Nakon tema koje obrađujem u ovim kolumnama, u zavisnosti o čemu palamudim, proglašavan sam četnikom, ustašom i balijom. Bio sam sorošovac, a u zadnje vrijeme, evo, i peder. Kada me proglase Radončićevim pulenom, kojeg ni ne poznajem, nekako i mogu da shvatim tu logiku jer ova moja kolumna izlazi u mediju koji je on osnovao. Međutim, kada čovjek napiše da sam „uvlakač u Dodikov probavni trakt“, mogućnost da svako na društvenim mrežama iznosi svoj stav počinje gubiti svaki smisao. Mišljenje je k'o guzica, svako ga ima.Procent homoseksualaca je podjednak u svim društvimaUkratko, proglašavalo me ovakvim i onakvim, ali ovo zadnje svrstavanje u homoseksualce je nekako najmanja uvreda. Znate ono, dovoljno sam heteroseksualac da smijem na sebe obući roza košulju. I, naravno, ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik. Sto puta.

Originalna sevdalinka koju je izvodio veliki Zaim Imamović govori o vezi dvije djevojke, Šaze i Halife, koje zbog svoje neshvaćene ljubavi šekspirovski izvršavaju samoubistvo.

Floskula, ili što bi braća Hrvati divno rekli - ispraznica, koju često možemo čuti ovih dana, od ovih naoko liberalnijih homofoba, zvuči otprilike ovako: „Ne interesuje me šta oni rade iza svoja četiri zida. Ali ne mogu to raditi javno na ulicama.“ Ova izjava bi imala smisla kada bi pripadnici LGBT populacije zahtijevali da imaju pravo voditi ljubav po klupama parkova, ili imati seks na trotoaru Titove ulice ili pored Vječne vatre da im guze ne nazebu. Koliko je meni poznato, to ne spada u njihove zahtjeve. Oni samo žele da ne budu otpuštani s posla zbog toga što jesu i da ih ne lemaju huligani kada se vode za ruku sa svojim partnerom, što je slučaj koji se desio neki dan s dvije djevojke u Sarajevu. Strah homofoba da će im djeca postati homoseksualci ako budu viđali homoseksualce je jednako glup kao kada bih ja, kao ateista, imao strah da će moja kćerka postati vjernik zato što na ulici susreće pokrivene žene. Procenat homoseksualaca je podjednak u svim društvima, u svim državama, na svim kontinentima, u svim rasama, u svim narodima…Razlika je samo što negdje mogu slobodno da iskažu to što jesu, a negdje, kao kod nas, žive u lažnim i nesrećnim konvencionalnim brakovima. Neka istraživanja čak kažu da je u pojedinim arapskim, izuzetno religioznim sredinama, broj muškaraca koji su doživjeli homoseksualno iskustvo blago veći u odnosu na zapadne zemlje. Antropolozi to objašnjavaju nedostatkom žena, koje su pokrivene i uglavnom nedostupne muškarcima. Slične tendencije postoje i u zatvorima. Kako muškim tako i ženskim. Stare majke plaču i proklinju svoje riječiBosance i Hercegovce valja podsjetiti da homoseksualnost nije izum dekadentnog Zapada, nego da je oduvijek bila dio i naše tradicije. Dovoljno je poslušati originalnu sevdalinku koju je izvodio veliki Zaim Imamović, a koja govori o vezi dvije djevojke, Šaze i Halife, koje zbog svoje neshvaćene ljubavi šekspirovski izvršavaju samoubistvo. Nakon zajedničkog samoubistva, koje djevojke počiniše tako što zagrljene skaču u rijeku, stare majke plaču i proklinju svoje riječi kojima su ih napadale zbog njihove homoseksualne veze. Sevdalinka se zove „U bosanskom malom selu“, a tekst ide ovako:U bosanskom malom seluGdje Krivaja teče rijekaJedna priča o ljubavipamtiće se dovijekaOd žalosti cvijeće veneSuh je zumbul i kadifaZbog ljubavi nestale suLijepa Šaza i HalifaRef.Ah, ljudi, da li znateKako gorko zna da boliKad se bolno razum gubiA srce ne smije da voliJednog dana kraj rijekeJedna drugu zagrlišeNa obali osta pismoI u vodu skočišeSad proklinju stare majkeSvoje riječi pune plačaJer sad vide da je ljubavLjubav od života jačaVidimo se 8. septembra Stihovi: „Kako gorko zna da boli; Kad se bolno razum gubi; A srce ne smije da voli” bolje od svega opisuju koliko bolne moraju biti homoseksualne ljubavi u primitivnim sredinama kao što je naša. Ko ne vjeruje, naći će pjesmu na YouTubeu.

Proglašavalo me ovakvim i onakvim, ali ovo zadnje svrstavanje u homoseksualce je nekako najmanja uvreda.

Međutim, kao i za većinu stvari u našem društvu, za ovakvo stanje su uglavnom krivi političari. To su ili kukavice koje nemaju hrabrosti jasno i precizno se postaviti po ovom pitanju ili su stvarni homofobi koji ne mogu i ne žele prikriti svoju averziju prema LGBT populaciji. Greška! Da bismo postali normalno društvo, javne ličnosti, a pogotovo političari, su ti koji moraju stati u prvi red te parade. To je moje iskreno uvjerenje. Zato ću ja biti u tom prvom redu 8. septembra. Vidimo se.

Oni samo žele da ne budu otpuštani s posla zbog toga što jesu i da ih ne lemaju huligani kada se vode za ruku sa svojim partnerom, što je slučaj koji se desio neki dan s dvije djevojke u Sarajevu

Ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik

Malo je onih koji su uopće čuli za Dobretiće. Za bolje upoznavanje – nalaze se dvadesetak kilometara od Jajca, prema popisu imaju 1.629 stanovnika, stalnih je oko 300.&nbsp;&nbsp;Prema skoro svim statističkim podacima, Dobretići su jedna od najsiromašnijih općina. Ovo „skoro“ napisano je jer jedan podatak govori o tome da ljudi koji žive u Dobretićima i ne žive toliko loše. Prosječna plaća u ovom malom, zabačenom mjestu iznosi 1.091 marku, što je pet maraka manje nego u Sarajevu. 
Nije to tako što su Dobretići razvijeni. Nije to ni zbog toga što u Dobretićima ima fabrika i kompanija. 
Razlog je mnogo jednostavniji – većina onih koji u Dobretićima rade, plaću primaju iz budžeta Dobretića. Budžet, inače, iznosi nešto više od 750.000 KM i skoro cijeli odlazi na plaće. 
Primjer Dobretića možda najbolje pokazuje koliko su štetni i nepravedni glomazni državni aparat i administrativna usitnjenost Federacije.
Štetni su za onaj dio stanovništva Dobretića koji se uglavnom bavi uzgojem stoke i obradom zemlje. Za njih iz budžeta ne ostane ni marka. 
Jasno je da administrativna usitnjenost i razuđenost odgovaraju samo stranačkim pulenima, koji sebe i svoje lako uhljebe na općinske jasle. Ostatak neka ovce čuva. 
I teško je i zamisliti da će se takvo stanje promijeniti. Jer, bolje biti baja u svom selu nego posljednji u gradu...

Primjer Dobretića možda najbolje pokazuje koliko su štetni i nepravedni glomazni državni aparat i administrativna usitnjenost Federacije

Ostatak neka ovce čuva...

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u gostima je savladala Finsku (26:30) u trećem kolu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2020. te tako napravila veliki korak ka plasmanu na finalni turnir, koji će se odigrati u Austriji, Noveškoj i Švedskoj.&nbsp;&nbsp; Najbolji igrač utakmice bio je naš tridesetosmogodišnji Nikola Prce, koji je postigao 10 golova, ali i upisao nekoliko majstorskih asistencija za gol. Iako je već veteran, na najbolji način je predvodio “Zmajeve”, a iz igre je izlazio tek nakratko da se odmori i odmah se vraćao da pomogne saigračima. Ipak, naša reprezentacije u Finskoj je nastupila bez četiri (po)najbolja igrača - Vranješa, Tarabochije, Vegara i Karačića. 
Prce je u finskoj Vanti odigrao jubilarni, 100. nastup u dresu naše reprezentacije, koji je za beka poljskog Azotija bio maestralan.
- Čast je 100 puta nastupiti za svoju državu, sjajan je to osjećaj - istaknuo je Prce, koji je rođen 31. avgusta 1980. godine u Čapljini, gdje je i počeo igračku karijeru. 
Igrao je u Hrvatskoj, Španiji, Sloveniji, Austriji, Kataru, Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, ali je uvijek rado, i kad je bio povrijeđen, dolazio na reprezentativna okupljanja.

Prce je u finskoj Vanti odigrao jubilarni, 100. nastup u dresu naše reprezentacije i postigao deset golova

Prce: Veteran je na najbolji način predvodio “Zmajeve” do pobjede u finskoj

Maestralna partija za veliki jubilej

<a href="https://avaz.ba/tag/777/aljosa-campara"></a>Kako vrijeme odmiče, <a href="https://avaz.ba/tag/21238/vlada-kantona-sarajevo">Vlada Kantona Sarajevo</a> djeluje sve odlučnije i izgleda stabilnije. Stoga su iz Stranke demokratske akcije intenzivirani prilično jalovi pokušaji rušenja izvršne vlasti.&nbsp;&nbsp; Kadrovi Željka Komšića još uvijek glasno šute, mada je očigledno da se nakon intereždžijskog uskakanja u takozvani bošnjački politički vagon Demokratska fronta primakla izlaznim vratima lokomotive vladajuće „šestorke“. 
Očekujemo zato neki nebitan povod da se Komšić naljuti, a potom i principijelno priključi SDA partnerima u opoziciji. Ali, bez DF-a se može. I dobro je da je tako!
U vrijeme kad su smjenjivali nekadašnju SDP-ovu kantonalnu vladu sa premijerom Fikretom Musićem, sarajevski SDA-ovci dijelili su obilato, potkupljivali poslanike, korumpirali (ne)moralne horizontale. I tada su „deflije“ profitirale kroz ostvarene tantijeme. 
Ipak, neprevaziđeni simbol muljatorskog preslagivanja skupštinske većine bio je i ostao nepravedno zapostavljeni Esad ili Esed - ko će ga znati - Radeljaš. Za sluganstvo je nagr(a)đen vlasništvom nad zdravstvenim sistemom, tenderskim biznisom i sličnim milionskim marifetlucima. 
Nekidan su iz Mehmeda Spahe ponovo zaprijetili okupacijom kantonalne budžetske milijarde koju Bakir Izetbegović u karakterističnom naletu intelektualno zbunjujuće lucidnosti ima običaj feudalno prisvajati. 
Stranački (polu)likovi što se javno pozivaju na zakonitost, poštenje, sposobnost, društvenu odgovornost, odreda su vlasnici optužnica, krupni prestupnici, dokazani nasilnici. Sjetimo se, dakle, Asima Sarajlića, Semira Efendića, Huse Ćesira...
Negdje na kraju u zatišju, šansu vreba i višestruki funkcioner <a href="https://avaz.ba/tag/777/aljosa-campara">Aljoša Čampara</a>. Njegov navodni zadatak vrbovanje je poslanika. Međutim, ne ide mu baš hairli, jer osim Komšićevih te jednog Radeljaševog iz BOSS-a, na Čamparinom je spisku zafalilo iskrenih prelivoda. Džaba lova, džaba slova, uzalud pozicije i obećane funkcije. U potjeri za „radeljašima“ odmetnuti ministar policije morao bi upaliti rotacije.

Bez DF-a se može. I dobro je da je tako!

Ganja Aša „radeljaša“...

Ono što je uradio <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/44487/mirsad-ibric">Mirsad Ibrić</a>, osnivač prve privatne radiostanice u BiH, Radija M, rijetka je pojava danas u svijetu zasnovanom na interesu, onoj „đe sam tu ja“. Ponovo je okupio ljude koji za grad Sarajevo mnogo znače. I to onako od sebe. Za raju.&nbsp;Legendama FK Sarajevo uručio je u ime Radija M i „Lige humanih“ plakete za doprinos ovom klubu, ali i gradu i BiH. Okupili su se asovi iz dvije šampionske generacije iz onog vakta, a posebno je emotivno bilo uručenje članovima porodica onih koji više nisu s nama.
Bilo je to lijepo druženje, krenule su priče od Kulina bana do naših dana. Ljudima ne treba mnogo da budu sretni i ponosni, posebno asovima koji su, nažalost, već i zaboravljeni.&nbsp;&nbsp;A oni nisu samo uspješni sportisti nego i dobri ljudi, koji bi trebali biti primjer mladima. Kad bi se o njima više znalo, pričalo i pisalo. A da se ne zaborave, potrudio se Mirsad Ibrić.

Osnivač prve privatne radionice u BiH, Radija M, ne dozvoljava da se zaborave legende Sarajeva

Okupio legende

Naravno da brutalna zloupotreba djece u nacionalističke svrhe nije originalni balkanski proizvod, međutim, pojava je na ovim prostorima još uvijek poprilično živahna. Pogledajte samo najnoviju provokaciju sa nastupom takozvane reprezentacije Republike Srpske na nekakvom svjetskom fudbalskom prvenstvu za srednjoškolce, koje se ovih dana održava u Beogradu.&nbsp;&nbsp; Tamo je, dakle, u društvu dvadeset i tri međunarodno priznate države zaigrala i jedna nepostojeća selekcija, sa nepostojećim grbom na nepostojećem reprezentativnom dresu, ispod nepostojeće zastave, uz taktove nepostojeće državne himne pouzdano nepostojeće države.&nbsp;Jedan od kolovođa ovog političkog igrokaza, bivši odbojkaš i predsjednik Saveza za školski sport Srbije, javno se zakitio vlastitim zaslugama povodom drskog ugrožavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine. „Uspio sam se izboriti da učestvuju djeca iz Republike Srpske. Takmičenje s vršnjacima iz cijelog svijeta je velika stvar za njih“, pohvalio se nabrijani <a href="https://avaz.ba/tag/63936/zeljko-tanaskovic">Željko Tanasković</a>, prije nego će požderati zvrk topčiderskog bureka sa sirom. 
Premalo je nazvati skandaloznim izostanak adekvatne reakcije legalnih učesnika spornih sportskih igara na okolnosti širenja lažnih vijesti i falsificiranja nepobitnih činjenica u režiji beogradskih mutikaša. Stoga je Ministarstvo civilnih poslova BiH u protestnom pismu optužilo Ministarstvo omladine i sporta Republike Srbije za rušenje cjelovitosti i integriteta naše države. Nikakav odgovor nije uslijedio. 
Velikosrpski, niti (brendirano u Karađorđevu) velikohrvatski napadi na bosanskohercegovački ustavni poredak neće prestati pošto se ceremonijalno spusti zavjesa na beogradsko prvenstvo za zloupotrijebljenu djecu. Dušmani, naprosto, koriste svaku situaciju da nam dodatno zagorčaju život. I sve to pred očima stranih moćnika koji amaterski glume da ne vide šta se iz komšiluka i susjedstva paralelno servira. Diplomatsko stanje kroz gusto granje isto je k'o u proljeće devedesettreće.

Dušmani, naprosto, koriste svaku situaciju da nam dodatno zagorčaju život

Djeca su vojska najjača!

<a href="https://avaz.ba/tag/34252/milomir-kovacevic">Milomir Kovačević</a> Strašni, jedan od najpoznatijih fotoreportera u BiH, s pariskom adresom, dobio je na manifestaciji "Modul Memorije" priznanje za doprinos kulturi sjećanja, a tom prilikom prikazan je i film specijalno snimljen o njemu.&nbsp; 
To nije slučajno. Zaslužio je Strašni i mnogo više. Kad nečije slike obiđu svijet i podignu svijest o ratnim dešavanjima i stradanjima u Sarajevu, kad su one decenijama poslije svjedok jednog vremena i bit će zauvijek, čovjek iza tog objektiva i treba dobiti zasluženu nagradu.&nbsp;
Preselio se davno u Pariz, grad ljubavi, ali svoje Sarajevo nikad nije zaboravio. Kad god i gdje god može, Kovačević s bezgraničnom ljubavlju priča o BiH i rodnom gradu. Toliko izložbi mu je posvetio. 
Otvorio je i izložbu u galeriji „Zvono“ pod nazivom „I vozila ubijaju, zar ne“. Stare, limene, izrešetane kutije na ulicama grada. Kome bi do Strašnom palo na pamet da fotografira ulice i predmete dok ljudi stradaju. A znao je da će doći dan kad će ih pokazati i prikazati sav pakao Sarajlija.
<a href="https://avaz.ba/tag/34252/milomir-kovacevic">Milomir Kovačević</a> rođen je 1961. u Sarajevu. Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom fotoklubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama i kulturnim događanjima u Sarajevu.

Još u vrijeme opsade znao je da će doći dan kada će njegove fotografije prikazati sav pakao Sarajlija

Kovačević: Rodni grad nikad nije zaboravio

Strašni iza objektiva

Najveća ma(ha)na nesposobnih i neodlučnih jeste potiskivanje stvarnih problema, uz standardno neracionalno očekivanje kako će se stvari same namjestiti na pravo mjesto. Za takve ljude obično kažemo da kao nojevi zabijaju glavu u pijesak. Rukovodstvom Stranke demokratske akcije, dakle, dominira nojevski mentalitet!&nbsp; Višegodišnje smetnje u komunikaciji <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakira Izetbegovića</a> i <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/525/dragan-covic">Dragana Čovića</a> primarni su uzrok raspada vlasti na svim raspoloživim razinama. Zbog toga, razumljivo, država nezadrživo propada, međutim ne bi se reklo da su glavni krivci za hroničnu krizu naročito zabrinuti. No, vratimo se nojevima...
Jučer je u Mostaru otvoren 22. međunarodni sajam gospodarstva. Privatno sijelo nekolicine HDZ-ovih moćnika prvenstveno je politički, pa tek onda privredni događaj. Čović, naime, preko Sajma bilda vlastitu političku snagu, uz već tradicionalnu asistenciju Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Njih dvojica redovne su sajamske mušterije. Za razliku od, naprimjer, SDA.
Eto, ni ove godine niko se od stranačkih zvaničnika nije odazvao pozivu Dalfine Bošnjak. Izetbegović je navodno imao ranije preuzete obaveze. <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/10500/sefik-dzaferovic">Šefik Džaferović</a>&nbsp;(s)umorni je epizodista, koji po vlastito mišljenje svakako ide na Poljine. Denis Zvizdić tavori u očiglednom sukobu interesa između šefa izvršne i čelnika zakonodavne vlasti. Fadil Novalić visi u ofsajdu vlastitog biznisa i nefunkcionalne Federalne vlade... 
Uglavnom, niko se od SDA-ovih državnih i entitetskih rukovodilaca nije udostojio otputovati u najveći hercegovački grad. Što bi rekla internet omladina - strogi ignore!
A nakon što su dezerterski izbjegli preuzeti obaveze i odgovornosti, na koncu, uhvatiti se posla za koji su (pre)plaćeni, k'o da gledam da će SDA mudroseri sa sigurnih položaja u Mehmeda Spahe narednih dana propagandnim saopštenjima, kao, braniti ugroženu domovinu od eventualnih mostarskih nepogoda. 
Formalno, naopako totalno! Jer samo akcija državu spašava, gospodo nojevi! A vi samo ignorišite, lezite i pravite se mrtvi. Valjda nas oluja neće raznijeti...

Rukovodstvom Stranke demokratske akcije, dakle, dominira nojevski mentalitet!

Sajam taštine

Skoro cijelu sezonu <a href="https://sport.avaz.ba/tag/22385/bajern">Bajern</a> je gledao u leđa Borusiji i mnogi su tvrdili da će tim iz Dortmunda postati novi šampion Njemačke. U isto vrijeme, <a href="https://sport.avaz.ba/tag/26862/niko-kovac">Niko Kovač</a>, trener Bajerna, nalazio se pod paljbom kritika stručnjaka, bivših igrača, legendi kluba, koji su mu predviđali brz odlazak s klupe Bavaraca.&nbsp; Sve se, međutim, okrenulo. Bajern je sa 5:0 pregazio Borusiju i prestigao je na tabeli, ponovo zauzevši prvo mjesto. Nikini fudbaleri bili su maestralni, a njihovi najveći rivali djelovali su kao ekipa neznalica.
Bajern je Kovača doveo prošle godine, kao jednog od najperspektivnijih trenera u Njemačkoj. Činilo se odmah da je saradnja s Hasanom Salihamidžićem, sportskim direktorom, osuđena na uspjeh, ali je uslijedio period krize. Pričalo se da neki igrači bojkotiraju hrvatskog stručnjaka, dok je on čestim rotacijama tražio najbolju formulu.
Konačno je Bajern zaigrao kao preporođen upravo u finišu sezone. Šest kola prije kraja Bundeslige Bavarci su najbliži naslovu, sedmom uzastopnom, a Kovač sve bliži svojoj prvoj šampionskoj tituli u ulozi trenera. 
Porijeklom iz Livna, Niko Kovač rođen je 15. oktobra 1971. godine u Berlinu.

Šest kola prije kraja Bundeslige Bavarci najbliži naslovu

Preporodio Bajern

Jedna od najznačajnijih kulturno-historijskih adresa u Istanbulu jeste čuvena Aja Sofija. Znate već priču o tome kako su Osmanlije nekadašnju vizantijsku crkvu iz 6. stoljeća pretvorili u džamiju. Tokom sekularističke Ataturkove vladavine neobični sakralni objekat postaje muzej. Od 1985. godine pripada svjetskoj kulturnoj baštini, pod zaštitom UNESCO-a.&nbsp; &nbsp; Ipak, režim u Ankari prijeti ukidanjem prethodne odluke. „Aja Sofija se više neće zvati muzejom. Taj status bit će joj oduzet. Oni koji dođu u Aja Sofiju posjetit će džamiju“, nervozno najavljuje Erdogan. Vela havle, što bi rekli smireni Japanci...
I mi u Bosni i Hercegovini imamo primjer sličan istanbulskom. Eno, u kraljevskom gradu Jajcu prkosno propada ruina od nekadašnje crkve i bivše džamije. Poput Aja Sofije, trebalo bi da je pod zaštitom UNESCO-a. Zahvaljujući lokalnim glupostima, međutim, dovedena je u prilično jadno stanje. U crkvi Svete Marije krunisan je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Na tom mjestu pogubljen je od osmanlijskih okupatora, a crkva prenamijenjena u Sultan Sulejmanovu ili Fethija džamiju. 
Prije sto i kusur godina, austrougarski osvajači cijeli su prostor proglasili nultim spomenikom kulture. Tek 2003. jednako će postupiti i nadležna Državna komisija. Očigledno uzalud, jer nižerangirani političko-vjerski praznoglavci uporno se nisu u stanju dogovoriti o načinu raspolaganja zajedničkom, bosanskohercegovačkom kulturnom baštinom. 
Uobičajeno nacionalističko prepucavanje o tome je li starija koka ili jaj(c)e, idiotski sukobi oko posjedovanja grunta na crkvu, odnosno polaganja vlasničkih prava na džamiju, doveli su neprocjenjivi artefakt o srednjovjekovnom postojanju i kontinuitetu bosanske države do zapuštene ruševine koja nikome i ničemu ne služi. 
Nego, jesu li SDA i HDZ, to jest Katolička crkva i Islamska zajednica, konačno ustanovili kome pripada vodopad u Jajcu, budući da se Muzej AVNOJ-a odavno upisao među ateiste?&nbsp;&nbsp;

Prije sto i kusur godina, austrougarski osvajači cijeli prostor proglašavaju nultim spomenikom kulture...

Kapric crkva i inat džamija

Belgijski premijer Čarls Mišel (Charles Michel) mogao bi poslužiti kao primjer ostalim evropskih liderima.&nbsp;&nbsp; Belgija bi, naime, uskoro mogla zabraniti negiranje genocida u Srebrenici i Ruandi. Ako se to zaista desi, bio bi to potez za svaku pohvalu, a taj bi primjer trebale slijediti i ostale civilizirane države. 
Negiranje genocida, koji su historijske činjenice, konačno bi moralo postati krivično djelo širom svijeta, a oni koji čine ta djela morali bi biti kažnjeni bez obzira na to u kojoj državi žive. 
Mišel je rođen 21. decembra 1975. Sin je Luisa Mišela (Louis), koji je također bio ugledni belgijski političar. 
Čarls Mišel na funkciji šefa vlade je od 2014. godine i najmlađi je belgijski premijer od 1845. Prije preuzimanja dužnosti bio je lider liberalne stranke Reformistički pokret.

Belgija bi uskoro mogla zabraniti negiranje genocida

Svijetlo lice Evrope

Višestruki ulični performans nepoznatog autora u Livnu, sa zapaljenim svijećama, zvijezdom petokrakom i (polu)glavušama Dragana Čovića i Željka Komšića, lucidna je ilustracija permanentnog stanja očaja prouzrokovanog političkim sredstvima. 
Prije dvije godine, livanjski mladić Frano Krišto umalo je fasov'o robije jer se usudio lansirati kamenčić u dvorište kuće nedodirljive prezimenjakinje, poznate proračunske hanume Borjane. Očekivano, HDZ-ovka je Franinu bezazlenu reakciju podvela pod terorizam i ugrožavanje sigurnosti. Naknadnom istragom ustanovljene su tek lakše tjelesne ozljede jednoj od stotinjak gladiola stacioniranih u cvjetnom vrtu šefice Državnog parlamenta. 
U međuvremenu, Livno je postalo đuturumski grad. Suočeni s hroničnim kokuzlukom, mladi su zbrisali na četiri strane svijeta, bez ikakve želje da se vrate kući. Stoga je združeno ismijavanje Čovića i Komšića (koje će se sticajem slučajnih okolnosti ukazati dvadeset i četiri sata uoči zvaničnog pristupanja Demokratske fronte u nacionalistički savez SDA-SNSD-HDZ) potpuno razumljivo, opravdano i ljekovito! 
Postavlja se, dakle, pitanje je li zbilja moguće da vladajući kleptomani smatraju kako im priča nije provaljena, da još ima dovoljno naivnih budala koje će upecati na ublehaške parangale? Ne vjeruju valjda da narod ne zna za čiji (bankovni) račun decenijama prodaju maglu pod bubrege, dok u tišini kabinetske zavjetrine sklapaju neprincipijelne dogovore? Kao i u svakoj političkoj prevari, sukobe će efikasno prevazići podjelom osvojenog plijena, a posilne kadrove dislocirati u ministarske i direktorske fotelje, upravne i nadzorne odbore.
Upravo zato livanjski je performans nepoznatog autora neobično koristan za budućnost ove zemlje. Jer, dok se konačno kolektivno ne otrijeznimo i ne pomirimo s činjenicom da su Čović i Komšić isto lice politike, dotle ćemo biti pogodna moneta za frontalno potkusurivanje i taldžijsko rastaljivanje složne braće na budžetskim jaslama. Sve drugo providna je, šuplja, nacionalistička propaganda...

Ljekovito je združeno ismijavanje Čovića i Komšića!

Iz Livna, s ljubavlju...

Definitivno su pale maske u vezi s onim o čemu se u javnosti mjesecima špekulira – da je ulazak u vlast DF-a, pod dirigentskom palicom Bakira Izetbegovića, finale dogovora koji je između prvaka dviju partija postignut nedugo nakon parlamentarnih izbora. I da je sve ostalo što je DF u javni prostor plasirao – priča o Bh. bloku kao alternativnom nacionalističkom devastiranju zemlje, o SDA kao zlu koje je podjednako kancerogeno kao i HDZ i SNSD, o SDP-u kao lideru građanskog bloka kojega će u stopu pratiti i DF itd. – bila samo predstava za javnost kojom se željelo, koliko je više moguće, prikriti "deal" u koji se otpočetka ušlo.
Sve to vrijeme, međutim, nisam želio vjerovati da je takav scenarij moguć. Bilo mi je, istina, jasno da su Komšićevi lešinari, koji s ideologijom imaju veze koliko i Marko Kraljević s televizijom, a s ciljem da se sljedeće četiri godine uhljebe, spremni na sve. Ali, ni na kraj mi pameti da bi takvom scenariju sklon mogao biti i čovjek kojemu sam i osobno beskrajno vjerovao. I podržavao ga sve ove godine, uprkos čak i srljanjima koja su se sve teže dala i opravdavati i prikrivati. Stoga sam o takvoj mogućnosti – iako sam drugačije informacije dobivao čak i iz najužih Komšićevih krugova – uvijek govorio kao tek teorijskoj mogućnosti koja je u realnom životu gotovo pa isključena.
Ispostavilo se, međutim, da nisam bio u pravu. I da sam sve ovo vrijeme, više od pet godina, i pogrešnom vjerovao, i za pogrešnog lobirao i na pogrešnog se, rekao bi narod, kladio. Znam da bih zbog ovoga mogao postati meta i Komšićevih „intelektualnih jastrebova“ – i da bi mi se moglo tovariti koješta kako bi se i sudove koje izričem kompromitiralo. I ne bi to bio prvi put. Takvu sudbinu sam doživio i prije sedam-osam godina zbog kritičkog stava prema onom što je tada činio bivši lider SDP-a. No, kako pažnju na lajanje „stranačke paščadi“ nisam obraćao tada, uznemiriti me neće ni ono kojem bi mogao biti izložen danas – posebice bude li dolazilo od političkih kameleona koji su u samo posljednjih pet-šest godina uspjeli prevaliti put od ortodoksnih komunista do etnonacionalističkih podrepaša. Uostalom, njih nikada ni nisam podržavao niti im se, jer su mi potpuno nevažni, obraćam i u ovom momentu.
Ali, s Komšićevom dosljednošću, priznajem, imam problem. Jer, njemu sam vjerovao. A ono što čini posljednjih nekoliko mjeseca, možda i duže, definitivno svjedoči da baš i nije osoba koju se može držati za riječ. Ovih su mu dana, uostalom, i novinari o sto tresnuli „bisere“ kojima je, i prije i nakon posljednjih izbora svoje birače, i opću javnost obmanjivao. Podsjetiše ga, recimo, na izjave pune kritičnosti prema najnovijem mu političkom nalogodavcu – a govorio je da je SDA stranka u koju se ljudi prijavljuju isključivo kako bi dobili posao i tendere, da bi, kad vidi šta ona radi, ponekad najradije popio otrov itd. Podsjetiše ga, potom, na neposredne poslijeizborne izjave kako DF-u ni na kraj pameti nije ulazak u vlast jer nije dobio dovoljno povjerenje birača da bi u tom procesu mogao sudjelovati – i jer bi ulazak u njega značio „izrugivanje demokratiji“. Podsjetiše ga, na koncu, i na izjave o lojalnosti Bh. bloku – da sigurno neće povlačiti poteze bez dogovora s partnerima u njemu, da će poštovati opredjeljenje Bh. bloka da bude oporba i da je najvažnije da se on sačuva, do lokalnih izbora eventualno i proširi, i tko zna što još sve ne.
A onda je, koliko preko noći, doživio neku vrstu „prosvjetljenja“. I shvatio da oporbenoj „hladovini“ treba pretpostaviti „borbu“ za državu koja podrazumijeva prvo pregovore sa „svim parlamentarnim strankama“ o formiranju vlasti na razini Federacije i države. Apostrofiram ovo „sa svim parlamentarnim strankama“, jer ga je pratilo i obrazloženje kako to od njega, Komšića, i od partije kojoj je na čelu traže njihovi birači – i to zbog predstojeće izmjene Izbornog zakona, evropskih i NATO integracija, usvajanja Akcionog plana za članstvo BiH u ovoj asocijaciji i sve u tom duhu.
Ispostavilo se, međutim, da se pregovaralo samo s jednom od njih. Sa SDA. I da druge, HDZ i SNSD, s kojima se nikada ni nije kanilo pregovarati, ne zanima ni on ni njegova partija – a ni zahtjevi koje je postavio kao uvjet svoga sudjelovanja u vlasti. Naprotiv, i Čović i Dodik su u više navrata ponovili jedno te isto – da je za njih partner u dogovorima Izetbegović, da su jedino s njim i spremni razgovarati, te da je njegova stvar s kim će dijeliti bošnjačku kvotu u etničkoj raspodjeli vlasti na jednake dijelove.
Pristajanje, pak, na razgovore sa samo jednom etnonacionalističkom grupacijom, i ispostavljanje uvjeta svoga sudjelovanja u vlasti samo njoj, svjedoči da se dogodio zaokret u programskoj orijentaciji DF-a. Da se on, mogu njegovi šefovi zboriti što im volja, odrekao svoje građanske orijentacije – o lijevoj političkoj ideji da se i ne govori – da se svrstao u bošnjački politički blok i pristao biti dio bošnjačke političke kvote u raspodjeli vlasti.
Uostalom, nakon potpisivanja međustranačkog dogovora, to je do znanja dao i prvi esdeaovac, predstavljajući DF javnosti kao dio bošnjačko-bosanske koalicije. Ali to nije sve. Razgovori u trokutu Izetbegović - Dodik - Čović se, ako dobro razumjeh, nastavljaju i ovaj tjedan. A gdje je Komšić? Nema ga! Ako na takve razgovore Izetbegović ipak odlazi, to – zaludu mu priča o DF-u kao četvrtom, građanskom stupu u konstituciji vlasti – ne znači ništa drugo do njegovo pristajanje na nepriznavanje DF-a i Komšića kao zasebnog partnera. I na njihov tretman kao dijela bošnjačke političke kvote – po istom principu kao što u Hrvatskoj sudjeluju stranke HNS ili kao što u RS, uz SNSD, participiraju Đokićevi „socijalisti“ i Pavićev DNS.
Komšić i njegovi, nakon potpisa međustranačkog sporazuma sa SDA, pokušavaju narodu „pojasniti“ kako „skidanje gaća“ pred Izetbegovićem ne znači i izdaju ideje s kojom im se DF prije pet godina ponudio. I da su prigovori te vrste, otkud god dolazili, ravni vokabularu Čovića i Ljubića o DF-u kao bošnjačkoj partiji. Što ona, k'o biva, ni po čemu nije. Jer, pojašnjava jedan od Komšićevih dopredsjednika, njezin predsjednik je Hrvat, njezin potpredsjednik Federacije je Srbin, mnogi njezini zastupnici su ne-Bošnjaci i sve u tom duhu.
Kako sirotog potpredsjednika uvjeriti da ta vrsta floskula ne pije vode? Jer, isto bi za sebe mogla tvrditi i SDA. Ne oskudijeva ni ona svojim ne-Bošnjacima. Uostalom, takav joj je i predsjednik Glavnog odbora. Na isto bi se, potom, mogao referirati i HDZ, koji redovito ima ministre i zastupnike iz reda ne-Hrvata. Na koncu, ako bi to bio kriterij, SNSD je jedna od prepoznaljivijih multinacionalnih partija.
Ali zato, ono što, i Komšić i ostali koji mu u političkom sunovratu asistiraju, učiniše zbog želje za vlašću – ili vraćanja nekakva duga, nečeg trećeg svejedno – sve uvjerljivije podupire teze, i to ne samo iz HDZ-a i članica njegove parapolitičke družine, kako je on drugi bošnjački član Predsjedništva. Jer, ovim svrstavanjem – čak i za mene koji sam za njega glasovao i pozivao sve koji mi vjeruju da učine što i ja – on takvu poruku i sam šalje.
Vodu im, na njihovu žalost, ne pije ni demagogija kako im nije do vlasti nego do BiH, da oni, za razliku od drugih, SDP-a naročito, između partije i države biraju državu, da su sporazum, kojeg su potpisali sa SDA, i ciljevi u njega ugrađeni garancija tome, da ne nabrajam. Jer, ta vrsta „argumentacije“ je, zapravo, „mlaćenje prazne slame“, i sve s ciljem da bi opravdali ono što se opravdati nikako ne može.
Uostalom, što je to u famoznom sporazumu, koji DF potpisa, vrijedno pažnje? Koji principi? Onih osam, s kojima se javnost šamara? Smiješno? Zar se ništa uvjerljivije nema? Jer, ti su im „principi“ teški koliko i lanjski snijeg. Za njih se, ako ništa, da bi imali ikakva smisla, mora osigurati društveni konsenzus – za koji se, usput, DF, i to podjednako efikasno kao iz vlasti, mogla boriti i iz oporbenih klupa. Ali, toga konsenzusa nema. Jer, u trokutu Izetbegović - Čović - Dodik, koji čine parlamentarnu većinu i bez DF-a, konsenzus je izgrađen na potpuno drugim, principima čijem oblikovanju Komšić i njegovi nisu mogli ni prismrditi.
S druge strane, principe koje je DF potpisao sa SDA, dvojac Dodik - Čović doživljava kao prvotravanjsku šalu. I poručuje i jednima i drugima da sporazuma u vezi s njima, ni danas ni u budućnosti neće biti. Što se MAP-a tiče, pojasni im i ovih dana lider SNSD-a, „zaludu vam trud svirači“. Jer, zeleno svijetlo za njega neće ugledati. Slična je poruka i prvog čovjeka HDZ-a. Ne prođe li njegov duh Izbornog zakona, nema ni nove vlasti u Federaciji.
Ako je tako, koji je onda onda smisao osam principa iz sporazuma sa SDA? U DF-u kažu, obrana države? Smijurija! Barem da budu pošteni – i da priznaju kako je sve to bacanje prašine u oči narodu da je urađeno nešto što otvara prostor nadi. I da je istina puno prizemnija. Da je sporazum sa SDA pristajanje DF-a na etnonacionalno svrstavanje kojim se dodatno zakiva logika međunacionalnih podjela i nanovo legitimiraju etnički torovi, a time i još čvršćom čini faktička podjela zemlje. Jer u tome, kako bi u dobro plaćene fotelje uletjela šačica, prije svega sarajevskih hohštaplera – a ne u brizi za državu – čitava istina doista i jeste.
Uostalom, nećemo dugo trebati čekati kad će ova farsa biti i definitivno zaokružena. Sporazum se, recimo, odnosi samo na razinu države i Federacije. No, koalicijski odnosi dviju partija su, živi bili pa vidjeli, najskorija budućnost i kantona. U Goraždu je, čitam, to već završena priča. Iz vlasti su istisnuti SDP i Naša stranka, članice Bh. bloka u kojeg se Željko toliko kune, u vlasti su SDA i njegov DF. A isto ili slično, uvjeren sam, čeka i druge.
Još samo da nam, nakon svega, Komšić i društvo sarajevskih mahalaša kojima se okružio, objasne kako im namjera nije ni slabiti, ni razbijati Bh. blok. Kako, naprotiv, u njemu ostaju, i nastavljaju ga graditi usprkos izjavama da su se sami isključili. Jer, k'o biva, nisu. Koje li ironije – i ismijavanja s elementarnom inteligencijom čak i ispodprosječnih.

&nbsp;

Bilo mi je, istina, jasno da su Komšićevi lešinari, koji s ideologijom imaju veze koliko i Marko Kraljević s televizijom

Kukić: Pogrešnom vjerovao i godinama za pogrešnog lobirao

Fudbalski klub Sarajevo u subotu je ostvario najveću gostujuću pobjedu u historiji vječitih derbija na Grbavici (3:0), a jedan od najzaslužnijih za veliki korak prema tituli prvaka sigurno je šef stručnog štaba Husref Musemić. Bordo tim se 17. pobjedom u 25 mečeva, uz pet remija i tri poraza, vratio na pobjednički kolosijek koji vodi do šeste titule prvaka. 
Musemić je još jednom potvrdio da odlično radi svoj posao te da je respektabilan fudbalski stručnjak koji je prerastao bh. fudbalske okvire. S obzirom na to da mu na kraju ove sezone istječe ugovor sa FK Sarajevo, sada je na potezu “koševska vlada“, s agilnom direktoricom Sabrinom Buljubašić na čelu... 
Husref Musemić rođen je 4. jula 1961. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je i napravio prve fudbalske korake. Karijeru je počeo u Radniku iz Bijeljine, a od 1979. do 1985. nosio je bordo-bijeli dres i osvojio titulu sa Sarajevom (sezona 1984/85).&nbsp;
Ljeta 1985., kao najbolji strijelac Prve lige bivše Jugoslavije, prešao je u Crvenu zvezdu, gdje se zadržao do 1989. U karijeri je još igrao za škotski Harts i Tvente (Holandija). Kao šef stručnog štaba Sarajeva osvojio je Kup BiH (2005.) i Premijer ligu BiH (2007.).&nbsp;

Musemić: Ugovor s bordo timom ima do kraja sezone

Trener za trofeje

April je u Sarajevu čudan. Nemiran, sjetan, tužan.&nbsp; &nbsp; Čak i onda kad smo 6. aprila slavili Dan grada, rođendan, kako smo kao djeca zvali dan kada su 1945. partizani oslobodili Sarajevo od četverogodišnje okupacije. Naši junaci tada su bili Valter i drugi heroji, po kojima su se zvali škole, ulice i trgovi. Naša budućnost oblikovala se prema imenu mosta „Bratstvo – jedinstvo“ na Grbavici. Naše iluzije bit će naglo prekinute 6. aprila 1992. godine.
U udžbenicima piše da je tada počela najduža opsada u povijesti modernog ratovanja. Trajala je 1.425 dana, ubijeno je više od 11.000 ljudi, među njima 1.600 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno. Samo preživjeli znaju koliko se boli, tuge, suza i krvi slilo u te šture brojke.
Zato je 6. april za Sarajevo izuzetan datum. Tada preispitujemo sebe, vagamo jesu li vrijednosti antifašizma i danas jednako važne kao i prije 1992., podsjećamo kako i danas imamo dužnost prema svim žrtvama i herojima, provjeravamo znači li nam borba za ravnopravnost i poštivanje drugoga i drugačijega danas jednako kao i jučer. 
Zato se upravo 6. aprila snažnije nego inače moramo podsjetiti na možda i najvrednije u Sarajevu, otvorenost, kozmopolitizam, multietničnost, toleranciju, te biti ponosni, ma koliko patetično bilo, na „zvona s katedrale i pravoslavne crkve i ezan s munara“.
Zato 6. aprila trebamo podsjetiti da su oduvijek u Sarajevu živjeli i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i ostali i svima je Sarajevo bilo njihovo. 
Zato 6. aprila treba ponoviti - Sarajevo je glavni grad ne samo Sarajlijama nego i cijeloj Bosni i Hercegovini. To treba biti najbolji poklon svih nas našem gradu. Da nikome Sarajevo ne bude tijesno.

6. april

Brus Dikinson (Bruce Dickinson), frontmen legendarnog britanskog hevi metal benda „Iron Maiden“, zvanično je postao počasni građanin Sarajeva.
Ovo priznanje uručeno mu je jučer u Vijećnici, Brus je iz Londona došao samo da ga preuzme. U bh. prijestonicu stigao je preksinoć, a ostao je manje od 24 sata. Sam, bez svite, bez osiguranja, bez velike pompe, vrhunski muzičar još je jednom pokazao svoju veličinu. 
I ovog puta dokazao da je čovjek od riječi. Ispunio je i ono obećanje 1994. godine, kada je došao u opkoljeni grad, dok su granate sa svih strana padale i ubijale nevine građane. Ni sam godinama nije bio svjestan šta je tada uradio za jedan mali, a veliki grad i njegove stanovnike. Ali, Sarajlije jesu. O tom iskustvu čak je pisao i u svojoj autobiografskoj knjizi „What Does This Button Do?“.
Ne treba zaboraviti ni da je prije nekoliko godina ispunio obećanje da će doći za potrebe snimanja dokumentarca „Scream for Me Sarajevo“, reditelja Tarika Hodžića i autora Jasenka Pašića. Nije mu bilo teško, a oporavljao se od borbe s rakom grla. A dao je, nezvanično, riječ da će se opet najesen vratiti. 
Brus Dikinson rođen je 7. avgusta 1958. godine u Vorksopu u Velikoj Britaniji. „Iron Maidenu“ pridružio se 1981. Ima troje djece, dva sina i kćerku.

Frontmen „Iron Maidena“ zvanično postao počasni građanin Sarajeva

Dikinson: Još jednom pokazao svoju veličinu

Ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik

Ostatak neka ovce čuva...

Maestralna partija za veliki jubilej

Ganja Aša „radeljaša“...

Okupio legende

Djeca su vojska najjača!

Strašni iza objektiva

Sajam taštine

Preporodio Bajern

Kapric crkva i inat džamija

Svijetlo lice Evrope

Iz Livna, s ljubavlju...

Kukić: Pogrešnom vjerovao i godinama za pogrešnog lobirao

Trener za trofeje

6. april

Čovjek od riječi

Kolumne

Ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik

Ostatak neka ovce čuva...

Maestralna partija za veliki jubilej

Ganja Aša „radeljaša“...

Okupio legende

Djeca su vojska najjača!

Strašni iza objektiva

Sajam taštine

Preporodio Bajern

Kapric crkva i inat džamija

Svijetlo lice Evrope

Iz Livna, s ljubavlju...

Kukić: Pogrešnom vjerovao i godinama za pogrešnog lobirao

Trener za trofeje

6. april

Čovjek od riječi