Posljednji izvještaj Ureda za reviziju institucija BiH koji je tretirao brojne nepravilnosti u radu Centra za uklanjanje mina BiH (BHMAC), ostavio je dovoljno prostora za razne vrste špekulacija o tome jesu li očišćena područja dovoljno sigurna za građane.&nbsp;&nbsp; 
Dvije i po decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, više je nego evidentno da ćemo u koferima na euroatlantskom putu ponijeti i mine. Trenutna dinamika čišćenja kontaminiranih površina sugerira da ćemo još dugo živjeti na minama i pored njih. 
U lancu odgovornosti sigurno je na prvom mjestu BHMAC. Iako ne postoji apsolutna sigurnost, jer, recimo, u Francuskoj još nisu očišćene mine iz Prvog svjetskog rata, jasno je da površine preko kojih su prešli demineri s najsavremenijim uređajima, ne smiju sakrivati potencijalnu opasnost po život i zdravlje ljudi. 
Pogotovo se to odnosi na posljednjih nekoliko godina, jer su revizori na područjima koja su označena “čistim”, pronalazili ubojita sredstva. Svi oni koji su nastradali na takvim, “čistim” površinama, od države traže odštetu, a ona trenutno u zbiru iznosi skoro milion maraka. 
Svakako da u lancu odgovornosti ne treba amnestirati ni neodgovorne građane koji skidaju obilježja sa minskih polja i u životnu opasnost dovode svakog slučajnog prolaznika. Ima i onih koji, riskirajući svoj život, svjesno ulaze u minska polja, dobro utabanim stazama, kako bi osigurali ogrjev ili obrali gljive.
Pokušalo se kroz zakonodavni okvir osujetiti takvo neodgovorno ponašanje, ali u tome se, nažalost, nije uspjelo. Kako je veliki broj linija u vrijeme agresije na BiH bio u urbanim zonama, građani BiH faktički 25 godina žive u latentnoj opasnosti od mina. BHMAC mora preuzeti svoj dio odgovornosti, pogotovo nakon revizorskih izvještaja, jer teško da će iko normalan gaziti stazama iznad kojih još visi upitnik, odnosno opasnost od mina.

BHMAC mora preuzeti svoj dio odgovornosti, pogotovo nakon revizorskih izvještaja

Život na minama

<a href="https://avaz.ba/tag/1988/novak-dokovic">Novak Đoković</a> (32) pobijedio je Kanađanina Denisa Šapovalova u finalu Mastersa u Parizu i tako osvojio 34. titulu na turnirima masters serije. Samo u Parizu je čak pet puta podizao pobjednički pehar tako da sa pravom može biti proglašen teniskim kraljem glavnog grada Francuske.
Uprkos jučerašnjem trijumfu, Đoković od danas više neće biti prvi igrač svijeta na ATP listi. Na to mjesto će zasjesti Španac Rafael Nadal (33), koji je Šapovalovu predao polufinale Pariza zbog povrede.
Inače, Đoković se prema broju titula približio Nadalu, koji je osvojio 35 mastersa, a na radost brojnih navijača širom regije, ali i svijeta, Srbijanac je nastavio s dobrim partijama i pokazao da neće lako prepustiti prvu poziciju na ATP listi.
Đoković će na završnom turniru u Londonu, koji će se održati od 10. do 17. novembra, pokušati nadoknaditi 640 bodova zaostatka za Nadalom i na taj način godinu završiti kao svjetski broj jedan.
Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine u Beogradu. Osvajao je sve gren slem turnire, a ukupno ima 77 ATP titula. Samo od turnirskih nagrada zaradio je skoro 140 miliona dolara

U finalu savladao Kanađanina Šapovalova

Đoković: Jedan od najvećih svih vremena

Novak Đoković: Kralj Pariza

Bosna i Hercegovina svakodnevno ostaje bez mladih obrazovanih ljudi, a time i bez novca koji je uložen u njih. Država, naime, za jednog srednjoškolca tokom školovanja inkasira od 100.000 do 150.000 maraka, a za studenta i do 200.000 KM. No, njihovom emigracijom taj novac država bespovratno gubi. 
Prema istraživanjima, odlaskom mladih država gubi desetine milijardi maraka. To je ogromna cifra, pogotovo za državu kao što je BiH. Još je žalosnije što niko ne pokušava spriječiti ovaj negativni trend. Sramotno je i da ovakve statistike uopće ne uznemiravaju nadležne. 
S druge strane, Evropa jedva čeka školovanu mladu radnu snagu, od koje će koristi imati i budžeti tih država. 
Olako se svega odričemo i ne razmišljamo koliko će nas to dugoročno koštati. Novac koji država uloži u obrazovanje mladih, da ne idu iz BiH, oni bi vratili svojim radom, a zemlja bi imala prosperitet. Zbog toga moramo stvoriti ambijent da mladi ostaju u BiH, dok ne bude kasno. Ali, sve dok tako ne bude, njima će u glavi biti: “Bježi gdje te noge nose, a oči vode.” 
O ovim poraznim činjenicama govore i podaci Svjetske banke, prema kojima polovina građana rođenih u BiH, ne živi više ovdje. Među emigrantima je 55 posto visokokvalificiranih osoba, a od njih je 11 posto ljekara.
Malo bolje uređena zemlja i sigurniji poslovni ambijent zaustavili bi emigraciju i pomogli da se Bosna i Hercegovina konačno vrati na pravi put. 
Stabilizacija zemlje u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu utjecala bi na građane koji planiraju ići, da to ne urade, ali i da se oni koji su već otišli, jednog dana požele vratiti. &nbsp;

Bježi gdje te noge nose

Prvo je briljirao Ognjen Đelmić, koji se s dva gola za Zvijezdu 09 protiv pobrinuo za najneočekivaniju pobjedu ove sezone, posljednjeg protiv pretendenta na titulu, no samo nekoliko sati kasnije Mersudin Ahmetović opdlučio je da on bude heroj dana u fudbalskoj Premijer ligi BiH.&nbsp; Lider na tabeli i aktuelni prvak, ekipa Sarajeva dočekala je na Koševu Široki Brijeg. Iako se širila prije utakmice bojazan da tim Husrefa Musemića ne podbaci, budući da u zadnje vrijeme nije nimalo uvjerljiv bh. prvak, da do toga ne dođe pobrinuo se stari lisac. 
Sarajevo je slavilo s više no uvjerljivih 3:0, a Ahmetović je pokazao kako izgleda istinski napadač, mašina za golove.
Čovjek čiji su golovi svojevremeno koje je postizao u Rusiji služili za TV špice predvodi svoj tim ka novoj tituli, prvi gol je dao u 13. minuti, negovijestivši najbolje poluvrijeme Sarajeva ove sezone. Na 2:0 povisio je u 26., a het-trik kompletirao u 63. – svaki put na skoro identičan način, rutinski sa desetak metara.
Ahmetović je rođen 19. marta 1985. a da je dvije-tri godine mlađi, nesumnjivo bi igrao u mnogo ozbiljnijoj ligi i na višem nivou.

Uknjižio het-trik protiv Širokog

Mersudin Ahmetović: Mašina za golove

Taman što se čovjek ponada da može i kod nas da se pojavi konstruktivna i progresivna opozicija, ta nada ispari kao voda u pustinji. Pratio sam u zadnje vrijeme poslanicu <a href="https://avaz.ba/tag/46862/jelena-trivic">Jelenu Trivić</a>, isčekivao svaki dan da čujem šta to novo i konstruktivno kao opozinarka ima da kaže, ali evo, ispostavi se da je i ona potpuno zaražena ovdašnjim „osjećajem nacionalnog ponosa“, tog potpuno retrogradnog osjećaja pripadnosti nekom od ovdašnjih naroda, osjećaja koji nas godinama samo vraća nazad.Upravo ta zabluda da je važno biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak nam ne dozvoljava da se pomjerimo sa mrtve tačke.

<h2>Crna zastava sa kosturovom glavom</h2>

Jelena je razotkrila karte nakon banjalučke premijere filma o <a href="https://avaz.ba/tag/1565/draza-mihailovic">Draži Mihailoviću</a>. U svom Facebook statusu ona Dražu naziva „zvijezdom vodiljom“ i citira njegovu poetično-dramatičnu, gotovo filmsko-akcionu, izjavu: „Riječ kapitulacija za mene ne postoji.“ Čuj? Ne postoji kapitulacija, ali postoji saradnja sa fašistima, Nijemcima, Italijanima, a nerijetko i sa ustašama, kada god je trebalo učestvovati u ofanzivama protiv partizana.Da nije možda izmišljotina da su četnici u saradnji sa ustašama i Nijemcima radili ofanzive na partizanske jedinice?Nadalje nam Jelena nabraja ko je sve odlikovao genearala i iznosi tezu da su Saveznici podržali komuniste zbog ruskih interesa. Eto, baš je poznato da su Amarikanci i Englezi voljeli Crvenu armiju, pa logika da su podržali partizane zato što su jedini vodili gerilski rat protiv fašista nekako ne može u njenim promišljanjima da se artikuliše.Nemoguće je, potpuno je besmisleno, pokušavati opovrgnuti činjenicu da je Draža sarađivao sa Nijemcima, a u toj činjenici leži odgovor zašto su Amerikanci i Englezi pomoć usmjerili ka partizanima. Sve ostalo su nacionalistička trabunjanja.Ali eto, ako i moramo priznati da su jedinice Dražine vojske na početku rata ispalile ona tri-četiri metka na Nijemce, pitanje je kako mlada i obrazovana poslanica može da podržava jedinice koje su za svoj simbol imale crnu zastavu sa kosturovom glavom, i pod tom zastavom, načinile mnogobrojne zločine nad Bošnjacima, recimo istočne Bosne, ili u hrvatskim selima Gata, Tugare, Cista, Goornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalići, Kijevo i Garjak u kojima su napravili temeljite zločine ubijajući i žene i djecu. Ti zločini, pretpostavljam, nisu bili tema filma koji je okupio viđenije banjalučke nacionaliste.

<h2>Jadna, čemerna, a bogami i zločinačka</h2>

U svom gostovanju na N1 televiziji Jelena Trivić kaže da se „ne mogu porediti četnici i ustaše, jer četnici nisu imali koncetracione logore.“ Slavoljubivo i drsko zatim pita voditeljicu: „Navedete mi jedan koncentracioni logor koji su organizovali četnici“? Pod „A“, bilo ih je, jedan se čak zvao „Mali Jasenovac“, a organizovao ga je četnički vojvoda Momčilo Đujić, a pod „B“, Jelena bi morala shvatiti da to što je neko bio bolji od ustaša ne znači da je bio dovoljno dobar.Ustaše su bile takve da Crveni kmeri pored njih izgledaju kao skupina izviđača. To što su četnici bili bolji od ustaša, to što im koncentracioni logori nisu imali kapacitete kao Jasenovac, to i nije neko dostignuće, i jadna ti je ta vojska, poslanice Jelena, kojoj istorijski pozitivizam pokušavaš dokazati poređenjem sa ustašama. Jadna, čemerna, a bogami i zločinačka.Kada brani svoj stav o četnicima, ona kaže: „Nemojte tražiti od mene da se ja odričem svog nacionalnog identiteta“. Dakle, ako nisi četnik, nisi Srbin. Odvratna premisa. Hiljade pravih srpskih heroja su ginuli u partizanima, a izdajnici i najveća sramota naroda su bili bradati četnici sa kosturskom glavom na zastavi. Pod komandom „zvijezde vodilje“, naravno.Nadalje, Jelena Trivić kazuje: „Ja sam patriota i nacionalno osviještena osoba. Vjerujte, ne možete voljeti druge narode, dok ne volite dovoljno svoj.“&nbsp; Šta god značila ova glupava izjava, sama priča o patriotizmu je uvijek nalik na populistički proliv. Ja evo nisam patriota i vrijeme je da neko to arhaično poimanje ljubavi prema vlastitoj zemlji stavi u negativan kontekst. Patriote su često obični, dokazani smradovi.Kao da je učila od Dodika, Jelena u trećem licu govori o sebi poistovjećujući se sa čitavim narodom: „Ako neko ima problem sa Jelenom Trivić, ima problem sa populacijom u RS, onda očigledno ima problem sa uopšte postojanjem Srba.“Ih, ako se ne slažemo sa tobom, onda smo protiv svih Srba? Baš si važna! Ne slažemo se mi ni sa Bakirom pa nismo protiv svih Bošnjaka. Naravno, ni sa Draganom i ni sa bilo kojim nacionalistom.

Na pitanje da li je Radovan Karadžić zločinac, Jelena ne želi da odgovori. Da je pitana za Franju Tuđmana, pretpostaviti je da bi nam potvrdila kako je riječ o zločincu. Tako generalno funkcionišu nacionalistički mozgovi: „Vaši su krivi, naši su nevini.“Mlada, umjereno urbana, visoko obrazovana sa prilično izraženom lošom dikcijom i nepoznavanjem gramatike, ali energična, Jelena Trivić je ipak, na momente, djelovala kao neka nova, modernija, progresivnija snaga u BiH.Nažalost, nije ta naša nada dugo trajala. Jelena je pokazala da je samo populista koji se bori protiv aktuelne vlasti, ali se suštinski zalaže za standardne, tvrdo-nacionalne ideale. Četničke, ustaške, ili neke treće, meni je svejedno.

Pokazala je da je samo populista protiv aktuelne vlasti, ali je suštinski  za tvrdo-nacionalne ideale

Lažna nada zvana Jelena Trivić

Čovjek koji je ušao u anale, ne samo naše domaće, bosanskohercegovačke politike već, vjerovatno, i šire (balkanske, evropske, svjetske), naravno ne po dobru, ovih dana uputio je poziv za još besmislenu sjednicu.&nbsp;&nbsp; <a href="https://avaz.ba/tag/221/denis-zvizdic">Denis Zvizdić</a>, čovjek koji istovremeno obnaša dužnost šefa izvršne i zakonodavne vlasti, tako je, sada u ulozi ovog drugog, sazvao za utorak, 5. novembar, sjednicu Kolegija Predstavničkog doma PSBiH.

Na sjednici je, između ostalog, predviđeno određivanje nadležne komisije za razmatranje izvještaja o provođenju općih izbora 2018. godine.&nbsp;&nbsp;Čekajte, polako, da pokušamo razlučiti. Dakle, Kolegij bi „određivanje nadležne komisije za razmatranje izvještaja“. Komisija, koje još nema, trebala bi pročitati izvještaj i dati mišljenje o njemu te eventualno predložiti parlamentarcima njegovo prihvatanje. Izvještaj o izborima koje smo svi više zaboravili i čije rezultate nikad nisu ni implementirali. Ako se više iko i njih sjeća. 
Ali teško je zaboraviti bolnu cifru koju izdvajamo za izbore koje teško, mučno i provodimo - 8,5 miliona maraka. Naravno, svaka marka je iz džepova građana. Vlasti nema na državnom nivou, federalnom nivou i ponekom kantonalnom nivou. I naravno da će ta sjednice propasti. Kao i svaka do sada koja je zakazana. Jer, jednostavno, nema dogovora trojice kolovođa. 
Istovremeno, raspad sistema. Država funkcionira na aparatima, odnosno kakav-takav sistem, automatizam sprečava kolaps, ali isto tako i napredak.

Za to vrijeme:
- Niko ne zna koliko je migranata u državi. O tome jesu li to uopće migranti, da i ne govorimo. Jasaju po tuzlanskim sokacima, krajiškim šumama i sarajevskim trgovima, mrtve ih nalaze po zabitima...
- Zdravstveni radnici već mjesecima štrajkuju. Plaće su problem. Mjesecima bolesnim građanima daju škrtu uslugu ne bi li se sarajevske vlasti trznule i riješile problem. 
- S druge strane, dijalizni bolesnici izlaze pred klinike i isključuju se s aparata, prijeteći da će se ubiti tako ako im se ne onemogući normalno liječenje.
- Rudari su svakodnevni problem. Male plaće, rizik veliki. Uvjeti katastrofa. Bolje reći, uvjeta nema. 
- Borci s pravom vječito nezadovoljni. Žele registar, dobiju registar. Ali s imenima zločinaca, stavljenih rame uz rame s herojima odbrane. I ponovo prijete otvaranjem kampova pred Vladom FBiH. Niko se nije ni okrenuo na tu prijetnju.
I niko se ne okreće više ni na šta. Neformiranje vlasti više nikome nije vijest. Oguglali ljudi na sve, hodamo okolo kao živi mrtvaci u onoj popularnoj seriji „Walking Dead“. Hodamo ili stojimo u redovima pred stranim ambasadama. 
I nikoga nije uznemirio niti poremetio strašni podatak UN-a da smo ostali bez skoro trećine stanovnika, da nam prijeti da u narednih ne znam koliko godina ode još trećina. I to je proces koji se dešava. Dok ja ovo pišem, dok vi ovo čitate.&nbsp;

Raspad sistema u kojem samo automatizam sprečava totalni kolaps, ali i bilo kakav napredak

Puls sedmice: Hodajući mrtvaci, država na aparatima

Prvo postavljenje <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhamedovog</a> oca Sulejmanbega Filipovića bila je dužnost upravnika Porezne uprave u Kotaru Ljubinje. Nakon određenog vremena, videći da njegova molba za premještaj u Ključ nije urodila plodom, odlučio je da više ne čeka povratak u Krajinu i oženio se mladom Habibahanumom iz hercegovačke porodice Serdarevića.Ta ženidba ga je usko povezala ne samo sa Serdarevićima nego i sa drugim uglednim porodicama u Hercegovini, među kojima i sa porodicom Redžepašića - Bašagića, Resulbegovića i Rizvanbegovića.

<h2>Premještaj u Bosansku krajinu</h2>

Uspostavljajući ovom ženidbom veze sa uglednim hercegovačkim porodicama, Sulejmanbeg je do kraja života, preko svoje djece (sinova Safeta, Husrefa, Ismeta i Ifeta) ostao u trajnoj vezi tazbinskog srodstva i prijateljstva sa rođacima svoje djece, a među njima sa braćom svoje prve žene i sa njenim tetićem, književnikom i poznatim javnim radnikom Safetbegom Bašagićem.Habibahanuma mu je umrla 1913. godine od upale pluća, što je tada bila smrtonosna bolest. Na samrti ga je zamolila da, ako se bude ženio, zbog njene djece oženi njenom bliskom rodicom Rašidahanumom iz porodice Resulbegovića iz Trebinja, što je on i učinio. Tako je Sulejmanbegova druga žena bila također jedna Hercegovka.Rašidahanuma mu je rodila sina Ifeta, ali je i ona umrla od tuberkuloze, koja je tada također bila fatalna bolest, a kojoj su osobito često podlijegale osobe koje nisu navikle na bosansku klimu, kako je to bio slučaj sa obje Sulejmanbegove žene.Sulejmanbeg je tek nakon rođenja trećeg sina dobio premještaj u Bosansku <a href="https://avaz.ba/tag/6704/krajina">krajinu</a> (Ključ) i sa porodicom se naselio u jednoj od nekoliko moderno izgrađenih kuća u gradu. Nije se naselio u mahali Mehmedagići izgrađenoj nakon paljevine Sredica, u kojoj je njegov otac 1876. godine sagradio četiri velike kuće, jer je nakon svega što se dogodilo sa njihovim odžacima u Glamoču i Sredicama odlučio napustiti odžak u Sredicama i podići kuće na sigurnijem mjestu.

<h2>Žene nisu podnosile bosansku klimu</h2>

Muhamed se dobro sjeća tih kuća, mada su partizani tokom Drugog svjetskog rata spalili cijeli grad Ključ, jer je u dvjema od njih (kućama amidža Muhamedbega i Omerbega) često boravio kad bi dolazio u posjete svojim amidžama.U jednoj od druge dvije kuće stanovala je žena koju su svi zvali vilena Pašaginca, a kojoj je njegov djed stavio na raspolaganje prvu zgradu koju je izgradio nakon doseljenja u Ključ, dok je u drugoj kući koja je ostala iza djeda, u vrijeme kad je Muhamed dolazio u Ključ, stanovao njegov dalji rođak koji je bio rodom iz Rastoke, a poznat je postao kao jedini Filipović koji se bavio hodžalukom, tj. koji je vršio dužnost imama i mualima.

Taj rođak se zvao Ćerimbeg i zapamćen je po tome što je tražio da ga se titulira formalno, pa mu je zvanično ime bilo kura hafiz Ćerimbeg Filipović, Nurbegov sin, Hadži Mehmedbegov unuk, selo Rastoka, općina Ribnik, srez Ključ. Ćerimbeg je inače bio rođak Muhamedovog djeda.Sa ženom i tri sina Sulejmanbeg je u Ključu iznajmio stan u blizini poreznog ureda koji je bio smješten u zgradi izgrađenoj pored Konaka, gdje je bilo sjedište tada najviše kotarske vlasti nazvanoj Kotarsko predstojništvo. Nažalost, i Rašidahanuma je u Bosni, ne podnoseći bosansku klimu, oboljela i podlegla opakoj bolesti, tako da je Muhamedov otac ponovo ostao udovac, ali sada sa četiri sina.Muhamedova majka Đulhanuma se 1911. godine udala za Huseinbega Filipovića, sina hadži Ahmedbega, tzv. crnovrškog bega, koji je bio jedan od tada najbogatijih zemljoposjednika u Bosni. Ahmedbeg je bio bogat po svom ocu, a uz to je bio i bogato oženjen Hanumicom Đumišić iz ugledne i veoma bogate porodice Hivzibega Đumišića iz Banjaluke, sa kojom je imao dva sina (Huseinbega i Mahmutbega) i dvije kćeri (Magbulu i Ćimetu).

<h2>Spona između članova obiju porodica</h2>

Đulhanuma je sa Huseinbegom rodila sina Ahmeta i kćerke Ćamilu i Zilhu. Huseinbeg je 1918. godine umro od posljedica španske gripe i tako je Đulhanuma rano ostala udovica sa troje djece. Sretna okolnost za sve članove njihovih porodica i za njihove potomke bila je da su se njih dvoje uzeli početkom 1925. godine.

Uspostavljajući ženidbom veze sa uglednim hercegovačkim porodicama, Sulejmanbeg je do kraja života, preko svoje djece (sinova Safeta, Husrefa, Ismeta i Ifeta) ostao u trajnoj vezi tazbinskog srodstva i prijateljstva sa rođacima svoje djece, a među njima sa braćom svoje prve žene i sa njenim tetićem književnikom i poznatim javnim radnikom Safetbegom Bašagićem

Naime, Muhamedova majka se te godine udala za Sulejmanbega i u brak dovela svoje troje, a u braku zatekla njegovih četvoro djece. Njih dvoje su stvorili porodicu u kojoj se rodio Muhamed, nemajući ni brata ni sestru s obje strane, ali je postao neka vrsta spone između članova obiju porodica koji nisu bili u krvnom srodstvu, tj. on je povezao djecu tri majke i dva oca koji među sobom nisu bili u srodstvu.Njih je on povezivao tako što su svi oni bili njegova braća i sestre, mada među sobom to nisu bili. Zaslugom njihovih roditelja oni su postali veoma čvrsta porodica u kojoj su vladali pravi bratski odnosi tako da, kad su se Sulejmanbeg i Đulhanuma doselili u Banjaluku, niko osim najbližih rođaka, nije znao i primjećivao da njihova djeca nisu od istog oca i majke.

Sretna  okolnost za sve članove njihovih  porodica i  za njihove  potomke bila je da su se Sulejmanbeg  i Đulhanuma uzeli  početkom 1925. godine

Bili smo veoma čvrsta porodica u kojoj su vladali bratski odnosi

Zdrav bolesnom ne vjeruje. Takva je reakcija nadležnih na ovosedmični protest dijaliznih pacijenata iz FBiH koji su se okupili u Sarajevu.&nbsp; Blizu 3.000 pacijenata je na dijalizi, 700 čeka na transplantaciju... U tom čekanju godišnje ih umre oko 400. Da prežive bore se, bukvalno, svaki dan.
I kratkotrajno isključenje s dijaliznog aparata za njih može značiti smrt. Zbog toga su njihovi protesti znak da im je došlo do grla i da na ulicu nisu izašli iz hira.&nbsp;Prepušteni sami sebi, ponovo su bili primorani s ulice uputiti vapaj da im se pomogne jer transplantacije bubrega u Bosni i Hercegovini skoro pa se i ne rade. Izmjene zakona koje su usvojene prije dvije godine i koje su toliko željno iščekivali ostale su mrtvo slovo na papiru.&nbsp;Traže da bolnice, ministarstva, fondovi i koordinatori rade svoj posao. Zabrinjavajuće je da je u prošloj godini u BiH obavljeno samo sedam transplantacija, a u Hrvatskoj, naprimjer, 300.
Novac ovaj put nije problem jer godišnje oko dva miliona KM za transplantaciju u FBiH ostane nepotrošeno i vrati se u budžet.
Sistem je ko zna koji put zakazao. U prilog tome ide i podatak da više novca država potroši na dugogodišnje dijalizne pacijente nego da im osigura transplantaciju.
Nažalost, ovi pacijenti nemaju puno vremena, a ni snage da se bore s uljuljkanom birokratijom i svim vjetrenjačama našeg društva.
Došli smo da protestiramo za život, a ne za paradajz, poručili su iz Udruženja dijaliznih i transplantiranih pacijenata FBiH.
Opravdano su bijesni jer se milioni troše za vozne parkove brojnih nivoa vlasti dok se čeka na popravku dijaliznih aparata. Još više ih boli da nema reakcije na njihove dugogodišnje zahtjeve.
Mnogi su primorani putovati i više stotina kilometara na dijalizu. Putuju da bi živjeli, pa red je da se i drugi pokrenu, saslušaju ih i pomognu.
&nbsp;

Život nije paradajz

Dolaskom na čelo Centra „Skenderija“ Amer Kapo ovaj kultni prostor u Sarajevu vratio je u epicentar kulturnih zbivanja. Dom mladih opet je popularan, a u njemu se organiziraju koncerti za sve generacije, ali i brojne promocije.&nbsp; Nakon godina čekanja obnovljen je i plato, a uvjeti rada u privrednom gradu umnogome su&nbsp;poboljšani. Kao sajamsko mjesto "Skenderija" je postala već prepoznatljiva.Sa svojim vrijednim timom po uzoru na svjetske metropole priprema „Novogodišnji vašar“ i „Zimsku čaroliju“, čime će plato "Skenderije" oživjeti kao nekad u vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. To će biti jedinstven, do sada neviđen sadržaj u glavnom gradu BiH. 
I što je najvažnije, Kapo ne namjerava stati u unapređivanju ponude Centra. Brojne kvalitetne ideje i projekte koje realizira svi su prepoznali.
Amer Kapo rođen je 12. novembra 1984. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.

Kultni prostor u Sarajevu vratio u epicentar kulturnih zbivanja

Amer Kapo: Preporodio "Skenderiju"

Dođe jednom sa istoka, bogat šeik crna oka...
I ne ostade samo na pjesmi otprije 35 godina. Istina, nije došao šeik Breni u Jugoslaviju, nego u Bosnu i Hercegovinu, u Derventu. Izazvao je, kažu, neviđenu pažnju tokom četverodnevne posjete ovom bosanskom gradiću.&nbsp; &nbsp;
Došao šeik da kupi hotel, navodno. Nažalost, nakon što ode, ni habera od vlasnika da je hotel prodat. Niti bilo kakve potvrde da je šeik uložio nešto od svojih silnih miliona.
Nije mu ni zamjeriti. Lijepo je iz Ujedinjenih Arapskih Emirata gledati taj dženet na zemlji, čarobnu zemlju Bosnu, zelenu, sa hiljadu rijeka i jezera... Nažalost, lijepo, ali samo na fotografijama.
Kad je došao, vidio je šeik da je Bosancima i Hercegovcima više kao u džehenemu. Dušmani, agresori započeli, a loši domaći političari dovršavaju razvaljivanje zemlje.
Kad se nagledao šuma i poljana, jezera i rijeka, ispričali su šeiku da BiH nema vlasti već godinu, da se svađamo oko NATO-a, Izbornog zakona, oko ministara, načelnika, jezika, historije, identiteta...&nbsp;
Ispričali mu da smo po kurupciji, kriminalu, nepotizmu među prvima u Evropi. Da su nam najmanje plaće, da nas je najviše nezaposlenih, da mladi masovno bježe preko granice...
Sažali se šeik na sirotinju. Podijeli zlatne satove, telefone i druge dragocjenosti. Obeća da će se vratiti i pozvati druge šeike da ulažu u BiH, zaradi koji sevap i ode.
Pobježe ispraćen stihovima „Hej, Šeki, Šeki, tako ti Allaha, dovešću te, Šeki, do prosjačkog štapa...“, koje su mu pjevali domaći funkcioneri, s već ukalkuliranim talom od šeikovih ulaganja. Ode mudri šeik iz čarobne Bosne pjevušeći im odgovor:&nbsp;„Kunem se u svoga brata, nemam tol'ko crnog zlata, velike su želje vaše i za ludo srce moje...“.

Podijeli šeik u Derventi zlatne satove i novac sirotinji, ali ne kupi hotel, ne investira u Bosnu, zemlju korupcije, mita, nepotizma....

Ode šeik crna oka

Gest hadžije Husejna Tursunovića da donira 700 obroka migrantima u kampu Vučjak kod Bihaća nikoga u Gračanici nije iznenadio. Njegove komšije u naselju Stjepan Polje, ali i šire, Tursunovića znaju samo po dobru.
Iz temelja je sagradio kuću siromašnoj sugrađanki, napravio munaru džamije u džematu Polje, donirao dio građevinskog materijala za školu u svom selu...
Kolika je bila njegova pomoć u obnovi kuća povratnicima u Srebrenicu, Žepu, Bratunac, Rogaticu teško je i nabrojati. Ovaj poduzetnik, u čijoj drvoprerađivačkoj firmi hljeb zarađuje 80 radnika, svojim primjerom i njih je poveo putem dobrih djela.
O svojim djelima ne voli govoriti. Kaže da se iz Vučjaka vratio i tužan i radostan u isto vrijeme. Tužan zbog sudbine i uvjeta u kojima borave migranti, a sretan jer im može pomoći.
Već priprema novu donaciju za Vučjak, hiljadu komada hljeba i 2.000 konzervi, a presretan je što mu se mnogi javljaju da se uključe u akciju. Pomoći drugome za Husejna je jedna od najvažnijih stvari u životu.

Migrantima u Vučjaku donirao 700 obroka

Husejn Tursunović: Poznat po dobru

Bh. reditelj Pjer Žalica na setu svog novog filma „Koncentriši se, baba“ kaže nam kako ne može vjerovati da radi svoj posao. Dakle, da režira igrani film. I dodaje „toliko vremena je prošlo“ . Punih 15 godina od njegovog posljednjeg ostvarenja „Kod amidže Idriza“.&nbsp;&nbsp; A, Pjer Žalica nije bilo ko. Veoma je cijenjen u svojoj struci i daleko van okvira Bosne i Hercegovine. Ali, ima pogrešno mjesto stanovanja.
Kao što pogrešno mjesto stanovanja ima vojska mladih i onih nešto starijih što su beznadežno godinama, a neki i decenijama, dreždali na birou za nezaposlene, pa onda dosta kraće dreždali pred ambasadama stranih zemalja. I oni sad imaju sreću da rade. 
Možda ne svoj posao, jer država Bosna i Hercegovina, bez da trepne, se odriče injiženjera u korist njegovatelja u Njemačkoj, ili se odriče profesora u korist noćnih čuvara u Skandinaviji. Ali, oni rade.
&nbsp;Silni ministri, predsjednici, zamjenici, savjetnici i ko sve ne kao da su sretni što im narod odlazi. Jer, valjda što nas je manje, lakše nas je u tor(ove) satjerati. Kao da već nismo.
Ljudi u našoj zemlji su u čistoj nevjerici kada dobiju priliku raditi svoj posao. I šute. Nedopustivo dugo šute.
Koncentriši se, narode. Pokasno jeste, ali imamo još koji minut da onima koji nam samo još nisu oduzeli pravo da dišemo pokažemo gdje im je zaista mjesto.

Ljudi u BiH su u čistoj nevjerici kada dobiju priliku raditi svoj posao. I šute. Nedopustivo dugo šute

Koncentriši se, narode

Kada je Irma Baralija krajem prošle godine obznanila da je zbog neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru tužila svoju državu pred Evropskim sudom za ljudska prava, rijetki su bili oni koji su vjerovali da će ova Mostarka izvojevati pravnu bitku.&nbsp;Čak su je ispratili i čuveni mostarski komentari „'ta će ona“, no kada je prije dva dana stigla potvrda iz Strazbura da je Irma dobila, a država izgubila, mnoga usta su zašutjela.
Irma se mogla stopiti u cijelo more Mostaraca koji više od deceniju čekaju da se u njihovom gradu dogode izbori.
Ali, nije. Nije mogla više trpjeti činjenicu da u Mostaru već 11 godina nema izbora i da će još, ko zna koliko, čekati da „najveće stranke“ postignu dogovor o raspetljavanju mostarske krize.
Stoga se ova magistrica političkih nauka odlučila suprotstaviti masivnoj pasivnosti i kao građanka kojoj je oduzeto pravo da bira i da bude birana okrenuti se ka Strazburu, ne dopuštajući da je, kako je rekla, nacionalistički narativ i retorika povuku na dno.
Irma nam je svima pokazala kako se voli svoj grad i kako se za svoja prava vrijedi boriti. Svojom bitkom ova je Mostarka vratila demokratiju u rodni grad.

Presudom iz Strazbura vratila   demokratiju u Mostar

Irma Baralija: Pobijedila državu

Nema u ovoj državi hljeba, nema posla, stvarnost nam je crno-bijela, a budućnost i perspektiva sive. Hiljade mladih po svaku cijenu svakodnevno žele napustiti&nbsp;<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BiH&amp;sortiranje=najnovije&amp;">BiH</a> i pronaći kutak sreće negdje u Evropi i svijetu, daleko od rodnog mjesta. Siva nam je svima perspektiva.
Prema posljednjim istraživanjima, djece se sve manje rađa, a našu zemlju je u proteklih šest godina napustilo više od pola miliona stanovnika. Evropska komisija prognozira da će do 2060. godine broj stanovnika BiH pasti na 1,7 miliona.
Zvuči alarmatno da se rađa sve manje djece. Sociolozi navode da ovakav „luksuz“ dopuštaju države koje ne drže do sebe. Odlaze mladi, ostaju stari, a nadležni ništa ne poduzimaju da ih spriječe, osim što nude prazna obećanja o boljem životu u nekoj boljoj budućnosti.
Čekajući bolju budućnost, život postaje samo mučniji i teži. Zapošljavaju se podobni, ali ne i sposobni.
Nema dvojbe da ova zemlja ima puno pozitivnih strana, ali u nestabilnom ambijentu u kojem živimo takve stvari kao da ne mogu doći do izražaja.
Jedno znamo sigurno. Ne smije se okretati glava od problema koji ova država itekako ima. Ako se nastavi ovim kolosijekom, naša država će postati zemlja staraca i sirotinje.

Sociolozi navode da ovakav „luksuz“ dopuštaju države koje ne drže do sebe

Siva nam je svima perspektiva

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Nik%20Vuji%C4%8Di%C4%87&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Nik Vujičić</a> (Nick) iz Australije još jednom je opravdao titulu jednog od najboljih motivacionih govornika, koji je promijenio mnoge živote ljudi širom svijeta. Tako je bilo i proteklog vikenda u Sarajevu, kada mu je specijalni gost bio Ismail Zulfić, dječak iz Zenice rođen bez ruku.
Zulfić je još s četiri godine maštao da jednog dana upozna Vujičića, koji je, također, rođen bez ruku i nogu, ali ga to ne sprečava da pronalazi smisao života, motivirajući svojim primjerom druge ljude. Gledajući svog uzora, dječak iz Zenice shvatao je da je u životu sve moguće, a zahvaljujući upravo Niku ispunjeni su mu životna želja i san.&nbsp;
Osim toga što svojim govorima i djelima godinama motivira ljude širom svijeta, Vujičić je još jednom pokazao koliko je dobar čovjek, budući da je pozvao Zulfića da mu bude specijalni gost. Time je dječaku dodatno ulio nadu i uvjerenje da se uz trud i zalaganje, uprkos svemu, može postići mnogo toga.
Nik Vujičić je rođen 4. decembra 1982. godine u Melburnu i jedan je od najpoznatijih svjetskih motivacionih govornika.&nbsp;

Svjetski motivacioni govornik ispunio  životnu želju Ismailu Zulfiću iz Zenice

Vujičić: Promijenio živote ljudi širom svijeta  

Nik Vujičić: Ispunjava snove

Ravno, malo mjesto na našem krajnjem jugoistoku, pravi je primjer priče da se sve može kad se hoće.&nbsp;Iako su prvi doživjeli zlo rata te bježali glavom bez obzira uglavnom prema Dubrovniku, baš kao što su to činili njihovi preci kada je ukinuta „Ćirina pruga“, Ravnjani se svom zavičaju sve više vraćaju i, uz podršku lokalnih vlasti, izgrađuju ga.
Nekada sravnjeno sa zemljom, Ravno je danas istinski bh. turistički raj. U najkraćem, tako bi se moglo opisati to malo mjesto u Hercegovini.
Danas je primjer rasta. Od Ćirine pruge, koja je postala omiljena destinacija za bicikliste, pa čak i one s dubljim džepom sa svih meridijana svijeta, i koja je ovo mjesto učinila nezaobilaznim biciklističkim odredištem, do čuvene Vjetrenice, koja po broju posjeta bilježi rekorde, manastira Zavala, ali i poljoprivrede i porodičnog turizma, Ravno je danas mjesto za odmor i dušu.
Prepoznali su to mnogi - oni koji u Ravno dolaze kao turisti i oni koji su u njemu pokupovali zemlju i grade nekretnine, uglavnom, Dubrovčani.
Od Ivanice, koju s pravom nazivaju bosanski Beverli Hils, do brojnih sela koja pripadaju ovom mjestu smještenom duž dubrovačkog i neumskog zaleđa.
Ali Ravno su danas takvim kakvo jeste napravili njegovi stanovnici, među njima i povratnici, koji su otišli, školovali se, stjecali znanja i vratili se. Pa pokrenuli biznis i uspjeli!
Ravno danas cvjeta i otvara nove horizonte. Lokalne vlasti su napravile osnovnu infrastrukturu, ušminkale centar, a sada stvaraju uvjete za mlade porodice nudeći im besplatno prostor za život.
Jer Ravno ima i sjajne uvjete za korištenje vjetropotencijala, ali i razvoj poljoprivrede. Uz mir, tišinu i prirodne ljepote, sve što rade njegovi stanovnici je za dobrobit, opstanak i održivi razvoj turizma i u konačnici svog mjesta.

Život na minama

Novak Đoković: Kralj Pariza

Bježi gdje te noge nose

Mersudin Ahmetović: Mašina za golove

Lažna nada zvana Jelena Trivić

Puls sedmice: Hodajući mrtvaci, država na aparatima

Bili smo veoma čvrsta porodica u kojoj su vladali bratski odnosi

Život nije paradajz

Amer Kapo: Preporodio "Skenderiju"

Ode šeik crna oka

Husejn Tursunović: Poznat po dobru

Koncentriši se, narode

Irma Baralija: Pobijedila državu

Siva nam je svima perspektiva

Nik Vujičić: Ispunjava snove

Šta se može kad se hoće

Kolumne

Život na minama

Novak Đoković: Kralj Pariza

Bježi gdje te noge nose

Mersudin Ahmetović: Mašina za golove

Lažna nada zvana Jelena Trivić

Puls sedmice: Hodajući mrtvaci, država na aparatima

Bili smo veoma čvrsta porodica u kojoj su vladali bratski odnosi

Život nije paradajz

Amer Kapo: Preporodio "Skenderiju"

Ode šeik crna oka

Husejn Tursunović: Poznat po dobru

Koncentriši se, narode

Irma Baralija: Pobijedila državu

Siva nam je svima perspektiva

Nik Vujičić: Ispunjava snove

Šta se može kad se hoće