Godina straha, neizvjesnosti, bolesti i smrti bliži se kraju. Godina koja će neslavno ući u historiju civilizacije kao duboki rez u načinu života koji smo živjeli decenijama. Bit će arhivirana kao godina nezapamćenog ekonomskog pada i socijalne drame, ali i kao godina velike, čak globalne solidarnosti među ljudima.&nbsp;&nbsp; 
U našem malom bosanskom mikrosvijetu, u ovoj godini, natovareni vlastitim decenijskim teretima političkih kriza, nepravde, neimaštine, neznanja i zatvorenosti doživjeli smo neke krupne pojave.

Dvije svjetske sile, SAD i Rusija, najavljuju veće prisustvo u našoj zemlji. Sergej Lavrov, ruski šef diplomatije, svoju zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini počinje u Istočnom Sarajevu, bez obilježja države domaćina. Istočno Sarajevo postaje parabola nekadašnjeg Istočnog Berlina, a entitet Republika Srpska nekadašnje Istočne Njemačke. Svaka sličnost sa stvarnim historijskim posljedicama je namjerna i isplanirana. 
Unutrašnja destabilizacija Bosne i Hercegovine cilj je koji ujedinjuje Srbiju, Hrvatsku i Rusiju, naše „prijatelje“ koji su trenutno najviše zainteresirani za BiH, svako iz svojih interesa. Ovoga su mnogo svjesniji u novoj američkoj administraciji nego u evropskom birokratskom labirintu zapušenom Brexitom, pandemijom, migrantskim cunamijem, terorizmom, proširenjem itd., pa je očekivati novi američko-zapadni vjetar u jedra našeg broda ka Evropskoj uniji, NATO-u, ali i unutrašnjoj konsolidaciji i eliminaciji prepreka, makar to bili i ovdašnji moćni političari.
Domaćeg državničkog odgovora vanjskim nasrtajima i unutrašnjim centrifugama nema, shodno ograničenim političkim, intelektualnim i stručnim kapacitetima bosanske i bošnjačke nacionalne politike. Bošnjačka nacionalna politika je u defanzivi još od propasti ustavnih reformi prije desetak godina i trajnoj šizofrenoj mantri o izdajnicima i patriotima na svakom iole bitnom društvenom pitanju.

Strožiji među nama će reći da je rezultanta bošnjačke nacionalne politike to što za 25 godina poslijeratne obnove nije otvoren nijedan novi državni univerzitet, nijedan novi državni fakultet, nijedna nova državna bolnica, nijedno novo državno pozorište, nijedan novi sportski stadion, nijedan veći energetski objekt, nijedna nova željeznička pruga, nijedan aerodrom, nije čak napravljena ni zgrada Federalne vlade niti Parlamenta, za 25 godina izgrađeno je samo stotinjak kilometara funkcionalnog autoputa, naša djeca su polupismena, naši penzioneri životare pogaženog dostojanstva, a javno zdravstvo nam je najbolesniji segment države. 
Bezidejnost, nemar, nerad, kapilarna korupcija, opća provincijalizacija, promocija prosječnosti i poslušnosti pojave su koje će obilježiti četvrt stoljeća poslije rata, kao i godinu iza nas. Brojne afere u jeku borbe s pandemijom, ekonomskim odronom i migrantskom najezdom nesumnjivo ukazuju na zamor materijala od kojeg su satkane sadašnje bh. političke elite. 
Porazi desničarskih populista u Americi i širom Evrope, u nešto manjoj mjeri, događaju se i kod nas. Rezultati lokalnih izbora, čak i u Mostaru, nesumnjivo pokazuju da će okoštali vladajući nacionalizmi i njihovi fosilni familijarni klanovi na vrhovima stranačkih piramida neminovno nestati s političke scene. Epoha nacionalističkog mobiliziranja i lažnog patriotizma, kao posljednjeg utočišta prevaranata, neradnika i profitera bliži se kraju.

Svima vidljiva drama socijalnog raslojavanja i nepodnošljivih klasnih razlika nastala iz dvodecenijske nepravde, kriminala, korupcije i nejakih institucija svoj vrhunac mogla bi imati upravo u godini u koju ulazimo.&nbsp;&nbsp; Nagomilani ekonomski i socijalni problemi, demografsko odumiranje nacije, eksplozija migrantskog pritiska, recesija i depresija, neizvjestan kraj pandemijskih restrikcija i opća društvena frustracija moraju izroditi alternativna rješenja, nove politike, nove programe, nove lidere.&nbsp;&nbsp;Ljude opremljene i sposobne za novo doba, za razvoj, za saradnju, za zajedništvo i solidarnost, a ne antagonizam, sukobe i talačke krize vlastitog naroda. Jednakost među ljudima, pravna jednakost građana, politička svijest o tri etnička stuba države, te zaštita manjina i uvažavanje različitosti su recept nadolazeće evropske Bosne i Hercegovine. Neka nam, za promjenu, bude sretna 2021. godina!Autor je zastupnik SBB-a u Parlamentu FBiH

Naši penzioneri životare pogaženog dostojanstva, a javno zdravstvo nam je najbolesniji segment države

Bliži se kraj epohe lažnog patriotizma

Kraj 1991. godine donekle je obilježila duet pjesma <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=bolesno%20smo%20dru%C5%A1tvo&amp;">Kemala Montena</a> i grupe “Crvene jabuke” “Nekako s proljeća”. 
U proljeće naredne godine međunarodno priznata RBiH bila je meta brutalnih agresija s istoka i zapada. 
Zbog toga tadašnje generacije Kemin i Žerin duet nedvojbeno asocira na najteže dane u njihovim životima.
Ratnih godina imali smo nadu da će svakog narednog proljeća doći mir, da će međunarodna zajednica zaustaviti krvoproliće nedužnih i kazniti nalogodavce i izvršioce zločina.
Prođe, eto, 25 godina od kakvog-takvog dejtonskog (ne)mira, a u mirnodopsko vrijeme građane dolazak proljeća asocirana na boravak u prirodi, teferiče i prvomajske uranke.
Odavno radnička klasa u BiH proljeća dočekuje sa zebnjom hoće li moći preživjeti od mizernih plaća. 
Instrumenata za povećanje BDP-a za koji je vezano povećanje penzija, poručuju ekonomisti, ima, kao što ima i mogućnosti da se minimalni lični dohotak poveća do iznosa dovoljnog za normalan život.

Ali... Uvijek ima ono ali, a vlastodršci u četvrt stoljeća od Dejtona uporno podizanjem basnoslovnih kredita zadovoljavaju svoje potrebe i čuvaju mir unutar tzv. budžetske populacije dok su oni koji proizvode nove vrijednosti, ulažu kapital i zapošljavaju ljude izloženi novim fiskalnim i parafiskalnim nametima, pritiscima inspekcija, reketaša...
Proljeće koje će doći bit će, možda, i najteže u posljednjih 25 godina zbog globalne pandemije koronavirusa. 
Priliv novca iz dijaspore je smanjen, u nezadrživom padu je prihod od direktnih i indirektnih poreza, sve je manje zaposlenih. Zalihe novca, ali i hrane, nestat će dok grane sunce.

I šta onda? Prazan stomak ne bira način dolaska do hrane. 
Nove milijarde od MMF-a, kazuju stručnjaci, nisu problem ako se s tuđim parama pametno radi. 
Nema ništa ljepše nego raditi s tuđim novcem. 
Problem je kada se novac protraći, a radnička klasa, vođena prirodnim instinktom, ponovo izađe na ulice. Opet nekako s proljeća.

Prođe, eto, 25 godina od kakvog-takvog dejtonskog (ne)mira, a u mirnodopsko vrijeme građane dolazak proljeća asocirana na boravak u prirodi, teferiče i prvomajske uranke

Nekako s proljeća

Više od bilo koga drugog poštari u <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=PO%C5%A0TAR&amp;">BiH</a> svakodnevno su pred našim vratima, svjedoče različitim životnim sudbinama i problemima, pa su često i više od donosilaca pošte.
Najstariji u Direkciji „BH Pošta“ u Goraždu Ešef Jusufović nedavno se našao i u ulozi spasioca, kada je na ulaznim vratima jednog od stanova zatekao nepomično tijelo Goraždanke kojoj je donio poštu.
Pozvao je komšiju, s kojim je penzionerku, kojoj je pozlilo i koja je cijelu noć provela na podu, vratio u život i nastavio obavljati svoj posao. Tokom 35 godina rada doživio je različite situacije, pa je goraždanski poštar vremenom, posebno starijima, siromašnima i samima, postao i prijatelj, neko ko će im usput platiti račun, kupiti burek, voće.

Sa svojim sugrađanima je izgradio takvo povjerenje da teško pokretnima, nakon kucanja, ulazi u kuću i stan i penziju ostavi na stolu ili ispod jastuka bolesničke postelje. A mnogo je starijih, bolesnih i samih ljudi kojima se rijetko pokuca na vrata, pa to najčešće rade poštari, poput Ešefa.

Penzionerku kojoj je pozlilo i koja je cijelu noć provela na podu vratio u život

Ešef Jusufović: I poštar i prijatelj

Ovakvo bolesno javno mnijenje ne može graditi sretnu budućnost. Moramo znati vrednovati čovjeka od njegovog začeća do prirodne smrti.
Jasno, precizno i istinito je to poručio u božićnom intervjuu za naš list nadbiskup vrhbosanski, kardinal <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Vinko%20Pulji%C4%87&amp;">Vinko Puljić</a>. Nažalost, i u skorije vrijeme teško izvodivo.
Jer bh. javno mnijenje odavno je bolesno, zatrovano. Svakodnevno smo bombardirani primjerima nedjela, bilo to na primjerima odnosa komšije jedne nacionalnosti prema onom druge, pa do afera predstavnika vlasti na svim nivoima.

Riba smrdi od glave. A glava bh. društva vlasti - ''tuknu'' već godinama! Toliko da, ako bismo sada krenuli da ih ''čistimo'', trebale bi nam godine, a svakim novim danom odlaganja bit će to teže učiniti. Nekad ćemo to morati učiniti. Ne drugi, kako se nadamo, nego mi.

A bezbroj je primjera kako naši predstavnici vlasti vrednuju običnog čovjeka.
Ipak, afera „Respiratori“ pokazala je sav jad i bijedu našeg društva, pravi odnos onih koje plaćamo da nas vode. Nabavili su nam respiratore, preskupe, iskoristili jedan od najtežih trenutaka u novijoj historiji da se „ugrade“. I ne samo to, ugrozili su i živote ljudi, s obzirom na to da mnogi upozoravaju da su nesigurni, odnosno neispravni.
Da afera nije razotkrivena u medijima, ko zna ko bi završio na tim respiratorima. Da li bi ozdravio, odnosno ko bi bio kriv u slučaju kobnih posljedica. 
Bismo li ikad saznali detalje besprizorne pljačke narodnog novca u situaciji kada je on narodu najpotrebniji?
Upravo tako nas vrednuju, od začeća do smrti. Ko zna da li prirodne ili na respiratoru.

Riba smrdi od glave, a glava bh. društva vlasti - ''tuknu'' već godinama

Bolesno smo društvo

Koliko god se političari trudili da razdvoje ljude u našoj zemlji, uvijek će biti mnogo više onih čiji je cilj pomoći komšiji u nevolji, bez obzira na njegovu vjeru. Tom logikom su se vodili i mladi džemata Buci kod Visokog kada su, prije dvije godine, počeli s humanitarnim aktivnostima.
Ekipa s <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=efendija%20ahmi%C4%87&amp;">Erminom ef. Ahmićem</a> na čelu danas okuplja više od 200 ljudi iz naselja Buci, Visokog, cijele BiH, ali i dijaspore. Do sada su proveli više od 50 akcija, sakupili više od 100.000 KM, mnoštvo odjeće, obuće, školskog pribora, platili desetine računa za struju, vodu, a uz prijatelje koji se javljaju iz raznih krajeva svijeta, osiguravaju i stipendije djeci s kojom stupe u kontakt. Na najveći katolički blagdan Božić ef. Ahmić i njegov tim svratili su do svog komšije Ive Galića, koji je slijep i teško bolestan, obišli ga, obradovali poklonima i blagdan mu, barem na trenutak, učinili mnogo ljepšim.

Ermin ef. Ahmić rođen je 22. maja 1987. godine u Sarajevu. Završio je Medresu “Osman ef. Redžović” u Velikom Čajnom kod Visokog, a osam godina je imam džamije Beš Šerefe u naselju Buci kod Visokog.&nbsp;Oženjen je i otac jednog djeteta.&nbsp;

Imam iz džemata Buci kod Visokog okupio omladinu pa pomažu mnogima u nevolji

Ermin ef. Ahmić: Ruka pomoći i prijateljstva

Ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić, u „cilju rješavanja migrantske krize“, uputio je pismo zamjeniku predsjedavajućeg Skupštine USK Razimu Halkiću, premijeru USK Mustafi Ružniću i gradonačelniku Bihaća Šuhretu Fazliću, u kome traži privremeno otvaranje ''Bire'', u koju bi se smjestili migranti iz privremenog prihvatnog centra ''Lipa''.Dok migranti svakodnevno čine desetine krivičnih djela, dok građani strahuju za vlastitu sigurnost, a Krajina mjesecima živi u strahu i trpi svakodnevna maltretiranja, Cikotić kao najodgovornija osoba za migrantsku krizu bavi se pisanjem pisama i zahtijevanjem da drugi vuku prežvakana rješenja koja bi trebala stvoriti sliku da on nešto radi.Naravno, od Cikotića još čekamo da se pojavi na terenu ili pokrene bilo kakav smisleniji potez za rješavanje migrantske krize, ali smo ga zato upamtili po sramotnoj izjavi da je predlaganje vraćanja ilegalnih migranata u njihove zemlje porijekla „seksi ideja“.Selmo Cikotić je član SDA. Završio je Vojnu gimnaziju “Bratstvo i jedinstvo” u Beogradu, a zatim i Vojnu akademiju 1986. u Zadru. Godine 2004. magistrirao je odbranu i sigurnost na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Dok Krajina strahuje, ministar sigurnosti piše pisma, ali ne ide u Bihać

Selmo Cikotić: Pismopisac

Sedam dana nakon što su kao nijemi šutjeli na izvještaje domaćih i svjetskih medija o spornoj ikoni poklonjenoj šefu ruske diplomatije Sergeju Lavrovu, iz Dodikovog kabineta i partijskog okruženja krenuli su u kontranapad. Svi su krivi i svi su sumnjivi osim glavnog aktera afere koju mnogi i u Banjoj Luci i u Beogradu nazivaju najvećim političkim&nbsp;skandalom i sramotom srpskog naroda u proteklih nekoliko decenija.Tako, iz ugla Dodikovih savjetnika i kompromitiranih “eksperata” više nije ključno pitanje otkud pozlaćena ikona stara 300 godina u rukama&nbsp;predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Sada se lopta prebacuje u ukrajinsko dvorište, pa se od tamošnjih diplomatskih&nbsp;predstavnika i vlasti drsko traži da dokažu da je ikona njihova, bez obzira na voštani pečat ukrajinske državne komisije na njenoj poleđini.Na drugom krilu klimave Dodikove odbrane oglasila se Željka Cvijanović, koja providno pokušava obrnuti tezu - nije skandal izazvao Dodik, nego Džaferović i Komšić odbijanjem da se sretnu s Lavrovim, a mediji iz Sarajeva i opozicija u RS pumpaju aferu koja, prema Cvijanović, ne postoji.Pri tome, upada u oči da vrh SNSD-a i vlasti u RS kao đavo od krsta bježe od činjenice da je upravo Sergej Lavrov po povratku u Moskvu naredio da se sporna ikona diplomatskim kanalima vrati darovatelju i pozvao Interpol da se uključi u istragu o njenom porijeklu.O tome mediji bliski Dodiku još nisu objavili niti slova, ali zato vrlo ažurno prenose izjave Dodikovih saradnika koje neodoljivo podsjećaju na anegdotu o Muji i majci koja sina nije ružila što se kockao, nego što se nakon kockanja i gubitka novca loše i neuvjerljivo pravdao.Uglavnom, sada svi s nestrpljenjem čekaju da Dodik izađe iz bolnice i osobno objasni cijeli slučaj. Bude li se i on ponašao kao Mujo, samo će se još dublje uvaliti u živo blato političke i diplomatske štete koja je već napravljena.

Još nema odgovora kako je sporna  ikona dospjela u ruke predsjedavajućeg  Predsjedništva BiH

Majka, Mujo i Dodik

U teškim vremenima, kada su medicinske sestre i tehničari na prvoj liniji odbrane protiv koronavirusa, njih skoro 3.000 u HNK prisiljeni su boriti se za rješavanje svog statusa i bolji položaj u društvu. I to nakon što više od godinu i po čekaju na novi kolektivni ugovor.
Predvođeni sindikalistima, medicinari su u nekoliko navrata protestnim šetnjama tražili od nadležnih ispunjenje svojih zahtjeva. U toj borbi posebno je bio glasan Dalibor Vuković, predsjednik Sindikata zdravstvenih radnika HNK, koji je stalno upozoravao na to da nikad neće pristati na ucjene i da se za svoja prava neće boriti pognute glave.
Sve vrijeme je ukazivao na to da je njihov generalni štrajk, što im je Vlada HNK osporavala, imao zakonski put. U konačnici, to se i potvrdilo sudskom odlukom.
Vuković nije podlegao silnim pritiscima, ali nije propustio ni očitati lekciju svojim kolegama iz Federalnog sindikata, jer nisu bili solidarni s medicinarima u HNK.

Mjesecima predvodi medicinare u  borbi za bolji status

Dalibor Vuković: Sindikalna pobjeda

Izgorjela je ''Lipa'', migrantski kamp nadomak Bihaća. Dok ''Lipa'' gori, ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić se češlja i iz udobnosti svog kabineta piše pisma, ali ne zna adresu.&nbsp;&nbsp; Jer niko više ozbiljan takav glas neće da čuje zato što je država BiH za potrebe rješavanja migrantske krize dobila milione maraka, a zauzvrat nije učinila ništa da građani i migranti budu mirni u ovim turobnim pandemijskim vremenima. 
Građani Unsko-sanskog kantona ne vjeruju u institucije vlasti jer su izvarani nebrojeno puta. Zbog toga ne vjeruju u obećanja da će migranti u kampu ''Bira'' ostati do aprila naredne godine, za kada se predviđa završetak gradnje prihvatnog kampa. Ilegalne ekonomske migrante u svojoj blizini ne želi niko. Ni građani Živinica (Ciljuge), Blažuja, Bihaća (Bira)... Ne žele ih u bh. entitetu RS ni kantonima s hrvatskom većinom. 
Već dugo postoji otpor lokalnog stanovništva koje zna kakve probleme donosi stacioniranje na hiljade nepoznatih ljudi sumnjivih namjera. Država taj problem nije prepoznala, jer se samo u BiH identifikacija stranaca vrši na izlasku iz zemlje, a ne prilikom ulaska.&nbsp;&nbsp;Granica na Drini je pješački prijelaz za sve migrante koji su iz Srbije došli u BiH, i to na potezu od Bijeljine do Skelana. U pola decenije migrantske krize država nije pronašla instrumente za zaštitu spomenutog graničnog pojasa, a svi kasniji problemi fakturirani su građanima Tuzle, Sarajeva i Bihaća.
Eskalacija nezadovoljstva migranata i građana ne rješava se pisanjem pisama, već konkretnim radom na terenu. Šta je urađeno od marta ove godine, kada je, primjerice, uklonjeno improvizirano šatorsko naselje u Tuzli? Zbog čega se čekalo da zima pokaže zube, migranti svoj bezobrazluk, pa da se sva ta ljudska nevolja ponovo slije u centar Bihaća? 

Zato se ponovo traži da vlasti Unsko-sanskog kantona i građani budu širokogrudni dok oni koji su dobro plaćeni za nerad obećavaju „kule i gradove“? Krajišnici mogu trpjeti, ali nisu blećci da ih neko vara i obmanjuje godinama.&nbsp;&nbsp;

Mogu trpjeti, ali nisu blećci da ih neko vara i obmanjuje godinama

Prevareni Krajišnici

Prije pet godina mnogi su se začudili da ga se Real odrekao. Jednostavno mu rečeno da treba otići i tako se desilo. Madriđane je u suzama napustio 2015. godine, kada je otišao u Porto, u kojem je golmansku karijeru završio prošle godine, poslije srčanog udara.
Jučer se legenda vratila kući, baš tako su rekli iz Madrida. Legendarni golman Iker Kasiljas (Casillas) postao je zamjenik generalnog menadžera Real Madrid fondacije, veoma bitne za promoviranje velikog španskog kluba.
Usto, čuveni golman će biti i savjetnik oko sportskih pitanja predsjedniku kluba Florentinu Peresu, s kojim je “zakopao ratne sjekire”, a nije nemoguće da u skoro vrijeme dobije i neku novu funkciju.
Iker Kasiljas rođen je 20. maja 1981. u španskom Mostolesu, inače provinciji Madrida. Ponikao je u Realu, prošao cijelu omladinsku školu, osvojio ukupno 19 titula u svim kategorijama, od čega tri u Ligi prvaka i pet u prvenstvu Španije. Za španski nacionalni tim odigrao je čak 167 utakmica.

Nakon pet godina ponovo postao član  velikog Real Madrida

Kasiljas: Zamjenik direktora Real Madrid fondacije

Iker Kasiljas: Povratak legende

Ovih dana širom svijeta počela je distribucija najtraženijeg proizvoda, vakcine protiv koronavirusa. I dok su bogatije zemlje već osigurale za svoje građane prve doze vakcina, neke se tek pripremaju, a treće nemaju para.
Bilo kako bilo, čim se pojavila vakcina, brojni strani državnici i druge javne osobe uključili su se u javnu kampanju podrške vakcinaciji. Mnogi su najavili i da će se pred televizijskim kamerama vakcinisati, što su i učinili.
To su među prvima uradili još aktuelni američki potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence) i dio odlazeće američke administracije.
Javno se vakcinisao i novoizabrani američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden), koji je to učinio da ''pokaže američkom narodu da je sigurno primiti vakcinu“.
Stranim državnicima ovih dana priključuju se i lideri regiona koji, također, žele biti primjer svojim građanima. Da nema nikakvu sumnju u korona vakcinu, trebala bi dokazati i engleska kraljica Elizabeta, koja inače gazi 10. deceniju.

Zdravstvenim radnicima, koji snažno insistiraju da što više ljudi primi vakcinu, kako bi se konačno obuzdalo širenje virusa, zasigurno gode potezi lidera da se među prvima vakcinišu.

Stručnjaci sve vrijeme, otkako traje pandemija, govore da jedino vakcina može stati ukraj brzom širenju koronavirusa.&nbsp;Vakcina je sigurno spas i svjetlo na kraju tunela, a put prema tom svjetlu ovih dana pokazuju svi koji se javno vakcinišu i tako potiču druge da isto učine.

Javno se vakcinisao i Džo Bajden, koji je to učinio da ''pokaže američkom narodu da je sigurno primiti vakcinu“

Novoizabrani predsjednik SAD primio vkacinu protiv korone

Lideri kao primjer

U Mostaru su u nedjelju održani prvi izbori nakon 12 godina. to ponajviše možemo zahvaliti potpredsjednici Naše stranke Irmi Baraliji. Nakon što je Ustavni sud, po apelaciji hrvatskih stranaka 2010. godine ukinuo odredbe mostarskog statuta, gdje su se definirala izborna područja, Mostar punih 12 godina nije imao izbore zbog nedostatka dogovora o izmjenama Statusa.
Na cjelokupnu situaciju prva je reagirala upravo Irma Baralija, koja je 2018. godine tužila i dobila BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava, što je bio uvod u održavanje izbora.
Iako je njen Bh. blok ostvario tek solidan rezultat sa 6-7 mandata, upravo zbog ove činjenice Baraliju možemo smatrati najvećim moralnim pobjednikom mostarskih izbora.
Irma Baralija rođena je 1984. godine. Potpredsjednica je Naše stranke te predsjednica Gradskog odbora ove stranke u Mostaru.

Izbori u Mostaru održani njenom zaslugom

Irma Baralija: Moralni pobjednik

Ohrabrujuća je vijest da je Evropska agencija za lijekove (EMA) odobrila jučer „Pfizer“ vakcinu za upotrebu u Evropskoj uniji. Na taj način pokušat će se spriječiti daljnje širenje pandemije koronavirusa, ali i smanjiti broj smrtnih slučajeva širom Evrope. Ovo je vijest koja je jučer odjeknula kao bomba među građanima EU.
Prve vakcine, nakon odobrenja, već stižu i u susjednu Hrvatsku, kao članicu EU. Ova država, već davno je naručila skoro 5,5 miliona doza cjepiva i prva vakcinacija kreće već 28. decembra.
Isto važi za druge države EU. Svi su u redu da krenu s vakcinacijom svoga stanovništva. S druge strane, Velika Britanija započela je još prije dvije sedmice vakcinaciju, Amerika također. I Rusija je počela s cijepljenjem, svojom vakcinom, još prije 15 dana.
Cijeli svijet je mjesecima bio u utrci za vakcinom koja će konačno pomoći građanima da pobijede pandemiju i taj se plan polako već ostvaruje.

S druge strane, u BiH će vakcinacija, u najboljem slučaju, početi tek u martu. U prijevodu, kada bogate zemlje već završe s vakcinacijom svoga stanovništva.
Naša država, osim što je zakomplicirala nabavku, i umalo da smo ostali i bez naručenih doza, svrstana je u red trećih zemalja koje čekaju cijepljenje.
Do tada, moramo se strpjeti i čekati. Valjda neće biti kasno. Alarmantan je i dalje broj umrlih, treća smo zemlja u Evropi po broju smrtnih slučajeva, a brojke se ne smanjuju.No, pitanje je, kada i dođu naručene doze, hoće li ih biti dovoljno za sve i ko će se vakcinisati. Mnogo je nejasnoća. Samo da ne dođemo u fazu da se cijela Evropa do marta vakciniše, a mi da ostanemo ni na nebu ni zemlji. O tome se moralo misliti ranije.

Osim što smo zakomplicirali nabavku, svrstani smo u red trećih zemalja koje čekaju cijepljenje

Vakcine stižu, BiH na čekanju

Da Dejton treba biti trajni mirovni sporazum, a privremeni ustav, koji je u datim okolnostima bio najrealnije, ali ne najbolje rješenje, od početka su naglašavale i ključne sile koje su iza njega stajale. Od uvođenja bonskih ovlaštenja, preko „Berijevih amandmana“, do intervencija visokih predstavnika, jasno je bilo da vodeće zapadne države namjeravaju u BiH provesti barem onaj minimum rješenja koji će je učiniti funkcionalnom državom i približiti zapadnim vrijednostima.

Taj proces svoj vrhunac dostigao je 2006., sa stvaranjem jedinstvene bh. vojske i pokušajem ustavne reforme poznate pod nazivom „aprilski paket“. Ipak, iako su zapadni faktori, u prvom redu SAD, uspjeli odobrovoljiti srpske stranke da postanu konstruktivan faktor u izgradnji države BiH, maksimalističkim zahtjevima Harisa Silajdžića može se zahvaliti na propasti „aprilskog paketa“. 

Ovo „bošnjačko NE“ bilo je popraćeno i naglim smanjenjem interesa SAD za pokušajem unapređivanja Dejtona, posebno jer je, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, bilo i suviše rizično srpskim interesima gurati prst u oko na dva fronta. 

Propast reformi značilo je i definitivno zaokretanje Milorada Dodika prema Moskvi i njegovu transformaciju u srpskog nacionalističkog lidera. Na mjesto reformskog procesa došlo je 15 dugih godina stagnacije, zategnute nacionalističke retorike, institucionalnog haosa i rasta ruskog utjecaja.

Poruka koju je novoizabrani američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) uputio prema BiH, naglašavajući, između ostalog, i da je dejtonski ustav „nedovršen“, te usvojena rezolucija Senata SAD o BiH i Dejtonskom sporazumu kojom se traži reforma Ustava BiH, bude nadu da bi se nova administracija vodeće sile svijeta uskoro mogla vratiti na put lobiranja za one reforme koje bi od Bosne i Hercegovine učinile nešto funkcionalniju, pravedniju i ''građanskiju'' državu. 

Proces koji možda nikada ne bi ni bio prekinut da BiH, u prvom redu Bošnjaci, nema tu historijsku nesreću da je najčešće predstavljaju neodgovorni i nemudri lideri.

Hoće li u BiH ponovo oživjeti reformski proces koji je naglo prekinut 2006.

15 propalih godina

Uspješno testiranje prototipa mehaničkog ventilatora za intenzivnu njegu u Velikoj Britaniji, u Centru za testiranje i evaluaciju (MD-TEC), u TMD grupaciji u Gradačcu, gdje je prvi bh. respirator izrađen, te visoke ocjene u njegovoj primjenljivosti, odnosno u očekivanju „C“ broja i početka serijske proizvodnje uređaja koji je prijeko potreban našim medicinskim ustanovama, u Gradačcu je digao na noge menadžment i konstruktore TMD-a.

Nakon pohvala koje su dobili i u MD-TEC-u, da njihov uređaj postiže izuzetan nivo funkcionalnosti i upotrebljivosti, te pohvala koje su stigle od britanskog ambasadora u BiH Metjua Filda (Matthew Field), razvojni tim i menadžment već su poduzeli nove korake. 

Čim dobiju ''C'' znak, kreću sa serijskom proizvodnjom bh. respiratora.

U tom smislu, u TDM grupaciji u gradačačkoj poslovnoj zoni, odnosno u firmi „Kovgrad”, formirana je nova firma za proizvodnju medicinskih uređaja TMD-MCD. To opet znači - novi proizvod, novi strojevi, nova radna mjesta. Stručnjaci TMD-a ne boje se novih izazova, naprotiv, prvi bh. respirator dao im je krila.

Emin Softić magistar je mašinskih nauka. U TDM-u je kao mladi inžinjer radni odnos zasnovao prije 12 godina. Sada se nalazi na mjestu tehničkog direktora i na čelu razvojnog tima. 
Rođen je 1981. godine u Dubokom Potoku kod Srebrenika, oženjen je i otac dvoje djece.

Osim dijelova za autoindustriju, u novoj firmi će se proizvoditi bh. respiratori, ali i drugi medicinski uređaji

Emin Softić: Vođa razvojnog tima u TMD grupaciji

Naš respirator u Velikoj Britaniji

Odavno jedni lokalni izbori nisu izazvali toliko pažnje, ne samo u BiH već i van njenih granica, kao što su to današnji u Mostaru. To nije bez razloga, jer u novijoj historiji, vjerovatno, mnogo šire i od same Evrope, nije zabilježeno da jedan grad u kontinuitetu nema zakonodavnu vlast, kao što je to bio slučaj u Mostaru. “Nevjerovatno i nenormalno”, tim riječima su godinama ini međunarodni zvaničnici opisivali stanje u Mostaru i apelirali na političare da se urazume i riješe pitanje Mostara. No, da ne trošimo riječi na sav cirkus koji se na mostarskoj političkoj sceni godinama događao, napokon su se Mostaru dogodili izbori. Nakon 12 godina Mostar napokon bira! Zbog strašnog protoka vremena, stasale su nove generacije, kojima je glasački listić za lokalni parlament potpuna nepoznanica i koje su, eto, dobile priliku da iskoriste svoje građansko pravo i demokratskim putem biraju ko će ih sljedeće četiri godine predstavljati i boriti se za njihovu svjetliju i bolju budućnost. U cijeloj toj priči ne smiju se zaboraviti ni oni Mostarci koji nisu dočekali vrijeme da ponovo biraju vlast. Zbog svih njih, pravo da biraju Mostarci ne smiju propustiti. Nema više opravdanja da Mostar nema mogućnost izbora. Od ove godine itekako ima. Budućnost koja je u Mostaru izgledala apstraktna, kao da prolazi pored nas, „jer za Mostar bira neko drugi, a ne njegovi građani“, ovaj put ipak je konkretnija. I ukazala se kao prilika u kojoj će svi punoljetni građani birati. U godini koju je „pojela“ korona i u kojoj je, uglavnom, bilo puno toga negativnog, u godini za koju većina građana kaže da je treba što prije zaboraviti, Mostarci se, ipak, imaju čemu radovati. Ova godina ostat će zapamćena kao godina u kojoj je Mostar ponovo birao. I zato, Mostarci, danas&nbsp; izađite na svoja birališta i glasajte. Lijevo, desno, u centar, samo glasajte. Iskoristite priliku i birajte, ne dozvolite da bilo ko drugi bira umjesto vas. Mostarci, uzmite budućnost u svoje ruke, pokažite da možete biti glas demokratije.

Bliži se kraj epohe lažnog patriotizma

Nekako s proljeća

Ešef Jusufović: I poštar i prijatelj

Bolesno smo društvo

Ermin ef. Ahmić: Ruka pomoći i prijateljstva

Selmo Cikotić: Pismopisac

Majka, Mujo i Dodik

Dalibor Vuković: Sindikalna pobjeda

Prevareni Krajišnici

Iker Kasiljas: Povratak legende

Lideri kao primjer

Irma Baralija: Moralni pobjednik

Vakcine stižu, BiH na čekanju

15 propalih godina

Naš respirator u Velikoj Britaniji

Mostarski glas demokratije

Kolumne

Bliži se kraj epohe lažnog patriotizma

Nekako s proljeća

Ešef Jusufović: I poštar i prijatelj

Bolesno smo društvo

Ermin ef. Ahmić: Ruka pomoći i prijateljstva

Selmo Cikotić: Pismopisac

Majka, Mujo i Dodik

Dalibor Vuković: Sindikalna pobjeda

Prevareni Krajišnici

Iker Kasiljas: Povratak legende

Lideri kao primjer

Irma Baralija: Moralni pobjednik

Vakcine stižu, BiH na čekanju

15 propalih godina

Naš respirator u Velikoj Britaniji

Mostarski glas demokratije