Duk Hi-li ušao je u historiju. Igrač iz <a href="https://avaz.ba/tag/1805/juzna-koreja">Južne Koreje</a> u američkom Vinston-Salemu postao je prvi gluhi teniser koji je pobijedio u meču na elitnom ATP turniru.&nbsp; Duk je slavio u prvom kolu protiv Henrija Laksonena (Laaksonen), i to nakon što je duel prethodno bio prekinut pet sati zbog oluje. Duk je savladao Švicarca u dva seta (7:6, 6:1). Nakon meča je otkrio da su ga ljudi ranije provocirali zbog njegovog hendikepa, zbog kojeg mu nije lako na terenu.
Ne čuje zvuk loptice niti linijske i glavnog sudiju. Osim toga, on ne zna znakovni jezik, jer je naučio čitati južnokorejski s usana još dok je bio dijete, a njegov način komunikacije teško je razumljiv čak i njegovim zemljacima. Zato je njegov uspjeh još veći...
- Moja je poruka za sve hendikepirane da se ne obeshrabruju - rekao je 212. igrač svijeta.
Duk je rođen 29. maja 1998. u južnokorejskom Ječeonu. Profesionalnu karijeru počeo je kao 15-godišnjak. Najbolji plasman na ATP listi imao je 2017., kad je bio 130. na svijetu, najviše zahvaljujući nastupima na čelendžer turnirima.

Prvi gluhi teniser koji je upisao trijumf na ATP turniru

Pobjeda za historiju

Upravljačka struktura “Aluminija” uputila je javno izvinjenje Draganu Čoviću zbog doživljenih neugodnosti tokom nedavnih protesta poniženih i uvrijeđenih sindikalista propalog preduzeća. 
U skladu s običajnim pravom, kućni red bi, dakle, bio da se i građani Bosne i Hercegovine (posvađani narodi i zapostavljene narodnosti, radnička klasa i poštena inteligencija, penzioneri, studenti, đaci...) konačno ugledaju na dresirano rukovodstvo mostarskog kombinata te da preventivno zatraže oprost od ovdašnjih nacionalnih lidera. Tekst halal-certifikata serviramo u modificiranoj aluminijskoj foliji, bez redakcijskih intervencija i suštinskih korekcija. Onda, dozvolite da se obrlatimo... 
“Zahvalni smo, poštovani lideri, što korektno i nedvosmisleno stojite iza interesa svih bh. državljana s vrlo jasnim stavom, kao prvo, da zaštitite naša osnovna prava. Hvala vam, jer dajete punu podršku mjerodavnim institucijama radi utvrđivanja odgovornosti za brojne ustanovljene nezakonitosti bez obzira na identitet eventualnih počinilaca. Usljed vaših trudbeničkih napora u pronalasku stranih investititora, naziru se obrisi jedne nove i uspješnije BiH, ekonomski održive države, izgrađene na zdravim osnovama. 
Nadamo se da će namrgođene sindikalne organizacije prihvatiti naše mišljenje i da ćemo svi zajedno, kao aktivni sudionici procesa oživljavanja poslovnih procesa u BiH, doći do zacrtanog cilja, a to je pravna zaštita i zbrinjavanje svih (ne)zaposlenih te pronalazak strateških partnera za prosperitetan razvoj. 
Svjesni smo da odluke iz naše nadležnosti, u skladu s važećim procesima, moramo donositi samostalno, a one najbitnije predlagati našim vlasnicima, ali isto tako vjerujemo, poštovani lideri, kako ćete se i ubuduće, kad to bude potrebno, spremno odazvati da kao partneri, svojim iskustvom, znanjem i političkom pozicijom pomognete BiH i njenim građanima. 
Uz želje da svi zajedno uspijemo u našim namjerama, primite izraze našeg dubokog poštovanja. I još jednom halalite zbog doživljenih neugodnosti, koje su vam neodgovorni pojedinci, možebit, priredili. Na kraju krajeva, izvin'te što uopće postojimo.” 
Toliko!

Onda, dozvolite da se obrlatimo...

Lideri, izvin'te!

Koliko se razumijem u geografiju Balkana, Općina Ljig pripada centralnom dijelu Srbije. Tamo na potezu između Čačka i Beograda. U tom, dakle, Ljigu nekidan su se sreli Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. Ne samo da su se sreli nego su kabriolet-autobusom opalili turu do obližnjeg Obrenovca. Povod za performans bilo je otvorenje upravo završene dionice na “Milošu Velikom”.&nbsp; Vučić je okupljenim novinarima na licu mjesta pričao o Dodikovom poznavanju rakijskog asortimana sa posebnim akcentom na šljivovicu, dok se krupni gost iz Bosne i Hercegovine držao podalje od zajebancije. Stoga su političke floskule o jedinstvu srpskog naroda s obje strane Drine dominirale njegovim nastupom. Dodik je još izvalio kako će Miloševa magistrala povezati bh. entitet Republiku Srpsku sa, pretpostavljate, Republikom Srbijom. 
“Zahvaljujem Vučiću. Nama, Srbima iz RS, važno je da Srbija napreduje, a ovog puta nas vodi prema Višegradu i dalje prema Trebinju. Ovo je upravo relacija kojom naši ljudi komuniciraju s Beogradom.” Inače, od slobodarskog Ljiga do najbližeg grada u BiH najkraća razdaljina iznosi dvjestotinjak kilometara. Osim toga, dotični se autoput ni u teoriji ni u praksi ne povezuje s graničnim prijelazima između dvije države. 
Međutim, džaba. Dodiku je svaki novi metar srbijanskog asfalta važniji od kilometra starog makadama u rodnim Laktašima. Za takve u narodu kažu da se kite tuđim perjem. U konkretnom slučaju, tuđim perjem i kineskim katranom.
Na isto vam, otprilike, dođe i kada se prvaci SDA okolo hvale nepostojećim autoputevima koje, valjda iz čistog merhametluka, samo što nije počeo zidati poznati turski neimar Tajip Erdoan. Ili, štajaznam, kad se lokalnom HDZ-ovcu obraz ne zacrveni, jer nije u stanju ni zakrpiti ceste koje je na kršu hercegovačkom prije više od pola stoljeća napravio tradicionalno neprihvatljivi komunistički investitor. 
Nekada je, znaju to stariji, popularna bila pjesma o tunelu usred mraka, gdje sija zvijezda petokraka. Demokratiji fala, crvenog simbola već odavno nema. Ali, zato je mrak rapidno napredovao.&nbsp;

Za takve u narodu kažu da se kite tuđim perjem

Ljig, ljigav, ljigavac...

Mualima i aktivistica Elvedina Plasto iz Kaknja oduševila je bh. javnost nakon što je obznanjeno da je ove godine obavila hadž za Hatidžu Mehmedović, srebreničku majku koja za života nije uspjela ispuniti ovu islamsku dužnost.&nbsp; <a href="https://avaz.ba/tag/10211/hatidza-mehmedovic">Hatidža Mehmedović</a> je u julu prošle godine preselila na bolji svijet, a 23 godine grčevito se borila za ljudska prava, istinu i pravdu za žrtve genocida i njihove porodice. 
Plasto i rahmetli Mehmedović bile su velike prijateljice. Kakanjska mualima, otišavši u sveta mjesta Meku i Medinu te ispunivši petu islamsku dužnost u njeno ime, i to na prvu godišnjicu Hatidžine smrti, željela je krunisati njihovo prijateljstvo, ali i pokazati da je ono bilo protkano uzajamnim i vječnim poštovanjem.
Ovaj gest dirnuo je mnoge bh. hadžije, koji su komentirali da je ovo najbolji pokazatelj da postoje iskrena prijateljstva. Svi su oni odali veliku počast kakanjskoj mualimi, koja je poručila kako Mehmedović neće pasti u zaborav.
Elvedina Plasto rođena je 7. oktobra 1969. u Kaknju. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završila je 1988. godine.

Mualima iz Kaknja obavila hadž za Hatidžu Mehmedović, srebreničku majku

Gest za primjer

Zato što je sporan NATO, Milorad Dodik ponovo zakuhava odnose sa gostujućim diplomatima u Bosni i Hercegovini. Udara (na)opako, dejstvuje neselektivno. Teške verbalne plotune ispaljuje na Američku, Britansku i Njemačku ambasadu, a Uredu visokog predstavnika najavljuje sudbinu Atlantide. Ukratko, Dodik strane namjesnike optužuje za organiziranu zavjeru usmjerenu protiv Republike Srpske i nezaštićenog srpskog naroda.&nbsp;&nbsp; Nedavno se, tako, umjesto na ranije dogovorenom sastanku s Amerikancima u Sarajevu, ukazao na Jahorini s ruskim ambasadorom. Ipak, vlasnik RS ovih dana pokazuje neumjerene znakove nervoze. Jer, da se ne lažemo, čak ni blentavi Rajko Vasić nije toliko ograničen da ne bi bio svjestan kako neobavezujuće rusko kuraženje uz besplatni ručak pomaže samo na kratk(oročn)e staze. 
I dok se Dodiku iz OHR-a zvanično fakturiše nedozvoljeno antidejtonsko djelovanje, a Vašington i Brisel nezvanično najavljuju dodatne sankcije i administrativne šljage, iz privatne su udruge dragovoljaca Dragana Čovića, poznatije pod kodnim nazivom Hrvatski narodni sabor, osuli paljbu na tradicionalnog neprijatelja. Ako se, dakle, haenesovce pita, neprihvatljivi je Željko Komšić, a ne Čovićev partner iz Laktaša, dežurni razarač ustavnopravnog poretka dejtonske (polu)države. 
Ničim izazvani napad na čelnika Demokratske fronte, međutim, otkriva i lukavu propagandnu strategiju HDZ-SNSD koalicije da se, što bi rekla Željka Cvijanović, političko Sarajevo, a posredno i zagovornici građanskog koncepta ovdašnjeg društva, kontinuirano medijski razapinju dok napokon ne pristanu na etničku podjelu države. 
Zbog toga, uostalom, Komšić, ali i drugi (pro)bosanskohercegovački političari, predstavljaju nerješiv problem za lokalne nacionalističke mutikaše. U sramotnom saopćenju HNS-a aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH oklevetan je kao „predvodnik osmišljene unitarističko-šovinističke političke agende, čiji je glavni cilj ustavno, pravno i političko dekonstituiranje Hrvata“. 
Zamislite, čak ni MP Thompson ne bi sastavio odvratniji spin. Da nije tragično, bilo bi, naravno, tragikomično!&nbsp;

Kuraženje i bulažnjenje

Cijeli borilački svijet naklonio se Stipi Miočiću, američko-hrvatskom MMA borcu, koji je u noći sa subote na nedjelju ponovo postao prvak UFC-a u teškoj kategoriji.&nbsp; Iako je bio u "debelom" minusu u borbi, bivšeg prvaka Danijela Kormijea (Daniel Cormier) je sjajno načeo u četvrtoj rundi brutalnim udarcima u tijelo, koji su se kasnije pokazali ključnim za pobjedu.
Miočić nije tipičan borac kakvog UFC nastoji promovirati i "gurati" pod reflektore. Nije "grlat", ne razbija autobuse poput drugih boraca, nije "trash talker", ne vrijeđa porodicu protivnika, već sve što ima da kaže on kaže u oktagonu. A njegovi protivnici obično prođu kako je sinoć prošao Kormije. 
Skroman je, porodičan čovjek, radi kao vatrogasac, a usput vježba i razbija glave. Često nam dolazi u komšiluk, u Hrvatsku, odakle vodi porijeklo, a i u BiH ima veliki broj fanova.
- On je najveći - teško je preko jezika prevalio predsjednik UFC-a Dejna Vajt (Dana White), koji nije baš u najboljim odnosima s prvakom upravo zato što nije poput Konora Mekgregora (Conor McGregor).
Miočić iza sebe ima ostavštinu koja će ući u historiju, kao jedini borac koji je titulu branio tri puta u najjačoj organizaciji na svijetu. Nova vladavina počinje, pitanje je koliko će trajati. Uzme li se u obzir forma, teško njegovim protivnicima. 
Stipe je rođen 19. avgusta 1982. godine u Ohaju, a rođak je pokojnog Mirka Miočića, legende kvizova.

Skroman, čovjek radi kao vatrogasac, a usput vježba i razbija glave

Miočić: Nokautirao Kormijea u četvrtoj rundi

Jednostavno najveći

Jedna gošća iz Njemačke koja je prošle godine u bh. prijestonici boravila u vrijeme održavanja Sarajevo Film Festivala rekla je: „Obišla sam cijeli svijet, ali ovakvu atmosferu još nisam doživjela. Do sada sam mislila da je Majami centar svijeta, ali sada sam promijenila mišljenje“.&nbsp; Da ne bude zabune, ova gošća nije pogledala nijednu filmsku projekciju, ona je „samo“ uživala u svemu onome što je u tih osam avgustovskih dana 2018. godine Sarajevo imalo pružiti i pokazati. 
A ako se po jutru dan poznaje, kako je krenulo prve večeri SFF-a 2019., prošlogodišnja gošća iz Njemačke tek bi sada pala na tjeme. 
Šta je nama - Sarajlijama, Bosancima i Hercegovcima SFF? 
Ruku na srce, mnogo je njih koji proteklih godina nisu pogledali nijedan film, ali su bili šampioni u konzumiranju dnevne i noćne ugostiteljske i turističke ponude. I, shodno tome, doprinijeli prihodu koji se tih dana slijeva u kasu.
Dobro je tih dana svima, u cijelom lancu - od prodavača kifli, suvenira i ćevapa na Baščaršiji, ugostitelja koji toče sve, od kole do šampanjca, do taksista koji u zoru goste voze na njihove adrese...
Dobro je i drugim gradovima. Neki tih dana trknu do Mostara, Stoca, visočkih piramida...
I, nakon 25 godina, vrijeme je da furači prestanu prosuđivati i tabiriti kvalitet filmova i kategoriju gostiju na crvenom tepihu. Jer, SFF je - kratko i jasno – i prilika za dobru zaradu i svake godine sve bolje pozicioniranje Sarajeva i BiH na svjetskoj mapi.

Mnogo je onih koji nisu pogledali nijedan film, ali su šampioni u konzumiranju dnevne i noćne ugostiteljske i turističke ponude

Šta je nama SFF

Salih Musić, mladi poduzetnik i jedan od ključnih ljudi u povezivanju bh. poslovne dijaspore, jedan je od najzaslužnijih za realizaciju ovogodišnjeg „Reconnecta“, okupljanja koje je ove godine u Sarajevo dovelo više od 200 učesnika.&nbsp;„Reconnect“ je već četiri godine u avgustu centar saradnje bh. dijaspore, a uz podršku USAID Projekta „Diaspora Invest“ nastavlja širiti mrežu mobilizacije potencijala koje iseljeništvo ima za ekonomski razvoj BiH.&nbsp;Musić iza sebe ima brojne medijske i poslovne projekte u zemlji i inozemstvu, te sa 12 godina iskustva u marketingu i menadžmentu sigurno predstavlja mladu nadu razvoja biznisa i potrebnih reformi za osiguranje povoljnijeg poslovnog ambijenta u BiH. 
Na ovogodišnjem „Reconnectu“ učešće su uzeli istaknuti menadžeri i poduzetnici iz cijelog svijeta.
Musić je iz Sarajeva, a radio je u Holandiji. Vratio se u BiH te već tri godine djeluje kroz Udruženje „Restart“ na mobilizaciji bh. dijaspore.

Iza sebe ima brojne medijske i poslovne projekte u zemlji i inozemstvu

Povezuje bh. dijasporu

Mada je svojim godinama davno pređuturumio zakonsku mogućnost da bude mobilisan, ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin se samoregrutovao.&nbsp;&nbsp; U stilu ozbiljnog lakrdijaša, nazad par mjeseci, Vulin na RTS-u izjavljuje: „Ja sam kao ministar odbrane iskoristio priliku da se dobrovoljno javim za vojnu obuku. Ako ja mogu, zašto ne može neko drugi?“

<h2>Postoji opasnost od ratnog sukoba</h2>

Ti možeš, i hoćeš, zato što je to tvoj fol, ministre, možda si lud, ne znam, možda te frustrira budalaština što nisi služio vojni rok kada je trebalo, pa ćeš eto sada, ali pusti ljude koji to neće i ne žele. Nemoj njih da maltretiraš. Uostalom, lako je tebi služiti vojsku kada si ministar odbrane i kada ti niko ne smije narediti dva čučnja da napraviš. Koga ti foliraš?
Strateški dokumenti sigurnosnih sektora čitavog regiona, a i Evrope, tvrde da ne postoji opasnost od ratnog sukoba. Dakle, čitava ta priča o uvođenju obaveznog vojnog roka nije ništa drugo do bezumno i bezočno trošenje narodnih para, i to u momentu kada se u svim našim državama djeca liječe pomoću donacija i telefonskih poziva. 
Međutim, stalnim namaštavanjem neprijatelja u okruženju, koji se pri tome, kao, „masovno naoružavaju“, postiže se u narodu frustracija, a na taj način se stvaraju uslovi da ministar Vulin, po vlastitom priznanju, ispuni svoju mladalačku želju i odsluži vojni rok. 
Kolika moraš biti budala da bi uveo obavezno služenje samo kako bi ti lično mogao da naučiš kako se rastavlja i sastavlja puška? Vuline, mogao si to naučiti na YouTubeu, jeftinije je.

<h2>Trend plašenja vlastitog naroda </h2>

Trend plašenja vlastitog naroda je, naravno, prisutan u čitavom regionu. Ide se čak dotle da se migranti predstavljaju kao vojna prijetnja. U Hrvatskoj je nasilno promijenjen Zakon o odbrani, tako da sada vojska može da se bavi migrantskim pitanjima, a to je, sasvim očigledno, protivno samom Ustavu. Riječ je o potpuno suludom zakonu, naročito u momentu kada se u Bundestagu ozbiljno razmišlja da se dopusti migrantima služenje u njemačkoj vojsci.



Svakodnevno možemo čuti čitavu lepezu razloga kojima nas bombarduju zagovornici uvođenja obaveznog vojnog roka: „Treba djecu skloniti s ulice.“ „Služenje vojnog roka formira čovjeka.“ „Oni koji su služili vojni rok imaju samo lijepa sjećanja.“ „Na služenju vojnog roka se steknu prijatelji iz cijele države.“

Ozbiljan je to niz stereotipa. Eto, ne može se čovjek formirati bez vojnog roka? Ili, ne može se upoznati drugar iz drugog grada? Sve gluposti, naravno. Svaka država ima razne mehanizme kojima može obrazovati i odgajati društveno korisne građane, a živa je činjenica da poznajem neke ozbiljne narkomane koji su služili JNA. Služenje vojnog roka nije garant ničega dobrog ako ne postoje ozbiljne državne institucije u drugim segmentima.&nbsp; Šokira podatak da oko 70 posto stanovništva u Hrvatskoj i Srbiji podržava uvođenje obaveznog vojnog roka. U Bosni i Hercegovini, začudo, nešto progresivnija situacija - 54 posto.&nbsp;Lud ih pop krstio, svi bi, kao, nešto da mobilišu omladinu, a samo je Hrvatsku u zadnjih par godina napustilo preko 100 hiljada ljudi. U Srbiji i Bosni, lako je pretpostaviti, situacija je još i gora.&nbsp;Dezertirala vam omladina prije regrutacije, koga ćete mobilisati, kukala vam majka? Da nećete možda mene? Nisam ja budala k'o Vulin.&nbsp;

Lako je tebi služiti vojsku kada si ministar odbrane i kada ti niko ne smije narediti dva čučnja da napraviš. Koga ti foliraš?

Rado ide Vulin u vojnike

Pita me prijatelj, Sarajlija, koji sada živi u Italiji, došao na odmor, gdje vi izlazite, molim te. Bio sinoć vani sa starom rajom, jedan živi sad u Kanadi, drugi u Austriji. Iz dva ih restorana „izbacili“ jer zatvaraju u ponoć. 
Završili u klubu punom mlađarije u kojem turbofolk nagriza bubne opne, a htjeli popričati. Dugo se nisu vidjeli.

Nisam imala odgovor. Kažem, nemam ti nikakvu preporuku. Ne znam. Ono što radi poslije ponoći je upravo to. Nekoliko lokala u kojima, uz dužno poštovanje i vlasnicima i klijenteli, ne možete sjediti s prijateljima, poslovnim saradnicima, razgovarati uz laganu muziku i uživati dok želite. 
Ovih dana zato sve se mijenja. Naglavačke. Nabolje. Grad vrvi od ljudi. Dijaspora stiže u najvećem broju u avgustu. Sarajevo puno registarskih tablica Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Ulice danju prepune šetača. Isto je i noću. Kafići, kafane, bašte, klubovi, vinoteke, restorani. Sve krcato. Koncerti na nekoliko otvorenih stejdževa. Kina puna. 
Traže se karte, dogovara gdje će ko. Sazivaju prijatelji, kolege, poznanici. Haj'mo vani. Sarajevske omladine nema na moru ovih sedam dana, ako ko ne zaluta. 
Šta je reći? 
Počeo je Sarajevo Film Festival. Ove godine je 25. jubilarno izdanje i glavni grad Bosne i Hercegovine napokon može početi živjeti onako kako žive veliki evropski i svjetski gradovi. Onako kako žive metropole svaki dan.

Palanka: tvrđavica opkoljena jarkom; 1. gradić, varošica, kasaba, 2. stražarnica, kula stražara; pridjev: palanački: malograđanski 




(Bratoljub Klaić)

Ne radi se ovdje o pukoj zabavi, narodnom veselju, potrebi za kafanama. Radi se o elementima koji grad čine gradom. Koji razlikuju metropolu od palanke.&nbsp;&nbsp;


Sarajevo Film Festival je jedna od najdivnijih stvari koje su se, kada govorimo o kulturi, mogle desiti Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Dovede on u grad regionalne, evropske i svjetske zvijezde, i gurne ga u fokus medijske pažnje po nečemu lijepom i kvalitetnom. Tu ništa sporno nema.

Al' moraju li Sarajlije čekati SFF da bi mogle šetati gradom u dva ujutro, a da grad ne liči na pustaru? Moramo li čekati SFF da budemo do tri vani s prijateljima? Moramo li čekati SFF da se osjećamo kao da živimo u velikom gradu?
Danas moramo.&nbsp;A Sarajlije s nešto više godina u dokumentima posvjedočile bi da u njihovom i našem Sarajevo nije uvijek moralo. U FIS-u nikad sve stolice nisu bile prazne, bilo koje doba dana i noći bilo. Da ne brojimo druge lokale... Posvjedočili bi i da su nova vremena donijela i polusvijet. Dosta takvih naći će se i ovih festivalskih dana na ulicama.&nbsp; 
Jesmo li postali selo s trolejbusom, kako reče Dino Šaran...

FILOZOFIJA PALANKE 




Iskustvo nam je palanačko. Ponekad, opasno je (i kažnjivo) reći to na uho palanačkoj oholosti; ponekada, međutim, ova riječ ide do pojma sudbinskog: palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promjeneRadomir Konstantinović)

Ne radi se o pukoj zabavi, narodnom veselju, potrebi za kafanama. Radi se o elementima koji grad čine gradom. Koji razlikuju metropolu od palanke

Puls sedmice: Selo s trolejbusom

Budući da je Mehmedbeg ili, kako su ga Osmanlije nazivale, „Deli Papaz“ (Junački Pop) bio, nakon prelaska na islam, ekskomuniciran iz Katoličke crkve, a njegov dvor, zvani Dverce, koji se nalazi na Starom Gradu u Zagrebu, bio obojen u crnu boju u znak žalosti, zbog čega je ostao poznat kao „Ćorni dom“, a sam kanonik Franjo Filipović je pod tim imenom ušao i u hrvatsku književnost (August Šenoa ga opisuje u romanu „Zlatarevo zlato“), završila je slavna historija Franje, a nastala još slavnija historija Mehmedbega i Mehmedpaše Filipovića.&nbsp;&nbsp; U vezi s njegovim prelaskom na osmansku stranu, tj. njegovim navodnim zarobljavanjem, nastala je obimna prepiska oko otkupa tog visokog prelata i funkcionera Katoličke crkve i glavnog čovjeka Kaptola Zagrebačke nadbiskupije.

<h2>Bio prije svega patriota svoje zemlje </h2>

Njegov prelazak na islamsku vjeru i angažiranje na dvoru te njegov kasniji dolazak na Krajinu, zapravo u Glamoč, na samu granicu prema Veneciji, gdje je u Glamočkom polju dao izgraditi svoj odžak, promijenio je cijelu situaciju na tom području i od tada su osmanske snage bile mnogo ofanzivnije i aktivnije nego što je to bilo ranije. 
Franjo, koji je po prelasku na islam i dobivanju imena Mehmed prvo postao lala, tj. učitelj carevića i visoki službenik na Porti u službi za diplomatske poslove, na lični zahtjev i sa titulom paše otišao je u Bosnu – navodno je rekao da bi želio biti što bliže svom rodnom kraju. Iz odžaka je uspješno ratovao (osvojio i obnovio Knin i Kninsku tvrđavu) i poginuo u jednoj morlačkoj zasjedi na planini Dinari. 
Franjo, odnosno Mehmedpaša ili Deli Papaz, bio je vrlo obrazovan čovjek (magistar filozofije i doktor prava i teologije), sa odličnim poznavanjem brojnih jezika (latinski, grčki, hebrejski, turski, hrvatski, mađarski i njemački), dakle, bio je čovjek sa velikim iskustvom i poznavanjem zapadnog svijeta, zbog čega je postao veoma značajan za osmansku vlast. 
Ali, ipak je bio prije svega patriota svoje zemlje i njenih ljudi, a ne lovac na položaje u centru tada najmoćnije države na evropskom tlu. 
On je imao svoje ideje i mislio je da će biti bliže njihovom ostvarenju ako bude djelovao na granici s Hrvatskom i iz pozicije osmanskog velikaša nego iz dalekog Stambola i s pozicije nekog visokog službenika složene osmanske administracije.

Te njegove ideje su vidljive još iz njegovih pisama nadbiskupu i hrvatskom banu grofu Draškoviću, koja jasno govore o razlozima zbog kojih će taj utjecajni kanonik odlučiti da prijeđe na stranu Osmanlija. Njihovi tragovi sežu u vrijeme istraga koje je vodio povodom tužbi seljaka na ponašanje plemstva i osobito mađarskih grofova, među kojima se isticao zloglasni Tahi. 
Kanonik Franjo Filipović je donio presudu u korist seljaka, ali tu presudu nije potvrdio ni nadbiskup, ni ban, ni Hrvatski sabor, zbog čega se Franjo u svom pismu Draškoviću s gorčinom osvrće na stanje u Hrvatskoj. 
U pismu kaže da je stanje u Hrvatskoj veoma teško, da je toliko teško da ni hrvatskog imena, ni jezika, ni države, ni Hrvata u njoj više nema, jer se u Hrvatskom saboru govori latinski, u hrvatskim gradovima njemački i mađarski, a hrvatski jezik se može čuti samo na seoskim sajmovima. 
Njemački kaplar je često važniji od hrvatskog bana, jer ban mora slušati Budim i Beč, a svaki njemački kaplar može naređivati usred Zagreba. 
Stanje naroda (seljaka) je najteže, jer su izloženi ne samo nametnutim im velikim daćama nego i nezakonitim postupcima svih vrsta, a niko ih ne štiti, ni vlast ni crkva. Franjo nadalje piše da je, prema saznanjima koja dolaze iz tzv. Turske Hrvatske (teritorij u Hrvatskoj koji je došao pod osmansku vlast), stanje sasvim drugačije. 
On kaže kako prema svemu što se čuje i zna u tim krajevima nema kmetstva, tlake i nasilja nad seljacima i seljaci su slobodni, domaći ljudi su na vlasti i njihov jezik se govori svuda, a čak je i na Porti jedan od zvaničnih jezika. On smatra da bi u odnosu na stanje kakvo je u Hrvatskoj, za Hrvate i za Hrvatsku bilo mnogo bolje da su pod Osmanlijama nego pod vlašću Nijemaca i Mađara, jer bi time bili bliže svojoj slobodi, pogotovo što Osmanlije ne ometaju vjerovanje i ljudi mogu vjerovati onako kako žele i kako su naučili, a poštuju i teritorijalni integritet zemalja koje osvajaju.

<h2>Ban Drašković ometao pregovore </h2>

Hrvati bi sačuvali zemlju, jezik i vjeru i bili bi najutjecajniji u svojoj zemlji kao što su domaći ljudi najutjecajniji u osmanskoj Bosni. 
Kad je Franjo dopao u ropstvo, započeli su uobičajeni pregovori o njegovom otkupu i o tome postoji obimna prepiska cara Leopolda i Porte, ali izgleda da je upravo ban Drašković ometao da se ti pregovori završe uspješno, što je kod Franje izazvalo dodatnu negativnu reakciju i on je i zbog toga odlučio da konačno prekine sa svojom dotadašnjom historijom i započne novu, da prihvati novu vjeru i potraži za sebe odgovarajuće mjesto u okviru Osmanskog carstva. 




Nakon što ga je Ferhatpaša poslao u Stambol, gdje je proveo neko vrijeme radeći u službi za diplomatske poslove, Mehmed se vratio u Bosnu, odnosno u Glamoč, i dobio veliki zijamet s prihodom od 84.000 srebrenih akči i s položajem paše i zvanjem alajbega.&nbsp;&nbsp;

U vezi s njegovim prelaskom na osmansku stranu, nastala je obimna prepiska funkcionera

Nakon što je primio islam, Franjo je s titulom paše otišao u Bosnu

Mnogi su Bosanci i Hercegovci mrtvi pali na međi od ruke brata, oca ili komšije. Nema filozofije, zakona niti teorije koja može objasniti ovaj balkanski fenomen.&nbsp;&nbsp;Anonimni ljudi, tihi, povučeni domaćini krvavih ruku ostaju ovjekovječeni kao protagonisti strašnih priča crnih hronika i vječitih seoskih tihih došaptavanja kako je među svojima pala krv zbog pola metra zemljišta ili porodične kuće. 
Puška, pištolj, letva, kolac, nekad i kamen, često presude srodnicima. Glave se kotrljaju zbog imovine. Tako je stoljećima...
Šta je puklo u Cazinjaninu Sulejmanu Burziću da s namjerom krene u ubilački pohod protiv svojih sinova Vernesa i Emira!? 
Ništa drugo do porodična imovina, koja je u nas glavni motiv za ubistvo upakovan u moderni termin “narušenih porodičnih odnosa”.&nbsp;Nakon što se javnost naibreti dovoljno, kao da je to među nama nešto novo, neka sjedne sa svojim očevima i djedovima, neka ih pita gdje su njihove međe, jer ih svaka porodica ima. 
Bez obzira na sve, rezultat je poguban: Sin je otišao u grob, a otac, koji ima 75 godina, umrijet će u zatvoru.
A, šta će biti s kućom? Pa, bolje da su je zapalili.

Sin je otišao u grob, otac, koji ima 75 godina, umrijet će u zatvoru, a šta će biti s kućom

Zla kob međe

U svijetu sporta novac se ne baca tek tako, a ako je neko spreman izdvojiti određenu sumu, onda se sigurno zna zašto se to radi. Vahid Halilhodžić od četvrtka je zvanično postao najbolje plaćen trener Afrike. Kao mjesečna plaća, spominje se iznos od 112.000 eura i sigurno je da su njegovi novi poslodvaci itekako dobro promislili kad su ga angažirali.&nbsp;Koliko te plate, toliko te cijene, u fudbalu se sigurno tako mogu postaviti stvari, a čini se da je bh. stručnjak izuzetno cijenjen. 
Pred Halilhodžićem je sada zadatak kojem sigurno može odgovoriti. 
Plasman na kontinentalno i Svjetsko prvenstvo nešto je što on svojim kvalitetima može donijeti Marokancima.
Vahid Halilhodžić rođen je 15. maja 1952. godine u Jablanici. Igrao je za Velež, a kasnije za Nant i Pari Sen Žermen. Kao trener je sjedio na klupi Veleža, Bevija, Kazablanke, Rena, PSG-a, Dinama, Trabzonspora i Nanta, a bio je selektor Obale Slonovače, Alžira i Japana.

Bh. trener postao selektor reprezentacije Maroka

Stručnjak koji vrijedi

Posvađane u interesnom nacionalizmu, neodgovorne, bahate i beznadežno korumpirane, bosanskohercegovačke vladajuće elite odavno su prekucale prihvatljive norme ponašanja. Umjesto da se napokon posvete rješavanju osnovnih egzistencijalnih pitanja običnih ljudi, da nešto korisno naprave, nacionalistički jastrebovi uporno truju okolinu beskorisnim svađama i kočijaškim uvredama. 
U međuvremenu, ovdašnje društvo nezaustavljivo propada i dramatično nazaduje. Bosna i Hercegovina je, kako znamo, teritorija s najmanje centimetara izgrađenih autoputeva po glavi stanovnika u Evropi. Fenjeraši smo u stranim investicijama te ekonomskim poslovima, općenito.&nbsp;Nažalost, dominatne nacional-politike uspjele su stvoriti stotine hiljada depresivnih glasača, kojima je više od života stalo do srednjovjekovnog pripadanja plemenu. Usputno obožavanje takozvanih lidera pri tome predstavlja tek najljigaviju manifestaciju nametnute zatucanosti.
Kada vlastite sudbine dobrovoljno prepuste u tuđe ruke, ljudskim su bićima suvišna pitanja zabranjena. Jer, neizlječivo zatrovani mržnjom, pouzdano nisu zainteresirani kvalitetom života koliko kvantitetom uvreda ispaljenih prema zamišljenom neprijatelju.&nbsp;Teško je, kažem, izdržati konstantni višedecenijski pritisak, posvetiti se nečemu vrijednom pažnje i ostati priseban u atmosferi opterećenoj kolektivnom psihozom. Zato se vještački održava stanje nepodnošljive lakoće postojanja. Neuvažavanja drugačijeg, neprihvatanja susjeda, izbjegavanja komšija.
Dok se raja besmisleno glođe, besprijekorno sarađuju nacionalne vođe. Sastanu se pa se principijelno rastanu, sklapaju deklarativne sporazume za nove velike nesporazume. I tako beskonačno vladaju. Punih stomaka i bankovnih računa.
Nešto kontam, pljačka li im materina, barem su mogli napraviti čestit autoput. Da lakše razgulimo iz zemlje krvi i meda.

Barem su mogli napraviti čestit autoput. Da lakše razgulimo

Pljačka im materina!

Profesor Ivo Jelušić iz sela Vojskova kod Odžaka sretan je i ispunjen Posavljak nakon što je u obnovljenoj Maloj vijećnici Beledija otvorena izložba njegovih replika prastarih zdjela, izrađenih od hrastovog abonosa.&nbsp;&nbsp;
Čak 33 replike prastarih zdjela s dosta umjetničkog dara brižljivo je izrađivao nakon što je iz mulja rijeke Bosne nabavio dva kubika abonosa, hrastovog drveta koje su rijeke prije nekoliko hiljada godina potopile i koje je prava atrakcija za izradu suvenira, jer u nedostatku zraka nije natruhlo.&nbsp;&nbsp;
Treba mnogo rada, snage i umijeća da se do abonosa dođe. Zato i jeste skupo, ali zlata vrijedno, kaže Ivo.&nbsp; &nbsp;
Godinu se abonos suši, a onda, ako dođe u prave ruke, poput Ivinih, od njega se može napraviti čudo. Ivo Jelušić svojim rukama oživljava hrastov abonos, ali i daje primjer kako se u lokalnoj sredini čuva i njeguje kulturna baština, što su prepoznali i stručnjaci iz ove oblasti.&nbsp;

Od abonosa izrađuje replike prastarih zdjela, čija je izložba otvorena u Odžaku

Jelušić: Uložio mnogo truda i umijeća

Čuvar kulturne baštine

Izborna je Utrka čudesna! U izuzetnim slučajevima otkriva najniže strasti i potisnute mržnje. Ponekad nedjeljom, isključivo na domovinskim obljetnicama, završi čak i javnim prikazivanjem upaljenih krajnika. Što je razina vlasti viša, to je i nivo borbene igrice zahtjevniji. Kao na konzoli “play stationa”, broj osvojenih bodova direktno je proporcionalan izgovorenim idiotlucima.Evo, naprimjer, tako stoje stvari sa predstojećim velikim takmičenjem u susjednoj Republici Hrvatskoj. Ganjajući drugi mandat, aktuelna predsjednica definitivno je prekucala dozvoljeni limit. Govorilo se, priznajem, na ovom mjestu i ranije o bespućima povijesne nesvijesti Kolinde Grabar-Kitarović, kad ono, međutim, dotičnoj gospoji i njezinom raskošnom populizmu nedopustivo često polazi za jezikom da preskoči granice civiliziranog ponašanja.&nbsp;Nedavno smo tako iz rigidne profašističke tiskovine saznali da se k'o škobalj upecala na koljača pod imenom Ante, prezime mu znate.
“Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogreške. Mi možemo danas raspravljati o tome zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to neće promijeniti činjenicu da jest to učinio, ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima.”
Da rezimiramo! KGK, naime, smatra da je ustaški poglavnik, poput, valjda, svakog prosječnog ovozemaljskog griješnika, u principu, samo čovjek, ljudsko stvorenje s neželjenim manama i poželjnim vrlinama. Stoga autoritetom vladarice Pantovčaka preporučuje da ga barem pokušamo razumjeti, a ne unaprijed razapinjati na križ i barbarski kamenovati.&nbsp;Možda su, dvoumi se predsjednica, tajanstvene sile primorale Pavelića iz Bradine da, štajaznam, kroz dimnjake koncentracionih logora protjera nekoliko desetina hiljada nedužnih insana. Dobro insana, nego Roma, Jevreja, Srba, Bošnjaka, Hrvata... Poglavito antifašista, tradicionalnih protivnika NDH.

Pobjeda za historiju

Lideri, izvin'te!

Ljig, ljigav, ljigavac...

Gest za primjer

Kuraženje i bulažnjenje

Jednostavno najveći

Šta je nama SFF

Povezuje bh. dijasporu

Rado ide Vulin u vojnike

Puls sedmice: Selo s trolejbusom

Nakon što je primio islam, Franjo je s titulom paše otišao u Bosnu

Zla kob međe

Stručnjak koji vrijedi

Pljačka im materina!

Čuvar kulturne baštine

Između krajnika

Kolumne

Pobjeda za historiju

Lideri, izvin'te!

Ljig, ljigav, ljigavac...

Gest za primjer

Kuraženje i bulažnjenje

Jednostavno najveći

Šta je nama SFF

Povezuje bh. dijasporu

Rado ide Vulin u vojnike

Puls sedmice: Selo s trolejbusom

Nakon što je primio islam, Franjo je s titulom paše otišao u Bosnu

Zla kob međe

Stručnjak koji vrijedi

Pljačka im materina!

Čuvar kulturne baštine

Između krajnika