Poput Zavidovića, Doboja, Maglaja, Dervente, Banja Luke, Goražda i Gračanica je grad rukometa. Ovdje foliranja nema, ili znaš, ili ne znaš igrati ovaj sport. U prošloj sezoni rukometne Premijer lige BiH, ekipa Gračanice predvođena našim internacionalcem i reprezentetivcem <a href="https://avaz.ba/tag/61664/damir-doborac">Damirom Doborcem</a>, osvojila je prvo mjesto, ali je zastala u pley-ofu i na kraju bila treća.&nbsp;&nbsp;Gračanica je i u novom prvenstvu, bez dvojice najboljih igrača, reprezentativaca Dine Hamidovića i Admira Ahmetaševića opet na prvom mjestu. U subotu je odličnom igrom sa plus četiri gola “skinula” Borca u Banja Luci, i zaposjela vrh tabele. 
Iako on to ne voli da kaže, rad, struku i potpunu posvećenom trenerskom poslu, u RK Gračanicu je unio upravo Damir Doborac. Sa 98 nastupa u reprezentaciji BiH i 400 golova, sa iskustvom igrajući u njemačkim ekipama Magdeburg, Hutemberg, “Cimosu” u Sloveniji, Pratu, Dimanu –Minsk, Šafhauzenu (Doha), Bosna (S), RK Gračanica 2000-te godine s kojom je osvojio šampionsku titulu naše države.
Doborac je 2017. godine došao da Gračanicu, kao igrač-trener vadi iz Prve lige i vrati je tamo gdje joj je i mjesto u Premijer ligu. Došao je na nagovor sadašenjeg predsjednika Nedima Musića, igrao, borio se, pa je 25. aprila, prošle godine doživio tešku povredu koljena, oporavio se i potpuno se posvetio trenerskom pozivu. 
Danas, uz kako kaže dobru upravu, grad Gračanicu, vjerne navijače, za koje tvrdi da ih boljih i sportskijih nema u BiH, Doborac sa momcima, ponovo krči put Gračanice ka šampionskoj titulu BiH.

Bogato rukometno iskustvo uspješno prenio na kolektiv

Doborac: Dugogodišnji bh. reprezentativac

Damir Doborac: Gračanički rukomet vratio u Evropu

Đulhanuma je u novi brak sa Sulejmanbegom Filipovićem dovela sina Ahmeta i kćerke Ćamilu i Zilhu, a Sulejmanbeg sinove Safeta, Husrefa, Ismeta i Ifeta. U tom braku se rodilo troje djece, ali je u životu ostao samo Muhamed, mada je, kako se pričalo, bio sedmanče i veoma mršavo i u najranijem djetinjstvu slabašno dijete.&nbsp;&nbsp; Ostao je ipak živ, prebolivši gotovo sve tada poznate dječije bolesti, povezujući tako svoju braću i sestre u jedinstvenu zajednicu.

Kako se kasnije pričalo, Muhamed je bio mršav, žgoljav, slabašan, ali neobično žilav dječačić, za kojeg je djever iz prvog braka njegove majke Đulhanume Mahmutbeg Filipović, vidjevši ga prilikom jedne posjete svojim bratićima, rekao: “Daješ li ti, nevjesta, ovom malom krušne mrve, evo gotov ti je izdahnuti.” 
Muhamed je unatoč svim tim znakovima kratkog života odolio iskušenjima i ostao živ prebolivši mnogobrojne bolesti, ali sa kuvetom koji je dolazio odnekud da niko nije znao od kuda i kako. 
Ono što je bilo karakteristično i u čemu se sastojala sretna okolnost i najvažniji rezultat ovog braka, bila je izuzetna sloga među ukućanima, mada su potjecali od tri majke i dva oca. Tu slogu i bratsku ljubav oni mogu zahvaliti svom ocu i majci i njihovoj sposobnosti da sve te različite osobe povežu u složnu porodicu. Ova sloga, koja je temeljena na poštovanju i razumijevanju među njima, protezala se i na sve ostale članove njihovog domaćinstva koji su radili u kući i živjeli uz članove porodice. 
Karakteristično je da je, kad se porodica, zbog potrebe školovanja djece koja su dospjela do gimnazije, preselila u Banja Luku, gdje je Muhamedov otac bio postavljen za upravnika poreznog ureda, kuća Sulejmanbega i Đulhanume Filipovića predstavljala uzor sloge, međusobnog razumijevanja i podržavanja i u njoj je odista bilo sreća živjeti, pogotovo što je ta kuća, prema našem starom bosanskom običaju, bila uvijek otvorena za sve njihove mnogobrojne bliže i dalje rođake, prijatelje, komšije, kolege i kolegice njihove djece, zemljake, kao i sve brojne drugove svih članova porodice, tako da je funkcionirala u svakom pogledu na zadovoljstvo svih koji su sa njom dolazili u vezu. 
U kući, kao uostalom u svakom odnosu među ljudima, dolazilo je i do nesporazuma, ali su otac i majka sve te probleme rješavali na taj način da su štićena prava i interesi svakog ukućana, i to jednako, a osobito onih koji su bili slabiji, a svaki odnos nadređenosti, izuzimajući tradicijom održavanog poštovanja starijih, bio je isključen.&nbsp;

<h2>Prisutni u njegovom sjećanju i osjećanjima</h2>

Može se sa pravom pretpostavljati da su upravo navedene okolnosti veoma snažno utjecale na formiranje svih članova porodice, a ponajviše na Muhamedov karakter, na njegov način mišljenja, i gledanja na svijet. 
Muhamed je od djetinjstva naučio da ima brojne rođake, prijatelje porodice, komšije i drugove, da se ne razlikuje od njih, bez obzira na to kakvog su socijalnog, vjerskog ili nacionalnog statusa bili, i da osjeća punu odgovornost za njihovu sudbinu koliko i za svoju. Tako je od malih nogu sticao brojne prijatelje koji su i danas, nakon više od osamdeset godina, još uvijek živo prisutni u njegovom sjećanju i osjećanjima, ali i u međusobnoj vezi među onima od njih koji su još živi. 
Njegovi najbolji prijatelji, a zna se da su prijateljstva iz djetinjstva jedina koja stičemo naivno i bez interesa, da su to odnosi nastali sa otvorenim srcem, u slučaju Muhameda bili su Nerkez Smajlagić – Neko, Muhamed – Hamko Višić i njegov stariji brat Mustafa – Šidara, Mehmed Čardžić – Laf, Senko i Isak zvani Liso Šašivarevići, Nurudin Kulenović – Šuna, braća Asim – Asi i Safet – Tarči Kovačević, Ismet – Imko Kovačević, Osman – Pantofan i Kasim Kovačević, Halid i Sulejman – Meman Višić, Hamdija – Hamdo i Muharem – Hara Ibrahimbegović, Adem – Kvak i Ahmet – Hajrin Čejvan, Ibrahim – Jober i Asim – Asi Jusufović, Zijo Rizvanbegović, Muharem Dizdarević-Prtljević, Ibrahim – Braco Kulenović, Nedžad Hadžidedić – Roda i braća Kemal – Kemo i Sead – Setko Hadžidedići, Refik – Pišta Bahtijarević, Irfan – Fifi Maglajlić, Stjepan Boban, Ante Špehar, Zlatko – Folani Enko Hadžiabdići, Kemal Bašagić – Pejdo, Zlatko Talić, Besim – Besko Karabegović, Enver Štaljo, Bekir Misirlić i brojni drugi prijatelji iz najranijeg perioda Muhamedovog života, zatim brojni školski drugovi i komšije, od kojih je sa nekima do današnjeg dana ostao u živoj komunikaciji.

<h2>Najsretniji dani u životu svakog čovjeka</h2>

Nažalost, najveći broj njegovih prijatelja, čak i onih koji su bili mlađi od njega, već su preselili na bolji svijet, ostavivši ga usamljenog da kao ogoljelo drvo broji tužne dane usamljenosti nemajući više prilike ni mogućnosti da se u razgovoru sa svojim drugovima sjeti i oživi te najsretnije dane u životu svakog čovjeka. A istina je, i on je uvijek govorio, da su dani ranog djetinjstva i prvih ljudskih prijateljstava, bezazlenih igara, druženja i sjećanja na njih, najveće i jedino blago koje nam u starosti pripada bez ostatka.
To blago nam može uzeti samo danas veoma česta bolest koju nazivaju Alchajmerova bolest, koja ljudima uzima najvrednije što donesu u svoje stare dane, a to je sjećanje. 
Samo je sa ljudima sa kojima smo odrastali i sticali prva i najbitnija iskustva života moguće sjećati se svih bogatstva, raznovrsnosti i naivnosti zajedničkih igara po mahali, po Ćorkovcu, Potoku, Mejdanu, Švabinom šljiviku i Tominim barama, Hazni, Ćeremethani, Velikoj strani, Starčevici, Orlovačkoj stijeni, Dolama i Begovoj ravni, po Šehitlucima, Gornjem Šeheru i Ilidži (banjama zvanima hausi, što je značilo da se radi o bazenima u koje voda neprestano dolazi i otiče i tako se sama čisti), po Vrbasu, Vrbanji, Suturliji i Crkvini, na Adi i pod Orasima, gdje su bile brojne bašče banjalučkih baštovana i mjesta gdje su se priređivali teferiči, na Adi i po voćnjacima i baštama punim voća i povrća, po štalama, hambarima i drvarama po kojima su se djeca skrivala igrajući se bezazlenih igara i doživljaja uobičajenih u dječjim igrama u kojima je jedino mašta upotrebljavana kao oružje koje je donosilo pobjedu u igri i kao metoda da bi se neko nadmudrio, nadigrao i bio pobijeđen.

Muhamed je od djetinjstva naučio da ima brojne rođake, prijatelje, komšije... i da se ne razlikuje od njih bez obzira na to kakvog su statusa bili

Bio je mršav i slabašan, niko nije znao odakle mu kuvet dolazi

Krajem ovoga mjeseca petorica od sedam članova <a href="https://avaz.ba/tag/5744/cik-bih">Centralne izborne komisije BiH</a> (CIK) bit će bez mandata, što ni u kom slučaju neće utjecati na njihov radnopravni status u CIK-u. Radit će (pod uvjetom da imaju šta raditi), primati plaće i čekati odluke parlamentaraca da im istekne mandat ili potvrde ili oduzmu. Jesu li članovi CIK-a sa ili bez mandata, za građane BiH, iskreno, odavno je nebitno. Od njihovog mandatarenja glasači godinama, osim razočarenja u pravdu i ličnog poniženja, nemaju ništa drugo. A evo i zašto. 
O mandatima članova CIK-a, naime, odlučuju isti oni čije su poslaničke mandate, svojeručno, sami ovjerili, okrećući glavu od silnih tužbi i žalbi na proces izbora u kome su glasali i mrtvi, gdje su dopisivanjem i oduzimanjem glasova u lokalnim komisijama birani poželjni i odstranjivani nepoželjni kandidati na izbornim listama, gdje su pritužbe na javno potplaćivanje glasača i članova biračkih odbora proglašavane nerelevantnim i bez dokaza itd. 
Znatan je broj onih koji danas sjede u najvišim državnim zakonodavnim tijelima i godinu neće da odlučuju o isteku mandata članova CIK-a, koji su na dobro plaćene poslaničke pozicije zasjeli upravo zahvaljujući indolentnom odnosu tih istih CIK-ovaca prema samom procesu glasanja. Tako iz godine u godinu, izborni proces prerasta u svojevrstan biznis političkih subjekata i njihovih mnogih zainteresiranih sljedbenika. Dakle, kakav CIK takav Parlament, kakav Parlament takva država!
Kako sada stvari stoje, aktuelni saziv CIK-a, nebitno imaju li njegovi članovi ili ne validne mandate, provest će i općinske izbore 2020. godine. Tako je zakon propisao, a zakon su, opet, predlagali i donosili oni kojima odgovara da se CIK plaho ne miješa u svoj posao. 
Čekajući naredne općinske izbore, članovi CIK-a, kakvi god da su im mandati (uostalom, primaju plaću za to), mogli bi obavijestiti javnost koliko je imena umrlih u vremenu između općih i općinskih izbora izbrisano s biračkih spiskova. Bio bi to prvi korak za stjecanje potrebnog povjerenja u rad i opravdanost postojanja ovakve Centralne izborne komisije.

Petorica članova CIK-a do kraja mjeseca bez regularnog mandata

Kakav CIK takav Parlament

Širom BiH, institucije Islamske zajednice, pod različitim nazivima realiziraju manifestacije posvećene Božijem poslaniku, Muhamedu a.s. Jer, rebiu-l-evvel je mjesec rođenja posljednjeg Božijeg poslanika i na svakom pedlju naše zemlje, pa i u najmanjem džematu održavaju se različiti programi.&nbsp; U Medžlisu Islamske zajednice (MIZ) Sarajevo ovom događaju posvećuju posebnu pažnju pa se tradicionalno organizira manifestacija „Selam,ya Resullah“. Traje mjesec, a ove godine glavni motiv je „...i da svojoj majci budem dobar...“. 
Upravo je to i svojevrsna poruka ovogodišnje manifestacije, kako to reče, hfz. Kenan ef.Musić, glavni imam MIZ-a Sarajevo, „da pazimo na majke i roditelje općenito“
.Međutim, ova manifestacija, koja je počela 30. oktobra, nije samo namijenjena vjernicima, već i onima koji nisu muslimani-svim građanima i posjetiocima Sarajeva. 
Jer, sve do 27. novembra, ova manifestacija, čiji je jedan od ciljeva podsjećanje na univerzalne vrijednosti, ponudit će čitav niz lijepih događaja i izuzetno zanimljivih sadržaja.
Tako su u MIZ-u Sarajevo, na čelu sa ef. Musićem, pokazali kako se uz dobru organizaciju može složiti izuzetno zanimljiv i koristan program, na moderan način, od predavanja, mevludskih manifestacija, večeri duhovnosti, promocije knjiga, izložbi,susreta mladih...Programa koji je prilagođen svim vjernicima, građanima, turistima, uzrastima...
Hafiz Kenan Musić rođen je u Sarajevu 21. aprila 1979. godine. Svršenik je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu te Univerziteta Al-Azhar u Kairu. Magistrirao je i dokorirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu gdje je angažiran kao profesor.

U MIZ-u Sarajevo složili izuzetno zanimljiv i koristan program

Kenan ef. Musić: Podsjetnik na univerzalne vrijednosti

Kaže stara narodna: “Ne slušaj šta ti kaže nego ko ti kaže.” A šta ćemo ako je taj neko, formalnopravno, na čelu jedne od najmoćnijih evropskih i svjetskih država? Onda to zvuči vrlo problematično i ozbiljno. Ako ništa, valja ponovo objašnjavati ko smo, šta smo, šta (ne) radimo i zašto nas je lako potkačiti kad nekome zatreba...&nbsp; Naravno, riječ je o predsjedniku Francuske <a href="https://avaz.ba/tag/1080/emmanuel-macron">Emanuelu Makronu</a> (Emmanuel Macron), koji je zaslužio i da se nađe koju stranicu dalje od ove kolumne, u rubrici “Ličnost sedmice”, al' se jučer odlučismo da je, možda, bolje promovirati i pohvaliti ljudskost, a ne opasnu glupost. Ovo potonje vrijedi analizirati.

<h2>Loše je i što je objavio “The Economist”</h2>

Kao u pjesmi <a href="https://avaz.ba/tag/1727/edo-maajka">Ede Maajke</a>, Makron reče da je Bosna i Hercegovina bomba. Tempirana. I otkucava tik do Hrvatske. Otišao je, dakle, korak dalje od talentiranog Maajke. Razlog je, kaže, problem s kojim se Bosna i Hercegovina suočava zbog povratka džihadista.
Rekao je to u sklopu opširnog intervjua za ugledni britanski časopis “The Economist”, čijeg se pola tiraža (a on iznosi više od milion), recimo, prodaje na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Pretpostavljate kakvu čitalačku publiku ima “The Economist”. Dakle, uz sve loše po nas što nosi ova netačna, potpuno iskrivljena i, kako se sada čini, s vrlo jasnim namjerama plasirana dezinformacija, loše je i što ju je objavio “The Economist”. 
I prije nego što je krenula lavina reakcija bh. političara, udruženja građana, organizacija, analitičara, korisnici društvenih mreža još su se u četvrtak navečer nagovorili Makronu, a osnovna poruka je, otprilike, “Francuska je proizvela više džihadista nego cijela Evropa”. 
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić pozvao je francuskog ambasadora u BiH Gijoma Rusona (Guillaume Rousson) na hitan sastanak i, naravno, objasnio mu da Bosna i Hercegovina nije leglo terorista, džihadista te mu podastro podatke o broju ljudi iz BiH koji se nalaze na stranim ratištima. Javnost je ostala uskraćena za informaciju šta je francuski ambasador rekao Komšiću. 
Vjerovatno malo toga, a sudeći prema tome da je u zgradu Predsjedništva BiH ušao na službeni ulaz kako bi izbjegao novinare, teško da ćemo šta čuti od njega narednih dana.

Da ne bismo trošili retke i riječi o tome kakve (velike) probleme s ISIL-om ima (velika) Francuska te s (velikim) povratkom džihadista sa sirijskog ratišta (koje čekaju zatvorske ćelije), jer to znaju i površni konzumenti dnevnih informacija, treba podsjetiti na rigidni stav Emanuela Makrona, koji se otvoreno i bez ikakvog ustezanja protivi proširenju Evropske unije.
- Ja ću biti beskompromisan i odbit ću svako proširenje prije dubokih reformi našeg institucionalnog funkcioniranja – ponavlja Makron.
I tako se Makron ponovo našao na istom podiju s hrvatskom predsjednicom <a href="https://avaz.ba/tag/113/kolinda-grabar-kitarovic">Kolindom Grabar-Kitarović</a> kao na dodjeli medalja u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva. Tad je kiša padala, a on je plakao s njom. Od sreće. 
Jer, i Kolindi svako malo moramo objašnjavati da se u BiH ne vraćaju hiljade, već šačica boraca ISIL-a, i da je apsolutna laž priča o “rastućoj opasnosti od radikalnog islamizma u BiH”. Vjerujemo da bi popularna KGK, do čije “lijepe njene” mi otkucavamo “kao bomba”, nakon ove izjave, ponovo slatko poljubila Makrona.

I tako se Makron ponovo našao na istom podiju s Kolindom Grabar-Kitarović kao na dodjeli medalja u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva

Puls sedmice: Kad je nestalo meze, poče priča bezveze

Povodom niza Kolindinih budalaština, <a href="https://avaz.ba/tag/27713/zoran-milanovic">Zoran Milanović</a> kaže da je “Hrvatska postala talac kutlure laži”. Nije mu tačna ova izjava. Čitav je region talac kulture laži.
Političari lažu, muljaju, petljaju otkad je vijeka, svijeta i politike, to nije upitno. Ni zapadne demokratije nisu operisane od ove boljke, ali kod njih bar postoji i odgovornost. Ako vas uhvate u laži ili nekom muljanju, tada se, po pravilu, daje ostavka, javnost to očekuje, a obično i dobije.
Kod nas političar javno prizna da je lagao i eto gozbe - pojeo vuk magarca.

<h2>Jedna od prvakinja ove discipline</h2>

<a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a>, recimo, hladno u kameru izjavljuje kako je znao da nema legitimitet za pokretanje revizije tužbe protiv Srbije u Haškom tribunalu, ali je odlučio da to izbjegava priznati javnosti. Revizija nije bila džaba, nije bila ni jeftina, a pogotovo nije bila uspješna, i dok nam čovjek jednostavno priznaje da je lagao, glasači tu ne vide ništa sporno. Upravo o toj kulturi laži, kao normalno prihvaćenom fenomenu, govori Milanović.
<a href="https://avaz.ba/tag/1932/ana-brnabic">Ana Brnabić</a> je jedna od prvakinja ove discipline. Žena s izvanrednom uvjerljivošću iz dana u dan iznosi notorne laži. Laži bez granica. Na jednoj srpskoj televiziji ovako Ana pripovijeda: “Kada sam bila u Švicarskoj tokom septembra, i u Luksemburgu, i u Njemačkoj, u mnogi stvarima, prije svega u oblasti obrazovanja, uradili smo više od tih zemalja. I kada vam, recimo, predsjednik vlade Luksemburga, ili predsjednik Švicarske Konfederacije, ili kancelarka Njemačke kažu: “Je l’ možemo mi da sarađujemo više, da vi nama pokažete kako ste uveli programiranje u osnovne škole kao obavezan predmet.”
Mimo kosmičke gluposti da se Njemačka, Luksemburg i Švicarska trebaju ugledati na Srbiju u bilo čemu, treba reći da u osnovnim školama Srbije programiranje ne postoji ni kao neobavezan, a kamoli kao obavezan predmet.

<h2>Mogla da bira između teletine i janjetine</h2>

Predsjednica Hrvatske <a href="https://avaz.ba/tag/113/kolinda-grabar-kitarovic">Kolinda Grabar-Kitarović</a>, poznatija kao KGT, osim što je izuzetno netalentovana za pjevanje, što je samouvjereno potvrdila u više kakofoničnih nastupa na kojima joj mogu pozavidjeti i čuveni interpretatori narodnog melosa Ivica Dačić i Milorad Dodik – dakle, i pored ovog netalenta, dokazuje i da je izuzetno netalentovan lažov. Jer, suština talentovanog lažova je da laž ne bude prepoznata. A ovako Kolinda kaže u intervjuu za "Kleine Zeitung":&nbsp;&nbsp; - Desetljećima je nama, Hrvatima, bilo zabranjeno imenovati svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: “Ja sam Hrvat”, morali smo reći: “Ja sam iz Hrvatske.” Ko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor. 
Svako ko je samo prošao kroz Jugoslaviju, a pogotovo ako je živio u njoj, u ovoj izjavi lako prepoznaje potpunu neistinu. Dalje, u istom intervjuu predsjednica dodaje: 
- Nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna.
Da pojasnimo, tata joj je bio mesar pa je mogla da bira između teletine i janjetine, ali joj je, eto, jogurt ostao trauma. Također je na njenu nježnu psihičku konstrukciju strašno traumtično djelovalo podnošenje izvještaja vlastima o broju kriški kruha koje je potrebovala za doručak. Srceparajuća ispovijest, doista.

<h2>Savršena logika i precizno lupetanje</h2>

Fadil Novalić, čovjek koji u svojim nastupima ima poetiku da “lupa kao Maksim po diviziji”, najlošiji premijer u teškoj konkurenciji levata koji su obavljali tu funkciju u Federaciji, neki dan izjavljuje: “U Evropi je sada recesija, mi je nismo osjetili zahvaljujući gradnji autoputeva.” To u naravi znači da nas je gradnja nula kilometara autoputa, koliko je napravljeno u vremenu njegove vladavine, spasilo od recesije. Kakva savršena logika i precizno lupetanje.
Kada je Sebija Izetbegović uhvaćena da se vozika sa sve vozačem u službenom automobilu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir kaže da je sigurnost njegove supruge ugrožena pa je, k’o biva, to razlog za takvo balahanje. Naravno, riječ je o kolosalnoj laži koju su sve relevantne policijske službe opovrgle. Eto, Sebijica nam je ugrožena pa joj treba svita dok se vozika po državi, a u isto vrijeme premijer Holandije na posao ide na biciklu. Sam samcijat. 
A Bosanac Dodik? Uh, to bi zahtijevalo zasebnu kolumnu. U nastavcima.

Ako vas uhvate u laži ili nekom muljanju, tada se, po pravilu, daje ostavka, javnost to očekuje, a obično i dobije

Ko laže više: Bakir, Kolinda ili Ana?

Bosnu i Hercegovinu za šest godina napustilo je više od 200.000 građana. I kome je taj podatak bitan? Izgleda, nikome. Narod oguglao. Odmahnu rukom i obično prokomentiraju: „Normalno, šta će ovdje.“ Sudeći prema reakcijama onih u čijim je rukama ključ rješenja, a to su političke elite, njih to pogotovo ne zanima.&nbsp;&nbsp;Uvijek će biti kilometarski spiskovi na biračkim mjestima i oni će uvijek sebi osiguravati još jedan mandat. Ako ih nije briga za glasove i lagano osiguravanje fotelja, onda bi ih trebao zabrinuti podatak da nema radne snage koja će zemlju vući naprijed. Ko će, naprimjer, puniti penzijski fond? 

Svake godine broj penzionera se povećava, a broj radno sposobnih ljudi smanjuje, jer odlaze širom bijelog svijeta.&nbsp;&nbsp; 
Jedan gazda u Bihaću nedavno je pričao kako su se mladići otimali za posao u njegovom lokalu za 550 KM. Sada on nudi 1.100, ali nema nikoga da radi. Pa supruga radi prvu, a on drugu smjenu. 
Nema u BiH nikakve želje za stvaranjem mehanizma zadržavanja mladih, obrazovanih, radno sposobnih ljudi. Nema otvorenih vrata, pružene šanse, slobode. Nema vjetra u leđa kojeg ima u Evropi. Ali, zato ima zveckanja oružjem i kojekakvim prizivanjem zlih duhova devedesetih. 
Onda ona priča o nacionalnim torovima opet nema nikakvog smisla. Jer, iz Bosne idu i jedni i drugi i treći i ostali. Otišao je i Dušan, bio najbolji diplomac na FPN-u u Banjoj Luci, s prosjekom ocjena 9,51. Otišla i Neira iz Tešnja, bila među boljim studentima na PMF-u u Sarajevu. I Dražen iz Mostara. Nije se mogao u općinskoj administraciji zaposliti. I hiljade drugih inteligentnih i sposobnih ljudi. 
U raznim anketama, istraživanjima, novinarskim pitanjima, mladi koji napuštaju BiH obično kažu da je to zauvijek. Većina ih se odriče našeg, a postaju državljani Njemačke, Italije, Belgije, Francuske, Danske, Novog Zelanda, SAD...

Jedan gazda u Bihaću nedavno je pričao kako su se mladići otimali za posao u njegovom lokalu za 550 KM. Sada on nudi 1.100, ali nema nikoga da radi

Zbogom, zauvijek!

Najbolji istraživački rad ove godine u oblasti neurologije na podučju srednje i jugoistočne Evrope djelo je Edina Begića iz <a href="https://avaz.ba/tag/14862/opca-bolnica-prim-dr-abdulah-nakas">Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“</a> u Sarajevu.&nbsp; Da naša zemlja ima stručne i predane mlade ljekare, potvrdio je i stručni žiri međunarodnog konkursa „International Medis Awards for Medical Research 2019“ koji je održan u Ljubljani. 
Tema Begićevog djela bili su poremećaje kod Alchajmerove demencije. Za prestižne istraživačke nagrade na devet područja ove godine sa čak 207 istraživačkih radova takmičili su se ljekari i farmaceuti iz devet država.&nbsp;&nbsp;
Begić je osvjetlao i obraz države te potvrdio da u mlade treba ulagati. Svojim radom i trudom na najbolji način promovirao je BiH i bio njen istinski ambasador. Uspio je postati dio velike svjetske naučne scene zbog čega svi trebamo biti ponosni na njega.
Doktor Edin Begić asistent je na fakultetu „Sarajevo School of Science and Technology“ u Sarajevu i specijalizant na kardiologiji u Općoj bolnici.

Njegov istraživački rad u oblasti neurologije najbolji na podučju srednje i jugoistočne Evrope

Edin Begić: Osvjetlao obraz BiH

Tresla se gora, rodio se miš. Epilog je to jučerašnjeg sastanka delegacija SDA i HDZ-a u Mostaru, predvođenih liderima <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakirom Izetbegovićem</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/525/dragan-covic">Draganom Čovićem</a>.&nbsp;&nbsp;Sastanak danima najavljivan pa otkazivan. Hoće oni, mi nećemo, oni mogu, ali mi ne možemo, i tako se danima javnost zabavljala i čekala.&nbsp;Sve su oči bile uprte u Mostar i Hercegovinu. I kada su se lideri napokon sastali, lijepog&nbsp;sunčanog dana u Mostaru, dogovorili su se da će opet sjesti i pokušati se dogovoriti.&nbsp;Približili smo stavove, kaže Čović. U Federaciji sve napreduje, gradi se, poručio je Izetbegović. I tako sve ukrug mjesecima. Bit će ANP, hoćemo u NATO, kriv je Milorad Dodik. Mjeseci prolaze, a mi nemamo vlast. Ni državnu ni federalnu. Nemamo ništa.&nbsp;Kako stvari stoje, nećemo je imati još zadugo. Stavovi su isti, ako ne i zakovaniji i čvršći. Lideri pred kamerama nasmijani, a u stvarnosti posvađani. Čim se kamere ugase, izjave pršte sa svih strana. HDZ neće u NATO, SDA je kočničar. Čović jedno, Izetbegović drugo.&nbsp;Narod koji je glasao za nacionalne stranke, sada kao blećak sjedi i čeka. Za to vrijeme nema ni budžeta na državnom nivou, nema ni sjednica Parlamenta BiH. U Federalnom parlamentu kao na modnoj pisti. Traži se modni guru, a zakoni na čekanju. Optužbe pršte na sve strane. Ne zna se ni ko je vlast ni ko je opozicija.&nbsp;Oni koji su izabrani - ustvari, čast izuzecima - ništa ne rade, a plaće redovno primaju. Milioni se slijevaju iz porezne kase. I opet sve isto. Već godinu tapkamo u mjestu. Džaba i poruke iz Evropske unije, silne večere, pozivi.&nbsp;Dok se čeka kompromis, vrijeme curi. Region napreduje. Samo je Bosna u ćorsokaku. Neka nam je Bog na pomoći.

Kada su se lideri SDA i HDZ-a napokon sastali, dogovorili su se da će opet sjesti i pokušati se dogovoriti

Država u ćorsokaku

Humani gest Bijeljinca Miroslava Miće Vujanovića, koji je nedavno prikupio humanitarnu pomoć za liječenje Azre Jašarević iz Lukavca pobrao je brojne simpatije i pohvale. 
Vujanović je po povratku sa Štukijade iz Lukavca u Bijeljinu, uz pomoć vibera, pozvao svoje prijatelje da se uključe u akciju prikupljanja pomoći za Azru, ženu koju do tada nije ni poznavao.
Kaže Vujanović da nije želio da se puno priča o njegovom gestu. Važno mu je, kako kaže, samo to da je prikupljen novac, tih neophodnih 7.200 eura, za Azrinu drugu operaciju.
- Pitao sam se šta mogu da uradim, da pomognemo ženi mog prijatelja iz Lukavca. Svima se slično može desiti. Onda smo krenuli prikupljati pomoć i na aukciji kupili sliku. Simbolika je u tome što smo se gotovo utrkivali ko će dati više da bi istakli solidarnost i prijateljstvo. Sreća, da među nama ima puno onih koji ne gledaju na nacionalnost, kada je neka nevolja u pitanju, već odmah priskaču i nude pomoć. Znate, volio bih samo to da je hiljadu ljudi dalo po jednu marku za Azru, da nas bude što više - kaže Vujanović.
Nerado priča da od malena ima naviku da bude uključen u akcije pomoći ljudima u nevolji.

Vujanović je pozvao da se pomogne supruzi njegovog prijatelja

Vujanović: Pobrao je brojne simpatije i pohvale

Miroslav Mića Vujanović: Naviknut na humanost

I tako se <a href="https://avaz.ba/tag/3728/celik">Čelik</a> spasio... Stigao je turski investitor, „saznao“ da je klub dužan i ekspresno izmirio više desetina hiljada KM duga. I izvinio se čovjek, pa bi mu trebalo biti sve oprošteno. Krivca za blamažu koju su doživjeli navijači i igrači Čelika, Zenica, a i cijeli bh. fudbal, opet nema. Evo, kličemo svi Ajdinu Ogunu (Aydin), spasiocu, čiji je turski saradnik, koji je inače zadužen za raspodjelu njegovog novca, a valjda i da ga obavijesti da su pristigli dugovi, trenutno na liječenju zbog problema sa slijepim crijevom.
Nije samo crijevo slijepo u cijeloj ovoj priči. Svi smo izgleda slijepi, pa ne vidimo gdje je zaista ovaj naš fudbal i, što je još gore, u kojem smjeru ide.
Naši „veliki“ klubovi hvale se saradnjom s vijetnamskim fudbalskim akademijama, drugi su sretni jer su im otpisali 130 hiljada KM kamata (s preostalim milionima će lako), a ima i onih koji će plaćati troškove postupka Nogometnom savezu BiH zbog sulude tužbe Međunarodnom arbitražnom sudu (CAS).
Istina je, nema para, slabo smo marketinško tržište, ali mora se insistirati na činjenici da klubove zaista vode nestručni ljudi. To je osnova svega. Podatak da jedan od klubova koji spada u red najpopularnijih u BiH godišnje od marketinga zaradi 50-60 hiljada KM, govori koliko zaista vrijede stručnjaci u klubovima.
Dok je tako, trebat ćemo još ulagača. Teško da će tu stići pravi investitori, pa nam ne ostaje ništa drugo nego da prosimo od ovih koji se tako nazivaju.&nbsp;

Nema para, slabo smo marketinško tržište, ali je jasno da klubove vode nestručni ljudi

Nastavljamo prositi

Predstavnica Bosne i Hercegovine na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda bila je <a href="https://avaz.ba/tag/78418/selma-korjenic">Selma Korjenić</a>. Jasno i glasno Korjenić je govorila o problemima procesuiranja osumnjičenih ratnih zločinaca i negiranju genocida.&nbsp; 
Poručila je međunarodnoj zajednici da ne dozvoli negiranje, minimiziranje i pravdanje genocida i ratnih zločina počinjenih u BiH, jer, kako je kazala, samo pod takvim uvjetima građani mogu nastaviti dalje normalno živjeti. 

Njen emotivan i iskren nastup pobrao je simpatije velike većine predstavnika zemalja na sjednici u Njujorku.

Nije štedjela riječi kada je trebalo pohvaliti zaslužne, a to su nevladine organizacija koje se bave pitanjima tranzicijske pravde i pomirenja. S druge strane, istakla je kako se vladin sektor i nema baš čime pohvaliti.

Korjenić je voditeljica programa „TRIAL International“ od 2014. godine. Pridružila se programu u avgustu 2010. godine kao službenik za ljudska prava o ratnom seksualnom nasilju. Diplomirala je sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je i magistrirala.

Pred Vijećem sigurnosti UN-a jasno i glasno govorila o problemima procesuiranja osumnjičenih ratnih zločinaca

Selma Korjenić: Nastupom u Njujorku pobrala simpatije

Kad je krenula na posao jučer ujutro, <a href="https://avaz.ba/tag/78318/sanela-trsten">Sanela Trsten</a> nije ni slutila da je to njen posljednji dan života. No, previše je tragedija oko nas, previše upozoravajućih znakova te nije prepoznala ni onaj kobni. Golf u kojem je bio njen bivši mladić, otvoren prozor i automatsku pušku koja je zauvijek ugasila njen život.&nbsp;&nbsp;Tako su stupci crne hronike jučer i danas ponovo puni. Žrtva je ponovo žena. Motiv, kako se pretpostavlja, ljubomora. Neumoljiva statistika koja zbraja niz svirepih zločina u kojima su žrtve žene se nastavlja. 
Još se tapka u mjestu u istrazi o svirepom ubistvu Mostarke Lane Bijedić. Koji dan prije nje ljubomorni momak ubio je Sumejju Dedović na jednoj sarajevskoj pijaci. U Dobrinji je sredinom septembra gušenjem i udarcima daskom za meso nevjenčani suprug ubio Irmu Forić, u Tuzli je Dženitu Zahirović zaklao suprug, u istoj sedmici u Živinicama je izrešetano vozilo u kojem su bile dvije djevojke.
I sad bi trebalo početi priču o kaznenoj politici. Licitirati jesu li blage, niske, kratkotrajne kazne za ubice žena. No, ovdje se treba vratiti na početak. U porodicu. Među ona naša čuvena četiri zida. U djetinjstvo i navike s kojima započinjemo svijet.&nbsp;Žene su, budimo otvoreni, u ovom našem bosanskohercegovačkom društvu još u podređenom biološkom, ekonomskom, kulturološkom položaju. Ovdje se muškarcima izruguju da „plaču kao žene“, ovdje žene dobivaju otkaz na poslu kad priznaju da su u drugom stanju, ovdje se ženama počesto ne priznaje ni uspjeh ni pravda. U našoj kulturi one su još predmet podsmijeha, viceva, latentnih i istinitih podvala.&nbsp; 
Od kuće se počinje. Od ona čuvena četiri zida. Među kojima skrivamo sramotu, gnjev, nasilje. Među kojima učimo „jake“ muškarce da „žena zna i zaslužiti šamar“.

Pa tako i počne. Šamarom i narodnom umotvorinom: Ili moja ili ničija! Sve ostalo završi u crnoj hronici!

Sve ostalo završi u crnoj hronici

Moja ili ničija!

Penzioner Suljo Kahrimanović iz Banovića koji uzgaja krastavce kornišone kako bi osigurao bolji život svojoj porodici, očit je dokaz da se rad i trud isplate. 
Zbog nedovoljnih finansijskih primanja i nemogućnosti da svojoj porodici osigura normalne uvjete za život, Suljo je na prijedlog uposlenika lokalne zajednice odlučio da pokuša uzgajati kornišone. Početkom maja počne pripreme, udaranje kolića, razvlačenje mrežice, sadnju i zalijevanje. Sve do septembra, svaki dan je na parceli od 700 kvadrata gdje ostavlja dio svog života. Razgovara s komšijama, pa i zapjeva dok zalijeva krastavce u nadi da će uspjeti. 

Prva sezona uzgoja bila je najteža, a Suljo na ivici života jer je izgubio sve uloženo. 

Od 3.500 sadnica uzgojio je samo 2.500 kilograma kornišona, nakon čega je od umora i iscrpljenosti završio u bolnici. Ali vrijedni Suljo nije odustajao. Svjestan da može osigurati lagodniji život svojoj četveročlanoj porodici, zasadio je kornišone i naredne sezone. 

U sedmoj sezoni proizvodnje Suljo je od 1.500 sadnica proizveo 7.000 kilograma kornišona i zaradio 10.000 KM prihoda svojoj porodici. Za svoj trud nagrađen je i finansijskim podsticajima, besplatnim repromaterijalom te stručnom pomoći.

Od iscrpljenosti prilikom uzgoja kornišona završio i u bolnici, ali nije odustajao

Kahrimanović: Zaradio 10.000 KM prihoda svojoj porodici

Suljo Kahrimanović: Vrijedni poljoprivrednik

Medijski prostor u BiH i jučer su, 24 godine nakon završetka agresije na BiH, „zagađivala“ imenima negatora genocida poput Vitalija Čurkina, <a href="https://avaz.ba/tag/76861/peter-handke">Petera Handkea</a>, Vojina Pavlovića... Kao da Haški tribunal nije dokazao genocida i osudio počinitelje!&nbsp;Prvo je, naime, bh. reditelj Haris Pašović poručio „da je „došlo vrijeme da nam Valentin Incko ispriča kako je spojio Petera Handkea i Radovana Karadžića“. O tome posljednjih dana pišu njemački mediji pozivajući se na Handkeov intervju iz 2010.&nbsp;Negirao je Incko ove navode, potvrđujući da je kao tadašnji ambasador Austrije u BiH samo organizirao sastanak Handkea i generala Jovana Divjaka.&nbsp;Divjak se, pak, prisjetio detalja razgovora s Handkeom, koji vjerno oslikavaju lik i djelo ovog nobelovca, kojem su velikosrpska ideologija i dželati koji su u ime nje klali i ubijali mnogo bliži od istine, od suza srebreničkih, sarajevskih, prijedorskih majki.&nbsp;A, onda „otrov na tortu“. Iz RS stiže informacija da žele postaviti bistu takvom Handkeu. Udruženje građana “Istočna alternativa Republike Srpske” iz Bratunca čiji čelnik Vojin Pavlović godinama opovrgava haške presude i negira da se u Srebrenici dogodio genocid, namjerava kupiti dio gradskog parka. Žele postaviti biste bivšem ruskom ambasadoru Ujedinjenih naroda Vitaliju Čurkinu i nobelovcu Peteru Handkeu.&nbsp;Možda Handkeu i Čurkinu i treba napraviti biste. Naravno ne u Srebrenici, da ne zagađuju sveto tlo u kojem su ostaci nevinih žrtava. Možda razmisliti da se pronađe adekvatno mjesto, naprimjer na Palama, i to uz obavezan natpis „Ovo su negatori genocida“!!! „Ovo su ljudi koji su na strani dželata i koji skrivaju istinu o genocidu“!
„Zbog ovakvih još nema pomirenja...“.
&nbsp;
&nbsp;
&nbsp;

Handkeu i Čurkinu možda treba postaviti biste, naravno ne u Srebrenici, i uz obavezan natpis „Ovo su negatori genocida“!!! Zbog ovakvih još nema pomirenja

Biste kao svjedoci zločina

Ako na putu od gračaničkog Doma zdravlja do Autobuske stanice, pa malo i dalje, na trotoaru, uz sami kolovoz, ugledate čovjeka srednjih godina, niskog rasta, savijenih nogu i potpuno slijepog kako bijelim štapom kucka po rubu trotoara, nemojte ga zaobići svojim automobilom. Stanite mu, povezite ga, pogotovo ako idete u pravcu gračaničkog 15 kilometara udaljenog sela Doborovci. Dobit ćete od Svevišnjeg sevap, jer ćete učiniti dobro djelo, a Husejn vam to nikada neće zaboraviti.&nbsp; &nbsp;Da. Ovo je slovo o slijepom Husejnu Džananoviću, koji bijela svijeta vidio nije. Nikada nije vidio kako izgleda njegova supruga Azemina, koja mu je rodila dvije kćerke, a one troje unučadi. I njih Huso vidio nije, ali jeste osjetio njihovu dobrotu, toplinu. Fascinirala nas je odlučnost stopostotnog invalida Husejna, jer putovati iz dalekog sela, presjedati iz autobusa u autobus, naravno uz pomoć dobrih ljudi i “bijelog štapa”, da se ne bi nekome molio i sadaku tražio, ovoj današnjoj omladini, koja spava do 11 sati i ne odvaja se od mobitela, mogla bi poslužiti za primjer.
&nbsp;Da je Husejn odgovoran i na radnom mjestu telefoniste u Domu zdravlja u Gračanici posvjedočila nam je i direktorica dr. Murisa Ustavdić-Šadić. Ako naš Huso zbog prijevoza kući ode ranije, niko mu zamjeriti neće, reče direktorica.
&nbsp;Husejna je izdao vid još dok je bio dijete, izdale noge kad je odrastao, ali ga pamet i danas dobro služi. U njegovoj glavi je više od 500 upamćenih telefonskih brojeva, ali i pjesma “Bijeli štap” koju je napisala njegova supruga Azemina, čiji stihovi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. “Idem putem, klap, klap i u ruci nosim štap. A štap ti je bijele boje, on označava staze moje. On slagati mi nikad neće, niti će reći meni se ne kreće.

Husejn je odgovoran radnik, a ako kući zbog prijevoza ode ranije, niko mu neće zamjeriti

Husejn Džananović: Najgore je od autbusa do kuće putovati zimi, po ledu

Damir Doborac: Gračanički rukomet vratio u Evropu

Bio je mršav i slabašan, niko nije znao odakle mu kuvet dolazi

Kakav CIK takav Parlament

Kenan ef. Musić: Podsjetnik na univerzalne vrijednosti

Puls sedmice: Kad je nestalo meze, poče priča bezveze

Ko laže više: Bakir, Kolinda ili Ana?

Zbogom, zauvijek!

Edin Begić: Osvjetlao obraz BiH

Država u ćorsokaku

Miroslav Mića Vujanović: Naviknut na humanost

Nastavljamo prositi

Selma Korjenić: Nastupom u Njujorku pobrala simpatije

Moja ili ničija!

Suljo Kahrimanović: Vrijedni poljoprivrednik

Biste kao svjedoci zločina

Husejn Džananović: Slijepi radoholičar Huso

Kolumne

Damir Doborac: Gračanički rukomet vratio u Evropu

Bio je mršav i slabašan, niko nije znao odakle mu kuvet dolazi

Kakav CIK takav Parlament

Kenan ef. Musić: Podsjetnik na univerzalne vrijednosti

Puls sedmice: Kad je nestalo meze, poče priča bezveze

Ko laže više: Bakir, Kolinda ili Ana?

Zbogom, zauvijek!

Edin Begić: Osvjetlao obraz BiH

Država u ćorsokaku

Miroslav Mića Vujanović: Naviknut na humanost

Nastavljamo prositi

Selma Korjenić: Nastupom u Njujorku pobrala simpatije

Moja ili ničija!

Suljo Kahrimanović: Vrijedni poljoprivrednik

Biste kao svjedoci zločina

Husejn Džananović: Slijepi radoholičar Huso