Ovih dana, uoči početka predavanja lista za naredne izbore, veći broj medija bavi se fenomenom političkih papaka, odnosno onima koji su zbog korupcije promijenili stranačke dresove. Među njima, zahvaljujući Face TV-u, u prvi plan izbili su <a href="https://avaz.ba/tag/901/adis-arapovic">Adis</a> i Adisa Arapović.
Nesretni Adis je u polemici u TV duelu s Anisom Krivićem brutalno slagao javnost da njegova supruga navodno nije izabrana u tri nadzorna i upravna odbora, ali su dokumenti koje je objavio SBB pokazali potpuno suprotno. Ne samo da je ona imenovana već je, suprotno zakonu, sakrila prilikom apliciranja svoje ranije izbore u nadzorne odbore, što je krivično djelo.
U želji da se osveti, Arapović je Koaliciji “Država”, kao kukavičije jaje, podvalio navodno zajedničko oglašavanje protiv SBB-a.
Međutim, plan da sakrije obiteljski kriminal nije uspio i za očekivati je reakciju nadležnog tužilaštva.
Inače, Adis Arapović je u SBB došao nakon što mu se tzv. nevladin sektor zahvalio na saradnji. Na listi za Federalni parlament nije uspio da izbori direktan plasman ličnim glasovima, kao ni njegova supruga na državnom nivou. Kasniji rasplet je pokazao da je Arapović nemoralan političar koji je ukrao kompenzacijski mandat od ove stranke.
Još gore, osim mjesečnog iznosa od 7.000 - 8.000 maraka koji stječu političkim djelovanjem bez izbornog legitimiteta, sada se uistinu otvara priča ko su zaista ovo dvoje pompezno najavljivanih novih lica u politici.
Ispostavilo se da se radi o političkom boflu, osobama sklonim političkom i svakom drugom svingeraju, ali i onima koje uglađeni Krivić nije htio javno obrukati na Face TV-u.
Kao što je poznato, Krivić je bio inspektor za visoko obrazovanje u KS i na njegov sto su dolazile prijave protiv onih što su svoje asistente zaključavali u učionicu i probali da ih obljube, ali i onih koji su bili u stanju da stranačke vozače u autu seksualno uznemiravaju dok su na radnom mjestu. Da se ne govori o pokušajima tenderskih pljački preko kumovskih shema, što su spriječili izabrani tadašnji dužnosnici na nivou KS ili višem.
Zato je najgore kada ta vrsta ljudi počinje da dijeli moralne lekcije svim mogućim strankama i liderima, misleći da će se svi uplašiti njihovih perverznosti koje probaju da instaliraju u politički život BiH.

Priča o životu bračnog para Arapović se, izgleda, otvara

Arapović: Kukavičije jaje Koaliciji “Država”

Adis Arapović: Političko-svingerski papci

Sarajevski čarobnjak Dino Merlin ponovo je oborio sve rekorde posjećenosti, ovaj put u Crnoj Gori. U njegovim hitovima uživalo je više od 10.000 ljudi, a prisustvovao je i premijer Crne Gore Dritan Abazović. 

Crnogorskim Barom odjekivali su hitovi najveće regionalne zvijezde, a na sceni mu se pridružila i Sennidah, s kojom je otpjevao duet "Dođi".
Bilo je planirano da građane Crne Gore upravo Dino Merlin i Sennidah uvedu u Novu 2022. godinu, ali je njegov koncert prolongiran zbog tada složene epidemiološke situacije. Koliko se na nastup Dine Merlina čekalo, najbolje govore ove brojke i salve oduševljenja koje fanovi nesebično dijele nakon završetka koncerta.
Ovaj kantautor je krajem marta predstavio videospot za pjesmu "Krive karte", koja je već preslušana više od četiri miliona puta. Novu sezonu otvorio je projektom koji će nesumnjivo obarati rekorde slušanosti.
Dino Merlin uvijek dijeli sjećanja na period kada je sakupljao novac kako bi mogao snimiti pjesme, a jedne prilike je otkrio da je morao godinu i po raditi u trećoj smjeni na kaljenju čelika.
Od prvog samostalnog albuma "Moja bogda sna", koji je snimio 1993. godine, do albuma "Hotel Nacional" iz 2014., nastajali su brojni hitovi koji su Dinu Merlina učinili jednim od najpoznatijih muzičara s ovih prostora. Novi album koji izlazi u septembru ove godine svi s nestrpljenjem očekuju.

U njegovim hitovima uživalo više od 10.000 ljudi, a koncertu prisustvovao i premijer Crne Gore Dritan Abazović

Dino Merlin: Zvijezda koja ne gubi sjaj

Federalni premijer Fadil Novalić jedan je od najpopularnijih bh. političara jer komentari i reakcije na gotovo svako njegovo pojavljivanje u medijima danima odjekuju u javnosti.&nbsp;

U posljednjem istupu premijer je pokušao pojasniti sistem subvencioniranja uvoza električnih automobila, zapetljao se razvrstavajući ih po kategorijama, pa na kraju i sebi i nama skratio muku poentirajući kako će Vlada FBiH subvencionirati uvoz "auta koje ima utičnicu da možete uključiti".
Možda bi u nekoj drugoj galaksiji Novalićev posljednji šou izgledao i simpatično, samo da ne živimo u državi u kojoj je većini stanovnika uvoz električnih automobila na dnu ljestvice prioriteta. Pod udarom inflacije, kojoj niko ne vidi kraj, građani se bukvalno bore za život, tako da ih od automobila s utičnicom, vjerovatno, više zanimaju cijene sadržaja s prosječnom plaćom nedostižne potrošačke korpe.

Premijerov istup bio bi shvaćen kao dobra šala da vrag nije odnio šalu još onog dana kad nas je uvjeravao da ulje nije skuplje, već da ga ove godine možemo kupiti manje. Ili možda i ranije, kada je građanima spočitavao rastrošnost jer puno troše na kafu, cigarete i mobitele, kada nas je uvjeravao da namjerno nismo htjeli "potrčati" da nabavimo vakcine protiv koronavirusa ili kad je tvrdio da smo kupili respiratore koji su "vrh ponude" i koji "snabdijevaju dva pacijenta odjednom".

Novalićeve verbalne vratolomije među najčitanijim su i najgledanijim sadržajima domaćih portala, svojevremeno su privukle i pažnju BBC-a, ali i njemu i nama bilo bi mnogo bolje da je popularnost stekao pravovremenim odlukama i njihovim rezultatima.
Ovako ostaje upamćen kao političar izvan vremena u kojem živimo, kao premijer koji nas, kada je loše, uvjerava da je dobro, kad smo na začelju, tvrdi da smo bolji od drugih, kad se očekuje intervencija iz robnih rezervi, on ih tek popunjava, kad ekonomski stručnjaci insistiraju na smanjenju poreznih opterećenja, predlaže nova, a umjesto pomoći najugroženijima, nudi subvencije na uvoz električnih automobila.
Efekti korisnih odluka njegove vlade, poput blagih povećanja penzija i boračkih naknada, u periodu enormnih poskupljenja isparili su prije nego što su stigli do korisnika.&nbsp;

Možda bi u nekoj drugoj galaksiji Novalićev posljednji šou izgledao i simpatično, samo da ne živimo u državi u kojoj je većini stanovnika uvoz električnih automobila na dnu ljestvice prioriteta

Možda bi u nekoj drugoj galaksiji Novalićev posljednji šou izgledao i simpatično

Auto s utičnicom

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) ponovo se na svjetskoj pozornici legitimira kao jedan od boljih učenika nekadašnjeg britanskog premijera Vinstona Čerčila (Winston Churchill) i političke doktrine koja kaže da “ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi”.
Iako ponekad njegovi javni istupi, u kojima koristi nediplomatski rječnik, zvuče previše emotivno i tako dižu adrenalin naciji i njegovim pristalicama, Erdoan je živi primjer državnika i političara koji u konačnici hladno i proračunato isključivo vodi računa o onom za šta on smatra da je vrhunski nacionalni, ekonomski i politički interes države koju vodi.

Aktuelno protivljenje turskog predsjednika da Finska i Švedska postanu nove članice NATO-a, jer, navodno, podržavaju kurdske militante i teroriste, samo je posljednji u nizu primjera kako Erdoan politički trguje i traži najbolju poziciju za Tursku na svjetskoj političkoj pozornici. Zna, naime, Erdoan da će na kraju i zvanični Štokholm i Helsinki biti punopravni članovi zapadne vojne alijanse, zna i da je pozadina ubrzanog prijema strah od potencijalne ruske agresije, zna i da Bajdenova administracija ima moćne mehanizme i “argumente” koje Ankara neće moći dugo ignorirati i koji mogu efikasno utjecati na promjenu njegovog “tvrdog” stava, ali je isto tako svjestan da Putinova surova invazija na Ukrajinu otvara prostor i šansu za Tursku i podešavanje odnosa s Evropom u tursku korist, odnosa koji su u posljednjih petnaestak godina bili turbulentni i puni međusobnog podozrenja.
Slično se Erdoan ponašao i kada je kupovao ruske protuavionske i proturaketne sisteme S-400, bez obzira na to što je turska armija druga najveća u okviru NATO-a i što je takvim manevrom gurnuo prst u oko svojim euroatlantskim saveznicima.
Naravno, ni tada, kao ni sada sa Finskom i Švedskom, nije bio u pitanju nikakav hir, nego želja da se, prije svih Amerikancima, skrene pažnja da Erdoan neće tolerirati navodno američko šurovanje s turskom opozicijom i da Turska ima alternativu ako je neko pokuša gurnuti na marginu svjetskih ekonomskih i političkih tokova.

U biti, riječ je o Erdoanovoj sposobnosti da, kao dobar Čerčilov đak, precizno poreda prioritete, te da u hodu korigira smjerove i stavove, opet se vodeći samo i isključivo interesima. Nažalost, neki Bošnjaci i pojedini njihovi politički lideri i stranke još ne vide tu dominantnu stranu političkog profila Redžepa Tajipa Erdoana i još nas sve okolo uvjeravaju da ova zemlja, Bošnjaci i muslimani u njoj nemaju boljeg i većeg prijatelja.
A pritom se, naprimjer, ne pitaju zašto isti taj Erdoan i ne pomišlja da uvede sankcije Miloradu Dodiku, islamofobu, mrzitelju Bošnjaka i razbijaču države Bosne i Hercegovine, države i naroda kojeg je njemu, Erdoanu, u amanet ostavio rahmetli Alija Izetbegović. I kako to da su, s druge strane, sankcije Dodiku već uvele većinski kršćanske zemlje, poput SAD i Velike Britanije, a uskoro bi mogla i Njemačka.
I o čemu nam, osim o golom interesu, govori podatak da Turska daleko više investira i otvara fabrike u Srbiji, nego, primjerice, u Bosni?
Vrijeme je, dakle, da Bošnjaci skinu ružičaste naočale i realno sagledaju koji su njihovi ključni državni, nacionalni i politički interesi i ko su prijatelji s kojima te interese i ciljeve mogu praktično i po najnižoj cijeni ostvariti.

Daleko je Erdoan, ma koliko njegove riječi nekad diraju naša srca i krijepe našu dušu. Palestinci su to ponajbolje osjetili na svojoj koži. Godinama unazad Erdoanova vlada je zbog izraelske represije verbalno žestoko prijetila vladi u Tel Avivu, obećavala veliku pomoć Palestini, ako bude potrebno, i vojnu zaštitu turske armije, da bi odnedavno počelo, samo za naivne i neupućene, ubrzano ponovno približavanje Ankare i Tel Aviva i otopljavanje tursko-izraelskih odnosa na najvišem nivou. Interes je tako ponovo stavljen ispred svakog drugog osjećaja, jer to je - na kraju krajeva - bit politike.

Vrijeme je, dakle, da Bošnjaci skinu ružičaste turske naočale i realno sagledaju  koji su njihovi ključni državni, nacionalni i politički interesi

Erdoan: Politička trgovina i Čerčilov nauk

Daleko je Erdoan

Sa svakim novim izvještajem koji sadrži podatke koliko smo hiljada tona voća i povrća iz uvoza pojeli u prethodnom periodu i koliko smo za to platili svaki razuman čovjek u ovoj zemlji ne može da s gorčinom ne uzdahne i da se ne upita čemu služe i šta rade desetine općinskih i gradskih službi, kantonalnih i entitetskih ministarstava za poljoprivredu. A s njima i stotine hiljada nas koji, umjesto kod komšije poljoprivrednika, na najbližoj tržnici, u prodavnicama snabdjevenim domaćim voćem i povrćem, kupujemo grah iz Egipta ili paradajz iz Turske.&nbsp;
Nikoga ne čudi što uvozimo ananas ili banane, mada ih, osim iz Ekvadora, kupujemo prepakirane iz Hrvatske i Slovenije, ali da jedemo jabuke iz Poljske, paradajz iz Turske, orahe iz Ukrajine ili suhe gljive iz Kine, e to se već može smatrati prvorazrednom sramotom, glupošću i općom društvenom katastrofom. 
Jer upravo to nam govore podaci Vanjskotrgovinske komore BiH, koja je precizno izračunala da smo za uvoz jabuka i krušaka prošle godine dali blizu 16 miliona KM, nešto više od 16 miliona koštao nas je paradajz iz uvoza, po desetak miliona smo dali za orahe, odnosno lubenice i dinje, 8 za gljive, a za šest i po miliona KM uvezli smo nekakve smrznute mješavine povrća. Ima se, može se.&nbsp;
Svaki dobar domaćin, a ne ministar s pomoćnicima, kabinetima, agencijama i savjetnicima, znao bi na kraju godine sabrati da na uvoz hrane trošimo stotine miliona maraka, koje bismo već na početku naredne mogli usmjeriti u domaću poljoprivredu. Tako bismo smanjili zavisnost od uvoza, milione ostavili kod kuće, imali puna skladišta, obradili zapuštenu zemlju i bili sigurni u kvalitet onog što jedemo. 
Svaki građanin ove zemlje nikada, a pogotovo ne u ovako teškim vremenima, ne bi smio zaboraviti da se samo s proizvodom s oznakom 387 u svojoj potrošačkoj korpi može i ima pravo nadati boljem životu. 
Sve učestaliji komentar u Bosni "Ko nas je kleo, nije dangubio" čini se nekako najprimjerenijim.

Nikoga ne čudi što uvozimo ananas ili banane, mada ih, osim iz Ekvadora, kupujemo prepakirane iz Hrvatske i Slovenije

Banane, osim što uvozimo iz Ekvadora, kupujemo prepakirane iz Hrvatske i Slovenije

Ima se, može se

Dugih 36 godina mostarski Velež čekao je na trofej i dočekao ga u godini kada slavi svoj 100. rođendan.

„Rođeni“ su u četvrtak na zeničkom Bilinom polju, boljim izvođenjem penala (4:3), savladali Sarajevo i osvojili Kup Bosne i Hercegovine, prvi put u svojoj historiji.

Čovjek kojem pripadaju najveće zasluge za taj uspjeh je svakako Feđa Dudić, trener „Rođenih“. Od kada je došao na klupu 2019. godine, Dudić je preporodio klub. U sezoni 2020./2021. postavio je rekord sa 16 utakmica u nizu bez poraza.
Na kraju sezone ostvario je sjajan rezultat, završivši na trećem mjestu, koje je Veležu donijelo plasman u Konferencijsku ligu, prvo evropsko takmičenje poslije 33 godine.
Predvođen Dudićem, Velež je u drugoj rundi kvalifikacija priredio senzaciju, izbacivši grčki AEK, a njegova evropska bajka okončana je u trećem pretkolu, gdje je ispao od švedskog Elfsborga.

Danas je Dudić čovjek s više od 100 utakmica na klupi Veleža. Timu je dao identitet i promijenio prilično gubitnički mentalitet. „Rođeni“ danas igraju lijep i dopadljiv fudbal te izgledaju kao ozbiljna i dobro organizirana ekipa.
Uspio je Dudić, pritom, razviti sjajnu generaciju fudbalera, od kojih većina nije bila ni blizu nivoa na kojem je sada i to je njegova zasluga.
Ova sezona je samo potvrda njegovog sjajnog rada. Evropa je ponovo tu, a s njom i novi, lijepi dani za „Rođene“.

Feđa Dudić rođen je 1. februara 1983. godine u Sarajevu. Kao centralni napadač, imao je respektabilnu igračku karijeru, a najveći trag ostavio je igrajući za Travnik od 2006. do 2010. godine. S Travničanima je u sezoni 2006./2007. izborio promociju u najviši rang, da bi u sezoni 2009./2010. ponio titulu najboljeg strijelca Premijer lige BiH sa 16 postignutih golova.
Ipak, najveći klupski uspjeh ostvario je u Zagrebu, s kojim je bio prvak Hrvatske u sezoni 2001./2002.
Igrao je još za Topolovac, Slobodu, Brotnjo, Sarajevo, Karlovac, Željezničar, Varaždin, GOŠK, Novi Pazar, Slaviju i Zvijezdu Gradačac, u kojoj je 2016. godine okončao karijeru.

Nakon što je okačio kopačke o klin, posvetio se trenerskom poslu, a prvi posao imao je kao asistent na klupi Travnika. Prvi samostalni angažman imao je u GOŠK-u, s kojim je ostvario sjajan rezultat, osvojivši 7. mjesto u sezoni 2017./2018.

„Rođenima“ donio prvi trofej poslije 36 godina

Dudić: Osvajanjem Kupa BiH ispisao historiju mostarskog kluba

Feđa Dudić: Veležov heroj

Ajntraht je boljim izvođenjem penala 5:4 (1:1) savladao Rendžers i osvojio ovogodišnje izdanje Evropske lige.
Klubu iz Frankfurta to je prvi evropski trofej poslije 42 godine, a do njega ga je predvodio austrijski stručnjak Oliver Glazner (Glasner).
Pod Glaznerovim vodstvom Ajntraht je do trofeja stigao bez izgubljenog meča. Grupnu fazu okončao je na prvom mjestu ispred Olimpijakosa, Fenerbahčea i Anverpena, te izborio direktan plasman u osminu finala. Tu je bio bolji od Real Betisa, da bi u četvrtfinalu priredio senzaciju i pobjedom na Kamp Nou eliminirao Barcelonu. Posljednja prepreka do finala bio je Vest Hem, koji su, također, uspjeli izbaciti.
Oliver Glazner rođen je 28. avgusta 1974. godine u Šerdingu. Trenerski put počeo je 2012. kao asistent u Salzburgu, a prije Ajntrahta vodio je Rid, LASK i Volfsburg.
Trofej Evropske lige s Ajntrahtom mu je prvi u karijeri.

Donio Ajntrahtu prvi evropski trofej poslije 42 godine

Oliver Glazner: Kruna karijere

Svakodnevno na cestama širom Bosne i Hercegovine dolazi do saobraćajnih nesreća u kojima stradaju djeca, a ima li veće opomene za društvo od činjenice da tim nedužnim bićima u trenutku biva prekinuto djetinjstvo, u najčešćoj mjeri, nemarom i bahatošću pojedinaca koji siju smrt na cestama. Koliko puta do sada smo se ježili gledajući majčine suze, očevu agoniju, slušajući vriske braće i sestara, drugara koji su gledali svoje najdraže pod točkovima automobila, poput nedavnog slučaja na Dobrinji, kada je dječak teško povrijeđen ispred svoje zgrade, ili slučaja Alija Bešića, koji je nastradao vraćajući se iz škole. 
Primjera je puno, a bahatih maloumnika koji divljaju za volanom ne mareći što mogu promijeniti sudbinu jedne porodice - još i više.
Koliko puta do sada smo čuli: „Nikad više da se ne ponovi ovakva tragedija.“ Je li vrijeme, konačno, da se istinski kaže „nikad više“? Je li vrijeme da zaštitimo našu djecu, da im, koliko-toliko, ponudimo neku sigurnost dok se vraćaju iz škola ili se bezbrižno igraju ispred svojih zgrada ili kuća, da ne strahuju da će neki luđak koji divlja za volanom naletjeti na njih?
Nerijetko prekršioci zakona u saobraćaju prođu s mizernim kaznama. Za brzine koje nisu primjerene za autoput, a ne naseljena mjesta, plate 50-ak maraka, ubice bivaju puštene na slobodu, bez obzira na to što su ugasili život jednog djeteta ili majke koja je kući ostavila nejaka čeda...
Umjesto da imamo jake zakone koji se provode u djelo, građani nemaju nikakvu zaštitu, a s povećanjem broja vozila bez adekvatnog razvoja saobraćajne infrastrukture i bez istinske borbe protiv najtežih prekršaja u saobraćaju stepen ugroženosti svih na cesti bit će, nažalost, sve viši.
Jednostavnim poređenjem kaznenih odredbi u BiH i zemljama okruženja i u najbližim zemljama EU može se uočiti da su kazne za iste prekršaje u tim zemljama veće i više od 10 puta za neke prekršaje. Iznosi novčanih kazni za neke najteže prekršaje kod nas su zaista na mizerno niskom nivou. 
Budala za volanom će uvijek biti, ali ova država i društvo konačno moraju poslati odlučne poruke da takvo što nikada više neće biti tolerirano.

Je li vrijeme da ovo društvo zaštiti svoju djecu, da im ponudi neku sigurnost i oštro sankcionira sve divljake za volanom

Dobrinja: Nedavno nesavjesni vozač udario muškarca, a potom i dijete

Dokad više "nikad više"

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH u Vijeću ministara blokirala je izdvajanje sredstava neophodnih za održavanje izbora u oktobru. Time ova stranka nastavlja ispunjavati svoje prijetnje da će učiniti sve što je u njenoj moći da blokira sve što može u našoj zemlji zbog neusvajanja izmjena Izbornog zakona koje bi omogućile dodatnu etničku podjelu i samog glasačkog tijela. Prvenstveno zahvaljujući diplomatskim aktivnostima i naporima HDZ-a iz Hrvatske, Izborni zakon proteklih je mjeseci uspio postati tema i u najvišim krugovima EU. 
Uostalom, promjenu Izbornog zakona za BiH zahtijevaju i presude Evropskog suda za ljudska prava. Ipak, razumijevanje za nečije političke zahtjeve i medijatorstvo s ciljem pronalaska kompromisa među domaćim akterima, s jedne, i stvaranje političkog haosa i konflikta u ionako nestabilnim međunarodnim okolnostima, s druge strane, dvije su posve različite stvari. 
Pismo evropskog komesara Olivera Varheljija (Vahrelyi) ministru finansija Vjekoslavu Bevandi da mora osigurati novac za izbore i jasne poruke zapadnih diplomata da izbori moraju biti održani jasna su poruka HDZ-u i Čoviću koje su to crvene linije koje ne smiju biti prijeđene.

A, ako ijedna stranka ima historijsko iskustvo da joj se udari na državu ne isplate, to je upravo HDZ BiH.

Naime, nije prvi put da ova stranka, uveliko precjenjujući svoju političku moć, poteže za političkim nasiljem ne bi li, preko prijetnji i ucjena, izdejstvovala svoje političke ciljeve.
No, to bi u pravilu završavalo u potpunom debaklu za ovu stranku: od pokušaja izvlačenja “Herceg-Bosne” iz političkog poretka BiH koji je završio nestankom “Herceg-Bosne”, do „Hrvatske samouprave“, koja je završila sa SFOR-ovim tenkovima u Mostaru, Antom Jelavićem u migraciji i Komšićem u Predsjedništvu.
Sudeći po historijskom iskustvu, najnoviji pokušaji blokade države i održavanja izbora ovu stranku bi vrlo lako mogli odvesti u stanje u kojem će žaliti za vremenima kada su im barem, ako ništa, htjeli saslušati pritužbe na Izborni zakon u BiH i sjesti s njima za sto. Nemoj da bude - nismo znali.

Ako ijedna stranka ima historijsko iskustvo da joj se udari na državu ne isplate, to je upravo HDZ BiH

Varheljijevo pismo Bevandi jasna su poruka HDZ-u i Čoviću

Autoagresija HDZ-a

Sve je donedavno izgledalo bajno za Arsenal. Imali su „Topnici“ pristojnu bodovnu zalihu i bili nadomak plasmana u Ligu prvaka, koju su posljednji put igrali u sezoni 2016./17. Ipak, s dva vezana gostujuća poraza, prvo od Totenhema (3:0), a potom od Njukasla (2:0), ispustili su četvrto mjesto i, najvjerovatnije, ponovo ostali bez nastupa u najjelitnijem evropskom klupskom takmičenju.
Neshvatljivo je kako su „Topnici“ pristupili ključnim utakmicama, a najveću krivicu za to snosi svakako njihov trener Mikel Arteta, koji očigledno nije znao na koji način motivirati svoje igrače.
S obzirom na dva boda zaostatka, Arsenal u posljednjem kolu mora pobijediti Everton, a istovremeno će trebati kiks Totenhema, koji gostuje otpisanom Noriču, što se čini kao nemoguće.
Mikel Arteta rođen je 26. marta 1982. godine u San Sebastijanu. Poslije zapažene igračke karijere, koja je svoj vrhunac dosegla u Evertonu i Arsenalu, posvetio se trenerskom poslu, a prvi angažman imao je kao asistent Pepu Gvardioli (Guardiola) na klupi Mančester sitija. Potom je 2019. godine preuzeo Arsenal, s kojim je uspio osvojiti FA kup i Komjuniti šild. Arsenal mu je nedavno produžio ugovor do 2025. i, čini se, napravio ozbiljnu grešku.

Španac s Arsenalom izgubio četvrto mjesto koje vodi u Ligu prvaka

Mikel Arteta: Od heroja do tragičara

Gdje prestaje logika, počinje Bosna i Hercegovina. U to smo se uvjerili na stotine hiljada puta. No, svaki novi dan donosi i novu nelogičnost. U glavnoj ulozi su opet bh. političari. 
Ovoga puta Milorad Dodik, lider SNSD-a i član Predsjedništva BiH. Rekli bismo, očekivano i ništa novo.
Ne prođe dan a da nas Dodik ne počasti nekom novom izvalom. Neke su itekako opasne, ali pojedine i mimo svake zdrave logike.
Čovjek koji godinama radi šta i kako hoće, zbog čega je završio na američkoj crnoj listi, a zbog secesionističkih odluka i jednostranih poteza sankcionirala ga je i Velika Britanija, zatražio je jučer ostavku Šefika Džaferovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH?!
Dodik tvrdi da Džaferović krši Ustav BiH?! Nudio je jučer objašnjenje, uvjeravao novinare. Ali sebe je zaboravio... Niko ga nije ustvari ni pitao šta radi Milorad Dodik i kakve interese zastupa u Predsjedništvu. 
On je ustvari zamjerio Džaferoviću zbog njegovog obraćanja pred Vijećem sigurnosti UN-a prošle sedmice, kazavši da za to nije imao odobrenje Predsjedništva te da je iznio lične stavove.
Isti taj Dodik koji unazad 20 godina skoro svaki dan krši Ustav, oduzima nadležnosti od države, blokira institucije mjesecima i isto to predsjedništvo u kojem sjedi i prima plaću.
Isti taj Dodik koji godinama glasa mimo svih odluka članova Predsjedništva, putuje po svijetu, daje izjave iz Beograda o tome da je BiH nemoguća, da su RS potrebne policija i vojska, zvecka oružjem, podržava agresorsku Rusiju i bahato i hinjski tvrdi da on poštuje slovo Dejtona sada smatra da je Džaferović glavni negativac.
Dodiku je ustvari propao plan da se, umjesto Džaferovića, UN-u obrati Zoran Tegeltija, koji je već 15 dana, sa svitom od 11 ljudi, na turneji u Americi.
I baš bi bilo lijepo čuti šta bi to rekao Tegeltija u UN-u, a da je usaglašeni stav BiH.

Čovjek koji godinama radi šta i kako hoće, zbog čega je završio na američkoj crnoj listi, optužio je Džaferovića da krši Ustav BiH

Dodikov ustav

Može li čovjek uopće zamisliti strahote i golgote kroz koje su prošli građani Prijedora od 1992. godine ako nije bio dio tog horora? Nositi bijelu traku oko ruke kako bi svojim potencijalnim ubicama i dželatima dao do znanja da „nisi njihov“ i samo brojao minute i sate koji prolaze nadajući se da ćeš dočekati sutra... Znate li koliko njih nije dočekalo to sutra? 3.176. A od toga 102 djece.
Objašnjenja nema, osim onog da su se zvali, molili se i klanjali Bogu drugačije. 
Izvinite, ali nedovoljno. Nedovoljno za sve patnje, muke, boli. 
I godinama, decenijama kasnije slični onima koji su tokom agresije na BiH odlučili da drugi nisu dovoljno dobri nalaze razne načine za provokaciju.

Posljednja u nizu jeste zahtjev za skupom u Prijedoru 31. maja, na isti dan kada se obilježava Dan bijelih traka, kako bi, zamislite, proslavili rođendane vlasnika Pink televizije Željka Mitrovića i premijera Mađarske Viktora Orbana, koji ionako zagovara skoro sve što je protiv naše države.

Ne naroda u njoj, već države.
Znate li koliko to boli preživjele i porodice koje su izgubile svoje najmilije? Ako je odgovor negativan, nadamo se da nikada nećete saznati.
Jer se s tim teško šta može mjeriti.
Toliko prekinutih života zarad ničega. A ne dozvoljavaju ni da se dostojanstveno prisjete onih koji nisu preživjeli. Ratni zločini su izvršeni i to treba glasno i jasno reći. I ponavljati.
Najviše zbog toga kako niko od nas, kako god se zvali, kojem god se Bogu molili i klanjali, ne bi dozvolio da se slično ponovi!

Hoće da slave rođendane Željka Mitrovića i premijera Mađarske Viktora Orbana 31. maja u Prijedoru

Dan bijelih traka obilježava se 31. maja

Bol bijelih traka

Frontmen ukrajinskog benda „Kalush Orchestra“ Oleg Psiuk (Oleh), nakon pobjede na Evroviziji, pozdravio se s djevojkom Oleksandrom prije povratka u domovinu, gdje će se pridružiti ukrajinskoj vojsci na prvoj liniji fronta. 
Emotivna slika oproštaja mladih koji se razdvajaju zbog rata obišla je svijet.
Nakon apela za mir i poziva s evrovizijske scene da se pomogne njegovoj domovini, na koju je Rusija izvršila agresiju, Oleg je uzeo pušku u ruke i tako postao primjer patriote. U slasti pobjede na Evroviziji uživao je dan i otisnuo se u neizvjesnu i po život opasnu budućnost.
Oleg Psiuk, frontmen ukrajinske folk-rep grupe „Kalush Orchestra“, rođen je 16. marta 1994. godine u gradu koji se zove Kaluš. Autor je pobjedničke pjesme "Stefania“, koju je posvetio svojoj majci prije nego što je počeo rat u njegovoj zemlji.
Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu, pjesma je dobila puno novih značenja.&nbsp;Iako u pjesmi nema ni riječi o ratu, mnogi su je počeli povezivati s majkom Ukrajinom te su je nazvali himnom odbrambenog rata.

Emotivna slika oproštaja s djevojkom, od koje se razdvaja zbog rata, obišla je svijet

Frontmen ukrajinskog benda „Kalush Orchestra“ Oleg Psiuk

Oleg Psiuk: S Evrovizije u rat

"Državni policajci imaju najniže plaće", "Nemamo ni osiguranje", "Država nas uporno ignorira", "Čuvamo ljude koji nam okreću leđa", "Kako preživjeti od 800 KM", samo su neki od apela koje upućuje Sindikat državne policije.

I tako je već godinama. Kume i mole. Apeliraju, upozoravaju... Vlast se zabavila o svom jadu, ali uz uredna primanja iz udobne fotelje.
Za svoj nerad plaćeni su i previše. Međutim, na primanjima, kada je u pitanju državna policija, pokazali su sav bezobrazluk i nemar. Oglušili se i zaboravili. 
Ni prstom da mrdnu da riješe agoniju ljudi koji godinama nose glavu u torbi. Od pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu, do Granične policije i Direkcije za koordinaciju policijskih tijela… 
Jednom riječju - sramota.

Jer kako drugačije opisati situaciju u kojoj kantonalni policajci imaju dvostruko više plaće od državnih, a federalni skoro trostruko?

Državni mesožderi i uhljebi, budžetlije s debelim novčanicima, s druge strane sve nijemo posmatraju. Uzaludni su i protesti u državi u kojoj granični policajci rade za plaću kasirke u nekom trgovačkom centru.
I dok apeliraju, upozoravaju, vrijeme curi. Ne čudi onda podatak da ih godišnje na desetine napusti službu. Idu dalje, mnogi iz države.
I pametnom dosta. Država treba i mora da se stidi. Bez državne policije ne bi bilo ni države!

Uzaludni su i protesti u državi u kojoj granični policajci rade za plaću kasirke u nekom trgovačkom centru

Ni prstom da mrdnu da riješe agoniju ljudi koji godinama nose glavu u torbi

Sramota!

Nakon dvogodišnje pandemije koronavirusa sektor turizma u BiH, koji je, praktično, bio paraliziran, na dobrom je putu oporavka. 

Pokazuju to i posljednji statistički podaci, prema kojima su turisti u martu ostvarili čak 97,5 posto više posjeta u odnosu na isti mjesec prošle godine.
Iako su turistički radnici na izdisaju pandemije bili skeptični zbog ruske invazije na Ukrajinu, ali i cijena goriva, inflacije i abnormalnog poskupljenja svega i svačega, ipak, u posljednje vrijeme optimizam je kod njih itekako prisutan.
Predsezona je, pokazalo se do sada, imala prilično dobar start, a u strukturi gostiju u svim turističkim mjestima prevladavaju Evropljani.
Sve je više i gostiju iz susjednih zemalja, koji u strukturi noćenja ne zaostaju puno za drugim turistima. Povoljne vremenske prognoze šanse su i za vikend-destinacije domaćih gostiju. Ljudi su se, vjerovatno, zasitili boravka u svojim domovima za vrijeme pandemije i zaželjeli se putovanja.

Buking za sezonu koja je na vratima u našem jedinom gradu na moru Neumu je vrlo dobar jer, vjerovatno, posljednje čega će se ljudi odreći jeste porodični odmor.

Činjenica je da naša zemlja ima šta ponuditi turistima, od fascinantnih prirodnih ljepota, do kulturno-historijskog blaga i da su, nerijetko, brojni naši gradovi i mjesta označavani kao top-destinacije u prestižnim medijima.
Iako su posljednjih godina brojne investicije bile okrenute ka razvoju turizma, ipak, šteta je što se ne vodi dovoljno računa o tome da se turisti sve više okreću aktivnom, avanturističkom turizmu, onom u ruralnim područjima, raznim turističkim aktivnostima u prirodi, ali i što se puževim koracima ulaže u neophodnu infrastrukturu, pogotovo putnu, ali i komunalnu. Također, brojni segmenti koji mogu privući turiste i zadržati ih su neiskorišteni.
&nbsp;Turizam upravo pokazuje kako se, i kad se naglavačke okrene, može među prvima oporaviti.

Posljednje čega će se ljudi odreći jeste odmor

Buking za sezonu koja je na vratima u našem jedinom gradu na moru Neumu je vrlo dobar

Povratak turista

Naida Hota-Muminović, ministrica za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, našla se u centru pažnje nakon uvreda koje je na njen račun iznio Stjepan Kljuić, nekadašnji član Predsjedništva Republike BiH.

Kljuić je u svojoj izjavi pokrivenu ministricu nazvao "podbrađenom", što je pokrenulo lavinu reakcija u javnosti i svi su osudili ovakvo neprimjereno izražavanje. No, ministrica je uzvratila dostojanstveno i tako dala pozitivan primjer mnogima.
Hota-Muminović je izrazila veliku zahvalnost svim građanima, udruženjima i grupama koji su joj dali podršku. 
Navela je da Kljuić živi život pod teretom predrasuda, ali da je svakako voljna biti tu za njega, pa čak i kafu popiti s njim. 
Ministrica Naida Hota-Muminović rođena je 1981. godine u Sarajevu. Svoje obrazovanje započela je tokom rata. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i stekla zvanje profesorice engleskog jezika i književnosti. Također, završila je i Pravni fakultet. Udata je i majka dvoje djece. Ona je prva ministrica u BiH s hidžabom.

Dostojanstveno odgovorila na Kljuićeve izjave i tako dala pozitivan primjer mnogima

Hota-Muminović: Prva ministrica u BiH s hidžabom

Adis Arapović: Političko-svingerski papci

Dino Merlin: Zvijezda koja ne gubi sjaj

Auto s utičnicom

Daleko je Erdoan

Ima se, može se

Feđa Dudić: Veležov heroj

Oliver Glazner: Kruna karijere

Dokad više "nikad više"

Autoagresija HDZ-a

Mikel Arteta: Od heroja do tragičara

Dodikov ustav

Bol bijelih traka

Oleg Psiuk: S Evrovizije u rat

Sramota!

Povratak turista

Naida Hota-Muminović: Teret predrasuda

Kolumne

Adis Arapović: Političko-svingerski papci

Dino Merlin: Zvijezda koja ne gubi sjaj

Auto s utičnicom

Daleko je Erdoan

Ima se, može se

Feđa Dudić: Veležov heroj

Oliver Glazner: Kruna karijere

Dokad više "nikad više"

Autoagresija HDZ-a

Mikel Arteta: Od heroja do tragičara

Dodikov ustav

Bol bijelih traka

Oleg Psiuk: S Evrovizije u rat

Sramota!

Povratak turista

Naida Hota-Muminović: Teret predrasuda