Dalibor Matijević iz Šimića pored Banje Luke napravio je aplikaciju koja radi kao savremeni Robin Hud - uzima od bogatih i daje siromašnima. I sam Matijević poigrao se riječima, pa je aplikaciji dao ime „Robin Food“.&nbsp;&nbsp;Riječ je o aplikaciji koja spaja one koji imaju previše hrane s onima koji je nemaju uopće ili s humanitarnim organizacijama koje hranu dostavljaju onima kojima je ona najpotrebnija. 
Matijević je tako preko noći postao „junak koji pomaže siromašnima“, junak koji se bori za one koji su najugroženiji i koji nemaju ni elementarne uvjete za život. On je ovaj proizvod razvio u Sloveniji. 
Hrana koja se nalazi na aplikaciji „Robin Food“ jeftinija je od one u prodavnicama i do 50 posto, a Matijević ističe da postoje i oni artikli koji su sniženi čak i za 90 posto, što je itekako značajno za one koji su svakog dana gladni.

Napravio aplikaciju „Robin Food“, koja spaja one koji imaju previše hrane s onima koji je nemaju uopće

Matijević: Junak koji pomaže siromašnima

Banjalučki Robin Hud

Konkurencija u domenu bosanskohercegovačkih privatizacijskih otimačina žestoka je i respektabilna, međutim priznati se mora da su zbilja rijetke firme koje je politika tako temeljito očerupala kao nesretni “Agrokomerc”.&nbsp;&nbsp; U posljednjih tridesetak godina, tamo su i kunto i panto iznosili, raznosili, krčmili i pljačkali, hiljade radnika ostale su bez hljeba, a fabrički pogoni i prostrane hale strateški su prenamijenjeni u besplatna stovarišta, građevinska zemljišta i parkinge lokalnih stranačkih tajkuna. Uglavnom, kamen na kamenu nije (pre)ostao! 
Tragično i bolno jeste, ali zbog “Agrokomercovog” grunta, ratovali su protiv rođene države. Na koncu se glavni protagonist zla vratio na mjesto počinjenog zločina. Da uz dvije-tri odležane zatvorske kazne bude demokratski izabrani općinski načelnik. A, eto, možda ima i neke proklete simbolike u tome što Fikret Abdić danas uživo svjedoči konačnom padu nekadašnjeg privrednog giganta. Jer, zna to takozvani krajiški babo, “Agrokomercov” stečaj i njegov je kraj. 
S druge strane, menadžerski učinci dvadesetak oktroiranih mirnodopskih direktora dokazuju kako u planiranoj propasti ni maslo SDA nije za ramazana. Radovno bi, naime, gospodari osvojenog ratnog plijena po isteku dodijeljenih mandata iz Kladuše nestajali u vidu lastinog repa, izdašno finansijski situirani i doživotno amnestirani od drskog kriminala. 
A prije samo godinu i po očekivalo se nešto potpuno drugačije. Kad je član Predsjedništva BiH u svom stilu najavljiivao prosperitet i renesansu posrnulog “Agrokomerca”.
“Mislim da ćemo u narednom periodu imati obnovljen skoro kompletan privredni kapacitet “Agrokomerca” i da će se restartovati kompletna proizvodnja koju smo imali prije rata. Uposlit ćemo stotine radnika i hiljade kooperanata.”
Šta je na kraju ostalo od Izetbegovićevog slavodobitnog restarta, saznali smo poslije definitivnog šatdauna (shut down) krajiškog preduzeća. Ugašeno, abortirano, ubijeno zauvijek. Poput svih obećanja sjecikesa iz SDA.

Tragično i bolno jeste, ali zbog “Agrokomercovog” grunta, ratovali su protiv rođene države

Stečaj ratnog plijena

U svim školama na području Sarajeva u posljednjih nekoliko dana zbog bivšeg kantonalnog ministra za obrazovanje, nauku i mlade Elvira Kazazovića (SDA) vlada opći haos. Zbog njega mnoga djeca ovih dana nisu dobila uvjerenja s ocjenama.&nbsp;&nbsp;Djeca su kažnjena, jer njihovi roditelji nisu željeli da se opredijele za samo jedan od tri zvanična jezika. Željeli su da njihova djeca uče i bosanski, i srpski, i hrvatski jezik.
Roditelji nisu željeli da se pravi diskriminacija među djecom, a upravo je to proizveo kad je u septembru inicirao anketu o izjašnjavanju o jeziku. Istek mandata spasio ga je haosa koji je sam prouzrokovao. Vruć krompir ostavio je novoj Vladi pa se sada ministrica Zineta Bogunić, ni kriva ni dužna, mora baviti problemom jezika koji joj je Kazazović ostavio u amanet. 
Kazazović će u narodu ostati upamćen samo po aferama i lošim idejama koje nikad nije uspio realizirati do kraja.

Djeca su kažnjena, jer se njihovi roditelji nisu željeli opredijeliti za samo jedan od tri zvanična jezika

Kazazović: Ostat će upamćen po aferama

Ministrov mandat pun grešaka

Bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine demonstrirao je u više navrata čvrstu opredijeljenost za punopravno članstvo naše domovine u NATO savezu.&nbsp;&nbsp; Ovako je govorio Nebojša Radmanović: “Potvrdili smo našu predanost vrijednostima Alijanse, kao i našu volju da ostanemo proaktivan, vidljiv i pouzdan partner koji dijeli teret današnjih izazova. Strateški interes BiH jeste da postane članica NATO-a. Dalji napredak prema&nbsp;članstvu krucijalno je važan. Predsjedništvo je na posljednjoj sjednici donijelo odluku da aplicira za punopravno članstvo u NATO savezu.”
Nekad bilo, sad se spominjalo! U međuvremenu, Radmanović okreće ploču da bi zaguslao nacionalističkim tonovima, gdje se o NATO-u kleveće i laže kao o “vekovnoj tamnici srpskog naroda”. Ali prokleto internet zlopamtilo ne prašta nedosljednost, pa je tako i sirotog Radmanovića primoralo da se javno, preko sredstava informisanja dakle, odrekne vlastitog nekadašnjeg sebe. I to pod stare dane, kada biološki sat nezaustavljivo otkucava sudijsko vrijeme i vitalnijim veteranima. 
Uglavnom, neobično je važno da Željko Komšić i Šefik Džaferović imenovanje novog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH zajednički uvjetuju prethodnim usvajanjem nacionalnog programa za put u NATO. Jer, nema kompromisa oko suštinskih pitanja, a članstvo u Alijansi nesumnjivo jeste najvitalniji interes BiH. Pogotovo nakon što su se Makedonci i Crnogorci (a uskoro i Albanci s Kosova) zvanično kutarisali sumorne sudbine ruskih gubernija. 
Krajem prošle godine definitivno su nam otvorena vrata Alijanse. I američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) dobronamjerno nas poziva u zapadno društvo. Budući da je, radi preuzimanja institucionalnog plijena, Miloradu Dodiku izuzetno stalo do formiranja bh. vlasti, valja ga mirno i dostojanstveno nastaviti ucjenjivati oko državne vlade. Kako bi se pripitomio, smanjio naci-doživljaj prekucan u crveno, da popuste tenzije... 
Izgleda prilično jednostavno, ne isključujem i nerealno, ali jedino trajno i pouzdano rješenje je usklađivanje Dodika s arhivskim Radmanovićem. I mirna Bosna.&nbsp;

I mirna Bosna...

Svi u napad, jedan je NATO!

Amerikanac Piter Lipmen (Peter Lippman) privukao je pažnju bh. javnosti nakon što je američko-bosanski pank-rok bend “Kultur Shock” doveo u Srebrenicu u okviru predstojeće evropske turneje.&nbsp; Lipmen je jedan od autora na web-stranici Balkan Witness, a najviše piše o dešavanjima u BiH, Kosovu i Srbiji. Njegovo interesiranje za istočnu Evropu počelo je još u djetinjstvu. Sedamdesetih godina, kad mu je bilo dvadesetak godina, naučio je i naš jezik, i to skoro deceniju prije njegove prve posjete tadašnjoj Jugoslaviji.
U to vrijeme se vezao za ljude i cijeli ovaj prostor osjećao je kao drugi dom. Devedesetih godina, u Sijetlu je pomagao izbjeglicama iz BiH, organizirao javne tribine te se izborio da Gradsko vijeće 11. jula 2005. proglasi taj datum Danom sjećanja na Srebrenicu.
Lipmen je osjetio da je njegova moralna dužnost da se vrati u Bosnu i pokuša razumjeti šta se desilo. Tako je od 1997. do 1999. živio u Sarajevu i Tuzli.
Lipmen se vraća u BiH skoro svake godine kako bi posjetio brojne prijatelje i mjesta koja je neizmjerno zavolio.&nbsp;

Skoro svake godine dolazi u našu zemlju da posjeti prijatelje i mjesta koja je neizmjerno zavolio

Veliki prijatelj BiH

Kratko nam je pamćenje, prebrzo zaboravljamo. Ima Sarajevo taj pogani običaj da zaslužne ljude bez milosti strovali u blato. Trenutak kad nekadašnjem idolu ukine status gradskog heroja. Čast rijetkim izuzecima, ali iskreno se zapitajmo gdje je i šta radi Dragan Vikić.&nbsp;&nbsp; Slučajan susret (lica u tami) prošle sedmice. Od ročišta do ročišta provodi dane. Jednom sam ovdje napisao, a rado ću i ponoviti - slavni komandant brani se od optužbe za zločin koji nije počinio! U školama nas uče da je pravda spora i dostižna. Iskustvo opet kazuje, nepravde su brže, ažurnije, češće dolaze. Vikićeva sudbina klasičan je dokaz. 
U vrijeme takozvane patriotske euforije lokalni političari obećavali su kule i gradove, novac i privilegije, za odbranu optuženog komandanta. Da je barem ostvarena polovina silnih obećanja, skupilo bi se tu finansija i za znatno kompleksnije pravosudne predmete od zločina u Velikom parku. Koji je, cijelo Sarajevo šuti, počinio Nedžad Herenda, režimski ubica i dobrovoljni emigrant pod zaštitom bošnjačke kvazielite u dalekoj Holandiji. Neka visi Vikić k'o nesretni Pedro, poznata je izdajnička krilatica SDA-ovskih mont(až)era.
Kafkijanski proces na Sudu BiH napreduje sporim tempom. Nažalost, ovaj svijet u međuvremenu će napustiti i Vikićev branilac, čuveni advokat Fahrija Karkin. Kojeg su, eto, pred kraj života u sarajevskoj Općini Stari Grad providno lagali samo da ne bi proveli već usvojenu odluku o uplati finansijske pomoći za odbranu važnog klijenta. „Izvlakuša“ načelnika Ibrahima Hadžibajrića i njegovih posilnih birokrata bila je da Vikić ne živi na području dotične općine. Stoga mu, jelte, ne treba ni pomagati. Nek' se sam snalazi, odlučio je Hadžibajrić.
Iz Novog Grada, eldorada pod komandom Semira Efendića, za Vikićevu obranu jedva je uplaćeno duplo manje novca nego je odredilo Općinsko vijeće. I Efendić, dakle, poput svog starogradskog kolege, transparentno vjeruje da ratni komandant Specijalne jedinice ne zaslužuje pažnju preko tri hiljade maraka sadake iz budžetske sehare. Aferim, načelnički polusvijete!
Kažem, kratko nam je pamćenje, prebrzo zaboravljamo. Ima Sarajevo taj pogani običaj da zaslužne ljude bez milosti strovali u blato.

Ima Sarajevo taj pogani običaj da zaslužne ljude bez milosti strovali u blato

Poderi zastavu, Dragane Vikiću!

Nekadašnji rukometni as visočke Bosne i bivši reprezentativac BiH Edhem Sirćo, koji je trenutno trener vodećeg tima Premijer lige BiH, poznatom sportskom kolektivu iz Visokog vraća stari sjaj.&nbsp;Nakon povratka u Premijer ligu BiH, RK Bosna prošle je sezone bio šesti u prvenstvu i igrao finale Kupa BiH, a u minuloj polusezoni otišao je nekoliko koraka naprijed.&nbsp; Poslije najbolje polusezone u posljednjih 20 godine, u kojoj je Sirćo trasirao put RK Bosna da prvi dio sezone završi na diobi prvog mjesta s Gračanicom, Visoko ponovo živi za rukomet.
Cilj je za 65. rođendan donijeti titulu u ovaj rukometni grad, tako da je igrački kadar pojačan reprezentativcem BiH Muhamedom Toromanovićem, koji igra na poziciji pivota. 
Edhem Sirćo rođen je 20. septembra 1973. godine u Visokom. Bivši je rukometni reprezentativac BiH. Igrao je na poziciji desnog beka, a osim što je nastupao za RK Bosna Visoko, branio je boje i Bosne iz Sarajeva, Izviđača i Sloge iz Doboja.
U svojoj igračkoj karijeri više je igrao u Ligi prvaka, EHF Kupu i Čelendž kupu, te je više puta osvajao prvenstvo BiH i Kup BiH.

Cilj je za 65. rođendan donijeti titulu u ovaj rukometni grad, tako da je igrački kadar pojačan reprezentativcem BiH Muhamedom Toromanovićem

Sirćo: Trasirao put RK Bosna do prvog mjesta

Visoko ponovo živi za rukomet

Smjestimo li region u školski razred, začas ćemo prepoznati Hrvatsku kao najjačeg dječaka koji tuče sve ostale, a naročito voli da se iživljava na onima što su najslabiji. Medicinskim rječnikom rečeno, Bosna i Hercegovina zaostaje u razvoju, a Hrvatska ima psihološki poremećaj zbog koga doživljava sadističko samozadovoljenje kada muči, maltretira i teroriše nemoćne. Tek što prođem Klek, eto ti glisera hrvatske policije Nedavno je u Hrvatskom saboru donesena Deklaracija o Bosni i Hercegovini. - Nije tu riječ o uplitanju u unutrašnje stvari vaše zemlje - kažu desničarski parlamentarci. Božo, umjereno inteligentni, Ljubić, kaže: - Ako mogu Amerika i Njemačka da iznose svoje stavove o Bosni i Hercegovini, zašto to ne bi mogla i Hrvatska? Ima tu, Božo moj, jedna mala razlika. Bosna i Hercegovina nije ratovala sa Amerikom i Njemačkom i te dvije zemlje nisu osuđene u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Hrvatska jeste. I sada taj osuđenik, dakle Hrvatska, drži Bosni i Hercegovini predavanje kako treba da se ponaša. Izvinjavam se, ali to je u najmanju ruku nepristojno. Zašto ovo rade? Zato što im se može. Slobodan pristup međunarodnim vodama je zagarantovano pravo svake zemlje, makar ona imala izlaz na more u dužini od samo jednog metra. E sada recimo da ja imam love da sebi kupim jahtu od 14 metara, i recimo da imam znanja da njome upravljam, i onda recimo da se sa tom svojom jahtom, sa bosanskom zastavom, uputim iz Neuma u Italiju. Govno. Tek što prođem Klek, eto ti glisera hrvatske policije sa sve upaljenom rotacijom, zaustavljaju moju imaginarnu jahtu i naređuju ovom imaginarnom kapetanu da skrene u luku Ploče kako bi se obavila pasoška kontrola. Imaju li na to pravo? Nemaju. Da li to praktikuju? Praktikuju. Zašto? Zato što im se može. Mali i Veliki Školj ne pripadaju Bosni i Hercegovini nego Hrvatskoj. Tako, potpuno bezveze, bez ikakvog strateškog interesa, pod izgovorom da su papiri u gruntu falsifikovani, tvrdi Hrvatska. Ta dva mala otočića, te dvije nenaseljene tačkice na mapi, nema nikakve sumnje, pripadaju Bosni i Hercegovini. Zašto onda Hrvatska insistira da su njen teritorij? Zato što im se može. Nacionalističke vilice to ne mogu sažvakati Uvezati hrvatski teritorij Pelješkim mostom, kažu, je nacionalni interes. Riječ je o glupom i nacionalnim težnjama utemeljenom rješenju. Nema sumnje da je autoput u zaleđu Neuma deset puta jeftiniji, kraći i praktičniji način da se Dubrovnik uveže sa ostatkom Hrvatske. Ali, zaboga, to zaleđe se ne nalazi u „lijepoj našoj“, a to nacionalističke vilice ne mogu sažvakati. Ide se zato na izgradnju Pelješkog mosta, a Bosnu i Hercegovinu nećemo ni konsultovati, mada taj most pravi direktnu barijeru pristupu međunarodnim vodama. Zašto? Zato što im se može. Ko zna koliko miliona vrijedne nekretnine koje Bosna i Hercegovina i Srbija imaju u Hrvatskoj ne mogu da se vrate vlasnicima. Oko ove priče se vrti jedna od najbezočnijih laži koja je ikada postavljena u međunarodnim odnosima regiona. Kažu, dokažite svoje vlasništvo pa će vam nekretnina biti vraćena. Kako da se više dokaže vlasništvo nego što je ime u gruntu? Šta ko ima dokazivati vlasništvo ako je upisan kao vlasnik u gruntu i koji je to papir i dokaz koji treba podnijeti? Zašto ovo rade? Zato što im se može Pustošenje juga Hrvatske od crnogorskih rezervista, u odnosu na ovu pljačku, izgleda kao dječija igra. Hrvatski sabor izglasava zakon kojim legalizira pljačku imovine Bosne i Hercegovine i Srbije, a sve to u interesu vlastitih tajkuna koji su zaposjeli te nekretnine decenijama. Zašto to rade? Zato što im se može. Kamere međunarodnih udruženja koja se bave zaštitom ljudskih prava snime hrvatsku policiju duboko u teritoriju Bosne i Hercegovine kako, prilično grubo, vojnički disciplinovano, sa dugim cijevima, utjeruju izbjeglice iz Hrvatske. Kasnije se pravdaju kako je riječ o legalnom institutu odvraćanja, a i budali je tu jasno kako se ovdje ustvari radi o legaliziranju švercovanja ljudi. Zašto ovo rade? Zato što im se može. U Evropskom parlamentu hrvatski zastupnici se satraše od posla, kucaju, printaju, pišu, agitiraju kako bi što više ocrnili Bosnu i Hercegovinu. Izbor Željka Komšića je direktan povod. Ne, nije to petljanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Sasvim je, valjda, normalno da Hrvatska određuje ko će biti izabrani predstavnici u drugoj državi. Zašto ovo rade? Zato što im se može. Hrvatski premijer Plenković, školovani evropski diplomata, ali duboko u sebi providni, lokalni nacionalista, uporno tvrdi da Bosna i Hercegovina nema većeg prijatelja od Hrvatske. Nemojte nam više pomagati, molim vas! Kuku ti je nama, kakvi su nam tek neprijatelji ako si nam ti prijatelj. Ali, kaže narod: „Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš“. Nadati se u ispravnost ove narodne mudrosti. Zašto? Zato što nam se ništa drugo ne može.

Hrvatski premijer Plenković, školovani evropski diplomata, ali duboko u sebi providni, lokalni nacionalista, uporno tvrdi da Bosna i Hercegovina nema većeg prijatelja od Hrvatske. Nemojte nam više pomagati, molim vas! Kuku ti je nama, kakvi su nam tek neprijatelji ako si nam ti prijatelj

Bosna i Hercegovina nije ratovala s Amerikom i Njemačkom i te dvije zemlje nisu osuđene u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Hrvatska jeste. I sada taj osuđenik, dakle Hrvatska, drži Bosni i Hercegovini predavanje kako treba da se ponaša

Medicinskim rječnikom rečeno, Bosna i Hercegovina zaostaje u razvoju, a Hrvatska ima psihološki poremećaj zbog koga doživljava sadističko samozadovoljenje kada muči, maltretira i teroriše nemoćne

Nasilnik zvani Hrvatska

U Bosni i Hercegovini život je jeftiniji nego igdje na svijetu. I samo ovdje u vodu pada ona starinska da se sve može kupiti osim zdravlja.&nbsp; 
Zato bogati ovdje mogu živjeti i preživjeti, a ostali su prepušteni dobroj (ili uglavnom lošoj) volji lokalnih moćnika, kabadahija, šerifa, ministara, njihovih familija, supruga.
Bugojno se još trese od straha nakon što su od meningokokne sepse oboljele dvije bebe. U jednom selu u posljednje su tri godine od kobne bolesti umrle tri bebe. Neke od njih nisu dočekale ni da stignu do najbliže bolnice u Travniku. Ostali su ucviljeni roditelji, rodbina, komšije.
Za bebe, ali i odrasle koji se mogu zaraziti, vakcina nema. Ima ih u Srbiji, gdje su obavezne, ima ih u Hrvatskoj, gdje je u toku proces uvođenja u kalendare cijepljenja. Kod nas, gdje godišnje, kažu dobro upućeni izvori, bude izgubljeno najmanje deset života zbog ovog oboljenja, vakcina nema. 
Zavodi nisu zainteresirani za nabavku, dobavljačima se ne isplati nabavljati kad interesa nema, svi brinu svoju brigu i razmišljaju o profitu, a nama djeca umiru. 
U apotekama vakcinaa košta nešto više od 120 KM, što je za mnoge porodice nezamisliva svota. Pa i kad je riječ o vakcini!
Slična je situacija i s cjepivom protiv sezonske gripe. Nikad ih manje nije nabavljeno i iz kantonalnih zdravstvenih zavoda saopćavaju da su doze uglavnom potrošene. Tek smo u januaru, čeka nas kraj zime, pa početak proljeća i ne treba biti epidemiolog pa pretpostaviti da nas novi val gripe možda tek očekuje.
No, vakcina nema. Iz Domova zdravlja Kantona Sarajevo iznenađeno poručuju da će za iduću godinu morati nabaviti više doza. Ovogodišnji ih je odziv iznenadio. U RS vakcine više nema ni za lijeka... Posljednje doze troše se još i u Tuzli, Zenici, Mostaru...
Zato je ovdje život jeftin. Skupo plaćamo greške onih koji su skupo plaćeni da budu u službi građana!

Zavodi nisu zainteresirani za nabavku, dobavljačima se ne isplati nabavljati kad interesa nema

Skupe greške

Više od 20 godina Makedonija je bila blokirana. Svaki korak naprijed poništila bi grčka vlada zbog spora u vezi s imenom. 
Makedonske su vlasti više od 20 godina prkosile i inatile se, a da se i ne pokušaju uhvatiti ukoštac i riješiti višegodišnji problem koji bi državi, a samim ti i građanima, omogućio bolji i prosperitetniji život.
Tek nakon što je s vlasti skinuta retrogradna i dokazano korumpirana vlast, kojoj je očito odgovarala stagnacija za njene prljave poslove, makedonske vlasti smogle su snage da učine korak koji će im omogućiti brz napredak. 
Nove snage koje su došle na vlast u liku premijera Zorana Zaeva krenule su brzo i žestoko u promjene. Provedene su neugodne reforme, a kroz mukotrpne pregovore postignut je dogovor, odnosno kompromis s Grčkom o promjeni imena, ali i s vlastitim narodom. Republika Sjeverna Makedonija ime je koje odgovara Grčkoj, a ne udara na ponos Makedoncima. 
Kompromis je to za koji je najviše zaslužan upravo Zoran Zaev, a zbog toga će mu se morati pripisati i rapidni napredak države, koji će ustupiti nakon što Grčka odblokira pristup ove države u EU, ali i NATO.

Dogovor o promjeni imena omogućio Makedoniji skori ulazak u EU, ali i NATO

Kompromis za brži napredak

Nastavlja se Trampova sapunska opera, ali mnogima nije do plača ili smijeha. Zbog njegovog brutalnog zatvaranja vlade trpi više od&nbsp; 800.000 državnih uposlenika, jer su već treću sedmicu bez plaća, uključujući kontrolore letenja, poreznike i one koji u Stejt departmentu štampaju pasoše.Drugi se ubrzano prestrojavaju, pa cijeli ešalon predsjedničkih&nbsp; kandidata, njih više od 20, budi nadu da će nam biti bolje. I da svijetu i američkim saveznicima neće biti gore.Novi “kineski zid” - uzaludU međuvremenu, predsjednik nastavlja uvjetovati svoj potpis na prekid tzv. shutdown (zatvaranja) vlade, fakturom Kongresu teškom više od pet milijardi dolara za izgradnju zida s Meksikom.U kampanji 2016. godine, ali i sve donedavno Tramp je obećavao da će Meksiko platiti izgradnju tog između 1.100 i 1.400 kilometara dugog i oko 10 metara visokog zida. Ceh bi na kraju trebali&nbsp; platiti Amerikanci. Ali, ko vas pita!Sve i da bude izgrađen, bilo bi to manje od 50 posto od 3.000 kilometara američko-meksičke granice putem koje zaista stižu i droga i kriminalci i ostali ilegalci.Ipak je “Trampov zid” u potpunoj kontradikciji s američkim vrijednostima. Nensi Pelosi (Nancy), spiker nove demokratske većine u 116. sazivu Kongresa, sve češće ponavlja da je izgradnja takvog zida - nemoralna.Pelosi izvodi iz takta impulsivnog Trampa stavljajući mu do znanja da je među ulizicama s kojima se okružio sve više onih koji znaju reći “ne, gospodine predsjedniče”!Uz sve, nemoguće je izgraditi novi “kineski zid”, posebno ne u Americi i ne u dolini famozne rijeke Rio Grande, poznate po vestern filmovima, u kojima preko nje uvijek bježe “gringosi”&nbsp; (stranci) - u oba pravca.Kineski zid građen je 1644. godine iz sasvim drugih pobuda i suludo se danas takmičiti sa tih 8.850 kilometara. Teško je Trampov zid staviti i u bilo koji drugi kontekst kad između Istoka i Zapada nema ni onog “malog”, ali opakog Berlinskog zida - od svega 160 (ideoloških) kilometara.Partija pokera i vanredno stanjeDržeći “zid” kao glavnu temu u javnom diskursu, Tramp samo produžava haos oko sebe. Pokušava skrenuti pažnju s istrage specijalnog istražitelja Roberta Milera (Mueller), koji će prve nalaze o predsjednikovim ruskim vezama objaviti možda već narednog mjeseca.

Trampu se, izgleda, nije omaklo, kako bi vladu mogao držati zatvorenu još mjesecima i godinama, do kraja svog mandata. Mnogi strahuju da bi, navodno, “zbog zida” Tramp mogao proglasiti vanredno stanje u zemlji, pravdajući to “ugroženom nacionalnom sigurnošću”. Amerikanci baš i nisu Turci, Brazilci, Egipćani ili Filipinci, da se brzo sviknu na vanredno stanje.Posljednji put je to učinjeno nakon 11. septembra 2011. godine, izuzmemo li proglase usljed elementarnih nepogoda. Ne zna se, naime, kako bi to izgledalo s Trampom. Skeptici se čak pitaju bi li to bilo nalik vanrednom stanju iz 1861. godine uoči građanskog rata u Americi?Jer, Tramp ne bira sredstva. Već je uhvaćen u laži (više puta) i dok je govorio kako iz Latinske Amerike prema meksičkoj granici ide nekoliko hiljada terorista, neki opasni tipovi “bliskoistočnog porijekla”. Demantirana je tako portparol Bijele kuće Sara Hakabi Sanders (Sarah Huckabee), koja to nije mogla prodati, čak ni na FOX televiziji, omiljenom Trampovom mediju. I tamo su opovrgnuli tvrdnje kako 4.000 terorista stiže u Ameriku preko Meksika, pa nam “zato treba” zid.Demokratska smjena u Bijeloj kućiNa tom političkom frontu između Trampa i vodstva Demokratske stranke započela je, kažu američki komentatori, finalna partija pokera. “Ne zna se samo ko će prvi trepnuti”.Ali se zna da je to borba na sve ili ništa i da bi pobjednik mogao odnijeti sve, te da se kompromis, kao temeljni postulat svake politike, možda s Trampom nikad neće postići. Umjesto fokusa na najavljivani zakon o infrastrukturi vrijedan više od trilion dolara za opravku puteva, mostova, željezničkih pruga i izgradnju novih aerodroma, Tramp bulazni o zidu s Meksikom. A zna, više je šanse da ta vještačka barijera nikad ne bude izgrađena nego da po njoj pamte američku civilizaciju.Većinski republikanski Kongres prošle 2018. odbacio je Trampov desetogodišnji infrastrukturni plan vrijedan 1,5 triliona dolara. Nema, dakle, razbacivanja para ni za zid, jer valja opraviti stare i graditi puteve nove. Problem je što će se ubrzo udariti po džepu Amerikanaca. Čak i u bogatoj Americi moguće je arbitrarno, a ne tržišno povećanje cijena nafte - 18,4 centi za dizel i 24,4 centa za benzin po galonu (galon je manje od 4 litra – 3,785 litara.Rekordno jeftina nafta ovdje u Njujorku košta manje od tri dolara po galonu. Cijena goriva bi više nego zid s Meksikom mogla postati važna politička i izborna tema u Americi. Brzo će se, već do kraja ovog mjeseca znati i ko će od poznatih demokrata na izborni megdan Trampu naredne godine. Naravno, ako ovog predsjednika do tada ne smijene ili on sam ne da ostavku.Među političkim “teškašima” prva se za predsjedničke izbore 2020. prijavila Elizabet Voren (Elizabeth Warren). Ona je stručnjak za socijalna pitanja i jedna je od vodećih pravnika u oblasti bankrota, kako ličnih tako i korporacijskih. To bi moglo biti super aktuelno ako Ameriku opet pogodi najavljena recesija.Elizabet nema ni političkog bagaža poput Hilari Klinton (Hillary Clinton), jer je relativno nova u politici - senatorka je od 2013. godine. Prije toga je predavala pravo na čuvenom Harvardu. Reklo bi se, s Elizabetom bi nam sigurno bilo bolje.

Među političkim “teškašima” prva se za predsjedničke izbore 2020. prijavila Elizabet Voren

S Elizabetom je bolje

Često se misli da se međuljudski odnosi mogu urediti na civiliziran i uljudan način preko jasno utvrđenih pravila ponašanja. To i jeste dobrim dijelom istina, ali zasigurno ne sva. Naši odnosi prema drugim ljudima su toliko raznovrsni, složeni i često veoma nepredvidivi. Upravo u ovoj sivoj zoni nepredvidivosti odnosa prema drugima se pokazuju u punoj mjeri naša civiliziranost i uljudnost. Mogli bismo to nazvati područjem slobodne improvizacije, kao u muzici.Upravo karakteristika naše ljudskosti jeste da se sve ne može podvesti pod pravila, pa i kada je riječ o moralu i etikeciji, te da je ostavljeno puno prostora za našu vlastitu maštu i osjećaj. Osjećaj za drugoga. Najjasnije se to vidi onda kada je važnije ne poštovati pravila da bi se poštovala ljudskost drugoga. Kada je važnije prekršiti neko pravilo da bi dostojanstvo drugog bilo uvaženo. Kada je važnije imati sluha za drugoga nego istaći svoje neupitno pravo ili posegnuti za kaznom.Tužne pričeDanas svjedočimo kažnjavanju mnogo više nego odgajanju. Lakše je isključiti učenika iz škole jer se nije ponašao prema pravilima nego mu prići, čuti ga i dokučiti njegove probleme. A problema danas ima toliko da ni djeca nisu pošteđena skrivanja u sebi tužnih roditeljskih priča. Oni te roditeljske priče nose na svojim plećima i bore se s njima kako znaju i umiju. Nekad i ne uspiju u tome.Meris je bio učenik ugledne škole. Svi su ga znali kao mladića koji se ne boji. Ni starijih, ni jačih, ni pravila. Ničega. Šuškalo se da je sklon kršenju pravila. Čak otimanju tuđeg. Svaki put bi nanovo dobio kaznu. No to nije pomagalo da promijeni ponašanje. Roditelji, zabavljeni svojim brigama, nisu mogli, a možda ni znali, pomoći mu. Onda, jednog dana, u njegov život je ušao učitelj maternjeg jezika. Dao mu je prvi zadatak. Nije uspjelo. Nije uradio. Dao mu je drugi. Počeo je rješavati, ali nije uspio. Onda ga je uključio u školsku sekciju u kojoj se isključivo govori, uči argumentacija, uči debata. Meris se nije najbolje snalazio, ali učitelj je bio uporan. Merisu je govorio da mu baš on takav, jak i neustrašiv treba kako bi pripremili jednu debatu.Biti istiMalo-pomalo mladić je počeo dolaziti na sate školske sekcije. Jednom nije htio da priča. Tako su barem svi mislili. Učitelj ga je izveo vani i pitao šta mu je. Nije htio reći. Odveo ga je na sok. Sjeli su. Tad je mladić rekao da je gladan. U kući nije bilo ničeg za jelo. I počeo je svoju priču. Htio je da ima što i njegovi vršnjaci. Gledao ih je kako odrastaju uz sve što požele, a on to nije mogao imati. Često bi svraćao do obližnje trafike, malo gledao u naslovne stranice novina, malo bi ukrao neku čokoladicu uvjeravajući sebe da to nije zlo djelo jer i oni na naslovnim stranicama novina kradu, a „ispadnu“ u novinama. Htio je da bude kao oni.Učitelj se zamislio. Nije imao svoje djece, ali ga je Merisova priča veoma uznemirila. Shvatio je tad mnogo više od onoga što mu je mladić rekao. Shvatio je da uzori djeci koja prolaze teške životne priče nisu, zapravo, uspješni poslovni ljudi, nego oni s druge strane zakona i reda. Odlučio je spasiti ovaj mladi život rušeći norme, pravila, konvencije. Umjesto da ga kazni što nije uradio zadatak za sekciju, nagradio ga je pićem i jelom.Dani su odmicali, mladić je sve više vjerovao učitelju, radio je i trudio se. Konačno, na kraju godine s uspjehom je završio razred. Ujedno i srednju školu. Rekao je učitelju da će se prijaviti za rad u Švedskoj. Od fakulteta, rekao je, nema ništa, ali želi da radi i da se oduži učitelju što mu je pružio svoje povjerenje. Otišao je, a nakon nekoliko mjeseci se nakratko vratio u svoj rodni grad, otišao do učitelja i rekao mu da mu duguje svoj novi život. Sekcija u kojoj je bio je u toj zemlji važna. Zbog odnosa među ljudima. Tako je dobio bodove za dozvolu za rad. Našao je djevojku i dobio dijete. Nazvao ga je po učitelju. Dobro nije u slovu pravila, nego u srcu za drugoga.

Uzori djeci koja prolaze teške životne priče nisu, zapravo, uspješni poslovni ljudi, nego oni s druge strane zakona i reda

„Činite li dobro i posljedice su dobre.“

Pravilo ili tvoje dostojanstvo?

Sjećam se da me Alija Izetbegović, nakon što se vratio iz Amerike, pozvao u prostorije stranke. Sjedili smo u jednoj manjoj sobi, dok je u drugoj, većoj, bio Adil Zulfikarpašić. Nama dvojici je bilo svejedno gdje sjedimo, važno je da smo imali mjesto gdje možemo razgovarati i obavljati poslove.Katastrofalan, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na toTu mi je Alija rekao: „Profesore, ti tri mjeseca hodaš po BiH, trošiš vrijeme i novac, a nisi digao ni dinara putnih troškova i dnevnica“. Na to sam ja njega upitao: „Odakle vama novac da isplaćujete to?“ A, on kaže: „Narod počeo da daje, imamo puno priloga, sad imamo novca, nije problem“. Onda sam ja upitao: „Znači, narod daje, a mi uzimamo. Hoćemo li i mi nešto početi davati narodu?“. On se nasmijao i kaže: „Ti si, profesore, tuhaf čovjek“. Odgovorio sam da jesam.Ja sam smatrao da i mi trebamo nešto dati narodu. Kad jedan zemljoradnik od Tuzle dođe i donese prilog za našu muslimansku stranku od 150.000 maraka, što mu sinovi šalju iz Njemačke, onda može i Muhamed Filipović nekoliko dnevnica od putnih troškova priložiti da se Muslimani politički emancipiraju.

Rekao sam: „Pošto je meni jasno da emancipacija neće ići onim pravcem kojim sam ja želio, a to je stvaranje jednog pokreta za očuvanje Bosne, demokratskog pokreta koji bi bio politički, ali ne bi bio ni nacionalni ni vjerski, nego jednostavno politički pokret ljudi koji žele da BiH očuva svoj historijski identitet, ja sam spreman da podržim svaku stranku za koju postoji imalo nade da će djelovati u tom smislu. Prema tome, i tvoju stranku, Alija, ja podržavam zato što vjerujem da ćete djelovati u smislu očuvanja Bosne. Ako se pokaže da to ne budete činili, neću se nimalo ustručavati da se s vama ne slažem“.Tako je i bilo.Jednoga dana Adil Zulfikarpašić pozvao me je i rekao: „Muhamede, da znaš da smo danas postigli veliki uspjeh. Napravili smo veliki korak naprijed u stvaranju demokratske Bosne“. Ja sam ga pitao koji je to korak, a on kaže: „Postigli smo sporazum, izbornu koaliciju sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ)“.Na to sam odgovorio: „E, jeste pogodili ko prstom u nešto! Jeste li vi svjesni toga da su SDS i HDZ stranke Beograda i Zagreba, da one nisu bosanske stranke, da vi, stvarajući s njima sporazum i obavezujući se prema njima, ustvari otvarate vrata srpskom i hrvatskom nacionalizmu slobodnog djelovanja u Bosni, a pošto ćete kao trojni savez sigurno pobijediti i dobiti izbore, onda ćete, znači, i instrumente vlasti dati u ruke srpskom nacionalizmu na jednoj i hrvatskom na drugoj strani. Ja smatram da je to katastrofalan potez, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na to.“Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli BiH u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima&nbsp;&nbsp;Na to je on meni rekao: „Zar ne vidiš, Muhamede, koliko je to dobro, tri nacionalna lidera izađu pred narod ruku pod ruku zagrljeni i proglase da će stvoriti demokratsku Bosnu, Švicarsku, itd.“Onda sam mu kazao: „Vidi se, Adile, da ti nit' si pratio, nit' si poznavao političke prilike, ni mentalitet politike u Bosni. Pa uvijek su stranački lideri sjedili zajedno u birtijama i klubovima, igrali karata i pili, a slali su svoje predstavnike da se tuku“.Znao sam da će se dalje dešavati ono što izvori političkog mišljenja i djelovanja diktiraju, a to su u ovom slučaju za Srbe Beograd, a za Hrvate Zagreb, odnosno Milošević i Tuđman.Zato sam dalje rekao: „Adile, ja s vama ne mogu više sarađivati. Do sad sam vrlo rado sarađivao i pomagao, ali više ne mogu nakon što ste se vi dogovorili, a da čak niste proglasili ni sadržaj vašeg dogovora. Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli Bosne i Hercegovine u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima i u kojim omjerima života, a ne o budućnosti Bosne po prirodi režima, karakteru vlasti, demokratskim institucijama i njihovim garancijama slobode njihovog djelovanja. Nikakav politički program vi niste napravili."

I zaista ja otad više nisam mogao nastaviti saradnju. Nisam bio protiv njih, ali, jednostavno, bio sam politički neutralan. Zašto?Socijaldemokratija se pokazala nesposobnom da predvidi procese kretanjaRazočarala me je i socijaldemokratija, koja se pokazala potpuno, da tako kažem, nesposobna da predvidi procese kretanja.Kad sam razgovarao s rahmetli Nijazom Durakovićem o tome, on mi je rekao: „Pa, prema našim procjenama, mi dobivamo 42 posto glasova, mi smo sigurni pobjednici“. Odgovorio sam mu da ovo nisu politički izbori. „Nijaze, ovo su nacionalni izbori. Ovdje će svako svome jatu ići, vi ćete vidjeti šta ćete, ako dobiješ 10 ili 12 posto, to će ti biti puna kapa“, kazao sam mu.Shvatio sam da u Bosni u tom momentu nije postojala nikakva politička snaga koja bi mogla voditi neku politiku okupljanja na bazi Bosne. Sve se baziralo na podjeli vlasti, a to uvijek podrazumijeva i podjelu određenih interesa i regija koje konvengiraju tim interesima.Međutim, odnosi između mene i Alije Izetbegovića su ostali vrlo korektni i dobri, pogotovo kad je bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti, kad smo pokušali da utičemo na to kako da se postavi Bosna i Hercegovina u toj situaciji.

Shvatio sam da u Bosni u tom momentu nije postojala nikakva politička snaga koja bi mogla voditi neku politiku okupljanja na bazi Bosne. Sve se baziralo na podjeli vlasti, a to uvijek podrazumijeva i podjelu određenih interesa i regija koje konvengiraju tim interesima

Međutim, odnosi između mene i Alije Izetbegovića su ostali vrlo korektni i dobri, pogotovo kad je bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti

Razočarala me je i socijaldemokratija, koja se pokazala potpuno, da tako kažem, nesposobna da predvidi procese kretanja

Zašto sam otišao u političku neutralnost

Hanumica Mrzić iz Sarajeva žena je koja je svojom upornošću i vjerom u pravdu uspjela od Općine Novi Grad naplatiti odštetu, nakon što je zbog propusta lokalne vlasti ostala 30-postotni invalid.
&nbsp;&nbsp;Teško se povrijedila 2011., kada je pala u naselju Alipašino Polje. Godinu i po se liječila, prikupljala medicinsku i drugu dokumentaciju i tužila Općinu, svjesna da je zbog neodržavanja ulica i nemara Općine trajno ostala invalid.
Bila je neumoljiva uprkos opstrukcijama. Mnogi bi na njenom mjestu odustali, jer su je čak pokušavali ubijediti da je sama kriva, pa skoro i da je namjerno pala, iako je hodala pješačkom zonom. Toliko o brizi Općine za svoje građane.
Da je ipak Hanumica bila u pravu, dokazala je drugostepena sudska presuda. No, na njeno izvršenje bilo je potrebno još dugih 15 mjeseci, koje su Mrzić i njen suprug, oboje bolesni i slabijeg imovinskog stanja, provodili hodajući po sudu. Ali, posustala nije, niti pristajala da se odrekne onoga što joj pripada.
Njena odšteta nije veća od neke tri-četiri načelničke plaće. No, Hanumica Mrzić otvorila je vrata građanima koji su se povrijedili na sličan način, a nisu znali da za to neko treba odgovarati. Poručila je svima da ne odustaju, kako nije ni ona sa svojih 69 godina.

Svojom upornošću uspjela naplatiti odštetu od Općine, nakon što je zbog njihovog propusta ostala 30 postotni invalid

Neumoljivo tražila pravdu

Generacije mladića koje su stasale u sirotinjskim sarajevskim naseljima nakon rata žele sve i odmah!?&nbsp; &nbsp; Glave su im napunjene legendama o “vitezovima” asfalta, kriminalcima koji su živjeli 100 na sat, a koji su skončali napunjeni olovom u raznim još nerazjašnjenim sačekušama. 
Za njih je dilanje droge privredna grana u ekspanziji, bez obzira što donosi smrt i razara porodice. Po svaku cijenu žele nadmašiti svoje mračne idole iz podzemlja i svaki od njih sanja da će biti neki novi Pablo Eskobar, El Čapo ili Toni Montana barem na sekundu. 
Rijetki su se usudili da se uzdignu od sanjaranja i odu u Južnu Ameriku, poput mladog Smaila Šikala koji je nedavno uhapšen u prijestonici Perua s ni manje ni više nego tonom i pol kokaina. Peruanski mediji označili su ga kao jednu od bitnijih karika za krijumčarenje “bijele smrti” u Evropu. 
Ova vijest je poput bombe odjeknula u BiH… Tinta na novinama se još nije ni osušila, a mladi Šikalo je već postao legenda sarajevskog asfalta i idol nekim još mlađim generacijama čije klošarenje je tek u povoju. 
Šikalo nije jedini Bosanac koji je postao vojnik narko kartela, i njegov komšija David Cufaj svojevremeno je pao sa četiri tone kokaina, ali je naprasno nakon hapšenja pušten na slobodu. 
Zajedničko za oba mladića je da u BiH nisu imali zabilježen kriminalni dosje te da su bili uspješni sportisiti u ovom slučaju bokseri, očito da se takvi traže, a BiH ih je puna. 
Svi su mladi, jaki, inteligentni, siromašni i spremni da jednu favelu zamjene drugom!

Bijela roba za bijelog roba

Na paradiranje povodom neustavnog 9. januara HDZ BiH i Vlada Republike Hrvatske istrčali su u najjačim sastavima. Umjesto zaslužene ćirilične zahvalnice sa četiri ocila zbog simbolične podrške secesionističkim bljuvotinama Milorada Dodika, Dragana Čovića i raju s Markovog trga „Minutom“ (šutnje) podsjetit ćemo na najsjajnije tekovine sistematskog zbrinjavanja hrvatskog naroda na geografiji koju zovemo Republika Srpska. 
Taksativno, nedaće bi izgledale ovako...
Popisom iz 1991. godine u današnjem bh. entitetu (koji bi kao da se otcijepi, a mi mu kao ne damo) stanovalo je oko 220 hiljada Hrvata. Prema najnovijim podacima Vrhbosanske nadbiskupije, u 33 župe preostalo ih je manje od četiri hiljade. Većinom u agresijom poharanoj Bosanskoj Posavini. Prije rata u petnaest župa derventskog dekanata bilo je skoro 50 hiljada katolika. Danas ih je tek sedam stotina.
Od Bosanskog Šamca do Bosanskog Novog protjerano je 145 hiljada Hrvata. Na širem prostoru Posavine, u pet gradova i općina - Derventi, Doboju, Modriči, Brodu i Bosanskom Šamcu - živjelo ih je 73.508. U banjalučkoj regiji, sa 15 okolnih gradova i općina, 71.527. Na području Semberije, Podrinja i istočne Hercegovine osam hiljada... Kao što je poznato, Hrvata tamo više nema ni za lijeka. 
Osim toga, neke župske zajednice potpuno su nestale. Naprimjer, u župi Sokoline prije rata je bilo 1.496 ljudi. Danas je nula, zirou, ništica, poentirala bi Borjana Krišto. Ista sudbina očekuje još petnaestak župa, a najbliže definitivnom nestanku jesu Bosanski Aleksandrovac i Stratinska sa četiri preživjela Hrvata, Bosanska Kostajnica sa devet i župa Dolina sa deset najupornijih domaćina.
Kako vidimo, statistika je neumoljivo užasna! Ali tko još sve te cifre šljivi, jer od brojanja se teško živi. Što bi rek'o hrvatski ambasador Ivan Del Vechio, 9. januar treba zaliti dostojanstveno i u miru božijem. U to ime, štovani hadezeovci, etničko čišćenje se rodi, vaistinu se rodi!&nbsp;

Banjalučki Robin Hud

Stečaj ratnog plijena

Ministrov mandat pun grešaka

Svi u napad, jedan je NATO!

Veliki prijatelj BiH

Poderi zastavu, Dragane Vikiću!

Visoko ponovo živi za rukomet

Nasilnik zvani Hrvatska

Skupe greške

Kompromis za brži napredak

S Elizabetom je bolje

Pravilo ili tvoje dostojanstvo?

Zašto sam otišao u političku neutralnost

Neumoljivo tražila pravdu

Bijela roba za bijelog roba

Hadezeovci, sretan vam 9. siječnja!

Kolumne

Banjalučki Robin Hud

Stečaj ratnog plijena

Ministrov mandat pun grešaka

Svi u napad, jedan je NATO!

Veliki prijatelj BiH

Poderi zastavu, Dragane Vikiću!

Visoko ponovo živi za rukomet

Nasilnik zvani Hrvatska

Skupe greške

Kompromis za brži napredak

S Elizabetom je bolje

Pravilo ili tvoje dostojanstvo?

Zašto sam otišao u političku neutralnost

Neumoljivo tražila pravdu

Bijela roba za bijelog roba

Hadezeovci, sretan vam 9. siječnja!