Miralem Pjanić dobio je još jedno priznanje, koje govori o kakvoj se nogometnoj veličini radi.&nbsp;U analizi Švicarskog sportskog instituta za statistiku (CIES) reprezentativac Bosne i Hercegovine uvršten je u idealnu postavu italijanske Serije A, kao jedini bh. igrač koji je u tome uspio u pet najboljih evropskih liga.Sjajni je veznjak pokretačka snaga ekipe Juventusa iz Torina, koja nakon 16 kola suvereno vodi u italijanskom šampionatu, a osigurala je i prolazak u osminu finala elitne evropske Lige prvaka.&nbsp; 
Miralem je rođen 2. aprila 1990. godine u Tuzli, ali je nakon agresije na BiH njegova porodica izbjegla u Luksemburg. Pjanić je u ovoj državi napravio prve fudbalske korake, nastupao je i za omladinske reprezentacije Luksemburga, ali je kasnije odabrao bh. sportsko državljanstvo.
Dres Juventusa nosi od 2016. godine. Prethodno je pet sezona nastupao za Romu, u koju je stigao 2011. iz francuskog Liona. U 84 nastupa postigao je 11 golova za reprezentaciju BiH.

Naš nogometaš izabran u idealni tim italijanske Serije A

"Zmaj" u eliti

Koliko su stranke ljevice sposobne da vode proces formiranja skupštinskih većina bez SDA i da li neke od njih samo javno prizivaju vlast, a tajno sve rade da nastave grickati poslaničke mandate u ugodnoj opozicionoj zavjetrini?&nbsp; 
Na ova pitanja još nema pouzdanog odgovora. Iskustva iz ne tako davne prošlosti sugeriraju oprez i SDP-u, kao najjačoj ljevičarskoj stranci, ali i njegovim potencijalnim partnerima.&nbsp; &nbsp;&nbsp; 
Lagumdžijina Alijansa za promjene neslavno je završila kratkotrajnu vladavinu od 2000. do 2002., a u udžbenicima iz politologije kao primjer političkog sunovrata navodi se izborni krah SDP-a 2014., nakon što je ta stranka prethodno zabilježila veliku izbornu pobjedu 2010. godine, izdala ostale opozicione stranke i pala u zagrljaj SDA. 
Proteklog oktobra SDP nije trijumfovao, ali je, skupa sa svojim derivatima, Demokratskom frontom i Našom strankom, dobio dovoljno mjesta u parlamentima da može činiti okosnicu vlasti.

Čak su te tri stranke osnovale i Bosanskohercegovački blok, pretenciozno nazvano udruženje stranaka koje, barem prema toku pregovora u posljednja dva mjeseca, nisu tako čvrste u odluci da prave vlade bez SDA, bez koje se može, a energično odbijaju vlast sa HDZ-om ili SNSD-om, bez kojih se ne može praviti vlast ni na federalnom ni na državnom nivou. 

Pritom se, posebno DF i Naša stranka, drže za nos dok sjede sa strankama koje su dobile solidnu podršku birača upravo na žestokoj kritici SDA, poput Naroda i pravde, A-SDA ili PDA, i nazivaju ih otpacima. 

Znaju i Nermin Nikšić i Željko Komšić i Peđa Kojović da prema postojećoj ustavnoj konstrukciji BiH ne mogu uzeti i jare i pare, a ni sami sigurno nisu djevice Marije. Nešto se mora žrtvovati u ime - kako to ljevičari vole reći - viših ciljeva. 

U suprotnom, postoji realna opasnost da neodlučna ljevica, koja je do sada nekako preživljavala kao rijeka ponornica, na kraju doživi sudbinu Buridanovog magareta.

Nikšić, Komšić i Kojović znaju da ne mogu uzeti i jare i pare, a ni sami sigurno nisu djevice Marije

Buridanov SDP

Odlazeći premijer Kantona Sarajevo Adem Zolj u sudijskom je vremenu mandata pokazao raskošni talent za humor, šegu i pošalicu. Ali, nema više vremena za bilo što - vrisnuo bi u mikrofon legendarni komentator Mladen Delić samo da je nekim čudnovatim čudom doživio jučerašnju press konferenciju, gdje je premijer verbalnim bravurama pokušao amnestirati nerazumnu odluku o povlačenju Nacrta kantonalnog budžeta iz skupštinske rasprave.&nbsp; 
„Veliki sabur je bio kod nas. Primali smo udarce do zadnjeg trenutka, nije bilo više smisla odgovarati. Ne znaju oni one dijagrame, to je za njih špansko selo", profesorski je, maltene, razriješio nedoumice i utišao kritičare. Da nam, dakle, Zolja nije, ostatke naših zatucanih kantonalnih života proveli bismo u srednjovjekovnom neznanju.&nbsp;&nbsp; 
Pogrešno uvjereni da na krajnjem jugu Španije, tamo u sunčanoj Andaluziji, između stoljetnih stabala maslina i nepreglednih čokota vinove loze sorte merlot, u postojbini flamenka i koride, još i danas egzistira tajnoviti dijagram, špansko selo skriveno od moderne civilizacije. I nepostojeće ishodište zanesenih kantonalnih zastupnika takozvane sarajevske šestorke. 

„Politika vam je čudo. Ja sam u politici dugo“, ne prestaje Zolj s verbalnim zakucavanjima. Ako politika jeste čudo, konsekventno tome i odlazeći premijer čudo je jedno. Inače, važnu konferenciju za novinare obilježit će i kratki performans federalnog ministra unutrašnjih poslova, poznatog stranačkog vojnika na privremenoj otkomandi u skupštinskom klubu kantonalne SDA.&nbsp;&nbsp; 
Iako je planirao kompletan događaj dostojanstveno prešutjeti, te autoritetom vlastitog sebe dodatno dramatizirati aktuelni trenutak, Aljoša Čampara, ipak, nije odolio iskušenju. „Ovo je prvi put da nam je ovako velik“, egzaltirano će opisati erektirane (prora)čunske proporcije SDA za 2019. godinu.

Uz glavni federalni pendrek do neslućenih se visina podiglo premijerovo samopouzdanje. Šarao je i prozivao, kritikovao i prijetio. Iscrpljen vatrenim nastupom, na kraju će umorno prepoznati „teatar apsurda na sceni“ i priznati da mu je pomalo žao građana Sarajeva. Zna se, naime, da horoz koji glasno zakukuriče, prvi završi u loncu. Zašto bi, molićulijepo, premijer Zolj bio izuzetak?&nbsp;&nbsp;

Zna se, naime, da horoz koji glasno zakukuriče, prvi završi u loncu

Zoljevi dijagrami nisu selo u Španiji!

Rudarski posao izuzetno je težak. To je svakodnevni silazak u utrobu zemlje, sa šljemom na glavi i zebnjom rudara hoće li izaći živ.Brojnim su rizicima izloženi, a tome svjedoče i rudarske nesreće koje teško pogađaju porodice.&nbsp;&nbsp;
Rudari su na marginama, loše žive, kao što reče jedan od njih. No, dok se ostali suočavaju s teškoćama, banovićki su dobili 13. plaću. Zarađuju od 1.350 do 1.400 KM mjesečno, a prosjek plaće ove godine im je porastao za 11 posto, jer iskopaju uglja i više nego što treba za stabilno poslovanje firme.&nbsp;&nbsp; 
Lako im je jer za direktora imaju Munevera Čergića, koji je našao kupce za ugalj i potpisao ugovore u prodaji. Na spisku mušterija su „Elektroprivreda BiH“, zvornička „Alumina“, lukavačka „Soda-Šišedžam“... Stoga Banovićani ovogodišnji Dan rudara, koji se obilježava danas, mogu dočekati zadovoljni.Munever Čergić rođen je u Banovićima, a od 1988. godine zaposlenik je rudnika na čijem je čelu.&nbsp;

Dok se ostali suočavaju s teškoćama, banovićki rudari dobili 13. plaću

Direktor za rudare

Porodila se, mašala, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine. Odlukom o popuni federalnog Doma naroda, a posredno i Kluba Hrvata na državnom nivou, definitivno niko nije zadovoljan. Osim Milorada Dodika! U nastupajućim olovnim godinama na vlastitoj ćemo koži tek osjetiti razmjere bezvlašća i haosa što će garantirano uslijediti zbog najnovijeg „cikovanja“. 
Poput kladioničarskih listića (iz keca u dvicu, iz dvice u keca, ovdje iksa, tamo fiksa...) izgledali su prijedlozi Suada Arnautovića i Branka Petrića. Jedan sastavljen latiničnim, drugi ćiriličnim pismom. Konačno, većinom glasova prošao je Petrićev sistem. 
Na koji su žalbe Ustavnom sudu BiH najavili gotovo svi politički protagonisti sa centralama stacioniranim u Sarajevu. Eto, dakle, posla za društvance u crveno-crnim togama čije se (pri)pravničke odluke najčešće ne provode u praksi. Uostalom, ne moramo se ustava i zakona držati k'o pijan plota - naslonimo se na poznatu frazu nepoznatog autora...
Kako stoje stvari, bez saglasnosti HDZ-a neće biti moguće formirati vlast na entitetskom i državnom nivou. Zahvaljujući CIK-u, onih famoznih dvanaest delegata za federalni Dom naroda spremnih, Dragan Čović već ima u džepu, a uz minimalan bi trud još četiri komada mogao uhljebiti i u pripadajućem bosanskohercegovačkom gornjem Domu. 
Partnerstvom sa četiri Dodikova pulena („vaspostavljena“ uz punu podršku i hinjsko izdajništvo SDA), koalicija HDZ-a i SNSD-a zvanično će preuzeti potpunu kontrolu nad državnim poslovima. Aferim za mudre bošnjačke stratege i političke dinosaure (od Halida Genjca, pa nadalje) koji nam decenijama iz skupštinskih klupa prodaju maglu i uvaljuju damu pod bubrege!
Nakon svih propuštenih prilika i gomile nerealiziranih šansi, najlakše je sada gorke suze prolijevati nad neizvjesnom sudbinom BiH. I pritom za predstojeći politički džehenem optužiti instrumentalizirane neznalice iz CIK-a. Budimo realni, svi su naši naslagani problemi direktna posljedica nakaradnog državnog ustrojstva. S posebnim akcentom na pogubni politički diletantizam upravo onih koji, kao, ugroženu državu brane.

Iz keca u dvicu, iz dvice u keca, ovdje iksa, tamo fiksa...

Dom navoda!

Sebe je prozvao Specijalni. I malo ko mu je mogao zamjeriti na aroganciji. Osvajao je titule, s Portom, Čelzijem, Interom... koji nisu mali klubovi, ali ni sama evropska nogometna krema, prkosio je velikanima.
No, ko visoko leti, obično nisko i pada, a na svojoj koži to je upravo osjetio čuveni portugalski trener Žoze Murinjo (Jose Mourinho).
Dok je bilo titula i uspjeha, sve mu se toleriralo - prgavost na klupi, svađe s igračima, bilo svojim ili suparničkim, upravama klubova, kontroverzne izjave u javnosti... Ali, čim bi nestalo magije na terenu, sve bi mu se vratilo poput bumeranga i koštalo posla.
U maju 2013. morao je napustiti Real iz Madrida, a zatim i Čelzi u decembru 2015. Najnoviji udarac stigao je prije dva dana, kada je nakon niza posrtaja dobio otkaz u Mančester junajtedu.
Murinjo je rođen 26. januara 1963. godine u Setubalu. Nakon skromne igračke karijere, posvetio se trenerskoj, u kojoj je od 2000. do danas osvojio više od 20 trofeja, među kojima dvije Lige prvaka i jednu Evropsku ligu.

Čuveni nogometni trener dobio otkaz u Mančester junajtedu

Murinjo: Novi udarac za slavnog Portugalca

Magija je nestala

Imenovana je nova Vlada Republike Srpske. Premijerna poslije izbora na dejtonski raspoloživim razinama vlasti. Kako se očekivalo, koalicija okupljena oko SNSD-a ima uvjerljivu skupštinsku većinu. Posljedica je to nesumnjivo odličnog rezultata, a nešto sitno podrške skuckalo se i ručicama „papaka“ regrutiranih iz redova dojučerašnjih sterilnih protivnika režima. Umorili smo se od tavorenja u opoziciji, priznao je nedavno Dragan Čavić. Njegovi su kolektivno svršili u naručju Milorada Dodika. A s njima i poslanici otcijepljeni od raspadajućeg SDS-a. 

Uglavnom, u Dodikovoj vladi osam je Srba, pet Bošnjaka i tri Hrvata. Vjeruje se da multietničko ministarsko društvance nije rezultat naglog civilizacijskog preokreta u ideologiji vladajuće stranke, već da se radi o elementarnom poštivanju zakona. U konkretnom slučaju, ustavne odredbe o konstitutivnosti svih naroda na cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj geografiji.&nbsp;&nbsp; 
Puno se mi u Sarajevu kofrčimo i kitimo vlastitim kozmopolitizmom, tolerancijom i komšilukom za žitelje grada u kojem preko devedeset pet posto direktora javnih preduzeća, agencija i ustanova dolazi iz većinskog naroda. Osim toga, jedina je ovo evropska prijestolnica gdje nacionalistički bizoni brutalno nasrću na uljeze koji se usude progovoriti o zabranjenim temama vezanim uz, inače, neprihvatljivu bošnjačku dominaciju nad manjinskom rajom. Izdajnik se, strani plaćenik, islamofob i antibošnjački element ovdje postaje jednostavno i bez velike muke. Dovoljno je, primjera radi, u stripu spomenuti ime onog zbog kojeg se na noge ustaje. I gotov si, totalno donji, jarane!

Do kraja godine ćemo dobiti izvršnu vlast bez SDA u Kantonu Sarajevu. Iz komplikovane koalicije šest stranaka otkrivena su i jedva skrpljena rješenja za ministarske fotelje. Ispada tako da će Vladom u „evropskom Jerusalemu“ upravljati isključivo Bošnjaci i po jedan slučajno zalutali Srbin i Hrvat. Maloumno, sramotno, poražavajuće!&nbsp;&nbsp; 
Dokaz je to primitivne isključivosti u kadroviranju, prvenstveno, građanskih stranaka. Gdje su, dakle, zaturili nebošnjake, drugarice i drugovi, samozvani antinacionalisti iz SDP-a, DF-a i Naše stranke? Umjesto što ga vazda kritikuju, sarajevski bi lijevi ublehaši mogli ponešto naučiti čak i od ovakvog (nikakvog) Dodika. Jer, socijaldemokratija nije samo ruža na reveru, ni Titov poster u kancelariji.

Socijaldemokratija nije samo ruža na reveru, ni Titov poster u kancelariji

Lijevi ublehaši, drugarice i drugovi...

Mustafa Alajmović, rudar iz Breze, u javnosti je poznat kao osoba koja na svaki mogući način pokušava pomoći svojoj porodici i sebi u teškom životnom iskušenju koje ih je zadesilo.
Njegova supruga Zehra već nekoliko godina se bori s karcinomom i do sada je uz pomoć dobrih ljudi imala više operacija. Sada je u životu održavaju skupe terapije.
Novac nabavljaju tako što prave i prodaju domaće proizvode, sokove, slatko, džemove... Mustafa uprkos vlastitim jadima proizvode izlaže pod sloganom „Ko nema, neka uzme - halal je“. Na taj način nastoji, koliko može, pomoći i drugima.
Iako su mu dobri ljudi pomagali, ni on nije sjedio skrštenih ruku. Od ukupno 11, svojim proizvodima zaradili su za sedam Zehrinih operacija.

Novac za liječenje nabavljaju tako što prave i prodaju domaće proizvode

Alajmović: Jedina mu želja da Zehra ozdravi

Nema predaje

Bio je lijep i sunčan dan. Neradna subota, 13. april 2013. godine. Dvije datumske trinaestice predskazivale su nevolju kada je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine svečano obznanio: „Svjedokinja pod zakletvom optužila je ministra sigurnosti da je naručio ubistvo.“ 
Autor klevete je Bakir Izetbegović. Svjedokinja pod zakletvom Šejla Jugo-Turković, supruga masovnog ubice osuđenog na 40 godina robije. Optuženi ministar je Fahrudin Radončić. Stradali, poznato je, Ramiz Delalić Ćelo, ubijen u mafijaškoj sačekuši na Vidovdan 2007. godine. 
Suviše je, dakle, obraza, energije i sabura izlizano tokom pravosudnog dokazivanja Izetbegovićeve gnusne podvale koja će, uz još tri kolateralne ljudske žrtve, Radončića privremeno poslati iza rešetaka! Sistematski je proganjan i medijski stigmatiziran. Natovaren političkom optužnicom na leđima - k'o u onoj narodnoj kletvi - „o sebi se zabavio“... 
U međuvremenu, izrečene su tri pravosnažne presude u vezi sa predmetom Delalić. Dvije na domaćim sudovima u Sarajevu i pred međunarodnim tribunalom na Kosovu. Po predviđenim procedurama, legalno i transparentno, u zvaničnim su državnim institucijama pravomoćno raskrinkane prljave konstrukcije i pokušaji podmetanja jedne brutalne likvidacije nedužnim ljudima. 
Izetbegović više nije šef države, ali još uvijek žari i pali, rukovodi i komanduje mafijaškom hobotnicom koja uništava ljudske živote. Nekog tako pošalju pod crnu zemlju, a odabrane (ne)sretnike prvo u pržun, a potom u kafkijanski sudski proces. 
Identična pravila valjda vrijede za sve zločinačke režime, još od neslavnih dana bračnog para Čaušesku, čiju će treću deceniju konačnog pada civilizirani svijet obilježiti ovog mjeseca... 
Nakon najnovijih javnih svjedočenja direktnih (sa)učesnika u neuspješnom projektu Radončićeve egzekucije s ciljem prikrivanja stvarnih nalogodavaca i izvršioca Delalićevog ubistva, najmanje što se očekuje jeste hitna i adekvatna reakcija Tužiteljstva BiH. Jer put do otkrivanja Izetbegovićeve, te uloge najpoznatijih burazera iz SDA u cijeloj aferi, svakako će biti bremenito trnovit. Al', kako ono kažu, svako putovanje počinje prvim korakom. U konkretnom slučaju, privođenjem istaknutih pripadnika režimskog kartela koji se ovih dana međusobno „zavaljuje“ zbog najprljavijih zajedničkih poslova izvršenih po nalogu i uz finansijsku podršku ukaljanih čelnika SDA.

U međuvremenu, donesene su tri pravosnažne presude...

Ko je ubio Ćelu, opet vas pitam?

Vratio sam se, živote, otjerao sam dane sive... pjesma je kojom je Sarajlija Denis Barta pomeo konkurenciju u hrvatskom „Supertalentu“, i sasvim zasluženo okitio se titulom pobjednika.&nbsp;&nbsp;Od trenutka kada se pojavio u ovoj popularnoj emisiji, članovima žirija svaki put izmamio je suze na oči, a emotivnim izvedbama ubrzo osvajao Hrvatsku i cijeli region. Njegov supertalent je volja i želja za životom. 
Ovaj krasni momak, koji u sarajevskoj Ferhadiji tokom ljeta svira za bolesnu djecu, čistom emocijom učinio je sve Bosance i Hercegovce ponosnim.
Da je Denisovo srce veliko, pokazuje i odluka da nagradu od 50.000 maraka podijeli drugima. Polovinu novca donirat će bolesnoj djeci s invaliditetom u Hrvatskoj, a drugom polovinom obradovat će mališane u Roditeljskoj kući u Sarajevu. 
Denis, naime, ima tešku životnu priču. Rođen je 1998., a sa samo osam dana operirano mu je srce. Sa 40 dana sasvim je oslijepio, a od druge godine bori se i s epilepsijom. U četvrtoj godini dijagnosticiran mu je autizam. Ipak, to ga nije spriječilo da, zahvaljujući prvenstveno požrtvovanosti svojih roditelja, završi školu i da pomaže drugima kad god može.

Nagradu od 50.000 KM donirat će bolesnoj djeci u BiH i Hrvatskoj

Barta: Pobjednik hrvatskog „Supertalenta“

Supertalent velikog srca

Na velikoj sceni političkog pozorišta počinje historijska drama demontaže režima Stranke demokratske akcije! Premijera je u Sarajevu, gdje će SDA u poželjnu opoziciju do kraja godine. Nakon glavnog grada BiH, formiranje kantonalnih vlada očekuje se u Tuzli, Zenici, Bihaću i Goraždu. Potom slijedi Federacija BiH, a za državnu vlast malo ćemo pričekati. 
U skladu s trenutnom situacijom, korumpiranim jurišnicima “stranke dugih prstiju” ne preostaje ništa drugo nego da iščupaju vlastito korijenje iz javnih institucija, razduže kabinetski inventar i poselame se sa službenim beneficijama. Ništa, međutim, nije gotovo dok sve nije završeno, poručuje Bakir Izetbegović. 
Grčevitom borbom za opstanak na vlasti, lider SDA zapravo spašava samog sebe, kao i poslove najšire familije te brojnih kriminalnih intimusa. Ipak, potpuno je svjestan da sve teže pliva u baruštini punoj krokodila. I da ga na proljetnom stranačkom kongresu očekuju džehenemske vatre ukoliko ne osigura još četiri godine naštimanih tendera, koruptivnih javnih nabavki i nezakonitih finansijskih privilegija, na koje su se bahati SDA-ovci navukli k'o narkomani na heroin. 
Zato nije slučajno, baš u prvoj reakciji na mogućnost uspostave kantonalne vlasti bez SDA, Izetbegović priglupo izvalio - Ne damo našu milijardu budžeta!? 
Ne spava mirno i zbog nadolazećih belaja oko upravljačko-rukovodnih struktura bolnice na Koševu. Šta reći, kakvu poruku poslati ako, gluhobilo, nova kantonalna većina u Skupštini krene raspravljati o trogodišnjem direktorskom divljanju prve dame SDA? Svjestan je, naime, da u neželjenom scenariju ni Milorad Dodik neće biti od naročite koristi, mada ga je ovih dana, otkrili su mediji, hinjski obilazio isporučujući obraz i crno ispod nokata za zrno milosti srpskog člana Predsjedništva BiH.
U isto vrijeme, naredbom svemoćne gospođe Izetbegović, svečano je osnovana nova visokoškolska ustanova. Sebijina autonomna oblast Medicinski fakultet - skraćeno SAO Medicina - nakon sedamdeset godina zajedničkog života i rada u okviru Univerziteta u Sarajevu, kreće putem otcjepljenja i nezavisnosti. 
Nakon što je institucionalnim nasiljem privatizirala cjelokupno zdravstvo na teritorijama pod okupacijom SDA, direktorica, profesorica i supruga konačno je, eto, zatvorila krug. Šta mislite, je li sazrelo vrijeme da teror bračnog para prestane?

Sebijina autonomna oblast

SAO MEDICINA

Salcburg je jučer u 18. kolu austrijske Bundeslige na svom terenu uvjerljivo (5:1) savladao Sent Polten, a naš povremeni reprezentativac Smail Prevljak postigao je četiri gola. Interesantan je podatak da je sve golove postigao u prvom poluvremenu, kad je klub iz Salcburga poveo sa 5:0.&nbsp;&nbsp;Zbog toga je naš povremeni reprezentativac top-tema austrijskih, ali i evropskih sportskih medija, koji ne štede komplimente na račun stasitog Hercegovca.
Prevljak je ove sezone postigao ukupno devet bundesligaških golova u 13 nastupa (sedam puta je bio starter). Na terenu je proveo “samo” 590 minuta tako da je tih devet golova odličan napadački učinak.
Smail Prevljak rođen je 10. maja 1995. godine u Konjicu. Prve fudbalske korake napravio je u konjičkom Igmanu, odakle je 1. jula 2013., kao junior, prešao u RB Lajpcig U-19. Godinu poslije, prekomandovan je u prvi tim, ali je već 28. avgusta 2014. posuđen austrijskom Lieferingu, gdje je proveo jednu sezonu. Stanovnik je Salcburga od 1. jula 2015., s tim što je sezonu 2017/2018. proveo na posudbi u Matersburgu. Njegova trenutna tržišna vrijednost je 2,5 miliona eura.

Jučer za poluvrijeme postigao četiri gola

Prevljak: Ove sezone postigao ukupno devet bundesligaških golova za 590 minuta

Golgeter za veće domete

Svakog 10. decembra, kad se zima već uveliko poput elegije uvuče u misli ljudi, u zgradi Ujedinjenih naroda u Njujorku nostalgično se obilježi Dan ljudskih prava. Ove sedmice se govorilo i o 70. jubileju usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz decembra 1948. godine.&nbsp; Nekad i sad – ponavljanje povijesti
Dijele se nagrade i priznanja pa me to podsjeća na jedan od onih praznika kakve smo, recimo, nekad slavili u istočnoj Evropi. Poput Dana žena ili Praznika rada. Jednom godišnje iskazivali smo svoje tadašnje razumijevanje spolne jednakosti, onoga što se danas zove “gender”, i uvažavanje trudbenika. O društvenoj eliti se nije puno govorilo iako je ona u formi “crvene buržoazije” postojala, kao ni o političkim zatvorenicima ili raznim drugim izopćenicima regrutiranim među nama. 
I onda bi, nakon te kratke retoričke, a mnogo manje duhovne inventure nastavljali uglavnom po starom.
Mnogo toga je tada bilo drugačije nego sad. Ali nešto je ostalo i zajedničko: danas se govori o “elitama”, ali ne više samo jednoj. A jednakost – spolna i rasna - još je i ponajviše tabloidna, jer se o svemu priča jezikom prazničnih parola na sva zvona i na svakom mjestu – preko televizije. 
No, četvrt stoljeća nakon rata protiv Bosne (1992.–1995.), kada je, prema podacima UN-a, na Balkanu do 1999. godine i srbijanske invazije na Kosovo silovano između 20.000 i 50.000 žena, događa nam se i da u dalekoj Burmi (Mijanmaru) slično strada na desetine hiljada takvih nesretnica.

Bivši visoki komesar UN-a za ljudska prava, jordanski princ Zeid (Ra'ad al-Hussein) to stanje na Mijanmaru proglasio je “školskim primjerom etničkog čišćenja”, sa svim pratećim posljedicama.
Dolari za humanitarnu katastrofu
Iako posebna, i Jemen je zato ista priča. Tu, na Bliskom istoku, u okruženju četiri najbogatije (muslimanske) zemlje svijeta – Jemen (p)ostaje kataklizmična jama žrtvovane djece!? Svi jadikujemo nad njima, ali rat se nastavlja.
Malo ko želi jasno uprijeti prstom u stvarne uzročnike krize. Puno je doktora koji prepisuju terapiju, ali izbjegavaju govoriti odakle dolazi bolest i ko je kriv za tu infekciju što prerasta u epidemiju. 
O tome sam prije nekoliko dana imao razmjenu retoričke vatre na konferenciji za novinare s Markom Lokokom (Lowcock), podsekretarom UN-a za humanitarnu pomoć (OCHA), koji se tek vratio iz Jemena. Ustvrdio je da su “sve strane” odgovorne u ovom “vrućem ratu”. 
A onda, izbjegavajući da bar jednom prozove saudijsku vojnu koaliciju, koju su organizacije za ljudska prava već optužile za ratne zločine, najavio da je Saudijska Arabija obećala još 500 miliona dolara za spašavanje gladnih i bolesnih u Jemenu. I da će 26. februara 2019. godine u Ženevi biti održana donatorska konferencija za ovu zemlju. 
Prisjećajući se i jednog od nastupa Harisa Silajdžića na Generalnoj skupštini UN-a, kada je ironično “zamolio” svijet da Bosancima ne šalju sendviče, već oružje da odbrane svoje žene i djecu, jer bolje da umremo gladni nego da ostanemo bez časti – pitao sam Lokoka zar nije tragično to što se od Saudijaca uzimaju pare kad se zna da su oni krivi za stradanja djece i smrt na desetine hiljada civila u Jemenu?
- Onaj ko misli da ne treba uzeti ček (od Saudijaca) kojim bi se smanjile patnje ljudi u Jemenu “nije sa mnom na istoj strani (historije)” - rekao mi je Lokok. 
Bosanski glas se nadaleko čuje
Zato mu sad, kao jedan od dobitnika priznanja za ljudska prava, koje mi je (10. decembra) 2013. godine dodijelila skupština države Njujork, stvarajući mi dodatnu obavezu za sva vremena - javno poručujem: Naravno da nismo, gospodine Lokok, jer pragmatičnost ne može zamijeniti principe. Doista, jedan bosanski glas neslaganja “nevažan je” kao so za Indijski okean! 
U to ime, iskreno me obradovala ovogodišnja nagrada za životno djelo za ljudska prava mom dragom prijatelju Ahmedu Žiliću, jer je stigla u pravo vrijeme i na pravu adresu. U jeku antibosanske kampanje, u Zagrebu je to visoko priznaje Žiliću dodijelio Helsinški komitet Hrvatske u prisustvu predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović. Sad je pravo pitanje kako će službeno Sarajevo prihvatiti (proaktivno valjda!) taj važan politički gest iz susjedstva. Moramo se konačno i svi u regionu upitati šta su nama ljudska prava.
Prepoznali su (neki uvaženi) Hrvati koliko vrijedi taj bosanski glas i ko je sposoban pravnim instrumentima zaustaviti pogrešni politički verbatim (od riječi do riječi, doslovno) od Strazbura do Njujorka. 
Imat će Ahmed sad dodatnih obaveza, međudržavnih, ali i lokalnih. Da javno, dakako, jer privatnost je nakon ovakvih nagrada dodatno sužena – priupita bosanskog reisu-I-ulemu kakvi su sve aranžmani u pitanju između bosanskih muslimana, tačnije IZuBiH i Saudijske Arabije, jer više oko toga nema šale. Bosanski odgovori, ne samo pitanja, odavno se već pikaju. 
Političari “bez greške” pak, poput generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša (Antonio Guterres), koji osuđuju patnje ljudi i stradanje novinara, jer više od hiljadu njih je svoju istinoljubivost platilo glavom na samom početku 21. stoljeća, ali ne spominju ime saudijskog kolumniste Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi) – samo su kulisa uz glas istinskih stradalnika. 
Lakše je, što bi rekao Čerčil (Winston Churchill), voljeti cijelo čovječanstvo nego ljubiti prvog komšiju svoga i solidarno braniti sva njegova građanska prava. Tako je to i s ljudskim pravima.

Puno je doktora koji prepisuju terapiju, ali izbjegavaju govoriti odakle dolazi bolest i ko je kriv za tu infekciju što prerasta u epidemiju

Šta su nama ljudska prava

Nagradu “Dnevnog avaza” – “Avazov zmaj” na preksinoć završenom Trećem festivalu “Dani Jurislava Korenića” dobila je predstava “Tri sestre”, rađena po tekstu klasika Antona Pavloviča Čehova, a u režiji Pjera Žalice.&nbsp; Glumačka ekipa, vođena iskusnom rukom Žalice, očarala je publiku i tokom festivalskog izvođenja u sarajevskom Kamernom teatru 55. Sa “Tri sestre” Žalica se nakon dužeg vremena vratio u teatar i uradio veoma dobar posao.&nbsp;Da je majstor svog zanata, govore i njegovi filmovi “Kod amidže Idriza” i “Gori vatra”, koji su stekli kultni status.
Rođen je 7. maja 1964. godine u Sarajevu. Trenutno je dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. U braku je s glumicom Jasnom Žalicom i imaju sina.

“Tri sestre”, koju je režirao Žalica, osvojila “Avazov zmaj” za najbolju predstavu na Trećem festivalu “Dani Jurislava Korenića”

Majstor svog zanata

Osim što je izazvala blagi politički zemljotres u Sarajevu i Zagrebu, Deklaracija Hrvatskog sabora o Bosni i Hercegovini neće imati nikakve pravne posljedice pa se može ustvrditi da je njeno donošenje bilo potpuno beskorisno.&nbsp;&nbsp; 
Ona je namijenjena za domaću upotrebu u političkom krajoliku u kojem premijer Andrej Plenković, kako to upućuju poznavaoci prilika, pokušava “amortizirati HDZ jastrebove” i hercegovačke tajkune razne fele, one što ordiniraju i u Bosni i u Hrvatskoj i zbog kojih su mnogima u evropskom Zagrebu odavno puni kuferi.&nbsp;&nbsp;Nažalost, i Plenkovićeva vlada ostaje donekle njihov talac, iako je Hrvatska, valja naglasiti, članica Evropske unije pa nema pravo zaboravljati na stvarne uzroke problema: bosanski Hrvati nisu etnička manjina nego jedan od konstitutivnih naroda u BiH pa im ovakva “prekogranična briga”, kao i svima ostalima, više šteti nego koristi.&nbsp;

Blizak Briselu, Zagreb bi se trebao pobrinuti da ne upada u sličan, makar se to zvao samo izborno instrumentalizirani nacionalistički vrtlog, od kojeg hronično boluje politički Beograd, kome je Moskva prečesto perjanica.&nbsp;&nbsp;
Zagreb, poput Beograda, ima, očito, i svog bosanskog “dodika”, samo što on stoluje u Mostaru?! Valjalo bi se, zato, upitati da li se Hrvatska na ovaj način i predugim antibosanskim lobiranjem u Strazburu, a sve frekventnije i u Vašingtonu, izjednačava sa Srbijom, koja je još više dio problema, a ne solucije.&nbsp;

Hrvatska tako narušava i vlastiti međunarodni kredibilitet, jer promiče nacionalnu ekskluzivnost, umjesto da se, kao evropska zemlja, založi za inkluzivni bosanski triptih, ne koketirajući sa, znamo već kakvom, hercegovačkom komponentom.&nbsp;&nbsp;
Temeljni problem u BiH ostaje dubioza zvana nepoštivanje vladavine prava i, srećom, sve manje politička i etnonacionalna inferiornost.&nbsp;

Krše se zakoni, ne plaćaju adekvatni porezi (i na kladionice), bojkotiraju se, potkradaju ili onemogućavaju izbori, a Zagreb nema snage da se od toga distancira, kao i od onih koji Bosnu lažno predstavljaju kao orijentalni tamni vilajet; drugačije se sužava manevarski prostor svima onima kojima taj feudalni ambijent više odgovara nego Evropska unija.&nbsp;S tim treba prekinuti odmah, jer Hrvatska je od EU i Amerike zadužena za sasvim drugačiji posao u Bosni i Hercegovini.&nbsp;

Osim što je izazvala blagi politički zemljotres u Sarajevu i Zagrebu, Deklaracija Hrvatskog sabora o BiH neće imati nikakve pravne posljedice

Nepotrebna Deklaracija

Tih godina je jedna mladost, ponosna na sebe i grad u kojem živi, grabila velikim mladenačkim koracima naprijed. Olimpijada prošla, a oni svi kao da su nosili pobjedničko olimpijsko zlato. Pa, iskreno, i jesu nosili. Važni. Sretni. Mladi. Svi su imali svog malog Vučka negdje u polici s udžbenicima.&nbsp;&nbsp; 
Grad, Sarajevo grad, blistao je punim sjajem. Raja se dijelila na šminkere, rokere, pankere. Na navijače Želje i Sarajeva. Momke iz Druge i cure iz Prve sarajevske gimnazije. Nije bilo podjele na bogate i siromašne. Nije bilo ubojstava nasred ulice tek onako. Ako bi se i desio neki belaj, bio je to belaj u kojem se računala veća hrabrost, a ne nikako okrutnost. Dijelili su se na one koji su tek došli u grad i gradsku raju.&nbsp;&nbsp; 
I oni koji bi tek došli u grad znali su pravila. A pravila ista za sve. Nekoliko gradskih diskoteka je okupljalo mladost poslije jutarnje smjene u školi i naveče, ali naveče samo one starije. Tamo negdje od pola dva do tri poslije podne mladost bi se slila u neveliku ulicu, Jelićevu. I tako, stajali bi oni jedni pored drugih, nešto važno pričali i čekali da se pojavi on. Ili ona. 

U toj diskoteci koja je nosila ime najjačeg košarkaškog kluba u Jugoslaviji, u klubu Bosna, za koji je igrao najveći od svih, Mirza Delibašić, poznatiji kao Kindže, muziku je puštao Koža. U drugoj, koja je nosila ime po glavnom gradu tadašnje države, muziku je puštao Boro. Momci odrasli usred grada. Ako znaš Kožu ili Boru, kao da znaš gradonačelnika.&nbsp;&nbsp; 
Ma koga je tad bilo briga za gradonačelnika. O tome su brinuli stariji. Njih dvojica su mogla sve što drugi nisu. Da ti uljepšaju dan muzikom, ali i pozdravom. Ma dovoljno je bilo da klimnu glavom. Evo, neki dan Boro piše na Facebooku da ga je pjesma Amire Medunjanin, otpjevana negdje u Pragu, vratila u mladost navrh Bjelava, gdje je živio. 

Kožo je i dalje tu, na Marindvoru. A stari roker Zlatan, koji je dao sinu prvjencu ime po Kindžetu, i dalje u svom kafiću, na raskrižju Radićeve i Obale, drži mnoge gitare i ponekad zasvira na njima.&nbsp;&nbsp; 
Oni željni malo jače muzike išli bi na Skenderiju, a onda su se počela otvarati druga okupljališta mladih. Na ta mjesta se dolazilo i iz drugih gradova. Govorili bi da je u Sarajevu najljepše. Dolazili su da vide šta to ima u tom gradu u kojem su sve kapije širom otvorene za svakog, a raja spremna da se našali na svoj, ali i na tvoj račun. 

Gore, poviše grada, vikendom je za roditelje i starije pjevao čuveni boem, čovjek tužna lica i još tužnijih pjesama, Toma Zdravković. Pjevao je kod svog druga, Kiča. U jesen mira napustio je svoje prijatelje. Sarajlija je tu ponajviše bilo. Onda, nekoliko mjeseci poslije, te najtužnije 1992. godine, sve je zaustavljeno usred pjesme. Na obroncima Trebevića samo se bijelila ruševina u kojoj je Toma okupljao starije, Bosna je zatvorena, Beograd također, a mladost se rasula. Po cijelom svijetu. Oni koji nisu, šarene košulje su zamijenili vojnim, pjesme su zamijenili tužnim i kratkim porukama preko Crvenog krsta pisanim po strogim pravilima „ničega previše“, a umjesto bubnjarskih palica nosili su oružje.&nbsp;&nbsp; 
Nije bilo izbora. Zvuci paljbe zamijenili su pjesme. Glas je zamro. Rijeke su počele graditi neprelazne barijere. Ljudi bi ostajali na jednoj ili drugoj strani rijeke. Nisu mogli preko. Nije više bilo rokera, pankera i šminkera. Bila je samo jedna mladost koja je htjela opet da zapleše, ali nisu mogli. 

Nije bilo nikoga da ih sluša. Možda ni da čuje ono što su im srca tiho u sebi govorila. A govorila su da žele samo mir. Da vide prijatelje rasute po svijetu i dan u kojem će glasno pjevati i dolje pored Miljacke, i na rivalskim brdima Vratnik i Bistrik. Na Trebeviću. Na mostovima. Tamo gdje ih one čekaju lijepe „i kad ne ljube“.

Raja se dijelila na šminkere, rokere, pankere. Na navijače Želje i Sarajeva

"Zmaj" u eliti

Buridanov SDP

Zoljevi dijagrami nisu selo u Španiji!

Direktor za rudare

Dom navoda!

Magija je nestala

Lijevi ublehaši, drugarice i drugovi...

Nema predaje

Ko je ubio Ćelu, opet vas pitam?

Supertalent velikog srca

SAO MEDICINA

Golgeter za veće domete

Šta su nama ljudska prava

Majstor svog zanata

Nepotrebna Deklaracija

Kožo i Boro jedne rasute mladosti

Kolumne

"Zmaj" u eliti

Buridanov SDP

Zoljevi dijagrami nisu selo u Španiji!

Direktor za rudare

Dom navoda!

Magija je nestala

Lijevi ublehaši, drugarice i drugovi...

Nema predaje

Ko je ubio Ćelu, opet vas pitam?

Supertalent velikog srca

SAO MEDICINA

Golgeter za veće domete

Šta su nama ljudska prava

Majstor svog zanata

Nepotrebna Deklaracija

Kožo i Boro jedne rasute mladosti