Nakon stravičnog terorističkog napada na <a href="https://avaz.ba/tag/2172/novi-zeland">Novom Zelandu</a>, gdje je pomahnitali i mržnjom prema muslimanima zadojeni manijak izvršio pokolj u džamijama, te slanja Karadžića na doživotnu robiju zbog protjerivanja svega što nije srpsko, a uglavnom je muslimansko, ponovo su se otvorile rasprave o međureligijskim odnosima, na samo u BiH nego i u svijetu.&nbsp; Odnos između islama i kršćanstva u posljednjih 14 stoljeća možda je najbolje i najkraće opisao fra Ivo Marković. U suštini, Marković kaže da je nepoznavanje i nerazumijevanje dovelo do straha, a onda i do traumatičnih događaja. 
Ali, iz svega fra Ivo vidi šansu za BiH. U zemlji u kojoj tri glavne svjetske religije žive skupa, bliže nego igdje drugo u svijetu, ne bi trebalo biti nepoznanica niti straha od drugačijega, jer to drugačije je komšija, pa često i rod. Time ga morate poštovati.
Upravo tu fra Ivo vidi šansu da promjena, odnosno liječenje traumatičnih iskustava islama i kršćanstva krenu iz Bosne i Hercegovine, tamo gdje je ono drugačije najbliže.
Time bi se, smatra bosanski franjevac, konačno zaustavili ratovi i masakri nastali iz čiste gluposti.

Odnos između islama i kršćanstva u posljednjih 14 stoljeća možda je najbolje i najkraće opisao fra Ivo Marković

Poštovati drugačije

Negiranje pravomoćne presude Radovanu Karadžiću tragična je dehumanizacija politike. Upravo u tom pravcu kreću se reakcije stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci. 
Ne postoje suštinske razlike između komentara ucviljene Sonje Karadžić i naopakih stavova šefa PDP-a Branislava Borenovića. Hašku presudu podjednako osuđuju notorni Milorad Dodik i sumorni Nedeljko Čubrilović. Čak je i muškobanjasta Željka Cvijanović vaspostavila punu retoričku saglasnost sa sitnom opozicionom buranijom... 
Objektivno, u cijeloj toj nevolji najdosljednije stoji SDS, koji se osnivača nikad odrekao nije! Višestruko je, naime, dokazano kako je sve ove godine Karadžić bio i počasni lider i duhovni guru i klinac i palac dotične političke formacije. Zločinačke tekovine doživotnog robijaša duboko su ukorijenjene u platformu djelovanja stranke kojom paralelno komanduju gatački guslar Vukota Govedarica i sarajevsko-romanijska klika očajnika predvođena Cickom Bjelicom. 
Gdje su, pitam se, ovih dana nestali omiljeni ministri nesumnjivo dobronamjernih, ali beznadežno izmanipuliranih i naivnih insana? Ušutio se borac protiv korupcije i drugih oblika kriminala, drot iz bukvara, Dragan Mektić, dakle. Glasno je zanijemio Mirko Šarović, ratni Karadžićev potrčko na okupiranom teritoriju od Grbavice do Lukavice. Ne oglašavaju se, čekaju da nezgodnu temu, što bi Bregović rek'o, prekriju ruzmarin, snjegovi i šaš. A potom će, jelte, ponovo prionuti na posao, uvaljivati demagogiju pod bubrege i sazivati konferencije za reklamiranje. 
„Znati o genocidu je strašno, ne znati je još strašnije. Moramo imati nadu da će državni režimi i institucije prestati da poriču. Stvaranje svijesti o genocidu je pitanje očuvanja ljudske supstance“, konstatirala je nakon Karadžićeve presude sociologinja i istraživačica genocida Janja Beč Neumann. I zato je nemoguće izgraditi demokratsko bh. društvo ukoliko se prethodno ne usvoji činjenica da je današnja Republika Srpska direktna posljedica masovnih zločina. Problem i jeste u tome što idioti to ne prihvataju!

Objektivno, u cijeloj toj nevolji najdosljednije stoji SDS, koji se osnivača nikad nije odrekao

Da se ne lažemo, svi su isti!

Renomirana bosanskohercegovačko-američka umjetnica Edina Selesković otvorila je u petak, 22. marta, u glavnom gradu Italije izložbu „Misli sloboda“. Nakon ogromnog uspjeha prvog italijanskog izdanja, engleski sajam “Artrooms Fairs” održava se u Rimu u hotelu „The Church Village“.&nbsp;&nbsp; Ovo je jedini sajam u svijetu koji nudi besplatne izložbene prostore za skoro 100 umjetnika odabranih među hiljadama kandidata iz čak 65 zemalja svijeta. Ove godine Edina Selesković iz BiH našla se među njih 100 s instalacijom „Misli sloboda - Think freedom“. 
Danas je, s punim pravom, smatraju jednom od najpoznatijih savremenih umjetnica u BiH. Plijeni pažnju svjetske javnosti, a, između ostalog, nalazi se i na spisku 1.000 slikarki iz Amerike koji je objavio Nacionalni muzej žena u umjetnosti iz Vašingtona.
Diplomirala je na poznatoj likovnoj akademiji „Corcoran School of Art“, na odsjeku skulpture. Njeni radovi bili su izloženi na brojnim samostalnim i grupnim izložbama širom SAD, u Evropi, Aziji... I, naravno, u BiH.
Iz Tuzle u SAD odvela ju je srednjoškolska razmjena učenika 1991. godine.

Otvorila izložbu „Misli sloboda“ u Rimu

Selesković: Na spisku 1.000 slikarki iz Amerike

U top 100 umjetnika

Takmičari Specijalne olimpijade BiH vratili su se s posljednjeg takmičenja s najviše osvojenih medalja i najboljim rezultatima u historiji. Takmičenje u Abu Dabiju za sve njih bilo je nezaboravno, a ponos i sreća ispred stadiona Tušanj prilikom svečanog dočeka oslikavali su emocije koje su ih pratile.&nbsp; Deset godina na čelu projekta Specijalne olimpijade nalazi se naša proslavljena atletičarka i olimpijka Kada Delić-Selimović. Svi koji je poznaju znaju kako Delić-Selimović uvijek zasuče rukave i posebno vrijedno radi s djecom. 
Gotovo je nemoguće zamisliti šta bi bilo s atletikom u Tuzli da nije ove vrijedne žene, koja svoje znanje i entuzijazam nesebično prenosi na druge. 
I ovoga puta potvrdila je svoju cjeloživotnu posvećenost „kraljici sportova“. Satisfakcija joj je, ističe, radost djece nakon osvojenih medalja, a pogotovo takmičara Specijalne olimpijade koji su se u domovinu vratili s deset odličja. 
Delić-Selimović rođena je 10. jula 1965. godine. U dva navrata branila je nacionalne boje BiH na olimpijadama 1992. godine u Barceloni i 1996. u Atlanti. Direktorica je Specijalne olimpijade BiH i Atletskog kluba Sloboda Tehnograd Tuzla.&nbsp;

Delić: Cjeloživotna posvećenost atletici

Atletska kraljica

Da je dogorjelo do noktiju svjedoči i dramatični apel generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonija Gutereša (Antonio Guterres), koji je prošlog petka u najvećoj džamiji u Njujorku pozvao svijet od Novog Zelanda do Amerike da se suprotstavi islamofobiji s istom ozbiljnošću kao što se suprotstavlja i antisemitizmu.&nbsp;&nbsp; Gutereš je upozorio i da je neprihvatljiva medijska diskriminacija po kojoj se mnogo manje pažnje posvećuje stradanju muslimana, posebno od ruke bijelih (porijeklom) “evropskih” ultradesničara i neprihvatljivoj propagandi koja hrani njihovo fatalno “misionarstvo”. Pred nama je, dakle, nova borba za globalnu toleranciju i razumijevanje zajedničke civilizacije, ali u sasvim lokalnim okvirima! 
Otuda Balkan, a Bosna i Hercegovina posebno, ostaju jedne od glavnih arena gdje treba postići to izbavljenje. Upravo zbog ljudskog patosa koji se tu dogodio u toku udruženog genocidnog poduhvata kome su kumovali mnogi i znani beogradski krugovi, a Miloševićeva, Karadžićeva i Mladićeva (nekad) vojna sila to realizirala koliko im se dopustilo. 
No, porazno je što taj arogantni zločinački narativ prisutan ponegdje još i danas, nažalost s dodatnim primjesama izgleda nepresušne mržnje i neskrivene islamofobije.
Od Šešeljevog prizivanja “smrtne kazne” (?!) za sve one (znači za mnogo više od desetine hiljada nas) koji tvrde da se u Srebrenici dogodio genocid, preko Dodikovog nekažnjenog uspoređivanja ezana s bosanskih džamija s “arlaukanjem”, pa sve do imenovanja studentskog doma na Palama po ratnom zločincu Radovanu Karadžiću – sve je to opasni “poziv” onima poput teroriste s Novog Zelanda na čijim su puškama ispisana imena srpskih boraca “za slobodu” i ubijanje muslimana. 
Tako je fenomen koji bismo simbolično mogli nazvati “globalni Karadžić” prešao granice Balkana, pa danas predstavlja opasnost po cijeli svijet. A to je neprihvatljivo stanje, pa se na domaćem terenu, kao izvorištu takvih aspiracija, i u skladu s apelom čelnika UN-a mora krenuti s pravnim sankcioniranjem negiranja genocida - protiv prizivanja mržnje i okupljanja oko fašističkih ideja nacionalne ekskluzivnosti. 
U BiH valja konačno realizirati tu ideju o zakonu protiv opasnog historijskog revizionizma, očito ne više samo radi Bosanaca. Treba se ugledati na zapadnoevropsko zakonodavstvo, gdje se za veličanje nacističkih zločinaca i njihovih ideja odavno ide u strogi zatvor.

Islamofobija

Svaka akcija proizvodi reakciju, pojednostavljeno kaže 3. Njutnov zakon fizike. Evo nekoliko naučno dokazanih primjera.&nbsp; 
AKCIJA: Namah po ulasku u Predsjedništvo države, Bosanac Dodik pravi nezapamćeno glup igrokaz oko zastave. Nesvjestan važnosti koje nose njegove izgovorene riječi, godinama već precizno iskazuje mržnju prema državi Bosni i Hercegovini i zastavi koja je simbolizira.

REAKCIJA: Krezavi nasilnik Renato Marjanović u Prijedoru se iživljava na povratniku Azrinu Hodžiću zato što je na svom kamionu imao državnu zastavu. Povodom toga događaja Dodik, koga glupavi Renato eksplicitno spominje, se nije ni oglasio, a kamoli da ga je osudio. To se ne može tumačiti drugačije nego da Bosanac Dodik iskreno podržava Renatovu akciju i poziva istomišljenike da nastave djelovanje u tom smjeru.

Kada pobijedi Turska, ulice Sarajeva preplave budale 

AKCIJA: Bakirbeg Izetbegović lupa nezapamćene gluposti o ostavljanju Bosne u amanet Turskoj i kako je ta zemlja faktički majka u Bošnjaka.

REAKCIJA: Kada god pobijedi turska reprezentacija, ulice Sarajeva preplave budale proslavljajući s turskim zastavama. Dok se ispred BBI centra dešavao protest protiv Erdoana, divljak, na YouTubeu poznat kao „hu iz ju“, agresivno napada jednog demonstranta. Demonstrant je zaogrnut zastavom Bosne i Hercegovine, a divljak ga napada jer obožava Tursku, svoju drugu domovinu, protiv koje se ne smije ništa loše govoriti. 

Bakirbeže, Bakirbeže, šta da se radi s tobom?

AKCIJA: Doktorica ekonomskih, a ne medicinskih, nauka Sabina Silajdžić prije više godina predvodi pokret koji motiviše roditelje da ne vakcinišu djecu. Časopisi joj daju naslovne stranice, malo-malo evo doktorice na TV ekranima kako iznosi svoje bogato, na internetu stečeno, znanje i dokaze kako se vakcinacijom vrše eksperimenti na našoj djeci, kako su vakcine nezdrave, kako su hemijski otpad, kako izazivaju niz raznih boleščina, kako ovo, kako ono… 

Pametnjakovići koji su pročitali deset stranica s interneta

Ovim njenim prosvjetiteljskim naporima pridružila se i grupa javnih ličnosti, sve pametnjakovići koji su o ovoj temi pročitali deset stranica interneta pa su uobrazili da su infektolozi: Faruk Čaluk, Dalal Midhat, Alma Ferović-Fazlić…

REAKCIJA: Epidemija morbila. Stotine djece bolesno, mnogima su životi ugroženi, a jedna sedmomjesečna beba je umrla. Umrla je beba koja nije imala priliku da se vakciniše, ubila ju je epidemija koju su uzrokovale nove generacije nevakcinisane školske djece. 

Ne znam da li, ali moguće je da je i neko od šestero Sabinine nevakcinisane djece učestvovalo u lancu širenja za ovu bebu smrtonosnog virusa. Sabina, Faruk, Dalal i Alma bi trebali zadužiti po lopatu i bar iskopati grob za ovu nesretnu bebu. Sram ih bilo!

AKCIJA: Čelnik SDA, tada član Predsjedništva države, Bakirbeg Izetbegović pokreće pred Ustavnim sudom inicijativu za ukidanje 9. januara. Dan Republike Srpske ne može biti dan svih njenih građana.

REAKCIJA: 9. januar, praznik koji do tada jedva da iko i primjećuje, postaje najvažnija manifestacija u Republici Srpskoj, a po broju učesnika i po medijskoj zastupljenosti vjerovatno najveća i u čitavoj državi.

AKCIJA: Plenkovićeva hrvatska vlada tvrdi da je pozdrav „za dom spremni“ vezan i uz Domovinski rat, te se povremeno može dopustiti njegovo korištenje, a što je preporuka vladina Vijeća za suočavanje s prošlošću. Skinimo rukavice i recimo jasno, ustaški pozdrav je legaliziran, a samim time ustaški zločini relativizirani.

REAKCIJA: Dok su uživali na splitskom suncu ispijajući kapučino, trojicu vaterpolista Zvezde metalnim toljagama huligani tuku, maltretiraju i bacaju u more. Kao da to nije bilo dovoljno, učesnici karnevala u Kaštel Sućurcu kod Splita svojim maškarama ismijavaju i relativiziraju cijeli događaj. Kukala im majka, kako su glupi!

Vlast u RS godinama veliča osuđene ratne zločince

AKCIJA: Vlast u Republici Srpskoj u kontinuiranoj akciji godinama odlikuje i veliča u Hagu osuđene i optužene ratne zločince. Gotovo svi su dobili neko od odlikovanja, a 2016. godine Narodna skupština Republike Srpske najveće odlikovanje dodjeljuje govnetu od čovjeka Radovanu Karadžiću, tom heroju koji se godinama sakrivao po budžacima. Nedugo za tim, u funkciji predsjednika entiteta Bosanac Dodik lično, na Palama, otkriva ploču na studentskom domu: „Studentski dom dr. Radovan Karadžić“. 

REAKCIJA: Uz zvuke pjesme, koja veliča djelo Radovana Karadžića, puštajući je kao morbidnu podlogu za svoj videoprijenos masakra, Brenton Tarant (Tarrant) je uradio masakr u dvije novozelandske džamije. Pjesma ide ovako: „Karadžiću vodi Srbe svoje, nek' se vidi nikog se ne boje. Iz Krajine krenuli su vuci, čuvajte se ustaše i Turci.“ 

Dodjeljivati medalje i ordenje Karadžiću je sjajan način da se motivišu budale kao što je Brenton Tarant koji je u svom manifestu jasno naglasio kako je njegovo djelo motivisano srpskim nacionalizmom. 
 
Tako to biva. 

Za kraj, evo jedno predviđanje akcije-reakcije iz budućnosti.

AKCIJA: DF ulazi u koaliciju sa SDA

REAKCIJA: Naredni izbori - popušili su.

Dodjeljivati medalje i ordenje Karadžiću je sjajan način da se motivišu budale kao što je Brenton Tarant koji je u svom manifestu jasno naglasio kako je njegovo djelo motivisano srpskim nacionalizmom

Kakva je veza Dodika i masakra na Novom Zelandu

Tog devetnaestog dana marta ona je krenula da pređe most i vidi može li naći nešto što bi njenim tetkama bilo bitno za jedno sjećanje na život koji je izgubljen prije četiri godine, tamo samo malo dalje od mosta.&nbsp;&nbsp; 
Suada i Mersa su živjele na Grbavici. Sestre. Obje veoma uspješne poslovne žene dobile su stanove u istom ulazu i živjele svoje srećne živote sa svojim obiteljima. Onda se desilo ono čega su se mnogi pribojavali. Prvo su postavljene neke čudne barikade nasred grada, a onda je most, samo jedan most, počeo da dijeli jedan grad na dva. 

Niko ni za koga nije znao

Njihova zgrada tek koji metar od mosta. Vrbanja most se zove. Zagrebačka ulica, nekad poznata po restoranima i dobroj hrani, postala je ulica nekog drugog grada, a njih dvije zatočenice u svojim stanovima.

Druge dvije sestre su ostale na drugoj obali rijeke, a brat u Mostaru. Niko ni za koga nije znao. Mersa je bila prvoborac onog prijašnjeg rata. Ilegalac i ranjenik s Neretve. Ničega se nije bojala. Njen život zvao se čast i poštenje. Briga za druge. Suada tiha, odmjerena, uvijek s jasnim ciljem i s puno uvažavanja za ljude oko sebe. Za generacije mladih koje je učila kako se radi. Vjerovale su da njima niko ništa loše ne želi jer ni one nisu drugima loše željele. 

No, pogriješile su. Obje. Jednog dana morale su konačno poći iz svojih domova konvojem koji je vozio Židove iz njihova naselja. Židovi su im pomogli da budu dio njih. Krenule su bez ičega. Mersin stari muž jedva je pošao iz svog stana, a Suadin ih je čekao negdje na nekoj slobodnoj teritoriji. A onda su bile ponižene. Negdje samo što su krenuli. Čuli su se i udarci, ali Židovi su bili nepokolebljivi. Ili i njih dvije idu dalje s njima ili ne ide niko. Konačno, pustili su ih i one su otišle negdje daleko. 

Uvijek su govorile da su stigle do slobode, ali da je njihov život uvijek ostao u njihovim domovima i s njihovim sestrama i bratom koji su bili zatočeni u usplamtjeloj BiH. 

Suadin muž je ubrzo umro jer nije mogao podnijeti zlo koje je gledao, a bio je nemoćan da ga otjera. A njih troje je nastavilo život brojeći dane do mira i slobode. Eto, nakon četiri godine stigao je i taj dan, a malo zatim i most koji je dijelio bio je otvoren i počeo je da spaja ljude. 

Tog marta ona je čekala s nervozom da konačno daju znak da se most može preći. I krenula je. Noge su bile tuđe i jedva ih je vukla. Stigla je pred njihov ulaz i krenula gore. Sprat po sprat. Sve razvaljeno. Puno smeća. Sve uništeno. Prazno. Ni na jednom stanu nije bilo vrata. Ušla je prvo u Mersin stan. U stanu ničeg bilo nije. Smeće i tek u jednoj sobi neke male crno-bijele razbacane fotografije. Prepoznala je Mersu. Djevojčicu Mersu. I svoju mamu je vidjela kako sjedi pored Suade s kikicama. Pred njihovom rodnom kućom u Mostaru. Vidjela je još nekoliko fotografija i počela da ih trpa u torbu. A onda negdje kod balkona ugledala je malu džezvu. Starinsku. Mersinu najdražu. Iz koje je pila podnevnu kafu sa svojim Nihatom. I džezvu je zgrabila. 

Iz mračnih otvora je sijevala smrt

U stanu ničeg više nije bilo. Nije bilo ni utičnica. Izvađene. Dva sprata iznad, u Suadinom stanu, vidjela je samo mnoštvo vreća i još više čahura od metaka. Dakle, bio je tu neki vojni položaj. Pogledala je kroz prozor. Bilo je jasno. Pogled preko Vilsonovog šetališta do crkve Sv. Josipa. Sve je bilo kao na dlanu. Koliko taj prozor pamti mrtvih, pomislila je. Mogla je biti jedna od njih svakodnevno prateći muža na posao.

Pogledala je još jednom oko sebe i krenula natrag. Nikome nije rekla gdje ide. Bio je to njen put do zgrade iz čijih mračnih otvora je sijevala smrt protekle četiri godine. Da li je plakala dok se sa strepnjom osvrtala oko sebe, udišući miris paljevine i truleži? Ne, suza nije bilo. Presušile su u ledenoj jezi pustoši u kojoj još nije utihnula jeka rafala. Polako i bez riječi je krenula ponovo ka mostu ostavljajući za sobom neposječene žalosne vrbe, nabubrile za još jedno proljeće.

Vilsonovo šetalište života i smrti sestara Merse i Suade

Nisam više siguran da je meni dragi američki pisac Apton Sinkler (Upton Sinclair), autor više od 100 knjiga objavljenih u 20. stoljeću, mnoge od njih sa simpatijama prema socijalizmu, bio sasvim u pravu kada je rekao da je “fašizam – kapitalizam plus ubistvo”. Fašizam je više od te pojednostavljene formule, jer zna se nakalemiti kao krpelj na razne sisteme. I nahvatati kao otrovni amalgam na pogrešno tumačenje vlastite nacionalne, pa čak i religijske “superiornosti”. Ako ga mi, obični ljudi ne pobijedimo, on će na kraju poraziti nas.Nedorečenost i opasne zabludeNe valja ni kad se ljudi počnu igrati riječima i opasnim narativima ili koristiti ekstremiste bilo koje fele protiv političkih neprijatelja. Mogli bismo se ovdje prisjetiti i Čerčila (Winston Churchill), koji je 20. januara 1927. godine u Rimu hvalio Musolinija podržavajući Italijane u “trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti lenjinizma”. Oprezno, dakle, s riječima, jer na početku bijaše riječ, kao što se to tvrdi od Biblije nadalje. No, ne valja ostati ni nedorečen!

Poslije onomadnog masakra u džamijama na Novom Zelandu predsjednik Donald Tramp (Trump) nekako je osudio taj barbarski čin protiv nedužnih ljudi. Ali nije nijednom spomenuo muslimane ili suosjećajno izrazio empatiju s njima.Zamislite kako bi odjeknulo da je šef Bijele kuće žrtvama odaslao selam (mir i spokoj s vama), kao što su mnogi od nas poslali šalom našoj braći Jevrejima poslije napada na sinagogu u Pitsburgu, kada je bezdušno pobijeno jedanaest tamošnjih vjernika u oktobru prošle godine.Odgovarajući na pitanje američkih novinara je li (konačno) skontao da iza ovog napada na Novom Zelandu, kao i iza mnogih incidenata u Americi, stoji bijeli nacionalizam, Tramp je odgovorio da je (i) ovo izoliran slučaj “male grupe ljudi”, koja “ima veoma ozbiljan problem”.Šta to stvarno znači, vrag bi ga znao, jer predsjednik je, kao i ranije, ostao namjerno ambivalentan; valjda da ne uvrijedi neke svoje birače.Tramp, očito, nije želio izaći iz već ustaljenog šablona, po kome - kada su napadači muslimani, onda su oni odmah teroristi, a kada su to bijeli supernacionalisti, onda se radi o “usamljenim vukovima”.Takvo nam se tumačenje sad svima razbija o glavu.Kojekuda - Karadžić svudaNema ama baš ništa “izolirano” u napadima bijelih ubica na one uglavnom drugačije boje kože ili poput masovnih ubica na Balkanu na pripadnike iste (bijele) rase, ali druge vjeroispovijesti.Čekajući da ih porazimo, krvnici se inspiriraju jedni drugima!Fascinantno je kako su na oružju ubice s Novog Zelanda perfektnom ćirilicom bila ispisana imena srpskih nacionalnih “heroja”. Ta bijela slova na crnim cijevima iz kojih je sijao smrt po (uglavnom) azijskim muslimanima?! Užas!Treba odgovoriti i na pitanje - otkud u ubicinom autu pjesma o Radovanu Karadžiću? A valja odgonetnuti i ko je finansirao sve te šetnje australskog teroriste po Balkanu, od Turske, preko Grčke, do Bosne, Hrvatske, Srbije i dalje, kao i devet dana u Izraelu? Jer, ubica nije bio bogat da sve plaća iz svog (radničkog) džepa.Ko mu je, dakle, i gdje ispirao mozak, kao što je isušen um ubicama ISIL-a dok su činili zločine na drugome?Žrtve ubice s Novog Zelanda spadaju u istu grupu “prekomjernih” koje bi - kako ti maloumnici vjeruju - valjalo suzbiti svim sredstvima, ili bar imigracionom politikom. O tome ubica (u pravu su oni koji mu ne žele spomenuti ni ime) bulazni u svom manifestu hvaleći predsjednika Trampa, jer je ovaj američki predsjednik, kaže, “simbol obnovljenog bijelog identiteta i zajedničkog cilja”!I prema globalnom terorističkom indeksu (Global terrorsm Index) za 2018. godinu, broj žrtava stradalih od ultradesnih grupa konstantno raste posvuda od 2014. naovamo, a u Americi su bijeli ultradesničari poduzeli već više napada od islamista.Tajipe, nemoj više, amanZa razliku od američkog predsjednika, premijerka Novog Zelanda Džasinda Ardern (Jacinda) potpuno se uživjela u patnju novozelandskih muslimana, njihov bol i neizmjernu tugu, ne prikrivajući ni strah od manijaka.Ne radi se tu samo o svilenoj šamiji kojom se pokrila susrećući se sa sestrama muslimankama ili najavi ezana u znak pijeteta prema žrtvama, već o istinskom naporu da se građani Novog Zelanda ujedine u novootvorenom frontu protiv ekstremista svih boja i nacija.Ardern to ne radi iz političkih motiva. Od skoro pet miliona Novozelanđana muslimana je manje od 50.000, pa to u njenom biračkom tijelu, čak i kad bi svi glasali za nju, čini tek jedan posto.Ali, novozelandska premijerka ostavlja duboku brazdu u koju tek valja posijati novo sjeme zajedništva u polariziranom svijetu, u kome i “jedinstvo muslimana”, njih više od 1,8 milijardi, ostaje samo efemerija s kojom se prečesto poigravaju islamski lideri. Čemu i zašto?Nema sumnje da je i turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) opravdano emotivan, žaleći zbog 50 ubijenih muslimana, jer i njegova zemlja je dovedena u kontekst tog terorističkog napada na Novom Zelandu. Ubica je prijetio njemu kao i Angeli Merkel. Ali, dok Merkel šuti, Erdoan je skoro bijesan pa na izbornim skupovima opet govori o stradanjima muslimana na drugim meridijanima – od Bosne do Mijanmara.Sasvim iskreno, bilo bi možda bolje da je predsjednik Republike Turske nazvao Aleksandra Vučića da ga pita otkud ona “slavna” srpska imena na terorističkom oružju na Novom Zelandu?Uostalom, od Ace je 1995. godine sve i krenulo kada je zbog Erdoanu drage Bosne Vučić govorio da za jednog Srbina treba ubiti sto muslimana.

Porazimo fašizam ili će on nas

Kada sam Adilu Zulfikarpašiću rekao da je sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka najveća politička greška, objasnio sam da se neću petljati u politiku, kao što sam već ranije izjavio, nego ću voditi poslove svoga Foruma. A da oni preuzimaju punu odgovornost za posljedice svojih postupaka i da će historija ocijeniti značenje i posljedice tih postupaka.&nbsp; &nbsp;

Nakon toga došlo je do jednog interesantnog događaja. Po nekoj osnovi, a pretpostavljam na osnovu kasnijih saznanja da se tu radi o konkurenciji raznih obavještajnih agencija, Adil&nbsp;Zulfikarpašić&nbsp;pokrenuo je pitanje utjecaja obavještajnih službi u stranci, čiji je on bio potpredsjednik, tj. u stranci SDA. 

Nijedna obavještajna služba neće otkriti svog čovjeka 

On je kao ličnost koja potvrđuje tu činjenicu imenovao tadašnjeg potpredsjednika stranke, zagrebačkog privrednika Salema Šabića. Odmah sam ga upozorio da je to apsurdno, u svakom slučaju je vjerovatno da razne obavještajne službe nastoje da ubace svoje ljude u političke pokrete, pogotovo tako značajan politički pokret kao što je SDA. 

Jer, ako će SDA biti vladajuća muslimanska stranka ili jedna od vladajućih stranaka u BiH, za svaku obavještajnu službu, i srpsku i hrvatsku i bilo čiju drugu, je vrlo značajno da ima svog čovjeka unutar te strukture. Ali tvrditi za nekoga da je on taj čovjek apsolutno je nemoguće jer nijedna obavještajna služba neće potvrditi ili dati dokaze o postojanju takvog čovjeka. Ona neće demaskirati tako značajnu ličnost.

Međutim, Adil je u tom pogledu, da tako kažem, bio vrlo tvrdokoran i mislim da su ga i neki njegovi navodni hrvatski prijatelji prevarili, preveli ga žedna preko vode. Obećali su mu da će mu dati čvrste dokaze o tome kako je Šabić bio u službi obavještajnih agencija bivše Jugoslavije, a sve se svelo na to da nije pružen nikakav dokument i nikakav dokaz, nego je sve ostalo na usmenoj tvrdnji. To je, ustvari, značilo da nikakva obavještajna služba, pa tako ni hrvatska, ne želi demaskirati tako značajnu ličnost.


Rekao sam mu da je napravio veliki gaf. Međutim, očito je kod njega postojala intencija da izazove neki konflikt, pa je organizirao u „Holiday Innu“ konferenciju za štampu na kojoj je izašao s tvrdnjama o tome kako je Jugoslovenska obavještajna služba ubacila svog čovjeka u vrh SDA i da on želi da se to pitanje otvori. 


Adil se našao ni na nebu ni na zemlji


Naravno, iz SDA je došla reakcija kakva se mogla i očekivati. A to je značilo da je SDA odlučila da isključi Adila Zulfikarpašića iz stranke.

 
Pošto je cijeli slučaj poprimio velike razmjere, došlo je do podjele mišljenja među ljudima. SDA je organizirala vanredni skup, odnosno Kongres u Tešnju, na kojem je Adil Zulfikarpašić isključen iz stranke i svi oni koji su njega podržali, a kuriozum te konferencije je u tome da su tada i mene isključili iz stranke, mada ja nikad nisam ni bio njen član. 


U toj situaciji Adil se našao ni na nebu ni na zemlji. Kao iskusan čovjek, Alija Izetbegović je postupio vrlo mudro. On je prvo eliminirao Adila Zulfikarpašića iz stranke i onemogućio mu da djeluje instrumentima stranke, a onda je pristao da pregovara s njim o sukobu, tzv. nesporazumu, i da se otvori procedura pomirenja u stranci.

 
Alija Izetbegović je kao svoga zastupnika odredio jednog mladomuslimanskoga prijatelja, tadašnjeg advokata porijeklom iz Foče, koji je došao u Adilove prostorije i započeo beskrajne pregovore. Kao da se radi o nekom ličnom razilaženju i sukobu između Alije Izetbegovića i Adila Zuklfikarpašića, a ne o političkom incidentu i događaju koji je dobio svoj epilog - Adil više nije bio član stranke. 


Čak se i Fikret Abdić pojavio kao posrednik


Kada je nakon gotovo mjesec takozvanih pregovora o pronalaženju nekakvih rješenja i solucija bilo jasno da je ovakav način izgubio svaki smisao, onda Alija Izetbegović nije htio da ispusti inicijativu, i to mu je bio vrlo pametan potez. Držao je Adila vezanog u pregovorima. Tad se pojavila tzv. čuvena trojka. Nažalost, nijedan od njih više nije živ. To su bili Bakir Tanović, Safet Isović i jedan ljekar koji je bio porijeklom iz Konjica, a radio je na Ortopedijskoj klinici i bio je politički vrlo aktivan. 


Njih trojica su se deklarirala kao pristalice bošnjaštva, to znači Adilove teze da su muslimani Bošnjaci, a istovremeno zagovornici da muslimani trebaju imati jedinstvenu stranku i da će oni pokušati da iz nje postignu pomirenje unutar stranke. Da se prevaziđe raskol i da stranka nastavi da djeluje jedinstveno.

 
Naravno, takva mogućnost nije postojala. Zašto? Pa nije Alija Izetbegović bio lud da ispusti šansu da je dobio dva mjeseca da konsolidira prilike, razvije aktivnosti i da stopira i onemogući Adila da bilo šta preduzme, da naprimjer formira vlastitu stranku. 

Kasnije se desilo čak i to da se i Fikret Abdić pojavio kao posrednik koji bi želio da dovede do pomirenja u stranci pa je i tu Adil izgubio određeno vrijeme. Na kraju se ispostavilo da od nekakvog pomirenja nema ništa jer je i nemoguće pomirenje u slučaju da bilo ko ostaje kod svoga stava. Nakon svega se moglo konstatirati da Adil, ukoliko želi da ostane politički živ, mora sam nešto preduzeti. 


Tada je pristao da formira svoju stranku.

Pošto je cijeli slučaj poprimio velike razmjere, došlo je do podjele mišljenja među ljudima

Alija je držao Adila vezanog u pregovorima

Dirk Novicki (Nowitzki) će 19. juna napuniti 41 godinu, ali još ima snage za rekorde. Slavni Nijemac je na listi najefikasnih košarkaša u historiji NBA lige prestigao legendarnog Vilta Čembrlejna (Wilt Chamberlain) i sa 31.427 porena u karijeri izbio na peto mjesto.&nbsp; Ispred su samo veličine kao što su Majkl Džordan (Michael Jordan), Lebron Džejms (LeBron James), Kobi Brajant (Kobe Bryant), Karl Meloun (Malone) i Karim Abdul-Džabar (Kareem Abdul-Jabbar).
Vjerovatno najbolji Evropljanin koji je ikada igrao u NBA ligi, Novicki već 21 sezonu nastupa u dresu Dalasa, kojeg je 2011. godine odveo do prvog i do sada jedinog naslova prvaka najjače lige košarkaške svijeta. 
Njemački košarkaš proglašen je najkorisnijim igračem tog velikog finala protiv Majamija, kojeg je njegov tim riješio u svoju korist rezultatom 4:2. 
Prethodno je, 2007. godine, imenovan za najkorisnijeg košarkaša te sezone u NBA ligi, te je čak 14 puta bio biran na All-Star utakmicu.
Dirk Novicki rođen je 19. juna 1978. godine u njemačkom gradu Vircburgu.

Njemački košarkaš probio se na šesto mjeto najboljih NBA strijelaca

Slavni veteran se ne predaje

Slučaj rediteljke Jasmile Žbanić i njenog vapaja da joj država ne dozvoljava snimanje filma o Srebrenici, nova je epizoda sramnog odnosa institucija Bosne i Hercegovine prema umjetnicima, koji su posljednjih dvadeset godina možda i najbolji ambasadori naše zemlje u svijetu.&nbsp; Prije nekoliko mjeseci i Danis Tanović je za „Dnevni avaz“ otvoreno poručio: „Umoran sam, više nemam načina da radim film u BiH.“
Ako takav tretman u našem društvu imaju dobitnica Zlatnog medvjeda i jedini bh. oskarovac, čemu se onda imaju nadati drugi umjetnici ili talenti, koji iz neobjašnjivih razloga i uprkos činjenici da žive u učmaloj močvari, izviru iz svake pore. Odgovor je kratak i jasan: Ničemu!
O tome koliko su važni film i umjetnost uopće, možda najbolje govori primjer iz ne tako davne historije ovih prostora. Tito je u tadašnju Jugoslaviju da snimaju filmove o Sutjesci, Neretvi i drugim epopejama iz NOB-a dovodio svjetske velikane kao što su, Ričard Barton, Franko Nero, Orson Vels.
A današnji vladari napolje tjeraju i ovo što imamo. Neka naših umjetnika po bijelom svijetu, neka pišu historiju drugim zemljama, koje će ih znati cijeniti. Jer, bh. vladarima ne trebaju. Za šta će im? 
Njima trebaju generacije koje će se nadahnjivati šouima realnosti i sličnim sadržajima. Davno je rečeno da je znanje moć, a onima koji ga nemaju tako je lako vladati i manipulirati. A to se danas traži.

Tito je dovodio velikane da snimaju filmove o Sutjesci i Neretvi, a današnji vladari besramno tjeraju i ovo što imamo

Ričard Barton i šou realnosti

Objektivno, najgore što se državi u pokušaju može dogoditi jeste da joj velike događaje, grandiozne skandale i bitne društvene teme kreiraju priučeni poluobavještajci. Takav je nesretan slučaj, naprimjer, Bosna i Hercegovina!&nbsp;Osman Mehmedagić, pravoj gradskoj raji poznatiji kao Osmica, direktor je Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). Za one koji, eto, još ne znaju, radi se o višedecenijskom vjernom kućnom ljubimcu moćne familije Izetbegović. 
Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, pripada prvom ešalonu sljedbenika Radovana Karadžića s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. A kad se male ruke slože, hoću reći, kad Osmica i Mektić udruže urođene nesposobnosti i pripadajuće ograničenosti, onda logika i razum, razumljivo, postaju čisti višak. Jer gluposti koje dvojica nekapacitiranih likova ležeći skontaju, vjerujte mi na riječ, Brisel, Washington i Moskva zajedno, a kamoli Zagreb samostalno i Sarajevo pojedinačno, nisu u stanju raspetljati. 
Ali, da mi pređemo na glavnu problematiku aktuelnog problema! Ima, evo, sedam dana otkako je eskalirao skandal sa navodnim naoružavanjem selefija u BiH od Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske (SOA). U međuvremenu, sve moguće hrvatske institucije, uključujući i dotičnu špijunsku, demantirale su veze sa montiranom aferom. Istina, javno se priznalo i kako „postoje suspektni bh. državljani, povratnici sa ratišta u Siriji“ čije se kretanje detaljno prati i analizira. Što bi rekao neprevaziđeni Davorin Popović, ne znam šta je sporno. 
Kvaka je, međutim, u tome što se Osmica još uvijek nedopustivo ne oglašava! Čak ni nakon što je Predsjedništvo BiH zvanično zatražilo informaciju o prikupljenim saznanjima. Ne znam, ali možda čovjek guli jabuke u vili na Poljinama.
Nego, ima li kakvih novih šokantnih dokaza. Ili da sačekamo da ih prezentira SOA, umjesto OSA?

Obojica su, eto, zauzeli vrlo važne položaje da bi kontinuirano širili smutnju...

Sedmica Osmice i Mektića

Sarajka Lilijan Sulejmanović kao dijete je u ratu stigla do Velike Britanije, a danas njena priča o investiranju u Bosnu i Hercegovinu vraća nadu u povratak i aktivno uključivanje bh. dijaspore u ekonomski razvoj države.
Nakon boravka u izbjegličkim kampovima u Makedoniji i Hrvatskoj, studiranja klasičnog biznisa na Oksfordu u Engleskoj i postdiplomskog na Harvardu, počela je voditi&nbsp;malu nezavisnu konsultantsku kuću „Osvit“.
Ostala je u bliskim odnosima s Bosnom, čak se i vjenčala u Mostaru. Vidjela je veliki potencijal za razvoj bh. ekonomije kroz poduzetništvo. Proteklih dana na sajmu IFE u Londonu predstavila je bh. brend „Bardo“. 
„Bardo“ je na tržište prvo plasirao energetske pločice, sada već svima poznate jer se mogu naći u svim trgovačkim lancima BiH. Zbog velikog interesiranja izvozit će i u Srbiju.

Na sajmu u Londonu predstavila bh. brend „Bardo“

Uspješna poduzetnica

Nije nam nafaka da živimo u normalnoj državi. Naprosto, ovdje za svako rješenje postoji vitalni nacionalni problem. To se odnosi i na raspodjelu fotelja u vlasti. Nedavno je londonski profesor sarajevskih korijena, Neven Anđelić, dakle, izračunao kako Bosna i Hercegovina zajedno sa Libanonom tek neznatno zaostaje za belgijskim modelom prenemaganja oko uspostave vladajućih koalicija.&nbsp;&nbsp; "Belgija drži rekord preko 500 dana da nisu formirali vlast, onda su blizu Libanon i BiH. To su neki konsocijacijski modeli upravljanja. To su multietničke zemlje, i ne vjerujem da će oboriti belgijski rekord", prognozira Anđelić. Kamo puste sreće da smo barem B od Belgije, međutim profin umjereni optimizam u vezi sa obaranjem neslavnog rekorda, ne dijeli notorni Milorad Dodik. 
On se nakon prijateljskog druženja sa Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem javno požalio kako lider SDA bespotrebno razvlači pamet vječitim koalicionim partnerima priželjkujući, navodno, intervenciju međunarodnih autoriteta u raspetljavanju bosanskohercegovačkog Gordijevog čvora. 
Nema nikakve sumnje da predsjedavajući državnog Predsjedništva bacanjem verbalnih bombi ustvari pokušava ojačati Izetbegovićevu, špekulira se, okr(u)njenu poziciju unutar SDA. Skretanjem pažnje, šatro, na tešku principijelnost i pregovaračku dosljednost jednog od najprevrtljivijih i najnesposobnijih bh. političara, Dodik pošteno vraća dugove za sve zajedničke derneke glorificiranja mržnje te strogo kontroliranih sukoba pomoću kojih su čelnici destruktivnih nacionalističkih pokreta nabildali političku snagu i kidnapovali državu.
U najnovijoj, amaterski izrežiranoj predstavi, Izetbegovića je očigledno zapala uloga napadnute stran(k)e. Stoga glumac publiku poziva na sabur. „Napravili smo korak koji nije bilo lako napraviti. Dajte nam sedam dana za sljedeći korak. Sve će ići kako to kod nas ide“, poručio je pomirljivo u stilu Dalaj-Lame. Istovremeno, treći član stalne postavke pozorišno-kazališnog društva nije progovorio nijedne! Čovićeve replike, naime, tek se očekuju.
Kako, ono, kaže Izetbegović - tako to kod nas ide. I zato nas nema niđe!

Kako, ono, kaže Izetbegović - tako to kod nas ide. I zato nas nema niđe!

Korak od sedam dana

Bio je 12. maj 1992. godine. Sjednica vampirske skupštine srpske Bosne i Hercegovine na Palama. Kvartet ratnih zločinaca zauzima počasna mjesta. <a href="https://avaz.ba/tag/116/radovan-karadzic">Radovan Karadžić</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/245/momcilo-krajisnik">Momčilo Krajišnik</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/4978/biljana-plavsic">Biljana Plavšić</a> sjede, Ratko Mladić stoji za govornicom. Okončana je rasprava o „šest strateških ratnih ciljeva koje treba provesti u stvaranju Republike Srpske“.&nbsp;&nbsp; Nakon što je pažljivo saslušao namjere krvoločnog rukovodstva SDS-a, izvođač zločinačkih radova u maskirnoj uniformi JNA zaključuje: “Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!“
Dvadeset i sedam godina kasnije zakazano je izricanje pravomoćne presude političkom lideru udruženog zločinačkog poduhvata. Samo doživotna robija djelomična je satisfakcija za žrtve, jedino maksimalna kazna međunarodnog suda adekvatno je ustanovljena povijesna činjenica i zalog za normalniju budućnost! Prvostepenim kalkuliranjem sa 40 godina zatvora pravda nije zadovoljena. Naprosto, govorimo o neprimjerenoj kazni za počinjena zvjerstva i užasne događaje koji su se pod Karadžićevim rukovođenjem odigrali tokom agresije na našu domovinu. 
U ljeto '95. zlikovac se hvalio da je lično naredio genocid u Srebrenici. Kriv je kurvin sin za ubistva, koncentracione logore, masovne grobnice, silovanja, etnički očišćene geografije na potezu od Prijedora do Vlasenice, od Hercegovine do Posavine. Direktno je nadzirao i odobravao teroriziranje građana Sarajeva pod opsadom četničkih falangi. Ukratko, Karadžić je balkanska verzija Adolfa Hitlera! 
Neposredno uoči izricanja haške presude, Milorad Dodik posjetio je Aleksandra Vučića kako bi skovali pakleni plan o odbrani i zaštiti Karadžićevog političko-teritorijalnog naslijeđa. „Nemam povjerenja u ranije odluke Haškog suda“, rekao je prije polijetanja za Beograd. I zamislite, Dodik nije daleko od istine! Jer Karadžić zaista ne zaslužuje ništa manje od doživotne robije! 
U suprotnom, moglo bi se desiti da osvane na slobodi. Poput zločinca i zločinke, Krajišnika i Plavšićke.

Ukratko, Karadžić je balkanska verzija Adolfa Hitlera

Ljudi, to je genocid!

Izričući doživotnu presudu krvniku Radovanu Karadžiću, danski sudija&nbsp;Van Pruse Joensen (Vagn Prusse Joensen) jučer je u Hagu ispisao novu historiju prava i pravde u Evropi, ali i širom svijeta.&nbsp; U sažetku presude, koju je pročitao, sudija Joensen istakao je da je prvostepena kazna od 40 godina neadekvatna s obzirom na težinu Karadžićevih zločina te je time nerazumna i nepravična.
U tom je trenutku već bilo jasno da nema razloga za naše strahove i strepnje, na koje smo, poučeni lošim iskustvima i političkim i politikantskim pritiscima, itekako bili spremni. Smireni sudija donio je konačnu presudu za zločine neviđenih razmjera, ne dvojeći o tužbalicama koje je Karadžić uložio.Joensen ima dugogodišnje iskustvo suočavanja s brutalnim zločinima, bio je na čelu Međunarodnog suda za Ruandu, a zločinima na prostorima bivše Jugoslavije bavi se već osam godina, posebno prateći i zločine na Kosovu.
Kao iskusan sudija bio je, zato, svjestan implikacija presude koje izriče Karadžiću. I tako pokazao da spore, trome, kompromisu sklone svjetske, a posebice evropske institucije imaju posebnu odgovornost kada je u pitanju određivanje budućnosti kroz kažnjavanje zločina. Presuda koju je jučer donio Joensen opomena je svakom zločincu, ali i politici koju je doživotni zatvorenik Radovan Karadžić provodio u logorima, na stratištima, u krvi, u zločinu.
Ostaje u historiji zauvijek zapisano šta je sudija Joensen presudio. Zločini su stravični, zločinac je kažnjen!

Poštovati drugačije

Da se ne lažemo, svi su isti!

U top 100 umjetnika

Atletska kraljica

Islamofobija

Kakva je veza Dodika i masakra na Novom Zelandu

Vilsonovo šetalište života i smrti sestara Merse i Suade

Porazimo fašizam ili će on nas

Alija je držao Adila vezanog u pregovorima

Slavni veteran se ne predaje

Ričard Barton i šou realnosti

Sedmica Osmice i Mektića

Uspješna poduzetnica

Korak od sedam dana

Ljudi, to je genocid!

Sudija zvani Pravda!

Kolumne

Poštovati drugačije

Da se ne lažemo, svi su isti!

U top 100 umjetnika

Atletska kraljica

Islamofobija

Kakva je veza Dodika i masakra na Novom Zelandu

Vilsonovo šetalište života i smrti sestara Merse i Suade

Porazimo fašizam ili će on nas

Alija je držao Adila vezanog u pregovorima

Slavni veteran se ne predaje

Ričard Barton i šou realnosti

Sedmica Osmice i Mektića

Uspješna poduzetnica

Korak od sedam dana

Ljudi, to je genocid!

Sudija zvani Pravda!