U američkim akcionim filmovima često su vlasti, neka vladina agencija ili vojska suočeni s velikim problemom, a kao krajnje i jedino preostalo rješenje vide u jednom čovjeku koji može spriječiti katastrofu koja nadolazi. Taj junak obično je penzionisan i povukao se u neku zabit. 
Podijeljena država

Nevoljko prihvata posao koji mu vlasti povjeravaju i rješava ga na spektakularan način.

Slična uloga dodijeljena je i Rajnhardu Pribeu (Reinhard Priebe). Bio je jedan od direktora u Evropskoj komisiji, radio u Briselu na raznim poslovima uglavnom u vezi s pravom. Penzionisao se i vratio u Njemačku. 

Međutim, brzo mu je stigao poziv. Broj počinje pozivnim iz Brisela. Od njega se tražilo da ode u Skoplje, analizira sistem pravosuđa, eventualnu korumpiranu vezu s vlastima i obavještajnim agencijama te sastavi izvještaj koji bi Makedoniji, ali i Evropskoj uniji, trebao pomoći u reformi pravosuđa.

Makedonija je u to vrijeme bila duboko podijeljena država, na rubu građanskog rata, a put ka EU i NATO-u bio je blokiran.

Nakon nekoliko mjeseci Pribe je objavio izvještaj. I što je najvažnije, spisak na kojem su imenom i prezimenom ljudi koji su vršili neprimjereni utjecaj na pravosuđe, koji su vršili kriminalne radnje, veze političari – obavještajci - tužioci...

Žestok obračun
Izvještaj je bio toliko šokantan da je izazvao potres u makedonskom društvu. Brzo su uslijedili protesti, koji su doveli i do promjene vlasti. Pozicije su preuzeli socijaldemokrati, a pravosuđe se reformiralo, te je krenuo žestok obračun s korupcijom.
Nakon završenog posla, vratio se svom penzionerskom životu. Ne zadugo. Pribea su ponovo zvali. Ovaj put „gori“ u Bosni i Hercegovini. Čim je stigao u Sarajevo, prionuo je na posao. 
Izvještaj o BiH trebao bi biti gotov najesen. Ono što će Pribe u njemu napisati, sigurno neće biti dosadno.Iz biografije&nbsp;
Rajnhard Pribe rođen je 25. aprila&nbsp;1949. godine u Libeku u Njemačkoj. Radio je kao pravnik i sudija, a kasnije i kao politički direktor u Evropskoj komisiji.

U evropskoj vladi počinje raditi 1984. godine. Kao direktor Vanjskopolitičkog komesarijata EU radio je od 2001. do 2006. i bio je zadužen za zapadni Balkan.

Nakon nekoliko godina otišao je u penziju.

Rajnhard Pribe rođen je 25. aprila 1949. godine u Libeku u Njemačkoj. Radio je kao pravnik i sudija, a kasnije i kao politički direktor u Evropskoj komisiji

Iz penzije ruši korumpirane sisteme

Progon homoseksualaca u Njemačkoj počinje dolaskom Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine. Naučne knjige koje obrađuju temu homoseksualizma se spaljuju na velikim lomačama gradskih trgova, a oko 100.000 homoseksualnih osoba biva uhapšeno, izolovano i poslano u koncentracijske logore. Homoseksualnost se nije uklapala u ideologiju nacionalsocijalizma&nbsp;jer lezbijke i gejevi ne sudjeluju u reprodukciji i uvećanju njemačke "više rase". U tom smislu Hitler izjavljuje: “Bandi homoseksualaca, nasilnika i pijanaca ne bi smjelo biti dopušteno da budu dio Njemačke.”&nbsp;&nbsp; Šta asocira na nacizam
Nošena ovim nacističkim idejama, očito podržavajući Hitlerovu ideologiju, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Ćosović-Hajdarević priziva progon i protjerivanje LGBT populacije. Njena primitivna, srednjovjekovna svijest ne može da se pomiri s najavljenom povorkom ponosa, koja treba biti održana u Sarajevu 8. septembra. U svom nacističkom komentaru ona kaže: "Državo, nemaš pravo da se žališ, sve dok stanje naroda ne popraviš. Veliku važnost i značaj je dobila jedna mala skupina od 15 aktivista i aktivistkinja iz Prijedora, Banje Luke, Sarajeva, Bijeljine, Tuzle i ostalih dijelova BiH. Njih 15 je dovoljno da pokrenu inicijativu za povorku i organizuju širom regije te tzv. povorke ponosa koje imaju za cilj da upropaste državu i njen narod. Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želim da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!” 
Ima li išta što više može asocirati na nacističku politiku od pojma “izolovati” koji esdeaovska zastupnica tako snažno propagira?
Samra Ćosović-Hajdarević inače je vjerski pokrivena žena, pa mi se čini umjesno pitati je kako bi se osjećala kada bismo mi ateisti za pokrivene osobe upotrijebili ovaj dio njene izjave: “Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želimo da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!” 
Dušebrižnici su na redu 
Naravno, ateisti su otvorene osobe koje podržavaju svaki vid slobodnog izražavanja vjerskih i drugih uvjerenja, tako da od njih jedna ovakva izjava teško može biti očekivana. Osim toga, gotovo pa sam siguran da će se nakon ovog mog gornjeg pasusa pojaviti dušebrižnici koji će me kritikovati jer nije umjesno, nije moralno porediti dekadentne homoseksualce i žene koje praktikuju vjeru, žene koje su moralna vertikala ovog društva. Slažem se, u pravu su. Pokrivene žene, naime, imaju zaštićena sva moguća ljudska prava, a homoseksualci su jedna od najugroženijih grupacija u BiH. Nije ih uredu porediti.
Nije napad na kamermana, nego na kameru 
Količina primitivizma kojom članovi SDA stranke, iz dana u dan, “obogaćuju” naše živote stvarno nas više ne iznenađuje. Prvo esdeaovski primitivac napadne novinara, a onda Bakirbeg daje retardiranu izjavu kako nije riječ o napadu na kamermana, nego na kameru. Ne mogu odoliti, a da evo opet, po ko zna koji put, ne citiram Ivanu Marić. Ona na svom Facebook statusu ovom prilikom zapisa: “Nasilnik, koji je u Prijedoru napao povratnika i natjerao ga da s prikolice skine grb BiH, obrisao je svoj profil na Facebooku. Ili što bi Izetbegović rekao: Nije on napao povratnika već grb na prikolici.” Da nije tužno, bilo bi smiješno. Pa je l’?

Homoseksualnost se nije uklapala u ideologiju nacionalsocijalizma jer lezbijke i gejevi ne sudjeluju u reprodukciji i uvećanju njemačke "više rase"

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Ovih je dana vlasnik neke fabrike fizički nasrnuo na fotoreportera jednog internet-portala. Na Adija Kebu. Kebo nije radio ništa drugo nego obavljao svoj posao zarađujući tako svoju plaću. Vlasniku se pridružio i drugi, mlađi čovjek u nakani da zajedno onemoguće fotoreportera da snimi spoljašnjost njihove firme. Kažu da mu je to bio sin. Nije ni važno.&nbsp;Mladi fotoreporter se nije dao zbuniti i nastavio je snimati događaj usprkos neprijatnosti koja ga je snašla. Kada je vijest dospjela u javnost, počela je utrka ko će bolje, jače i glasnije osuditi događaj. Čini se da je fokus stavljen na političku partiju kojoj pripada vlasnik, a ne na sam čin. No, čin je jedino što je bitno. A partije? Pa one su potrošna roba. Ljudi ih mijenjaju od prilike do prilike.&nbsp;&nbsp; Postoji li strana u novinarstvu
Među onima koji su osudili napad bila su i imena osoba koje su vrlo glasno verbalno nasrtale na svoje kolege neistomišljenike. Bili su tu i oni koji su mogli i morali reagirati da zaštite neke druge kolege od napada, ali nisu. Bilo je tu i onih koji su napade na kolege novinare i kolumniste doživjeli kao mogućnost da pokažu svoja politička i ideološka opredjeljenja i tako jasno poruče na čijoj su strani. Bilo je tu i onih koji su reagirali u stilu: „Neka im, nisu ni zaslužili ništa bolje“.&nbsp;No, da li postoji strana u novinarstvu? Da li smije postojati? Gdje je crta između osobnosti i profesionalnosti? Kao juče da je bilo, sjećam se napada na baš ovu novinu. „Dnevni avaz“. Na riječi upućene kolumnistima, novinarima i vlasniku novine. Koja parada primitivizma i zle volje je to samo bila. I ne, nisu se ustremili na novinu neki tamo političari, intelektualci ili javne ličnosti, nego baš neki novinari i kolumnisti drugih medija. Danas je njihova priča nešto sasvim drugo. Danas su se ustremili na druge i tako redom. Ima li principa u tome? Ma ne. Ni govora. Kao što nije bilo ni kada su krenuli u ofanzivu na „Avaz“ i njegove kolumniste. 
No, da li se ljudska prava mogu braniti selektivno i sasvim proizvoljno? Očigledno je da mogu, ali ne bi trebalo. Ne bi smjelo. Ne mogu se prava na slobodu misli i riječi nekima dodjeljivati, a drugima oduzimati. 
To nije principijelnost. Tako se ne gradi profesionalno novinarstvo. Tako se ne brani sloboda govora. Tako se ne brane ljudska prava. Tako se podupiru neprincipijelnost i neprofesionalnost. Tako se podupire međuentitetska, međunacionalna i općenito međuljudska netrpeljivost. Tako se podupire manir ulične solidarnosti. Tako se podupire odbrana onih koji realiziraju "naše" projekte kroz svoje medije, a ne nikako snaga argumenta i dostojanstvo čovjeka. 
Tešku riječ čuju svi 
Fizički nasrtaj na Adija Kebu glasno treba osuditi, ali podjednako i sve slučajeve iste vrste koliko god se ne slagali sa stavovima onih koji su na meti uvreda i brutalnih napada. Ne zaboravimo, mnogo je građana koji ne mogu dospjeti do brojnih okruglih stolova, seminara i radionica na kojima se priča o ljudskim pravima. Oni imaju samo medije. Mediji kreiraju njihovu sliku dobrog i poželjnog. Lošeg i nevaljanog. Ako mediji jednom, pa drugi put, pa opet i opet pošalju u najudaljeniji kutak ove zemlje poruku da se ljudska prava trebaju štititi samo nekima, a drugima ne, onda su mediji samo jedan ideološki aparat koji ne čini ništa dobro nikome, pa čak ni onima u ime kojih šalje takve poruke. 
Teška riječ podjednako boli svakoga. Tešku riječ čuju svi, a još glasnije čuju tišinu u osudi tih riječi.

“Najoštrije ću se svojim argumentima suprotstaviti vašim argumentima, ali ću svom silom braniti vaše pravo da ih iznesete!“

Tvoja i moja prava

Pravi galimatijas, potpuna zbrka riječi, socijalni lom i moralni nered iznad svega, dogodio nam se otkad smo saznali kako je Džo Bajden (Joe Biden) prije pet godina poljubio izvjesnu Lusi Flores (Lucy), lokalnu funkcionerku Demokratske stranke.&nbsp;&nbsp; Ona se, kako sama kaže, te “invazije njenog prostora”&nbsp;sjetila baš ovih dana, dok bivši američki potpredsjednik vaga novu kandidaturu za Bijelu kuću 2020. godine. Pa se iz toga nameću bar dva zaključka, važna poput kazaljke kompasa u ovdašnjoj političkoj džungli.
Jer, pravo je pravo čak iako ga niko ne prakticira, a grijeh je grijeh čak i kad ga svi čine, napisao je Sveti Augustin.
Džon Vejn američke politike
Otkako je u jesen 2017. godine u Americi krenuo #MeToo (#I ja takodjer), pokret žena koje su seksualno zlostavljane, da se kao društvo oslobodimo siledžijstva, evoluirajući dalje i kroz ravnopravnost spolova, pokazalo se da je ponekad teško razlučiti kad postoji politička motivacija ili moguća monetarna zloupotreba u vezi sa svim tim.&nbsp;
Sve je više loših primjera, kao što je i bizarna priča o Bajdenovom poljupcu (u kosu) 39-godišnje gospođice Flores i to dok joj je pomagao u izbornoj kampanji za lokalnog političkog aparatčika u Nevadi 2014. godine. Ovakve će se pripovijesti očito morati ozbiljnije ispitati jer će, u protivnom, naštetiti stvarnim žrtvama beskrupuloznog muškog macho mentaliteta.&nbsp;

Ali, liberali ostaju bukvalno u kandžama #MeToo pokreta ili, kako to navode američki analitičari, “vjenčani” za tu agendu, prema kojoj se (svim) ženama bezuvjetno vjeruje, bez obzira na razloge. Taj fokus, prvenstveno na spolnu ravnopravnost i prava LGBT populacije, sasvim izvjesno dodatno je naelektrisao Trampovu konzervativnu izbornu bazu, dok se ova velika zemlja suočava i s lepezom drugih teških životnih pitanja koja, naprosto, more i ruralnu i urbanu Ameriku. 
Bajden, dakako, uopće nije superpredator, niti je nalik bestidnom Donaldu Trampu (Trump) ili nezajažljivom Bilu Klintonu (Bill Clinton). Ipak, bio je prinuđen javno primiti k znanju ovu neslavnu optužbu. Jedva mu je uspjelo izbjeći izvinjenje, koje u Americi često ima i legalne posljedice. Prema svemu, radi se samo o još jednom benignom izdanju njegovog karaktera. 
Bajden je, očito, starog kova, Džon Vejn (John Wayne) američke politike. A ko je još vidio kauboja da se za bilo šta izvinjava. 
Demagozi protiv romantičara
No, s obzirom na to da Lusi Flores još od 2016. godine podržava Bernija Sandersa (Bernie), a Bajden, prema svim anketama, vodi među onima koji žele na megdan Trampu, jasno je da bi “Super Berni”, kako Sandersa zovu u Americi, iz ovih napada mogao najviše profitirati. Posebno ako “Ujak Džo”, kako Bajdenu tepaju od milja, na kraju odustane od utrke. 
Sve je više i onih koji misle da anketama, prema kojima je Bajden ispred Sandersa i svih ostalih demokrata iako se još formalno nije ni kandidirao, ne treba vjerovati. Jer znamo kako smo prošli predviđajući laku pobjedu Hilari Klinton (Hillary) prije dvije godine. 
“Washington Post” (kolumnista Dana Milibank) ove je sedmice čak pisao kako je Berni Sanders “novi Tramp na američkoj ljevici”, jer jedino on ima široku populističku bazu na sve strane Amerike. 
Novo političko investiranje u Bajdena, dakle, bilo bi rasipanje resursa i emocija za Amerikom koja je stvar prošlosti. Samo je Sanders, po mentalitetu isti beskrupulozni Njujorker (iz Bruklina), i sa “istom pričom” poput Trampa, a ne plaši se ni (socijalne) demagogije. 
Ogromna je razlika i u tome kako će se finansirati Sandersova kampanja; prvih 10 miliona dolara uplatilo je 350.000 sitnih donatora i taj se trend nastavlja. Ti siromašni Amerikanci se ne stide ispisati ček na pet ili desetak dolara. Bajdena bi pak, ako uleti u izborni ring, poput Obame i Klintonovih sigurno opet finansirale superbogate korporacije i moćni Holivud. 
Kako dalje, moj Bajdene
Činjenica je i da američki politički krajolik nakon Trampa više nikad neće biti isti, bez obzira hoće li ovaj predsjednik osvojiti novi mandat do 2024. godine.
Bajden u svemu tome sve više izgleda kao usamljeni vitez, koji živi od svog starog i u biti konzervativnog bontona poput političkog pjesnika. Ali, on je i čovjek s nemalom političkom hipotekom koja seže i do srca Wall Streeta. 
Upravo to je lomača na kojoj Sanders, Elizabet Voren (Elizabeth Warren) i nova superzvijezda američke socijaldemokratije, kongreskinja Aleksandrija Oktavio Kortez (Alexandria Octavio Cortes) javno spaljuju one koji sve ove godine nisu štitili istinske žrtve bezobzirno monopoliziranog korporacijskog sistema. 
To je za sada temeljna razlika između Sandersa i Bajdena. A ne jedan ili dva nedozvoljena poljupca - protiv Bijele kuće, što se, evo i daidži Džou razbijaju o glavu. Ko li je to smislio kako osujetiti Bajdena u samom startu i strpati ga u isto društvo Bila i Donalda!? 
Teško je ipak povjerovati da će Džo odustati jer on je naprosto pozvan da opet zaore centralnu brazdu umjerene politike centra, bez ekstremnih skretanja udesno ili ulijevo. Ali ovaj 76-godišnji politički veteran je ozbiljno uzdrman. Svijetom vladaju predodžbe i malo je vremena za poštenu analizu! 
Nasreću, ove je sedmice Kongres od Federalne porezne uprave (IRS), navodno tražio izvode iz Trampovog poreznog dosjea od 2013. do 2018. godine. Tek da se vidi je li eventualno neko nekog potkradao? 
- Predviđam svijetlu budućnost za Amerikance ako uspiju spriječiti svoju vladu da rasipa njihov rad pod lažnom pretenzijom da se brinu o građanima - rekao je jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država i treći po redu predsjednik Tomas Džeferson (Thomas Jefferson).

Poljupci protiv Bijele kuće

Ko god posmatra naš javni život i ako se malo više koncentrira na njegovu prirodu, sadržinu i posebno na kvalitet, zapazit će da zapravo mi i nemamo inteligenciju u pravom smislu te riječi. 
Mi imamo određene organizacije ili skupove ljudi koji sebe deklariraju da su intelektualci, ali čiji rezultati rada ne opravdavaju takvu kvalifikaciju.
Najbolje se to može osjetiti u činjenici da u političkom životu, gdje intelektualni moment igra veliku ulogu s obzirom na činjenicu da traži vrlo precizne analize i definicije stvari, nalazimo često da intelektualni sloj igra određenu ulogu, ali da ta uloga nema efekt koji bi trebala da ima, tj. da ono što ona proizvede ne djeluje na javno stanje, na društvene odnose, na politička kretanja, na ponašanja ljudi kako bi to trebalo očekivati.
Mišljenje učenjaka
Naime, u cijelom modernom svijetu, posebno u Evropi otkako je u javnom životu intelektualni moment počeo da igra veliku i značajnu ulogu, uvažavalo&nbsp;se mišljenje učenih ljudi, onih koji nešto znaju i koji su kvalificirani da definiraju stvari.
S jedne strane, takvi stavovi su uvažavani od običnih ljudi, od ljudi koji konzumiraju mišljenja iz javnih glasila i iz onoga što se javno saopćava, i&nbsp;ne samo javnih glasila u modernom smislu riječi, nego i onih javnih saopćenja koja su nekada dolazila iz institucija intelektualnog karaktera kao što su univerziteti, akademije ili neka druga intelektualna udruženja.
Dakle, uvažavanje takvih stavova i vođenje računa o tome da se u ocjeni stvari, ocjeni ljudi, ocjeni situacija i stanja uzima u obzir to šta je rekao određeni intelektualac, određena intelektualna grupa ili institucija, predstavljalo je vrlo značajan faktor javnoga života.
S druge strane, oni koji su bili predmet ocjena intelektualnog faktora, tj. oni o kojima su intelektualci ili o kojima je intelektualna sfera definirala određeno mišljenje,&nbsp;izrazila stav,&nbsp;morali su voditi računa o tome kakvi stavove su formulirale intelektualne institucije ili pojedinci u njima.&nbsp;Tako je s obzirom na činjenicu da je intelektualni svijet nastao na taj način što se podijelio u odnosu na onaj pragmatički i praktički politički. Naime, intelektualci su se udružili u institucije kao što su univerziteti ili akademije, za koje je bilo karakteristično stanovište autonomije, odnosno slobode u odnosu na stavove, bilo duhovne, bilo svjetovne vlasti.

Svaki intelektualni autoritet, svaka intelektualna organizacija koja je imala svoj identitet definirala je sebe sa stanovišta autonomije prema stavovima političke i duhovne vlasti, odnosno tvrdila je da ona odgovara samo autoritetu istine, a ne autoritetu socijalne, duhovne ili političke moći.
Takva podjela među autoritetima koji su djelovali u javnom životu omogućavala je da intelektualni faktor ima ne samo slobodu da proizvodi svoje stavove i da definira svoje mišljenje nego i mogućnost da bude zaštićen od svake moguće sile koja dolazi iz sfere vladavine, odnosno bilo one svjetovne, bilo one duhovne.
Ono što je karakteristično bilo za prve univerzitete koji su u Evropi nastojali je da je univerzitet sebe definirao kao udruženje doktora i magistara čiji je zadatak da poštuju istinu iznad svega i da osiguraju autonomiju isticanja istine u odnosu na nosioce autoriteta duhovne ili političke moći. To je izraženo u stavu da su univerziteti svojim statutima definirali pravo univerziteta da izda zabranu dolaska na univerzitet i djelovanja nosilaca političkih i duhovnih autoriteta i moći.&nbsp;Naprimjer, u Francuskoj kralj nije imao pravo da po svom nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu, posjećuje taj univerzitet ili da drži govore, daje upute i postavlja zahtjeve, nego je morao zatražiti odobrenje i saglasnost savjeta – senata, članova Univerziteta, da može da posjeti, izrazi svoje mišljenje, zahtjev, želju, odnosno što misli da je potrebno, na što ima pravo u odnosu na intelektualni autoritet. Također, to se odnosilo i na nadbiskupa Pariškog, koji također nije imao pravo da po svome nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu i da tamo izlaže svoje mišljenje, zahtjeve i svoje kritike, itd., nego je morao uvijek da zatraži saglasnost Senat Univerziteta, da izloži svoje mišljenje pred skupom članova Univerziteta, odnosno doktora i magistara.
Izgradnja kulture u cjelini
Taj odnos koji je uspostavljen između intelektualnog, duhovnog i svjetovnog autoriteta, koji potiče iz prava naslijeđa vladavine, je nešto što je jedna velika tekovina ukupne ljudske kulture, posebno evropske, koja je omogućila izgradnju evropske demokratske kulture u cjelini.&nbsp;Toga danas, međutim, kod nas nema. Kod nas se intelektualne institucije kao što su univerziteti podvrgavaju direktnoj upravi državnih institucija, drugo, same intelektualne institucije se identificiraju i podvrgavaju utjecaju autoriteta političke moći dopuštajući da funkcioniraju kao prenosioci zahtjeva, mišljenja i stavova političkih autoriteta.

To se danas vidi jasno u našem životu, zbog čega stavovi intelektualaca nemaju više ni snagu, ni moć, ni značenje koje su nekada imali.
Evo, posljednjih dana imali smo cijelu jednu kanonadu izdavanja rezolucija i stavova raznih intelektualnih institucija i udruženja, koje su ostale bez ikakvog odjeka. Pretvara se jednostavno u jednu igru u kojoj se manifestira intelektualna moć kao moć da se replicira, ali bez ikakvog utjecaja na stvarna zbivanja.
Zbog toga je, naravno, potrebno da se osnaži, da se obnovi, da se osiguraju sloboda i autonomija intelektualnih institucija i prava nosilaca intelektualnih funkcija u javnome životu, a bez ikakve podređenosti političkim ili vjerskim faktorima, kako je to kod nas danas uobičajeno.

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Progon homoseksualaca u Njemačkoj počinje dolaskom Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine. Naučne knjige koje obrađuju temu homoseksualizma se spaljuju na velikim lomačama gradskih trgova, a oko 100.000 homoseksualnih osoba biva uhapšeno, izolovano i poslano u koncentracijske logore. Homoseksualnost se nije uklapala u ideologiju nacionalsocijalizma jer lezbijke i gejevi ne sudjeluju u reprodukciji i uvećanju njemačke "više rase". U tom smislu Hitler izjavljuje: “Bandi homoseksualaca, nasilnika i pijanaca ne bi smjelo biti dopušteno da budu dio Njemačke.” Šta asocira na nacizamNošena ovim nacističkim idejama, očito podržavajući Hitlerovu ideologiju, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Ćosović-Hajdarević priziva progon i protjerivanje LGBT populacije. Njena primitivna, srednjovjekovna svijest ne može da se pomiri s najavljenom povorkom ponosa, koja treba biti održana u Sarajevu 8. septembra. U svom nacističkom komentaru ona kaže: "Državo, nemaš pravo da se žališ, sve dok stanje naroda ne popraviš. Veliku važnost i značaj je dobila jedna mala skupina od 15 aktivista i aktivistkinja iz Prijedora, Banje Luke, Sarajeva, Bijeljine, Tuzle i ostalih dijelova BiH. Njih 15 je dovoljno da pokrenu inicijativu za povorku i organizuju širom regije te tzv. povorke ponosa koje imaju za cilj da upropaste državu i njen narod. Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želim da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!”

Količina primitivizma kojom članovi SDA stranke iz dana u dan “obogaćuju” naše živote stvarno nas više ne iznenađuje

Ima li išta što više može asocirati na nacističku politiku od pojma “izolovati” koji esdeaovska zastupnica tako snažno propagira?Samra Ćosović-Hajdarević inače je vjerski pokrivena žena, pa mi se čini umjesno pitati je kako bi se osjećala kada bismo mi ateisti za pokrivene osobe upotrijebili ovaj dio njene izjave: “Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želimo da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!” Dušebrižnici su na redu Naravno, ateisti su otvorene osobe koje podržavaju svaki vid slobodnog izražavanja vjerskih i drugih uvjerenja, tako da od njih jedna ovakva izjava teško može biti očekivana. Osim toga, gotovo pa sam siguran da će se nakon ovog mog gornjeg pasusa pojaviti dušebrižnici koji će me kritikovati jer nije umjesno, nije moralno porediti dekadentne homoseksualce i žene koje praktikuju vjeru, žene koje su moralna vertikala ovog društva. Slažem se, u pravu su. Pokrivene žene, naime, imaju zaštićena sva moguća ljudska prava, a homoseksualci su jedna od najugroženijih grupacija u BiH. Nije ih uredu porediti.

Progon homoseksualaca u Njemačkoj počinje dolaskom Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine

Nije napad na kamermana, nego na kameru Količina primitivizma kojom članovi SDA stranke, iz dana u dan, “obogaćuju” naše živote stvarno nas više ne iznenađuje. Prvo esdeaovski primitivac napadne novinara, a onda Bakirbeg daje retardiranu izjavu kako nije riječ o napadu na kamermana, nego na kameru. Ne mogu odoliti, a da evo opet, po ko zna koji put, ne citiram Ivanu Marić. Ona na svom Facebook statusu ovom prilikom zapisa: “Nasilnik, koji je u Prijedoru napao povratnika i natjerao ga da s prikolice skine grb BiH, obrisao je svoj profil na Facebooku. Ili što bi Izetbegović rekao: Nije on napao povratnika već grb na prikolici.” Da nije tužno, bilo bi smiješno. Pa je l’?

Ovih je dana vlasnik neke fabrike fizički nasrnuo na fotoreportera jednog internet-portala. Na Adija Kebu. Kebo nije radio ništa drugo nego obavljao svoj posao zarađujući tako svoju plaću. Vlasniku se pridružio i drugi, mlađi čovjek u nakani da zajedno onemoguće fotoreportera da snimi spoljašnjost njihove firme. Kažu da mu je to bio sin. Nije ni važno. Mladi fotoreporter se nije dao zbuniti i nastavio je snimati događaj usprkos neprijatnosti koja ga je snašla. Kada je vijest dospjela u javnost, počela je utrka ko će bolje, jače i glasnije osuditi događaj. Čini se da je fokus stavljen na političku partiju kojoj pripada vlasnik, a ne na sam čin. No, čin je jedino što je bitno. A partije? Pa one su potrošna roba. Ljudi ih mijenjaju od prilike do prilike. Postoji li strana u novinarstvuMeđu onima koji su osudili napad bila su i imena osoba koje su vrlo glasno verbalno nasrtale na svoje kolege neistomišljenike. Bili su tu i oni koji su mogli i morali reagirati da zaštite neke druge kolege od napada, ali nisu. Bilo je tu i onih koji su napade na kolege novinare i kolumniste doživjeli kao mogućnost da pokažu svoja politička i ideološka opredjeljenja i tako jasno poruče na čijoj su strani. Bilo je tu i onih koji su reagirali u stilu: „Neka im, nisu ni zaslužili ništa bolje“. No, da li postoji strana u novinarstvu? Da li smije postojati? Gdje je crta između osobnosti i profesionalnosti? Kao juče da je bilo, sjećam se napada na baš ovu novinu. „Dnevni avaz“. Na riječi upućene kolumnistima, novinarima i vlasniku novine. Koja parada primitivizma i zle volje je to samo bila. I ne, nisu se ustremili na novinu neki tamo političari, intelektualci ili javne ličnosti, nego baš neki novinari i kolumnisti drugih medija. Danas je njihova priča nešto sasvim drugo. Danas su se ustremili na druge i tako redom. Ima li principa u tome? Ma ne. Ni govora. Kao što nije bilo ni kada su krenuli u ofanzivu na „Avaz“ i njegove kolumniste.

Ne mogu se prava na slobodu misli i riječi nekima dodjeljivati, a drugima oduzimati.

No, da li se ljudska prava mogu braniti selektivno i sasvim proizvoljno? Očigledno je da mogu, ali ne bi trebalo. Ne bi smjelo. Ne mogu se prava na slobodu misli i riječi nekima dodjeljivati, a drugima oduzimati. To nije principijelnost. Tako se ne gradi profesionalno novinarstvo. Tako se ne brani sloboda govora. Tako se ne brane ljudska prava. Tako se podupiru neprincipijelnost i neprofesionalnost. Tako se podupire međuentitetska, međunacionalna i općenito međuljudska netrpeljivost. Tako se podupire manir ulične solidarnosti. Tako se podupire odbrana onih koji realiziraju "naše" projekte kroz svoje medije, a ne nikako snaga argumenta i dostojanstvo čovjeka. Tešku riječ čuju svi Fizički nasrtaj na Adija Kebu glasno treba osuditi, ali podjednako i sve slučajeve iste vrste koliko god se ne slagali sa stavovima onih koji su na meti uvreda i brutalnih napada. Ne zaboravimo, mnogo je građana koji ne mogu dospjeti do brojnih okruglih stolova, seminara i radionica na kojima se priča o ljudskim pravima. Oni imaju samo medije. Mediji kreiraju njihovu sliku dobrog i poželjnog. Lošeg i nevaljanog. Ako mediji jednom, pa drugi put, pa opet i opet pošalju u najudaljeniji kutak ove zemlje poruku da se ljudska prava trebaju štititi samo nekima, a drugima ne, onda su mediji samo jedan ideološki aparat koji ne čini ništa dobro nikome, pa čak ni onima u ime kojih šalje takve poruke. Teška riječ podjednako boli svakoga. Tešku riječ čuju svi, a još glasnije čuju tišinu u osudi tih riječi.

Ko god posmatra naš javni život i ako se malo više koncentrira na njegovu prirodu, sadržinu i posebno na kvalitet, zapazit će da zapravo mi i nemamo inteligenciju u pravom smislu te riječi.Mi imamo određene organizacije ili skupove ljudi koji sebe deklariraju da su intelektualci, ali čiji rezultati rada ne opravdavaju takvu kvalifikaciju.Najbolje se to može osjetiti u činjenici da u političkom životu, gdje intelektualni moment igra veliku ulogu s obzirom na činjenicu da traži vrlo precizne analize i definicije stvari, nalazimo često da intelektualni sloj igra određenu ulogu, ali da ta uloga nema efekt koji bi trebala da ima, tj. da ono što ona proizvede ne djeluje na javno stanje, na društvene odnose, na politička kretanja, na ponašanja ljudi kako bi to trebalo očekivati.

Mišljenje učenjakaNaime, u cijelom modernom svijetu, posebno u Evropi otkako je u javnom životu intelektualni moment počeo da igra veliku i značajnu ulogu, uvažavalo se mišljenje učenih ljudi, onih koji nešto znaju i koji su kvalificirani da definiraju stvari.S jedne strane, takvi stavovi su uvažavani od običnih ljudi, od ljudi koji konzumiraju mišljenja iz javnih glasila i iz onoga što se javno saopćava, i ne samo javnih glasila u modernom smislu riječi, nego i onih javnih saopćenja koja su nekada dolazila iz institucija intelektualnog karaktera kao što su univerziteti, akademije ili neka druga intelektualna udruženja.Dakle, uvažavanje takvih stavova i vođenje računa o tome da se u ocjeni stvari, ocjeni ljudi, ocjeni situacija i stanja uzima u obzir to šta je rekao određeni intelektualac, određena intelektualna grupa ili institucija, predstavljalo je vrlo značajan faktor javnoga života.

Kod nas se intelektualne institucije kao što su univerziteti podvrgavaju direktnoj upravi državnih institucija, drugo, same&nbsp; intelektualne institucije se identificiraju i podvrgavaju utjecaju autoriteta političke moći dopuštajući da funkcioniraju kao prenosioci zahtjeva, mišljenja i stavova političkih autoriteta.

S druge strane, oni koji su bili predmet ocjena intelektualnog faktora, tj. oni o kojima su intelektualci ili o kojima je intelektualna sfera definirala određeno mišljenje, izrazila stav, morali su voditi računa o tome kakvi stavove su formulirale intelektualne institucije ili pojedinci u njima. Tako je s obzirom na činjenicu da je intelektualni svijet nastao na taj način što se podijelio u odnosu na onaj pragmatički i praktički politički. Naime, intelektualci su se udružili u institucije kao što su univerziteti ili akademije, za koje je bilo karakteristično stanovište autonomije, odnosno slobode u odnosu na stavove, bilo duhovne, bilo svjetovne vlasti.Svaki intelektualni autoritet, svaka intelektualna organizacija koja je imala svoj identitet definirala je sebe sa stanovišta autonomije prema stavovima političke i duhovne vlasti, odnosno tvrdila je da ona odgovara samo autoritetu istine, a ne autoritetu socijalne, duhovne ili političke moći.Takva podjela među autoritetima koji su djelovali u javnom životu omogućavala je da intelektualni faktor ima ne samo slobodu da proizvodi svoje stavove i da definira svoje mišljenje nego i mogućnost da bude zaštićen od svake moguće sile koja dolazi iz sfere vladavine, odnosno bilo one svjetovne, bilo one duhovne.

Ono što je karakteristično bilo za prve univerzitete koji su u Evropi nastojali je da je univerzitet sebe definirao kao udruženje doktora i magistara čiji je zadatak da poštuju istinu iznad svega i da osiguraju autonomiju isticanja istine u odnosu na nosioce autoriteta duhovne ili političke moći. To je izraženo u stavu da su univerziteti svojim statutima definirali pravo univerziteta da izda zabranu dolaska na univerzitet i djelovanja nosilaca političkih i duhovnih autoriteta i moći.Naprimjer, u Francuskoj kralj nije imao pravo da po svom nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu, posjećuje taj univerzitet ili da drži govore, daje upute i postavlja zahtjeve, nego je morao zatražiti odobrenje i saglasnost savjeta – senata, članova Univerziteta, da može da posjeti, izrazi svoje mišljenje, zahtjev, želju, odnosno što misli da je potrebno, na što ima pravo u odnosu na intelektualni autoritet. Također, to se odnosilo i na nadbiskupa Pariškog, koji također nije imao pravo da po svome nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu i da tamo izlaže svoje mišljenje, zahtjeve i svoje kritike, itd., nego je morao uvijek da zatraži saglasnost Senat Univerziteta, da izloži svoje mišljenje pred skupom članova Univerziteta, odnosno doktora i magistara.Izgradnja kulture u cjeliniTaj odnos koji je uspostavljen između intelektualnog, duhovnog i svjetovnog autoriteta, koji potiče iz prava naslijeđa vladavine, je nešto što je jedna velika tekovina ukupne ljudske kulture, posebno evropske, koja je omogućila izgradnju evropske demokratske kulture u cjelini.Toga danas, međutim, kod nas nema. Kod nas se intelektualne institucije kao što su univerziteti podvrgavaju direktnoj upravi državnih institucija, drugo, same intelektualne institucije se identificiraju i podvrgavaju utjecaju autoriteta političke moći dopuštajući da funkcioniraju kao prenosioci zahtjeva, mišljenja i stavova političkih autoriteta.

U cijelom modernom svijetu, posebno u Evropi otkako je u javnom životu intelektualni moment počeo da igra veliku i značajnu ulogu, uvažavalo se mišljenje učenih ljudi, onih koji nešto znaju i koji su kvalificirani da definiraju stvari

To se danas vidi jasno u našem životu, zbog čega stavovi intelektualaca nemaju više ni snagu, ni moć, ni značenje koje su nekada imali.Evo, posljednjih dana imali smo cijelu jednu kanonadu izdavanja rezolucija i stavova raznih intelektualnih institucija i udruženja, koje su ostale bez ikakvog odjeka. Pretvara se jednostavno u jednu igru u kojoj se manifestira intelektualna moć kao moć da se replicira, ali bez ikakvog utjecaja na stvarna zbivanja.Zbog toga je, naravno, potrebno da se osnaži, da se obnovi, da se osiguraju sloboda i autonomija intelektualnih institucija i prava nosilaca intelektualnih funkcija u javnome životu, a bez ikakve podređenosti političkim ili vjerskim faktorima, kako je to kod nas danas uobičajeno.

Zbog toga je, naravno, potrebno da se osnaži, da se obnovi, da se osiguraju sloboda i autonomija intelektualnih institucija i prava nosilaca intelektualnih funkcija u javnome životu

Hvala ti, Arči, što postojiš, sa suzama u očima rekli smo svi nakon premijere filma o neprevaziđenom uspjehu legendarne ekipe košarkaša Bosne u Grenoblu. Hej, neka mala Bosna, na krovu Evrope! Kapa dole što se bori da prašina zaborava ne prekrije te veličine, koje su, nažalost, potisnute.&nbsp; 
Aplauzi u Domu mladih pokazali su da taj duh ipak živi. Koliko-toliko. I nije to bila priča, predivna priča, samo o Boši, Kinđetu, Raši, Varaji i ostaloj raji. 
Više je to bio film, koji nam je poklonila Arijana Saračević-Helać, o jednom vremenu i ljudima koji su vodili klub, onima koji su vodili, ali i voljeli ovaj grad i činili sve da Sarajevo bude ponos, nešto veliko... Blum, Uglješa, direktori svjetski vrijednih firmi, baš svi su ugradili neku svoju ciglu u taj uspjeh. Bila je to radna akcija, hajmo svi pomoći Bosni. Zato se i ne smiju zaboraviti.
Iz filma su najupečatljivije izjave „svi smo se mi voljeli“ i da im je Boša bio kao otac, a veliki mag rekao je da je želio da od njih prvenstveno napravi ljude, dobre ljude. 
I što je neko rekao, tada su stub društva, jednog dobrog društva, bili obrazovanje, kultura i sport. Upravo ono što je sada zanemareno, pa je tako i adresa prvaka Evrope završila negdje na Kromolju. Ali, nećemo time da kontaminiramo ovaj film.

Priča o historijskom uspjehu košarkaša Bosne probudila velike emocije

Film o nekim dobrim vremenima i ljudima

Kao bomba odjeknula je vijest da je u aferi „Kineski traktori“ uhapšen i Desnica Radivojević, dugogodišnji visoki dužnosnik SDA, čijim je imenom njegova stranka godinama dokazivala svoju multietničnosti i odanost principima zajedništva.&nbsp;&nbsp; Radivojević je osumnjičen da je, navodno, iz kontingenta kineskih traktora namijenjenih ugroženima u poplavama 2014. godine, nezakonito dobio jedan traktor, platio ga državnim parama, a potom dao nekome u Bratuncu. Je li, nije li, znat će se nakon što se raspetlja ko je šta „mahnuo“. 
Jesu li nevini kako tvrde osumnjičeni u aferi „Kineski traktori“, pa s njima i Desnica Radivojević, ili su krivi kako ih tužioci terete, vidjet ćemo. 
No, ako je u ovoj državi ukraden jedan, pa i stotinu traktora, iz sredstava doniranih njenim građanima u potrebi, onda možemo reći da je BiH zaista sretna zemlja, čija vlast, a i narod s njom, kipti od morala i poštenja. Ali, nije!&nbsp;Kralo se i otimalo i još se krade i otima iz sirotinjskih, posebno povratničkih usta, tako da ne postoji nauka koja bi mogla raspetljati sheme po kojima su se donirani traktori, freze, građevinski materijali, plastenici, vodovodne cijevi... - da ne nabrajamo - debelo naplaćivali, bilo u novcu, broju glasova na izborima, radnim mjestima u državnim institucijama… 
U Podrinju, naprimjer, upravo zbog kriminala s podjelom donacija pojedini „ljudi od povjerenja“ i danas se prepoznaju po nadimcima Traktor, Struja, Freza, Cigla, Blok, Šljivić… 
Sve dok se ne zaore u milijarde koje su u BiH stigle kao pomoć određenim grupama njenih građana, a oni i dalje grcaju u neimaštini, lisice na rukama jednog ili pet ljudi koji se sumnjiče za malverzacije u podjeli traktora tumačit će se kao još jedna u nizu farsi. Ustvari, nemojte nas više...

Ako je u BiH iz donacija ukraden jedan, pa i stotinu traktora, onda smo mi sretna zemlja

Traktori i milijarde

Prije četrdeset godina zvanično smo postali šampioni! Starije generacije svjedoče kako su sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća predstavljale najuspješnije razdoblje u dugoj povijesti Sarajeva. Krenulo nas, kažu, na sve strane. U politici, privredi, nauci, umjetnosti, sportu... S košarkom smo, eto, dobacili (pre)daleko. Nije šala, prvaci Evrope! 
Nejasno danas prolijeću slike preživjele u memoriji bivšeg dječaka sa svečanog dočeka majstora iz Grenobla. Siguran u očevom naručju, uzdignut iznad nekoliko hiljada ljudskih tijela, zakleo bih se da sam plakao od sreće. Nikad se tako masovan osjećaj ponosa i slave u ovom gradu ponoviti neće. K'o u onoj pjesmi Indeksa - Bilo je to vrijeme ruža...
Tvorac čudesne generacije „Studenata“, trener nad trenerima, kod Amira Zukića na N1 kaže: ''Stvarno se taj momenat našeg rasta poklopio s ekonomskim rastom cijele Bosne i Hercegovine i grada Sarajeva. Bilo je jedno trojstvo, Kosovac, Mikulić i Pozderac. Ne treba se odricati onog dobrog.“ Veliki Boša Tanjević dodao je i to da su svi u ekipi bili uvjereni u trijumf. Sve ostalo je legenda!
Važan, odličan, emotivan dokumentarni film drage prijateljice Arijane Saračević-Helać sačuvat će uspomene na jedno neponovljivo vrijeme i prvu evropsku titulu. Vrijedno je prikupila arhivu iz svih raspoloživih izvora, na raznim adresama pronašla glavne junake te znalački zakucala priču o ljudinama. Nažalost, Mirza Delibašić, Sabit Hadžić i Sabahudin Bilalović više nisu s nama. 
P. S. Postoji nezvanična škola mišljenja kako je najbolji sarajevski košarkaš svih vremena, ustvari, Vjećo Tolj, nekadašnji plejmejker Bosnine početne petorke. Sticajem nepredviđenih okolnosti, oprostio se od aktivne igre samo godinu dana prije historijskog finala protiv Emersona. Nepravedno, jer dobri Vjećo iz milion konkretnih razloga zaslužuje zlatnu medalju.

K'o u onoj pjesmi Indeksa - Bilo je to vrijeme ruža...

Šampioni!

Danis Tanović, prema svemu izgovorenom od Bakira Izetbegovića, nije osvojio Oskar. To je učinila tadašnja, njemu bliska kamera i pravo je čudo kako takva virtuoskinja nije bila kandidirana za najbolju režiju i fotografiju, već samo za najbolji strani film.Mnoge su kamere osvajale svašta nešto, ali do neki dan, do spoznajnog otkrića predsjednika stranke, čiji je član, između ostaloga, i "ugnjetavani" Huso Ćesir, ljudi širom svijeta živjeli su u zabludi, potpuno isključujući moć i značaj jednog takvog "bića".&nbsp;Svestranost kameraSvakakvih kamera, doduše, ima, jedne krasi umjetnička nota, pa snimaju, recimo, filmove ili božanstvene prizore, uživaju u prirodi.&nbsp;Druge odlikuje hrabrost pa su na ratnim bojištima, ili im je samo tako sudbina odredila put. Ko će to više znati kada nemaju sposobnost govora pa da nam same otkriju. 
Neke kamere su uporne i bezobrazne, tri godine provociraju, krišom prate Husu Ćesira. Doduše, naizmjenično jer sumnjamo da je ova, jedna te ista, bila baš toliko ustrajna, ali to je to. Sve su to kamere iz iste porodice.
Na jednom internetskom forumu jednom je jedan igrao igru riječi ustvrdivši kako je basna kada životinje poprimaju ljudske osobine, a Bosna kada ljudi poprimaju životinjske. Bakir Izetbegović je malo tu vrckavost redefinirao, jasno napravivši distinkciju između kamere i onoga ko njome upravlja. Jedna duša, a njih dvoje.
Trivijalni likoviIzetbegovićeve izjave su krajnje montipajtonovske, ali, kako bi to rekli u skeču Monti Pajtonove (Monty Pyton) sarajevske inačice - Top Liste Nadrealista, to nije tema emisije koja se zove "Izvorište". Tema je, danima već, izvjesni prvi čovjek SDA Novi Grad i generalno njegovo prisustvo u medijima. Način kako je tamo dospio i kako je najednom postao "bitan" je - najporazniji. Ko su zvijezde i kako zvijezdom postati.Viče, vrišti s naslovnice SDA bliskog ''Stava'' tako Huso Ćesir nakon što je izvojevao stotine i hiljade reakcija na portalima i društvenim mrežama. Video njegovog "napada na kameru" nema ko nije pregledao i ko se nije zgrozio. Poslije je uredništvo medija iz kojeg neposlušna kamera potječe organiziralo razumljivu konferenciju za medije i ostale srodne kamere. Sve to zbog Huse.Eto u kakvoj mi zemlji životarimo. Pažnju medijskog prostora ne okupiraju umjetnici, doktori, pošteni, neokaljani biznismeni, uspješni i umni ljudi, već smo primorani znati ko je Ćesir i ko su ostali Ćesiri, potpuno trivijalni, efemerni tipovi, koji u slobodno vrijeme iskazuju neustrašivost prema kamerama i ostalim živim bićima.&nbsp;'ta će Danis Tanović.

Potpuno trivijalni, efemerni tipovi, zauzimajući medijski prostor, postali su ogledalo u kakvom društvu životarimo

"Je.em ti javni prostor", kao i svojevremena "'oćeš da prođem kroz tebe" više od bilo čega sažimaju bh. surovu realnost

U zemlji Ćesira

Mudrost kaže: Uz naučene lekcije iz prošlosti, bolje ćemo razumjeti vijesti iz sadašnjosti. Požurimo, dakle, polako...
19. septembra 1941. godine fašističke vlasti u Njemačkoj preko radija objavljuju zločinački poziv o obaveznom obilježavanju i izoliranju Židova. „Njemački sugrađani, pridružite se vojsci i policiji Trećeg Rajha u potjeri za ekstremistima. U skladu s Nirnberškim zakonima svaki Židov mora nositi posebnu oznaku. To olakšava mnoge druge stvari. Šestokraka zvijezda veličine dlana, žute boje, s crno izvučenim konturama i natpisom Židov, mora biti istaknuta. U protivnom, snosit će teške posljedice.“
31. maja 1992. godine fašističke vlasti u Prijedoru preko radija objavljuju zločinački poziv o obaveznom obilježavanju i izoliranju Bošnjaka i Hrvata. „Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.“
2. aprila 2019. godine zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo preko fejzbuka objavljuje zločinački poziv o obaveznom obilježavanju i izoliranju pripadnika LGBT zajednice. „Cilj povorke ponosa je da upropaste državu i njen narod. Želim da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE.“
3. aprila 2019. godine Stranka demokratske akcije preko medija objavljuje zločinački poziv o obaveznoj zabrani okupljanja i izoliranju pripadnika LGBT zajednice. „Smatramo da u društvu kakvo je naše, koje njeguje temeljne vrijednosti i uz sve veće izazove savremenog doba nastoji sačuvati porodične vrijednosti, parade i povorke LGBT osoba ne treba organizirati jer će se time samo produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja. Zato pozivamo organizatore da odustanu od organiziranja ovakvih manifestacija.“
Uglavnom, pametnom je i išaret dosta! Ne može se, onako, do podne biti fašista, a popodne antifašista! Prije ili kasnije, ksenofobi i homofobi zasmrde iz kanalizacije. Majstore, ima izać'!

Ne može se, onako, do podne biti fašista, a popodne antifašista

Snaga navoda!

U povodu 70 godina života akademika&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/17866/esad-durakovic">Esada Durakovića</a>, u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu promovirani su njegova knjiga “Klasično pjesništvo na arapskom, perzijskom i turskom jeziku” i časopis “Prilozi za orijentalnu filologiju 67/2017”, posvećen akademiku.&nbsp;&nbsp;Tim činom odata je zahvalnost Durakoviću za doprinos radu Orijentalnog instituta u Sarajevu i razvoju bh. orijentologije.
Profesor Duraković jedan je od najvećih bošnjačkih intelektualaca, ugledni profesor arapske književnosti, član Akademije nauka i umjetnosti BiH, član Arapske akademije nauka u Damasku i član Arapske akademije nauka u Kairu.
Esad Duraković rođen je u Bugojnu, a osnovnu i srednju školu pohađao je u Sarajevu. Diplomirao je 1972. na Odsjeku za orijentalistiku Filološkog fakulteta u Beogradu, gdje je stekao i doktorat.

Promovirani knjiga i časopis u povodu 70 godina života istaknutog akademika

Duraković: Ugledni profesor arapske književnosti

Ogroman doprinos

Što bi rek'o neprolazni <a href="https://avaz.ba/tag/50920/tomislav-karamarko">Tomislav Karamarko</a>: Društvo, imamo predsjednicu! Ali, nije Kolinda Grabar-Kitarović tema ove „Minute“. Za pet smo se života naslušali gluparija desničarskih ikona sa kriznog puta od Knina do Blajburga...&nbsp; Proljeće je stiglo u naše sumorne krajeve, pa red je, majkamustara, da se posvetimo vedrijim licima, ljepšim događajima, da furamo strogu pozitivu. Konkretno, govorimo o „prostoj duši slovačkoj“ i izboru Zuzane Čaputove za predsjednicu države, nekadašnje članice takozvanog istočnog lagera. Koja se, poznato je, u rahatluku (bez ispaljenog metka, dakle) sporazumno razvela od ČSSR. Da bi se potom sa Česima povezala u velikoj Evropskoj uniji. 
Čaputova je, ukratko, žena, majka, advokatica, ali i politička početnica. Na veliku pozornicu izlazi poslije brutalnog ubistva slovačkog novinara Jana Kučiaka i njegove zaručnice Martine Kušnirove. Zvuči poznato, likvidirali su zbog istraživačkih tekstova o povezanosti slovačkih nacionalista sa korupcijom i kriminalom!
„To ubistvo bilo je presudno. Odlučila sam se boriti za bolju Slovačku“, rekla je samouvjereno, prije nego što će u kanal poslati iskusnog protukandidata iz desničarske vladajuće koalicije. Ohrabrujuće, poželjno, ljekovito, međutim, prilično neprimjenjivo na Balkan!
Pokušajte, uostalom, zamisliti ovdašnje vladajuće krkane kako se bore protiv korupcije, raspetljavaju neriješena ubistva, osuđuju zločine i govor mržnje, striktno provode zakone, zalažu se za prava&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/17925/lgbt">LGBT</a>&nbsp;osoba... To je realno taman koliko i Milorada Dodika zateći na kljukuši kod Sebilja, Dragana Čovića u Kući cvijeća, a Željka Komšića na misi u Međugorju. Bakira Izetbegovića nećemo ni spominjati. Ima čovjek prečeg posla. 
Po kućama popravlja kamere koje su obatalili njegovi posilni...

Čaputova je, ukratko, žena, majka, advokatica!

Zuzo moja, Zuzana

Zeničanka <a href="https://avaz.ba/tag/15471/amra-mehmedic">Amra Mehmedić</a> 10. aprila bit će primljena u Košarkašku kuću slavnih američkog Univerziteta “St. Joseph”, što je veliko, svjetsko priznanje za njen dugogodišnji rad i trud u svijetu sporta, ali i potvrda da se bh. talenti itekako cijene u svijetu.&nbsp; Skromna Zeničanka, jedina iz BiH, bit će rame uz rame s respektabilnim svjetskim ličnostima, što je najbolji pokazatelj da naša zemlja ima potencijale kojima se može i treba ponositi.
Jedna od njih upravo je Mehmedić, koja je, zamalo, postala i premijerka ZDK. Osim uspjeha u košarci, na američkom univerzitetu završila je dva fakulteta.
Da bi finansirala svoj master studij, daleko od porodice i rodnog grada, radila je kao pomoćni trener. Njen doprinos sportu na američkom fakultetu je ogroman, a još drži rekord postignutih trojki – 256. Ukupno je igrajući za univerzitet postigla 1.054 poena.
Amra Mehmedić rođena je u Zenici, gdje završava Opću gimnaziju. U Americi je diplomirala ekonomiju i finansije, a potom i magistrira. Iza sebe ima uspješnu košarkašku karijeru, koja je trajala skoro dvije decenije.&nbsp;Uposlenica je Gradske uprave.

Bit će primljena u Košarkašku kuću slavnih američkog Univerziteta “St. Joseph”

Mehmedić: Rame uz rame sa svjetskim ličnostima

Iz penzije ruši korumpirane sisteme

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Poljupci protiv Bijele kuće

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Film o nekim dobrim vremenima i ljudima

Traktori i milijarde

Šampioni!

U zemlji Ćesira

Snaga navoda!

Ogroman doprinos

Zuzo moja, Zuzana

Svjetsko priznanje za Zeničanku

Kolumne

Iz penzije ruši korumpirane sisteme

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Poljupci protiv Bijele kuće

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Film o nekim dobrim vremenima i ljudima

Traktori i milijarde

Šampioni!

U zemlji Ćesira

Snaga navoda!

Ogroman doprinos

Zuzo moja, Zuzana

Svjetsko priznanje za Zeničanku