Haman k'o da mu je stranka babovina, <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a> zvanično je odlučio i naredne četiri godine zadržati fotelju predsjednika SDA. „Imam namjeru ostati na čelu SDA još jedan mandat, i vjerujem da ću biti podržan od članstva“, povjerio se tokom gostovanja na stranicama „Avaza“. 
Preostaje, dakle, da strogo kontrolirani delegati na septembarskom Kongresu vladajuće interesne grupacije formaliziraju šefove želje te kolektivno potvrde jedinstvo snage naroda. 

U međuvremenu, Izetbegović će pođoniti svog turskog idola, dodatno učvrstiti lidersku poziciju, ukinuti statutarnog zamjenika predsjednika te pripremiti glasačku mašineriju za definitivno eutanaziranje unutarstranačke opozicije. Stoga se sa nestrpljenjem očekuje frontalni kongresni napad na nestabilne položaje kadrovskog klana Denisa Zvizdića. Govori se kako će egzekucija naciljanih biti nemilosrdna, ali budući da dotična problematika duboko zalazi u sferu privatnih nesporazuma posvađanih familija, tamo se fakat nije civilizirano petljati. 

Osim generalne probe za predstojeću inauguraciju velikog vođe, Glavni odbor SDA sa vikend sjednice poslao je i prijeteće poruke svojim glavnim koalicionim partnerima. SNSD i HDZ optuženi su za rušenje države, antiustavno djelovanje, neprihvatljive ucjene i opasne podvale. Razumljivo, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a>&nbsp;i D<a href="https://avaz.ba/tag/525/dragan-covic">ragan Čović</a> nisu ostali dužni. 

Preko posilnih glasnogovornika žestoko su odgovorili jednakim uvredama, klevetama i ultimativnim zahtjevima. Nakon brutalne razmjene saopštenja i saopćenja, stanje je potpuno izmaklo kontroli postajući neopišljivo. U skladu sa ranije preuzetim obavezama rasturanja ovo malo Bosne i Hercegovine koliko je jedva (pre)ostalo.

Sudeći prema raspoloživim saznanjima, od kakve-takve državne te prihvatljive federalne vlasti u naopako sklepanom savezu SDA-SNSD-HDZ zadugo nema ništa. Jer tragična trojka u svemu se ne slaže! Izuzev da na svakom buvljaku interes bh. građana isporuči za stranačko-privatni račun. To se stručno zove fiskalizacija kanalizacije. I originalni je patent bosanskohercegovačke političke pameti.

Tragična trojka u svemu se ne slaže!

Saopćenja i saopštenja

Načelnik općine Rudo <a href="https://avaz.ba/tag/36933/rato-rajak">Rato Rajak</a> još je jednom pokazao da BiH može biti sretna zemlja. S članovima porodica žrtava koje su obilježile Dan sjećanja na 101 ubijenog stanovnika Rudog, Rajak je ponovo podijelio tugu, prošetao u tužnoj koloni i sa starog mosta koji povezuje obale Lima u rijeku spustio cvijet.&nbsp; 
- Bio bih ponosan na Rudo i Ruđane da su uspjeli u vremenu nesretnog rata i teških iskušenja sačuvati punu ljudskost prema svojim sugrađanima i komšijama, mir pred Bogom, vlastitu čast, obraz i savjest – poručio je Rajak.

Nije prvi put da svojom direktnošću i ljudskošću Rajak iz malog Rudog pošalje lekciju cijeloj državi, ali činjenica da su ovakvi istupi političara vrlo rijetki pokazuje u kakvom se glibu nalazimo, te da će još mnogo Lima proteći dok ne shvatimo da je put ka boljoj budućnosti naše djece trasiran upravo istinom i saosjećanjem za bol svojih komšija. 

Hoće li Rajak opstati u ovakvoj državi i hoće li rajaka biti u svim njenim dijelovima, ovisi o broju ruku koje su spremne da budu pružene i da ponesu barem jedan cvijet do svih rijeka, jama i vrtača nad kojima smo ginuli.&nbsp;

Rato Rajak rođen je 18. februara 1962. godine u Rudom. Po zvanju je diplomirani inžinjer arhitekture. Oženjen je i otac je četvero djece.&nbsp;

S članovima porodica žrtava koje su obilježile Dan sjećanja na 101 ubijenog stanovnika Rudog, Rajak je ponovo podijelio tugu

Rajak: U tužnoj koloni s porodicama žrtava

Čast, obraz i savjest

Stara mudrost kaže da je u politici neobično važno odabrati pravi moment za odluku o povlačenju. Na Balkanu, međutim, običaji su takvi da Murta nikad neće sjahati, a Kurta uzjahati, već beskonačno zajednički jašu dok obraz potpuno ne odrveni poput zadnjice u sedlu. 
Za bolje razumijevanje navedene problematike razlozi finansijske prirode doda(t)na su i neizostavna vrijednost, ali presuđujuću okolnost ipak predstavlja potreba pojedinca da vječno kreira društvene događaje, čak i onda kad dosadi i Bogu i narodu.
Klasičan primjerak izraubovanog političara koji uporno ne pristaje na humano preseljenje u penzionersku anonimnost jeste Zlatko Lagumdžija. 
Sjećate se, to je onaj lik što se nekidan na N1 hvalio slučajnim susretom sa Bakirom Izetbegovićem k'o da je, nebudiprimijenjeno, kafenisao lično sa rahmetli Nelsonom Mandelom. 
Ni nakon trideset godina tumaranja bespućima bosanskohercegovačke zbiljnost nekadašnji lider Socijaldemokratske partije BiH nije se zasitio veličanja, promoviranja i nametanja vlastitog sebe kao neprikosnovene moralne horizontale. 
Svaki novi medijski nastup Lagumdžija odgovorno (zlo)upotrebljava za dodatno moralno propadanje. 
Prošle je hefte uobičajene klevetničke plotune kojim zasipa položaje svoje bivše partije oplemenio i nekonvencionalnim bojnim otrovima. Tako je SDP-ovce Ivana Bobana i Lanu Prlić, benignu omladinu kojoj Lagumdžija prije može biti dedo nego babo, valjda samo na osnovu prezimena upisao među baštinike ratnozločinačke politike „Herceg-Bosne“. 
„U moje vrijeme potpredsjednici SDP-a bila su oba Komšića, a danas su to Boban i Prlić“, ispljunuo je zlat(k)ousti u kameru. Iako se friški nacional-šovinista nije naročito zadrža(va)o na Komšićima, tačno bi korisno bilo da nas je barem podsjetio kako je nesimpatične prezimenjake svojevremeno nabio nogom iz SDP-a. Prvo starijeg Ivu, a potom mlađeg Željka. 
A možda je, kažem, pametnije ništa ne barkati. Da intenzivnije ne zasmrdi. Jer, ko bi rekao da jedna obična kafa djelimično civiliziranog insana može preves(la)ti u primitivnog hajvana. Jadni su putevi Gospodnji.&nbsp;

Je li jadno, prijatelju?

Među zvaničnicima i članovima porodica žrtava opsade Žepe, koji su u subotu otvorili&nbsp;&nbsp; Memorijalni centar u nekadašnjoj „zaštićenoj zoni“ UN-a, bila je i Esma Palić, supruga legendarnog komandanta i heroja Avde Palića. 
Priča Esme i Avde Palića je priča o ljubavi i požrtvovanosti, ali i borbi za svoj narod i 
pravdu, tokom koje je Avdo dao svoj život, a Esma je nastavila.&nbsp;Delegacija Žepe, koju su činili Avdo Palić, Mehmed Hajrić i Amir Imamović, na pregovore sa zločincem Ratkom Mladićem otišla je svjesna da riskira živote, ali i da je to cijena izlaska stanovništva iz enklave.&nbsp;&nbsp;Nadljudskim naporima Esma je, sama podižući kćerke Semru i Nejlu, sama vodila i dugogodišnju bitku da pronađe posmrtne ostatke voljenog supruga. I uspjela je.
- Emocije su uvijek prisutne, ali čovjek mora naučiti da živi s onim što je preživio. Živim danas, ali ne zaboravljam ono što je bilo prije – poruka je u kojoj je Esma Palić tokom otvaranja Memorijalnog centra u Žepi sažela sve.

Heroina ženskog srca

Od izbora Mirka Šarovića za predsjednika Srpske demokratske stranke, na političkoj sceni, posebno u RS, vri kao u košnici.&nbsp; &nbsp; Prekaljeni politički lisac nametnuo je svoj tempo, preuzeo medijsku inicijativu i bez kompleksa otvara teme i nudi rješenja, pokazujući tako respektabilnu vitalnost i svježinu. 
O tome najbolje svjedoče neočekivano nervozne reakcije iz suparničkog SNSD-a i njegovih satelita. Udicu koju je zabacio Šarović uhvatili su u letu, računajući da će baražnom paljbom po „izdajničkim“, „antisrpskim“, „pronatoovskim“ i „probosanskim“ stavovima „Bakirovih sluga“ bez problema i otpora jednom zauvijek ušutkati novog predsjednika SDS-a, a SDS još više gurnuti prema političkom ponoru i nestanku.
Ništa se, međutim, od toga za sada ne dešava. 
Šarović je ostao čvrst u stavu da se Milorad Dodik pokazao kao loš diplomata i trgovac i da je pogriješio kada je u Predsjedništvu BiH potegao pitanje vitalnog interesa za Pelješki most. 
Također, vješto je zarezao u SNSD-ovu bolnu ranu devetomjesečnog neuspjeha u formiranju Vijeća ministara BiH. Štaviše, pored živog Dodikovog kandidata Zorana Tegeltije, Šarović se samokandidirao za mjesto budućeg šefa državne vlade.
Naravno, i Šarović zna da su njegove akcije ograničenog dometa i da SDS s rukama kojima raspolaže u Parlamentu BiH realno nema velike šanse za ostanak u Vijeću ministara. Ali, to, čini se, i nije bio njegov primarni cilj.
On je svojim političkim manevrima anemični SDS vratio u centar političkih zbivanja, a sebe osobno je nametnuo kao političara koji se može ravnopravno nositi s Dodikom i njegovim robusnim stilom. Za mjesec dana na čelu SDS-a, reklo bi se, i više nego dovoljno.

Šarovićeva udica

Konferencija CONNECTO u Mostaru okupila je 160 preduzeća, uspješnih privrednika iz bh. dijaspore i BiH, što će rezultirati saradnjom i međusobnih uvezivanjem. Poseban naglasak bio je na potencijalne investicije i brojnu bh. dijasporu koja predstavlja pozitivan primjer kako se stečeno znanje i iskustvo u inozemstvu može prenijeti u BiH.&nbsp;&nbsp; A glavni „krivac“ za to je INTERA Tehnološki Park neprofitna i nevladina organizacija osnovana 2011. godine s ciljem poticanja i podupiranja razvojnih privrednih procesa u regiji Hercegovine. A posebno Vedran Šimunović, izvršni direktor. 
Kontinuirano se educiraju mladi, nezaposleni, ali i ljudi s dugogodišnjim poslovnim iskustvom kako bi, prateći trendove, opstali u savremenom poslovnom svijetu. Implementiravši više od 20 različitih projekata domaćih i stranih donatora, INTERA TP je stekao iskustvo kojim je postao pouzdan partner u stvaranju boljeg poslovnog okruženja za sve bh. građane.
U svojoj ponudi imaju širok spektar usluga kojima nude odgovore na gotovo sve izazove savremenog poslovnog svijeta. Pravo su mjesto ukoliko vam treba savjetovanje i pomoć pri pokretanju vlastitog preduzeća. Posebno je uspješan program edukacija iz CNC tehnologija tokom kojeg su stvorili kvalitetne kadrove koji s lakoćom pronalaze zaposlenje na turbulentnom tržištu rada.

Samo pozitivne stvari

Nekada davno naletih na tekst, godinama već sam pod dojmom njega, napisa ga Dragan Bursać, a naslovljen je sa „Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica“. Dragan je za ovaj tekst višestruko nagrađivan, i ne bio, teško je to štivo čitati, a da ti svaki atom u organizmu ne vrisne.&nbsp;Da bi priča sedmogodišnjeg dječaka Petra bila posebna, drugačija, potresnija od drugih, morali su ga strijeljati više puta, nije bilo dovoljno jedno strijeljanje.&nbsp;&nbsp;
Specijalci u noći 
A ovako je to bilo.
U julu 1992. godine šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne sigurnosti Konjic, dugo im je ime, ali je značajno, jer naglašava da nije riječ o nekoj odmetnutoj, paravojnoj formaciji, nego o zvaničnim strukturama bezbjednosti, dakle - ti zvanični Specijalci u noći, bez ikakvog povoda, iz stana izvode porodicu Golubović, supružnike Đura i Vlastu, te njihova dva sina, sedmogodišnjeg Petra i petogodišnjeg Pavla.&nbsp;Porodica je ugurana u automobile i odvedena prema selu Spiljani. U šumarku pokraj ceste Specijalci postrojavaju porodicu Golubović. Kakve li su u tom času misli u dvije male dječačke glave teško možemo dokučiti. U postrojenu porodicu Specijalci ispaljuju rafal. Više rafala. Desetine metaka. 
Sigurni da je cijela porodica pobijena, zadovoljni obavljenom zadaćom, Specijalci sjedaju u automobile i odlaze. No, sudbina je htjela da od svih tih ispaljenih metaka niti jedan ne pogodi dječaka Petra. On leži miran ispod tijela svojih roditelja, stežući za ruku svog beživotnog mlađeg brata, petogodišnjeg Pavla. Vjerovatno je Petar kao stariji brat osjećao odgovornost da štiti Pavla, zato ga tako snažno stišće za podlakticu. 
Kada je bio siguran da su zlikovci otišli, Petar se izvlači ispod tijela svojih roditelja, vjerovatno doziva svoju mamu Vlastu, svoga oca Đura, svoga malog brata Pavla, drmusa ih, ljulja, plače nad njima.&nbsp;Čitav svijet mu je srušen, pa tako uplakan mali Petar kreće niz cestu. Ubrzo nailazi na rampu, policijski punkt i vjerovatno tada misli da je spašen. Ispričao je dežurnim policajcima šta mu se desilo, a oni radiovezom obavještavaju zlikovce kako se trebaju vratiti jer posao nisu obavili kako treba. Reklamacija na obavljeni posao je ozbiljno shvaćena, pa ubrzo na punkt dolaze šestorica pripadnika Interventnog voda.&nbsp;Kakve li su sada misli u maloj glavi dječaka Petra kada ga isti zlikovci, koji su mu maločas ubili mamu, tatu i brata, ponovno stavljaju u automobil? Šta li mu oni govore u automobilu? Da li ga tješe? Ili mu otvoreno govore da će ovaj put biti precizniji? Ili se smiju? Ili ne obraćaju pažnju na njega i svađaju se zbog toga što su morali da se vrate jer neko od njih nije bio precizan? 
O ovome se ne smije šutjeti
Bože, šta li je u maloj glavi dječaka Petra!?
Automobil se zaustavlja u mjestu Begin Vir. Ovaj put zlikovci uspješno ispunjavaju normu. Sedmogodišnji dječak Petar pada pod smrtonosnim rafalom. Izrešetan.
Kao što je važno zapamtiti ime ovoga dva puta strijeljanog dječaka, jednako tako, možda i važnije, je zapamtiti imena zločinaca od kojih neki možda hodaju među nama. Za zločine u Konjicu i okolini, a koji su kao rezultat imali nestanak gotovo cjelokupne srpske populacije iz ovog dijela Hercegovine, su uhapšeni i osuđeni: Macić Miralem, rođen 1961., Nikšić Šefik, rođen 1945., Alikadić Adnan, rođen 1962., Pirkić Mitko, rođen 1962., Ćosić Safaudin, rođen 1974., Cakić Muhamed, rođen 1968., Hebibović Ismet zv. Broćeta, rođen 1956., Balić Redžo, rođen 1952., Lukomirak Hamed, rođen 1971., Padalović Almir, rođen 1968., Jusufbegović Sead, rođen 1941., Ćibo Senadin, rođen 1967., Ramić Agan, rođen 1962. i Ramić Esad, rođen 1966.
Dragan Bursać sastavlja poetičnu i bolnu konstrukciju kada piše da se o ovome ne smije šutjeti, jer je šutnja „treće strijeljanje dječaka Petra.“ Živa istina, Dragane.

Kada je bio siguran da su zlikovci otišli, Petar se izvlači ispod tijela svojih roditelja, vjerovatno doziva svoju mamu Vlastu, svoga oca Đura, svoga malog brata Pavla, drmusa ih, ljulja, plače nad njima

Dječak Petar neće biti strijeljan treći put!

Poruku kako suvišne, znači često pogrešne riječi treba eliminirati bez ikakve zadrške, pronašao sam onomad na Facebook profilu naše multilingualne orjentalistice Jasne Šamić, koja je u Parizu objavila novi roman “Zemlja lutajućih duša” (Les contrées des âmes errantes), posvećen Bosni, naravno. Jasna je citirala Mirka Kovača koji je se u nekom eseju ili romanu prisjetio na šta ga je upozoravao Danilo Kiš: "Čuvaj se suvišnih riječi, tamani ih kao gamad".
Pobjednici i gubitnici
Za mene će zato još dugo biti fenomenologija kako u Bosni prihvataju riječi koje dolete s ove, surovije, opasnije strane Atlantika, gdje se ne obaziru na (evropsku) tradiciju, niti imaju vremena uživati u hedonizmu vlastite historijske umišljenosti. 
Bez suviše uvoda: Onomadne riječi mladog republikanskog kongresmena, (rodjenog 1978.) bivšeg vojnog pilota i poptpukovnika američke vojske Adama Kinzingera aterirale su donekle na pogrešnu bosansku livadu. A odmah su i namjerno politički iskrivljene; reklo bi se, dodata su im “krila” da mogu letjeti po bosanskim političkim vrletima, kako kome drago.&nbsp;
Analizirajmo dakle na kratko poruku ovog američkog kongresmena, odbacujući sve nepotrebne, samozavaravajuće riječi bosanskih tumača jasnih američkih poruka.&nbsp;&nbsp;Kinzinger se naravno nije nimalo šalio sa upozerinjima koje je odaslao ravno u balkanski djavolji trougao, izmedju Beograda, Banjaluke i Sarajeva. Naime, ovaj je Amerikanac preko Bosne dostavio još jednu poruku Rusima, jer prošle je sedmice Odbor za vanjske poslove Zastupničkog doma u Vašingtonu održao saslušanje pod naslovom: “Ruski napadi na (američke) izbore dezinformacijama: Lekcije iz Evrope“.
Ono što je Kinzinger rekao na račun političke opcije koju personalizira Milorad Dodik (SNSD i ostali), u manjem bh entitetu (RS), ali i u Sarajevu, gdje god seže njihova zona političkog i ekonomskog ujecaja u svebosanskom kartelu vlasti, “dodikovce” je potvrdilo kao glavne kočničare bosanskog progresa. Nema sumnje, njegove američke sankcije su zaslužene i, one se nastavljaju, unatoč svim Dodikovim lobističkim naporima u Vašingtonu. Dodik je i dalje gubitnik s ove strane Atlantika.
Ali, nisu ni pobjednici oni koji su odmah proglasili Kinzingerove riječi bosanskom panaseom (“panasea” – latinski “politički lijek za sve”). Jer, u Bosni i Hercegovini nema napretka sve dok se nastavlja korupcija, svuda, od intelektualnog duha i kulture do religije, dakle i u domenima u kojima bi se čovjek najmanje nadao.
Sad kad su skoro potrošene i politčke fraze o dobrim i lošim muslimanima, onima koji idu u džamiju ili ne, o patriotama, koji stalno govore o krivici drugih, dok pune vlastite džepove privatizirajući državu – od banaka do medija preko kadrovskih sećija, najveća nacionalna stranka Bošnjaka (SDA) pozdravila je Kinzingera kao spasioca, koji kao “spašava” njihovu viziju Bosne?! A nije tako, ni najmanje.
Korupcija - neprijatelj broj jedan
To što je Kinzinger spomenuo genocid u Bosni i Hercegovini i upro prstom u sljedbenike ideologije odgovorne za to, koji sada sprečavaju NATO put BiH (kako piše i u priopćenju SDA), ne znači da ovaj, niti jedan drugi američki kongresmen, koji s vremena na vrijeme spomene Bosnu – amnestira one koji od bosanskog stradanja često prave maglu za prikrivanje vlastitog lopovluka; onog što je politički i ekonomski truhlo, poput “Aluminja” i mnogih drugih “aluminija” iz uništene bh.industrije. I, onoga što je u njihovim rukama uvelo, uključujući cijelu jednu mladu generaciju u proteklih četvrt stoljeća.
Zato je njihova žalopojka o “fabriciranoj slici stanja u BiH”, koju širom Amerike, portretiraju plaćeni Dodikovi lobisti (uistinu to rade) neadekvatna platforma, da se, kako insistiraju u SDA “na temelju istine (i) patriotske snage ujedine i ohrabre”, svi oni koji bi “zajedno pokrenuli snažnu inicijativu za zaštitu interesa države BiH i napredak na polju euroatlantskih integracija". A pri tom ništa o vlastitoj korupciji!?
Providna je to namjera, da se vlastiti nerad, odbrana interesnog status-quoa i odavno već – skoro nikakva reputacija u Vašingtonu – prikopča uz ovu Kinzingerovu, inače samo još jednu preciznu američku analizu stanja u Bosni i Hercegovini.
Zahvaljujući naporima Amerikanaca bh.porijekla, ponajprije okupljenih oko već toliko puta pominjanog ACBiH (Advisory Council for Bosnia and Herzegovina), ali ne samo njih, već i drugih vidljivih i “nevidljivih” znalaca koji s obje strane Atlantika zbog sve agresivnije Rusije i ekonomski nepredvidive Kine brane američke vrijednosti (preko Bosne, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Kosova), glas Bosna i Hercegovine se još čuje u glavnoj političkoj metropoli svijeta. Još uvjek, pretežno na pravi način.
Doduše, u Vašingtonu ne vole pretjerivanje i prenaglašeno apostrofiranje pojedinaca, koji od svog patriotizma prave lokalnu karjeru, ime i slavu, ili (opravdano) dobijaju javna priznanja na temelju medijskog interesa za njih. Pred nama su izuzetno važna i teška globalna geostrateška pomjeranja, koja sigurno prevazilaze znanje mnogih lokalnih “igrača” i posebno njihovu sasvim ograničenu moć.
Uostalom, kongresmen Kinzinger ovaj put nije govorio samo o Bosni, već o cjelom Balkanu. 
U Kongresu je ispričao kako se već sreo sa predstavnicima iz svih balkanskih krajeva:“Svi su, bez izuzetka rekli, da su Sjedinjene Države jedini partner koji s njima čvrsto stoji protiv Rusa,” rekao je. Nije on ovaj put ulazio u to, koji su ga to Balkanci i Bosanci, "naravno" - slagali, a kojima je stvarno stalo do NATO-a i Evropske unije. Bez obzira na “afirmativnu” priču ta imena Amerikanci odlično razaznaju.
Jer, on kao i svih dvadeset kongresmena i tri senatora koji su članovi tzv. bosanskog “kokusa” (Bosnian Caucus), grupe prijatelja Bosne i Hercegovine u američkom Kongresu - primaju redovne i precizne obavještajne izvještaje, ko šta govori, piše i radi u Bosni i Hercegovini; ne trebaju im Dodikovi lobisti, pa čak ni prijatelji, da ih o svim tim trendovima izvjeste. Američka ambasada u Sarajevu odlično radi svoj posao, kao i sva američka predstavništva u komšiluku.
Evropska avlija - Geteove riječi&nbsp;Ne treba zaboraviti da se Kinzinger ovaj put požalio Kongresu kako je Evropa, na neki način - digla ruke od Bosne, naglašavajući (opet) kako Bosna nije američka, već je evropska avlija.&nbsp;
A te nedoumice, pa i prepucavanja, valja se prisjetiti, u svojoj suštini nikad nisu bile dobre vijesti za Bosnu.&nbsp;Budimo realni, na stranu romantika, jer svijetom vlada real-politika! Odbacimo znači suvišne riječi, uključujući i znanu patetiku stereotipa o Americi i ostatku svijeta – o priči kako Amerika sve može sama, jer je objektivno najjača. E, pa ne može!&nbsp;&nbsp;Odavno već niko ne “dobija grip, kad američki predsjednik kihne”, a CNN, koji je sve to amplificirao nije više “16-ta članica Vijeća sigurnosti UN-a”; s Trampom je to samo još više izašlo na vidjelo. Medjutim, važna je mapa činjenica: gdje su skretanja, a gdje opasne okuke na putu ispred nas? 
U Sarajevu se o tome malo govori, a malo je i autentičnih medijskih informacija iz prve ruke, ne recikliranih. Jedino Al-Jazeera Balkans (AJB) iz cjele Amerike ima jednog jedinog dopisnika, iz Vašingtona, iako se iz Beograda i Zagreba (kao da od njih sve zavisi ?!) za AJB redovno javlja njih barem deset.
Mnogo je toga za javiti, ali edna stvar zaslužuje da se ponovi bez obzira što smo o tom već pisali, iako oko druge teme. 
Adam Kinzinger nije baš obični republikanac, ali jeste političar koji potvrdjuje da je Amerika, bez obzira na “nepredvidivog” predsjednika Donalda Trampa (Trump) još uvjek i nasreću, na autopilotu. Iako su neki drugčije pisali o tome, valja znati da Kinzinger podržava 94 posto Trampovih stavova. A to znači, da će se “trampizam” u neku ruku nastaviti, čak i ako Tramp slijedeće godine bude poražen na predsjedničkim izborima; mnogi se slažu da će i bar neke Trampove mjere nadživjeti ovog prdsjednika.
Evo i jednog predvidjanja: Ako Tramp opet pobjedi 2020.godine, pa se podpredsjednik Majk Pens (Mike Pence), koji je inače Kinzingerov politički mentor, nadje u situaciji da 2024. po važećem običaju kao prvi nasljednik odlazećeg predsjednika kandiduje za tu poziciju, Adam Kinzinger bi lako mogao biti Pensov podpredsjednički kandidat. 
Moglo bi se to dogoditi i ako demokrati, naredne godine, osvoje većinu u Senatu i zadrže premoć u Zastupničkom domu, pa tako, konačno uspiju opazvati Donalda Trampa (“impeachment”). Tada bi Majk Pens morao preuzeti kormilo u Bijeloj kući. Po nekoj bosanskoj “logici” (?!) – sad bi trebalo potrčati u tom smjeru. Ali, mudri se ne daju zavarati!
Kad god se u američkom Kongresu dogodi izborni prevrat, tu prestaju riječi, a počinje matematika. No, još važi i ona Geteova o ljudima: “Ljudski karakter se ogleda u tome kako tretiramo one za koje mislimo da nam više neće trebati”. Tako je to u Americi.

Bosanski romantičari u Americi

Najpopularniji sport u BiH, za razliku od vaskolikog svijeta, nije nogomet.&nbsp;&nbsp; Nogomet je planetarni fenomen, najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi smo baška, iako, doduše, on ponekad kod nas zna biti „najglavnija“ stvar. 
Dešava se to otprilike kad svako malo nogometna reprezentacija BiH treba saprati slipavost grozomornih života koje preživljava većina građana u BiH, pa ako Edin Džeko nije na nivou, to je gore nego sve beznađe.
Najpopularniji je ovdje ping-pong kojeg su zaigrali ovih dana FK Sarajevo čija je primarna djelatnost nogomet, NSBiH i Općina Centar. Povod za odigravanje ovog turnira je činjenica da stadion „Asim Ferhatović Hase“ (koji bi se za glavu hvatao „da je ovdje sada“) ne ispunjava uvjete za odigravanje meča 3. pretkola Evropske lige.
I tako, u drevnoj bh. igri dolazimo do apsurda. I kada si uspješan, džaba ti je, doći ćeš u situaciju da zbog nekog drugog, trećeg (a ne treba amnestirati ni sebe) ne možeš ni običnu utakmicu odigrati tamo gdje ti je dom. 
Otići ćeš u Zenicu, pa će ti se ljudi smijati, smijat će se i glavnom gradu čiji je Olimpijski stadion ruina i tako unedogled. Jedna glupost povlači druge. Kriv, naravno, neće biti niko, kao što je i do sada malo ko bio kriv i za šta.

Otići ćeš u Zenicu, pa će ti se ljudi smijati, smijat će se i glavnom gradu čiji je Olimpijski stadion ruina i tako unedogled

Fudbalske igre

Uz to što godinama svoje Mostarce, ali i brojnu publiku popularne turističko-sportske manifestacije Skokovi sa Starog mosta bez daha ostavlja izvedbama svoje čuvene laste, <a href="/tag/4976/lorens-listo">Lorens Listo</a> ovih je dana pobrao i simpatije najavivši da će se oprostiti od takmičenja ako u nedjelju pobijedi.&nbsp; Jer, ako pobijedi, Listo će se na pobjedničko postolje popeti 13. put, baš koliko je pobjeda u svojoj vrhunskoj karijeri ostvario legendarni Emir Balić. 
Upravo tim činom, Listo Baliću, najpoznatijoj mostarskoj lasti, čovjeku koji je ljepotu skokova sa Starog mosta pronio širom svijeta, odaje divno poštovanje.
- Ne želim preteći našeg Emira, jer to je čovjek koji je najviše doprinio popularizaciji naših skokova - objasnio je Listo svoj gest, dok je Balić uzvratio da mu takav Listin čin predstavlja veliki kompliment.
I baš kao što se Balić svojevremeno povukao iz takmičarskog dijela otvarajući prostor za neke nove klince, tako i Listo s mostarskim dječacima želi nastaviti tradiciju laste kroz školu skokova čiji je početak najavio za septembar.
Listi, koji će se sutra popeti na najljepšu skakaonicu na svijetu, poželjet ćemo odbranu titule najboljeg skakača, a Baliću da ga zdravlje još dugo posluži.

Pobrao simpatije najavivši da će se oprostiti od tradicionalnih mostarskih Skokova ako u nedjelju pobijedi

Lorens Listo: Gest za respekt

U Bosni i Hercegovini para vrti gdje burgija neće, a bliskost vladajućem establišmentu odskočna je daska odakle samo nebo postaje granica. Na to je valjda računao i penzionisani košarkaš Mirza Teletović kada se s ocem Šabanom zalaufao u zidanje mini hidrocentrale na rijeci Doljanki kod Jablanice.&nbsp;Prijateljske veze sa općinskim sjecikesama otac i sin Teletović (zlo)upotrijebili su za brzopotezno dobijanje potrebnih dozvola, a nije im, vala, zapinjalo ni na federalnom nivou. Ministarstvo okoliša i turizma, kojim rukovodi SBB-ova Edita Đapo, jednako kao i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede na čelu sa Šemsudinom Dedićem iz SDA, slavnim su investitorima na raspolaganje ustupili sve postojeće resurse. Lišena uobičajenih procedura namijenjenih običnim smrtnicima, rješenja za Teletoviće štancana su preko reda, nerijetko i u potpunom neskladu sa prethodno usvojenim pravilima nadležnih institucija. Kako kažu, samo budale ne mijenjaju mišljenje. Zahvaljujući hercegovačkim hidropotencijalima, Đapo i Dedić definitivno su pokazali da nisu budale.
Nakon što su građevinske mašine okupirale živopisni kanjon dislocirajući rijeku iz prirodnog korita zajedno sa raspoloživim ribljim fondom, stanovnici obližnjih naselja pokrenuli su iscrpljujuću građansku akciju spašavanja Doljanke. Organizirali su proteste, potpisivali peticije, obilazili medije, pisali apele... Pokazalo se, uzalud! Radovi su dodatno intenzivirani. U ime oca i sina. I kapitala svetoga. 
U jednom takvom danu, dok je raja očajnički pokušavala odbraniti svoju rijeku, Teletovići angažiraju lokalne hrmpalije da zaposve uguše pobunu, rastjeraju prosvjednike te nasilno osiguraju gradilište. Zbog navodnog ugrožavanja investicije, otac i sin, bilesi, protiv unesrećenih ljudi podižu i tužbu. Ipak, sud je nedavno poručio kako je obojica mogu okačiti mačku o rep.
Da se razumijemo, Mirza Teletović ostvario je veliku sportsku karijeru. Međutim, već u prvoj četvrtini nove životne utakmice fasovao je petu ličnu grešku. Jer, nije samo važno zvati se Mirza i igrati košarku da bi postao Kinđe.

Peta lična Mirze T.

Izvršni odbor Fudbalskog saveza Crne Gore jednoglasno je izabrao bosanskohercegovačkog stručnjaka Faruka Hadžibegića za selektora reprezentacije, koju će predvoditi do kraja naredne godine.&nbsp; S obzirom na potencijal selekcije naših susjeda, kao i činjenicu da je još nekoliko velikih imena bilo u konkurenciji za selektorsku poziciju, Hadžibegić je već postigao jednu pobjedu. Druge se očekuju na terenu, u nastavku kvalifikacija za Evropsko prvenstvo...
Hadžibegić je legenda Sarajeva, kako su ga predstavili crnogorski mediji, i nekadašnji reprezentativac Jugoslavije, čije je boje branio zajedno s predsjednikom crnogorskog saveza Dejanom Savićevićem.
Igrao je i za španski Betis te francuske Sošo i Tuluz. Kao trener, vodio je francuske ekipe Sošo, Troa, Dižon, Bastija, Valensijen, Red star... kao i turske Gazijantep, Dijarbakir, Denizli... Bio je i selektor našeg državnog tima.
Hadžibegić je rođen 7. oktobra 1957. godine u Sarajevu. Prve fudbalske korake napravio je na Koševu.

Hadžibegić: Očekuje ga borba za Evropsko prvenstvo

Spašava Crnogorce

Nacionalistički primitivci patološki mrze glavni grad Bosne i Hercegovine. Besprizorno hrakanje po <a href="https://avaz.ba/tag/341/sarajevo">Sarajevu</a> postalo je uobičajena demonstracija političke nekulture i dokaz mentalne ograničenosti rasprostranjenih galamdžija. Suvišno je, stoga, navoditi brojne primjere barbarizama kojima se nakon četverogodišnje ratnozločinačke opsade u dejtonski dogovorenom miru uznemiravaju stanovnici bh. prijestolnice. 
Konkretan povod ove „Minute“ nisu nebuloze Milorada Dodika, niti lekcije iz europejstva Dragana Čovića. Ne bavimo se identitetskim tumaranjima Sanje Bucalović, ludilom Rajka Vasića, kretenlucima Dževada Galijaševića... Govorimo, naime, o nepodnošljivoj lakoći bagatelisanja grada ispod Trebevića u svakodnevnom životu lijevih ljevičara. 
Kad su se prošlog mjeseca razd(r)uživali sa Socijaldemokratskom partijom BiH, lokalni odmetnici sa šireg područja tuzlanskog sreza kao glavni razlog vlastitog nezadovoljstva isturili su takozvanu sarajevocentričnost, koju, kako smatraju, neprincipijelno podržava čelništvo najveće opozicione stranke. Radi boljeg razumijevanja dotične misterije, detaljnije ćemo se posvetiti upravljačkoj strukturi SDP-a, sa posebnim akcentom na zavičajno-kadrovska rješenja. 
Predsjednik Nermin Nikšić dolazi iz Konjica. Od šest izabranih potpredsjednika, samo izvjesna Benjamina Londrc navodno živi, ali pouzdano ne radi u Sarajevu. Novi generalni sekretar Elvir Karajbić zavidovićki je socijaldemokrata. 
Glavni odbor zvanično ima i pet potpredsjednika. Pretpostavljate, nijednog iz Sarajeva. Šef tog partijskog organa, poslanički (polu)veteran Saša Magazinović, djelomično predstavlja sarajevsku ćeliju u najužem rukovodstvu SDP-a. Kažem djelomično, s obzirom na to da Magazinović ustvari stiže sa Ilidže. Koja je davno opjevana kao naselje pokraj Sarajeva. 
Ne postoji, dakle, ni zrno sumnje kako crvenom politbirou iz Alipašine 41 kritično fali komesara iz glavnog grada. Stoga su i sarajevofobične izjave ošamućenog Envera Bijedića te namazanog Edina Delića suštinski bijedne i zlonamjerne. Međutim, izborni porazi koji će tek uslijediti direktna su i isključiva posljedica recentnog antisarajevskog kadroviranja nekapacitirane Nikšićeve škvadre. Živi bili pa vidjeli.

Crvenom politbirou iz Alipašine 41 kritično fali komesara iz glavnog grada

Fobije od Sarajeva

Sabahudin Ramić, predsjednik Saveza boraca Federacije BiH, nije bitke vodio samo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.&nbsp;Odvažno, kako to dolikuje vojniku, on se posljednjih godina borio iz dana u dan, ali ovaj put ne protiv agresora, s puškom u ruci, nego za prava svojih saboraca, papirom i olovkom.&nbsp; Zahvaljujući njegovom nesebičnom zalaganju te grupi ljudi koje je imao oko sebe, borci su nakon deset godina dobili svoj zakon.
Sate je provodio u razgovorima s predstavnicima vlasti, ubjeđujući ih da daju podršku zakonu koji će biti odskočna daska i temeljni dokument da borci ostvare 16 prava koja su im zakonom data. Nije dozvolio da borci ponovo budu izigrani. Vratio je dostojanstvo najzaslužnijima što mi danas živimo u miru i blagostanju.
Njegova je želja da se konačno zna ko je branio ovu zemlju, a ko su „lažnI“ borci, koji dobro hajruju, iako rata i puške nisu vidjeli. Time što zakon obavezuje nadležne da objave registar, Ramić je dotjerao cara do duvara.

Ramić: Udario dobre temelje za bolje sutra saboraca

Borac za borce

Nekidan usred Sarajeva naletim na dobrog druga iz Mostara. Uspješan pravnik. Spontano je i razumljivo uslijedila okupacija bašte obližnje kafane. Pitam ga šta ima novo, je li stanje pod kontrolom, kako podnosi mostarske zvizdane, a lucidni odgovor automatski stiže: 'Ta ću podnosit', mašicama pendžere otvaram...&nbsp; Uglavnom, obilježena je petnaesta godišnjica otvaranja obnovljenog Starog mosta. Okupila se lokalna raja i gostujući uglednici iz raznih domena - predsjednici, ministri, diplomate, direktori, umjetnici, sportisti... Centar za mir i multietničku saradnju podijelio je i tradicionalne nagrade zaslužnim pojedincima. 
Glavni junak masovnog teferiča svakog 23. jula jeste arhivirani čelnik beznadežno podijeljenog grada. Dobrovoljni prognanik iz politike sa preživjelim saradnicima zbilja dostojanstveno njeguje sjećanje na dane ponosa i slave. Voljeli ga il' ne voljeli, podržavali il' ne podnosili, priznati se mora da Safet Oručević zna znanje. Ima osjećaj za važne mostarske teme, posjeduje neobičan refleks za korisne projekte. Na koncu, čovjek dokazano voli svoju čaršiju. 
Prošla je, kako rekosmo, decenija i po otkako je Stari izronio, a (ne)izvjesnost održavanja najobičnijih lokalnih izbora u hercegovačkoj prijestolnici još uvijek je naučna fantastika. Za to vrijeme zapuštenim gradom feudalno upravljaju dvojica sumornih činovnika, Hrvat iz HDZ-a i Bošnjak iz SDA. Njihova cijenjena imena apsolutno su nebitna, zato ih ovdje nećemo ni spomenuti. Koga zanima, bujrum, nek' se raspita na internetu.
Ipak, nešto se krupno iza Veleža valja... Drugar s početka priče skrenuo mi je pažnju na sve učestalija Oručevićeva ukaz(iv)anja u medijima. Povodi su isključivo vezani uz Mostar. Zato nagradno pitanje glasi: Vraća li se Safa na političku pozornicu? Mada je nedavno izjavio kako intenzivno razmišlja o prijevremenoj penziji, verbalne udice šarmantnog varalice samo naivni će zagristi. Uostalom, miljenik Alije Izetbegovića i favorit Harisa Silajdžića pouzdano je u stanju uzburkati mostarsku političku baruštinu. Ako ne vjerujete, onda ništa.

Vraća li se Safa?

Asima Čataković iz cazinskog naselja Polje, pripada generaciji neuništivih žena kojima vijreme ne može apsolutno ništa. Iako je napunila 87. godina, ova starica, neumorno svaki dan sjeda za svoju šivaču mašinu. Dok vrijedno radi i dalje joj osmijeh na lice mogu izmamiti kreacije kojima posveti ne samo pažnju, nego i ljubva.&nbsp;&nbsp; Zbog toga je u ovom poslu i uspjela. Od 19 godine šije i nikada se nije umorila. Njoj su godine poslužile samo da postane mudrija. Ona je jedan od pozitivnih primjera. Od nje možemo učiti da se do cilja, uspijeha, rada i rezultata može doći teškim i napornim radom. Iako su se sigurno i njoj, u ovih osam decenija ukazale prilike da „lahko zaradi“, za ovu staricu poštenje je bilo na prvom mjestu. 
Da se gleda staž, ova nana bi ga u knjižici imala 70 godina. Iako je život nije mazio, ne nedostaje joj vedrine i energije. Novi dan za nju je nova prilika da uživa u životu. Sjedeći za mašinom nije obnevidila. 
Nasuprot, nju vid i dalje dobro služi, a kruna njenom odanom radu je to što je šijući bunde, hlače, kecelje...iškolovala petero djece, a plodove njenog rada ubire i 13 unučadi i 21 praunuče. 
Ona je najbolji primjer za sve mlade u našoj zemlji, armiju njih koji odlaze, na biroima njemo čekaju i koji „kukaju da nema posla“, da se hljeb može zaraditi i kod kuće, ali samo za to treba volje i ljubav. Pokazala je i da joj broj godine, koje je „nakupil“ ne znači ništa, te da punim plućima živi život, kao da je u 19-toj godini.

Saopćenja i saopštenja

Čast, obraz i savjest

Je li jadno, prijatelju?

Heroina ženskog srca

Šarovićeva udica

Samo pozitivne stvari

Dječak Petar neće biti strijeljan treći put!

Bosanski romantičari u Americi

Fudbalske igre

Lorens Listo: Gest za respekt

Peta lična Mirze T.

Spašava Crnogorce

Fobije od Sarajeva

Borac za borce

Vraća li se Safa?

Kraljica šivenja

Kolumne

Saopćenja i saopštenja

Čast, obraz i savjest

Je li jadno, prijatelju?

Heroina ženskog srca

Šarovićeva udica

Samo pozitivne stvari

Dječak Petar neće biti strijeljan treći put!

Bosanski romantičari u Americi

Fudbalske igre

Lorens Listo: Gest za respekt

Peta lična Mirze T.

Spašava Crnogorce

Fobije od Sarajeva

Borac za borce

Vraća li se Safa?

Kraljica šivenja