Mladi hrvatski poduzetnik livanjskih korijenja <a href="https://avaz.ba/tag/23174/mate-rimac">Mate Rimac</a> postigao je novi uspjeh. Nakon što proizveo najbrži električni automobil na svijetu, predstavio je i pametni električni bicikl.&nbsp;&nbsp; 
Hvale vrijedna inovacija zasigurno će biti prekretnica u biciklističkoj industriji. U novi bicikl ugradio je pametni telefon, tako da i sam bicikl učestvuje u donošenju odluka. Na ovoj inovaciji radio je četiri godine&nbsp; 
Vjerujući u sebe, osnovao je kompaniju „Rimac automobili“ sa željom da proizvede najnapredniji električni sportski automobil na svijetu. I u tome je uspio. Sada je osnovao i firmu „Greyp Bikes“ namjeravajući proizvoditi visokotehnološke bicikle.&nbsp;
Njegove kompanije upošljavaju više od 420 radnika, a otvaraju se i nova radna mjesta.&nbsp;

Rođen je 1988. u Livnu, a već se u srednjoj školi istakao inovacijama kojima je osvajao prva mjesta.&nbsp;

Proizvođaču najnaprednijeg električnog automobila na svijetu trebale četiri godine da napravi i pametni električni bicikl

Novi uspjeh Livnjaka

Zaljuljao se režim Aleksandra Vučića! Cehovi ukradenih godina i lažnih obećanja, gubitka Kosova, ponižavanja Vojvodine, zapostavljanja Sandžaka, moraju se nekako namiriti. Već mjesecima zato građani Srbije protestuju zahtijevajući smjene čelnika vladajuće stranke.&nbsp;Žele slobodne medije, poštene izbore, više posla i manje omladine u Njemačkoj. Prošlog vikenda pobuna je eskalirala okupacijom državne televizije, pouzdane propagandne batine još iz vakta Slobodana Miloševića. 
Pošto je Žandarmerija u kasnim noćnim satima pendrecima deblokirala studijsko-režijske prostore, svjetina narednog dana taktičkim manevrom opkoljava Palatu na Andrićevom vencu. I dok su pod prozorima urlali „Vučiću, lopove“, predsjednik će u znoju čela svog razigrati partiju šaha protiv vidno uzrujanog ministra unutrašnjih poslova. Identitet pobjednika nije obznanjen, ali zna se da je Nebojša Stefanović zijanio! Jer da se namjestilo drugačije, ne bi više bio ministar. 
Stanje bezbjednosti u komšiluku privremeno je stabilizirano. Međutim, stižu najave novih masovnih okupljanja. Koje će, kako stvari stoje, od danas pa nadalje i ubuduće predvoditi notorni Boško Obradović, četnik-početnik iz profašističkog preduzeća poznatijeg pod nazivom Dveri. Usljed hroničnog nedostatka nekorumpiranih, civiliziranih, proevropskih opozicionih lidera, zveri iz Dveri pozicioniraju se kao najglasniji protivnici Vučićeve strahovlade. Jadna je, nesretna je, zapuštena je zemlja gdje se odroni poput Dveri pikaju u ozbiljnu alternativu bahatom diktatoru. 
Jer Obradović je antievropljanin, antiglobalista, suludi rusofil, dokazani nasilnik! 
Vitalnim srpskim nacionalnim interesom predstavlja rehabilitaciju zločinaca tipa Draže Mihailovića, preko Dimitrija Ljotića, Milana Nedića, Radovana Karadžića, zaključno sa Ratkom Mladićem. Zato valjda među pobunjenicima prolaze kokarde, šajkače, mrtvačke zastave i slična ikonografija. 
Pitanje, dakle, glasi, jesu li se za to borili osnivači Pokreta slobodnih građana predvođeni glumcem Sergejom Trifunovićem kada su ustali protiv režima? Neka, hvala na pokušaju. Lezite i ne rušite ga više!

Jesu li se za to borili osnivači Pokreta slobodnih građana predvođeni glumcem Sergejom Trifunovićem?

Vučić i zveri iz Dveri

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/61658/luis-van-gaal">Luis van Gal</a> (Louis van Gaal), legendarni holandski fudbalski vizionar, u 67. godini i zvanično je objavio kraj velike trenerske karijere. Tri godine nakon odlaska iz Mančester junajteda, Van Gal je odlučio da mu je dosta fudbala, te je tako ispunio obećanje koje je dao supruzi, da će vrijeme u mirovini provoditi zajedno.&nbsp; Slavni Holanđanin u karijeri je vodio Ajaks, u dva navrata Barcelonu, AZ Alkmar, Bajern, <a href="https://sport.avaz.ba/tag/1128/manchester-united">Mančester junajted</a> te reprezentaciju Holandije. Ukupno je s klupe vodio 888 utakmica u kojima je zabilježio čak 536 pobjeda. 
Najveće uspjehe Van Gal je imao sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je s Ajaksom osvojio naslov prvaka Evrope, 1995. godine. Cijele te sezone klub koji je vodio ovaj stručnjak nije izgubio nijednu utakmicu! Sljedeće sezone ponovo je igrao finale Lige prvaka, izgubivši od Juventusa.
Van Gal je osvajao naslove prvaka u tri države, Holandiji, Španiji i Njemačkoj, te je proglašen najboljim trenerom Evrope i svijeta 1995. godine, a upravo je njegov Ajaks predstavljao jedan od posljednjih simbola romantičnog fudbala.
Luis van Gal rođen je 8. avgusta 1951. u Amsterdamu.

U 67. godini objavio kraj velike trenerske karijere

Fudbalski vizionar

Zapetljana špijunska afera sa državnim ministrom sigurnosti te konzulom Republike Hrvatske u glavnim ulogama, prvorazredni je skandal!&nbsp;Diplomatske veze susjednih zemalja odavno su u stanju dubokog zamrzavanja, pa se opravdano očekuje kako će najnoviji događaji dodatno radikalizirati stavove između zvaničnog Sarajeva i službenog Zagreba. U svakom slučaju, pripremimo se za teške riječi i žestoka verbalna granatiranja.&nbsp; Kako rekosmo, Dragan Mektić i Ivan Bandić vodeći su junaci obavještajno-političkog trilera. Odlazeći ministar već je sa Tužiteljstvom BiH podijelio prikupljena saznanja o neuspješnom pokušaju naoružavanja imaginarnih bh. selefija u režiji hrvatskih bezbjednjaka. Mektić će pritom i dodatno zakomlicirati ionako dramatičnu situaciju da bi se obračuna(va)o sa glavnom državnom tužiteljicom Gordanom Tadić, koju, poznato je, permanentno proziva i za koješta optužuje. 
Neutješno lišen svijesti o posljedicama javno izgovorenih konstatacija, ministar manirom kladioničarskog ovisnika prognozira izvjestan krah tužiteljske istrage. 
„Smatram da je ovo tužilaštvo radilo zlonamjerno i tendenciozno. Nije im cilj bio da utvrde šta se dogodilo, već ko je šta rekao“, zaključuje Mektić.&nbsp;
S druge strane barikade nalazi se konzul sa višedecenijskom karijerom profesionalnog špijuna i uhode iz podzemlja. Vjerno je služio svim raspoloživim režimima. Za prijeratni komunistički progonio je kontrarevolucionarne ustaške elemente, da bi se tokom devedesetih godina prošlog stoljeća pridružio HDZ-ovoj zločinačkoj bulumenti pod komandom oca i sina Tuđman, a danas u nadležnosti Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića. Stoga jedino neprijateljske namjere hrvatskog režima prema BiH mogu biti opravdanje da bezbjednjaka prilično užasavajuće biografije pošalju na službovanje u Tuzlu. 
Nažalost, najizvjesnija kolateralna šteta cijele afere kolektivno će postati selefije na nišanu špijunskog polusvijeta. Izet Hadžić, stanovnik sela Ošve kod Maglaja, ispravno rezonuje: „Kako mogu znati da neće neko doći i dva kilometra od moje kuće zakopati deset pušaka, nazvati policiju i reći da je to moje? Ko bi me odbranio?“ 
Taman tako, niko! Sa posebnim akcentom na pravdoljubive skandal majstore, od Mektića do Bandića, od SOA-e do OSA-e...

Dragan Mektić i Ivan Bandić glavni su junaci obavještajno-političkog trilera

Špijuni su među nama...

Dokle god žrtve ne isprave kičmu i javno se ne suprotstave onima koji svjesno negiraju zločin koji su preživjele, dotle će biti ponižavane, a zločinci postajati heroji o kojima će djeca učiti u školama.&nbsp;Nedžad Avdić, Srebreničanin koji je kao sedamnaestogodišnjak u julu 1995. preživio strijeljanje, u petak uvečer, na promociji knjige “Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju“ održanoj u Srebrenici, pokazao je kako to žrtva, istinom, izbija laž iz usta negatora zločina nad njegovim narodom. Posebno onog počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici. 
- Sve što ste napisali je laž u službi revizionizma presuđenih zločina - ukratko bi se moglo sažeti Avdićevo obraćanje autoru promovirane knjige Dušanu Pavloviću, čije se lažljivo lice zaledilo pred Nedžadovom pojavom i dokazima koje mu je, pred uzavrelim poštovaocima njegovih laži, bez straha trehnuo u lice. 
Pavlović, naravno, nije imao odgovora na Nedžadov „čas istine“, te su u njegovu odbranu, sramno, ustali načelnik Srebrenice Mladen Grujičić, Radomir Pavlović...&nbsp;
Ali, džaba.&nbsp;Nedžad Avdić suočenjem s lažima opskurnog Dušana Pavlovića pokazao je da žrtva koja je i sama iskusila stravičan zločin, ne treba niti smije imati straha pred istinom koja je na njenoj strani. To je jedini način da Bošnjaci, posebno preživjele žrtve genocida, stanu na put raznim, dobro plaćenim, samozvanim historičarima i analitičarima, upregnutim u revidiranje već presuđenog zločina koji su počinili izdanci njihovog naroda. 
Nedžad Avdić, ekonomista po struci, godinama je gost najpoznatijih univerziteta i instituta za izučavanje zločina genocida u Evropi i svijetu. Počasni je doktor nauka Univerziteta Luton u Engleskoj i govornik na svim eminentnim konferencijama na kojima se raspravlja o ratnim zločinima.

Pokazao kako to žrtva, istinom, izbija laž iz usta negatora zločina nad njegovim narodom

Avdić: Ne smije biti straha pred istinom

Žrtva koja se ne boji laži

S Adilom Zulfikarpašićem prvi put sam se sastao u hotelu „Evropa“ u Sarajevu. Rekao mi je da želi razviti političku aktivnost, da je sklopio pismeni ugovor s Alijom Izetbegovićem i njegovom grupom o stvaranju jedne muslimanske političke stranke i da želi raditi na tome. Ali želi okupljati malo liberalnije krugove unutar te stranke.Kazao je da je angažiran u Liberalnoj internacionali i da tamo ima dobre političke veze. Da želi da se osnova muslimanskog političkog aktiviteta malo proširi idejama liberalizma. Nisam učestvovao u stvaranju strankeRekao sam mu da se takva tendencija može podržati jer zaista ne bi bilo dobro ako bi muslimani svoj politički život organizirali isključivo na nacionalnoj bazi, a zapustili činjenicu da je BiH tronacionalna i da politički život nikada nije bio isključivo nacionalno konstituiran.

Nakon toga smo imali jedan duži razgovor u kući njegovog sestrića u kojem mi je rekao kako je on zapravo i osnivač stranke, da finansira stranku. Kazao sam mu da me to ne zanima, da me zanima politički program na kojem stranka insistira i kako ona misli da djeluje u bosanskom političkom životu koji je, da tako kažem, na prijelomu. Kad su Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić krenuli u formiranje svoje stranke, pozvali su i mene da učestvujem. Odbio sam to, jer program kako je bio formuliran, a ni osnova na kojoj je stranka započela formiranje nisu odgovarali mom konceptu. Smatrao sam da muslimani trebaju biti nosioci jednog projekta, pokreta za očuvanje Bosne, jer ako se život politički u BiH bude razvijao na nacionalističkoj osnovi, doći će u pitanje BiH kao jedinstvena država.Zbog toga nisam učestvovao u stvaranju stranke, osim što sam podržao pravo onih koji su tu stranku stvarali, Alije Izetbegovića, Adila Zulfikarpašića i njihovih prijatelja, da imaju pravo da stvore sebi stranku onakvu kakvu žele. Odnosno da niko nema pravo da im nameće političke ideje na osnovu kojih će stvarati stranku. Ustavni poredak nije trebalo dirati Adil je ipak održavao kontakt nastojeći da me uvuče u rad stranke. To je bilo moguće postići naročito kad sam prihvatio zahtjev Alije Izetbegovića da podržim njegovo pravo da formira Stranku demokratske akcije, što mu je u nekim mjestima u Bosni i Hercegovini osporavano.

Otvorili ste vrata hrvatskom i srpskom nacionalizmu da u Bosni slobodno i ravnopravno djeluje s vama

Tada sam već bio formirao Forum za zaštitu Muslimana i u programu Foruma je bila i zaštita njihovog prava da formiraju političke organizacije koje odgovaraju njihovim potrebama i shvatanjima pa sam zato bio angažiran u mnogim općinama na sprečavanju opstrukcije policijskih i drugih obavještajnih organa koji su ometali pravo Izetbegovića i Zulfikarpašića da stvaraju sebi stranku.To me dovelo u situaciju u kojoj sam malo bolje upoznao njihova politička gledišta. Prvi put sam se ozbiljnije razišao u političkom pogledu s njima kad su oni inicirali da se izmijeni stav da Predsjedništvo BiH bude formirano tako da pet članova bude iz redova muslimana, četiri iz redova Srba i tri iz redova Hrvata, nego da bude jednak broj svake grupe. Smatrao sam da ova razlika odgovara faktičkom broju, odnosima, broju stanovnika i da nema potrebe da se mijenja. Tada sam rekao da ne bi trebalo dirati uopće u postojeći ustavni poredak, jer on savršeno odgovara BiH. Međutim, oni su to učinili, niko me nije pitao niti konsultirao o tome, i uredu, to je njihovo pravo. Nisam imao nikakva prava da se u tom pogledu miješam u to što su oni učinili. Međutim, izrazio sam im svoje nezadovoljstvo tim potezom. Sljedeći moment kada sam bio ne samo nezadovoljan nego vrlo razočaran desio se kad me Adil Zulfikarpašić pozvao i rekao: „Danas smo napravili veliki korak za budućnost Bosne i Hercegovine“. Nacionalni ciljevi suprotni interesima jedinstva BiHUpitao sam ga ko je napravio taj korak? Rekao je: „Alija i ja, napravili smo sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka koji su zajedno ruku pod ruku izašli pred narod i obećali da će stvoriti demokratsku Bosnu, novu Švicarsku na Balkanu“.

Prvi put sam se ozbiljnije razišao u političkom pogledu s njima kad su oni inicirali da se izmijeni stav da Predsjedništvo BiH bude formirano tako da pet članova bude iz redova muslimana, četiri iz redova Srba i tri iz redova Hrvata, nego da bude jednak broj svake grupe

Na to sam reagirao vrlo vehementno, rekao sam, Adile, smatram da je to najveća politička greška koju ste mogli napraviti. Zašto? Pa mi nemamo ovdje bosanske srpske stranke, srpsku stranku su ovdje formirali iz Beograda i ona je, ustvari, dio ukupnog srpskoga političkog pokreta. To se isto odnosi i na HDZ. Njega je formirao direktno Franjo Tuđman i to je dio hrvatskog HDZ-a.Prema tome, vi ste time, s jedne strane, otvorili vrata hrvatskom i srpskom nacionalizmu da u Bosni slobodno i ravnopravno djeluje s vama. A pošto ćete u tom savezu sigurno stvoriti vlast, dat ćete tim nacionalističkim strankama koje su dirigirane iz Beograda i Zagreba instrumente državne vlasti za ostvarenje njihovih nacionalnih ciljeva koji su suprotni interesima jedinstva bosanske države.Smatram da je to velika greška i da ste vi trebali praviti sporazum s demokratskim snagama, prije svega s Nijazom Durakovićem i bivšim komunistima i s demokratskim snagama među Srbima i Hrvatima, kojih ima, posebno među onima koji su podržavali komunizam. Ali sada će biti, prema svoj prilici, u najvećoj mjeri prisiljeni da se orijentiraju prema nacionalnim pokretima. Tada sam rekao da među nama više nije moguća politička saradnja.

Smatrao sam da muslimani trebaju biti nosioci jednog projekta, pokreta za očuvanje Bosne

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Godina 2019. Treći mjesec polako odlazi u nepovrat, a duhovi neke daleke prošlosti se uzdigli pa hodaju, tumaraju i prepadaju. Ovih dana se pod nebom bosanskim uz topot čizme vojničke uzdigli neki ljudi kojima tuđi životi nisu ništa drugo nego tijela koja treba ukloniti jer smetaju. Drina i dalje teče i sjeća se suza i krviProđe skoro dvadeset i pet godina od rata, a rat nikako da ode u povijest. Rane nikako da zarastu, a ljudi nikako da udahnu zrak čist i bez traga dima od dalekih paljevina. „Bit će pakao i krvava Drina“, čulo se ovih dana pjesmom uz čudni osmijeh na licu nekih ljudi. Vjerojatno očeva, djedova, braće i muževa. A sve to u malom živopisnom gradu u srcu BiH. Onom gradu čije ime je svijet obišlo pričom o njegovoj ćupriji. I tako, neki ljudi pjevaju zazivajući smrt čovjekovu, smrt tuđu baš kako zapisa pisac nekad davno "... jer, ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle". Ima tako tih mržnji i danas. Hrane gladne duše čiji smisao je smrt. A Drina i dalje teče i sjeća se suza i krvi. Sjeća se odlazaka bez povratka. I dok nepovratno teče rijeka, neki duhovi se stalno i nanovo vraćaju i prijete. Danas neka nova djeca skaču po njenim obalama. Žele plavo nebo i malo radosti. Neki osmijeh i ljubav, roditelje koji ne brinu. Žele reći glasno kako se zovu ne strahujući da će ih rijeka opet odnijeti. A tamo negdje daleko od Drine jedan mladić neku drugu pjesmu pjeva i neku drugu krv zaziva. Otac vjerovati ne može. Sina vidjeti ne želi više jer „ubija nevine ljude“. A mlad je Ibro. Tek dijete što je bio, u mladića stasao u dalek svijet je otišao. Danas otac mu plače, vjerovati ne može da je to njegovo dijete i da će odnekud biti vraćen u svoju rodnu grudu kao zarobljenik i čovjek krvavih ruku.

Prošlost je obukla crnu odoru i ceri se životu, baš tamo gdje život najveću cijenu imati mora

A na sjeveru Bosne jedna majka obgrlivši kovčeg sa svojim djetetom, put neke druge zemlje krenula je da nađe smiraj djetetu kojeg više nema. Nije ga ubio rat. Mir ga odnio. Rat je ubio ljudsko u ljudima koji gledaju mlade ljude koji nestaju. Kojih više nema i koji neće nikad biti budućnost zemlje o kojoj se glasno pjeva na sve strane. Rata nema, ali nema ni miraJedan dječak, tek stasao, krenuo je i stigao na svoje vječno počivalište, a njegovi vršnjaci tumaraju odavde do tamo tražeći samo malo radosti i siguran život. Pričali im stariji da doći će jednom bolji dani. Da rata više biti neće. Da će kad škole završe, poslove dobiti i graditi zemlju. Da će svojoj djeci moći dati ono što njihovi roditelji njima nisu, jer rat je bio. A danas rata nema, ali nema ni mira. Ni života. Ni dječije radosti. Danas David vječni san snije negdje u Austriji. Dženan san snije na mezarju Kovači u Hrasnici. Denis u Lepenici. Adis i Davor vratili se kući s posla nisu. Djeca ih ne vidješe nikad više. Mladen i Lara preko okeana su otišli da vide da li se tamo neka druga djeca raduju. Nikola je konačno s obitelji negdje daleko živeći san dječaka koji želi što i drugi. I tako treći mjesec 2019. godine polako odlazi u prošlost, a prošlost opet odnekud kuca na vrata. Obukla je crnu odoru i ceri se životu, baš tamo gdje život najveću cijenu imati mora. U zemlji u kojoj se krv osušila još nije, majke oplakale ubijenu djecu, a očevi tek skinuli uniforme koje su ih dijelile od drugih očeva.

Dok nišani bijeli čekaju pravdu da nasele tihi grad, neka svjedoči ovaj ranjeni kamen snagu onoga ko čezne, ko ostade željan milovati svile pramen.

Suza u kamenu

Više od 2.000 KM potrebno je četveročlanoj bosanskohercegovačkoj porodici za pristojan život. Nema tu mnogo luksuza, ni prevelikih prohtjeva, o željama da i ne govorimo. Tek golo preživljavanje, kruh, mlijeko, so, šećer, ulje, od mesa uglavnom jeftina piletina i razvlačenje od prvog do prvog.&nbsp;&nbsp; Potrošačka korpa, objavili su sindikati, za prošli je mjesec iznosila dva puta više od prosječne plaće. Koja, prema statistikama, iznosi 914 KM, a koja se izračunava kad se spoje plaća trgovkinje od 450 KM i nekog dobrostojećeg državnog službenika što zaradi i do 1.500 KM.&nbsp;Proklete brojke služe kao ružičaste naočale kroz koje gledamo izmišljenu realnost.
Nije novost da smo gladni i željni, da nam roditelji, starije komšije, penzioneri, kao ozebli sunce čekaju milostinju. Da od srama skrećemo pogled od onih koji kopaju po kontejnerima, da više nije sramota (kažu da to nikad nije ni bilo) reći da se nema. Nije novost da mnogi djecu šalju u školu bez doručka, da na pijaci kupuju dva krompira ili kesu makarona, pa rasporede za dva ručka. 
Nezaposleni, penzioneri, zaposleni bez plaće u sistemu bez sistema predstavljaju tek statistički podatak, kojim se, kao nekim čudom, ova država ponosi. Na vrhu ljestvice gladnih, na dnu ljestvice zaposlenih, na listi za Riplija po snalaženju u preživljavanju.
A da bi se preživjelo, treba podmiriti i druge troškove. Jednako preskupe za mizeriju od koje živimo - komunalije, higijenu, prijevoz, odjeću, obuću. O školovanju djece da i ne govorimo. O sitnim zadovoljstvima koja zaslužujemo opet nema ni riječi. Ne uklapaju se ni u jednu računicu. Ni kilogram voća, ni kratki izlet do mora.
U zemlji bijede sve je postalo luksuz. Samo su naš život i dostojanstvo pojeftinili.

Proklete brojke služe kao ružičaste naočale kroz koje gledamo izmišljenu realnost

Gladni i željni

Završetak sezone sa stilom. Američka alpska skijašica <a href="https://avaz.ba/tag/13433/mikaela-shiffrin">Mikaela Šifrin</a> (Shiffrin) proslavila je jučer osvajanje malog Kristalnog globusa u slalomu trijumfom u posljednjoj utrci sezone voženoj u Soldeu u Andori.&nbsp;&nbsp; Ovo je za Šifrin bila čak 16. pobjeda u ovosezonskom izdanju Svjetskog kupa, čime je dodatno poboljšala rekord, koji je još od 1989. godine, sa 14 pobjeda u sezoni, držala legendarna Švicarka Vreni Šnajder (Vreni Schneider). 
Bila je ovo još jedna zima u znaku fenomenalne Amerikanke, koja je treći put uzastopno najbolja u generalnom poretku Svjetskog kupa, a uz Kristalni globus u slalomu, pripao joj je i onaj u superveleslalomu. 
Šifrin je rođena 13. marta 1995. godine u Vejlu. Na međunarodnoj sceni debitirala je sa svega 15 godina. Ima dvije zlatne medalje sa Zimskih olimpijskh igara, a u četiri je bila svjetska prvakinja. Do ljeta 2017. godine bila je u vezi s francuskim skijašem Metjuom Favrom (Mathieu Faivre).

Pobjedom u slalomu u Andori Amerikanka ostvarila čak 16. trijumf u sezoni

Snježna kraljica

Tri značajne epizode su protekle sedmice obilježile američku javnu scenu. Iako više vezane za pravo, koje je dosadno, jer tu se svi moraju složiti oko zakonskih akata za razliku od politike, koja je uzbudljiva, jer se niko ni s kim ne slaže, ta su događanja još jedna saga o iskonskim pokušajima “talentiranih” da na svoj način kreativno pobijede pravnu državu.Nasreću, u Americi se takva kreativnost ponajviše kažnjava, iako uz mnoge nedoumice i dileme.Preko mita do profitaPrvo je Denis Milenberg (Dennis Muilenburg), šef Boeinga koji, naravno, proizvodi najsavršenije avione na svijetu, nakon pada etiopskog B-737 Max 8 i prizemljenja svih letjelica te vrste od EU, preko Kine, do Australije, telefonirao predsjedniku Donaldu Trampu (Trump) da se dogovore o sljedećoj “partiji golfa” na Floridi. I, usput mu, navodno, sugerirao da nipošto ne spušta s neba na hiljade aviona iz ove serije. Američka državna agencija FAA (Federal Aviation Administration), koja regulira civilni aviosaobraćaj, bukvalno je do posljednjeg trenutka uvjeravala kako je „sve uredu s našim avionima“. Ali, kad je svoje Boeinge prizemljila Kanada, koja dijeli isto nebo s Amerikom, šef Bijele kuće je “iznenada” kapitulirao; uz pritisak svjetske javnosti prizemljio je domaće supermaksove.Onda je na čuvenim univerzitetima, uključujući “Harvard” i “Yale”, otkrivena šema podmićivanja za upis, ne najboljih i najpametnijih, već najbogatijih studenata. Trajalo je to, kažu, godinama pa je zbog toga onomad podignuta optužnica protiv 32 očito dobro uvezane i moćne persone, no tek kad su se “obični” ljudi počeli buniti.

Uz udar na reputaciju Boeinga, otkrivanje malverzacija na slavnim sveučilištima, također multibilionskim američkim brendom, upalilo je alarm među mislećim ljudima. Ne zna se još koliko je osoba na taj način steklo nezaslužene, a prestižne diplome i udomilo se u ulozi “stručnjaka” ostajući zapravo za kormilom Amerike. A ova zemlja je još vodeća svjetska sila upravo zbog znanja i poštivanja zakona.Koliko će na kraju sve to koštati u dolarima, tek će se vidjeti, ali posebno se knjiži šteta zbog oklijevanja. Je li država glupaNa koncu, u trećem, gotovo bizarnom lokalnom slučaju s globalnim posljedicama dodatno su potonuli bar neki brodovi transatlantskih idealista, kakav je i pisac ovih redova. Bivši šef Trampove kampanje Pol Manafort (Paul) u dva uzastopna sudska procesa zbog međunarodne korupcije i s nekim ruskim likovima koji još vršljaju po Balkanu (Oleg Deripaska) osuđen je na (svega) sedam i po godina. A svi liberalni mediji, od CNN-a pa nadalje, predviđali su da će ostatak života provesti u zatvoru; dobiti više od 20 godina iza rešetaka. Za daleko manja djela pronevjere i laganja pred Kongresom i američkom javnošću isti sudija (T. S. Eliot) koji je Manaforta u prvom procesu osudio na manje od četiri godine zatvora jednom crnoputom američkom kongresmenu (William Jefferson) 2009. odrezao je 13 godina robije. Tako je iznova otvorena stara rana o “rasnoj” pravdi i podgrijana sumnja da zakon u Americi ipak nije jednak za sve. Tu je i još gorak okus priče koju je bivši Trampov advokat Majkl Koen (Michael Cohen) već ispričao Amerikancima kako je Tramp jedne godine prevario poreznu upravu i, umjesto da on plati porez, šetao naokolo s čekom od deset miliona dolara, koliko mu je vlada vratila novca, govoreći “vidite kako je država glupa”. To je ona nikad dovršena rasprava o etici i moralu, koja nije samo aktuelna u Americi, gdje političari također plasiraju duge etičke monologe i izigravaju moralne vertikale. Iako se to (posvuda) često svodi na onu – ko o čemu, kurva o poštenju. Jer, etika je naprosto samo razlika između onoga što možete i onoga kako trebate raditi. Te kakav je vaš odnos prema tome! Umni bi rekli da je to prirodni luk između zakona srca, dakle morala i onih pisanih, državnih zakona zbog kojih se morate vladati po pravilima. Poštivati samo ovaj drugi, “zlatni standard”, često u sprezi s politikom, znači potirati i evoluciju i civilizaciju.Pitanje svih pitanja je i imaju li sljedbenici loših političara ikakvu moralnu zadršku, prigovor savjesti, ili se naprosto dive maherima iz vlastitih redova. Odomaćilo se to odavno i na Balkanu - reći za nekoga “snaš’o se” i amnestirati ga od odgovornosti?!Pravda ili oportunizamProteklih dana je i predsjedavajuća Zastupničkog doma Nensi Pelosi (Nancy) rekla kako se više “ne isplati” ulaziti u proceduru “impičmenta” (političkog obaranja) Donalda Trampa. Nasuprot mladim snagama u Kongresu, koje predvode novoizabrane članice, među njima i dvije muslimanke Rašida Tlaib (Rashida) i Ilhan Omar, gospođa Pelosi kao da se već predala. Sada se sve karte polažu na nekog od brojnih demokratskih predsjedničkih kandidata, koji bi mogao poraziti Trampa naredne godine. Tako se rat između oportunizma i pravde nastavlja punom žestinom. No, Tramp sve više izgleda kao istrenirani sportista, već naučen da obara garniture čunjeva u političkoj kuglani Vašingtona. Stara demokratska garda, poput Pelosi, doima se suviše statičnom metom za neotesanog mahera koji preza malo od čega.Borbu koja ponekad liči na onu Don Kihota s vjetrenjačama vode i hrabri američki mediji, iako ih je ovaj predsjednik proglasio neprijateljima naroda. Naprotiv, oni ostaju psi čuvari američke demokratije. Samo da ne bude - psi laju, karavani prolaze.

Još jedna saga o iskonskim pokušajima “talentiranih” da na svoj način kreativno pobijede pravnu državu

Maheri protiv sistema

Ne može se reći da je Dodikova analogija, iz naslova ovoga teksta, u potpunosti pogrešna. Izgradnja džamija na, uglavnom zelenim površinama grada, koji inače ima mizeran broj parkova, svakako podupire ovu njegovu tezu.Džamije su, ruku na srce, nikle na potpuno neočekivanim lokacijama, a nekada, priča se, baš „u inat komunjarama“, kao što je riječ o naselju Ciglane, koje važi za bastion komunističkog stanovanja. O nakaradnoj i nebosanskoj arhitekturi ovih džamija i o tome što one uglavnom zjape prazne neki drugi put.Sreća da „vijagra“ u svom sastavu nema svinjetineNajezda Arapa, kako u turističkom jurišu tako i u naletu otvaranja poslovnih firmi, često sumnjivog karaktera, je još jedna od skica koja nadopunjuje ovu teheransku analogiju. Dijelove grada, kao recimo Ilidžu, Arapi su „okupirali.“ Ovoliki broj pokrivenih žena ulice grada ne pamte još od sredine prošlog vijeka kada je, u sjajnoj akciji emancipacije muslimanskih žena, Antifašistički front žena Jugoslavije uspio otjerati zar u prošlost. Samo nakratko, jer evo nam zara nenadano u sadašnjosti.Nadalje, lako je prepoznati hiljade i hiljade kvadrata poslovnih prostora u strogom centru Sarajeva u kojima se, poštujući islamsku doktrinu, ne toči alkohol. „Sarajevo City Centar“ nosi englesko ime, ali u njemu nije moguće popiti škotski viski, a u „Konzumu“, koji se nalazi u tom shoping centru, nije moguće kupiti ni bocu vina. Štaviše, nije moguće, nije šala – istina je, kupiti ni vinsko sirće!

Najezda Arapa, kako u turističkom jurišu tako i u naletu otvaranja poslovnih firmi, često sumnjivog karaktera, je još jedna od skica koja nadopunjuje ovu teheransku analogiju

U „BBI shoping centru“, još jednom na engleskom nadjenutom objektu, je identična situacija. U oba ova ogromna, moderna shopping centra, u apotekama, ne možete kupiti ni neke lijekove. Zašto? Zato što u svom sastavu imaju procent svinjske masnoće. Sreća da „vijagra“ u svom sastavu nema svinjetine. Seksualni život u Bošnjaka bi bio nagrđen. O pršuti, šunki ili, ne d'o Bog, čvarcima u ovim objektima ne treba ni pričati.Rodilo se nekoliko kineske djece, ali bošnjačko - jokViše nisu eksces ni hoteli u kojima se ne toči alkohol i koji od svojih atraktivnih sadržaja marketinški izdvajaju mesdžide. Sve ih je više i svaki novoizgrađeni je, čini se, veći.Islamski vjeronauk se izučava već od obdaništa i osnovnih škola u kojima će vaša kćerkica, kao model ponašanja, imati učiteljicu koja je vjerski pokrivena. Opravdava li ovo gore pobrojano naziv mali Teheran? Ne znam što „mali“?No, ako bih ja napisao da je Dodik u nečemu u pravu, vjerovatno bi se desio smak svijeta pa da bih spasio čovječanstvo, na ovu njegovu tezu odgovaram pitanjem: Da li je Banja Luka ostala ista? Bilo koji grad?U Trebinju, kaže čaršijska priča, godinama nakon rata nije rođeno nijedno bošnjačko dijete. Rodilo se nekoliko kineske djece, ali bošnjačko - jok. Trebinje u kome se rađa više kineske nego bošnjačke djece, mora se priznati, nije baš ono isto Trebinje u kome sam ja odrastao. Dodiku, naravno, nije palo na pamet da ovaj grad nazove mali Peking. Nakon rata, crkva je u Trebinju preuzela sve, vinograde, vinarije, nekoliko hotela u centru, najatraktivnije ugostiteljske lokacije, poslovne prostore… Čovjek je imao osjećaj da se ni ulica nije mogla asfaltirati ako to ne bi vladika aminovao. Od potpuno razdvojene države i crkve, ideala koji su temeljito implementirali komunisti, dođosmo faktički do srednjovjekovnih odnosa u kojima crkva definiše sva društvena zbivanja. I Dan grada, kičasta manifestacija koja nas uveseljava svake godine, nije svetovnog, nego čisto religioznog karaktera, pa se zove „Krsna slava grada“. Pravoslavni vjeronauk se izučava u osnovnim školama, a jedna od tih škola se zove „Sveti Vasilije Ostroški.“I jedan i drugi grad osjećam kao svojNišta više nije isto. Ni nalik. Najavljena izgradnja pravoslavne crkve na Jahorini sigurno neće biti atraktivan objekat za sve veći broj hrvatskih, slovenskih, mađarskih, pa evo čak u zadnje vrijeme, i kineskih skijaša. Al' eto, neka crkve. Neka se zna ko je gazda na planini.Hercegovac sam, onaj sa dna kace, pa evo ni nakon svih ovih godina nisam uspio da se naviknem na sarajevsku klimu. Od plus 35 ljeti do minus 35 zimi, ogroman je to raspon za jednog Hercegovca. U Trebinju kada padne centimetar snijega, škole prestaju s radom, državne službe rade skraćeno radno vrijeme, a Civilna zaštita je u punoj pripravnosti. Stvarno mi nekada nedostaje taj odnos strahopoštovanja prema nekoliko milimetara snijega, ali ipak, nakon svega, moram priznati da sam zavolio Sarajevo. Osjećam se Sarajlijom, a to je valjda najveći dokaz da volim taj grad. Imam pravo na dualni identitet, pa mogu reći da sam i Trebinjac. Grad u kome odrasteš do svoje dvadesete godine te formira u mnogo čemu.

Stvarno mi nekada nedostaje taj odnos strahopoštovanja prema nekoliko milimetara snijega, ali ipak, nakon svega, moram priznati da sam zavolio Sarajevo

I jedan i drugi grad osjećam kao svoj. I u jednom i u drugom gradu se osjećam jednako dobro. Zašto? Pa zato što i Trebinje i Sarajevo imaju toliko jak kvalitetni supstrat da ih ove nove tendencije ne mogu suštinski promijenti. Trebinje miriše isto kao što je uvijek mirisalo, a u Sarajevu, i pored svega što mu se desilo, je još lako prepoznati onaj njegov istinski stari šarm zbog koga su ga svi voljeli. Tako je, pa šta god Bosanac Milorad Dodik i moj stari drug Nele Karajlić mislili, govorili i propagirali.Doduše, bilo bi mnogo bolje kada bi moglo bez onih gore pomenutih anomalija. Al' šta da se radi?

No, ako bih ja napisao da je Dodik u nečemu u pravu, vjerovatno bi se desio smak svijeta pa da bih spasio čovječanstvo, na ovu njegovu tezu odgovaram pitanjem: Da li je Banja Luka ostala ista? Bilo koji grad?

Sarajevo, mali Teheran

Otkad je 2017. predstava “Knjiga mojih života”, u režiji Sabrine Begović-Ćorić, premijerno izvedena u Kamernom teatru 55, postala je neizostavan dio njegovog repertoara. 

Jasno je da su tekst pisca Aleksandra Hemona i njegov povratak iz Čikaga u Sarajevo ovom pričom oduševili bh. publiku, koja skoro svako igranje isprati s emocijama.&nbsp;&nbsp; 
Naredni termin je 25. mart, a po ko zna koji put svoje glumačko umijeće pokazat će Boris Ler, Maja Izetbegović, Amar Selimović, Sabit Sejdinović... Da predstava živi skoro dvije godine, pokazuju i brojna gostovanja na festivalima te nagrade koje su osvojili glumci, ali i autorska ekipa ovog komada. 

Tako je Hemon u knjizi u kojoj je opisao svoj život, vjerovatno pogodio u srž i publike, koja često boravi u ovoj pozorišnoj kući.&nbsp;&nbsp; 
Aleksandar Hemon rođen je 9. septembra 1964. u Sarajevu, gdje je i diplomirao. Godine 1992. dobio je stipendiju i otišao u Čikago. Hemon je autor brojnih značajnih romana i dobitnik velikog broja priznanja. Adresu u Čikagu nerijetko zamijeni sarajevskom.

Autor teksta prema kojem je nastala predstava “Knjiga mojih života”

Sarajevski kvalitet

Teroristički napad na muslimanske vjernike u džamijama na Novom Zelandu potvrdio je ono što smo svi mi koji smo tokom protekle agresije bili svjedoci teških ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH znali - da se Karadžićeva ideologija mržnje i ubijanja raskotila širom svijeta, ustvari gdje god su, bježeći pred zakonom i pravdom, nogom kročili njegovi sljedbenici u zločinu.&nbsp; &nbsp; 
Pjesme u kojima je novozelandski ubica Brenton Tarant (Tarrant) uživao jučer koju minutu prije nego što je stisnuo obarač na svom oružju i usmrtio desetine nevinih ljudi, zasigurno nisu repertoar domaćih disko-zvijezda niti ih je mogao čuti na kanalima novozelandske radio i TV produkcije. 

Naučio ih je tamo gdje se “hitovi” kojima se veličaju koljačka četnička ideologija i njihovi izvršioci, slušaju još od kraja Drugog svjetskog rata - u četničkim klubovima, koji, pod krinkom zavičajnih klubova, djeluju širom Australije, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Novog Zelanda. 

Manifestaciju četničkog muzičkog repertoara kojim se poziva na klanje i ubijanje i iskazuje podrška ratnim zločincima i zločinima koje su počinili, godinama slušamo i na mnogim javnim skupovima ne samo u Republici Srpskoj nego i u Srbiji. O porodičnim slavljima da i ne govorimo. 

Tako nešto imali smo priliku čuti u Srebrenici uoči posljednjeg pravoslavnog Božića, kao i prije nekoliko dana u Višegradu prilikom postrojavanja sljedbenika Draže Mihailovića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića... I tada, kao i prije tridesetak godina, kad je osmišljeno novo četničko klanje i ubijanje nesrba, muzika i tekstovi i aranžmani bili su isti, samo su se izvođači mijenjali.

Veličanje ratnih zločinaca kakav je Radovan Karadžić, nažalost, sramotni je pečat na integritetu naroda kojem pripada. Najbolji dokaz za to je zločin koji je Brenton Tarant, nadahnut pjesmama o zločincu Karadžiću, počinio jučer na Novom Zelandu.

Karadžićeva ideologija mržnje i ubijanja raskotila se širom svijeta, svugdje gdje su, bježeći pred zakonom, nogom kročili njegovi sljedbenici u zločinu

Zločinački kod

Gert Vilders (Geert Wilders), najveći evropski islamofob, kako se voli hvaliti, slučajno je jutros bio gost jutarnjeg programa holandske televizije. Imao je priliku da u jednoj od najgledanijih emisija uživo osudi masakr koji se dogodio na Novom Zelandu. Dok je to političar zmijskog jezika izgovarao, nije bilo slučajno da su brojni gledaoci pomislili da je kasno da to Vilders osuđuje. Jer, ono što se događalo u džamijama male i najmirnije zemlje planete nije bilo slučajno. Sve je bilo dobro isplanirano. 
Breton Tarant (Tarrant), okrutni ubica, koji je pokazao dokle može ići mržnja, prije svog živog videoprijenosa današnjeg masakra, postavio je na medijskim mrežama i svojevrsni manifest u kojem objašnjava i čije ideje slijedi.
Naravno, na prvom mjestu Tarantove liste idola je povijesni norveški masovni ubica Behring Brejvik (Breivik). I Brejvik je napisao sličan, daleko deblji, manifest u kojem je, čak 30 puta, spomenuo Vildersa. Dakle, jedan od najpoznatijih populističkih vođa u Evropi i zagorljivi protivnik EU i svih oblika migracije posredno je svojim riječima inspirirao luđake zadojene neshvatljivom mržnjom da presuđuju nevinim ljudima.
Gert Vilders svojevremeno je od političara koje obećava postao otpadnik danas dominirajuće VVD stranke, iz koje je i aktuelni premijer Mark Rut. Od simpatičnog otpadnika, Vilders je postao rigidni nacionalista, što je već uspio razbiti tradicionalno mirni holandski društveno-politički život zajednice u kojoj, maltene, 70 posto mladih, a i starijih nije znalo kako im se zove premijer ili neki ministri. Postojala je samo kraljica, koja je strogo pazila da se ne petlja u te političke vode, i niko više. Sve drugo je u prebogatoj monarhiji bilo "drugs, sex i rock and rol".
Na čelu svoje PVV stranke, koja dominira ekstremnom desnicom, zabilježio je, mora se priznati, zapažene izborne rezultate. Glasači su mu uglavnom manje obrazovani ljudi koje uvjerava da im najveće opasnosti vrebaju od islama i migranata. Pali mase eksplozivnim, gotovo huškačkim izjavama, s kojima nije prestao ni nakon onog strašnog čina Brejvika u kojem je pobijeno 76 mladića i djevojaka.
Kada Vilders kaže da je 1955. godine u Kraljevini Holandiji bila samo jedna džamija, a da je danas gotovo 500, onda to u bujici rigidnog populizma plaši i ujedinjuje, uglavnom, niže slojeve bogatog društva. Zemlja s najvećim vjerskim slobodama u kojoj je gotovo polovina stanovnika u grupi ateista, nevjernika što sve više izdaju svoje rimokatoličke i protestanske korijene.
Ili kada je najveći islamofob ovog kontineta, “legendarni” Gert Vilders, na ne tako davnom skupu svojih ultradesnih pristalica u Den Hagu, uzvikivao: "Želite li da u NL imamo više ili manje Marokanaca?" Unisoni odgovor zapjenušanih pristalica Vildersove PVV partije bio je: "Minder, minder!" To "manje, manje", kao da je dalo još veća krila žutokosom sijaču usijanih populističkih parola. Kategorično je bučno zaključio – sredit ćemo to!

Poslije je krenula poplava protesta i tužbi. Danima su hiljade ljudi stajale u redovima pred policijskim upravama podnoseći prijave protiv đavola riječi, koje su lako mogle biti uvod u teška djela. Preumorni policijski djelatnici nadležnim pravnim instancama su uputili više od šest hiljada kaznenih tužbi protiv Gerta Vildersa. Bio je osumnjičen za raspirivanje rasne i etničke mržnje, diskrimanciju u zemlji koja drži do jednakosti svojih građana, stoljećima njegujući skladan život pripadnika više od 180 različitih nacija i religija. Prije nekoliko godina ovaj političar, što magnetski privlači nove glasače, izvukao se na suđenju za vrijeđanje islama kao religije, pljuvanja po poslaniku Muhamedu, nazivajući ga pedofilom i upoređivanjem svete knjige Kur'ana s Hitlerovim Main kampfom. Oslobađajuća presuda je obrazložena visokim stepenom slobode iznošenjem vlastitog mišljenja o bilo čemu, pod uvjetom da se ne poziva na progone ljudi i naroda. 
Nažalost, nije Vilders jedini koji svojim političkim djelovanjem pobuđuje monstrume mržnje. Uz njega bi se mogao nabrojati niz imena na svim kontinetima. Posebno zabrinjava što ih je sve više i na našim prostorima. Region ključa od svakodnevnih afera, prisluškivanja, postrojavanja i sve jačih izljeva mržnje, netolerancije i kod prvih ljudi partija regiona.
I zato kada bude kasno i ovako strašno kao na Novom Zelandu znat ćemo da više ništa nije slučajno. I da su politički đavoli riječi odigrali svoje.

Đavolje riječi zmijskog jezika

Privode se kraju dogovori o novom Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Koalicija SDA-HDZ-SNSD odavno je sastavljena, a čeka se još četvrti za pokera.&nbsp;&nbsp; Najvjerovatnije da će to biti Demokratska fronta, čiji vlasnik <a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Željko Komšić</a>&nbsp;preferira klizeći start u takozvanu bošnjačku kadrovsku kvotu, odakle će, bezbeli na tekovinama bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reformatorski upravljati ovom zemljom do 2022. Dolaze, dakle, godine grandioznih postignuća - neodgovorenih EU upitnika, NATO polemika, nerealiziranih agendi, raštimanih mehanizama i naštimanih tendera. 
Vidovita Azira navodno je u zlatnim kašikama prepoznala kako su tri zagonetne dvojke i jedna nula na isteku nastupajućeg mandata pouzdan znak da neće biti uobičajene zafrkancije u državnim poslovima. Ako ne vjerujete, pitajte <a href="https://avaz.ba/tag/1750/bakir-hadziomerovic"></a><a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakira Izetbegovića</a>. Ili barem nekog iz njegovog okruženja.
Uprkos učestalom plasiranju demagoških parola, odlazeće glavešine iz bh. vlasti nimalo ne dangube čekajući smjene. Evo, pogledajte samo kakvu golgotu ovih dana proživljava višestruka okupatorica najatraktvnijih proračunskih pozicija, ministrica u pokušaju, zastupnica, gradonačelnica, jedna i jedina Semiha Borovac. 
Portal Žurnal otkriva, naime, da je državna ministrica za ljudska prava i izbjeglice uoči očekivanog (raz)rješenja o smjeni trasirala administrativni put za vlastito finansijsko zbrinjavanje. Kako bi u džep strpala dodatnih trideset hiljada maraka otpremnine, dobrostojeća Borovac na vrijeme predaje zahtjev za penzionisanje. 
Aktivirat će ga tek nekoliko dana prije napuštanja ministarskog kabineta. Iako lukavi plan bazdi po nemoralu, što bi rek'o Nedžad Branković, sve je po zakonu! Uostalom, zašto bi se, molićulijepo, ministrica izdvajala od ostale raje, poput prvog pendreka SDA Dragana Lukača ili harizmatične Dušanke Majkić, koji su priredili jednake svinjarije s otpremninama i mirovinama?
I dok se efikasno namirivala iz budžeta, Borovac je na koncu mandata uhljebila i brojne saradnike na državne jasle. To je, međutim, već stara, prežvakana tema, da 'prosti Aljoša Čampara...

Dobrostojeća Borovac na vrijeme predaje zahtjev za penzionisanje...

Lice ministrice

Liverpul je prošao u četvrtfinale <a href="https://sport.avaz.ba/tag/621/liga-prvaka">Lige prvaka</a> impresivnom pobjedom nad Bajernom u Minhenu od 3:1 nakon što je prvi meč na Enfildu završen bez golova.&nbsp; Bio je to trijumfalan povratak njemačkog stručnjaka Jirgena Klopa (Jurgen Klopp) u domovinu, na mjesto odakle se fudbalske ekipe uglavnom vraćaju pognutih glava.
Klop je, međutim, ponovo pokorio Minhen, pokazavši da je trener s vizijom koji je u stanju da od svojih, vrlo kvalitetnih igrača izvuče maksimum kad je to najpotrebnije. Publika uživa gledajući njegov napadački, atraktivan fudbal, u kojem glavne uloge imaju Mohamed Salah, Sadio Mane i Roberto Firmino. 
Liverpul pod vodstvom ovog fudbalskog genija zasigurno nije rekao svoju posljednju riječ ove sezone kako u Ligi prvaka, u kojoj je prošle godine igrao finale, tako i u Engleskoj, gdje se bori za titulu.
Bajern je, inače, dobro zapamtio Klopa još dok je trenirao Borusiju iz Dortmunda. Dva puta zaredom, 2011. i 2012. godine, uzimao im je naslov prvaka Njemačke i postao je posljednji trener koji je osvojio Bundesligu a da nije vodio bavarski klub.
Jirgen Klop rođen je 16. juna 1967. godine u Štutgartu.

Novi uspjeh Livnjaka

Vučić i zveri iz Dveri

Fudbalski vizionar

Špijuni su među nama...

Žrtva koja se ne boji laži

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Suza u kamenu

Gladni i željni

Snježna kraljica

Maheri protiv sistema

Sarajevo, mali Teheran

Sarajevski kvalitet

Zločinački kod

Đavolje riječi zmijskog jezika

Lice ministrice

Njemački genij

Kolumne

Novi uspjeh Livnjaka

Vučić i zveri iz Dveri

Fudbalski vizionar

Špijuni su među nama...

Žrtva koja se ne boji laži

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Suza u kamenu

Gladni i željni

Snježna kraljica

Maheri protiv sistema

Sarajevo, mali Teheran

Sarajevski kvalitet

Zločinački kod

Đavolje riječi zmijskog jezika

Lice ministrice

Njemački genij