Brzopletost na jeziku, takozvani kratak fitilj, velika je ljudska ma(ha)na. Priznajem, nije se jednom desilo da me zakucaju vlastite ishitrene reakcije, gluposti nepotrebno izvaljene u afektu, zbog kojih rođenu džigaru pojedoh. Pokajničko izvinjenje tek djelimično ublažava nastale posljedice, ali jednom rasuto perje nemoguće je sakupiti, ponovo u jastuk vratiti.&nbsp;Naravno da stvari potpuno drugačije stoje sa planiranim, kontinuiranim, ideološki zatrovanim širenjem mržnje prema ljudskom rodu. O tome je ovih dana govorio i papa Franjo. Za razliku od balkanskih političara, poglavar Rimokatoličke crkve nikad ne prosipa naknadnu pamet, ne demantira, ne prepravlja objavljene medijske poruke. Hoću reći, vrlo dobro zna šta priča i kome se obraća. &nbsp;
Nedavno je, tako, upozorio novinare na ukorijenjenu nepravdu koju proizvode islamofobi raznih kalibara. “Mislim da nije pošteno poistovijetiti islam s nasiljem. To nije pošteno i nije istina. U svim religijama uvijek postoje male fundamentalističke grupe. I mi, katolici, ih imamo.&nbsp;Svakog dana, kad pogledam novine, vidim nasilje, neko ubije djevojku, neko svoju svekrvu. To su počinili kršteni katolici. Ako govorim o islamističkom nasilju, moram govoriti o katoličkom nasilju. Nisu svi muslimani nasilni”, zaključio je Papa. 
Kamo, dakle, puste sreće da su prije divljačkog pohoda na imovinu Bošnjaka u Gornjem Vakufu nacionalistički kreteni (po)slušali Papina upozorenja i razumjeli dobronamjerne molitve. Ušato U u Uskoplju, nacistički kukasti križevi, uvredljivi grafiti na automobilima i domovima gornjovakufskih muslimana, civilizacijski su odron. Nažalost, nije prvi put da se zločinački sprejem prizivaju “nove Srebrenice”, da se nekažnjeno progone i maltretiraju nedužni ljudi. 
Iživljavanje nad nezaštićenima dominantna je odlika šovinističkih hulja. Da ne bi pala mrtva glava, zadnji je kucnuo čas za sistem(at)ski obračun sa zlom. Poslije će biti kasno. Jer, ni strpljenje napadnutih nije orlova vijeka.&nbsp;

Iživljavanje nad nezaštićenima dominantna je odlika šovinističkih hulja

Slušaj Papu, stipu bagru!

Teško je reći je li u nedjelju na zemaljskoj kugli bilo sretnije žene od Emine Beširević, izbjeglice iz Kozluka. Kako i ne bi kad joj se ostvarila želja da u džematu Delići u gračaničkom udaljenom selu Lukavica baš ona otvori novosagrađenu džamiju i prva se u njoj pomoli Bogu.&nbsp; Zaslužila je ovaj svečani čin žena kojoj je u srebreničkom džehenemu pobijena daljnja rodbina, a ona je smogla snage da se u Austriji, gdje trenutno živi, sjeti Lukavice, da pomogne gradnju džamije u malom, ali složnom džematu Delići.
<a href="https://avaz.ba/tag/73303/emina-besirevic">Emina Beširević</a> je po sestri poslala novac i svrstala se među najveće vakife ove džamije. Mjesni imam Amel ef. Hodžić kaže da je to bilo u vrijeme kad je za završetak džamije pomoć bila najpotrebnija.
Beširević se tako htjela odužiti mještanima sela u kojem je u vrijeme rata njena rodbina bila u izbjeglištvu. U selu su ih primili kao najrođenije.
U Lukavici je umrla Eminina majka Habiba Delić, na mjesnom mezarju Delići je i ukopana. Ova džamija, ovi ljudi, Eminu Beširević će, rekla je, dok je živa, podsjećati na majku, na surovost rata i ljudsku dobrotu.

Džematlije Delića udovoljile izbjeglici iz Kozluka da otvori novosagrađenu džamiju

Beširević: Mještani primili njenu rodbinu kad je bilo najteže

Emina Beširević: Nikad nije zaboravila dobrotu

Gvardijan Samostana Duha svetoga <a href="https://avaz.ba/tag/50512/fra-mirko-majdandzic">fra Mirko Majdandžić</a> svojim je povratkom u Fojnicu, pitomi gradić u srednjoj Bosni, donio radost ne samo katolicima nego i svima drugima, koji ga se sjećaju samo po dobru.&nbsp; 
Fra Mirko je već službovao u Fojnici. Tamošnjim je mještanima pomogao da vrate vjeru u život, u sebe, u svoju Bosnu. Radio je na obnavljanju domaćinstava, vrijedno pomagao da naprave plastenike, uvjerio ih da od svog rada mogu živjeti. S njima bi navečer, poslije napornog rada u poljima, znao zasvirati i zapjevati. 

Svojim povratkom ponovo budi nadu, a porukama koje šalje svima nama i vjeru da postoji u našoj Bosni mnogo puteva kojima se može krenuti ka boljem. Jedan od njih je i razgovor, dvosmjerna cesta u kojoj se govori i sluša. Da nas, veli fra Mirko, slušaju političari i da razgovaraju kako to i dolikuje, sve bi bilo drugačije.

Zagovornik ljubavi, tolerancije, dijaloga, zajedništva uvjeren da svaki problem ima rješenje, vraća se fra Mirko. S njim i mnogo planova i ideja kako unaprijediti ovaj kraj. Zajedno mogu mnogo.

 &nbsp;

Porukama koje šalje fra Mirko budi nadu da u našoj Bosni postoji putevi kojima se može krenuti ka boljem

Fra Mirko Majdandžić: Zagovornik zajedništva

Neki od najslavnijih njemačkih brendova ne mogu se pohvaliti svojom prošlošću. U toku Drugog svjetskog rata su podržavali fašističku ideologiju i masno zarađivali na njoj. U fabrikama kao što su „Kodak“, „Nestle“, BMW, „Bajer“, IBM i „Simens“ su otpustili sve Jevreje, a u većinu njihovih postrojenja su dovođeni zatvorenici iz koncentracionih logora kao radna snaga. BMW je oborio rekord jer se smatra da je čak 50.000 zatvorenika radilo u njihovim fabrikama. 
&nbsp;Zatucani fašista 
Farmaceutski gigant „Bajer“ je zaradio velike novce na proizvodnji gasa Zyklon B koji je korišten u gasnim komorama, a te iste gasne komore je projektovao i izgradio „Simens“ i to koristeći zatvorenike kao radnu snagu. Također se vjeruje kako su 4 od 5 radnika u „Volkswagenovoj“ fabrici bili zatvorenici iz Aušvica.
Decenijama kasnije, u živopisnoj Bosni i Hercegovini, po uzoru na nacističke, otvarani su koncentracioni kampovi. Europljanin i intelektualac Dragan Čović te 1993. godine kao generalni direktor preduzeća SOKO Mostar šalje zahtjev Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja kampa Heliodrom, da se "za potrebe Zrakoplovne industrije SOKO Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova". Zahtjevu je, naravno, udovoljeno.
Aluminijski kombinat Mostar, u to vrijeme ga je vodio zatucani fašista Mijo Brajković, primjenjuje nacističke tekovine u punom kapacitetu. Prvo su s posla izbačeni svi Srbi, nedugo nakon toga i Bošnjaci. Dovoljno je samo reći da je nad kapijom ulaza u „Aluminij“ stajala tabla: “Zabranjen ulaz Srbima, Bošnjacima i psima.” Ovaj grozni natpis ne zahtijeva nikakva dodatna pojašnjenja.
Sve gore pobrojane njemačke kompanije su doživjele potpunu katarzu, sve su isplatile, neke čak još isplaćuju, ogromne novce na račun odštete žrtvama Holokausta. Sama kompanija „Nestle“ je 2000. godine uplatila 15 miliona dolara na ime Jevreja koji su otpušteni s posla. 
&nbsp;Šta je s odštetom Bošnjacima i Srbima 
Ko je isplatio odštetu otpuštenim Srbima i Bošnjacima iz „Aluminija“? Ko ih je pitao kako su? Da li su današnjim uposlenicima „Aluminija“, koji tako glasno kukaju i zapomažu nad svojom sudbinom, ikada pale na pamet sudbine ovih ljudi? Zašto tih devedesetih godina nisu kukali i zapomagali, zašto nisu izašli na ulice i blokirali ih u znak protesta što se njihove kolege otpuštaju s posla? Ako to tada nisu uradili, zašto onda danas blokiranjem ulica očekuju našu pomoć? Današnji uposlenici su suvlasnici kapitala preduzeća, a to pravo je oduzeto Srbima i Bošnjacima.
Ko god je devedesetih pristao na Bobanovu, Brajkovićevu i Čovićevu poslovno-nacionalističku logiku ne zaslužuje našu empatiju, a naročito ne naše pare iz budžeta. 
Realno je humanije i pravednije da Federalna vlada te novce, kao odštetu, uplati otpuštenim Srbima i Bošnjacima i neka njihovim domaćinstvima da struju ispod tržišne cijene, a ne „Aluminiju“. „Aluminij“ neka plaća struju skuplju od tržišne. Za kaznu i kao odštetu.

Dovoljno je samo reći da je nad kapijom ulaza u “Aluminij” stajala tabla: “Zabranjen ulaz Srbima, Bošnjacima i psima.”

Ko je isplatio odštetu otpuštenim Srbima i Bošnjacima iz „Aluminija“

“Aluminij”: Ko sije fašizam, zaslužuje da žanje stečaj

U nastavku prenošenja odlomaka iz životnog djela <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhameda Filipovića</a> „Roman jedne biografije“ donosimo nove detalje iz knjige, a nakon što smo u prethodnim brojevima pisali o čardaku porodice Filipović u Sredicama kod Ključa. Tako akademik Filipović pojašnjava da je postojao još jedan lokalitet koji se može nazvati Filipovića odžak, a on se nalazio u mjestu Mjehovine kod Kalinovika.&nbsp;&nbsp; &nbsp;Udaja kćerke zbog imetka 
Tu je bio klasični odžak u kojem su članovi ove porodice živjeli sve do posljednjeg rata, kada su Mladićevi zločinci zapalili i taj odžak i pobili ono ljudi što se zateklo u Mjehovinama.
Uz ovaj odžak je vezana jedna krajnje perverzna, mada za ljude koji su bili njeni akteri uobičajena historija. Naime, ugledni članovi porodice Filipović (Husnibeg, Hakibeg, Ejubeg i Ahmetbeg) i ostali njihovi rođaci iz odžaka su 1941. godine silom oslobodili iz ustaškog zatvora sve Srbe koje su ustaše uhapsile s namjerom da ih pobiju. 
Srbi, oni koji su bili pravi ljudi i poštovali prijateljstvo, govorili su s velikom zahvalnošću i uz priznanja o tom poduhvatu članova porodice Filipovića i cijenili njihov gest, čak su neki od njih govorili o tome i Muhamedu kada je u jesen 1956. godine posjetio Husnibega i Hakibega u njihovom odžaku u Mjehovinama. Nažalost, novi Srbi, oni koji su ustali da stvaraju državu svih Srba, zaboravili su učinjeno i pobili sve Filipoviće zatečene u Mjehovinama u ljeto 1992. godine, naravno na sramotu njima i svemu srpstvu. 
Ovaj odžak je čudnim slučajem došao u ruke Hajdarbega Filipovića iz Glamoča. To se dogodilo tako što se on oženio kćerkom Alibega Čengića s kojim je bio u Rusiji u zarobljeništvu, u koje su dopali nakon borbi oko Azova (Ozija). 
Čengić se u ropstvu razbolio i ostavio vasijet s amanetom Hajdarbegu da, ako se vrati u Bosnu, obavezno ode u Mjehovine i nađe njegov konak gdje su ostale njegove žena i kćerka. Zamolio ga je da se oženi njegovom ženom i da vodi brigu o njegovoj kćerki, jer se on plaši da će Čengići, za koje se smatralo da vole uzimati tuđa imanja, udati njegovu kćerku za nekog svog i tako uzeti imanje, a ženu mu ostaviti bez igdje ičega. 
Hajdarbeg je izvršio amanet, došao u Mjehovine i saopćio udovici Čengića vasijet njenog muža, ali je Čengićeva žena, koja je, izgleda, bila veoma pametna, rekla Hajdarbegu: 
„Hajdarbeg, ako se ti oženiš mnome, moja kćerka će ostati Čengićka i Čengići će učiniti sve da se umiješaju i prigrabe imanje. Zato ja predlažem da se ti oženiš mojom kćerkom, a da mene kao punicu paziš i poštuješ, jer se tada Čengići neće moći miješati u imovinu, budući da ni ja ni moja kćerke nećemo više biti Čengićke.“ 
Tako je i bilo i od tog Filipovića potječu svi tzv. kalinovićki, fočanski i sarajevski Filipovići. Dakle, iz pet odžaka ili naseobina se razvila brojna porodica bosanskih muslimana Filipovića, a bila je i poznata i značajna po svom porijeklu i ulozi koju su pojedini njeni članovi igrali u bosanskoj historiji. 
Inače sama porodica potječe od čovjeka koji je bio veoma poznata ličnost hrvatske i bosanske historije 16. stoljeća. Bio je to u cijeloj Austrijskoj carevini poznati i veoma utjecajni kanonik zagrebačkog Kaptola fra Franjo Filipović. 
&nbsp;Okrutno postupanje gospodara 
Franjo je sredinom 16. stoljeća igrao veoma značajnu ulogu u Hrvatskoj, a najviše se istakao svojim istragama povodom žalbi zagorskih seljaka, uglavnom kmetova mađarskih i njemačkih velikaša.
Kmetovi su se žalili na vrlo okrutno postupanje svojih feudalnih gospodara, a Franjo Filipović je povodom njihovih žalbi obavio istragu i presudio u njihovu korist. Kad je Kaptol, uz potvrdu hrvatskog bana i nadbiskupa Draškovića, odbio žalbu kmetova, došlo je do afere koja je iz lokalne prerasla u međudržavnu. 
Tada je fra Franjo napisao svoje poznato pismo tadašnjem nadbiskupu i banu Hrvatske grofu Draškoviću, koji je njegovo mišljenje ignorirao i ne samo odbio njegovo rješenje u sudskom sporu, nego je kasnije odugovlačio s pregovorima o Franjinoj razmjeni i spašavanju iz ropstva u koje je dospio nakon sukoba s Turcima kod Ivanić-Grada. 
Franjo je, nakon svega što je vidio i doživio u odnosu vlasti i crkve prema narodu i posebno nadbiskupa i bana Hrvatske Draškovića prema njemu, odlučio da prijeđe na stranu Osmanlija. 
Prihvatio je ponudu zapovjednika Bosanskog krajišta Ferhat-paše Sokolovića i bio doveden u Banju Luku, a potom poslan i u Stambol, gdje je odlučio da primi islam i postane Mehmedbeg. 
U promjeni ličnog imena karakteristično je da je zadržao porodično prezime Filipović s kojim su njegovi preci iz Bosne, vjerovatno iz Zgošće kod Kaknja, gdje i danas postoji familija Filipovića katoličke vjere, u vrijeme pada Bosne doselili u Hrvatsku i kao izbjeglice bili smješteni na imanjima Zagrebačke nadbiskupije u Prigorju.

Nakon svega što je vidio i doživio u odnosu vlasti i crkve prema narodu i posebno nadbiskupa i bana Hrvatske Draškovića prema njemu, odlučio je prijeći na stranu Osmanlija

Roman jedne biografije: Franjo je u Stambolu primio islam i postao Mehmedbeg

Sindikati najavljuju da nas ovog i narednog mjeseca očekuje naglo povećanje cijene potrošačke korpe.&nbsp; 
Tako ćemo kraj godišnjih odmora i jesen dočekati još siromašniji, ako je to ikako moguće. Istraživanja svjetskih organizacija govore da više od pola miliona Bosanaca i Hercegovaca živi ispod relativne granice siromaštva. Taj relativitet jeste i majka svih zabluda u kojoj živimo.&nbsp;&nbsp;Tako, eto, zahvaljujući državnim revizorima saznajemo da su u Vijeću ministara BiH u prošlom sazivu (i u ovom tehničkom isti su na funkcijama) na putovanja potrošili više od 280.000 KM. Tamo radni ručak, pa onda radna večera, pa radni sastanak, pa paradni izlazak. Sve to kako bi tapkali u mjestu i po konferencijama, forumima i sastancima pričali uvijek iste priče. A od priče, znamo od davnina, još niko nije vidio nekog velikog napretka.

Trošili su bez reda i smisla mnogi koji su naslonjeni na državnu kasu. Tu, za divno čudo, nikad i nikome nije manjkalo. Manjka samo kad zatreba za povećanje plaća, mirovina, kad treba poslati neko dijete na liječenje, kupiti zalihe u javnim kuhinjama, pomoći odlazak sjajne djece koja bi predstavljala svoj talent u svijetu.&nbsp;Nakon plina, koji poskupljuje za čak 30 posto, stručnjaci su predvidjeli da će efektom domina i cijene brojnih životnih namirnica početi rasti. Nikad skuplje voće i povrće, meso, higijenske potrepštine. Sve to, kad se podvuče crta na kraju mjeseca, iznosi četiri puta više nego što je prosječna plaća. S prosječnim mirovinama nije pristojno ni praviti poređenja.&nbsp; 
Čemu onda čuđenje što se trbuhom za kruhom u kolonama odlazi iz zemlje? Čemu iznenađenja što s pesimizmom gledamo na budućnost? Čemu nepovjerenje i razočarenje?&nbsp;
Vlastima (ma ko one bile i ma kad se formiraju) za početak treba biti jasno da stabilnost i mir garantiraju puni stomaci, a ne prazna priča.&nbsp;

Čemu onda čuđenje što se trbuhom za kruhom u kolonama odlazi iz zemlje? Čemu iznenađenja što s pesimizmom gledamo na budućnost

Puni stomaci i prazna priča

Iako već decenijama živi i radi u Švedskoj i brige o budućnosti domovine i njenim vezama s dijasporom može ostaviti iza sebe, dr. <a href="https://avaz.ba/tag/73146/izet-muratspahic">Izet Muratspahić</a> ne posustaje u naporima da veze BiH sa Švedskom, Skandinavijom, ali i cijelom dijasporom budu jače i konkretnije.&nbsp;&nbsp; 
Nekadašnji profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji od 1992. živi u švedskoj Upsali, autor je više stotina recenzija i knjiga, a u posljednjoj knjizi - „Književnost bh. dijaspore u Skandinaviji“, predstavio je stotinjak pisaca iz BiH koji stvaraju u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj.&nbsp;&nbsp;Prvo naučnoistraživačko djelo ove vrste, između ostalog, pokazalo je da BiH u svojoj dijaspori ima ogroman resurs u književnosti, ali i nagovještava nepregledno bogatstvo koje posjeduje u svojim raseljenim građanima i u drugim oblastima života. Ova zemlja nema nikakvu bazu podataka o svojim državljanima vani, veze se održavaju samo zahvaljujući bh. dijaspori i njenoj brizi za ovu državu, a prof. Muratspahić, kao jedan od čuvara tih veza, ističe da bi sve bilo drugačije kada bi most između domovine i dijaspore bio čvršći.

U Skandinaviji ima oko 300 doktora bh. porijekla. Naši uspješni iseljenici prošli su sve provjere u zemljama gdje žive, ljudi im tamo vjeruju, poštuju ih, ovima ovdje ne vjeruju.&nbsp;&nbsp;
- Pitajte njih šta treba raditi. To je jedan most koji treba strpljivo graditi – poručuje Muratspahić.

Izet Muratspahić rođen je 1953. godine u Goraždu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, magistrirao u Zagrebu, te doktorirao uoči rata u Sarajevu. Član je Švedskog društva pisaca udžbenika i predsjednik&nbsp;Društva pisaca, prevodilaca i bibliotekara u dijaspori.

U knjizi „Književnost bh. dijaspore u Skandinaviji“ predstavio stotinjak pisaca iz BiH koji stvaraju u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj

Muratspahić: Pitajte dijasporu šta treba raditi	

Prof. dr. Izet Muratspahić: Čuvar veza s domovinom

- Šta je sad rekla Kolinda? Što joj je to tribalo? Kad dođe 'ća bit će opet nisam ja. Mi se susjedi moramo paziti – priča mi za večerom domaćin na Pelješcu.&nbsp; Godinama smo tu na odmoru, u malenom ribarskom mjestu u Hrvatskoj koje još nije oskrnavilo ludilo turističke gradnje i razvoja pa se može uživati u prelijepoj divljini prirode i noćima sa čašicom ugodnoga razgovora. Bez hiće, bez urlanja iz kafića.&nbsp;&nbsp;Noću i zrikavci utihnu...

Masline nekad i sad&nbsp;&nbsp;- Kakve su masline ove godine? – pitam bježeći životnim temama, o Kolindi su svakako već svi rekli sve. Budalaština, bedastoća, zla namjera, lupetanje, ko zna šta. 
- Dobre su masline, vidiš i sama, rodile. Ove u polju imaju više vode u sebi, a ove u brdu manje. Više vode, manje ulja. 
- Kako ih berete sad?
- A, kako. Pa stavimo ispod mrežu, a na maslinu mašinu, i tresi. 
- Pa dobro, lakše vam je onda sad nego nekad, imaju te mašine.
- Lakše, jest', nema šta. Pođi sa mnom da vidiš kako je lako. Ukoči ti se i vrat i ruka, ne možeš spati – ronda uz osmijeh na moje neznanje.
- Kako se to nekad radilo?
- Stari bi čekali da maslina spadne, pa da se na zemlji isuši. Imali su manje mogućnosti, ali su bili mudriji. Tako su imali više ulja, a mi plaćamo više preradu, jer je maslina teža zbog vode. Pusti to...
Sve je bilo drugačije nekad, složismo se. Cijele bi porodice u ovakvim mjestima radile na porodičnim poslovima. Od turizma, preko ribe, poljoprivrede, maslina, vinove loze, do proizvodnje vina. Bogat kraj, Bog ih pogledao, sve imaju. Danas bi moglo i više, al' hajd' pohvataj sve ako nisi velika zvjerka pa da možeš unajmiti četu radnika. Djeca idu svojim putem, teško ih je zadržati na ovakvim mjestima. On je uspio, vrijedni su i čestiti, ali ne stižu sve.
Naišli smo na sezonske radnike. Makedonka, vrijedna cura, i njen momak. On je iz unutrašnjosti Hrvatske. Prethodni gazda iz drugog mjesta otjerao ih jer im se desila ljubav.
- Ti mi trebaš, ona mora poći - kazao je direktno mladiću.
- Ok, gazda, idem i ja poći s njom – pripovijedaju nam. 
Morski pas nekad i sad 
Džentlmenski i zaljubljeno, ali ne i nepametno. Sad vrijedno rade i solidno zarađuju. Makedonka nam prenosi užasno iskustvo svoje prijateljice koja je jedva utekla od gazde koji joj nije htio dati novac i tukao je. Kad mu je zaprijetila policijom, isplatio je, ali policija ne odustaje, iako ona jeste. Pritisnut će ga. 
Svega ima, kažu, i među radnicima i gazdama, al' su osuđeni jedni na druge. Ispratismo pogledom Makedonku na kasni autobus. Mora se vratiti kući, da bi mogla opet nazad. Evropska unija...
Je li sve bilo bolje nekad? Je l' nam se čini ili je vrijeme sporije teklo? Je li u svemu bilo više čara i lakoće, kao u ovim malenim razgovorima noću pod orahom? Smetaju li nam Wi-Fi, društvene mreže i ludilo od informacija ili pomažu? 
Zadirkujem svog sagovornika pitanjem ima li ajkula, aludirajući na prošlogodišnju informaciju da je u vali viđen morski pas. Znam šta ću izazvati.
Dženana, slušaj me dobro, jesi li ikad, ikad čula da je kod nas ikoga ugrizao morski pas? Nisi. Niti ćeš. Dođe budaletina i uslika mobitelom bebu morskog psa koja je zalutala za jahtom. Pošalje medijima, oni bombardiraju naslovom i rastjera nam turiste, a više ljudi umre od uboda pčelom u godini nego od ajkula u sto godina. Budale... – ruži gazda objašnjavajući da je svega bilo i ranije, ali da nije bilo mobitela da zalud narod straši. 
A ja shvatam da me uvjerio, kad na trenutak zaboravim da sam novinar...
Tarantino nekad i sad
Time kako je nekad bilo bavio se genijalni, originalni, suludi u najboljem smislu te riječi, čovjek ispred svog vremena, Kventin Tarantino (Quentin) u svom devetom filmu „Bilo jednom... u Holivudu“, koji se ovih dana počeo prikazivati u kinima. 
Film se bavi masakrom koji su 1969. godine izvršili članovi kulta Čarlsa Mensona (Charles Manson) usmrtivši glumicu Šeron Tejt (Sharon Tate) u osmom mjesecu trudnoće i još četvero ljudi u njenom domu na obroncima Beverli Hilsa, koji je dijelila sa slavnim Romanom Polanskim, s kojim je bila u braku. 
Ostvarenje koje već kupi samo pohvale, kritika i novinari pišu, omaž je televizijskoj, filmskoj i pop kulturi tog vremena, koje autor fetišizirano obožava. Pun je kadrova neonskih reklama kinodvorana, motela, fast-food lokala koji blješte s rubova holivudskih avenija osvjetljavajući grad snova tih uzbudljivih i kontroverznih godina.
Na pitanje je li mu draže vrijeme zlatnog doba Holivuda s kraja šezdesetih ili današnja tvornica snova u kojoj je ostvario impresivnu karijeru, Tarantino je kazao: 
- Bilo koje vrijeme prije pojave pametnih telefona!
Možda je ipak bilo čari, možda nije samo romansiranje i sjeta...

Možda je ipak bilo čari, možda nije samo romansiranje i sjeta...

O branju maslina i Kventinu

Brzo ćemo, radovi su pri kraju, ubrzo otvaramo, konačno će državni <a href="https://avaz.ba/tag/3999/zatvor">zatvor</a> početi s radom, ostale su još samo male tehničke stvari da se riješe, prve zatvorenike očekujemo uskoro, konačno, evo 1. avgusta će zatvor početi s radom, sve je spremno... 

Ovo su samo neke izjave zvaničnika o otvorenju državnog zatvora, najavljenog kao bh. Alkatraz s pet zvjezdica, koje slušamo deset godina.

No, prođe i 1. avgust, a rešetke na kapijama državnog zatvora, koji se prostire na 24.000 kvadrata, ostale su spuštene. Nema ni Alkatraza ni zatvorenika, nema ni upravnika ni čuvara. Samo su zidine.

Državni zatvor, smješten u Vojkovićima kod Sarajeva, izgleda da će sačekati neka bolja vremena i neku bolju političku klimu. Sačekat će i na v. d. upravnika, koji je, kako stvari stoje, posvađao koalicione partnere. Ili će biti Mujo ili Slavo, važnije je, izgleda, od bilo čega u ovoj državi.

A sačekat će i zatvorenici koji leže u zatvorima širom FBiH, a osuđeni su za najteža krivična djela. Na novi, „udoban“ smještaj, na koji je potrošeno skoro 80 miliona KM, od čega su većinom donirana sredstva, sačekat će svi. I država i donatori i zatvorenici.

Više je nego apsurdno da se skoro 13 godina čeka na otvorenje zatvora čiji je kamen temeljac postavljen još 2006. Još je apsurdnije da su prvi ozbiljniji radovi počeli sedam godina kasnije, 2014., a rok za gradnju bio je 24 mjeseca. Mjesec po mjesec, godinu po godinu, zatvor je nakon 13 godina sagrađen, ali sačekat će još jednu, kako stoje stvari, da otvori vrata. Do tada, čekat ćemo neku novu izjavu da sve ide prema planu.

Više je nego apsurdno da se 13 godina čeka na otvorenje kompleksa čiji je kamen temeljac postavljen još 2006.

A đe zatvor....

<a href="https://avaz.ba/tag/52621/ljilja-sliskovic">Ljilja Slišković</a> paraplegičarka je od svoje 19. godine i osoba za koju nema prepreka. I sama, pa i osobe u njenoj blizini, počesto zaboravi da je osoba s invaliditetom, jer bit svega je da ne sažalijevamo takve osobe, jer invaliditet nije identitet. 

Nakon oporavka poslije teške saobraćajne nesreće, Ljilja se posvetila sportu, a najveća ljubav joj je ronjenje. Ronila je i u ekstremnim uvjetima i druga je žena u kolicima u svijetu koja je ronila ispod leda oko pola sata, i to u Sloveniji, na jezeru Kočevja, sa specijalnom neoprenskom opremom. 

Ove godine već se okitila zlatom na prvom međunarodnom takmičenju u ronjenju na dah za paraplegičare i kvadriplegičare. Uspjela je približiti ronjenje članovim Udruženja paraplegičara i osoba oboljelih od dječije paralize, u čemu su joj pomogli sarajevski ronioci Adi Drnda i Samir Solaković. 

Ali, Ljilja ima i problema koje ne može sama riješiti. Već godinama je u poklonjenim kolicima, pa joj se čini, kaže, da nosi tuđe cipele. Za nabavku novih, koja koštaju barem 10.000 KM, novca nema, a s novim bi bila mnogo samostalnija.

Ako pronađe novac, želja joj je otići na Krim, gdje se u septembru održava i Svjetsko prvenstvo u ronjenju na dah. „Nama osobama s invaliditetom za sreću je potrebno tako malo – samo da imamo razumijevanje okoline!“, rekla je u jednom razgovoru.

Paraplegičarka je od svoje 19. godine i osoba za koju nema prepreka

Slišković: Zlatna na međunarodnom takmičenju u ronjenju

Ljilja Slišković: Invaliditet nije identitet!

Golema afera potresa Srbiju! Režimsko-medijski trudbenici ovih dana beskompromisno raskrinkavaju opasnu zavjeru kontra predsjednika <a href="https://avaz.ba/tag/109/aleksandar-vucic">Aleksandra Vučića</a>. Glasine, naime, kruže kako neimenovana folk pjevaljka i stanoviti harmonikaš ne žale zarađenih para za pakleni plan uništenja velikog vođe te vladajuće Srpske napredne stranke.&nbsp;&nbsp; 
„Godinama su pjevačica i harmonikaš obrtali milione na estradi i u TV biznisu, a leđa im je čuvao političar koji se prije nekoliko godina potpuno povukao s javne scene. U toj svojoj zajedničkoj firmi oni fiktivno zapošljavaju ili angažuju na izmišljenim projektima javne ličnosti koje se eksponiraju izjavama protiv Vučića i njegovih saradnika.“ Vjerujte mi, baš ovako piše.

I dok na domaćem terenu herojski ratuje protiv glazbeno-opozicionih snaga udruženih sa stranim plaćenicima, srbijanski predsjednik u Bosni i Hercegovini stoji zadivljujuće stabilno. Počasnim nagradama nedavno je okićen u Bijeljini, Drvaru, Sokocu. Poštovanje okoline izaziva zbog nesebične brige za golubove i sirotinju.&nbsp;Zato što pasivnim krajevima obeća(va) humanitarnu i političku pomoć, milionske donacije i infrastrukturne sanacije. Gotive ga narodne mase jer je prevalio trnoviti put od nekadašnjeg nosača gajbi do nedodirljivog vladara i državnog upravnika. Na kraju krajeva, naročito slobodarski Sokolac ne bi smio zaboraviti Vučićevu predratnu i ratnu ulogu unutar zone odgovornosti zloglasnog sarajevsko-romanijskog korpusa BPC, ali to je već neka druga tema.

Sarajevski sociolog dr. Dino Abazović upozorava da se BiH odavno ne citira kao subjekt, nego kao objekt određenih politika. U malignom projektu takozvanog „objektiviziranja“ društvene stvarnosti moguće je, eto, da beogradski zvaničnici, jednako kao i autoriteti u Zagrebu, bh. geografiju učestalo koriste za ostvarenje prljavih unutrašnjopolitičkih ciljeva.&nbsp;Potpuno je, stoga, svejedno slijede li obračuni sa pjevaljkama i harmonikašima u Srbiji, ili jugoslovenčinama i komunjarama u Hrvatskoj, računi će se zvanično fakturisati Sarajevu. A počasne titule, poput friških Vučićevih, tek su začini za dodatno zakuhavanje bosanskohercegovačkog lonca.&nbsp;&nbsp;

Bh. geografiju učestalo koriste za ostvarenje prljavih unutrašnjopolitičkih ciljeva

Nečasne titule

Na goraždanskoj političkoj sceni i u sali Skupštine BPK i do sada je bilo turbulentnih vremena, uzavrelih strasti i žučnih diskusija, njome su prodefilirali i znalci i neznalice, obrazovani i nepismeni, ali 31. juli ostat će upamćen kao dan kada je prvi put u parlamentarnoj raspravi, umjesto argumenata, upotrijebljena sila.&nbsp;&nbsp; 
Zastupnica Liberalne stranke <a href="https://avaz.ba/tag/72919/daliborka-milovic">Daliborka Milović</a> flašom je gađala kolegicu iz Demokratske fronte, predsjedavajuću Skupštine Editu Velić. 

Vijest koja je munjevito obišla sve portale u državi, ali i van nje, zgrozila je sve koji su gledali mučne prizore napada, a potom i seoske svađe na mjestu na kojem se kreiraju i donose zakoni i odluke i odlučuje o sudbinama hiljada ljudi. 

Zašto je flaša poletjela i nervi otkazali baš na tački dnevnog reda u okviru koje se birao Nezavisni odbor za izbor policijskog komesara, vjerovatno će pokazati vrijeme, ali i istraga. 

Vrtoglavi uspon s malom Liberalnom strankom Daliborka Milović doživjela je zahvaljujući SDA i partijama koje su u njoj tražile koalicionog partnera, tako da je u Skupštini BPK već četvrti mandat. Istovremeno je i delegat u Domu naroda PFBiH.

Prema podacima Centra za istraživačko novinarstvo, samo od 2015. do kraja 2018. godine njena primanja su iznosila oko 200.000 KM. Rođena je 7. juna 1973. u Višegradu.

Video u kojem Milović gađa predsjedavajuću Skupštine BPK zgrozio javnost

Milović: U Skupštini već četvrti mandat

Daliborka Milović: Umjesto argumenata flaša

<a href="https://avaz.ba/tag/113/kolinda-grabar-kitarovic">Kolinda Grabar-Kitarović</a> često pokazuje ozbiljne poremećaje u ponašanju. Stanje naročito postaje kritično tokom njenih islamofobičnih kriza. Nerijetko, tako, predsjednica umjetnih trepavica na turnejama po bijelom svijetu progoni mudžahedinske teroriste, s posebnim akcentom na bosanskohercegovačke spavače. Zatucana ksenofobijom, KGK demonstrira balkonsku ograničenost, ali i to da vicevi sa neprirodnim plavušama u najekstremnijim slučajevima nisu zajebancija, nego notorna činjenica. Zbilja je, stoga, nepotrebno iznova cijediti fekalije koje umije prevaliti preko jezika.&nbsp;&nbsp; 
Ne može se, znate, biti malo fašista. Ili jesi ili nisi. U Jerusalemu, dakle, KGK je konkretno dokazala da je beznadežno ograisala. S Pantovčaka plavka kliče, za dom spremna, poglavniče!
Militantnu navijačicu, ljubiteljicu golih tijela nogometaških, Grabarku s Grobnika što je svršila u mokrom Macronovom zagrljaju, a Putinu usred svečane lože koketno montirala zadnjicu pred facu, nastupajuće jeseni i zime očekuje neizvjesna borba za novi mandat. Zato ćemo se do kraja sezone još naslušati mnogih gadarija. I naknadnih demantija, pride. Jer, ulizivanje desničarima svih zemalja omiljena je disciplina političkih hulja željnih vlasti. 

Samo su naivni, naravno, očekivali da će recentnu komemoraciju Holokausta hrvatska predsjednica iskoristiti kako bi se jevrejskim domaćinima ponizno izvinila za ustaška zvjerstva. Za zločince i ubice - paveliće, luburiće, šakiće, artukoviće, miloše, francetiće... Za gasne komore i streljačke vodove. Za Jasenovac i Gradišku Staru, Jedovno i Lepoglavu. 

Kažem, samo su naivni očekivali da će KGK pokazati barem zrnce pijeteta prema nedužnim žrtvama ustaškog terora. Čiji mentalni nasljednici, nažalost, presudno određuju rezultate izbora u susjedstvu. Jer, glasanjem za aktuelnu kageka, hrvatska desnica zapravo oživljava tekovine endeha. A Bosna i Hercegovina, ovdašnji Bošnjaci, samo su stroga kolateralna šteta. I poželjna meta za nove uvrede sa demantijem.

Samo su naivni očekivali da će KGK pokazati zrno pijeteta prema nedužnim žrtvama ustaških koljača

Čvaka s Pantovčaka

Fudbalski reprezentativac BiH <a href="https://avaz.ba/tag/2809/haris-duljevic">Haris Duljević</a> (25) predstavljen je kao novi igrač francuskog prvoligaša Nima, gdje je stigao iz njemačkog drugoligaša Dinamo Drezdena. 

To je svakako veliki korak naprijed u njegovoj igračkoj karijeri, od kojeg će putem FIFA fonda solidarnosti koristi imati i bh. klubovi u kojima je napravio prve fudbalske korake i sazrijevao za evropsku scenu. Olimpik, Čelik i Sarajevo podijelit će 35.000 eura.

Potpisao je trogodišnji ugovor, a za novi tim debitirat će 11. avgusta protiv prvaka Francuske PSG-a.

Haris Duljević rođen je 16. novembra 1993. godine u Sarajevu. Fudbalsku abecedu naučio je&nbsp;u sarajevskom Novom Gradu, da bi 5. avgusta 2009. bio preregistriran za FK Olimpik, ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji. Igrao je i za Čelik, odakle se vratio na sarajevsku Otoku. Od 1. jula 2014. kao slobodan igrač prešao je u FK Sarajevo, gdje je proveo tri godine, da bi potom otišao u Drezden, također bez odštete.
 
Za A-reprezentaciju BiH debitirao je 2016. godine i do sada je odigrao 19 utakmica u kojima je postigao jedan gol.

Transfer u Nim veliki je korak naprijed u njegovoj igračkoj karijeri, od kojeg će koristi imati i bh. klubovi

Duljević: Za Nim će debitirati 11. avgusta protiv PSG-a

Igrač za velike domete

Čovjek uči dok je živ. K'o u onom poznatom sarajevskom filmu, svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje. U skladu sa navedenom školom mišljenja, tek nedavno smo u gomili besmislenih budžetskih institucija (osnovanih za zbrinjavanje familije i stranačkih podobnika) otkrili Državnu regulatornu agenciju za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, jednostavnije DARNS. 
Po ustaljenom dejtonskom šablonu, DARNS-om rukovodi i komanduje direktor iz reda jednog od tri konstitutivna naroda. Direktor ima i pripadajuće, nacionalno izbalansirane zamjenike. U DARNS-u radi dvadesetak stručnjaka. Regrutovano je sedam-osam službenih automobila. Državnim proračunom DARNS se na godišnjem nivou finansira sa cirka milion maraka. Kako je red i običaj, pare se spiskaju na plate, službene telefone, odvojene živote, tople obroke, hladne napitke, dnevnice... I da ne zaboravimo, DARNS je političko-geografski decentraliziran na tri lokacije. U Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. 

Nego, zašto uopće dangubiti, to jest rasipati dragocjenu energiju na raspravu o instituciji za koju većina bh. građana i ne zna da postoji negdje u budžetskom zatišju? Rekreativnim surfajanjem po internetskim bespućima teško je doznati identitete trudbenika situiranih u, kako se ono kaže, Državnoj regulatornoj agenciji za radijacijsku i nuklearnu sigurnost. 

Pojma, dakle, ne znam ko su anđeli-stražari koji nas junački čuvaju od mogućih černobilskih scenarija i zlih radioaktivnih sila, ali zato pouzdano tvrdim da su uhljebljeni u DARNS-u dosljedno ignorirali prekjučerašnji građanski protest koji je organiziran povodom najave režima u Zagrebu da hrvatsko-slovenački nuklearni otpad istovari na bosanskohercegovačku granicu. 

Ispred Hrvatske ambasade okupilo se tek petnaestak savjesnih ljudi. Nesavjesni su imali ranije preuzete obaveze. Ne bih solio pamet, ali sramotna je naša kolektivna nezainteresiranost za važne teme poput aktuelne <a href="https://avaz.ba/tag/18078/trgovska-gora">Trgovske gore</a>. Autor ovih redova najkonkretnije dokazuje tačnost dotične konstatacije. Za sve ostalo obratite se - da utvrdimo gradivo - Državnoj regulatornoj agenciji za radijacijsku i nuklearnu sigurnost.&nbsp;

Za sve ostalo, obratite se Državnoj regulatornoj agenciji za radijacijsku i nuklearnu sigurnost

Trgovska mora

Odluka ministra za saobraćaj u Kantonu Sarajevo <a href="https://avaz.ba/tag/57754/adnan-steta">Adnana Štete</a> da se sanacija dotrajalih pružnih prijelaza, ali i cesta radi noću, naišla je na oduševljenje brojnih građana.&nbsp; 
Time je ministar želio smanjiti gužve u špicama, a s radnicima je bio na terenu i u noćnim satima, što je novina u odnosu na njegove prethodnike. 

Zahvaljujući Šteti i Vladi KS, Sarajlije će se uskoro voziti i u 25 novih trolejbusa. To će biti prvi put nakon Sarajevske olimpijade da građani dobiju nova vozila na korištenje, jer su do sada uvijek kupovana polovna.

Šteta je započeo i rekonstrukciju brojnih saobraćajnica, a hoće li nastaviti s projektima koji su u interesu građana, ostaje da se vidi.

Adnan Šteta rođen je 1980. godine u Mostaru. Ekspert je iz oblasti ekonomije s velikim iskustvom u segmentu kriznog menadžmenta i prodaje. Kao konsultant je radio s velikim svjetskim konsultantskim kućama.

Slušaj Papu, stipu bagru!

Emina Beširević: Nikad nije zaboravila dobrotu

Fra Mirko Majdandžić: Zagovornik zajedništva

“Aluminij”: Ko sije fašizam, zaslužuje da žanje stečaj

Roman jedne biografije: Franjo je u Stambolu primio islam i postao Mehmedbeg

Puni stomaci i prazna priča

Prof. dr. Izet Muratspahić: Čuvar veza s domovinom

O branju maslina i Kventinu

A đe zatvor....

Ljilja Slišković: Invaliditet nije identitet!

Nečasne titule

Daliborka Milović: Umjesto argumenata flaša

Čvaka s Pantovčaka

Igrač za velike domete

Trgovska mora

Ministar za promjene

Kolumne

Slušaj Papu, stipu bagru!

Emina Beširević: Nikad nije zaboravila dobrotu

Fra Mirko Majdandžić: Zagovornik zajedništva

“Aluminij”: Ko sije fašizam, zaslužuje da žanje stečaj

Roman jedne biografije: Franjo je u Stambolu primio islam i postao Mehmedbeg

Puni stomaci i prazna priča

Prof. dr. Izet Muratspahić: Čuvar veza s domovinom

O branju maslina i Kventinu

A đe zatvor....

Ljilja Slišković: Invaliditet nije identitet!

Nečasne titule

Daliborka Milović: Umjesto argumenata flaša

Čvaka s Pantovčaka

Igrač za velike domete

Trgovska mora

Ministar za promjene