Razvijenost neke zemlje mjeri se i prema broju kilometara <a href="https://avaz.ba/tag/4005/autoput">autoputa</a>. Time se, nažalost, Bosna i Hercegovine ne može pohvaliti. Postali smo sinonim za lošu putnu infrastrukturu koja je, nažalost, nerijetko uzrok i brojnih saobraćajnih nesreća.„Kome se ne žuri nek' ide pješke“, rekao bi vlasnik firme „Krstić i sin“ iz kultnog filma „Ko to tamo peva“.&nbsp;&nbsp; Na ono malo autoputa, da „omastimo brke“, uvjerili smo se koliko su ceste važne za razvoj svake zemlje i barem djelimično možemo osjetiti kako je to u Evropi. U izgradnji cesta daleko zaostajemo i za susjednim zemljama.Ipak, da će biti bolje dokaz su radovi u Hercegovini, koja postaje veliko gradilište.Ovih dana zahuktala se izgradnja dionice Počitelj - Zvirovići na Koridoru 5C, koja je četiri godine bila u blokadi, prije svega zbog žalbi na konkursnu proceduru.Uveliko traje i izgradnja dionice Buna - Počitelj, a najveći izazov za graditelje bit će probijanje tunela Počitelj dugog 1.300 metara te gradnja mosta Počitelj koji će spojiti dvije obale Neretve. Završetkom ovog posla BiH će direktno biti spojena na hrvatski autoput za Jadran.I dok ćemo na korištenje ove ceste čekati još najmanje dvije godine, radovi na poddionici Klopče - Donja Gračanica su u završnoj fazi. Prema riječima nadležnih iz „Autocesta FBiH“, otvorenje ove dionice, duge 11 kilometara, planirano je za 25. novembar - Dan državnosti BiH.U pripremi je i početak izgradnje Prve transverzale u Sarajevu.Sve su to projekti koji obećavaju da BiH ima perspektivnu budućnost. Mnogo smo vremena izgubili, region je daleko odmakao, ali svaki radnik ili mašina na cesti budi nadu da će biti bolje. Svi želimo vjerovati u to.Da ćemo u dogledno vrijeme rahat sjesti za volan i s jednog kraja države modernom cestom stići do drugog bez stresa i gužvi. Onda će i ono „Vozi, Miško“, dobiti veći smisao.

Da će biti bolje kada je riječ o izgradnji modernih cesta, dokaz su i radovi u Hercegovini, koja postaje veliko gradilište

Autoput u budućnost

Čovjek velikog srca, poštenjačina, humanista... <a href="https://avaz.ba/tag/83007/sulejman-zeciri">Sulejman Zećiri</a> zvani Lola je, smatraju njegovi sugrađani u Hadžićima, i više od toga. Mada jedva sastavlja kraj s krajem kako bi prehranio osmero djece, Zećiri se nijednog trenutka nije dvoumio u namjeri da hadžićkom poduzetniku vrati novčanik koji je našao i u kojem je, kako misli, bilo više od 5.000 KM.&nbsp; 
On novac nije ni brojao. Čim je ugledao novčanik, jedina misao mu je bila da ga što prije vrati, da se vlasnik ne bi nasekirao. Odbio je primiti i nagradu. Danas je, priznat ćemo svi, ipak malo takvih. A Zećiri kaže da ne vidi ništa posebno u tome jer dužnost mu je bila vratiti tuđe. Njegova porodica, kaže, ima svoju nafaku, tuđe im ne treba.

Žive od danas do sutra, a Sulejman sakuplja staro željezo i mašta da će barem jedno od njegove djece uskoro dobiti posao. 

Kolika je veličana ovog čovjeka govori i činjenica da je sam uradio ono što je država već odavno trebala, a nije. Kada je vidio da za toliko godina vlast nije napravila spomen-obilježje šestorici hadžićkih heroja, zasukao je rukave, odvajao od usta svoje porodice i prošle godine sagradio i otkrio obilježje.

Čim je ugledao novčanik s više od 5.000 KM, jedina misao mu je bila da ga što prije vrati, da se vlasnik ne bi nasekirao

Sulejman Zećiri: Poštenjačina velikog srca

Dan sjećanja na <a href="https://avaz.ba/tag/17909/holokaust">holokaust</a> i sprečavanje zločina protiv čovječnosti i ovog 27. januara obilježen je na različite načine, posebno u Evropi, gdje je bilo i najviše žrtava. Dok su se neki prisjećali holokausta i ponavljali da se ne ponovi, drugi su slavili svoje fašiste.
&nbsp;&nbsp;Na mjestu nekadašnjeg nacističkog koncentracionog logora Aušvic - Birkenau u ponedjeljak su delegacije više od 50 zemalja, uz preživjele, obilježili 75. godišnjicu oslobađanja ovog logora - simbola zla, simbola holokausta.
Diljem Njemačke organizirani su okrugli stolovi, naučni skupovi, u učionicama su održani historijski časovi na kojima se govorilo o mračnom dijelu historije ove zemlje, a sve kako se nikada više ne bi pojavio neki novi Hitler. I, posebno, kako bi mladi shvatili da nose sraman teret svojih predaka, zbog kojeg moraju biti posebno oprezni, otvoreni i oštri kada je u pitanju osuda nacizma, fašizma, nacionalizma...
U osnovnoj školi u Srebrenici, simbolu počinjenog genocida nad Bošnjacima, tog dana nije bilo sjećanja na holokaust, nego se slavila krsna slava Svetog Save. Nije se izražavao ni pijetet prema žrtvama četnika i Draže Mihailovića, a pogotovo ne prema žrtvama Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Bio je to, ustvari, historijski čas na kojem su se učenici pravoslavne vjeronauke s četničkim obilježjima "pohvalili" svojim naslijeđem i sve to objavili na društvenim mrežama. Naravno, bez ikakvih osuda nastavnika, škole, crkve, vlasti...
Hitlerjugend - Hitlerova mladež bila je njemačka nacionalsocijalistička organizacija omladine koja je 1926. godine ustanovljena da bi indoktrinirala mlade ljude. I oni su nosili Hitlerova obilježja, veličali su fašizam i zlo, hvalili se mržnjom.
S obzirom na to koliko su već indoktrinirani mladići s četničkim obilježjima iz Srebrenice, kako ih drugačije nazvati nego Dražajugend - Dražina omladina. 
Dok je njih, a posebno onih koji ih uče i podržavaju da slave četnike, fašizam će živjeti!&nbsp;

Dok je svijet obilježavao Dan sjećanja na holokaust, omladina u Srebrenici „hvalila“ se četničkim naslijeđem

Hitlerjugend i Dražina omladina

Bosna i Hercegovina je u rangu s Afrikom prema broju nevakcinisane djece, objavio je <a href="https://avaz.ba/tag/6731/unicef">UNICEF</a> i još jednom nas podsjetio kako smo pametni samo u nebitnome.&nbsp;&nbsp; Volimo raspredati, analizirati, svi smo evo ovog momenta gotov kadar za političara, fudbalskog (ili kojeg drugog) selektora, za urednika kakvog medija, ali kad treba učiniti i minimalan korak za sebe (o djeci da i ne govorimo), zakažemo u startu.
Vodimo se neprovjerenim informacijama, predajemo se preporukama samozvanih životnih gurua i antivaksera, koje uglavnom predvode pjevačice folk muzike ili amateri što na internetu dijele medicinske savjete. No, brojke kojima nas bode u oči UNICEF govore nam, ne samo da nismo racionalni, odgovorni, sazreli, nego i da radimo na štetu naše djece.
Dezinformacije koje se s vremena na vrijeme pojavljuju u javnosti, a koje listom potvrđuju nikad potvrđenu tezu o štetnosti vakcinacija, dolaze iz kuhinja koje se uglavnom bave teorijama zavjere. Plašeći poslovično uplašene roditelje, antivakseri zapravo šalju poruku svijetu da bi bilo najbolje zaboraviti na sve vrste preventive i prepustiti se majci prirodi, naslijeđenom imunitetu i Boga moliti da se ne pojavi kakav virus, smrtonosna bolest, prenosiva zaraza.
Sve to, istina, pomaže ako je prethodno dijete cijepljeno. U suprotnom, upozoravaju stručnjaci, prijeti nam ponovno javljanje bolesti za koje smo mislili da su davno (upravo zahvaljujući vakcinama) postale prošlost. Kod nas se koristi 10 vakcina koje štite od 10 vrlo ozbiljnih bolesti, između ostalih difterije, tetanusa, dječije paralize, boginja, velikog kašlja. Strah me i pomisliti šta bi se moglo dogoditi da se i jedna od ovih bolesti, što su nekada znale poharati generacije, vrati na velika vrata.
Da li bi i onda bili zagriženi protivnici vakcinacije? Da li bi i onda tražili savjete od bezimenih stručnjaka, samozvanih doktora, protivnika napretka? Da li bi i onda bili dio negativne statistike zdravstvenih organizacija u kojima se spominjemo kao nemarni, pomalo zatucani, poprilično neinformirani?
Taj strah za djecu koji iskazujemo tako što im ne dajemo ono što im je možda i najpotrebnije jednak je strahu koji iskazujemo i ovih dana kada svijetom hara novi smrtonosni virus. 
Jedno je zajedničko tim strahovima. Panika je neizbježna. 
Ali niko nas ne tjera da budemo brižni. Odnos prema zdravlju je odnos prema Zemlji. Možda da krenemo iz vlastitog doma. &nbsp;

Strah me i pomisliti šta bi se moglo dogoditi da se jedna od bolesti što su nekada znale poharati generacije vrati na velika vrata

Anti sve

Duvnjak Frano Pokrajčić je svjetski poznati inovator u oblasti zaštite od poplava i valova. Sa sinom Tomislavom u svojoj zagrebačkoj firmi "Jel Tom" i samoborskom pogonu razvio je porodični biznis koji je prerastao u respektabilnu firmu za izradu barijera valovima i poplavama.&nbsp;&nbsp; Počeo je barijerom „Vodom protiv vode“, nastavio GRP pločama i razbijačima valova, a njegov najnoviji izum su „Box“ barijere. One su izuzetno efikasne i tražene, pa su Pokrajčići do sada isporučili na kilometre barijera širom svijeta. 
Rade i ventilacione cijevi za tunele, brodske silose i rudnike, izolacije bazena, kamionske cerade, šatore, tende... I stalno usavršavaju svoje proizvode. 
Frano uveliko razmišlja kako da tu silnu energiju valova i vode pretvore i preusmjere u upotrebljivu električnu energiju. A to nije nemoguće, pogotovo za Pokrajčiće, što je potvrdio i predsjednik Svjetskog saveza za inovacije, priznavši Tomislavu da ima oca genija. 
Frano svojim radovima promovira i svoj <a href="https://avaz.ba/tag/4797/tomislavgrad">Tomislavgrad</a>, a mnogobrojna priznanja stižu iz cijelog svijeta.

Sa sinom Tomislavom osvojio niz priznanja za inovacije u zaštiti od poplava i valova

Frano Pokrajčić: Razbijač valova iz Tomislavgrada

Nedžad Arnautović iz Srebrenika, otac 29-godišnjeg Irmela koji je poginuo u stravičnoj saobraćajnoj nesreći koja se nedavno dogodila na putu Tuzla - Orašje, dok je ukopavao sina vjerovatno ni slutio nije da će mu dosipati so na još svježe rane. I to ne neki nepoznati prevarant nego njegova krv - rođak Ahmet Vilić.&nbsp; 
Pohlepni rođak odlučio se na tuđoj muci obogatiti pa je skovao plan da u ime porodice traži novac za pomoć. Srećom, nije uspio ni marku uzeti, jer je njegov plan otkriven pa je prijavljen policiji. 

Iako je tvrdio da nema ništa s tim, odgovarat će, jer postoje svjedoci. Komšije poručuju da će Ahmet Vilić sigurno biti kažnjen na ovodunjalučkom sudu, ali se pitaju hoće li moći mirno zaspati i “misli li na onaj svijet”. 

A upravo je izostanak dostojanstva ono što bh. društvo sve više vuče na dno. Dostojanstva je sve manje, ne biraju se sredstva da se stekne korist, gazi se i preko mrtvih. Ništa nam više sveto nije. 

Stariji često kažu da je više ponosa i dostojanstva bilo u ratu ili, recimo, za vrijeme poplava, kad nam je bilo najteže. Da su nekada čak i lopovi imali kodekse. 

Svakodnevni novinski naslovi o prevarama, krađama, mitu, korupciji, u kojima su akteri iz svih sfera društva, kao da ljestvicu ljudskosti pomiču sve niže. Sve se manje, čini se, osvrćemo na brutalna ubistva ili prevare, poput ove iz Srebrenika. 

Teško je očekivati da će doći vrijeme kad će se svi držati one stare: “Ne radi nikome ono što ne želiš da se tebi desi.” 

Ali, moramo učiniti sve da prevare poput ove posljednje Ahmeta Vilića budu incidenti koji se događaju iznimno rijetko, a ne skoro pa svakodnevna pravila. A to jedino možemo sistemski, zajedno, od države i njenih organa do svakoga od nas pojedinačno.

Dostojanstva je sve manje, ne biraju se sredstva da se stekne korist, gazi se i preko mrtvih

Ništa nam sveto nije

Kapiten hrvatske rukometne reprezentacije <a href="https://sport.avaz.ba/tag/16129/domagoj-duvnjak">Domagoj Duvnjak</a>&nbsp;proglašen je za najkorisnijeg igrača (MVP) Evropskog prvenstva 2020, saopćeno je iz EHF-a prije jučerašnje finalne utakmice Španija - Hrvatska.
U glasanju je učestvovalo više od 20.000 navijača, kao i panel EHF stručnjaka.
Duvnjak je nagradu za najkorisnijeg igrača zaslužio prvenstveno zbog maestralne predstave u oba pravca u polufinalu protiv Norveške, kad je sa osam pogodaka i odličnom igrom u odbrani bio najzaslužniji za pobjedu Hrvatske od 29:28 nakon dva produžetka.
Domagoj Duvnjak rođen je 1. juna 1988. godine u Đakovu, gdje je i napravio prve rukometne korake i 2004. postao prvotimac. Dvije godine poslije, prešao je u RK Zagreb, a od 2009. igra u Njemačkoj. Prvo je bio član HSV-a, a od 2014. nosi dres Kila.

Glasalo više od 20.000 navijača

Duvnjak je prve rukometne korake napravio u Đakovu

Domagoj Duvnjak: Najkorisniji igrač Eura 2020.

Zastupnica Saveza za bolju budućnost u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona <a href="https://avaz.ba/tag/19701/meldina-ugarak">Meldina Ugarak</a> odrekla se dodijeljenog joj članstva u dvije skupštinske komisije, uz obrazloženje da svoje mjesto ustupa onim mlađima, koji će kroz rad u tim istim komisijama “osnažiti svoj intelekt, raspravljati o zakonima, imati dobru praksu, a na kraju nešto i zaraditi”. Bože, na hajr i na dobro, rakao bi narod. 
Zastupnica Ugarak ovim činom je bar malo razbila uvriježeno mišljenje o nezasitosti, gramzivosti, pohlepi dobrog dijela narodnih izabranika u predstavničkim tijelima svih nivoa u našoj zemlji, koji su tokom svojih dugogodišnjih mandata, uz časne izuzetke, naplatili od države i zrak koji udišu.
Osim Ugarak, do sada nije poznat slučaj da se neki od zastupnika u državnom, entitetskom ili kantonalnom parlamentu odrekao članstva bar u jednoj od skupštinskih komisija, a u korist nekoga ko nema zaposlenje, a ima potrebno obrazovanje i znanje i ko jednako stručno može obavljati povjereni mu posao. Nema toga u BiH. 
Poznajemo one koji su kao “uvaženi zastupnici i poslanici” u parlamentima mjesečno, po raznim osnovama, naplaćivali i do šest-sedam hiljada maraka. Istovremeno su primali ogromne naknade za članstvo u upravnim i nadzornim odborima firmi u vlasništvu države i, pride još, kao “stručnjaci”, držali nastavu na po nekoliko fakulteta u zemlji da bi njihov mjesečni saldo na kraju iznosio između deset i petnaest hiljada maraka. 
Ako neko pita ko su likovi koji od države u zakonom propisanom radnom vremenu gule ovolike sume, odgovor je jasan: Riječ je o predstavnicima političkih partija koje su lična karta mirnodopske propasti naše zemlje. Nažalost, oni su produkt našeg naivnog povjerenja. 
Meldina Ugarak pokazala je da u BiH ima i onih predstavnika naroda koji ne pripadaju soju pohlepnih i gladnih. Znamo i za one koji iz svojih paušala mjesečno redovno izdvajaju za stipendije djeci lošeg imovinskog stanja, kao i za razne humanitarne akcije. Ali, svi oni još su samo incident.
Daj, Bože, da primjer Meldine Ugarak postane praksa.

Meldina Ugarak pokazala je da u BiH ima i onih predstavnika naroda koji ne pripadaju soju pohlepnih i gladnih

Bože, na hajr i na dobro

Ustvari, Mato Đaja je bio Kuprešak koji je poznavao porodicu Filipovića i bio njihov prijatelj, a i inače bio je veoma pošten čovjek koji je uspio da prođe cijeli rat, a da ne dođe u bilo kakvu vezu s ustaškim režimom.&nbsp;&nbsp; Takvih je ljudi u to vrijeme među banjalučkim Hrvatima bilo mnogo, jer banjalučka hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande koju je vodio jedan notorni kriminalac po imenu Viktor Gutić sa svojim pajtašem Asimom Đelićem, a obojica su kasnije završila na vješalima.

Ustvari, prvi konkretan razlog totalnog otpora tadašnjoj školi bio je u tome što su ustaše đake podijelile u odvojene razrede i to katolike (Hrvate) u jedan, a sve ostale (muslimane i pravoslavne) u drugi razred, i od tada su bili odvojeni i učili po nešto različitom programu i uz veću ulogu ustaške mladeži i katoličkih popova u radu katoličkih odjeljenja. 


Ostale su redovno vodili, pravoslavne na časove katoličkog katehizma, a muslimane na bivše igralište Fudbalskog kluba Krajišnik, a tada Hrvatskog športskog kluba „Hrvoje“, i podvrgavali okrutnim vježbama pod prijetnjom da onima koji ne budu ispunjavali obaveze vojničkog vježbanja neće biti dozvoljen upis u sljedeći razred. Za učenike je takva pozicija katolika značila da su svi oni koji nisu katolici manje vrijedni, što je za njih bilo veoma uvredljivo, zbog čega su na razne načine sabotirali cijeli taj sistem. 


Osjećali su da škola u koju idu nije prijateljska prema njima, da nije vrijedna truda i poštovanja, pa je to bio glavni razlog da započnu spontano opstruirati rad takve škole, a mora se priznati da je Muhamed, barem što se tiče nižih razreda, kako se zna, bio jedan od kolovođa te „spontanosti“. Zbog toga se u nekoliko navrata nalazio pred izbacivanjem iz škole i samo zahvaljujući uvažavanju i prijateljstvu nekih od profesora prema njegovoj porodici, kao što su bili već spomenuti Mato Đaja, zatim razrednik njegovog razreda Kemal Hadžiomerspahić, Vladimir Blašković, Ljudevit Crnobori, Jerko Grgičević, Naim Čejvan, Slavko Vimpolšek i supružnici Mirko i Mara Lošić, trebao je biti u tri slučaja njegovog očevidnog prijestupa, prema pravilima koja su tada vladala, izbačen iz škole.

Bilo je i tada više veoma dobrih i poštenih profesora i to je učenicima davalo nadu da zlo koje ih je zadesilo ne može dugo trajati. Tako je Muhamed, pod okolnostima vrlo teškog duhovnog i socijalnog terora, završio dva razreda, a školu je napustio silom prilika, jer je kao učenik četvrtog razreda, a nakon hapšenja velike grupe njegovih drugova članova gimnazijske organizacije SKOJ-a, bio prisiljen da ode na oslobođenu teritoriju i po svojoj želji pristupi u partizanske redove. 
Naime, Muhamed je od 14. marta 1943. godine pripadao gimnazijskoj skojevskoj grupi, u kojoj su djelovali mnogi učenici viših razreda, a samo su dvojica bila iz četvrtog razreda. Sekretar aktiva koji je djelovao u nižim razredima gimnazije bio je Zijo Rizvanbegović, izuzetna figura i Muhamedov omiljeni drug iz djetinjstva, čija je majka bila rodom Bišćevićka i bliska rođaka njegove nene Šahzije Bišćević. 
Zijo je bio najbolji đak u svojoj generaciji, a isticao se, ne samo učenjem, nego i kao izvrstan sportista, jer je na prvenstvu gimnazijalaca cijele tadašnje Hrvatske, održanom 1942. godine u Zagrebu, osvojio prvo mjesto u trčanju na kratke staze (sprintu), skoku udalj, skoku u vodu na glavu i plivanju na stotinu metara. On je bio zadužen za rad u nižoj gimnaziji, a Muhamed mu je bio glavni pomoćnik u toj aktivnosti. 
U organizaciji kojoj je pripadao Muhamed sarađivali su još Alija Maglajlić, Šefket Ekić, Nusret Šehić, Asim (Aco) Hotić, Enver Lađarević, Muhamed Hamko Kuduzović, Mustafa Memić i Muharem Jašarević Jaša.

Po jedan od njih je imao zaduženje da svako jutro ode na Željezničku stanicu i sačeka da iz Zagreba dođu novine („Hrvatski narod“ i „Spremnost“), da ih kupi i donese u bazu koju su stvorili u štali skrivenoj u dnu velike bašte hadži Hivze Bahtijarevića (u kući hadži Hivze je stanovala porodica Zije Rizvanbegovića), gdje su se sastajali, nakon čega bi upoređivali izvještaje agencije DNB i izvještaje dobivene slušanjem radija „Slobodna Jugoslavija“, „Radio London“ i „Radio Moskva“ s onim u novinama, te tako utvrđivali faktičko stanje na tada glavnom frontu borbe protiv fašizma, tj. Istočnom frontu. Krajem 1943. godine red da ide po novine došao je na Nusreta Šehića, ali ga je zadesila rutinska racija i kako nije imao sa sobom dokumente, bio je odveden u zatvor. 
Nakon tri dana je pušten, a uskoro je otišao u Šid, gdje mu je brat Ahmet bio učitelj. Kasnije je taj svoj postupak objasnio kako je policiji rekao da se zbog bombardiranja boji ostati u Banjoj Luci i da je zbog toga zatražio propusnicu za putovanje u Šid, gdje mu je brat bio upravnik škole. Desetak dana nakon toga, došlo je do iznenadnog hapšenja cijelog aktiva, a Muhamed je, samo zahvaljujući slučaju i snalažljivosti svoje majke, uspio izbjeći hapšenje.
Policijska patrola, sastavljena od dva agenta u civilu i dva naoružana vojnika, jedno jutro je banula u dvorište, a Đulhanuma ih se, kako je to već ispričano, oslobodila na ingeniozan način, pozivajući se na kućnu listu i na činjenicu da je njen sin maloljetni dječak, onaj mali što cijepa drva, kako je rekla.Muhamed je od 14. marta 1943. godine pripadao gimnazijskoj skojevskoj grupi, u kojoj su djelovali mnogi učenici viših razreda, a samo su dvojica bila iz četvrtog razreda. Sekretar aktiva koji je djelovao u nižim razredima gimnazije bio je Zijo Rizvanbegović.
Policijska patrola, sastavljena od dva agenta u civilu i dva naoružana vojnika, jedno jutro je banula u dvorište, a Đulhanuma ih se, kako je to već ispričano, oslobodila na ingeniozan način, pozivajući se na kućnu listu i na činjenicu da je njen sin maloljetni dječak, onaj mali što cijepa drva, kako je rekla.

Prvi konkretan razlog totalnog otpora tadašnjoj školi bio je u tome što su ustaše đake podijelile u odvojene razrede i to katolike (Hrvate) u jedan, a sve ostale (muslimane i pravoslavne) u drugi razred

Hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande

Norvežanin <a href="https://avaz.ba/tag/273/borussia-dortmund">Erling Haland</a> postao je za kratko vrijeme prva zvijezda njemačkog fudbalskog prvoligaša Borusije iz Dortmunda iako je prošlo samo dvadesetak dana od njegovog transfera iz austrijskog Salcburga.&nbsp; Nevjerovatni Norvežanin, nakon što je u debiju postigao tri gola, opet je briljirao u dresu Borusije. Njegov tim savladao je Keln u 19. kolu Bundeslige sa 5:1. Haland je ušao u igru u 65. minuti i veoma brzo postigao dva pogotka.
Zbog toga je senzacionalni Norvežanin glavna tema evropskih sportskih medija. Haland je početkom januara zvanično postao član "Milionera" u transferu vrijednom 20 miliona eura i brzo je potvrdio da je vrhunski golgeter.
Navijači Borusije nadaju se da će nastaviti sa sjajnim partijama i u evropskoj Ligi prvaka, u kojoj je drugi najbolji strijelac sa osam golova u šest utakmica u dresu Salcburga.
Erling Haland rođen je 21. jula 2000. godine u engleskom Lidsu, gdje je tada igrao njegov otac, također poznati fudbaler Alf-Inge Haland.

Mladi norveški fudbaler i nakon transfera u Borusiju nastavio sa sjajnim partijama

Erling Haland: Kralj strijelaca

Karakterologija bilo čega vrlo je zanimljiva stvar i nikad do kraja neće moći biti istražena. Koliko je kome potrebno da iskoristi svoje potencijale, da li ih uopće neko ima ili ne, koja od karakteristika stoji kao kamen spoticanja, a koja jedinku ili društvo gura naprijed...&nbsp; U tom urbanističko-sociološkom smislu Sarajevo je zanimljiv grad, ne samo historijski. Nudi razne mogućnosti i zanimljivosti, ali...
Iz ove perspektive u kojoj prevladava jeftini populizam i nedostatak poduzetničkog duha praktično je nemoguće zamisliti da je Sarajevo nekad bilo sposobno organizirati Zimske olimpijske igre. 
Tadašnji poduhvat bio je u duhu tog vremena, ali i tada je prilikom podnošenja aplikacije vladala skepsa. Čak je i početak protekao u gatanju. Ipak, desilo se i bio je to najljepši trenutak jugoslavenskog Sarajeva.
Iznenađujuće i vrlo osvježavajuće zvučala je iznebuha predložena inicijativa iz Barcelone: <a href="https://avaz.ba/tag/81935/zimske-olimpijske-igre-2030">Zimske olimpijske igre 2030</a>. ovaj grad humanitarac posebno osjetljiv na bh. prijestonicu i ratna stradanja, koji je obnovio, recimo, Olimpijsko selo i ofarbao zgrade u nikad življe boje, bio bi voljan organizirati u saradnji sa Sarajevom.
Bolju ideju od rata naovamo vjerovatno niko nije predložio, jer ne samo što je u svojoj suštini ostvariva nego predstavlja istinsku empatiju, neokaljanu egoističnim đubrivom. Težnjom da se nešto što možda ne može samo, „pogura“ prema ostvarenju svojih potencijala.
Pitanje je, međutim, sada imamo li snage ponovo biti dio olimpijske priče, ako smo već olimpijski grad iz nekog drugog vremena, jesmo li sposobni proći test, pa se barem pripremiti, obnoviti porušeno i unaprijediti postojeće da taj epitet – olimpijskog grada – s pravom možemo nositi.

Bolju ideju od rata naovamo vjerovatno niko nije predložio

Olimpijski grad

Profesor doktor <a href="https://avaz.ba/tag/3381/reuf-karabeg">Reuf Karabeg</a>&nbsp;izabran je za predsjednika Komiteta za profesionalne standarde ICOPLAST-a, najvećeg svjetskog udruženja plastičnih i estetskih hirurga.&nbsp; Još 1996. godine mogao je ostati u Holandiji, nakon specijalizacije u Utrehtu i Amsterdamu, a kasnije je odbio pozive da radi u Dubaiju i Londonu. Ostao je u svojoj zemlji i uvijek bio borac za svjetski dignitet bh. heroja u bijelom.
Član je američkog udruženja plastičnih hirurga. Dužnost nacionalnog predstavnika u ISAPS-u, jednom od najvećih udruženja estetskih i plastičnih hirurga, obavljao je deset godina. Sada je nacionalni predstavnik i u ESPRAS-u (Evropsko udruženje plastičnih hirurga).
Jedan od najvećih ponosa mu je što je malo bh. udruženje plastičnih hirurga, u svojstvu predsjednika u ponovljenom mandatu, uspio svrstati i registrirati kao ravnopravno s najvećim svjetskim udruženjima.
U slobodno vrijeme, kako ističe, iz najveće ljubavi, već 24 godine radi kao koordinator medicinskog tima FK Sarajevo te deset godina kao šef medicinskog tima nogometne reprezentacije BiH. Radi na hirurškoj poliklinici ''Karabeg'' sa suprugom Amelom, koja je, također, plastični i estetski hirurg.

Izabran za predsjednika Komiteta u najvećem svjetskom udruženja plastičnih i estetskih hirurga

Reuf Karabeg: Stručnjak kojeg cijene u svijetu

Nakon osam godina jalovog vladanja, obilježenog brojnim skandalima i provalama, <a href="https://avaz.ba/tag/3504/elmedin-konakovic" style="color: rgb(255, 0, 0);">Elmedin Konaković</a>, šef lokalne stranke Narod i pravda, konačno je jučer, demokratskim putem i legalnim procedurama sklonjen.&nbsp;Kao krpelj kada se nakači na organizam i siše krv, tako se i Konaković nakačio na državne, odnosno kantonalne jasle, pumpao svoje i džepove jarana i na kraju se teško otkačio od poluga vlasti. 
Ali, za vrijeme svoje štetne vladavine, Konaković, veliki ljubitelj narodne kese, na brojne je načine pokazao ko je i kakvu politiku ustvari zastupa. Ovaj lažni liberal jednostavno je razotkriven kada se pokazao kao protivnik NATO puta BiH, protivnik prava LGBTI zajednice, za šta se zalaže cijeli zapadni svijet. 
Za to vrijeme, Konaković je imao drugačije prioritete. On je narodnim parama častio Muamera Zukorlića, retrogradnog i rigidnog muftiju, sa stotinama hiljada maraka, a ni ostatak od 600.000 KM, koliko je prisvojio, nije pametnije rasporedio.&nbsp;
O kakvoj se ličnosti zaista radi, možda se najbolje pokazalo u trenutku kada je suočen s tim da je njegovoj vlasti došao kraj. Umjesto da to prihvati kao demokratsku i političku utakmicu u kojoj je jednostavno izgubio, Konaković je od predavanja predsjedavanja napravio ceremoniju kao da je kraljevsko prijestolje. Ni tu nije stao, pa je ovaj uzurpator pokušao nametnuti nebuloznu ideju da manjina vlada većinom, a sve je pokušao provesti jeftinom krađom pečata.&nbsp;&nbsp; Jučerašnjom smjenom i njegovim kukavičkim nedolaskom na sjednicu Skupštine KS, i njegova jalova vladavina je zapečaćena.

Smjenom i njegovim kukavičkim nedolaskom ne sjednicu Skupštine KS, i njegova jalova vladavina je zapečaćena

Elmedin Konaković: Odlazak ublehaša

Mukotrpni pregovori i čekanje za promjenu Kolektivnog ugovora su se isplatili. Više od 8.000 rudara od 1. marta konačno će dobiti više plaće nakon što je Uprava „<a href="https://avaz.ba/tag/905/elektroprivreda-bih">Elektroprivrede</a>“ dala saglasnost da se satnica poveća sa 2,50 na 2,70 maraka.
Plaće će ovoj kategoriji biti više za osam posto, što nije mnogo, ali je značajno jer većina komorata jedva sastavlja kraj s krajem.
Naznaka je to da za rudare dolaze bolji dani. Važno je i da će dodatnih 15 miliona KM, koliko je potrebno na godišnjem nivou za povećanje plaća, biti osigurano kroz reorganizaciju rudnika, a ne kroz povećanje cijene uglja.
Ipak, bit će mučni pregovori o tome kako će se riješiti problem viška blizu 3.000 radnika zaposlenih u koncernu „Elektroprivrede BiH“.
Štrajk rudara zaleđen je do daljnjeg, poručili su sindikalisti, jer su naišli na razumijevanje s druge strane.
Rudarima ostaju još brojni problemi zbog kojih su svako malo odbijali sići u jamu ili izaći iz nje. Nedostaje specijaliziranih radnika poput kopača, oprema je i više nego zastarjela, a svaki silazak u jamu ionako je glava u torbi.
Rijetki su rudnici u FBiH koji nemaju nikakve dugove i ostvaruju svoje planove. Za loše stanje u ovoj oblasti uveliko je odgovorno i dugogodišnje loše rukovođenje većinom rudnika, ali i nedovoljna izdvajanja.&nbsp;&nbsp;
Prvi korak je napravljen i rudari su ugledali svjetlo na kraju svog tunela koji za njih i njihove porodice znači opstanak i egzistenciju.
Ugledali su nadu za bolje sutra u kojem će ih više cijeniti i da svoja prava neće morati tražiti na ulici i pred vladama.
Nadu da će dobiti barem djelimičan status u društvu koji je nekad imao njihov prethodnik Alija Sirotanović, kojeg je prošli sistem cijenio i nagradio likom na tadašnjoj novčanici od 20.000 dinara.

Više od 8.000 rudara od 1. marta konačno će dobiti više plaće

Bolji dani za rudare

Bosna i Hercegovina je domovina Hrvata koji u njoj žive, a Sarajevo je njihov glavni grad, u kojem moraju tražiti rješenja za svoje probleme.&nbsp; Ponovio je to u razgovoru za „Avaz“ nekadašnji predsjednik Hrvatske <a href="https://avaz.ba/tag/13581/stjepan-mesic">Stjepan Mesić</a>, kazavši da se za to borio i za vrijeme svoja dva mandata na čelu susjedne države, zbog čega su ga mnogi i mrzili.
Ni danas nije odustao od svojih stavova, jer je odavno prepoznao važnost međusobnog uvažavanja i poštivanja teritorijalnog integriteta država na Balkanu.
Svojom odgovornom politikom dok je bio na čelu Hrvatske, odnosi sa BiH bili su na dosta visokom nivou i prijateljski. To se ne može reći za posljednjih nekoliko godina, kada su poljuljani zbog, u najmanju ruku, nesmotrenih izjava donedavne predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.&nbsp;
Mesić je još jednom istakao da je interes obje države da međusobno sarađuju u svim oblastima, jer samo tako mogu napredovati. Zagovornik zajedništva, a ne podjela, Mesić je uvijek bio spreman prvi pružiti ruku, što Bosanci i Hercegovci znaju cijeniti.
Eh, da nam je više takvih političara u regionu.

Kao zagovornik međusobnog uvažavanja, Mesić je uvijek bio spreman prvi pružiti ruku

Mesić: Rješenja problema Hrvati trebaju tražiti u Sarajevu

Stjepan Mesić: Prijatelj BiH

Mlako su, u najmanju ruku, bh. vlasti u prethodnom mandatu posmatrale kako se Hrvatska uveliko priprema za izgradnju odlagališta nuklearnog i radioaktivnog otpada na lokalitetu <a href="https://avaz.ba/tag/18078/trgovska-gora">Trgovske gore</a>.&nbsp;Ni upozorenja hiljada bh. građana koji žive u blizini granice da će odlagalište opasno ugroziti njihove živote nisu urodila plodom, pa BiH, praktično, nije poduzela nijedan zvaničan korak da se odupre hrvatskim planovima.&nbsp; Bilo je, istina, sporadičnih izjava u kojima se ponekad čuo usamljeni glas iz Bosne u kojem se, forme radi, izražava protest protiv izgradnje nuklearne deponije. Ali, naravno, to ni na koji način nije utjecalo na odluke zvaničnog Zagreba.
Ohrabruje zbog toga prekjučerašnji sastanak ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staše Košarca i federalne ministrice okoliša i turizma Edite Đapo, koji su pitanje izgradnje odlagališta nuklearnog i radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori naveli kao jedan od prioriteta i interesa naše zemlje.
Posebno ako se u dijalogu s Hrvatskom ne postigne rješenje, da se pripremi i na mogućnost da se u budžetu planiraju sredstva za formiranje pravnog i ekspertnog tima koji bi zastupao interese BiH u eventualnoj međunarodnoj arbitraži s Hrvatskom.
Granicu sa BiH Hrvatska je izabrala jer, poučena iskustvom iz ranijih sporova, zna da su njeni zapadni susjedi - Slovenija -&nbsp; tvrd orah. Da će se suprotstaviti svim raspoloživim sredstvima, arbitražama na međunarodnim sudovima, pa i drugim mjerama, za razliku od BiH, čija je „radioaktivna diplomatija“ bila opasna jedino po svoje građane.&nbsp;
U slučaju zaštite interesa BiH, bili to naši susjedi ili neko drugi, svi u našoj zemlji moraju zauzeti jedinstven stav. Tek tada se na nas neće moći gledati kao na neku deponiju. Naravno, treba pokušati dogovorom riješiti problem, ali prije svega krenuti od toga da su interesi bh. građana na prvom mjestu i važniji od bilo kakve politike!

Autoput u budućnost

Sulejman Zećiri: Poštenjačina velikog srca

Hitlerjugend i Dražina omladina

Anti sve

Frano Pokrajčić: Razbijač valova iz Tomislavgrada

Ništa nam sveto nije

Domagoj Duvnjak: Najkorisniji igrač Eura 2020.

Bože, na hajr i na dobro

Hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande

Erling Haland: Kralj strijelaca

Olimpijski grad

Reuf Karabeg: Stručnjak kojeg cijene u svijetu

Elmedin Konaković: Odlazak ublehaša

Bolji dani za rudare

Stjepan Mesić: Prijatelj BiH

Radioaktivna diplomatija

Kolumne

Autoput u budućnost

Sulejman Zećiri: Poštenjačina velikog srca

Hitlerjugend i Dražina omladina

Anti sve

Frano Pokrajčić: Razbijač valova iz Tomislavgrada

Ništa nam sveto nije

Domagoj Duvnjak: Najkorisniji igrač Eura 2020.

Bože, na hajr i na dobro

Hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande

Erling Haland: Kralj strijelaca

Olimpijski grad

Reuf Karabeg: Stručnjak kojeg cijene u svijetu

Elmedin Konaković: Odlazak ublehaša

Bolji dani za rudare

Stjepan Mesić: Prijatelj BiH

Radioaktivna diplomatija