Skoro 18 hiljada zločinaca iz Vojske Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske i Civilne zaštite Republike Srpske učestvovalo je od 10. do 19. jula '95. u srebreničkom genocidu. Ne zaboravimo nikada taj stravični podatak! Jer, trebalo je okupiti, mobilisati, naoružati, opremiti, prebaciti, nahraniti, da budemo totalno precizni, 17.342 ubica sa pripadajućim pomagačima za ostvarenje zločinačkih planova o istrebljenju Bošnjaka Podrinja i likvidaciji 8.372 nevina čovjeka.&nbsp; &nbsp; Srebreničane su pronalazili u masovnim (primarnim, sekundarnim, tercijarnim) te pojedinačnim grobnicama na lokacijama raspoređenim u čak 25 bosanskohercegovačkih te sedam srbijanskih općina. Zaključno sa prijestolničkim Beogradom. Ekshumirano je ukupno 7.119 žrtava. Više od hiljadu stradalih još je na spisku nestalih. 
U Potočarima je danas dženaza za trideset tri žrtve genocida. Najstarija Šaha Cvrk prebacila je 81. godinu. Dječak Osman Cvrk nije dočekao ni šesnaestu. Dvadeset četiri Cvrka ubili su u genocidu. Postoje li, jadna majko, na dunjaluku užasniji užasi i bolnije boli od srebreničkog užasa i srebreničke boli? 
Zlikovcima raznih kalibara pravosnažno je izrečeno 700 i kusur godina robije zbog ljeta genocidnog '95. Sitna je to, gotovo nikakva utjeha za unesrećene porodice, za rasturene domove, za preostale žive i izgubljene mrtve. Ima naš Avdo Sidran jednu pjesmu o Srebrenici koja na svome kraju veli: 
„Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
Gvožđem mandalimo, da ne dođe i ne uđe
Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
Milo i drago – od života rastavio!“
Ako mi je dozvoljeno nasloniti se na stihove velikog pjesnika, dodao bih da tako ponekad, najčešće u julu, poželim Srebrenica da me zagrli. I zauvijek uzme k sebi...

Zagrljaj Srebrenice

Na lokalitetu Bukva između Kameničkog brda i Ravnog Buljima 11. jula 1995. godine ubijeno je više od hiljadu Srebreničana koji su krenuli put slobodne teritorije. Prvi put jučer je “Marš mira” prošao tom trasom, a učesnicima se obratio Salih Mulalić, koji je tog dana uspio preživjeti ovozemaljski pakao.&nbsp;&nbsp; Salih je na tom mjestu ostao bez brata Senada, koji je rođen, ubijen i sahranjen 11. jula. 
Nakon višednevnog pješačenja, Salih je došao do slobodne teritorije, ali je, onda, saznao da je ostao i bez oca Hajre te 58 bližih i daljih srodnika. O tome je Mulalić pričao učesnicima “Marša mira” u rejonu Bukve, prvi put poslije 1995. godine. 
Odvažno i hrabro, detaljno je opisao napad na kolonu koja se kretala ka slobodnoj teritoriji i mrtva tijela svojih saboraca, sugrađana, poznanika... koji su ubijani kišama metaka ispaljenim sa položaja brigada Vojske Republike Srpske iz Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Šekovića i drugih zločinačkih hordi, poput grčkih dobrovoljaca. Mnogi su njegov govor doživjeli toliko emotivno da su potekle i suze, jer su preživjele žrtve proboja živjele za dan kad će ponovo preko Bukve krenuti ka Buljimu, Jagliću, Potočarima...
Mulalić je učesnike “Marša mira” koji nisu državljani BiH, zamolio da istinu o genocidu u Srebrenici prenesu svojoj djeci, porodicama, prijateljima, komšijama... Sve druge učesnike ovogodšnjeg marša zamolio je da ne zaborave Srebrenicu kako se zlo nikad i nikome ne bi dogodilo.

Odvažno i hrabro, detaljno je opisao napad na kolonu koja se kretala ka slobodnoj teritoriji i mrtva tijela svojih saboraca, sugrađana, poznanika

Svjedok ovozemaljskog pakla

“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati! Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno doneseno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno.”&nbsp; Bio je 10. juli 1995. godine. Posljednji srebrenički raport Nine Ćatića. Usljed divljačkog granatiranja sa položaja zločinačke Vojske Republike Srpske, izvještaj je poslan iz mračne prostorije u prizemlju zgrade lokalne pošte. Tu su još bili radioamateri, braća Sead i Senad Dautbašić te Emir Suljagić.
Bože mili i dragi, k'o u onoj pjesmi Leonarda Koena (Cohena) - Četvorica drugova tog jutra, a samo jedan živi... Emir je slučajno preživio genocid. Blizanci Sead i Senad pronađeni su u masovnim grobnicama. Ninu i danas uzaludno traže... 
Neutješna majka Hajra Ćatić čula je kako je, navodno, pogođen u blizini mjesta Buljine. “Sjećam se da šest dana nije dolazio kući, a onda je desetog navečer došao i rekao da se ja i njegov otac spremimo za Potočare, a da će on, zajedno s drugovima, preko šume do slobodne teritorije. Kada sam sa suprugom 11. jula krenula za Potočare, svratila sam do pošte i posljednji put vidjela svog sina. Rekao mi je: “Mama, vidimo se u Tuzli.” Pogledala sam kolonu mladića i ne znam da sam ikad vidjela išta ljepše.” 
Ninin otac, a Hajrin suprug Junuz Ćatić ekshumiran je 2005. godine iz masovne grobnice.
Glavni junak naše priče studirao je žurnalistiku u Novom Sadu. Vraća se u rodni grad prvog dana Ramazanskog bajrama, 4. aprila 1992. godine. Tokom opsade, ratni reporter piše poeziju i završava beskrajno vrijedan dramski tekst za pozorišnu predstavu. Nakon 11. jula, rukopis drame ostaje u prizemlju zgrade lokalne pošte, odakle je Nino Ćatić najavio genocid. Poput nestalog autora, ni rukopis nikad nije pronađen. Tako Srebrenica režira drame.&nbsp;

Tokom opsade Srebrenice, ratni reporter piše poeziju i završava beskrajno vrijedan dramski tekst

Izgubljeni u genocidu

Kirjakos Micotakis izabran je za novog grčkog premijera nakon što je njegova stranka Nova demokratija pobijedila na izborima održanim tokom vikenda. Kirjakos je na poziciji premijera zamijenio Aleksisa Ciprasa, koji je pretrpio težak izborni poraz.&nbsp;&nbsp; Micotakisovi prioriteti, kako je najavio, bit će stvaranje povoljnijeg poslovnog ambijenta, smanjenje poreza i pregovori o ublažavanju mjera štednje. 
Kirjakos je rođen 4. marta 1968. u Atini. Dugogodišnji je grčki političar koji je u posljednje tri godine bio lider opozicije nakon što je 2016. izabran za predsjednika stranke Nova demokratija.
Prije toga, od 2013. do 2015. bio je na poziciji ministra za reformu administracije, u vrijeme vlade koju je predvodila Nova demokratija. Ranije je bio poslanik u državnom parlamentu, gdje je prvi put izabran 2004. Prije političke karijere, radio je kao finansijski analitičar u “Chase Banku” u Londonu.
Oženjen je i ima troje djece. Osim grčkog, govori i engleski, francuski i njemački.

Dugogodišnji je političar koji je u posljednje tri godine bio lider opozicije nakon što je 2016. izabran za predsjednika stranke Nova demokratija

Novi lider Grčke

Dva dana Sarajevo je središte Balkana. Predsjednici, premijeri, ministri vanjskih poslova država članica Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi razgovarat će o zajedničkoj budućnosti, (ne)saradnji, gradnji povjerenja, a očigledno je kako neće zafaliti ni dobrog provoda, uz popularnu muziku i bogatu trpezu. Navodno je srbijanski šef diplomatije već naštimao glasnice pa s nestrpljenjem očekujemo nova gruba distoniranja Ivice Dačića na društvenim mrežama i raspoloživim portalima.&nbsp;&nbsp; Samit u glavnom gradu Bosne i Hercegovine prolazi bez Kosovara, jer se Hašim Tači naljutio na službeni poziv Milorada Dodika. Šteta jeste nastala, ali dernek neće propasti! Uostalom, ne dolaze ni čelnici susjedne Hrvatske. Kolindi Grabar-Kitarović, jednako kao i Andreju Plenkoviću, valjda nije do lažnih osmijeha i parola lišenih konkretnog sadržaja, jer dostojanstveno propadaju na domaćem terenu. Predsjednici se zakuhalo zbog pjevača Miroslava Škore, a premijeru oko korumpiranih HDZ-ovih ministara.
Srećom, bh. političkim autoritetima duševno stanje potpuno je stabilno. Još nemamo, da se razumijemo, državnu niti federalnu vlast, ali to nije dovoljan razlog za loše raspoloženje. Važno je da radnja radi i da je plaća redovna. Za sve ostalo zadužene su međunarodne finansijske institucije, čijim se povoljnim kreditima finansira i aktuelna političko-estradno-gastronomska manifestacija. Naslagane dugove svakako će vraćati neke buduće generacije, koje, eto, već najesen hairli upisujemo u zapuštene osnovne škole uzduž i poprijeko jedne i jedine domovine.
Konačno, svaki pojedinac kojem postojeći rahatluk ne odgovara, nek' automatski spakuje kofere te zauvijek razguli odavde. Bosna i Hercegovina je, nažalost, beznadežno neuspješna država, gdje se oduvijek znalo ko pije, a ko kafanske cehove plaća. Diplomatski događaji, poput recentnog, ionako služe za stvaranje lažne slike stabilnosti i kakve-takve normalnosti ovdašnjeg društva. Bilo bi, kažem, odlično, samo da nije predaleko od istine.

Važno je da radnja radi i da je plaća redovna

Desant na Sarajevo

Teška vremena žive građani Bosne i Hercegovine, posebno oni koji svoje porodice hrane baveći se poljoprivredom. Mnogi, nažalost, da bi zadržali posao, zaradili koru hljeba, prehranili porodice... šute na sve što se dešava oko njih. Vladimir Usorac, predsjednik Udruženja proizvođača – mljekara Republike Srpske, jedan je od onih koji je, ipak, izdigao glavu.&nbsp; Ovaj čovjek, koji se cijeli život bavi poljoprivredom, ponaša se prema pravilima prirode, a ona su jasna i kažu da laž uvijek izađe navidjelo, a pravda pobijedi. Usorac se zbog toga nijednog momenta nije libio da upre prstom u one koji na nepošten način rade, žive i ostvaruju korist u našoj zemlji. 
Nije prezao ni od vlasti i politike da glasno poviče da je u BiH 32.000 lažnih poljoprivrednika. Iznio je podatke crno na bijelo, kazavši da je u RS revizija pokazala da je broj registriranih poljoprivrednika sa 23.000 opao na 11.000. Tvrdi da, od 35.000 onih koji u Federaciji BiH traže podsticaj, tek ih 15.000 ore i kopa. 
Kad bi svi, kao on, pokušali svojim djelima, riječima i postupcima ispraviti loše stvari, ova zemlja krenula bi naprijed. Tada bi i poljoprivrednik koji zaista radi, sije, uzgaja stoku, mogao da živi od svog rada. Tada nam ne bi zbog lopovluka na koji je Usorac ukazao, bilo prazno 3.000 sela.&nbsp;

Zaštitnik poljoprivrednika

Kod nas u Bosni i Hercegovini kriminal uglavnom glatko prolazi. Posljedica je to srozavanja svih prihvatljivih kriterija kada vladajuća politika na strateške pozicije imenuje stranačke spletkaroše. Svojevremeno je, naprimjer, Vijeće ministara BiH direktorom državnog Instituta za intelektualno vlasništvo proglasilo nadaleko čuvenu intelektualnu gromadu, da prostite, Josipa Merdžu.&nbsp;&nbsp; Ne, ne radi se o nekom zaboravljenom hercegovačkom rođaku slavne njemačke automobilske marke, već o dokazanom uhljebu koji, zahvaljujući članskoj iskaznici HDZ-a, decenijama parazitira na budžetskim jaslama. 
Otkud pravomoćni osuđenik Merdžo u „Minuti“, pitanje je sad. Da bi prečicom stigli do konačnog odgovora, neophodno je prethodno izvršiti još jedno kviz testiranje. Naročita pozornost očekuje se od ljubitelja muzike. Da li ste, poštovani bh. (su)građani, slučajno čuli za glazbenike poput Petra Topalovića, Azura Jahića, Berina Tuzlića, Nardina Mašića, Tibora Tišme, Dejana Davića, Slaviše Guje, Đurice Štule, Damira Bečića...? K'o da gledam, presudna većina pojma nema o kome govorimo. Stroga tabula raza! Međutim, sigurno znate za Dinu Merlina, Dinu Šarana, Bregu, Seju Sexona, Geronima, Hari Mata Harija, Željka Joksimovića, Nazifa Gljivu, Dubiozu, Almasa, Nedu Babovića, Fazlu... 
Hoću reći, kvaka jeste u tome što slučajni anonimusi, uz saučesništvo pojedinih prevarama sklonih televizijskih i radio stanica, nastoje falsificirati takozvane „plejliste“ lažno se predstavljajući znatno popularnijim hitmejkerima od najtiražnijih regionalnih kompozitora. Preko tantijema se tako osiguravaju izdašniji novčani iznosi od objektivno (ne)zasluženih. Neki frontalni neznanci po zaradama su prešišali čak i ovdašnje muzičke ikone sa višedecenijskim karijerama. 
Udružena lupeška kompanija navodno je falsificirala i pečat Asocijacije kompozitora muzičkih stvaralaca (AMUS). Kažu da je zbog drske prevare već sijevnula krivična prijava. Rješenje dotične afere, stoga, isključivo zavisi od policijske i tužiteljske volje za procesuiranje sjecikesa. Uključujući i notornog Merdžu sa početka priče. Bez kojeg drumsko razbojništvo ne bi bilo moguće. Majstore, stipu muziku...

K'o da gledam, većina pojma nema o kome govorimo. Stroga tabula raza!

Majstore, stipu muziku...

Dvadesetšestogodišnji Edin Husić, doktorant na čuvenoj Londonskoj školi ekonomije, imao je samo 11 dana kada je 1993. godine s roditeljima i bratom, u razmjeni, iz Bijeljine stigao u Tuzlu. Kad je prispio za školu, vrijedno je učio, a njegov talent za matematiku zapazili su i profesori koji su ga usmjeravali da se dalje usavršava radom. 
Edin je odgojen, kulturan i izuzetno skroman mladić. Godinama se školovao na prestižnim evropskim univerzitetima i uvijek sebi osiguravao stipendije koje su, opet, stizale kao posljedica vrhunskih rezultata koje je postizao baveći se naukom. 
Edin nikad neće propustiti da kaže da je BiH puna talentiranih mladića i djevojaka, kojima savjetuje da ne trebaju imati ni kompleks ni strah kad su u pitanju evropski i svjetski standardi u obrazovanju, da ne propuštaju prilike koje im se ukažu kroz razne vidove edukacije, ali da uvijek moraju imati na umu da je rad najbolja garancija za njihov uspjeh. 
Edin Husić samo je jedan od mnogih uspješnih bh. mladića i djevojaka, mahom onih iz ratne generacije, koji su, zahvaljujući isključivo rezultatima koje postižu, postali najbolji ambasadori BiH u Evropi i svijetu.

Mladi doktorant matematike u Londonu je odgojen, kulturan i izuzetno skroman

Rad najbolja garancija uspjeha

Sejad Herceg se nikada ne predaje. Prvi čovjek Saveza udruženja organskih proizvođača FBiH „Organsko FBiH“ ponovo je organizirao sajam u Novom Travniku, a radi to i u drugim gradovima. Onako, na mišiće. Bilo je manje izlagača, razlozi razni. A, ljudi rade, proizvode, ali teško mogu sami sve izgurati.

Kako često kaže, samo da je bar malo podrške od države, svim proizvođačima bi bilo lakše. Nešto podsticaja, nije neka velika para. Upozorava da je vrijeme branja malina, koje bi mogle biti jedan od najjačih izvoznih aduta, a i dalje se ne znaju cijene otkupa. 

Samo da malo pogledaju oni kojima je to posao u okruženju kako se to radi planski. Jer, organska proizvodnja je hit u svijetu, a mi imamo svega. Kada bi bila donesena odluka da se zemljište koje je zaraslo pretvori po povoljnim uvjetima u poljoprivredno, mogli bismo čuda napraviti, ali... 

Tako nam malo fali, ali opet ima jedno ali. A Herceg će se nastaviti boriti. Takav tip!

Traži samo malo podrške za organske proizvođače

Nikad se ne predaje

Beogradsko suđenje HuseinU MujanovićU, uhapšenom prije godinu pod optužbom da je, navodno, 1992. godine počinio ratni zločin nad srpskim civilima u Sarajevu, privodi se kraju. 
Mujanović je u maju ove godine, logično, negirao krivicu za djela koja mu se stavljaju na teret, a, kako je rekao, ne zna ni da su počinjena.

Ne iznenađuju montirane optužnice koje godinama protiv Bošnjaka, uglavnom na osnovu lažnih iskaza nekredibilnih svjedoka, distribuira srbijansko pravosuđe. 

Ono što iznenađuje je odnos države BiH. Kako to da Mujanović u pritvoru leži skoro godinu, da mu je i suđenje u završnoj fazi, a da niko iz Ambasade BiH u Beogradu ili neko od drugih zvaničnika, ako ništa iz sarajevske općine u kojoj živi, nije se udostojio da ga posjeti i upita treba li mu šta. 

Kada je svojevremeno Tuzlak Ilija Jurišić bio uhapšen u Beogradu, sve dok nije izbavljen iz zatvora, građani Tuzle, njegovi saborci, kao i zvaničnici grada i Kantona, bili su na nogama, pružajući mu svu moguću pravnu, pa i finansijsku pomoć, kako bi dokazao svoju nevinost. Jurišić je izdržao i svijetla obraza napustio Beograd, svjedočeći tako da ni obraz grada iz koga dolazi nije ništa manje svijetao i čist. 
 
Je li neko iz BiH svjesno kurbanio Huseina Mujanovića ili je on za Sarajevo, za svoje saborce s kojima je tokom agresije dijelio dobro i zlo nebitan lik, jer ne pripada brigadi skutonoša i zanosača tura aktuelnih političkih vođa entiteta, kantona i općine u kojoj je nastanjen, vidjet ćemo narednih dana. 

Šta god da je u pitanju, nepravda kojoj je boravkom u srbijanskom pritvoru izložen Husein Mujanović nije ništa veća od nepravde nanesene nebrigom prije svega grada i općine iz kojih dolazi, a za čije temelje je bio spreman i život dati.

Štaviše, ova druga je gorča i više boli. Gradonačelniče i načelniče, stidite se!&nbsp;

Kako to da u pritvoru u Beogradu leži skoro godinu, a da se niko od bh. zvaničnika nije udostojio ni da ga posjeti

Ko je kurbanio Mujanovića?

Muhamed je po majci Đulhanumi pripadao staroj osnovnoj grani Filipovića, tj. porodici glamočkih, a po ocu izvedenih sredičkih ili ključkih Filipovića. Kuća rođenja malog Muhameda nosila je broj 35. Mahala koja je, kako je rečeno, dobila ime po stupama za močenje biljaca i deka, izgubila je već odavno ono obilježje koje joj je dalo ime, ali je glavni dio mahale dobio ime tako što je glavna ulica označena imenom Ali Fehmi ef. Džabića. Lađe proizvode vozile niz Vrbas ka rijeci Savi O nekadašnjem porijeklu imena mahale govori još i činjenica da se jedino na tom dijelu grada nalazi niz staza zvanih putići, koji su svi vodili ka rijeci, inače zvanih još i jalije, a te jalije vodile su tačno na ona mjesta na obali koja su bila pristupačna i koja su se u narodnom govoru nazivala brodovima, ili mjestima gdje je pristup rijeci bio najlakši i gdje su nekad stajale i lađe koje su razne proizvode vozile niz Vrbas ka rijeci Savi, sve dok u Delibašinom selu, koje je kasnije nazvano po tamošnjem samostanu trapista koji je utemeljen u drugoj polovini 19. vijeka, nije podignuta brana na kojoj je izgrađena prva hidrocentrala za proizvodnju električne energije, ali i prekinut transport robe lađama, kako je to nekad bilo uobičajeno.

Tako je transport vodom od 1905. godine, ka mjestima Bosanska Gradiška i Bosanski Kobaš, gdje su se nalazili mostovi i prelazi koji su vodili u Slavoniju, tj. u Hrvatsku i prema Austriji i Mađarskoj, ili još dalje niz Savu prema Beogradu, Novom Sadu i Osijeku, bio moguć tek od mjesta Klašnice udaljenog kojih 20 kilometara od Banje Luke. Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju Ulica u kojoj je Muhamed Filipović rođen dobila je tadašnje ime nakon 1918. godine, a ime joj je dato u čast učenom muftiji Džabiću, kojeg su tada poštovali i odavali mu počast i Srbi, jer je on bio pokretač srpsko-muslimanskog saveza u borbi protiv Austrije i vodeći čovjek borbe bosanskih muslimana Bošnjaka protiv austrougarske politike sve intenzivnijeg nastojanja za potpunu integraciju Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku carevinu, a osobito protiv široko prakticiranog i agresivnog katoličkog prozelitizma prema muslimanima, promoviranog i otvoreno pomaganog od austrijskih okupacionih vlasti. Muftija Džabić osnovao je prvi pokret Bošnjaka koji je ostao poznat kao Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu (mearifsku) autonomiju i na toj osnovi bio je i začetnik politike koja je zastupala ideju zajedničke borbe Bošnjaka muslimana i bosanskih Srba protiv Austrije koju su obje strane smatrale za uzurpatora njihovih prava na Bosnu i za okupatorsku silu koja u Bosni i Hercegovini bespravno vlada na štetu oba njena najbrojnija naroda.

Džabić je bio pokretač srpsko-muslimanskog saveza u borbi protiv Austrije i vodeći čovjek borbe bosanskih muslimana Bošnjaka protiv austrougarske politike sve intenzivnijeg nastojanja za potpunu integraciju BiH u Austro-Ugarsku carevinu

Kuća u kojoj je Muhamed rođen i u kojoj je u vrijeme njegovog rođenja živjela porodica Sulejmanbega i Đulhanume Filipović pripadala je nekad poznatoj banjalučkoj porodici Bahtijarevića (Ibrahimaga sin Salihagin), koji su u tom kraju posjedovali najviše zemljišta i kuća, a kuću je od prvobitnih vlasnika otkupio Sulejmanbegov rođak i zet porodice, ugledni pravnik i tadašnji kotarski predstojnik i kasniji šef Odjela za socijalno staranje u Zemaljskoj vladi, Muhamedbeg Kulenović, koji se kao udovac s petero nedorasle djece oženio Nafijom Bahtijarević, kćerkom spomenutog Ibrahimage, s kojom je dobio dva sina i dvije kćeri. Bunar odlične hladne vode usred avlije Muhamedov otac Sulejmanbeg od Muhamedbega je tu kuću iznajmio zbog njenog pogodnog mjesta i velike bašte sa svim potrebnim zgradama i bunarom odlične hladne vode koji se nalazio usred avlije, što se, s obzirom na način života u to vrijeme, smatralo veoma važnim momentom prilikom izbora mjesta stanovanja. Velika bašta nalazila se iza kuće i graničila je s baštama kuća u kojima su stanovali njihovi komšije rođaci i prijatelji, prije svega sam Muhamedbeg Kulenović i Mehaga Hadžiselimović, koji je bio poznati trgovac drvetom, čiji je stariji sin Hajrudin Hadžiselimović postao najugledniji bošnjački naučnik u medicini, jer je bio svjetski ugledan anatom, jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Sarajevu i tvorac odličnog Anatomskog instituta tog fakulteta.

O nekadašnjem porijeklu imena mahale govori još i činjenica da se jedino na tom dijelu grada nalazi niz staza zvanih putići, koji su svi vodili ka rijeci, inače zvanih još i jalije, a te jalije vodile su tačno na ona mjesta na obali koja su bila pristupačna i koja su se u narodnom govoru nazivala brodovima

Ispred kuće nalazila se velika travnata avlija, tada uobičajena u Banjoj Luci, uz koju je bio poseban prostor zvani baščedžik, u kojem se gajilo raznovrsno cvijeće, a koji je nekad bio važan element udobnosti i ljepote stanovanja.

Kuća je pripadala nekad poznatoj banjalučkoj porodici Bahtijarevića (Ibrahimaga sin Salihagin), koji su u tom kraju posjedovali najviše zemljišta i kuća

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Rođen u ulici koja je dobila ime po učenom muftiji Džabiću

Mada je neprimjereno komentirati sudske presude, a da pri tome čovjek duboko ne zaroni u komplentne spise kojima se sud rukovodio, usudit ću se uraditi jedno lakonsko poređenje dvije presude. Jedne njemačkog sudstva, druge našeg. U Berlinu je nedavno na doživotnu kaznu zatvora osuđen državljanin Srbije Milinko P. (28). S obzirom na visinu kazne, a i na to što je poznato kako je „čitav svet protiv Srba“, čovjek bi pomislio da se radi o nekom ratnom zločincu. Ali ne, Milinko je osuđen za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Interesantno, doživotna kazna zbog izazivanja saobraćajne nesreće? Porodica se nadala doživotnoj kazni&nbsp; Jurcajući u svom Audiju, Milinko je pokosio i usmrtio biciklistkinju, 22-godišnju studenticu Johanu Han. Presudu je porodica žrtve doživjela kao olakšanje, a proces je završen nakon sedam mjeseci. Doživotnoj kazni se porodica nadala, a advokati je zahtijevali. Eto, tako to izgleda kada se neodgovorno vozi automobil u Njemačkoj. Doživotna prdekana. A kako to izgleda kod nas pogledajmo kroz primjer pogibije dvije sarajevske studentice. Selma Agić i Edita Malkoč. Malo ko se neće sjetiti, svi smo zanijemili taj dan kada ih je, tamo negdje između Tehničke škole i Muzeja, jureći automobilom kroz crveno svjetlo, pokosio Sanjin Sefić. Selma Agić iz Bugojna je podlegla na mjestu nesreće, dok je Edita Malkoč iz Bosanske Krupe umrla u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Pojela maca šest mjeseci Ne treba nam nikakvo sudsko vještačenje da bismo znali da se tu radilo o velikoj i neprilagođenoj brzini, a zdrav nam razum kaže i da je vozač bio mortus pijan, vjerovatno i drogiran. Mada to za sud nije relevantno, mi imamo pravo da slutimo da je to razlog zašto je počinilac pobjegao s lica mjesta, a istu večer čak u Srbiju.

Svi smo zanijemili taj dan kada je Selmu Agić i Editu Malkoč, tamo negdje između Tehničke škole i Muzeja, jureći automobilom kroz crveno svjetlo, pokosio Sanjin Sefić

Pijani i drogirani vozači zato bježe s mjesta nesreće. Otrijezne se i onda kada budu uhapšeni, više niko i nikada ne može dokazati u kakvom su stanju bili kada se nesreća desila. Nakon procesa, koji je trajao ne znam ni koliko, Sanjin Sefić je osuđen na 14 godina zatvora i još godinu za neukazivanje pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći, što je, po ne znam kojoj matematici, objedinjeno u jedinstvenu kaznu od 14 i po godina. Pojela maca šest mjeseci. Istom presudom sestra osuđenog Sara Sefić, te jatačka klika Dino Alić, Amar Salihović i Saud Nišić, koji su se teretili za pomaganje Sefiću nakon nesreće i koji su mu omogućili bijeg iz države, oslobođeni su krivice. Treba fino otići u Berlin Dakle, za ubistvo svake od djevojaka vozač kroz crveno svjetlo Sanjin je osuđen na po sedam godina, dok je Milinko za ubistvo Johane Han osuđen na doživotni zatvor. Milinku je 28 godina, bude li zdravlja, mogla bi to biti izuzetno duga kazna. Teško je porediti slučajeve, predmete, dokaze i činjenice, ali zar mi ovdje stvarno trebamo vjerovati vještačenju prema kome je Sefić vozio samo 65 kilometara na sat kada je ubio dvije djevojke? Meni to vještačenje liči na onu istovjetnu školu vještačenja po kome je u krvi Davida Dragičevića pronađena droga LSD, a Dženan Memić nije namjerno ubijen, nego ga je slučajno udario kombi.

Mada to za sud nije relevantno, mi imamo pravo da slutimo da je to razlog zašto je počinilac pobjegao s lica mjesta, a istu večer čak u Srbiju

Helem, ako naš čovjek misli da mu nasilna smrt bude pošteno rasvijetljena, a počinioci kažnjeni, najpametnije mu je da zagine negdje u Njemačkoj. Treba fino otići u Berlin i tamo spokojno nastradati. Pa je l'?

Milinko P. (28) osuđen za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Interesantno, doživotna kazna zbog izazivanja saobraćajne nesreće?

Neobična želja našeg čovjeka da zagine u Njemačkoj

Neke se riječi naprosto izližu od prevelike upotrebe, a neke, što su starije, to su bolje. Zato što one, jednostavno, u sebi nikad nisu nosile podvalu prolaznih trendova. I neki naslovi – ne mogu drugačije; nema tu mnogo originalnosti. U novinarstvu vam inače, od Gutenberga do interneta, važi ona da ste dobar novinar onoliko koliko je dobra vaša posljednja priča. S knjigama ili filmovima je drugačije.
Priznajem, dakle, da sam naslov za ovu kolumnu pozajmio iz “New York Timesa” od Breta Stefensa (Stephens), koji u svojoj najnovijoj opservaciji uspoređuje ovu našu, neko već to naziva Trampovom Amerikom, iako se mnogi od nas nadaju da još to nije – s Francuskom revolucijom. Ali, s onom tamnom stranom Mjeseca, s jakobincima, koji su pravdu legalizirali silom, a ponegdje i giljotinom. Možda je kolumnista “NY Timesa” malo pretjerao, ali kad o tome porazgovarate s onima koji vole Ameriku, oni kažu da nije, da je na vrijeme!
Šampioni u lažima
- Zemlja o kojoj pišem, opisujući svaku godinu (kao hroniku) izgleda da sve manje osjeća duh 1776. (kad je u Filadelfiji usvojena Deklaracija o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država), a sve više duh 1789. (Francuske revolucije), piše Stefens. Podsjeća kako je parola “Naoružani istinom” bila ubojito oružje u rukama jakobinaca, jer su tako mogli brendirati bilo koju osobu kao izdajnika ako se ta persona usudi da se ne saglasi s njima. A upravo su jakobinci, podsjeća ovaj autor, bili najveći fanatici i izdajnici. Ili, kako to piše i historičarka Suzan Dun (Susan Dunn), bilo koje neslaganje između njih i naroda, zbrisano je sa lica zemlje. 
Iako je povijest osudila jakobince, njihove metode su, nažalost, preživjele. Svašta se događa, čak i u Americi, kad pokušate da se suprotstavite uvriježenom (ne)znanju, bolje reći uvjerenju naroda, s kojim svi političari, ruku na srce - ne samo Donald Tramp (Trump) - računaju kao na neku svoju vrlo poslušnu “armiju”. 
Ili, što bi se reklo na Balkanu, čuvaj glavu ako si pijetao koji rano kukuriče. Jeste oslobađajuće, ali je i opasno govoriti istinu kad masa kliče drugačije. Često je to čista logika stadiona.
Srećom, neki od nas neće odustati.
Posebno je pitanje ko je šampion u lažima, iako je porazna već sama činjenica da, izgleda, svi lažu, samo se neki baš toga ne stide (stid je kategorija koja je na izumiranju u politici), a neki i ne libe. Jer, može im se! Čuo sam Amerikance koji tvrde da smo neke ovdašnje laži, ipak, ozbiljno shvatili samo zahvaljujući Trampu, na koga se baš fokusirao liberalni tisak. Naravno, ne bez razloga.
Onomad je “Washington Post” objavio registar, po kojem je do 10. juna 2019., dakle za manje od 900 dana njegove vladavine, predsjednik Tramp slagao 10.769 puta, i taj se broj uvećava, svakodnevno, za skoro šest laži u prosjeku. To mu opet dođe kao balkanski medijski “istinomjer”, samo s globalnim posljedicama.
No, borba za istinu se nastavlja.
Ruska parada u Americi
 
Govoreći o Danu američke nezavisnosti, koji se ovdje svakog 4. jula tradicionalno proslavlja kao dan svih Amerikanaca, bez obzira na partijsku ili bilo koju drugu pripadnost, predsjednički kandidat Džo Bajden (Joe Biden) prokomentirao je onomadnu, prvu Trampovu vojnu paradu u Vašingtonu kao grešku nad greškama. Jer, rekao je Bajden, Deklaracija o američkoj nezavisnosti počinje riječima: "Mi narod… a ne, mi tenkovi.”Sasvim na mjestu!
Kome, zapravo, treba pokazivanje teškog vojnog hardvera danas, kad se ratovi lociraju prvo u “cyberspace” (virtuelni) prostor; to je glavna arena, a očekuje se i dolazak nove generacije “vojnika” vještačke inteligencije, koji ne samo da hodaju, već plivaju, lete i pucaju nemajući vlastiti život za zalog. A i oni trgovački ratovi, koje je Tramp započeo s Kinom, umalo i s Evropskom unijom, tek mogu prouzrokovati katastrofu. 
Uostalom, maheri tih grandioznih vojnih mimohoda, Rusi, Kinezi ili režim u Sjevernoj Koreji, mora da su se smijali ovoj Trampovoj, skoro patuljastoj paradi, uprkos činjenici da Amerika ima najmoćniju svjetsku armadu. Uz sve, gradski oci u Vašingtonu ograničili su upotrebu tenkovskih gusjenica po asfaltu prekrasno sređene, krajnje urbane američke prijestonice i ne baš sasvim adekvatne za vojne parade. 
Treba li to sada Amerikance podsjetiti da vojska i ovdje može izaći u glavno gradsko jezgro, poput Crvenog trga u Moskvi, ili onog (krvavog) Tijanman skvera (4. juna 1989) u Pekingu?! 
To je ono kad se narodu pokazuje jakobinski, umjesto duh vizionara kakav su imali osnivači Amerike (Džordž Vašington - George Washington, Benjamin Frenklin - Franklin, Tomas Džeferson Thomas Jefferson, Džejms Medison - James Madison). Naravno da nam takve “ruske” parade ne trebaju u glavnom gradu Amerike.
Vječne kategorije, a ne ratovi
Nema boljeg podsjećanja za Amerikance niti za ljude širom svijeta, kojima je ova velika zemlja oduvijek bila magnet kao mjesto za ostvarenje snova, jer tamo odakle su došli, to nije bilo moguće – od riječi zapisanih u Deklaraciji o nezavisnosti: 
“Držimo da su ove istine same po sebi evidentne – da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja, sa sigurnim neotuđivim pravima, među kojima su pravo na život, slobodu i težnja ka sreći”.
Zar postoji bolje uputstvo za praktičnu upotrebu demokratije i istjerivanje đavoljeg jakobinskog jednoumlja kroz sve sisteme i historijske epohe od ove jednostavne formulacije, jače od svih, topova tenkova, brodova ili letećih tvrđava.
Nije to idealizam koji bi cinici u pokvarenim političarima, izgubljenim akademicima ili potrošenim novinarima prozvali u onima koji upozoravaju na neko zlo vrijeme prije nego što nam se (opet) dogodi, u ovim ili onim nacionalnim nošnjama ili uniformama. Ne, nije!
Uglavnom nam se ništa dobro i ne dogodi nakon svih tih parada uz koračnice i vojne marševe, koje se, onda pretvore u duge ratove. Ili, kako to u svom romanu “Zbogom, oružje” reče Ernest Hemingvej (Hemingway): “Nisam više hrabar, mila moja. Potpuno su me slomili.”

Roberspjerova Amerika

Reakcija Fahrudina Radončića, predsjednika SBB-a, na vijest o namjeri Vlade Kantona Sarajevo, odnosno resornog ministra, SBB-ovca Mirvada Kurića, da dodijeli 200.000 KM budžetskog novca praktično nepostojećoj instituciji, nevladinoj organizaciji Institut za kulturu i umjetnost, u žižu javnosti još jednom je vratila pitanje odgovornosti, principijelnosti i vjerodostojnosti u politici.&nbsp; 
Mada su dežurne sveznalice Radončićev zahtjev premijeru i predsjedavajućem Skupštine, Edinu Forti i Elmedinu Konakoviću, da ponište odluku i spriječe isplatu, brže-bolje protumačile kao prvi signal da je SBB u saradnji sa SDA krenuo u rušenje sarajevske vlade, Radončićevo ponašanje u prošlosti, ali i kontinuirane aktivnosti nove Vlade KS na razotkrivanju milionskog kriminala u javnim preduzećima kojima su do sada upravljali kadrovi SDA, dokazuju da su se političke babe gatare zaletjele u pogrešnom pravcu.&nbsp; &nbsp;
Nije ovo prvi put da se lider SBB-a ponaša netipično za ovdašnje bosanske prilike i standarde. Nasuprot ustaljenoj matrici, Radončić je znao zaplivati i kada su na dnevnom redu bile teme o privatizaciji Fabrike duhana ili „Sarajevo-osiguranja“, policijskim penzijama u novom Federalnom zakonu o PIO, pravu građana na proteste, „bijelom hljebu“ i drugim privilegijama izabranih zvaničnika - bez obzira na to da li se radilo o zastupnicima ili ministarstvima koje su vodili ministri iz SBB-a ili drugih vladajućih stranaka.
Poruka poteza sličnih Radončićevom je jasna - svaka vlast u ovoj zemlji mora biti transparentna u svom radu, mora biti socijalno osjetljiva i ne smije imati ni mrvu tolerancije prema korupciji, nepotizmu, kriminalu, klijentelizmu i bahatom krčmljenju budžetskog, odnosno narodnog novca. 
U demokratski uređenim društvima budžet nema status Alajbegove slame, a o vladavini zakona, pravu i pravdi nema pogađanja niti trgovine. Na tim pitanjima, a ne na nekim ličnim odnosima, protekciji, afinitetima ili nerealnim željama, mjeri se i određuje uspjeh i sudbina svake vlade - pa i postojeće sarajevske.

Nije ovo prvi put da se lider SBB-a ponaša netipično za ovdašnje bosanske prilike i standarde

Budžet nije Alajbegova slama

Dok Bosnu i Hercegovinu u velikom broju napuštaju mladi, stari, pa i kompletne porodice, Luka Vrdoljak odlučio je doći iz rodnog Splita u Mostar, i tu ostati.&nbsp; U gradu na Neretvi završio je Medicinski fakultet prije sedam godina. U mostarskoj bolnici se zaposlio. U Mostaru se i oženio. Zatražio je i bh. državljanstvo kako bi učvrstio svoju vezu sa BiH i svoju odluku da u njoj živi i radi.
Luka je mladi specijalista anestezije i reanimacije. Završio je za neuroanesteziologa. To je zvanje deficitarno, a vrlo bitno i specifično.
Koliko je važan kadar, pokazuju preporuke koje je dobio kao „osoba od naročite koristi za BiH na području zdravstva“. Upravo zbog toga, a i činjenice da biti državljanin Hrvatske, gdje je rođen, znači biti državljanin Evropske unije, Luki su, uvjereni smo, otvorena vrata bilo gdje u Evropi. Ali, on je izabrao Mostar i našu BiH.
A da vrijedno radi, pokazuje i to da ga nismo uspjeli čuti danima, jer je vrijeme provodio u operacionoj sali, pomažući drugima i stječući vrijedna iskustva koja će, nadajmo se, imati priliku prenositi drugim generacijama u našoj zemlji koje budu dolazile. A to će ovisiti i o našoj državi i njenom odnosu prema stručnjacima.
&nbsp;
 &nbsp;

Ljekar iz Splita zatražio i bh. državljanstvo kako bi učvrstio svoju vezu sa Bosnom i Hercegovinom

Vrijedno znanje daje BiH

Načelnik općine Trnovo Ibro Berilo svečano je otvorio tradicionalnu ljetnu manifestaciju uništavanja šumskog fonda na Bjelašnici. Rade štilovke k'o singerice, pustom planinom špartaju moćne mašine i damperi, miješalice i rovokopači, koje će nekadašnjem zelenom krajoliku osigurati vječno sivilo betonske opstojnosti i bogatiju apartmansku ponudu za odabranu klijentelu.&nbsp;Kako je krenulo, broj stambenih jedinica na Bjelašnici uskoro će se izjednačiti sa smještajnim kapacitetima sarajevskog Alipašinog Polja. Orilo-gorilo, ali neimar Berilo ambiciozno najavljuje nove projekte do konačnog satiranja nepoželjne planinske flore.&nbsp;&nbsp; „Beton, beton, samo beton, beton nama treba, jer iz trave nonšalantno alergija vreba...“ Poznate stihove Ramba Amadeusa bahati gospodari olimpijske rugobice dosljedno primjenjuju u praksi. Međutim, nije samo betoniranje trn u oku trnovskim birokratama. Njihova svjesna namjera jeste zagrabiti maksimalnu količinu novca u najkraćem vremenskom roku. Zato je valjda bjelašnički Babin do, što bi rekao jedan ovdašnji mudrac, najveće gradilište u Evropi. 
U međuvremenu, najvažnija infrastruktura, skijaške staze te takozvani vertikalni transport, dakle, izgledaju zapušteno i prilično očajno. Na tu poražavajuću činjenicu ovih dana upozorava novi direktor kantonalnog preduzeća ZOI 84.&nbsp;Kenan Magoda otkrio je detalje o pogodnostima koje su godinama zloupotrebljavali sarajevski političari, biznismeni, skorojevići iz raznih domena. Uživali su, kako se to kaže, VIP status, sa besplatnim godišnjim kartama za smučanje, posebnim parking mjestima, obezbijeđenim odlagalištima fensi opreme, restoranskim rezervacijama...
Saznali smo i kako je bivši menadžment iz kadrovskog lagera SDA neposredno uoči smjene u ZOI 84 uhljebio još dvadesetak stranačkih pouzdanika. I nekoliko ronilaca, pride. Da, dobro ste pročitali! Odlukom neprevaziđenih stručnjaka, na olimpijskom borilištu ukazala se, eto, prijeka potreba za angažmanom profesionalnih gnjuraca.&nbsp;Koji usred zime, na bogtepita koliko minusa ispod nule, podvodno osiguravaju snijeg za skijaške staze. Tako je bh. pamet ponovo uspjela šokirati svjetsku sportsku javnost patentirajuću potpuno originalnu olimpijsku disciplinu - nordijsko, to jest skijaško ronjenje. Uostalom, šta je sporno? Naše, a kretensko!

Zagrljaj Srebrenice

Svjedok ovozemaljskog pakla

Izgubljeni u genocidu

Novi lider Grčke

Desant na Sarajevo

Zaštitnik poljoprivrednika

Majstore, stipu muziku...

Rad najbolja garancija uspjeha

Nikad se ne predaje

Ko je kurbanio Mujanovića?

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Rođen u ulici koja je dobila ime po učenom muftiji Džabiću

Neobična želja našeg čovjeka da zagine u Njemačkoj

Roberspjerova Amerika

Budžet nije Alajbegova slama

Vrijedno znanje daje BiH

Skijaško ronjenje

Kolumne

Zagrljaj Srebrenice

Svjedok ovozemaljskog pakla

Izgubljeni u genocidu

Novi lider Grčke

Desant na Sarajevo

Zaštitnik poljoprivrednika

Majstore, stipu muziku...

Rad najbolja garancija uspjeha

Nikad se ne predaje

Ko je kurbanio Mujanovića?

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Rođen u ulici koja je dobila ime po učenom muftiji Džabiću

Neobična želja našeg čovjeka da zagine u Njemačkoj

Roberspjerova Amerika

Budžet nije Alajbegova slama

Vrijedno znanje daje BiH

Skijaško ronjenje