Razvojna agencija Žepče dobitnik je međunarodnog priznanja za kvalitet poslovanja “Bisnode”, certifikata bonitetne izvrsnosti. Za odlične poslovne rezultate koji su Agenciju iz Žepča svrstali u sami vrh bonitetno pouzdanih partnera, velike zasluge pripadaju direktorici Branki Janko. Ona je već deset godina, od osnivanja, na čelu Agencije.&nbsp;&nbsp; Janko je, rukovodeći Agencijom, razvila nekoliko instrumenata podrške poslovnom sektoru, i to kroz Centar za investitore i Centar poslovnih kompetencija Žepče. Projektima se razvijaju inovativni modeli poslovnih usluga i neformalnog obrazovanja, namijenjeni menadžmentu i zaposlenima na specifičnim poslovima u kompanijama, prvenstveno u sektorima tekstilne i drvne industrije.
Njen rad i trud radi unapređenja postojećih i razvoja novih inovativnih poslovnih usluga za mala i srednja preduzeća, a posebno start up i mikropreduzeća, prepoznat je i u široj društvenoj zajednici. 
Kaže da je priznanje koje je dobila, dodatna motivacija za daljnji rad i postizanje još boljih rezultata. 
Branka Janko po struci je diplomirani žurnalist, a uskoro će magistrirati na agroekonomici Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu.

Na čelu je Razvojne agencije Žepče, koja je dobitnik međunarodnog priznanja za kvalitet poslovanja “Bisnode”

Branka Janko: Podrška poslodavcima

U Banjoj Luci, kao i na cijelom prostoru manjeg bh. entiteta, jučer je, svečano i paradno, obilježen 9. januar, protuustavni <a href="https://avaz.ba/tag/55358/dan-rs">dan Republike Srpske</a>. 
U čast dana koji je Ustavom BiH proglašen neustavnim, banjalučkim ulicama stupali su promrzli policajci, vatrogasci, službenici i razna druga državna klijentela, obučena u uniforme za simulaciju snage države koja to nije, a sve da bi se građani uvjerili da je entitet u kome žive, država i da Ustav i zakone države Bosne i Hercegovine ne treba poštovati niti se njihovih odredbi držati. 
Obilježavanje neustavnog dana RS u Banjoj Luci svojim prisustvom poduprli su najviši predstavnici susjedne Srbije, koji su i jučer zdušno aplaudirali tvrdnji člana Predsjedništva BiH da Srbi imaju dvije države, i to Republiku Srpsku i Srbiju. Svojim aplauzima po ko zna koji put upozorili su zvaničnu politiku BiH da ne treba niti smije vjerovati “slatkim” riječima Beograda o tobožnjem poštovanju ustavnog uređenja i teritorijalne cjelovitosti BiH.
Niko, naravno, ne spori da RS u godini proslavlja datum koji će simbolizirati njeno entitetsko postojanje. 
Ali, dan koji je jučer proslavljan, ne samo da je obmana samog srpskog naroda, već i sramota svakog civiliziranog čovjeka. Proslavljati dan u kome je začeta ideja najstrašnijih ratnih zločina i genocida počinjenih u protekloj agresiji na BiH, zbog kojih su oni koji su ga utemeljili, na najvišim međunarodnim sudskim instancama osuđeni na stotine godina zatvora, ravno je vlastitom samouništenju. 
Na proslavi 9. januara jučer u Banjoj Luci, osim predstavnika Srbije, izostalo je prisustvo predstavnika stranih država akreditiranih u BiH, pa čak i političkih jarana iz Federacije BiH. Logično, jer entitet Republika Srpska nije niti može biti država, a ni 9. januar nije niti će biti datum koji Ustav države BiH priznaje. Za pametnog, sasvim dovoljno. &nbsp;

Proslavljati dan u kom je začeta ideja najstrašnijih ratnih zločina, ravno je vlastitom samouništenju

Obmana i sramota

<a href="https://avaz.ba/tag/54832/melisa-cehic">Melisa Ćehić</a> jedna je od sedam najboljih studenata u BiH, ponos države. Završila je pravo u Bihaću sa prosjekom 10.&nbsp;&nbsp; U vrijeme kad sve više mladih i obrazovanih napušta BiH, Melisa nema te planove. Odlučna je da će se po završetku master studija u inozemstvu vratiti u BiH bez obzira na to što država mlade u BiH ne podržava dovoljno. 
Kaže da je čvrsto uvjerena da u svojoj zemlji može uspjeti, izgraditi uspješnu karijeru i ostvariti vlastite snove. 
Vršnjacima poručuje da se ne vode nečijim lošim iskustvima i da se rad, znanje i borba uvijek isplate. Dok je mladih ljudi poput Melise, BiH ne treba SE brinuti za svoju budućnost.
Melisa Ćehić ima 22 godine, a rođena je u Bosanskoj Krupi.

Jedna od najboljih studentica čvrsto vjeruje da se u našoj državi mogu ostvariti snovi

Melisa Ćehić: Budućnost BiH

Vijest da je u sedam <a href="https://avaz.ba/tag/5522/rudari">rudnika</a> Koncerna “Elektroprivrede BiH” višak skoro 2.500 radnika, teško da je ikoga iznenadila, možda jedino naivne i nedovoljno&nbsp;upućene u ovu oblast.
&nbsp;&nbsp;Oblast u koju se red počeo zavoditi tek prije nekoliko godina, zbog čega mnogima i ne odgovaraju potezi Vlade Federacije BiH.
Pogotovo zato što je u rudnicima više od 8.200 zaposlenih, mahom savjetnika, saradnika, pomoćnika direktora jama rudnika… Svaka jama, osim direktora, ima i vozača, sekretaricu... I tako unedogled.
Najmanje je pravih rudara. Dok oni kopaju, ostvaruju planove, premašuju norme… pojedini upravnici jama i direkori rudnika “osposobljavaju” administraciju.&nbsp;I tako je bilo godinama. Rudari su kopali i zarađivali plaće svima, a administracija je, za to vrijeme, samo rasla. Sa 6.000 zaposlenika, u desetak godina dobila je novih skoro 3.000 (ne)radnika.
Zato i ne čudi da je u Koncernu 8.200 ljudi. Zbog toga je konačno vrijeme da se ova oblast uredi, da rudari dobiju prava koja zaslužuju, ali i da oni koji jedu hljeb preko njihovih leđa, potraže selamet negdje drugo.
I plan reorganizacije rudnika, na kojem insistira ministar energije i rudarstva Nermin Džindić ide u prilog tome. Radnici se moraju odvojiti od neradnika, gubitaši od negubitaša.
Previše su se ovi problemi gurali pod tepih, država zatvarala oči, EPBiH uhljebljivao stranačke kadrove.
Sada je vrijeme da se konačno podvuče crta, jer čaša je prelivena. Pokazao je to i slučaj s Rudnikom Zenica. Rudari koji su pred penziju, moraju se nagraditi za svoj rad, a neradnici poslati kućama. Pravi rudar ne smije i ne treba završiti na ulici.
Toga je svjesna i Vlada, “Elektoprivreda” posebno.

Dok rudari kopaju, ostvaruju planove, premašuju norme… pojedini upravnici jama i direkori rudnika “osposobljavaju” administraciju

Višak (ne)radnika

Iz grada koji je, nažalost, poznat po postrojavanjima i paradama ljudi koji žive u prošlosti, skupovima i spomenicima koji šire nesigurnost i mržnju, ovih dana stigla je i vijest koja govori o onoj ljepšoj strani Višegrada.&nbsp;&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/54993/zoran-maksimovic">Zoran Maksimović</a>, Sarajlija s višegradskom adresom, realizirao je skromnu humanitarnu akciju kako bi siromašnima i zaboravljenima učinio Božić bar malo drugačijim od ostalih, sumornih i teških dana, ali je od dvadesetak paketa s osnovnim namirnicama izdvojio nekoliko i za povratnike bošnjačke nacionalnosti.Ovaj mali znak pažnje dragocjen je u vremenu kad se čini da je ljudskost ustuknula pred mržnjom i nacionalizmom. 
- Budući da je Božić praznik darivanja, palo mi je na um da bi bilo lijepo posjetiti i ljude druge nacije – jednostavno je objasnio Maksimović ispred kuće porodice Nijada i Evgenije Kadrić u selu Kaoštice, u kojoj se obilježavaju i Božić, i Vaskrs, i Bajram.
Već 15 godina uvijek je pri ruci svojim sugrađanima i pokretao je brojne akcije pomoći bolesnima i siromašnima. Nevolje mu nikad nisu daleko pa je od samoubistva odvraćao one koji su željeli skočiti s višegradske ćuprije, gasio zapaljene stanove, pomagao povrijeđenima u saobraćajnim nesrećama… 
Zoran Maksimović rođen je 23. septembra 1977. godine u Sarajevu. S ocem Draganom, živi u Višegradu i zaposlen je u Agenciji za zaštitu lica i imovine.

Za Božić realizirao akciju sakupljanja pomoći siromašnima, a dio podijelio i povratnicima Bošnjacima

Maksimović: Uvijek pri ruci svojim sugrađanima

Zoran Maksimović: Ljepša strana Višegrada

Ne da se uneređenom do potoka. Tom starom, priprostom narodnom izrekom najlakše se i najjasnije može opisati atmosfera u Bosni i Hercegovini posljednjih dana.&nbsp; Taman kad su prošli izbori u Hrvatskoj te smo očekivali da će splasnuti predizborno bujanje nacionalizma na zapadu, probudiše se ravnogorci na istoku. Izbori njima ne trebaju. Dovoljan im je i Božić, praznik Kristovog rođenja, koji u srca svih ljudi i njihove domove donosi mir.
Ravnogorci donesoše nemir i strah u domove i srca povratnika <a href="https://avaz.ba/tag/661/visegrad">Višegrada</a>, Bratunca, Srebrenice... Donesoše mržnju i netrpeljivost. Paradiranje, divljanje i pucanje podsjeti ono malo povratnika na vrijeme agresije na BiH, kad su ih ubijali, silovali, mučili...
Bakira Hasečić iz Višegrada, žrtva, silovana žena, primijeti da u Višegradu nisu bili samo lokalni ravnogorci. Pitanje je koliko ih je došlo preko Drine i jesu li evidentirani.
Zbog toga je neophodno da nadležni organi konačno reagiraju na pravi način. Osude su važne. Obećanja nikako. Ministarstvo sigurnosti BiH i Obavještajno-sigurnosna agencija već su reagirali. Na potezu su institucije Republike Sprske, koje su zadužene da svim građanima ovog bh. entiteta omoguće da se osjećaju sigurno.
Oni moraju evidentirati i sankcionirati sve one koji našu zemlju vraćaju 27 godina unazad, prijete, vrijeđaju, zastrašuju... Jer, da se s fašizmom, njegovim inspiratorima i realizatorima postupilo onako kako treba, ravnogorcima bi se na ovim prostorima trag zatro još 1945. godine, nakon zločina koje su počinili u Drugom svjetskom ratu.&nbsp;
Skoro 25 godina nakon završetka agresije, ponovo četničke pjesme na ulazu u Memorijalni centar Potočari. Na kapiji simbola genocida. Ako ne bude procesuiranih, ko će povratnicima garantirati da im niko neće pokucati u gluho doba noći...

Taman kad smo očekivali da će splasnuti predizborno bujanje nacionalizma na zapadu, probudiše se ravnogorci na istoku

Četnici ponovo donose nemir i strah

<a href="https://avaz.ba/tag/62513/dragan-romcevic">Dragan Romčević</a>, direktor Nacionalnog parka “Kozara”, odavno je prepoznao sve potencijale čuvene Kozare i s timom stručnjaka svakodnevno radi na uvođenju novih sadržaja za goste i turiste.&nbsp; Centralni dio Kozare proglašen je Nacionalalnim parkom 1967. godine, ali i pod Romčevićevim vodstvom postaje sve atraktivniji. Tako je 2018. zabilježen rekordan broj posjetilaca, njih 130.000, a u prošloj godini koja hiljada manje.
Romčević kaže da Kozara i plato Mrakovica, gdje se nalazi i spomenik autora Dušana Džamonje, ima uređena izvorišta, pješačke staze, Memorijalni centar posvećen borcima Drugog svjetskog rata, Avantura park. 
Građani ljeti, kad su visoke temperature, traže spas u dubokoj hladovini i prirodi. Nacionalni park “Kozara” ima bezbroj vidikovaca, a tokom godine se organiziraju brojne kulturne manifestacije. U najavi je realizacija velikog projekta, na lokalitetu Pašini konaci predviđena je nova turistička ponuda - glamping, gradnja 19 drvenih kućica te pet drvenih platformi sa šatorima i terasama. Osim smještajnih, planirana je gradnja i sportskih terena. 
Tokom zime, na Kozari se okupljaju skijaši, sankaši, ljubitelji snijega.
Prošle godine je otvorena i nova pješačka staza, dugačka 4,2 kilometra, koja dijelom ima i stjenovitu dionicu, po čemu je jedinstvena u BiH. No, za agilnog Romčevića tu nije kraj. Planova je još mnogo i obećava prava iznenađenja s Kozare.

Agilni direktor NP “Kozara” na čuvenoj planini napravio je turistički bum

Dragan Romčević: Kozara sve privlačnija turistima

Uz <a href="https://avaz.ba/tag/645/predsjednistvo-bih">Predsjedništvo BiH</a> koje je kreator vanjske politike BiH, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP)&nbsp;naše zemlje je organ koji tu politiku provodi. Bosna i Hercegovine se posljednjih godina nije mogla pohvaliti učinkovitošću svojih šefova diplomatije i, općenito, diplomatskog djelovanja.&nbsp; Često su se iz MVP-a slale populističke poruke koje su se, poput kameleona, prilagođavale političkim ciljevima, uglavnom prvog čovjeka Ministarstva, a rad ove institucije nerijetko je bio obilježen aferama. Kako onima o neracionalnom trošenju novca, tako i onima koje su dovodile u pitanje i sam integritet i suverenitet ove države.
Nedavno je na čelo MVP-a BiH imenovana Bisera Turković. Prva dama na čelu ovog ministarstva, sa tri decenije dugim iskustvom u diplomatiji, odlučno je već na samom startu poručila da će suverenitet i nezavisnost BiH biti osnov od kojeg će se polaziti u sve aktivnosti.
Od onih koje nas trebaju učvrstiti na euroatlantskom putu do konačnog cilja, a to su stabilnost, sigurnost i ekonomski prosperitet pa do najava Turković da će se diplomatsko-konzularna predstavništva naše zemlje u svijetu konačno morati okrenuti interesima naših građana u inozemstvu, što do sada uglavnom nije bio slučaj.&nbsp;
I, za kraj, iako nimalo manje bitnije od općih ciljeva koje je najavila nova šefica bh. diplomatije, njena odlučnost da u susjedima, bez obzira na aktuelne verbalne nasrtaje određenih politika iz Hrvatske i Srbije, prije svega, nađe prijatelje i partnere, znak je da na regionalnoj političkoj sceni počinju puhati blagi zefiri, a ne bure na koje smo se u posljednje vrijeme naviknuli.
Ovaj put zasigurno je teži od onoga koji uglavnom biraju politički akteri , ali daje, ujedno, nadu da nam ipak mogu doći bolji dani.

Odlučnost nove šefice bh. diplomatije da unaprijedi odnose sa susjedima bez obzira na aktuelne verbalne nasrtaje, nagovještava da, umjesto bure, ovdje počinju puhati blagi zefiri

Diplomatija na novom putu

U zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi, kaže narodna poslovica.&nbsp;&nbsp; Tako bi se moglo reći i u slučaju Miralem Oštrakovića, mještanina <a href="https://avaz.ba/tag/513/gracanica">gračaničkog</a> naselja Miričina, kojem je vatrena stihija 17. septembra prošle godine progutala štalu i u njoj petero junadi. 
Nije klonuo duhom i nastavio je borbu sa porodicom da svoju malu farmu ponovo dignu na noge te da otplate kredit od 7.500 KM, koliko je digao za nabavku stoke, koju mu je odnijela vatrena stihija. 
Veliku Miralemovu želju prepoznali su i dobri ljudi pa su im pritekli u pomoć te poklonili dva teleta da bi stali na noge. 
Neko je donirao beton, neko ciglu, iz pilane je stigla građa, a Miralem je sam sebi sagradio veću i bolju štalu. 
Čim Miralem dođe sa posla, prvo svrati u štalu da pomiluje dvoje svojih ljepotana. Sinovi osnovci, ne trače vrijeme, već iz škole idu pravo sijeno da donesu. Pomaže mu i supruga Emina pa sanjaju da će im se sreća osmjehnuti i da će štalu napuniti sa bar još troje teladi.

Nakon požara koji mu je progutao petero junadi, nastavio je borbu da napravi malu farmu

Miralem Oštraković: Farmer koji ne gubi nadu

Istina je, vanjska linija naše rukometne reprezentacije, jednostavno, nije na najvišem svjetskom nivou. Nakon Nikole Prce, koji je u poznim godinama, načekat ćemo se na klasičnog beka šutera, iako ni Prce sam ne pamti kada se podigao pa rasparao protivničku mrežu.Čovjeka koji će se podići sa devet metara nismo imali od sjajne generacije s početka milenija...Ipak, da imamo ubojite desne bekove koji mogu biti izuzetno efikasni ranije je pokazao Dejan Malinović, a u posljednje vrijeme, iako je uvijek važio kao ogroman potencijal, i <a href="https://avaz.ba/tag/63818/marko-panic">Marko Panić</a>.Jedan od naših najubojitijih igrača koji nastupa u Ligi prvaka i koji ove sezone u Meškov Brestu igra možda svoj najbolji rukomet, u obje pripremne utakmice naše reprezentacije u Poreču, prvo protiv Katara, a potom i Hrvatske, bio je najefikasniji igrač.Marko Panić također je jedan od najspecifičnijih igrača u Evropi, jer je prirodni dešnjak, a igra lijevom rukom, pa nekada golmane zna iznenaditi i šutevima kojima se uopće ne nadaju. Panić je rođen 10. marta 1991. u Jajcu, a ponikao je u banjalučkom Borcu.

Najefikasniji u obje pripremne utakmice naše reprezentacije u Poreču

Ubojita ljevica

Ovih dana ponovo se na nekim portalima i Facebook profilima širi videosnimak s koga se ori pjesma i „vija kolo“ koje <a href="https://avaz.ba/tag/81550/slavljenje-zlocina">slavi zločine</a> jednog naroda počinjene nad pripadnicima drugih naroda. Tačnije zločine srpskog naroda počinjene nad pripadnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda. Užas! Tresu u kolu stražnjice primitivnih radodajki, procikuju se seoske kabadahije i neosuđeni ratni zločinci iz posljednjeg, dok im terciraju isti takvi likovi iz onog tamo rata, svi jednako nadahnuti stihovima pjesme „Srebrenice, tako si mi mila da Bog da se tri put ponovila“ i „Oj, Pazaru, novi Vukovaru“... Autori ovog gnusnog zločinačkog „hita“, naravno, nisu dolepršali s Marsa, niti je riječ o prahistorijskim likovima vaskrslim nakon Dejtona na nekoj svetkovini u okolini Bratunca ili Kuršumlije. Pjesme s ovog videosnimka, osim na društvenim mrežama, nerijetko se iz grla raznih škart pjevača i rijaliti zvijezda, uživo, uz klicanje egzaltirane mase, mogu čuti po lokalnim kafanama, porodičnim slavama, crkvenim vašarima...Očito su očevi zločina takvoj patologiji u amanet ostavili da zločinom nadahnjuje tek rođene generacije, pa da se, baš kao što su to učinili prije 25 godina, u nekom budućem vremenu pojave na vratima neke druge Srebrenice i novim genocidom ponovo „osvete Turcima na ovim prostorima“. Prestrašno!&nbsp; Gori od autora pjesama koje pozivaju na nove i slave stare zločine nad pripadnicima drugih naroda, a kakvi nas ovih dana, ovim videosnimkom, udare sa FB profila i portala, su oni koji tako nešto dijele na društvenim mrežama. I od jednih i od drugih, opet, gori su državni organi BiH koji 25 godina nakon dolaska mira, osim što nisu u stanju da procesuiraju počinioce opjevanih ratnih zločina, nisu u stanju da donesu zakone koji će spriječiti svaki vid širenje mržnje i poticanje na zločin&nbsp; od koga god da dolazi.

Ponovo se na nekim portalima i profilima širi videosnimak s koga se ori pjesma i „vija kolo“ koje slavi zločine

Tresu u kolu stražnjice primitivnih radodajki...

<a href="https://avaz.ba/tag/25485/udruzenje"></a>Vera Hodžić, osnivačica Udruženja oboljelih od plućne hipertenzije „Dah“, od 2014. godine neumorno se bori za bolji položaj oboljelih od ove rijetke bolesti. Uprkos tome što je i sama oboljela, pronalazi snagu da pomogne drugima. Ravnopravan tretman oboljelih od plućne hipertenzije, identične refundacije u cijeloj Bosni i Hercegovini te omogućavanje lijeka svim bolesnicima je njen životni cilj.Ne libi se reći da će tek kada u tome uspije i umrijeti, zbog čega slovi za ženu <a href="https://avaz.ba/tag/34157/heroj">heroja</a>. Život bez skupocjenog lijeka, umor, gubitak daha, svakodnevna neizvjesnost hoće li dočekati naredni dan među živima Zavidovićanki nisu prepreka. Ni na desetine napisanih dopisa ministrima, njihovim zamjenicima i svim institucijama, na koja nikada nije dobila odgovore, nisu je pokolebali.Čvrsto i stoički poručuje da se svi mogu smjenjivati, a da ona od borbe odustati neće.Vera Hodžić rođena je 20. juna 1962. godine u Zavidovićima, po zanimanju je diplomirani žurnalista, a 2013. godine dijagnosticirana joj je plućna hipertenzija, otkad traje njena borba i preživljavanje.

Neumorno se bori za bolji položaj  oboljelih od plućne hipertenzije

Vera Hodžić: Heroina koja ne odustaje

Za sve vrijeme prije nego što je bio praktički ubijen, Sulejmanbeg je, kako se Muhamed sjeća, bio angažiran na pokušajima da se pomogne ljudima.&nbsp;&nbsp; Tako je, u dogovoru sa svojim dobrim prijateljem Hakibegom Kapetanovićem iz Bosanske Gradiške, organizirao prebacivanje porodice svoje snahe Rade Vranješević (prote Đorđa, popadije i njihovih kćeri Milice i Ljube, a uz to i Miličinog muža Svetozara i njihove malene kćeri) posebno zakupljenim autobusom kod svog nekadašnjeg političkog prijatelja Mihaljevića, da se oni bezbjedno prebace do Okučana i ukrcaju na voz za Beograd (zapravo Zemun) i tako izbjegnu pokolj.

Smatrao je, ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku Platona, zašto ne bi ubili za njih opasnijeg protu Đorđa, koji je bio jako poznat i omiljen kao čovjek i kao svećenik, ali i kao jedan od vodećih ljudi zemljoradničke stranke.&nbsp;Smrt očeva bila je završni akord ove smrtonosne simfonije, ali je i tu tešku tragediju i šok izazvan ubistvom muža Đulhanuma prevazišla zbog prioriteta brige oko djece koja su bila u opasnosti za koju se valjalo brinuti, a njena mirnoća je poticala od uvjerenja da je zlo nastalo zbog djelovanja zlih ljudi i njihovog neprijateljstva, a ne Božijom voljom, pa je reagirala tako da se neprijatelju ne dopusti da stekne utisak da su Filipovići izbačeni iz kolotečine, da su pokoreni i ostali bez sposobnosti da se u porodici misli i djeluje kako prilike zahtijevaju, tj. da se drže dostojanstveno, da čuvaju nam i ugled i tako prkose dušmanima, jer je takvo držanje bilo jedini mogući odgovor zločincima i jasna poruka da nisu pobijedili.
Muhamed se sjeća kako je ta sitna, mirna i staložena žena znala uvijek reagirati na pravi način i izaći iz teškoća, a da ni zehru ne popusti dušmanima. O tome najbolje govore dva slučaja kojih se Muhamed dobro sjeća. Muhamedov najstariji brat je jedno vrijeme sa ženom Radom Vranješević bio sklonjen kod njihove bliske rođake Emine Filipović udate Muhurdarević (Mina, kako smo je svi zvali, bila je kćerka Sulejmanbegovog amidžića Mustajbega). 
Stalne pretrage i njuškanja agenata su dovele do toga da njih dvoje nisu više mogli da se kriju u Mininoj kući. Tako su se jednog dana uveče pojavili na vratima Šuhrine kuće. Bili su iz opreza smješteni u jednu ostavu na tavanu predviđenu za slične stvari. Za nesreću su se sutradan u rano jutro na vratima pojavili policajci i patrola ustaške policije, na čelu sa Ibrahimom Kolonićem, koji je tada bio šef ustaške političke policije i neka vrsta stalnog progonitelja Sulejmanbegovih sinova.

Đulhanuma je otvorila vrata i kad je vidjela ko je došao u posjetu, mirno je rekla: “Koloniću, zar ti više nije dosta i zar te nije sram što mi svaki dan navaljuješ na kuću i bihuzuriš starog i bolesnog čovjeka i djecu”

<h2> Ćamko, sine, nosi im gore zarove</h2>

Đulhanuma je otvorila vrata i kad je vidjela ko je došao u posjetu, mirno je rekla: “Koloniću, zar ti više nije dosta i zar te nije sram što mi svaki dan navaljuješ na kuću i bihuzuriš starog i bolesnog čovjeka i djecu”, a zatim se okrenula prema sobama u kojima su bili ostali članovi porodice viknuvši glasno: “Sulejmanbeg, djeco, hajte da idemo kud bilo, a tebi Koloniću evo ključi od kuće pa u njoj boravi i vladaj, da ne moraš svaki čas navraćati.” Njen govor je Kolonića totalno zbunio i on je odgovorio: “Ma izvini, Sulejmanbegovice, znaš, služba je služba”, a zatim je naredio članovima patrole da se povuku.&nbsp;
Nakon ovog veoma napetog momenta, Đulhanuma je obraćajući se kćerki Ćamili rekla: “Ćamko, sine, nosi im gore zarove (odjeću koja skriva lice) da se obuku, pa ih ti i mali otpratite na Hiseta (dio Banja Luke na suprotnoj obali Vrbasa) do Mahmutbegove kuće dok ne vidimo šta ćemo sa njima. Pazite kako idete i gledajte da vas ni oni, ni iko drugi, ne prepozna.”
Drugi sličan moment dogodio se kasnije, kad je policija tragala za Tunjom Filipovićem, jer ga je jedan član SKOJ-a odao znajući ga po tom imenu kojim su ga svi nazivali. Tada je Đulhanuma isto tako mirno rekla policajcima: “U ovoj kući nema nikakvog Tunje. To je sigurno neki Anto Filipović iz Klašnica zvani Tunjo, a ovdje stanujem ja i moj maloljetni sin Muhamed. To je onaj mali što cijepa drva. 
To možete vidjeti jer smo nas dvoje zapisani na kućnoj listi”, a na njoj je pisalo da u tom stanu stanuju Đula Filipović, udova Sulejmanbega, i njen maloljetni sin Muhamed. Patrola se, nakon uvida u kućnu listu i pogleda na mršavog žgoljavog dječaka koji je u dvorištu cijepao drva, udaljila, a Đulhanuma je mirno rekla Muhamedu da odmah ide kod tetke Nure u Stupnicu i ostane tamo dok se ne vidi šta da se sa njim uradi.
Sve što se zbilo u tih par mjeseci kod Muhameda je izazvalo efekat značajnog smanjenja njegovog interesa za sve što se ticalo igre, škole i drugih uobičajenih stvari za djecu njegovog uzrasta, a to stanje je utjecalo i na njegov interes za stvari kao što su učenje jezika, bavljenje muzikom, odlascima u pozorište i svaku vrstu zabave koja je bila uobičajena. 
Kad je uskoro škola počela sa radom, a on pošao u treći razred, njegovo učenje se svelo na nastojanje da se prođe razred, a ne da se ostane najbolji đak i poluče neki drugi uspjesi. Sada je glavni interes prešao na praćenje događaja koje je izazvao rat i ustaški progon cijele njegove porodice.

<h2>Rješavanje egzistencijalnih pitanja</h2>

Njegov interes je tako skrenuo na nešto što se teško može nazvati politikom, nego više praćenjem događanja, savladavanjem iznenadnih životnih briga i posvećenosti rješavanju egzistencijalnih pitanja, jer je odjednom ostao sam sa majkom i jednom sestrom u svijetu koji se totalno izmijenio, a kojem oni ne samo da nisu bili vični nego ga nisu mogli ni zamisliti, tj. svijetu borbe za puko preživljavanje. 
Glavno pitanje bilo je kako preživjeti, kako podnijeti sve vrste udara koji su dolazili jedan za drugim i kako se postaviti prema događanjima i ljudima koji su bili njihovi nosioci, onima koji su ustali protiv svega užasa što se zbivao i onima koji su sav taj užas započeli progoneći ljude zbog njihovih uvjerenja, rase, nacije i vjere.

Sve što se zbilo u tih par mjeseci kod Muhameda je izazvalo efekat značajnog smanjenja njegovog interesa za sve što se ticalo igre, škole i drugih uobičajenih stvari za djecu njegovog uzrasta, a to stanje je utjecalo i na njegov interes za stvari kao što su učenje jezika, bavljenje muzikom, odlascima u pozorište i svaku vrstu zabave koja je bila uobičajena
.

Ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku, zašto ne bi ubili protu

Lijepo je bilo pročitati vijest da je posljednjeg dana 2019. godine iz Kazneno-popravnog zatvora u Bihaću na slobodu pušten <a href="https://avaz.ba/tag/78700/fikret-dedic">Fikret Dedić</a>, čovjek koji je postao simbol nepravednog društva, u kojem se strogoća zakona trenira samo na najslabijima.Fikret je završio u zatvoru zbog krađe tri metra drva kako mu se djeca ne bi smrzla, dok u isto vrijeme, naprimjer, za velike privatizacijske pljačke godinama niko ne odgovara.I opet se jedino „obični“ narod digao na noge da pomogne Fikretu kako bi u krugu svoje porodice dočekao Novu godinu. Na sudski račun uplaćen je novac da bi Fikret mogao na slobodu. Kaže da mu je teško palo kada je saznao da je osuđen na pola godine zatvora zbog sječe drva.Izlazak Dedića na slobodu je nada da će i vlast u 2020. godini osigurati više socijalne pravde u BiH. Pravde zbog koje će mladi, ipak, odlučiti ostati u BiH, a neće sreću tražiti na Zapadu.Pravde u kojoj više nećemo gledati migrante kako bosi po zimi prose na ulicama bh. gradova iako neko dobiva novac za brigu o njima.Dok ne dobijemo državu u kojoj će za svaki prekršaj biti jednaka kazna za sve i gdje neće biti „jednakijih“, mladi će perspektivu tražiti negdje drugo, jer više nemaju snage da se bore s korupcijom u javnim preduzećima, prilikom obrazovanja, zapošljavanja...Dok ne napravimo takvu državu, neće nas primiti ni Evropska unija, a ni susjedi nas neće više cijeniti.Što to prije shvatimo, bit će nam svima bolje. Vrijeme je da ova zemlja konačno krene krupnim koracima naprijed i izađe iz blata u kojem je proteklih 20 godina. Blata u kojem tri metra drva neće biti presudna za opstanak jedne porodice.

Izlazak Dedića na slobodu je nada da će i vlast u 2020. godini osigurati više socijalne pravde u BiH

Izađimo iz blata

<a href="https://avaz.ba/tag/81342/huso-sarvan">Huso Sarvan</a>, predsjednik Sindikata radnika “Zenicatransa”, ovih dana vodi najveću bitku otkako je zaposlen u ovom zeničkom preduzeću. Zajedno s radnicima nastoji spasiti preduzeće, koje se nalazi pred kolapsom i preživljava najteže dane od osnivanja.
Iako neumorno nude prosta i izvodljiva rješenja, riskiraju sve što imaju kako bi održali “Zenicatrans” u životu, agonija se nastavlja. 

Uprkos činjenici da od 31. decembra vodi borbu s vjetrenjačama, otkako su odlučili blokirati Autobusku stanicu i tako onemogućili prijem putnika, ni nakon propale vanredne sjednice Gradskog vijeća Zenica, na kojoj je trebalo naći rješenje za preduzeće i radnike, on ne gubi snagu i nastavlja borbu. Još radikalniju.

Politika, dvostruki aršini, sve izvjesniji epilog prodaje preduzeća i ostavljanje radnika na ulici nisu ga pokolebali da odustane. Ovaj istinski borac za spas preduzeća ne gubi vjeru u bolje sutra za radnike, „Zenicatrans“ i grad. Najavljuje borbu do kraja, do posljednjeg atoma snage, zbog čega je naišao na salve pohvala javnosti.

Huso Sarvan rođen je u Zenici, a u „Zenicatransu“ je zaposlen više od 30 godina kao vozač autobusa.

Sindikalista nastoji spasiti preduzeće od kolapsa

Sarvan: Radi kao vozač više od 30 godina

Huso Sarvan: Borac za spas "Zenicatransa"

Zeničani su posljednje dane prošle, kao i prve ove godine, dočekali „svečano“. U svojim hladnim domovima u koje su došli nakon što su promrzli slušali Šerifa Konjevića 30. i „Reginu“ 31. decembra. Oni su „uveličali“ javni doček Nove godine, i skupo nas koštali.&nbsp; 
Jer, kao što je to i običaj svake godine, „kotao je opet pukao“ pa nije bilo centralnog grijanja. Oni koji dalje žive nisu ni dolazili do grada, jer je gradski i prigradski prijevoz paraliziran štrajkom radnika „Zenicatransa“, kojima je blokiran račun i prijeti im stečaj.&nbsp;&nbsp;
Ako ovim problemima dodamo i NK Čelik, koji je skoro pred gašenjem, kao i činjenicu da kladionice u Zenici rade najbolje do sada, nije potrebno ništa više dodati kako bi se ukratko opisao trogodišnji rad aktuelnog gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. 

Upravo su ovo četiri ključne stvari na kojima je Kasumović bazirao predizbornu kampanju 2016. godine i, na iznenađenje svih, pobijedio. I, šta se desilo? Obećanje ludom radovanje... Problemi građana ostali isti, samo se povećala općinska administracija.&nbsp;&nbsp;
Ne treba dušu griješiti. Nije <a href="https://avaz.ba/tag/237/zenica">Zenica</a> jedina s ovakvim vođama. I u Kantonu Sarajevo nije ništa bolje bilo prethodnu godinu, upravo zahvaljujući Elmedinu Konakoviću, koji se nedavno u Zenici sastao upravo s Kasumovićem. Pogodite! Razgovarali su o oporezivanju kladionica, ali i, nezvanično, o političkoj saradnji. Zlobnici bi rekli „nađe krpa zakrpu“, ali nije baš za sprdanju. Posebno ne u hladnim zeničkim stanovima. 

Možda baš „Regina“ nije slučajno nastupila u novogodišnjoj noći. Imaju jednu prikladnu pjesmu za ove dane zime i pješačenja u „Gradu čelika“ koju vjerovatno znaju i organizatori: „Zatupi, zaglupi. Nek' žive u rupi. Zatupljuj, zaglupljuj i jeftino kupuj...“.&nbsp;
Jer, ovakvi kasumovići na vlasti baš to žele da postanemo, da ne vjerujemo svojim hladnim radijatorima, pokvarenim autobusima, svojim tiketima i tabeli Premijer lige...

Branka Janko: Podrška poslodavcima

Obmana i sramota

Melisa Ćehić: Budućnost BiH

Višak (ne)radnika

Zoran Maksimović: Ljepša strana Višegrada

Četnici ponovo donose nemir i strah

Dragan Romčević: Kozara sve privlačnija turistima

Diplomatija na novom putu

Miralem Oštraković: Farmer koji ne gubi nadu

Ubojita ljevica

Tresu u kolu stražnjice primitivnih radodajki...

Vera Hodžić: Heroina koja ne odustaje

Ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku, zašto ne bi ubili protu

Izađimo iz blata

Huso Sarvan: Borac za spas "Zenicatransa"

Zatupi, zaglupi

Kolumne

Branka Janko: Podrška poslodavcima

Obmana i sramota

Melisa Ćehić: Budućnost BiH

Višak (ne)radnika

Zoran Maksimović: Ljepša strana Višegrada

Četnici ponovo donose nemir i strah

Dragan Romčević: Kozara sve privlačnija turistima

Diplomatija na novom putu

Miralem Oštraković: Farmer koji ne gubi nadu

Ubojita ljevica

Tresu u kolu stražnjice primitivnih radodajki...

Vera Hodžić: Heroina koja ne odustaje

Ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku, zašto ne bi ubili protu

Izađimo iz blata

Huso Sarvan: Borac za spas "Zenicatransa"

Zatupi, zaglupi