Sindrom podaničkog mentaliteta ovdašnjih nacionalističkih lidera definitivno bi mogao dokusuriti Bosnu i Hercegovinu. Jedni se tako neselektivno isporučuju <a href="https://avaz.ba/tag/13/rusija">Rusiji</a>, najmalobrojniji balave za Njemačkom, a popisano većinski klanjaju se Turskoj. Ovdje, naprimjer, govorimo o političkom podaništvu prema režimu u Ankari, režimu koji svečano obilježava treću godišnjicu navodnog pokušaja državnog udara.&nbsp;&nbsp; Tokom vjersko-ideološke parade održane tim povodom uz skute nedodirljivog turskog suverena Tayyipa Erdogana smjestio se i šef Stranke demokratske akcije. Očekivana je to scena beznađa, jer Bakir Izetbegović za sve ove godine nije propustio baš nijednu zgodnu priliku kako bi političkom idolu iskazao vječnu odanost. Razumljivo, demonstrirano idolopoklonstvo vertikalno se slijevalo na nižerangirane SDA-ovce, a nerijetko bi zahvatilo i lažne ljevičare, sarajevsku intereždžijsku kompaniju do balčaka kompromitiranu koruptivnim metodama vladajuće stranke.
Dramatično upozorenje odvjetnice <a href="https://avaz.ba/tag/71653/senka-nozica">Senke Nožice</a> te advokata Nedima Ademovića, dakle, glasi: „Bojimo se za sudbinu pojedinih turskih državljana u BiH. Plašimo se da bi naši klijenti mogli nestati bez traga.“ Pogađate, radi se o Turcima koje Erdoganov režim povezuje sa pokretom <a href="https://avaz.ba/tag/12516/fethullah-gulen">Fethulaha Gulena</a>. Inače, uzorni ljudi legalno borave u našoj zemlji, a Sud BiH već je u nekoliko navrata odbijao zahtjeve za njihovo izručenje. Među progonjenima je i profesor matematike Ali Lafcioglu, čovjek kojem su licemjerni Ivo Komšić i nekapacitirani Abdulah Skaka svojevremeno turkofilski oduzeli već dodijeljenu titulu počasnog građanina Sarajeva. 
Prilikom nedavne službene posjete BiH turski predsjednik neprimjereno je bahato od članova državnog Predsjedništva tražio hapšenje i izručenje „gulenovaca“. Milorad Dodik i Šefik Džaferović ponizno su obećali punu kooperativnost u ispunjenju sultanovih želja. Po običaju, Željko Komšić se pravio da spava dok je Erdogan prijetio ultimatumima. 
Na koncu, oglasili su se ugledni odvjetnici. Koji opravdano sumnjaju da će turske žrtve progutati mrak. A upravo bi takav rasplet predstavljao najveću međunarodnu blamažu bh. države još od skandaloznog kidnapovanja zaboravljene „alžirske grupe“...&nbsp;

Opravdano sumnjaju da će turske žrtve progutati mrak...

Krivo svrstavanje

Amna Muhamedović (23) iz Maglaja postigla je uspjeh kakav niko prije nje nije postigao na <a href="https://avaz.ba/tag/70265/pravni-fakultet-u-sarajevu">Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu</a>. Diplomirala je s prosjekom 10, a takav uspjeh, kako je sama rekla, nisu postigli ni profesori koji su njoj predavali.&nbsp;&nbsp; Kada je nakon završene osnovne škole i Gimnazije „Edhem Mulabdić“, gdje je bila učenik generacije, upisivala fakultet, odlučila je ispuniti životni san - postati pravnica uprkos činjenici da je bila izvrsna matematičarka i osvajala nagrade. 
Kaže da ni trenutka nije požalila. Bilo je teško, iza nje su ostale mnoge neprospavane noći, učila je vrijedno, dobro raspoređivala svoje obaveze, tako da ništa nije trpjelo, ni njen društveni život, ni porodica, ni prijatelji. 
Kada je na prvoj godini dobila prve desetke, nekako se u njoj rodila želja da pokuša ostvariti uspjeh kakav niko prije nije postigao, dobiti čak 49 desetki u indeksu. No, sada se sprema za novi izazov, master i daljnje školovanje. Ambiciozna, vrijedna i radna, ima mnogo planova i želja. Otac je advokat, pa bi mu rado postala kolegica, a mašta i o odlasku iz BiH, ali samo kao ambasadorica i osoba koja svojoj zemlji može mnogo dati.
Amna Muhamedović rođena je 23. avgusta 1996. godine u Zenici.

Mlada Maglajka diplomirala je na Pravnom fakultetu u Sarajevu čistom desetkom

Čista desetka

Najlakše je tuđim šlajpekom gloginje mlatiti. Tako su i članovi <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/645/predsjednistvo-bih">Predsjedništva Bosne i Hercegovine</a> nanijetili da (uz asistenciju nižerangiranih savjetničko-birokratskih postrojbi) budžetske novce troše nemilice i - kako se to stručno kaže - s pažnjom lošeg domaćina.&nbsp;&nbsp;U revizorskim izvještajima svake godine se dokumentiraju nepotrebni rashodi počinjeni s predumišljajem preko računa državnih institucija, a <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/645/predsjednistvo-bih">Predsjedništvo BiH</a> finansijskim planom i programom tradicionalno pretjeruje u odnosu na (pre)ostale raspikuće. Stotinu i dvadesetak podobnika situiranih na platnoj listi najistaknutijeg simbola naše sirote geografije zbilja uživa privilegije kojih se ne bi postidjeli ni administrativni trudbenici u znatno razvijenijim evropskim sredinama.
Tokom prošle sezone Predsjedništvo BiH spiskalo je četiri i kusur miliona konvertibilnih maraka na različite, uglavnom nepotrebne aktivnosti. Više od 500 hiljada koštala su turistička putovanja lokalnih (ne)uglednika. Kafanski cehovi prebacili su dvjesto, održavanje voznog parka sto pedeset, a računi za službene mobitele respektabilnih osamdeset tisuća KM. Prosta računica kazuje kako se svakoga dana u svakom pogledu budžetarijat rasipao sa pet-šest hiljada eura.&nbsp;Đavolu malo bilo, stid ih ne bilo, poentirala bi poslovično štedljiva <a href="https://avaz.ba/tag/37/angela-merkel">Angela Merkel</a>!
Inače, hadžijanje na državni račun najkonkretnije se zrcali u svakodnevnoj prehrani političkih gurmana. Stoga valjda predsjednici, ministri, direktori, a bogu fala, čak i kabinetsko-savjetnički trutovi, ne odustaju od gastronomskih navika koje podrazumijevaju samo najfinije delicije iz Jadranskog mora te raspoloživog podmorja.
Narodno je dupe na pazaru, zato žderu škampe na buzaru,
Kad radnici štrajkuju za platu, naručuju sipu na salatu,
Škrpinu, zubaca, gofa i grdobinu,
Sve je ribe dala borba za domovinu...&nbsp;

Hadžijanje na državni račun najkonkretnije se zrcali u svakodnevnoj prehrani političkih gurmana

Raspikuće

Svako malo bh. javnost je u prilici da se uvjeri u vrhunska postignuća građana BiH u zemlji i svijetu, koja su rezultat isključivo njihove predanosti poslu za koji su se opredijelili. Jedna od takvih je i tridesetogodišnja <a href="https://avaz.ba/tag/71705/halima-husic">Halima Husić</a> porijeklom iz Kalesije, koja ove godine privodi kraju doktorat iz opće lingvistike na Univerzitetu Rur u Bohumu.&nbsp;Za sebe kaže da je „obična Bosanka“ s njemačkom adresom, da su joj bosanski i njemački maternji jezici, ali da joj to ne smeta da doktorat radi na engleskom jeziku.&nbsp;&nbsp; Nekadašnja odlikašica Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu potcrtava da su joj znanje i životne upute koje joj je dala Medresa bili temelj za njen siguran put u nauku kojom se trenutno bavi. Halima je tipična predstavnica ratne generacije bh. mladosti koja, bilo gdje u svijetu da živi, državu u kojoj je rođena, isključivo zbog svog znanja, neumornog rada, morala i odbijanja da robuje predrasudama, čini izuzetno ponosnom.
Majka je troje djece i supruga svršenika sarajevske medrese koji, također u Njemačkoj, gazi putevima nauke. Napominje da je u društvu kakvo je njemačko legitimiraju nauka kojom se bavi, znanje, moral, ponašanje. Hidžab koji nosi, kaže, nikad joj nije bio prepreka za ostvarenje ciljeva. Naprotiv.

Majka je troje djece i supruga svršenika sarajevske medrese koji, također u Njemačkoj, gazi putevima nauke

Husić: Za sebe kaže da je „obična Bosanka“

Nauka kao legitimacija

Više je puta, a ne samo jednom, Srebrenica, kao i Bosna izdata u ovoj zgradi Ujedinjenih naroda u Njujorku. Ne samo onda kada joj iz centrale svjetske organizacije ovdje, na obalama Istočne rijeke (Ist River), u presudnim danima, u julu 1995. nije pružena pomoć. Kad veliki i moćni svijet nije zaustavio genocid u ovoj bosanskoj kasabi između Drine i bolne doline globalnog ljudskog nemara, zaborava, bezosjećanja i onog što Amerikanci nazivaju “hubris” – specifičnom vrstom oholosti. 
Srebrenica, kao i Bosna, izdaju se i danas, jer ne samo da su krvave lekcije koje je UN trebao naučiti samo papirnati zmaj kojim se čak ni djeca iz ove tehnološke ere ne bi dali, takvim UN rječnikom dozvati na neki uzrastajući nivo, moral i zdravo sentimentalno odgajanje, već se o ovom genocidu, dakako najvećem poslije onog nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, u UN-u govori sa sve manje pijeteta. I sa sve više indolentnosti, koja samo hrani one što sve dovode u sumnju, pokušavaju revidirati historiju i pljuvati po zdravom razumu.
Sramotni zaborav i namjerni nemar
Zapravo moram to zapisati kao uporni, skoro donkihotovski američki kroničar bosanskog stradanja, jer niti jedan medij to nije registrirao, da se UN ove godine nije uopće ni oglasio povodom 24. godišnjice srebreničkog genocida.
Ne, ne pika se to što je u dva navrata 10. i 11. jula pisac ovih redova, nasreću – u kameru, pitao portparola UN-a Farhana Haka (Haq) nešto o Srebrenici. A on jedva procijedio kroz zube, vodeći računa ponajviše da se, baš kao u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995., ne ogriješi niti o jednu od “zaraćenih strana”, kada ovdje, u Njujorku, ali i u Londonu, Parizu i čast izuzecima u Vašingtonu, zadugo nisu mogli da se odluče ko je žrtva, a ko egzekutor(i).
I pošto u novinarstvu, kao i u medicini važe evidencija i dokazi, a ne samo ko o tome govori i piše, iako su mnogi autoriteti u tim profesijama pošteno zaradili svoj status, evo šta sam pitao Haka i šta mi je odgovorio.
Na primjedbu da se u BiH vodi javna rasprava kako bi se najkasnije iduće godine usvojio zakon o pravnom kažnjavanju negatora genocida, i upit - kako se sve to uklapa u najnoviju inicijativu generalnog sekretara UN-a Antonija Guteresa (Guterres) o borbi protiv govora mržnje, te šta čelnik svjetske organizacije osobno misli o tome, Hak se nije pomjerio ni milimetra iz općeg mjesta hladnokrvne nebrige. Učinilo mi se čak - one iste zbog koje je u Srebrenici i u cijeloj Bosni stradalo na desetine hiljada ljudi prije četvrt stoljeća. A onda i mnogih drugih širom svijeta. 
Moram ga zato citirati od riječi do riječi, pa neka čitaoci prosude!
- Pa, ne bismo zauzimali stav oko tog dolazećeg zakona (legislative o kažnjavanju poricanja genocida, op. a.), hoće li se to dogoditi ili ne - rekao je Hak, propuštajući šansu da u ime generalnog sekretara UN-a Antonija Guteresa, znajući za slično iskustvo, kako su se Njemačka i Austrija borile protiv svojih nacista i nacističkog duha, odmah poslije Drugog svjetskog rata, izrazi punu podršku jednom takvom zakonu u Bosni i Hercegovini. 
Tuga i sramota!
Onda je dodao što svi znamo, odavno, a na šta se negatori genocida ne osvrću kao ni na lanjski snijeg. Da je UN, naravno, ”protiv poricanja bazičnih činjenica, uključujući kad se genocid počini protiv ljudi”.
Zakon umjesto apela savjesti
 
- Svi ljudi zaslužuju svoja bazična prava i oni svakako zaslužuju prepoznavanje fakata, da se to dogodilo (šta, gdje, kada, kako, op. a.) u prošlosti protiv njihovih zajednica. U ovom slučaju, kao što znate, Tribunal za zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) formalno je odredio da je taj genocid počinjen u Srebrenici i mi bismo uputili ljude na presude tog suda. Naravno, historijski fakti govore sami za sebe - rekao mi je Hak.
Neka, znači, drugi govore. Kopajte po arhivama, nama je to teško izgovoriti. Neka se negatori ponovo zavuku u historiju, kao kad je za vrijeme predsjedavanja Generalnom skupštinom UN-a Vuk Jeremić doveo povjesničare-revizioniste iz Beograda i (ne)dokazanog ratnog silovatelja bosanskih žena, kanadskog generala Luisa Mekenzija (Lewis MacKenzie) da Bosancima i svijetu ponovo razvlače pamet – na suho. Pa onda tadašnjem generalnom sekretaru UN-a Ban Ki-munu podvalio još i “Marš na Drinu”, da ovaj plješće uz koračnicu uz koju se ubijalo, silovalo i protjerivalo u Bosni i Hrvatskoj. 
Je li doista UN išta naučio iz Bosne s ovakvim sitnim odgovorima – sitnih portparola, koji samo čuvaju svoju stolicu?
Sreća, veoma su jasni bili najviši čelnici Evropske unije, da su se oglasili Federika Mogerini (Federica Mogherini) i Johanes Han (Johannes Hahn). A Valentin Incko (Inzko) najavio donošenje zakona o kažnjavanju negatora genocida, jer denacifikacija u Bosni, u Srbiji ii u region mora se obaviti na jedini mogući način – zakonom, a tek onda apelom savjesti. I da je povodom 24. godišnjice Srebrenice veoma jasan bio američki državni sekretar Majk Pompeo&nbsp;(Mike). 
Šutljiva Komšićeva diplomatija
 
No, posebna je priča odnos bh. diplomatije prema obilježavanju Srebrenice s ove strane Atlantika. Uoči tužnog datuma, nazvao sam Misiju BiH u Ujedinjenim narodima i upitao hoće li “naši” diplomati prirediti ikakvu manifestaciju oko toga. Ljubazna sekretarica mi je obećala da će mi javiti, u međuvremenu sam joj poslao i email s istim upitom, ali nije se oglasila. Čujem da ništa po tom pitanju nisu uradili ni u Ambasadi BiH u Vašingtonu.
Jedan vrhunski diplomata iz Evropske unije, podsjetio me, šta je sve potrebno da bi se bio efikasan diplomata u UN-u. Jednom riječju: odlična kondicija i konzistentnost – stalna prisutnost uz redovno glasanje, ako se to zahtijeva na svim UN forumima; biti aktivan 24/7 (24 sata svaki dan u sedmici). Ne znam, rekao mi je ovaj, u UN-u dobro znani diplomata, hoće li novi bh. ambasador jednostavno imati snage za sve to.
Evo, na samom startu svog mandata, jer akreditive je generalnom sekretaru UN-a predao prošle sedmice (5. jula) novi se bosanski ambasador – ušutio oko Srebrenice.
Doista nije jasno šta je Željko Komšić želio postići slanjem Svena Alkalaja na mjesto ambasadora BiH u UN-u, ove 2019. godine?! Šta, zašto, ali stvarno, kako? Nećemo valjda opet čuti ono mahalsko objašnjenje - “nije imao ko drugi” (?!) od tolike Bosne i dijaspore.
Patriotizam, kojim se busaju u Sarajevu ne smije biti utočište samo za istomišljenike, za jarane, čuvare sinekura, da ne kažem nešto više. A diplomatija ne smije biti sredstvo, da se sve to, tako naopako realizira. 
Jer, diplomatija je ozbiljna i krvava arena, iako se mnogo toga radi u bijelim rukavicama; zbog diplomatije država opstaje ili propada, prije ili nakon što se koplja polome. 
Očito, i rat za Bosnu se nastavlja drugim sredstvima i ponajviše u polju diplomatije – vrhunskom retorikom, principijelno i precizno, uz maksimalni ljudski i profesionalni integritet i bez bez većih mrlja na savjesti. 
Treba sve pretvoriti u istinsku riječ, ispraviti druge kad pogriješe – inertne portparole, kad oni počnu spinovati i relativizirati. Nije to nimalo lagan posao!
Šutljiva diplomatija i protokolarno dodvorivanje više ne važi!

Srebrenica opet na Ist Riveru

Konačno se, eto, dogodilo! Ojađeni radnici “Aluminija”, a usudio bih se dodati i HDZ-u uvijek vjerni glasači, vrisnuli su protiv stožerne stranke i tamošnjeg vrhovnika Dragana Čovića. Bilo je, zna se, ispred mostarske središnjice u Kneza Domagoja i pogrdnih riječi, psovki i prozivki, ali se sve svršilo baš onako kako treba, miroljubivo te u skladu sa proklamiranim zajedništvom hrvatskog naroda.&nbsp; Čović se nije oglašavao povodom napetih događaja. Umjesto njega, reagirao je stranački agitprop. “Izražavamo punu podršku predsjedniku, dr. Draganu Čoviću, u njegovom snažnom zalaganju i nastojanjima da u pregovorima sa svim akterima vezanim za "Aluminij" uspije naći kvalitetno rješenje kako bi još jednom pomogao u održavanju proizvodnje i nastavku rada ovog giganta.”
Uglavnom, pojeo vuk kenjca, rekao bi Mario Knezović iz benda “Zoster”. Božo Ljubić, najglasniji horoz famoznog Hrvatskog narodnog sabora te saborski zastupnik u susjednoj državi, za propast “Aluminija” optužuje “političko Sarajevo”. Pri tome će plasirati i bezočnu laž kako “Elektroprivreda Bosne i Hercegovine” lihvarskim cijenama struje nastoji uništiti mostarski Kombinat. Uzalud su iz prozvanog javnog preduzeća naknadno pokuša(va)li demantirati Ljubićeve nebuloze, jer koga još, molićulijepo, tangiraju činjenice kada horozi (za)kukuriču... 
Potom se oglasila hrvatska predsjednica umjetnih trepavica. I njoj(zi) stanje tukne po političkoj zavjeri koju nadmoćna bošnjačka većina specijalnim strujnim metodama provodi protiv najmalobrojnijeg naroda u BiH. Providna je to, priznat ćete, gluparija čak i za nisko uspostavljene standarde Kolinde Grabar-Kitarović. Zato je najpametnije ništa ne komentirati.
Na koncu, potporu štrajkačima šalje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro. Čini to onako kako najbolje umije - pjesmom, stihom, rimom. Uz pratnju tamburaša, radnička srca nakratko razgaljuje glazbenom numerom “Ne dirajte mi glinicu”. A onda je uslijedio fajront. I razlaz kućama...&nbsp;

Na koncu, potporu štrajkačima šalje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro...

Ne dirajte mi glinicu

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/1988/novak-dokovic">Novak Đoković</a> spasio je dvije meč-lopte protiv velikog Rodžera Federera (Roger), bio je na koljenima, a onda je izvukao posljednje atome snage i stvari preokrenuo u finalu Vimbldona. U tom petom setu došao je do rezultata od 13:12 i po peti put na terenima Ol Ingland klaba podigao trofej.&nbsp; Trofej koji je osvojio prošle godine, ostao je u njegovim rukama i nakon meča koji će mnogi nazvati epskim. Drugi najduži meč u historiji finala Vimbldona trajao je nešto više od pet sati, a dva asa pružila su nezaboravan dan na podobro potrošenoj travi Vimbldona.
Novim trijumfom prvi reket svijeta stigao je do 16. gren slem titule.
Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine u Beogradu. Osvajao je sve gren slem turnire, a ukupno ima 75 ATP titula. Prvi je igrač svijeta, a samo od turnirskih nagrada zaradio je više od 130 miliona dolara.

Drugu godinu uzastopno došao do velikog trofeja

Novak Đoković: Kralj Vimbldona

Naš najbolji atletičar Amel Tuka na Dijamantnoj ligi u Monte Karlu, u najbržoj utrci ove godine u svijetu na 800 metara, osvojio je treće mjesto s ličnim rekordom sezone (1:43,62 minuta).&nbsp; To je treće najbrže vrijeme u svijetu ove godine, ali i najbolje evropsko, što znači da je Amel u ovom momentu najbrži atletičar Starog kontinenta na 800 metara. Tuka najavljuje da je ovo samo početak i da će tek na Svjetskom prvenstvu u Dohi, koje je na programu od 26. septembra do 6. oktobra, biti u top-formi.
Moglo bi to značiti još sjajnih vijesti za naš sport, možda u rangu plasmana koji je Amel ostvario na SP-u 2015. u Pekingu, kad je osvojio svjetsku bronzu.
Amel Tuka rođen je 9. januara 1991. u Kaknju. Atletikom se počeo baviti relativno kasno, tek 2008. kao srednjoškolac. Prije toga je trenirao karate. Specijalnost su mu utrke na 400 i 800 metara. U obje discipline drži državni rekord.

Najbrži Evropljanin

Neki dan iz Brisela, a jučer iz Vašingtona, stigle su loše vijesti, koje nam iznova potvrđuju ono što znamo - naša ekonomija je spora, troma, komplicirana, najmanje privlačna investitorima, zarobljena u okove političkih nesporazuma, nespremnosti na promjene.&nbsp; U regionu, a i šire, pozicionirani smo na dnu ljestvice, a Svjetska banka u ovogodišnjem izvještaju kratko definira – BiH ima najmanje privlačno okruženje. U prijevodu, teško da ćemo ikoga (ovakvi kakvi smo) natjerati da uloži ma i minimum. Nemamo vlasti, političari se prepiru, za jedan papir potrebni su mjeseci strpljenja, gomile novca, učinili smo sitne korake da bismo olakšali priliv novca u zemlju.
Nove investicije znače nova radna mjesta. A nova radna mjesta otvaraju nadu da bi pred ambasadama bilo manje zainteresiranih za odlazak. 
Zemlje okruženja, Srbija, Hrvatska, pa i Crna Gora, koja ima tek 630.000 stanovnika, bilježe duplo veća ulaganja nego mi. Tamo se investicije mjere u milijardama. Naše su u stotinama miliona. U ovoj godini ni pola milijarde, a posljednji put smo milijardu privukli prije velike ekonomske krize. Bilo je to davne 2008. godine.
Iz Stejt departmenta stiže dijagnoza – korupcija, kompliciran pravni i regulatorni okvir, vladine strukture, netransparentne poslovne procedure, nedovoljna zaštita prava na imovinu i slab pravosudni sistem, uteg su zbog kojeg ne možemo naprijed. U ovom momentu treba reći i da vlast na državnom (i federalnom) nivou čekamo već deveti mjesec. 
Naši susjedi i zemlje regiona, s druge strane, imaju razloga da se hvale i raduju. Ni kod njih stanje nije idealno. Svaka od njih ima svojih (nadaleko poznatih) problema. Ali su odavno shvatili da je zajednički prije ličnih interesa te da se mir i stabilnost u zemlji mogu očuvati prilivom izvana. Nije neka pamet, ali začudo, kod nas nikako da uđe u glavu.

Okovi politike

Pisac Lorens Brit (Laurence W. Britt) u jednom svom tekstu donosi spisak elemenata po kojima se može prepoznati nivo fašizma u društvu. Između ostalog, on navodi da su to: kontinuirani nacionalizam, prezir prema ljudskim pravima, stalno traženje neprijatelja, kontrola masovnih medija, isprepletenost religije i vlasti, obespravljenost radnika, teški kronizam i korupcija, te česte izborne prevare. Da li možemo ovih njegovih 8 pokazatelja prepoznati u našem okruženju? Ovako nekako to izgleda: 1. Kontinuirani nacionalizam Nacionalizam u regionu je u konstantnoj progresiji. Vlast u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, ako nije gora, sa sigurnošću nije ni bolja od one garniture koja je sve i zakuhala devedesetih. Mala ili nikakva je razlika između Vučića, Kolinde, Bakira, Dodika, Čovića sa jedne i Miloševića, Tuđmana, Bobana, Alije i Radovana sa druge strane. K’o klonirani su. 2. Prezir prema ljudskim pravima Pravo na rad je jedno od osnovnih ljudskih prava, a građani u masovnom egzodusu traže ostvarenje tog svog prava u zapadnim zemljama. Što se tiče osjetljivih grupacija kao što je LGBT, tu smo na samom dnu u Evropi. Generalno, građanska prava su, čak i ustavima, podređena nacionalnim. U Bosni i Hercegovini to ide dotle da ustav prepoznaje konstitutivne i one koji to nisu. Sejdić, Finci, a Boga mi i ja, mada smo rođeni tu i imamo državljanstva, ne možemo da se kandidujemo na visoke državne funkcije. Ništa Čović u tome ne vidi sporno, njega svrbi samo što Komšić može da se uvali u njegovu fotelju. Pojede ga to. 3. Stalno traženje neprijatelja Oprobana metoda naših političara koji su decenijama na vlasti samo zahvaljujući neprijateljima, a ne ekonomskim programima. Mile i Bakir, kao finalisti Vimbldona, decenijama prebacuju lopticu jedan drugome, konstantno nas nešto spašavaju jedan od drugoga, a narodu pritom sve teže i teže. Kolinda prducne, Vučić se nakostriješi, i obrnuto, i sve tako ukrug. 4. Kontrola masovnih medija FTV, RTRS, RTS, HTV… Nema sumnje riječ je o bastionima koji imaju precizan zadatak obezbijediti kontinuitet nacionalističke vlasti. Od 30 minuta, koliko traje dnevnik RTRS-a, prvih 25 je reality show u kome kamera prati Bosanca Dodika u njegovim putešestvijima i avanturama spašavanja Republike Srpske, a vlast je uradila sve što je u njenoj moći da televizija N1 nema pristup u kablovskim operaterima. 5. Religija i vlast su isprepleteni Fotografija na kojoj povijen u leđima pravoslavni sveštenik ljubi Titovu ruku je mizanscen prošlosti. Trenutno je situacija obrnuta pa političari kleče i ljube ruke sveštenicima. Crkve i džamije u raznim domenima i na razne načine utiču na ukupnu atmosferu u društvu. Javne škole nose imena svetaca, a vjeronauk još samo nije obavezan u jaslicama. I tamo će uskoro sve su prilike. 6. Radnici obespravljeni Radno vrijeme taksi vozača u privatnim firmama je 12 – 12. Dakle, identično kao u ranom kapitalizmu kada nisu postojali nikakvi mehanizmi zaštite radnika. Kada i uspiju naći posao, radnici u realnom sektoru su potpuno obespravljeni i potplaćeni.&nbsp; 7. Vlada teški kronizam i korupcija Korupcija je toliko očigledna da mi je mrsko trošiti tastaturu na njeno dokazivanje, a kronizam se možda najbolje ogleda u nedoumici prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića: “Dvoumim se da li postavljati podobne, a nesposobne, ili nepodobne, a sposobne.” Čini se da njegovi sljedbenici danas nemaju dileme. 8. Česte su izborne prevare U određenim opštinama od 100 posto glasača na izbore izađe njih 120 posto, a na stotine građana iz dijaspore je ustvrdilo da je neko glasao u njihovo ime. O mrtvima koji se nalaze na glasačkim spiskovima su izvještavali i BBC i CNN, a sasvim je normalno da Bosanac Dodik u Gacku izađe na binu i kaže kako će dobiti otkaz svako onaj ko ne glasa za SNSD. To je, naravno, prošlo bez ikakvih sankcija, pa je za očekivati da se trend nastavi. Da podvučemo crtu, ako je mudri Laurence u pravu, mi živimo real-time fašizam u punom kapacitetu. Bez dileme.

Pisac Lorens Brit donosi spisak osam pokazatelja nivoa fašizma, da li ih možemo prepoznati u našem okruženju

Real-time fašizam u punom kapacitetu

Potpuno je više nevažno o kakvom se danu ili događaju radi, ono što je vijeke vijekova na ovim prostorima ostalo konstantno jeste – mržnja. Dakle, svaki put kada bi se nešto važno obilježavalo negdje, kada bi se negdje nešto dešavalo – bilo dobro ili loše, iz septičkih jama izroni razni polusvijet koji bi da to komentira sa svojim trulim zadahom.&nbsp;&nbsp; Idealna prilika ovim zombijima tako se ukaže svakog 11. jula. Od Šešelja, preko Vladimira Đukanovića u Srbiji, do Mladena Grujičića i raznih grujičića u BiH, ne zna se čiji smrad više kontaminira prostor normalnih ljudi. 
&nbsp;So na ranu žrtvama
Ono što je svakom normalnom čovjeku neshvatljivo, njima je prosto i jednostavno. Normalan čovjek ne može shvatiti kako se genocid u Srebrenici uopće može negirati. Onaj malo prostiji mozak to vrlo lako shvati iz prostog razloga što je ograničen. Ali, nije više stvar u tome što je neko ograničen ili glup, jer ga to abolira svake odgovornosti, stvar je u tome što takvi ne šute, već na sva usta mlate podle nebuloze koje su kao so na ranu žrtvama. I to je konstanta.
Takve komentare imamo iz Srbije kada je u pitanju Srebrenica, iz Hrvatske kada je u pitanju Jasenovac i sve ukrug. Zanimljivo da se takvi komentari zadojeni mržnjom ne čuju samo na dan obilježavanja tužnih godišnjica zločina. Komentari mržnje tu su i kad reprezentacija BiH, Hrvatske ili Srbije napravi uspjeh ili neuspjeh, kada se gase fabrike (ključna riječ „Aluminij“)... bilo šta. Naći će se razlog da se jave gnjide.

Kroz historiju, različiti filozofi su davali različite definicije mržnje i njenih uzroka.&nbsp;&nbsp; Rene Dekart je definirao mržnju kao svjesnost da je neko ili nešto loše, u kombinaciji s jakom potrebom da se od toga udalji.&nbsp; Baruh Spinoza je definirao mržnju kao tip bola čiji uzrok leži u vanjskim izvorima.&nbsp;&nbsp; Aristotel je posmatrao mržnju kao želju za uništenjem nečega što je neizlječivo vremenom.&nbsp; Dejvid Hjum je mržnju smatrao osjećanjem koje se ne može umanjiti i koje se uopće ne može definirati.&nbsp;&nbsp;

O mržnji, doduše u Bosni, pisao je nobelovac Ivo Andrić. U svom „Pismu iz 1920.“ on secira kako i zašto ona nastaje i kako se ponaša. Iako Andrić govori u kontekstu Bosne, jasno je da misli na cijeli prostor koji čine nekadašnje jugoslavenske republike. 
- I po čudnom kontrastu, koji, ustvari, nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju – napisao je Maks Levenfeld u svom pismu naratoru Andrićeve pripovijetke.
Savršen opis. 
Koliko je ima, a koliko je besmislena 
No, nije Andrić jedini koji se bavio mržnjom na ovim prostorima. Jedan drugi Jugoslaven, također genijalac samo u drugom fahu, u jednoj rečenici objasnio je koliko mržnje ima na ovim prostorima, ali isto tako koliko je ona besmislena.
- Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove. 
Rečenica je to velikog Nikole Tesle. Izgovorio ju je, kako se prenosi, Hrvatima i Srbima početkom Drugog svjetskog rata. 
Riječ sedmice

Mržnja je ljudski osjećaj jake antipatije. Temelji se na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja, i općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti.

Nikola Tesla je rekao: Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove...

{Puls sedmice:} Oluje i uragani zbijenih mržnji

Muhamedov otac Sulejmanbeg je osobito volio i gajio izvanredno lijepe i mirisave roze perzijske ruže koje bi nedjeljom dijelio šetačima koji su pored njegove bašte prolazili u tada uobičajenoj šetnji do Gornjeg Šehera i nazad. Avlija, baščedžik i velika zgrada koja je jednim dijelom korištena kao štala za krave i druge životinje, a drugim kao ostava za sve stvari potrebne domaćinstvu, nalazile su se sa prednje lijeve strane kuće, zapravo baščedžik na jednoj, a zgrade o kojima je riječ na suprotnoj strani avlije, dok je između njih bila velika travnata površina u čijem centru je bio bunar s uvijek svježom, hladnom i zdravom vodom. Ni ulica se više ne zove kako se nekad zvala Bunar je zadržan i bio je u funkciji i onda kada je u kuću bila uvedena opskrba vodom iz gradskog vodovoda, jer se smatralo da je direktno dobivena izvorska voda daleko bolja i zdravija nego ona iz vodovoda koja je tekla kroz kilometre cijevi.

Ta kuća i danas se nalazi na istom mjestu, samo više ne postoje ni bašta iza nje, ni avlija i baščedžik ispred nje, niti bilo koja pomoćna zgrada, a ni ulica se više ne zove kako se nekad zvala, nego nosi ime Vojvode Petra Krece, jednog od organizatora tzv. ustanka Srba u Bosanskoj krajini iz 1875. godine i čovjeka koji je zapalio oba odžaka porodice Filipović, onaj u Glamoču, iz kojeg je potjecala Muhamedova majka Đulhanuma i onaj u Sredicama kod Ključa, iz kojeg je potjecao njegov otac Sulejmanbeg. Đulhanuma je bila kćerka Alibega i unuka u cijeloj Bosni i Hercegovini poznatog i veoma cijenjenog hadži Hamidbega Filipovića i majke Zilhe Filipović, kćerke također poznatog u cijeloj Bosni i Hercegovini posljednjeg sanduk-emina (ministra finansija) Ahmetbega Filipovića zvanog Cicvara. A iz odžaka u Sredicama kod Ključa, u kojem je rođen Muhamedov otac, nastao je veliki ogranak porodice Filipović zvani Sredičaci i Barnjaci, a Sulejmanbeg je bio treći sin poznatog hadži Dervišbega Filipovića i majke mu Šahzijahanume, rođene Bišćević, kćerke hadži Omerbega Bišćevića iz Bihaća.

Slučaj s Petrom Krecom je pogotovo znakovit i interesantan jer govori o moralnom, pravnom i kulturnom rangu nekih vrlo bitnih elemenata srpske tradicije s obzirom na činjenicu da je Petar Kreco bio u tzv. krvnom kumstvu sa Ćerimbegom Filipovićem

Bišćevići su bili najuglednija i najpoznatija bihaćka porodica koja je imala konake na više mjesta, a Omerbegov konak se nalazio na lokalitetu Harmani u samom centru Bihaća. Jedna od tipičnih slika hronične bolesti trijebljenja Bošnjaka Promjena historijskog imena ulice u kojoj je Muhamed rođen samo je mali dio uzurpacije imovine i tradicije i očit primjer čišćenja znakova identiteta, koje nije bilo ograničeno samo na odžake porodice Filipović, na njihova imanja, kao što su brojne livade, čaire, njive, luke, voćnjaci, strane, bare i drugi posjedi, kao što su veliki kompleksi šuma, te konake, čardake, ahare i druge vrste imovine i građevina, nego čak i na sve moguće vidove tradicije kao što su imena naselja, ulica i lokaliteta, koja se sistematski vrše više od stotinu godina i koja imaju za cilj da se zatru svi mogući tragovi postojanja Bošnjaka na velikim prostorima Bosne i Hercegovine, a ovdje je riječ o velikom kompleksu koji se prostire od Kupresa, Livna, Glamoča, Jajca i visoravni između Livna, Glamoča, Kupresa, Grahova, Drvara, Ključa, Kulen-Vakufa i Bihaća do Banja Luke i Ilove i Drinove u dolini Vrbasa i Ukrine ispod Motajice, gdje su Filipovići imali svoja imanja. Zbog toga je ta tranzicija imena ulica i lokaliteta od Filipovića u Krece i sva sila nasilja te vrste koja su izvršena od nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do današnjih dana, jedna od tipičnih slika hronične bolesti trijebljenja Bošnjaka s bosanskog prostora i iz historije i ogromne otimačine i uzurpacije svih vrsta njihovih prava. Slučaj s Petrom Krecom je pogotovo znakovit i interesantan jer govori o moralnom, pravnom i kulturnom rangu nekih vrlo bitnih elemenata srpske tradicije s obzirom na činjenicu da je Petar Kreco bio u tzv. krvnom kumstvu sa Ćerimbegom Filipovićem, jednim od Muhamedovih direktnih predaka, ali koji je, i pored kumstva, za koje Srbi tvrde da im je sveto, na prevaru ušao i uz pomoć svojih saradnika zapalio oba ova Filipovića odžaka i pobio sve one koji nisu uspjeli da se pod borbom spase te pošasti. Smišljeni zločin ostvaren uz prevaru Kreco je taj zločin, jer to nije bio ratni poduhvat nego smišljeni zločin ostvaren uz prevaru, počinio da bi izvršio po značaju važniji cilj od očuvanja kumstva, a to je uništenje Turaka, kako su Bošnjake zvali i sve do danas zovu njihovi pravoslavni zemljaci, ljudi koji su upravo te Srbe doveli i naselili na svoje zemlje, zbog čega su i postali kumovi.

Bišćevići su bili najuglednija i najpoznatija bihaćka porodica, koja je imala konake na više mjesta, a Omerbegov konak se nalazio na lokalitetu Harmani u samom centru Bihaća.

Suprotno ovom postupku Petra Krece, Filipovići, koji potječu iz tog istog odžaka koji su Srbi zapalili, a njegove stanovnike dijelom pobili, 1941. godine, u vrijeme kada su ustaše masovno ubijale ključke Srbe, uz veliku opasnost po vlastite živote, spasili su živote Nedjeljka Krece, unuka tog istog Petra, njegovog bratića, kasnije profesora na banjalučkoj gimnaziji, pa čak i njegovog ujaka, ključkog trgovca Jovu Šipragu, ali i mnoge druge Srbe, što jasno govori o dvije vrste morala koje su postojale i još postoje među njima. Jednim dominira uvjerenje da je zabranjeno činiti zlo bilo kome i pod bilo kojim izgovorom i uvjetom i da se mora činiti dobro po svaku cijenu, a drugi nema veze sa Isusovom vjerom ljubavi i stavom naše tradicije da je komšija preči od brata, nego s opakim nacionalnim odgojem u kojem je ubijanje neprijatelja, nevjernika, a to znači Turaka, zapravo u našem dijelu svijeta Bošnjaka muslimana, opravdano i dobro djelo, pa makar bilo izvršeno i na nepošten i nemoralan način, tj. i uz gaženje svetinje kumstva.

Promjena historijskog imena ulice u kojoj je Muhamed rođen samo je mali dio uzurpacije imovine i tradicije i očit primjer čišćenja znakova identiteta

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Čuvena borba dobra protiv zla

Srebrenica je u posljednjih desetak dana, ne samo u BiH nego i u svijetu, bila tema na kojoj je antifašizam pokazao svoje pravo lice, a nosioci njegovih ideja, po ko zna koji put, javno su se svrstali na stranu pravednika.&nbsp; U četvrtak se u Srebrenici okupio pravdoljubiv svijet, a u posljednjih desetak dana kroz ovaj grad i Memorijalni centar u Potočarima prošle su hiljade ljudi. Grad i njegova okolna sela oživjeli su i Srebreničani koji su se nakon genocida rasuli po svijetu. Sve je, jednostavno, podsjećalo na život.
Svakako, sve pobrojano nije garancija da će život u Srebrenici, nakon julske komemoracije, koliko-toliko krenuti nabolje, da će biti posla za potomke ubijenih koji su se vratili u svoj grad, a samim tim i boljeg života za njihovu djecu.
Srebrenica je, naime, već jučer bila skoro prazna. Tek se poneko mogao sresti na mezarju u Potočarima, gdje uz nišane svojih najbližih izgovara dove opraštajući se od njih do narednog julskog susreta. 
Naš pijetet prema žrtvama Srebrenice je naš emanet i naša obaveza i u tome smo, posebno Bošnjaci, sigurno položili moralni ispit. Ali, ispit podrške povratnicima, koji su garant života u Srebrenici, u čijim su školama, od ukupno 444 učenika, 327 djeca bošnjačkih povratnika, položit ćemo kad shvatimo da stvarna podrška Srebrenici znači mnogo više od skrušenosti koju u Potočarima demonstriramo svakog 11. jula. 
Gradnja farme pilića ili hladnjače i pogona za proizvodnju džemova u Sućeski, u kojima je posao našao znatan broj povratnika, pogoni firme “Alma Ras”, “Preventa” i drugih, koji zapošljavaju preživjele žrtve, vredniji su od sve sile saopćenja političkih danguba i suza podrške prolivenih putem društvenih mreža. 
Srebrenicu i njene stanovnike nismo mogli spasiti u ratu, ali u miru moramo.

Naš pijetet prema žrtvama Srebrenice je naš emanet i naša obaveza i u tome smo, posebno Bošnjaci, sigurno položili moralni ispit

Srebrenica dan poslije

Humanost i ljudskost ne izlaze iz mode, smatra Dalibor Aćimović, pošteni zvornički konobar, koji je jednoj porodici, vrativši im zaboravljeni novčanik i dokumenta, uljepšao ljetovanje.&nbsp;&nbsp; Iako smatra da nije uradio ništa posebno i kaže da to očekuje od svakog čovjeka koji nađe izgubljene stvari, njegov potez vratio nam je vjeru u ljude. 
Njegova odgovornost i empatija prema svojim gostima čine ga još većim čovjekom, ali i vrijednim i pouzdanim radnikom, koji je na ovaj način ne samo promovirao restoran u kome radi nego i pokazao kako se cijeni svoj posao. 
Aćimović kaže da su novčanik i dokumenata samo dio stvari koje je tokom 18 godina duge konobarske karijere vratio vlasnicima. 
Porodica, koja je, nakon posjete zvorničkom restoranu, zaboravila torbicu s dokumentima i kompletnim novcem, nagradila je Aćimovića. Dokaz je to da se poštenje cijeni i da je povjerenje dvosmjerna cesta.&nbsp;

Njegova odgovornost i empatija prema svojim gostima čine ga još većim čovjekom, ali i vrijednim i pouzdanim radnikom

Aćimović: Smatra da nije uradio ništa posebno

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Prošla je još jedna godišnjica. Narednog 11. jula obilježavamo frtalj stoljeća od genocida. Dvadeset i peto ljeto. Sve je manje živih svjedoka. Umiru od tuge. Umiru od starosti. Umiru od smrti. Da se ponovo sretnu sa svojim neprežaljenim mrtvima.&nbsp; U genocidu je ubijeno 439 djece. Svaka petnaesta žrtva je maloljetna. Maksumi, momčići, nikom nizašta krivi. Dječija tišina najglasnije odzvanja dolinom žrtava četničkog fašizma u Potočarima.
U zbirci haških činjenica o genocidu “Srebrenica MCMXCV” Emira Suljagića objavljen je iskaz zaštićenog svjedoka PW-101 u predmetu “Popović i ostali”. Bivši pripadnik Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske tokom suđenja je opis(iv)ao masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka u mjestu Grbavci: 
“U toj hrpi, u toj gomili mrtvih tijela, koje više nisu nalikovale ljudskim, zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izašlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao (ubijajući), stajali muškarci sa automatskim puškama. A zatim su, sasvim iznenada, oni spustili svoje puške i svi se, do posljednjeg, naprosto ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina, bilo bi strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je pokriveno tkivom utrobe drugih ljudi. Kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: “Babo, gdje si?”” 
Amor Mašović, jedan od najdosljednijih dokumentatora genocida, čovjek koji je preko duše prevalio hiljade srebreničkih sudbina, upozorava ovih dana kako se kultura sjećanja mora održ(av)ati i nakon što više ne bude dženaza u Potočarima. Mašović smatra kako u Memorijalnom centru već sada moraju početi razmišljati šta će biti 2022. godine.
Zato je krajnje vrijeme da se opametimo. Da zajednički uklonimo klopke zaborava i spriječimo zločinačke pokušaje revizionizma u režiji političkih hijena koje uporno negiraju višestruko presuđeni genocid. Jer, Srebrenica je najbolnija bosanskohercegovačka rana. I zadnja linija odbrane civilizacije.&nbsp;

Kad prođe 11. juli...

Na jučerašnjoj komemoraciji u povodu obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici prisutnima se obratio i Nedžad Avdić, koji je kao 17-godišnjak preživio strijeljanje. Za sebe je rekao da je “greška” počinilaca genocida, jer kad je u julu 1995. godine strijeljan, u gomili gdje su ležale stotine mrtvih Bošnjaka iz Srebrenice, zločinci nisu prepoznali da ima i jedan koji je preživio njihov metak i tako ostao da svjedoči o istini.&nbsp; Ono što je preživio Nedžad Avdić, od zarobljavanja pa do trenutka kad je stao pred stroj za strijeljanje, teško da može shvatiti normalan ljudski um. 
Četiri dana se Nedžad, nakon što je preživio strijeljanje, teško ranjen, kretao neprijateljskom teritorijom, uglavnom pužući. Kad je stigao na slobodu, liječio je najprije fizičke rane, a onda je svjedočenjem o zvjerstvu onih koji su mu bili namijenili smrt, počeo liječiti i one psihičke.
Rijetki su snaga i karakter kakve u sebi nosi Nedžad Avdić. Iako s teškom traumom, u Tuzli je okončao srednju školu, završio Ekonomski fakultet, naučio engleski jezik, stvorio porodicu i, na opće sablažnjavanje njegovih ubica, vratio se u Srebrenicu, gdje i danas živi i radi. 
Nedžad Avdić danas je jedan od najkredibilnijih svjedoka istine o počinjenom genocidu u Srebrenici. Nerijetko je gost mnogih konferencija, tribina, kongresa u zemlji i svijetu na kojima su tema ratni zločini, njihovi počinioci i ideologije koje su ih planirale. 
Prije dvije godine, Univerzitet u Lutonu u Engleskoj dodijelio je Nedžadu Avdiću počasni doktorat iz filozofije u oblasti ljudskih prava. Godinu poslije, kao gost Instituta “Woolf” na Kembridžu, gdje je brojnim zvanicama govorio o svom iskustvu, poručio je da se, ipak, uvjerio da “negatori genocida nemaju šansu”.
Potvrdio je to i jučer svojim obraćanjem u Potočarima.

Na jučerašnjoj komemoraciji u povodu obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici obratio se prisutnima

Avdić: Rijetki su snaga i karakter kakve u sebi nosi Nedžad

Krivo svrstavanje

Čista desetka

Raspikuće

Nauka kao legitimacija

Srebrenica opet na Ist Riveru

Ne dirajte mi glinicu

Novak Đoković: Kralj Vimbldona

Najbrži Evropljanin

Okovi politike

Real-time fašizam u punom kapacitetu

{Puls sedmice:} Oluje i uragani zbijenih mržnji

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Čuvena borba dobra protiv zla

Srebrenica dan poslije

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Kad prođe 11. juli...

Nedžad Avdić: Svjedok genocida

Kolumne

Krivo svrstavanje

Čista desetka

Raspikuće

Nauka kao legitimacija

Srebrenica opet na Ist Riveru

Ne dirajte mi glinicu

Novak Đoković: Kralj Vimbldona

Najbrži Evropljanin

Okovi politike

Real-time fašizam u punom kapacitetu

{Puls sedmice:} Oluje i uragani zbijenih mržnji

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Čuvena borba dobra protiv zla

Srebrenica dan poslije

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Kad prođe 11. juli...

Nedžad Avdić: Svjedok genocida