Postoji priča kako je poznati Alibeg Kapetanović iz Vitine, nakon čuvenog putovanja šestorice Alibega u Beč u posjetu Franji Josipu, na povratku iz Beča u društvu Alibega Filipovića svratio u Glamoč i vidio Đulu. Odmah je begenisao i zaprosio od oca, ali ga je on na lijep način odbio, iako je Alibeg Kapetanović bio veoma ugledan, bogat i poželjan zet.

Đulhanuma je svim Bilićima, Oštrićima i nekim drugim porodicama podijelila darove i dala prilog lokalnoj džamiji i nakon nešto više od jednog sata razgovora s brojnim ljudima i ženama rekla kćerki: „Dijete, hajmo odavde, muka mi je i ne mogu više ovdje ostati. Rekli su mi da u Hlivnu ima lijep hotel, zovu ga Dinara, tamo ćemo noćiti i onda se preko Kupresa vratiti kući.“

Rekao je da ne bi mogao podnijeti da mu najdraže dijete ide tako daleko, jer bi on tri dana morao putovati od Glamoča do Vitine da vidi svoju Đulu. Put do Vitine bi ga vodio preko Livna, Duvna i Mesihovine, do Ljubuškog, odnosno do Vitine, a to je tri dana puta, kaže se da je rekao Đulin otac, odbijajući tako uvaženog prosca. Kad je odrastao, Muhamed je pitao majku kako se ona udala za Huseinbega, a ona mu je rekla: “Nisam se ja udavala, nego me je dao babo, tako je tada bilo.” 


Dosta kasno Muhamed se počeo kod majke interesirati za njene rane dane i za život koji je vodila, a koji se odvijao u Glamoču. Zbog toga je više puta insistirao da otputuju u Glamoč da mu ona pokaže mjesta svog djetinjstva, ali je ona odbijala govoreći: „Što da idemo, kad u Glamoču više nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani, šta ćemo tamo tražiti?“. 


Tek kad je već bilo isuviše kasno, a to je bilo početkom sedamdesetih godina, Đulhanuma je pristala da ode u Glamoč. Njen tetić Nurudin Sulejmanpašić, koji je imao automobil i rado to učinio svojoj daidžišni Đuli, koju je i on veoma poštovao i volio, odvezao je Đulhanumu svojim automobilom u Glamoč rutom preko Varcar-Vakufa (Mrkonjić-Grada), Baraća i Mliništa. Đulhanuma od svoje udaje nikad više nije bila u rodnom mjestu i Nurudin i kćer Zilha su sa zanimanjem očekivali da vide kako će ta posjeta na nju djelovati. Da su znali kako će ona reagirati na ono što je zatekla u Glamoču, ne bi nikada insistirali da ide tamo. 


Ona je bila preneražena i prva njena konstatacija je bila: „Pa ovo više i nije Glamoč.“ Za nju to više odista nije ni bio njen rodni grad. Nijedna od 39 velikih kuća koje su pripadale Filipovićima nije više postojala, odžak je bio zapuštena ruševina, mada je prvorazredni historijski spomenik, čak ni prelijepa kuća njenog djeda hadži Hamidbega, koja je izgledala kao tvrđava, nije više postojala, bilo je srušeno i poznato turbe u Begzićima koje je njen predak Ćerimbeg podigao svojoj nesretnoj ženi. Nije više bilo nijednog živog Filipovića u Glamoču, jer je posljednji od njih Salihbeg umro tri godine ranije u 96. godini. 


Iako su se mnogi Glamočaci s velikom radošću okupili da vide svoju Đulicu i nudili joj gostoprimstvo, ona je odlučila da posjeti jedino kuću porodice Bilića koji su živjeli uz kuću i imanje njenog oca i radili za njega. Kod Bilića je popila kahvu i razgovarala s velikim brojem Glamočaka koji su se brzo iskupili da je vide i pozdrave. 


Đulhanuma je svim Bilićima, Oštrićima i nekim drugim porodicama podijelila darove i dala prilog lokalnoj džamiji i nakon nešto više od jednog sata razgovora s brojnim ljudima i ženama rekla kćerki: „Dijete, hajmo odavde, muka mi je i ne mogu više ovdje ostati. Rekli su mi da u Hlivnu ima lijep hotel, zovu ga Dinara, tamo ćemo noćiti i onda se preko Kupresa vratiti kući.“ 


Ustvari, od silnog uzbuđenja i šoka, koliko od onog što je vidjela, tako i od činjenice da niko njen i niko od Filipovića više ne postoji u Glamoču, čak su nestali i tragovi njihovog četiri stotine godina kontinuiranog postojanja, njoj je pukao čir na stomaku i ona je dobila krvarenje o kojem nikome nije ništa rekla, sve dok nisu doputovali u Livno, kada je rekla da želi doktora i kad se otkrilo šta je doživjela. 


Ljubazni Livnjaci su joj doveli doktoricu koja joj je dala lijekove i naložila ležanje i tako je u Livnu, ali sada mnogo opuštenija, provela tu noć. Kako od uzbuđenja nije mogla spavati, cijelu je noć provela uz kćerku i sina njene tetke Fatime, koji su uz nju dežurali, i sa dvije Livanjke iz poznatih porodica, i njima pričala o svom životu u Glamoču i mnogim drugim stvarima. Tada je rekla kako nije išla u školu, a bila je veoma dobro obrazovana.

Dosta kasno Muhamed se počeo kod majke interesirati za njene rane dane i za život koji je vodila, a koji se odvijao u Glamoču. Zbog toga je više puta insistirao da otputuju u Glamoč da mu ona pokaže mjesta svog djetinjstva, ali je ona odbijala.

Rekla im je: „Djeco, pa nismo mi bile za školu, mi smo bile najbolje pleme i nismo mogle da se miješamo sa svakakvim svijetom i izlazimo kako i kada to od nas traži. Babo nam je doveo učiteljicu iz Splita i ona je ostala godinu kod nas da bi nas naučila čitati i pisati i drugim važnim stvarima koje o svijetu i ljudima svaki insan treba da zna, a naručio nam je iz Beča razne žurnale i one po kojima smo birali odjeću i obuću, kao i časopise i knjige za čitanje i od svih nas je samo Munira, kao najmlađa, i to kad je babo već davno bio umro, išla u školu. 
Ja sam najviše voljela jedan žurnal u kojem je objavljivan roman ‘Lijepa bolničarka’ s pričom iz rusko-japanskog rata. Kasnije sam čitala sve što sam mogla dohvatiti i na kraju ono što su moja djeca čitala. A sve važne stvari sam naučila iz života. Dok sam bila kod oca i kad sam se udala, sve dok Huseinbeg nije umro, nisam ušla u kuhinju. Kad sam se udala, takav je bio običaj, povela sam sa sobom Ajku, da bude uza me i da brine o mojoj odjeći, a Gopu da mi kuha, jer je bila odlična aščikaduna i znala je šta ja volim jesti.“ 
A na pitanje kad je naučila tako dobro da kuha, jer je bila izvanredna kuharica i njena su jela, osobito neka, bila prepoznavana čak u drugim gradovima kad bi ih neko donio na dar ili u babine, rekla je da muka svemu čovjeka nauči, a kada se uči, onda nikada ne treba da se uči olahko, na brz i površan način i bez volje, nego kako Bog zapovijeda, a ne kako to naša lijenost traži.

Nijedna od 39 velikih kuća koje su pripadale Filipovićima nije više postojala, odžak je bio zapuštena ruševina, čak ni prelijepa kuća njenog djeda hadži Hamidbega nije više postojala

U Glamoču nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani

<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/552706/kod-petorice-uhapsenih-sluzbenika-granicne-policije-pronadena-odredena-kolicina-novca">Hapšenje na Međunarodnom graničnom prijelazu Bosanski Brod</a>, u kojem su pali službenici Granične policije BiH, osumnjičeni za korupciju i primanje mita, dokaz su samo da je konačno došlo vrijeme da se državne institucije počnu ozbiljnije obračunavati sa svojim zaposlenicima bez obzira na to što dolaze iz vlastitih redova.
Između ostalog, jasna je to poruka i Zorana Galića, direktora ove policijske agencije.
Prijavite svaki oblik korupcije, navodi se u apelu Galića u izjavi za medije nakon informacije da je uhapšeno pet pripadnika Granične policije BiH.
No, kad se pogleda posljednjih nekoliko godina, nije ovo prvi put da su graničari radili i rade nezakonite radnje, da su okaljali ugled države i policijske službe za koju rade. Historija je duga, ali ju je potrebno konačno zaustaviti.
Centralni istražni ured godinama se bori da spriječi ove nepravilnosti, ali bez napora Tužilaštva BiH, sam ne može ništa.

Da stvar bude gora, granični policajci riskiraju da izgube posao i da, na kraju, budu osuđeni zbog skoro mizernih iznosa koje uzimaju na graničnim prijelazima. Neki su ranije krali gume s automobila ove službe, jedni su zatvarali oči, a drugi kupili kajmak.
Nekada je to 20 eura, a nekada 100 maraka. Tarife su različite, ali je namjera da uzmu nešto što im ne pripada sama po sebi neprofesionalna i za svaku osudu.
No, gledajući duži vremenski period, novac koji se uzimali, i to kompletna jedna smjena, nije zanemarujući faktor. Primanje mita je krivično djelo, makar uzimali i jednu marku. Toga su svjesni i uhapšeni službenici.
Ali, toga su trebali biti svjesni mnogo ranije. Sad je kasno. Granična policija ima dokaze o koruptivnim aktivnostima, a sada je na redu Tužilaštvo.
Važno je da se oni koji su krivi, procesuiraju. Ovim se šalje poruka svima. Ko god ne poštuje državu i službu, morat će odgovarati. Zakon je za sve isti. 
Ko griješi, neka odgovara.

Graničari uhapšeni zbog primanja  mita i zbog mizernih iznosa riskiraju robiju i gube poslove

Hapsi svoje

<a href="https://avaz.ba/tag/85115/nizama-duderija">Nizama Đuderija</a> rođena je u Sarajevu, imala je samo dvije i po godine kad je krajem 1999. s roditeljima otišla u Sjedinjene Američke Države. Foču, u kojoj su ubijeni njena nana, amidža i stotine njihovih sugrađana, nije ni zapamtila.&nbsp;&nbsp; Dvije decenije poslije, Nizama je bačelor kriminalističkih nauka s diplomom Univerziteta u Sijetlu, dobitnica Fulbrajtove stipendije vlade SAD, koja se dodjeljuje studentima istraživačima, budućim magistrima, a odobrava na osnovu precizno izloženog plana istraživanja. 

Nizama želi da i američkoj javnosti pojasni ulogu političkih partija u vrijeme agresije na BiH, u zločinima i pokušajima da se oni sakriju, ali i da ukaže na posljedice s kojima se ova država i danas pokušava izboriti.

Želi da objasni da se radilo o agresiji na BiH, a ne o građanskom ratu. Kaže da bez istine nema pravde, a bez pravde ni mira na ovom području.

Svoj istraživački rad Nizama želi da posveti nani Fatimi i amidži Avdi, koji su ubijeni dok su pokušavali pobjeći iz sela Susješno. Nije rođena u Foči, ali je obnovljena Aladža probudila ljubav koju nosi u genima.

Nizama Đuderija rođena je 14. juna 1997. godine. S ocem Mirsadom, majkom Fatimom i sestrom Midhetom živi u Sijetlu.

Istraživačkim radom želi da i javnosti u SAD ukaže na to da se radilo o agresiji na BiH

Đuderija: Dobitnica Fulbrajtove stipendije vlade SAD

Nizama Đuderija: Foča u genima

Pred <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=komentar%20dana&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Bosnom i Hercegovinom</a> su dani neizvjesnosti. Dugo smo strepili od koronavirusa, najavljivali su ga i naslutili. Jučer je zvanično stigao i u BiH. Godinama se borimo s ilegalnim migrantima, a sada tek prijeti eskalacija. Desetine hiljada migranata napustile su Tursku, a talas će, najvjerovatnije, zapljusnuti i BiH.&nbsp;Koliko je ozbiljna situacija, danima već upozorava ministar sigurnosti Fahrudin Radončić, koji je uspio i alarmirati sve službe i agencije, a jučer je vanredno zasjedalo i Vijeće ministara. Jasno je - svi kapaciteti moraju se iskoristiti u narednim danima!
Dramatične slike s grčke granice, suzavci, bombe i hiljade migranata... Prizori praznih ulica Kine, Italije i hiljade umrlih od koronavirusa moraju biti preči od dnevne politike. Ako Srbija izvede vojsku na granicu, ne postoji niti jedan razlog da to ne uradi i Bosna i Hercegovina.

Milorad Dodik poručio je jučer da je Predsjedništvo BiH prošle godine donijelo odluku da vojska neće izlaziti na granicu. Istina, ali tada našoj zemlji nije prijetio stampedo, koji bi, ako se adekvatno ne ragira, mogao izazvati haos neviđenih razmjera. Zato bi Dodik, makar u ovim teškim trenucima, trebao zaboraviti na dnevnu politiku i povući neke državničke poteze, od kojih će koristi imati i građani Republike Srpske i Federacije.
Ne treba, naravno, zaboraviti da odgovornost nije samo na državnim institucijama. Moraju se uključiti svi, od države, entiteta, lokalnih zajednica pa do samih građana. Svi zajedno trebamo učiniti sve da iz ove situacije izađemo sa što manje štete.
Graničari, policija, ljekari… svi su na nogama, spremni da se suoče sa migrantima i koronavirusom. Ali, ni to neće biti dovoljno bez učešća građana, koji najmanje što mogu učiniti jeste da se pridržavaju uputa, posebno kad je u pitanju koronavirus.
A oni na vlasti koji, ipak, daju prednost dnevnoj politici u odnosu na krizu, neka makar na trenutak pomisle da koronavirus ne bira, da napada i bogate i siromašne, i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake... Samo zajedno možemo zaustaviti i stampedo i epidemiju.

Pred BiH su dani neizvjesnosti, samo zajedno možemo zaustaviti širenje  koronavirusa i talas ilegalnih migranata

Stampedo i epidemija

Ostat će vječita dilema za neupućene, one koji pojma s loptom nemaju i, naravno, za ogroman broj onih koji se nisu ranije susretali s fudbalskim fakinlukom Semira Štilića, je li mu 4. marta 2020. u Banjoj Luci protiv Borca u četvrtfinalu Kupa lopta prešla preko noge pa, vjerovatno u idealnoj paraboli, završila iza leđa golmana domaćina, a golman završio na stražnjici.
Razumljivo je to da je broj nevjernih Toma ogroman. Oni, jednostavno, takvo nešto nisu prije doživjeli, toliko su se naviknuli da lopte u BiH u gol ulaze ofrlje ili srećom, jer kako bi drugačije kad niko ne zna, maltene, tri normalna dodavanja sastaviti.
Nisu ljudi mnogo Štilića gledali prije. Zbog čega bi ga, inače, izabrali za najboljeg stranca poljske lige, a igralo je, ipak, tu nekih stranaca? Pa, vjerovatno zato što je ofrlje hranio loptama Roberta Levandovskog (Lewandowski), nespretnošću zabijao golove iz slobodnjaka s centra i lobovao golmane svako malo, prethodno na usta bacajući svoje čuvare.
Usud ili nešto stoto, nikada nikoga nije Štilić toliko zanimao iz potpuno nerazumljivih razloga, a sve ovo vrijeme bolji je od desetina onih koji su defilirali kroz reprezentaciju BiH. Danas je, međutim, tu i mnogi su zainteresirani da vide kakvu će to “frljoku” prirediti u narednoj Željinoj utakmici. Jer, čovjek kroz kojeg protječe fudbalska esencija, toliko se izvještio u „slučajnim“ golovima da je nemoguće tome odoljeti.

Toliko se izvještio u „slučajnim“ golovima da je nemoguće tome odoljeti

Štilić: Maher za “slučajne” golove

Semir Štilić: Fudbalski fakin

<a href="https://avaz.ba/tag/85013/dado-dzidic">Dado Džidić</a>, 11-godišnji genijalac iz Zenice, oduševio je javnost svojim sposobnostima i umijećem nakon što je u svom domu napravio “pametnu kuću”, u kojoj glasom kontrolira uređaje.

Iako stručnjaci upozoravaju da djeca ne bi trebala pretjerano koristiti internet i pametne uređaje, Džidić je najbolji primjer kako se internet i moderno doba u kojem živimo, itekako mogu korisno i kvalitetno koristiti.

Ovaj dječak napravio je i aplikaciju za mobilne telefone putem koje glasovnim naredbama iz bilo kojeg dijela svijeta upravlja uređajima u kući.

Kontroliranje svjetla, kućanskih uređaja, ventilacije, vanjske rasvjete… samo su neke od mogućih radnji koje mladi Zeničanin može učiniti putem aplikacije, što je fasciniralo sve one koji su imali priliku svjedočiti ovom genijalnom poduhvatu.&nbsp;Džidić posjeduje certifikate za robotiku i programiranje, a bavi se i sportom. Dok je dječaka poput njega, ne treba sumnjati u svijetlu budućnost BiH.Dado Džidić rođen je 21. avgusta 2008. godine u Zenici, a trenutno pohađa šesti razred Osnovne škole “Alija Nametak”.

Napravio “pametnu kuću” u kojoj glasom kontrolira uređaje

Džidić: Posjeduje certifikate za robotiku i programiranje

Dado Džidić: Malac genijalac

Penzionerka <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=li%C4%8Dnost%20dana&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Nedreta Alić</a> iz gračaničkog naselja Miričina, kao žena dobrovoljni davalac krvi, ubraja se u rekordere.
Tim prije što ima veoma rijetku krvnu grupu AB pozitivnu, koju ima svega pet posto stanovništva, pa su je ljudi koji se nađu u nevolji i kojima život visi o koncu, tražili po selu da im svojom dragocjenom tečnošću pruži šansu za život.
I nikad se nije dogodilo da je koga odbila. Čim joj poziv stigne, ide u Transfuziologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli.

Do sada je krv dala 66 puta, iako žene obično krv daju do 50 puta.
Često je animirala ljude da krenu u plemenitu akciju. Danas više nego ikad poručuje mladima da se uključe u akcije darivanja krvi.
Nedreta je penzionerka i kaže da će krv davati dok god je zdravlje bude služilo.

Penzionerka iz Gračanice darovala krv 66 puta i ne namjerava stati na tome

Alić: Nerijetko animira druge da urade ovo dobro djelo

Nedreta Alić: Rekorderka u dobru

Vrijedilo je boriti se sve ove godine i svima preporučujem da ostave tuđe, a da se bore za svoje. Ovako je prošle godine nana <a href="https://avaz.ba/tag/6252/fata-orlovic">Fata Orlović</a>&nbsp;prokomentirala presudu Evropskog suda za ljudska prava (ECHR), koji je jednoglasno presudio da je u vezi s crkvom na njenoj zemlji u Konjević-Polju prekršena Evropska konvencija o ljudskima pravima. 
Ne dam svoje i neću se umoriti boreći se za svoje - ponavljala je uporno sve ove godine nana Fata, ni na trenutak ne dvoumeći se hoće li ići do kraja. I istrajala je. Sama je pobijedila sve, politiku, vladare. Crkvu ovih dana sele iz njene avlije.
 
I eto najboljeg primjera i recepta Bosancima i Hercegovcima kako da sačuvaju domovinu - isto onako kako je svoju avliju sačuvala nana Fata. Nana nije dala ni centimetar svoje zemlje. Ni mi, Bosanci i Hercegovci, ne trebamo dati ni pedalj Bosne i Hercegovine. O svemu može kompromis, osim o cjelovitoj državi.
 
Grad/šeher Banja Luka nije ni Dodikova ni Vučićeva ni samo srpska. Ona je bosanska i hercegovačka, isto kao što zapadni Mostar nije samo hrvatski. Baš kao i što Sarajevo nije i ne smije biti samo bošnjačko! Tako i Ustav BiH predviđa i tako mora biti.
 
Ako i pedalj ove zemlje postane isključivo srpski, hrvatski ili bošnjački, bit će to poraz patriota, Bosanaca i Hercegovaca, svih onih koji vole ovu zemlju i nemaju druge domovine osim nje, a krila u leđa secesionistima, koji maštaju o njenom rastakanju.
 
Aferim, nano Fato.
 
Ti, očito, najbolje znaš da „ćud je ćud, a sud je sud“. Oni su se umorili, ti nisi!

Pokazala je Fata Orlović kako se bori za svoje i dala recept patriotima kako da sačuvaju državu Bosnu i Hercegovinu

Nanin recept

Vjerni hroničar zeničkog sporta <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Li%C4%8Dnost%20dana%20avaz&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Sead Tukar</a> oduševio je javnost pokrenuvši inicijativu da se na prostoru ispred zapadne tribine stadiona Bilino polje izgradi obilježje na kojem će biti ispisani najbitniji uspjesi kluba.
Osim ove inicijative, svi ljubitelji i poznavaoci sporta fascinirani su i činjenicom da je Tukaru, starom navijaču, Čelik u srcu, ali i da želi dati svoj doprinos u očuvanju historije kluba.
Međutim, za Tukara tu nije kraj. Koliko živi za sport, historiju, uspjehe kluba, ali i želju da se svi ti uspjesi kluba ovjekovječe, govori i činjenica da ima i sve podatke o prvoj generaciji Čelika i dalje, te da se radi o kompletnim statistikama.

Zbog svega ovoga javnost je pozdravila ovu inicijativu te, kako su ga nazvali, vjernog hroničara zeničkog sporta treba apsolutno podržati u njegovoj inicijativi.
Iako je, kako nam je kazao, lošijeg zdravlja, to ga ne sprečava da i dalje pomno prati i bilježi uspjehe zeničkog kluba, uz želju da doživi da jednoga dana ugleda obilježje ispred stadiona koje će prkositi novim vremenima i čuvati od zaborava sve ono što je klub, koji nosi u srcu i duši, postigao.
Tukar je rođen 1. jula 1961. godine u Zenici.

Inicirao izgradnju obilježja ispred stadiona Bilino polje

Sead Tukar: Hroničar sporta

Kada se 1995. godine s bratom i sestrom našla u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, Srebreničanka <a href="https://avaz.ba/tag/52469/advija-ibrahimovic">Advija Ibrahimović</a>, kaže, iako dijete, bila je svjesna da njena budućnost zavisi najviše od njenog ponašanja, učenja i rada. Još 1992. godine ubijena joj je majka, a tri godine kasnije u genocidu ubijen joj je i otac. Njihovu pažnju i ljubav, ma šta ko o tome mislio, kaže, pokušavali su nadoknaditi odgajatelji iz Doma u kome je živjela s bratom i sestrom. Bila je dobar učenik i nakon srednje škole odlučila je studirati pa je u redovnom roku završila Visoku zdravstvenu školu u Tuzli. Iako nije mogla dobiti posao u svojoj struci, povremeno je radila druge poslove i tako izdržavala sestru i brata, koji su nakon punoljetstva morali napustiti Dom. 
Svi se sjećamo Advije i njenog govora na otvaranju Memorijalnog centra u Potočarima. Otresita, iskrena, samouvjerena, bez patetike i samosažalijevanja, odlučna da istinu o genocidu u Srebrenici čuje svijet, njeno obraćanje izazvalo je suze čak i u očima tada prisutnog predsjednika SAD Bila Klintona. 
Danas je Advija u grupi Srebreničana koji svijetom svjedoče o razmjerama genocida u kome je ubijeno više od osam hiljada srebreničkih muškaraca i koja, zahvaljujući izgrađenom samopouzdanju, obrazovanju i kulturi ponašanja, ne dozvoljava negatorima genocida da lažima pobijede istinu, ali i čini sve da dobro pobijedi mržnju i netrpeljivost među ljudima. 
Advija Ibrahimović trenutno živi i radi u Njemačkoj. Obnovila je kuću u rodnom selu u Srebrenici i redovno posjećuje BiH. Odlično govori engleski i njemački jezik i čest je gost međunarodnih konferencija i foruma na kojima govori kao žrtva genocida.

Ne dozvoljava negatorima genocida da pobijede lažima, ali i čini sve da dobro pobijedi mržnju i netrpeljivost među ljudima

Advija Ibrahimović: Glas istine iz Srebrenice

Prošlo je tačno 28 godina otkako su se dvije trećine građana Bosne i Hercegovine referendumom opredijelile za njenu <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Nezavisnost&amp;sortiranje=najnovije&amp;">nezavisnost</a>&nbsp;&nbsp;odnosno za stjecanje prava da u sklopu disolucije bivše Jugoslavije i naša zemlja učvrsti svoje državne temelje. 
Malo ko se ne sjeća trenutaka kada smo tog 29. februara i 1. marta, svečano obučeni, odlazili na glasačka mjesta kako bismo svojim DA potvrdili opredijeljenost da smo za „suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BiH">BiH</a>- Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“.
Bio je to ponos za biografiju svakog normalnog građanina BiH, prosto zbog činjenice da je dio historije u kojoj svojim potpisom ovjerava postojanje države u kojoj su rođeni njegovi djedovi i pradjedovi i u kojoj će se rađati njegovo potomstvo. 
Ako postoji mjerač osjećaja ponosa i patriotske uzvišenosti, onda je skala na njegovom sistemu tog <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=1.%20marta%201992&amp;sortiranje=najnovije&amp;">1. marta 1992</a>. godine kod ogromnog broja građana BiH pokazivala najviši stepen mjerenja. Nažalost, radost je kratko trajala.
Hijene velikosrpskog nacionalizma, opijene idejom stvaranja velike Srbije, u kolonama su tih dana krenule u miniranje temelja tek ovjerene samostalnosti Bosne i Hercegovine, otimanje njenog i u UN-u potvrđenog grunta, uništenje jednog njenog naroda, ne prezajući čak ni od činjenja najtežih ratnih zločina kakav je genocid u Srebrenici. 
U borbi za suverenu i nezavisnu BiH, gdje se branilo ono DA izrečeno na referendumu prije 28 godina, prolivena je krv najboljih bosanskih sinova. Ginulo se, tugovalo, plakalo, rušilo, ali otimačima državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine nije dozvoljeno da razore njene temelje, ma koliko se i danas trudili da to učine. 
Imati državu, koliko god joj prigovarali na neuređenosti i nefunkcionalnosti, znači imati sebe u svome i na svome. 
Zato, Državo, neka ti je sretan Dan nezavisnosti.

Imati državu, koliko god joj prigovarali na neuređenosti i nefunkcionalnosti, znači imati sebe u svome i na svome

Državo, sretan ti Dan nezavisnosti

Priznati svjetski stručnjak u oblasti torakalne hirurgije, prof. dr. Dijego Gonzales Rivas ovih je dana na Kliničkom centru u Sarajevu i Tuzli prisustvovao teškim operacijama pacijenata s karcinomom pluća, gdje je svojim znanjem i vještinama domaćim stručnjacima nastojao pokazati primjenu novih procedura u oblasti torakalne hirurgije.
Riječ je o stručnjaku koji je prvi u svijetu implementirao videoasistiranu torakoskopsku hirurgiju, poznatu kao VATS, čija primjena zahtijeva minimalne invazivne hirurške procedure, posebno prilikom operacija karcinoma pluća.
U Tuzlu i Sarajevo stigao je u društvu mladog doktora Visara Džaferija iz Skoplja, s kojim je, kao svojim učenikom, već obišao nekoliko balkanskih zemalja radi obučavanja svojih kolega najsavremenijim metodama operacija grudnog koša.
Doktor Gonzales Rivas je kao voditelj svjetskog Uniportal VATS programa do sada obučio više od 500 hirurga u 72 zemlje svijeta. Porijeklom Španac, trenutno je angažiran na poznatoj torakalnoj klinici u Šangaju. 
Na odlasku iz <a href="https://avaz.ba/tag/779/bih">BiH</a> profesor Gonzales Rivas nije štedio riječi hvale za svoje bosanske kolege hirurge.

Znanjem i vještinama pokazuje primjenu novih procedura u oblasti torakalne hirurgije

Dijego Gonzales Rivas: Stručnjak koji je u svijetu obučio više od 500 hirurga

Naš reprezentativac <a href="https://avaz.ba/tag/2143/edin-visca">Edin Višća</a> odveo je istanbulski Bašakšehir do neočekivanog uspjeha u šesnaestini finala Evropske lige. Turski tim je u revanšu na&nbsp;stadionu „Fatih Terim“ zabilježio pobjedu od 4:1 i tako anulirao poraz (1:3) od Sportinga iz Lisabona. 
Najzaslužniji za trijumf kluba iz Istanbula bio je naš krilni napadač, koji je u drugoj minuti sudijske nadoknade vremena drugog poluvremena pri rezultatu 2:1 postigao treći gol za svoj tim i tako izborio produžetke. Također, tri minute prije kraja drugog produžetka iskoristio je jedanaesterac i pogodio za konačnih 4:1 i historijski uspjeh Bašakšehira na međunarodnoj sceni.

Višća je ove sezone odigrao 35 klupskih utakmica u svim takmičenjima te postigao 13 golova, uz 11 asistencija. Na terenu je proveo ukupno 3.105 minuta. 


Edin Višća rođen je 17. februara 1990. godine u Čuništu kod Olova. Iz Željezničara je 2011. godine prešao u istanbulski klub, za koji je vezan ugovorom do 30. juna 2021. godine.

Najzaslužniji za historijski trijumf Bašakšehira na međunarodnoj sceni

Višća: S dva gola trasirao put klubu iz Istanbula u osminu finala Evropske lige

Edin Višća: Heroj Istanbula

Član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> satjeran je u ćošak. Ostao je bez argumenata. Sam. Bez „srpskog jedinstva“ i ideje kuda dalje. Naprijed ne ide, nazad ne može.&nbsp; Pokazao je to na posljednjoj sjednici Narodne skupštine RS, koja je preksinoć trajala gotovo do sabaha.
Kao da nije ni spavao, jučer ujutro ponovo se obratio javnosti. Četrdeset minuta trajala je pres-konferencija. Kao nikada do sada, rigao je vatru.
Ranjena zvijer iz Laktaša jučer je u sjedištu SNSD-a nadmašila i samu sebe. Ponovo je Dodik vrijeđao međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, koja 1. marta slavi svoj Dan nezavisnosti. A, inače, hiljadu godina postoji.

Vrijeđao je visokog predstavnika Valentina Incka (Inzko), SAD, međunarodnu zajednicu. Brutalno je, međutim, teško se sjetiti kada teže, izvrijeđao Bošnjake. Najbrojniji narod u BiH.
Negator genocida bošnjački narod u posljednje vrijeme, a jučer ciljano i konstantno, svodio na vjersku grupu. Osim što njegova vlast u bh. entitetu RS Bošnjacima negira jezik, pravo na obrazovanje izučavanje vlastite kulture, historije, Dodik je Bošnjake, nazivajući ih muslimanima, negirao i kao narod. 
Šeher Banju Luku, grad u kojem je prije agresije na BiH živjelo više od 30.000 Bošnjaka i gotovo 25.000 Hrvata, naziva „srpskom“ i tvrdi da „nikada neće biti muslimanska“! Pozavidjeli bi mu ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Neće takva politika Milorada Dodika odvesti nigdje. Sankcije međunarodne zajednice, gotovo je izvjesno, neće ga zaobići, opozicija u RS mu je okrenula leđa, a probosanski blok stranaka jasno mu rekao – dosta je bilo, Milorade.
Lideri SDA, SBB-a i DF-a Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Željko Komšić s velikom dozom odlučnosti dokazali su da ga se ne boje. I građani BiH, oba entiteta, s Dodikovim referendumima i otcjepljenjima počeli su zbijati šale.
Dodik će biti i proći. Država BiH ostati. Šteta je samo za sve njene građane što im tipovi poput lidera SNSD-a ne daju da bolje žive.

Negator genocida bošnjački narod u posljednje vrijeme, a jučer ciljano i konstantno, svodio na vjersku grupu

Naprijed ne ide, nazad ne može

Ime <a href="https://avaz.ba/tag/54638/zdenko-veljacic-veki">Zdenko Veljačić Veki</a> u njegovim rodnim Zavidovićima, gdje inače ne živi više od dvije decenije, ali je s tim gradom, kako kaže, neraskidivo vezan, sinonim je za alpinizam, zdrav način života, ali i humanost.&nbsp; &nbsp; Osim alpinizmom, bavi se i ronjenjem, speleologijom, brdskim biciklizmom, ne propušta ni rafting na rijeci Krivaji, a uzor je i podrška brojnim mladim Zavidovićanima. Iako živi van naše zemlje, svaku priliku koristi da sa zastavom BiH osvaja nove svjetske planinske vrhove.

Iza njega su do sada osvojeni vrhovi Monblan, Kilimandžaro, Muztag Ata te Materhorn. Peti uspon završio je ovih dana na vrhu Nido de Kondores, iako mu je konačan cilj bio Akonkagva, najviši vrh južne hemisfere. Ali, zbog lične sigurnosti i izrazito teških uvjeta, strastveni zaljubljenik u planinarenje ipak se zaustavio.
Veljačić posljednjih godina svaki svoj uspon posvećuje oboljelim od plućne hipertenzije. Kako kaže, na visokim planinskim vrhovima najbolje se osjeti nedostatak kisika i alpinisti dobro znaju kako se osjećaju osobe s plućnim oboljenjima.
Na ovaj način, svaki njegov aplinistički poduhvat ima i humani aspekt, jer ukazuje na poteškoće s kojima se suočavaju oboljeli. 
Zdenko Veljačić ima 61 godinu, oženjen je i s porodicom živi u Nizozemskoj.

Posljednjih godina svaki svoj uspon posvećuje oboljelim od plućne hipertenzije

Veljačić: Ukazuje na poteškoće s kojima se suočavaju oboljeli

Zdenko Veljačić: Alpinista s humanom porukom

Ni traga od evropskih vrijednosti, u posljednje vrijeme veoma popularne fraze, nije bilo preksinoć na karnevalu u Mostaru, gdje je spaljena lutka s likom književnice i novoimenovane ambasadorice BiH u Češkoj <a href="https://avaz.ba/tag/79479/martina-mlinarevic">Martine Mlinarević</a>. Ovaj akt zgrozio je veliki dio građana naše zemlje.Pod krinkom tradicije i običaja dugih 200 godina, ideolozi zaklonjeni iza organizatora karnevala ovim činom poslali su poruku čije je djelovanje nepoželjno u njihovom društvu.Organizatori su prije samog čina spaljivanja naglasili „kako ovo nije spaljivanje lika i djela Martine Mlinarević kao osobe, nego kao pojave koja je vezana za nju“.Malo li je. Martina je, eto, kriva za sve loše što se protekle godine dešavalo u Mostaru, propala preduzeća, odlazak mladih, neformiranje gradske vlasti...Pokušavajući opravdati svoj čin, naveli su da je riječ, ustvari, o odluci vijeća karnevalske udruge Centar 2, a da je to „inicijalna ideja, praktički, univerziteta u Banjoj Luci i Sarajevu te Sveučilišta u Mostaru koji su osudili čin njenog postavljanja za ambasadoricu iako nema fakultetsku diplomu“.Mlinarević je za ambasadoricu imenovao predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, koji je također, čuda li, „gorio“ na maškarama.Čini se da Mlinarević smeta jer preispituje vrijednosti sredine iz koje je potekla, a ovim činom se obilježava kao izdajnica svoga naroda i nepoželjna, samo zato jer misli drugačije i promovira drugačiji sistem vrijednosti. Zbog toga je javni linč Mlinarević, pa i na ovakav karnevalski način, za svaku osudu.Bježanje pod plašt karnevala putem kojeg se ukazuje na društvene anomalije slabo je opravdanje jer činjenice govore da na kraju „gore“ samo ideološki protivnici.Dan ranije, zbog paljenja lutke gej para s bebom na karnevalu u Imotskom u susjednoj Hrvatskoj, saborski zastupnici su najavili krivične prijave protiv organizatora. I predsjednik Hrvatske Zoran Milanović oštro je osudio ovaj čin, nazvavši ga sramotnim, kazavši da mržnja prema drugačijima, netolerancija i nehumanost nisu i neće biti hrvatska tradicija.Ovakve ili slične reakcije u BiH gotovo i da nije bilo. Mržnja je još duboko ukorijenjena. Oličena kroz ovakav igrokaz, ne može više nikoga nasmijati, ni na karnevalu.

U Glamoču nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani

Hapsi svoje

Nizama Đuderija: Foča u genima

Stampedo i epidemija

Semir Štilić: Fudbalski fakin

Dado Džidić: Malac genijalac

Nedreta Alić: Rekorderka u dobru

Nanin recept

Sead Tukar: Hroničar sporta

Advija Ibrahimović: Glas istine iz Srebrenice

Državo, sretan ti Dan nezavisnosti

Dijego Gonzales Rivas: Stručnjak koji je u svijetu obučio više od 500 hirurga

Edin Višća: Heroj Istanbula

Naprijed ne ide, nazad ne može

Zdenko Veljačić: Alpinista s humanom porukom

Karnevalizacija

Kolumne

U Glamoču nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani

Hapsi svoje

Nizama Đuderija: Foča u genima

Stampedo i epidemija

Semir Štilić: Fudbalski fakin

Dado Džidić: Malac genijalac

Nedreta Alić: Rekorderka u dobru

Nanin recept

Sead Tukar: Hroničar sporta

Advija Ibrahimović: Glas istine iz Srebrenice

Državo, sretan ti Dan nezavisnosti

Dijego Gonzales Rivas: Stručnjak koji je u svijetu obučio više od 500 hirurga

Edin Višća: Heroj Istanbula

Naprijed ne ide, nazad ne može

Zdenko Veljačić: Alpinista s humanom porukom

Karnevalizacija