi. Taj naš usud toliko nas je puta koštao glave.
Iz Udruženja kažu da nisu problem odlasci u Ameriku ili Kanadu, jer te zemlje ne dozvoljavaju ulazak ukoliko nisu izmirene sve obaveze. No, većina bh. građana hrli za Njemačku, Švicarsku, Švedsku... Tamo se može i s dugom.
Žiranti će, pak, svoja prava morati tražiti na Sudu dok se ovaj problem zakonski ne uredi.
Za to vrijeme, morat će odvajati od svojih usta, spominjući svakog prvog u mjesecu dijasporca koji je otišao za boljim životom preko njihovih leđa. Ali, preživjet će žiranti nekako, a prevaranta će, kažu u narodu, njegovo opet stići.&nbsp;

Sve je više onih koji pred odlazak iz BiH podižu kredite, koje moraju vraćati žiranti

Dug nije drug

U današnji vakat nije lako biti pošten, dobar, ljubazan i jednostavan čovjek, a pri tome voljeti svoj posao. Jedan od takvih je i poštenjačina Hasan Gvozden, mladić iz Gornjeg Vakufa.&nbsp;I pored činjenice da se rodio bez lijeve šake, uprkos hendikepu, danas je uspješan keramičar, koji svojim znanjem oduševljava i primjer je svima da je sve moguće ako se pošteno radi.
Nije dozvolio da ga nedostatak šake spriječi da bez ikakvih problema obavlja teže poslove. Sve s osmijehom na licu, što je danas rijetkost.
Kaže da su ljudi, nakon što bi pogodio posao, često bili sumnjičavi kako će izvesti radove, koji zahtijevaju dosta preciznosti i pažnje oko mnogih detalja. Ipak, čim bi počeo sa poslom, mušterije bi se odmah uvjerile u kvalitet njegovog rada.
Kako je sam kazao, na terenu nekad zna provesti i po petnaestak dana, ali se ne žali.
I pored negativnog trenda i odlaska mladih iz BiH, Hasan i ne pomišlja na to, jer kaže: “Sunce tuđeg neba ne grije kao naše.”
Jedan od komentara na Facebooku je glasio: “Aferim, momčino, nema ti ravnog.” Prikladno za ovu ljudinu.

Nije dozvolio da ga nedostatak šake spriječi da bez ikakvih problema obavlja teže poslove

Gvozden: Sunce tuđeg neba ne grije kao naše

Hasan Gvozden: Poštenjačina i ljudina na prvom mjestu

Granata laži ponovo je sa srpskih položaja oko Beograda ispaljena u srce Tuzle – Kapiju. Baš kao i ona 25. maja 1995. godine, i najnovije smeće od knjige pukovnika Ilije Brankovića, brata po zločinu generala Novaka Đukića, imalo je blagoslov sljedbenika velikosrpske ideje.&nbsp; 
Umjesto granata i metaka, kako su naučili, velikosrpska fabrika laži već 24 godine pokušava izjednačiti žrtvu i krivca. Krvave događaje devedesetih žele svesti pod mantru “svi su isti i svi su manje ili više činili zločine”.
Mašinerija laži ne preza ni od najgnusnijih gebelsovskih metoda obmane širokih narodnih masa. Pišu se knjige, prave rekonstrukcije masakra, u televizijske emisije dovode polupismeni vještaci, a sve radi negiranja zločina i genocida koji je na tlu BiH počinjen u ime srpskog naroda.
Porodice ubijene tuzlanske mladosti ne traže ništa drugo nego da Srbija zatvori ili izruči pravosnažno presuđenog zločinca Novaka Đukića i tim činom skine odgovornost sa cijelog srpskog naroda. Jer, ako jedna država, u ovom slučaju Srbija, finansira i promovira knjigu zločinca koji brani zločinca, onda je odgovornost na cijelom jednom narodu.
Uprkos presudama, čak i svjedočenjima te javnim nastupima, poput onog Milorada Pelemiša, komandanta zloglasnog 10. diverzantskog odreda Vojske RS, fabrika laži neprestano granatira srca i duše roditelja koji su još živi, sestara i braće, rodbine i svih građana Tuzle.
Pelemiš je, podsjećanja radi, javno rekao kako je najveća izmišljotina da je na Kapiji postavljena eksplozivna naprava. Tuzla je i nakon posljednjeg ataka na njeno biće ponovo bila jedinstvena i dostojanstvena. Baš kao u ono jutro kad su djevojke i mladići sahranjeni u Aleji mladosti. No, ovog puta je državi Srbiji i njenim zvaničnicima jasno i glasno poručeno: “Ne dirajte u našu bol.“ Srbija to može spriječiti samo ako zaustavi fabriku laži i blagoslov zločinaca.

Velikosrpska fabrika laži već 24 godine pokušava izjednačiti žrtvu i krivca

Blagoslov zločinaca

U jasan, precizan i knjiški primjer sebičluka izrastao je posljednjih sedmica Mesud Hrbat zvani Sudo, vlasnik trgovačke kompanije „Penny plus“. Čovjek koji je silne pare zgrnuo u objektima koje je izgradio “na divljaka”, izgubio je bitku, koja bi mogla izazvati lančanu reakciju, koja će voditi do njegovog neslavnog kraja.&nbsp; Sudi je ovih dana Općinski sud u Sarajevu odbio žalbu kojom je htio zaustaviti gradnju Prve transverzale, kao ceste od javnog interesa za građane Kantona Sarajevo, ali i šire. Sud je utvrdio ono što bi svako ko se imalo razumije u pravo – da Sudina tužba nema nikakvog osnova.
Ono što Sudi smeta jeste to što trasa ovog generacijskog projekta prolazi tamo gdje se nalaze njegovi objekti. Ono što dodatno pokazuje njegovu sebičnu karakternu crtu i drskost jeste to što su ti objekti napravljeni nelegalno, što je inspekcija i dokazala.
To Hrbatu nije smetalo da pokuša usporiti, pa čak i blokirati gradnju Prve transverzale, koja bi olakšala život stotinama hiljada građana, koji satima čekaju da uđu ili izađu iz glavnog grada.
Osim što Sudi, dakle, ne smeta da građanima od puta ka Sarajevu ili izvan njega pravi noćnu moru, Sudi ne smeta ni to što time usporava privredni razvoj Kantona Sarajevo. I ne samo Sarajevskog, već i Tuzlanskog, kao i Zeničko-dobojskog kantona, koji bi Prvom transverzalom bili direktno povezani s glavnim gradom.
Ne treba čuditi ako građani, ogorčeni Sudinim sebičlukom, počnu bojkotirati njegove trgovačke lance, a istražni organi se konačno počnu baviti pitanjem: Ko je Sudi omogućio i kako je Sudo uspio bespravno napraviti nekoliko ogromnih objekata na mjestu za koje se već 20 godina zna da će biti moderna cesta!?

Mesud Hrbat Sudo: Primjer neviđenog sebičluka

Svega je bilo u Centru za obrazovanje odraslih u Cazinu. Hoćeš osnovnu - daj hiljadarku, hoćeš srednju - iskeširaj deset puta više. Za diplomu jačeg fakulteta treba se malo potruditi pa umjesto, kako se nekad govorilo, zagrijati stolicu, užare se linije na relaciji kum, rođak, prijatelj, sve do direktora Centra. 
Bježite cure, eto inžinjera, govorilo se nekad, malo u šali, više u zbilji, kad su sve majke htjele udati kćerke za inžinjere. Teško se dolazilo i do inžinjera, a do diplome još teže. 
Davna, slavna vremena. Kad se znanje cijenilo i tek je rijetkima padalo na pamet i pomisliti da se i ono moglo kupiti. No, onih koji bi se time hvalili, nije bilo. To je spadalo u sramotu, takvi su se prezirali, njima niko ne bi vjerovao.
A onda su došla nova vremena. Prodaš njivu, kupiš diplomu, djeci, ženi, sebi, malom od tetke, prvom komšiji. Pa, kao sa švedskog stola, biraš hoćeš li imati SSS, VŠS, VSS...
Tako je Cazin postao najveći obrazovni centar kod nas. Postoji srednja, viša, visoka. I cazinska. Dođeš danas, s diplomom izađeš sutra. U glavi ne moraš imati ništa. Važno je da je novčanik pun.
O tome se godinama znalo i šutjelo. Na osudu su nailazili svi pokušaji da se počne konačno s revizijom diploma. Jer, znali smo da negdje “u našim redovima” ima i onih koji su između ručka i večere “završili” visoke škole.
U jučerašnjoj akciji pronađeno je stotinu nezakonitih diploma. Da ne skačemo prije nego što kažemo hop, vjerovatno ih je nekoliko puta više. 
Za to nam ne trebaju dokazi. Eto, vidite i sami kako nam sve traljavo ide. Na najodgovornijim mjestima počesto su i oni koji su skupili pa kupili. I još se usuđuju s visina pametovati onima koji su sve po redu, osnovna, srednja, fakultet, pa i dalje.
Zato su jednako krivi i oni koji su prodavali i oni koji su kupovali diplome. Jedni su dobili novac, drugi papir, a zajedničko im je da nema tog papira niti tih para na svijetu kojima se može kupiti pamet. I znanje.
A kad smo već kod znanja, pitat će danas mnogi kome je ono potrebno. Svima, ali baš svima. To je jedino što nam, uz kućni odgoj, niko i nikad ne može oduzeti.

Dođeš danas, s diplomom izađeš sutra. U glavi ne moraš imati ništa. Važno je da je novčanik pun

Viša cazinska

Debitantski dugometražni film „Pun mjesec“ bh. reditelja Nermina Hamzagića osvojio je nagradu žirija na „Cottbus Film Festivalu“ u Njemačkoj. Ostvarenje progovara o ličnoj drami, koja je prikaz savremene bosanskohercegovačke stvarnosti.&nbsp;Hamzagić u kontekst stavlja policijsku stanicu kao metaforu, mikrokosmos u kojem se odražava sve ono što se reflektira i na naše društvo u cjelini, pričama koje su relevantne za nas.Ovo je film o pojedincu i promjeni koja nam je prijeko potrebna u društvu te imputira da, mijenjajući sebe, možemo promijeniti društvo.
Simbolično, naš reditelj sa pričom o bosanskohercegovačkoj stvarnosti dobiva nagradu u Njemačkoj, u kojoj se prije nekoliko dana obilježila 30. godišnjica rušenja Berlinskog zida.Danas, kad živimo u Evropi koja nije ujedinjena, a ideje o novim zidovima i dalje postoje, Hamzagić iz jedne male zemlje donosi priču s fokusom na pojedincu koji može bojiti stvarnost onako kako želi, ne amnestirajući se od odgovornosti.
U tom kontekstu, ovo ostvarenje ruši granice, kao naš najbolji ambasador, jer je umjetnost to uvijek najbolje i mogla - progovoriti, pomjeriti, dirnuti onda kad se to niko drugi nije usudio.

Na „Cottbus Film Festivalu“ u Njemačkoj osvojio nagradu žirija

Nermin Hamzagić: Snaga pojedinca

Sloganom „Predsjednica. Jer Hrvatska zna“ (narod će prepoznati zanimljivu sličnost sa sloganom SDA u izbornoj kampanji od prije nekoliko godina), predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović krenula je u borbu za još jedan mandat na Pantovčaku.&nbsp; Odlučna Grabar-Kitarović na startu je pokazala kako će voditi kampanju. Populistički je, naime, preuzela i zasluge svojih prethodnika na putu ka EU te se pohvalila da je „Hrvatsku distancirala u srednju Evropu i Mediteran, gdje oduvijek pripada“.
Iako zvuči malo uvredljivo za nas, prve istočne susjede, jer je Grabar-Kitarović između redova poručila da je uspjela distancirati Hrvatsku od nepoželjnih komšija, među kojima je prva Bosna i Hercegovina, to, nažalost, nije u potpunosti tačno.
Možda jeste Grabar-Kitarović pokušavala uvjeriti, primjerice, predsjednika Izraela ili Francuske da je Hrvatskoj mjesto u srednjoj Evropi, a ne na divljem Balkanu. Ali je, sudeći prema izjavama koje su se pojavile nakon tih sastanaka, pokazala i da joj nije samo želja udaljiti se od njih i pohvaliti se time nego i „povaliti“ svoje susjede.
Tako nije trebalo dugo Emanuelu Makronu (Emmanuel Macron) da nadogradi te izjave, pa BiH proglasi i „tempiranom bombom“. Jer, pobogu, zar treba sumnjati u činjenice koje iznosi Grabar-Kitarović, posebno o ratnicima iz Sirije i Iraka, radikalnom islamu koji prijeti Evropi...
Ako „Hrvatska zna“, kako svojim sloganom poručuje predsjednica, sigurno je i da narod u BiH zna ispravno čitati ono što govori Grabar-Kitarović. S obzirom na blisku nam prošlost, mnogi Bosanci i Hercegovci čestitat će predsjednici što se uspjela distancirati i navući zavjese na prozore Hrvatske od nepoželjnog joj susjeda.
Još samo da nas Kolinda prestane, makar u negativnom kontekstu, spominjati tokom svojih sastanaka po svijetu, možda će balkanski komšiluk konačno malo odahnuti.

"Predsjednica. Narod zna"

Amina Kajtaz s vremena na vrijeme podsjeti na svoje postojanje. Ovog puta to je učinila oborivši državni rekord na 200 metara delfin.
Ona je ovu dionicu u ovoj disciplini otplivala za dvije minute, 10 sekundi i 36 stotinki, a rekord i prvo mjesto uzela je na 47. plivačkom mitingu „Mladost 2019“, koji je održan u Zagrebu, a na kojem je učestvovalo 485 takmičara iz šest zemalja.
Možda bi Amini više pristajalo u ovoj zemlji da puni stupce u rubrici jet set i privlači svojim prirodnim izgledom, ali ne. Ne posustaje mlada plivačica iz Mostara i kao što se ostali sportisti u individualnim sportovima bore s vjetrenjačama, tako ona pliva uzvodno.
Amina je učestvovala na&nbsp;Olimpijskim igrama 2016.&nbsp;u&nbsp;Rio de Žaneiru&nbsp;u disciplini&nbsp;100 metara delfin, gdje također drži državni rekord.&nbsp;Rođena je u&nbsp;Mostaru 31. decembra&nbsp;1996. i kći je nekadašnjeg nogometaša&nbsp;Veleža&nbsp;Seada Kajtaza.
S plivanjem je počela u PK Velež, a možda ne treba ni napominjati da živi u Zagrebu, jer kod nas nema najadekvatnije uvjete za bavljenje svojim sportom.&nbsp;Možda od nje nećemo moći očekivati medalju s Olimpijskih igara, ali ko je god najbolji i u čemu god, zaslužuje svaki respekt.

Oborila državni rekord na 200 metara delfin

Amina Kajtaz: Plivačica uzvodno

Kada je jednom Mišel Platini (Michael) dolazio u Bosnu i Hercegovinu, pohodio je, ni manje ni više, nego Orašje. Posavski gradić koji je tada dobio iz UEFA sredstava plaćen stadion. Slavodobitno se smješkao Iljo Dominković, čovjek koji je bio čelnik bh. kuće fudbala. A zašto i ne bi, napravio je svom Orašju novi stadion. 
Oraški „Labudovi“, kako su ih zvali, nikome nisu bili lagan zadatak, a mnogi su na njima polomili zube, a kao po pravilu imali su vjetar u leđa, s Iljinim potpisom. Mogli su biti i „malo oštriji“ u igri, sudije su nešto „slabije vidjele“, pa je Orašje čak stiglo i do trofeja Kupa BiH. 
Vremenom, stadion je sve manje blještav, Orašje je drugoligaš, a i uloga Ilje je postajala sve manje vidljiva. Bar se tako mislilo. 
Akcija „Var“ je umnogome pokazala kako je centar bh. fudbala ili bar veoma bitan centar baš Orašje. Iljina zaostavština se ne ogleda samo u stadionu. Tu su nove sudijske snage, delegati i kontrolori suđenja. Malo ih je, ali dobro su raspoređeni, po onoj staroj. Svi se u službenim fudbalskim knjigama vode po imenu sela ili naselja, da bi stvar manje bila sumnjiva, a ustvari svi su iz općine Orašje.
SIPA je konačno skresala krila „Labudovima“, koji su potpomognuti iz ostalih krajeva BiH krojili fudbalsku scenu. Dobro skriveni iza medijski slabo praćene Prve lige BiH, radili su šta hoće. Uostalom ovi koji to rade, navikli su da rade godinama i malo toga se tu mijenja.
Poratne godine su donijele sudije za apsolutne vladare, radili su šta hoće. Potom su prestarili za suđenje, pa postali delegati. Tada je odjednom ocjena delegata bila najbitnija pa su opet držali bank. Danas, kada su malo stariji, nisu u penziji, nego je veliki broj bivših fudbalskih sudija ušao na popis kontrolora suđenja. Sada su oni bitni, oni daju ocjenu, pa ih nikako ne možete zaobići u talu.
Uglavnom, jedina stvar koja je u svemu iznenadila je činjenica da se konačno krenulo u obračun. Znale su se tarife, uzimalo se gdje god se stiglo i nije bilo nimalo ustezanja. I da se ne lažemo, lista je mnogo duža, neko je davao novac i tu sigurno odgovornost nije ništa manja.
Na kraju, ovo nije samo slučaj za pravosuđe, nego i za Nogometni savez BiH. Ukloniti sudije, a i klubove koji su s njima sarađivali, bilo bi jedino adekvatno rješenje.

SIPA skresala krila Labudovima

Ovaj izraz opće je poznat pa ga ne treba pretjerano objašnjavati. Njegova personifikacija, kako se to ispostavlja posljednjih sedmica (a vjerovatno i mjeseci), jeste – <a href="https://avaz.ba/tag/17672/agan-bunic">Agan Bunić</a>. 
Predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona i glavni akter niskobudžetnih i kratkometražnih porno-filmova ovih dana upravo je pokazao da njegov obraz trpi puno. Odnosno i ne trpi, njega i ne dotiče.

Čovjek kojeg građani masno plaćaju na funkciji velikog i značajnog Kantona ne vidi problem u tome da mu je danas na „Pornhubu“ objavljen video na kojem se samozadovoljava, a već sutradan se rukuje s visokim domaćim, ali i međunarodnim zvaničnicima koji sve češće obilaze ovaj kanton zbog migrantske krize. 

Ne razumije Bunić zašto bi skandal s porno filmom bio razlog njegove ostavke. Ne razumije Bunić da njegov nemoral više nije ni važan, već to što degradira, omalovažava i obesmišljava funkciju koju obavlja.

Ne vidi problem da se njegove kolege i građani crvene zbog njegove bruke koja je prešla granice naše države. Nikakav mu to nije znak da podnese ostavku i sakrije se na duži vremenski period. 

Da Bunić trpi svašta i da mu san pokvariti ne može ništa, dokazuje i primjer uhljebljivanja raznih tuđih (a vjerovatno i svojih) ljubavnica po javnim institucijama, kompanijama, ustanovama, dok sinovi šehida i ratnih heroja godinama čame na biroima.

To što u Krajini trenutno najveće pare zarađuju prijevoznici na međunarodnim linijama Buniću nije bilo zvono za uzbunu. Svaki dan stotinjak mladih (ali i starijih) Krajinu napusti, a Bunić svaki dan nekome svom nađe ili izmisli radno mjesto.

On se, vjerovatno, nikad u svom životu nije zacrvenio od stida, niti razumije zašto bi. Možda je već sinoć snimio novi uradak i poslao nekoj od djevojaka za koju misli da joj se sviđa. Možda već sutra ispliva novi video, nakon kojeg Bunić opet neće shvatiti šta to radi pogrešno.

Možda već danas zove i smišlja kako nekoga uhljebiti na izmišljeno radno mjesto. A možda danas neko dijete šehida i heroja pakuje kofere i odlazi van ove države, tamo gdje se javni funkcioneri vode obrazom. A ne vlastitim interesom.



 

&nbsp;

Diplome na akciji

Kradljivci drva u zatvoru, otimači milionskih dobara na slobodi

Ismet Gavrankapetanović: Kamo puste sreće da su nam svi takvi

Naši su ginuli najviše

Puls sedmice: Pismo predsjedniku Miloradu Dodiku

Tunjo, vadi nas odavde, svejedno nam je jesmo li pod Tuđmanom ili Miloševićem

Dug nije drug

Hasan Gvozden: Poštenjačina i ljudina na prvom mjestu

Blagoslov zločinaca

Mesud Hrbat Sudo: Primjer neviđenog sebičluka

Viša cazinska

Nermin Hamzagić: Snaga pojedinca

"Predsjednica. Narod zna"

Amina Kajtaz: Plivačica uzvodno

SIPA skresala krila Labudovima

Đon obraz

Kolumne

Diplome na akciji

Kradljivci drva u zatvoru, otimači milionskih dobara na slobodi

Ismet Gavrankapetanović: Kamo puste sreće da su nam svi takvi

Naši su ginuli najviše

Puls sedmice: Pismo predsjedniku Miloradu Dodiku

Tunjo, vadi nas odavde, svejedno nam je jesmo li pod Tuđmanom ili Miloševićem

Dug nije drug

Hasan Gvozden: Poštenjačina i ljudina na prvom mjestu

Blagoslov zločinaca

Mesud Hrbat Sudo: Primjer neviđenog sebičluka

Viša cazinska

Nermin Hamzagić: Snaga pojedinca

"Predsjednica. Narod zna"

Amina Kajtaz: Plivačica uzvodno

SIPA skresala krila Labudovima

Đon obraz