Ne može njega zaustaviti ni nekakva tamo operacija jagodične kosti, os zygomaticum, što stručno se zove.&nbsp;Koliko je neophodan i bitan Romi, pokazao je upravo slučaj povrede zbog koje bi neko drugi ostao još preventive radi na kućnom liječenju, eventualno bi ga se povlačilo po klupi za rezerve, da uskoči ako treba.&nbsp;Ali Edin Džeko uvijek treba, pa se njega ne tretira kao što bi nekog drugog.&nbsp;Kapiten fudbalske reprezentacije BiH propustio je prethodne dvije utakmice „Zmajeva“ zbog povrede.&nbsp;Rijetko propušta Džeko uopće utakmice, ali te jeste, pa se odmah zaključilo da smo Finsku savladali jer nas nije „gušio“, ali odmah tri dana poslije, poslije Grčke, ugrizoše se za jezik oni što ga prestadoše odjednom cijeniti.
Ni to ga nije posebno usporilo.&nbsp;Protiv Milana, iako sa zaštitnom maskom zbog koje se od Dijamanta zakratko pretvorio u Zoroa, bez straha je glavom postigao gol, kasnije i asistirao.&nbsp;Da ga nema, Roma bi bila apsolutno prosječan klub. I na kraju, baš protiv Milana, za koji je navijao kao dječak, odigrao je jednu utakmicu više nego u Mančester sitiju, pa se može reći da je i zvanično najviše utakmica u karijeri odigrao u dresu „Vučice“.

Gol  Milanu bio mu je peti ove sezone

Edin Džeko: Dijamant kao Zoro

U Republici Kosovo su održani <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=izbori%20na%20kosovu&amp;sortiranje=najnovije&amp;">prijevremeni izbori</a> za Skupštinu 6. oktobra ove godine. Poslije nepune dvije godine od početka mandata aktuelne tehničke vlade premijer Ramush Haradinaj je podnio ostavku, zbog poziva za izjavu u Specijalnom sudu. Međutim, ovoj vladi se svakako nazirao kraj, jer Skupština Kosova nije imala stabilnu većinu, uzimajući u obzir da je i prilikom formiranja imala tek jednog od natpolovično potrebnog broja poslanika, dakle 61 njih od ukupno 120.
Bojkot poslanika "Srpske liste"Zna se također da su Skupštinu bojkotovali poslanici “Srpske liste” (SL), njih devetoro, u čijoj je grupi bio i poslanik goranske zajednice, te je 10 njih gotovo pa redovno nedostajalo u skupštinskom kvorumu, iako su oni formalno bili u parlamentarnoj poziciji! Dok je deseti poslanik na garantirana mjesta srpske zajednice bio samostalan i skoro pa redovan na sjednicama Skupštine. Razlog neprisustva poslanika SL jeste slijeđenje stava Srbije i njenog predsjednika Aleksandra Vučića koji je umislio da treba da utječe preko SL na bojkot rada kosovskih institucija. Tim prije što su i oni bili potpisnici koalicionog sporazuma sa koalicijom PAN iz većinski albanskih partija, u kojoj su bili PDK, AAK i Nisma, plus devet poslanika iz ostalih nevećinskih zajednica na garantiranim mjestima, među njima i troje bošnjačkih: dvoje iz koalicije "Vakat" i jedna iz NDS-a. U Vladi je bilo nekoliko ministara iz "Srpske liste" plus jedan potpredsjednik, dok iz bošnjačke zajednice (iz koalicije "Vakat") i iz turske zajednice (iz KDTP) je također bio po jedan ministar. 
Dakle, taj bojkot devet poslanika "Srpske liste", plus pridruženog im poslanika u skupštinskoj grupi iz goranske zajednice, bio je jako izražen u ovom posljednjem samo dvogodišnjem mandatu kosovske vlade, a nije bilo nešto mnogo bolje ni u prethodnom skupštinskom sazivu, što se tiče bojkota. To znači da je Beograd, odnosno predsjednik Srbije Vučić, htio da pokaže kosovskim liderima da on redovno kontroliše izbor i rad predstavnika srpske zajednice na Kosovu i da bez njegovog znanja i odobrenja oni ne mogu predzuzeti niti jedan korak, bilo da se radi o krupnijim pitanjima ili pak o onim iz svakodnevnog života pripadnika srpske nacionalnosti ili uopšte građana Kosova.

Višegodišnja igra Beograda&nbsp; Jedan od mogućih odgovora s Kosova je očigledno pronađen: primijeniti odredbu kosovskog Ustava i svesti Vladu Kosova na 12 do najviše 15 ministara, a ne kao što je bilo u ovom - još tehničkom - mandatu da je broj ministarskih portfelja bio 21.
Naime, zna se da se i po nacrtu zakona o vladi koji je u opticaju, broj ministarskih pozicija planira na najviše 15. Dok po slovu Ustava u slučaju do 12 ministara, samo jedno ministarsko mjesto pripada srpskoj zajednici, a jedno drugim nevećinskim zajednicama. 
Samim tim nije nikakvo čudo što se od potencijalnog mandatara za sastav nove Vlade Kosova, g. <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=albin%20kurti&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Albina Kurtija</a> iz Vetvendosja, kao najglasanijeg političkog subjekta s minulih izbora, najavljuje broj od 12 ministara u predstojećoj vladi, a što je isto mišljenje i kod potencijalnog njihovog političkog partnera iz Demokratskog saveza Kosova, (LDK), i g-đe Vjose Osmani. 
Naravno, niko od njih ne govori da je (glavni) razlog smanjenja broja ministara zbog srpske ili drugih nevećinskih zajednica. Međutim, g. Kurti je dao izjavu da bi najradije izbjegao uzimanje predstavnika “Srpske liste” u Vladi, zbog njihovog odnosa prema institucijama Kosova, odnosno njihovog nipodoštavanja istih. 
I sad se postavlja pitanje kome je uopšte u interesu da sve ono što je Plan g. Martija Ahtisarija, odnosno Ustav Kosova, omogućio nevećinskoj srpskoj zajednici, računajući i 10 garantiranih mjesta u Skupštini i par pozicija ministara u Vladi Kosova, u slučaju preko 12 ministra, u dva mandata zaredom se koristi protiv funkcionisanja vlade i skupštine ove mlade države?
Niko racionalan ne može povjerovati da to odgovara cjelokupnoj srpskoj zajednici koja živi na Kosovu, koja želi da ostane ovdje, a to je sigurno većina onih koji su rasuti po opštinama ili drugim kosovskim mjestima naseljenim pripadnicima (i) srpskog naroda. Prema tome, ova višegodišnja igra Beograda i “Srpske liste”, odgovara samo aktuelnoj srbijanskoj politici koju trenutno vodi predsjednik Vučić, koji su, po svoj prilici, spremni da rizikuju opstanak svog naroda i njegov aktuelni pravni i politički položaj, samo radi postizanja navodno viših ciljeva - koji su samo njihove želje u aktuelnom dijalogu Kosovo - Srbija.
S druge strane, ma koliko da se to i od međunarodne zajednice prešutkuje, ova naprijed spomenuta njihova igra nanosi veliku štetu predstavničkom sistemu nevećinskih zajednica jer se on ovim njihovim ponašanjem potvrđuje u praksi kao nefunkcionalan. 
A ono što je za nas - “druge nevećinske zajednice” - bitno, posljedicu takve srbijanske i SL politike će, ni krivi ni dužni, platiti i ostale zajednice Kosova, koje imaju sve zajedno 10 garantiranih poslanika, isto koliko i srpska zajednica. A da paradoks bude još veći, devetoro poslanika drugih nevećinskih zajednica: Bošnjaka, Turaka, Roma, Aškalija i Egipćana, su uvijek bili aktivni u Skupštini Kosova, odnosno listom i redovno glasali u interesu kosovske države i glavnih političkih smjernica većinske vlade i skupštine. Međutim, ovdje nije nebitno što su i neki predstavnici drugih zajednica preko svojih poslanika bili često zloupotrebljavani od nekih većinskih predstavnika, neriijetko su popuštali i olahko se povodili za obećanjima, bili nejedinstveni, izigravajući međusobnu poziciju-opoziciju u Skupštini, itd. Po tome su zasebno bili poznati neki bošnjački poslanici u više skupštinskih saziva.

Bošnjaci Kosova čekaju&nbsp; Kao aktuelna posljedica ove neodgovorne politike “Srpske liste”, jeste upravo najavljeno smanjenje broja ministara u Vladi Kosova, a što će biti u skladu sa Ustavom. Iako se to pravda potrebom za racionalizacijom, vidljivo je da je jedan od razloga upravo naprijed spomenuto ponašanje onih koji su sebi dali luksuz da budu u vladi kao ministri a da ne učestvuju ni na njenim sjednicama.&nbsp;&nbsp;S druge strane, niti jednog momenta se nisu odrekli ni ministri niti poslanici SL-a dobrih plata i privilegija od svojih pozicija u te iste kosovske institucije. Sve dugoročne posljedice u (inače dobrom) nevećinskom sistemu predstavljanja, koga očigledno planski ruši srbijaska aktuelna polititka, ostaje da se vidi gdje će se sve završiti. Za sad se samo može čuti poneki relevantan glas razuma da će naglo smanjenje i spajanje pojedinih ministarstva kosovske vlade, izazvati funkcionalne poremećaje. 
Čini se da smo baš i sada u lošem položaju opet mi Bošnjaci Kosova oko ministarske pozicije, tim prije što smo poslije proglašenja nezavisnosti po prvi put u prošlom skraćenom mandatu imali priliku da dobijemo Ministarstvo bez portfelja, iako gotovo bez budžeta.
U ovom - još tehničkom - mandatu Vlade premijera Haradinaja, Bošnjacima je preko većinske koalicije "Vakat" data pozicija ministra regionalnog razvoja (ministar Rasim Demiri). To ministarstvo je imalo skromniji budžet, ali je ipak ostvarilo vidan doprinos po regijama u cijelom Kosovu, a zasebno je učinjen pomak na popravci minusa u infrastrukturnim investicijama u mjestima većinski nastanjenim Bošnjacima, ali i ne samo sa njima. Ono što je zasebno važno, bošnjačka zajednica je pokazala da ima kadrove i za visoke pozicije u izvršnoj vlasti, kako za zamjenike ministara tako i za ministre u vladi, itd.
Sad se sve to stavlja pod znak pitanja, i Bošnjaci se, zajedno s Turcima, Romima, Egipćanima i Aškalijama dovode u poziciju da vode unutarnje borbe za prednost oko ministarske pozicije, te da jedni druge ‘ubjeđuju’ ko je do sada bio više ministar, ko je sposobniji, ko treba da bude u Vladi, itd. Na stranu sad to što se već zastarjela opozicija iz NDS-a u liku osobe koja je nekoliko skupštinskih mandata potrošila protiv većinske koalicije "Vakat" koja redovno ima u nekoliko mandata po dvoje poslanika na bošnjačkim garantiranim mjestima, gdje i sada čini sve okolo da izbojkotuje dobijanje ministarskog mjesta za Bošnjake, podržavajući samokandidiranog predstavnika egipćanske zajednice. 
Ipak, svaki racionalni mandatar ne bi trebao da se prilikom određivanja ministra iz nevećinskih zajednica oslanja samo na broj, tj. “bingo” pogodak od nekih vječitih poslanika iz manjinskih zajendica, kojima je ionako najveća briga u Skupštini bila i ostala njihovo lično pozicioniranje, nego bi trebao uzeti u obzir neke fakte koji su jako važni.
A jedan od fakata jeste da su Bošnjaci Kosova treća po broju nacionalna zajednica u Republici Kosovo, sa pravno i politički naslijeđenim statusom, odnosno sa svim kontributima nacionalnosti,&nbsp; jer u praksi imaju u upotrebi svoj bosanski jezik u školskoj nastavi, informisanju, djelimično i u službenoj upotrebi, itd. Slična jezička prava ima samo još turska nacionalna zajednica, četvrta po broju.
Također je važan fakat da su Bošnjaci Kosova svojim brojem glasova, pogotovo u opštini Prizren, pokazali da nisu nikakvi “sadaka predstavnici”, već da imaju ozbiljno biračko tijelo.
A najbitnije je zapravo da Bošnjaci Kosova čekaju i dalje da se stabilno riješe neki njihovi kolektivni nacionalni problemi koje institucije Kosova prolongiraju, iako Ustav i zakoni to nama garantiraju. Naprimjer, traženo podizanje kvaliteta nastave na bosanskom jeziku, uz rješavanje nedostatka udžbenika i dokumentacije na bosanskom jeziku, pitanje decentralizacije, pitanje odnosa Kosova sa Bosnom i Hercegovinom i ukidanja rigoroznog viznog režima, daljnja institucionalna nadgradnja odnosa i sa bošnjačkom dijasporom, pitanje bošnjačkog zapošljavanja i gradacija u svim državnim i javnim službama, zaštita životne sredine i daljnje neizdavanje dozvola za gradnju hidrocentrala u Župi kod Prizrena (zaustavljeno našim velikim insitucionalnim angažmanom uz podršku naroda, počev od 2016. godine). 
Iako se manje-više zna da su mnogi od ovih problema bili i do sada često potencirani, neki i rješeni, išlo je dosta teško i s nama u državnim institucijama. Ne treba nam puno ‘moderacije’ da znamo kako bi tek bilo bez nas!(Autor je pripadnik bošnjačke koalicije "Vakat" i aktuelni zamjenik ministra u mandatu tehničke Vlade Kosova)

“Srpska lista” je dala doprinos za najavljeno smanjenje broja ministara u Vladi Kosova, što negativno utječe na prava nevećinskih zajednica, zasebno bošnjačke

Ćerim Bajrami, zamjenik ministra dijaspore i strateških investicija u aktuelnom mandatu tehničke Vlade Kosova

Šta donosi smanjenje broja ministara u Vladi Kosova

Naša država već godinu nema formiranu vlast.Sporazum koji je potpisan u avgustu između lidera SDA, HDZ-a BiH i SNSD-a, kako stvari stoje, još je samo mrtvo slovo na papiru.Nikada u Parlamentu BiH nije usvojen ni državni budžet, a mnogi ugovori o gradnji državnih projekata su na čekanju. Sve je zapelo. Nema ni Godišnjeg nacionalnog programa (ANP), nema ni mandatara. Država je utonula u potpunu letargiju.O sjednicama Parlamenta da ne govorimo. Već se davno uhvatila paučina na poslaničkim klupama. Zastupnici su i zaboravili gdje su im mjesta.Za to vrijeme samo se plaće isplaćuju onima koji bukvalno ne rade ništa. Čast pojedincima, ali se milioni troše na njihove enormne (ne)zaslužene naknade.Uskoro očekujemo deblokadu, brzo ćemo se dogovoriti, isprazne su fraze, koje slušamo danima, mjesecima. Iz SDA upiru prstom u Milorada Dodika, Dodik u cijeli svijet, a u HDZ-u čekaju&nbsp;izmjene Izbornog zakona i tako ukrug, godina prođe. Opozicija, traljava, rekli bismo bezopasna, zabavili se o svojoj muci, svi šute.Zato su i najveći skeptici pomalo optimistično iščekivali današnji najavljeni sastanak lidera SDA i HDZ-a u Mostaru. No, i on je naprasno otkazan. Sastanka nema, vijest je koja je sinoć kasno odjeknula na portalima.Vjerovalo se da će hercegovačka klima omekšati stavove kako bi se našao kompromis i za Federalnu vladu, novo Vijeće ministara BiH.Ali, izgleda da&nbsp; su na pomolu nove trzavice i blokada. Međutim, konačno je vrijeme da se izborni pobjednici&nbsp; trznu, zakopaju ratne sjekire i rade za dobrobit građana.Dok Albanija i Makedonija čekaju pred vratima Evropske unije,&nbsp; bh. vlast je konstantno posvađana. Zato im držimo fige. Vrijeme je da krenemo naprijed dok ne bude kasno.

Konačno je vrijeme da se izborni  pobjednici trznu i zakopaju ratne sjekire

Nova kriza

Može se reći da su <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhamedovi</a> roditelji Sulejmanbeg i Đulhanuma, unatoč svim paljevinama odžaka i čardaka, pljačkama pokretne i otimačinama nepokretne imovine putem raznih reformi koje su imale cilj da Bošnjacima oduzmu imovinu, prije svega zemlju i šume, dok su im odžaci, konaci i čardaci, te druge građevine paljeni, a oni na taj način bivali osiromašeni do tačke kada bi, da nije bilo njihove vezanosti za rodni kraj i upornosti da u njemu opstanu, bili primorani na emigraciju u Tursku, kako se dogodilo mnogim ljudima u Bosni i Hercegovini, živjela dosta dobro.

<h2>Smatrani imućnijom muslimanskom porodicom</h2>

Njih je u izvjesnoj mjeri mimoišlo, zbog karaktera njihove imovine, ono što se događalo upravo onako kako je to zamislio Nikola Pašić kad je, prema svjedočenju kipara Ivana Meštrovića koje on donosi u svojim uspomenama na razgovore o stvaranju prve zajedničke države vođene na ostrvu Krfu 1917. godine, rekao, ispravljajući teški utisak koji su ostavile riječi Stojana Protića, da muslimanima treba dati 24 sata da se vrate u prvobitnu vjeru ili da se isele, a ako to ne prihvate, tada ih staviti pod sablju, tj.&nbsp; pobiti ih, kako je to ranije činjeno:„Solucije tog pitanja, kakve su nekada primjenjivane, sada nisu moguće zbog međunarodne javnosti i Srbi više neće istrebljivati muslimane kao što je to bilo u Srbiji, nego će preduzeti mjere koje će ih toliko osiromašiti da će sami tražiti glavi spasa u Turskoj.“

Sa ostacima nekada bogate imovine i Sulejmanbegovom relativno dobrom penzijom, porodica je živjela prilično dobro i bez velikih problema, čak i u vrijeme Muhamedovog rođenja. Dolazili su joj prihodi sa ostatka zemlje koja nije potpala pod udar agrarne reforme i uz penziju su oni bili toliki da se porodica mogla smatrati imućnijom muslimanskom porodicom.Osim toga, Đulhanuma je posjedovala ogromni kompleks najbolje šume u zapadnoj Bosni i dobivala je neki novac za ustupanje prava korištenja prirasta, tako da su u kuću dolazili prihodi sa raznih strana i zadovoljavali njene potrebe, osobito kad se uzme u obzir tradicionalno muslimansko načelo da treba živjeti skromno i kad se ima, a ne samo kad se nema, jer se tada tako mora živjeti.Sigurnosti položaja porodice doprinosila je i činjenica da je Đulhanuma sa svojom djecom naslijedila iza svog prvog muža veliku količinu agrarnih obligacija i neotuđive zemlje, a Sulejmanbeg je imao dosta dobar položaj u državnoj službi koji mu je donio pristojnu penziju i dodatke na brojnu djecu koja su se školovala.

<h2>Hadži Mustajbeg bio učesnik pobune Bošnjaka protiv Osmanlija</h2>

To je bilo posljedica činjenice da su Đulhanuma i Sulejmanbeg nekada posjedovali dosta lične privatne zemlje, a da su za onu zemlju koja je bila od vlasti proglašena za kmetska selišta dobili prilično veliki broj agrarnih obligacija koje su vlasnicima oduzete zemlje izdavane kao naknada za zemlju na osnovu Zakona o agrarnoj reformi.Sulejmanbeg je bio na prilično visokom položaju u državnoj službi koji mu je osigurao da, nakon penzionisanja 1928. godine, ostvari za one prilike veliku penziju od gotovo 4.000 dinara, što je, sa dodacima na djecu koja su se školovala i ženu koja nije radila, kao i beneficijama koje su uživali svi državni službenici, kao što je veliki popust na karte za putovanja državnim željeznicama i sl., učinilo da su Filipovići, ako se tome doda i ono što im je dolazilo kao prihod od ostataka imovine koju su zadržali, omogućilo da žive sasvim pristojno i bez velikih problema.Muhamedov otac Sulejmanbeg Filipović, sin Dervišbegov, rođen je u već spomenutom, kasnije spaljenom, odžaku u Sredicama koji se nalazio petnaest kilometara uzvodno od Ključa uz rijeku Sanu. Pamtio je dobro paljevinu odžaka i ubistva njegovih brojnih stanovnika i članova porodice koja su tom prilikom počinjena.On je pamtio i svog djeda hadži Mustajbega koji je bio učesnik pobune Bošnjaka protiv Osmanlija 1832. godine, zbog čega je bio prisiljen otići u emigraciju i tri godine provesti u banji Topusko na hrvatskoj teritoriji.

<h2>Sulejmanbeg nastavio dodatno učenje svjetovnog karaktera</h2>

Sulejmanbeg je završio medresu u <a href="https://avaz.ba/tag/1713/travnik">Travniku</a> boraveći kod svoje tetke, majčine sestre, koja je bila udata za poznatog muderisa Sakiba ef. Korkuta, koji je po svojoj učenosti bio čuven u cijeloj Bosni, a sa idžazetnamom koju mu je izdao njegov tetak i muderis nastavio je školovanje, ali je tada izabrao da studira na tada otvorenim školama za građansko obrazovanje koje su se zvale ruždije.

Sulejmanbeg je bio na prilično visokom položaju u državnoj službi koji mu je osigurao da, nakon penzionisanja 1928. godine, ostvari za one prilike veliku penziju od gotovo 4.000 dinara.

Budući da je pripadao staležu zemljoposjednika, Sulejmanbeg nije, kao ni ostali njegovi rođaci koji su završavali medrese, prihvatio vjersku službu, nego je nastavio dodatno učenje svjetovnog karaktera, koje mu je omogućilo da dobije službu u austrijskoj administraciji koja je u to vrijeme uvođena.Mladi Sulejmanbeg je, s obzirom na promjene do kojih je došlo u Bosni, a videći da i u Turskoj dolazi do europeizacije, smatrao da će europeizacija donijeti promjene u ukupnom životu, a prije svega u odnosima vlasništva nad zemljom i da Bošnjaci treba da se prilagode onim načinima života koje će nametnuti novi gospodari Bosne, a kako je završio i školu koja je u novim uvjetima bila tražena, dobio je službu u austrijskoj administraciji upravo u onom njenom dijelu koji će biti nosilac nadolazećih promjena.

Filipoviće je u izvjesnoj mjeri mimoišlo, zbog karaktera njihove  imovine,  ono što se  događalo upravo onako kako je to  zamislio  Nikola Pašić

Treba živjeti skromno i kad se ima, a ne samo kad se nema

Zanimanje i ime – diler, <a href="https://avaz.ba/tag/77764/sanel-hadzic">Sanel Hadžić</a>.&nbsp; 
Svoj debi u „sedmoj umjetnosti“ otvorio je ričući kao govedo na snimku gdje šmrče <a href="https://avaz.ba/tag/16643/kokain">kokain</a>, a koji je preplavio društvene mreže (valjda to droga napravi od čovjeka). U istom uratku je dao par savjeta djeci „što više se drogirati i fuj sport i škola“, uz citat pjesmice za osnovce „Pačja škola“ od čika Jove Zmaja.&nbsp; &nbsp;&nbsp;&nbsp;Ovaj tetovirani idol mladih u toplesu na snimku je još kazao da je „droga zlato“, a da on ima najkvalitetnije – brušeno u Peruu.
Zanimljivo je što je Hadžić pomenuo baš Peru na snimku. Možda baš zato što je u posljednje dvije godine nekoliko Bosanaca pohapšeno sa stotinama kilograma bijelog praha. Svima je odavno jasno da kokain iz ove latino - američke države stiže u BiH te da taj lanac kontroliraju naši državljani, a Hadžić je jasno, jedan od njihovih uposlenika.
Kao i ostatak šljama iz podzemlja on dobro kotira među omladinom, ima Porsche, vokabular od 15 riječi i bruku prijatelja na Instagramu, koji mu je i došao glave.
Kila i po kokaina - začas 150.000 maraka. Zašto bi neko poput Hadžića mučio se za bijednu platu kada do slave i novca može doći na mnogo lakši način. Zanimljivo će biti čuti šta Hadžić ima kazati u svoju odbranu – vjerovatno da je cijelih kilogram i po za njegove vlastite potrebe!?&nbsp;
Još malo pa ćemo imati i sindikat narkodilera ili će osnovati udruženje za zaštitu potrošača kokaina. Ko zna, može svašta kod nas biti!?&nbsp;&nbsp;

Kao i ostatak šljama iz podzemlja Hadžić dobro kotira među omladinom, ima Porsche, vokabular od 15 riječi

Govedo na kokainu

<a href="https://avaz.ba/tag/69639/igor-emkic">Igor Emkić</a> je viceprvak svijeta u <a href="https://avaz.ba/tag/61665/kik-boks">kik-boksu</a>, a do ovog sjajnog rezultata stigao je na Svjetskom prvenstvu u Sarajevu. Malo je nedostajalo da se okiti i zlatnom medaljom, ali njegov uspjeh je, svakako, izvanredan.&nbsp; Ovaj atipični pripadnik svijeta borilačkih sportova još jednom je stao uz zastavu BiH i na najbolji mogući način predstavljao svoju državu. Mladić koji je pripadnik <a href="https://avaz.ba/tag/3614/oruzane-snage-bih">Oružanih snaga BiH</a>, ne propušta ni jednu priliku da potvrdi svoju istinsku sportsku vrijednost. 
Isto kao što je potvrdio vrijednosti na nedavnim vojnim takmičenjima „Best Warrior Competition” u američkoj saveznoj državi Merilend i “Najbolji vojnik” u Hrvatskoj, gdje je za osam sati morao savladati čak 40 kilometara terena prepunih izazova iz vojnih vještina.
Igor Emkić rođen je u Tuzli 14. jula 1989. godine. Iza sebe ima mnoštvo trofeja u kik-boksu, u amaterskim i profesionalnim ringovima.

Na najbolji mogući način predstavljao svoju državu

Igor Emkić: Još jednom digao visoko zastavu BiH

Svi koji mrze, ubijaju, čine zlo i naopako pod krinkom bilo koje vjere, bestidno lažu.
Šta sve ljudi rade pod krinkom dobra i „viših razloga“, stoljećima su stare priče. Od sitnih prijestupa, izazvanih niskim pobudama, do ratova, zvjerstava, ubistava, zločina, genocida... 
Tako sada zbog fašizma, šovinizma, rasizma... pate milioni nevinih, od Evrope, preko Bliskog istoka, do Australije. 
Svjetski mediji objavili su jučer priču o tinejdžerki Nur Aleksandriji Abukaram (Noor Alexandria), koja je doživjela poniženje kada je tokom utrke u Ohaju bila diskvalificirana, iako je istrčala svoje najbrže vrijeme.

Nur (na arapskom svjetlost) nosila je hidžab i on je razlog njene diskvalifikacije. Ostvarila je svoje najbolje vrijeme, ali kada se utrka završila, šesnaestogodišnjakinja na velikom semaforu nije vidjela svoje ime. 
Kada je upitala organizatore utrke zbog čega se to desilo, oni su joj odgovorili da je nosila hidžab i time narušila pravila. Organizatori su izjavili da je tinejdžerka trebala imati potpisanu dozvolu... 
- Moj hidžab je dio mene. Ako bi mi rekli da trčim bez hidžaba, to bi bilo kao da mi kažu da ne trčim uopće – kazala je Nur.
Što nekome smeta djevojčurak koji trči s hidžabom? Što uopće nekome smeta što je neko pokrio glavu - hidžabom, maramom, kapom? Dok god nekome drugom ne čini zlo i ne ometa život, rad, pa, ako hoćete, i utrku?&nbsp;
Razni su razlozi, porivi i ciljevi. Od neznanja, straha od drugačijeg, nevaspitanja, lične nesigurnosti, do ozbiljnih projekata zvanih antiislamizam, antisemitizam, anti sve što nisam ja, moćan u svom mikrosvijetu. Ali i u svijetu moćnih.&nbsp;&nbsp;Antiislamska revolucija, pod krinkom odbrane od „opasnosti širenja Šerijata i džihada“, u svijetu je prvo tinjala, pa je počela jačati, a sada je možda i na svom vrhuncu. 
Karikature poslanika Muhammeda, a. s., objavljene u francuskom satiričnom časopisu „Charlie Hebdo“, nakon kojih je izvršen stravičan napad na redakciju u kojoj je usred Pariza ubijeno 12 ljudi, izazvale su val nasilja i terorističkih napada u kojima se više ne zna ni ko je napadao, niti u čije ime su vršeni. Odnosno, zna se, ali je upitno da li je istina ono što javnost zna.

<h2>Masovnu histeriju provode ozbiljni centri moći</h2>

Kreću naleti kamionima, masovne pucnjave, aktiviranje bombi... Pa vijesti u kojima se saopćava da je odgovornost za napade preuzeo Neko. A na društvenim mrežama već je postala općeprihvaćena sprdnja nakon napada (kada je većina komentara neukusna i potpuno besmislena): „Sad će opet reći da je neki musliman, islamski fanatik.“ 
Iako se ti zločinci pozivaju na vjeru i vjerske motive, nema vjere ni učenja koje zagovara ubistvo i mržnju. „Ne ubij“, zapovijed je iz Biblije, „Ko god ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet“, zapisano je u Kur'anu.
Kako smo od djevojčice koja trči s hidžabom došli do ubistava, pokolja, svjetske politike i elaboracije vjere? Tako, jer je to to. Mržnja kreće od neznanja i usađenog zla u kući, a ovu masovnu histeriju provode ozbiljni centri moći.&nbsp;&nbsp;

Buda
“Nikad se mržnja ne uklanja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenjiv”

Nur (na arapskom svjetlost) našla se na udaru jer je trčala pod hidžabom. I eto fašista, rasista, šovinista

Puls sedmice: Fašisti ne vide Nur

Iskreno ne znam čije je internet-glasilo “Stav” i ko stoji iza njega. Je li to Islamska zajednica, <a href="https://avaz.ba/tag/217/sda">SDA</a>, ili neko treći, možda su i nezavisni, ne znam, ali je riječ o desničarski orijentisanoj policiji koja na svojim stranicama uvijek ostrašćeno kritikuje i najmanji nagovještaj ljevičarskog angažmana.

<h2>Nema valjanog razloga da se ne možemo šaliti</h2>

Desničarima je, najčešće, kao hirurškim putem odstranjena individualnost, kreću se u grupama, s mentalitetom čopora i, u pravilu, nemaju smisao za humor, to je poznata stvar i nema se tu šta puno dodati. Tako se na kritici “Stava” ovaj put našao duhoviti tviter status poznatog bosanskohercegovačkog novinara Bakira Hadžiomerovića.Bakira možete voljeti ili ne voljeti, ali ostaje činjenica da niko nikad u regionu nije ni blizu napravio tako gledan politički magazin kakav je bio njegov. Gledanost “60 minuta” i dalje je nedostižna. Kada bismo sve čitaoce “Stava”, od prvog do posljednjeg broja, pomnožili s hiljadu, još ne bismo ni blizu dostigli gledanost samo jedne epizode magazina “60 minuta”. Matematika je neumoljiva, a u ovom slučaju govori o nečijem zanatu i profesionalizmu.Povodom vijesti da su navijači reprezentacije kolektivno u Zenici klanjali džumu prije utakmice, Bakir skandiranje „Fanatikosa“: “Ko ne skače, mrzi Bosnu, hej, hej, hej!”, duhovito parafrazira na svom tviter profilu: “Ko ne klanja, mrzi Bosnu, hej, hej, hej!”Ne vidim šta je sporno ako neko prije utakmice klanja ili se na bilo koji način moli Bogu, siguran sam da tako razmišlja i Bakir, ali isto tako nema valjanog razloga da se time ne možemo zezati i šaliti. Pogotovo kada to moljakanje Boga za dobar rezultat prelazi iz sfere individualnog i postane grupno, javno manifestiranje, kao što je to ovdje bio slučaj.

No, ne vidi uredništvo “Stava” ovaj slučaj tako. Ovo je povod za potpuno šizofrene napade na novinara. Pa tako za Bakira kažu da i “trideset godina nakon propasti komunizma baštini komunizam”. Dalje pišu da ima “militantne, sekularističke svjetonazore” te da je “medijski predator.” Kako su sve ovo izvukli iz kratkog, duhovitog tviter statusa, ostaje nepoznanica.Nadalje se “Stav” trudi da nam objasni kako je to bilo u komunizmu koji taj šejtan Bakir tako snažno zagovara, pa kažu: “Ako ste bili profesor ili učitelj, bolje vam je bilo da vas niko ne vidi da klanjate.” Čudno, pošto mi je lako pretpostaviti da je pola uredništva ovog informativnog odrona završilo mejtefe baš u doba toga zlog i crnog komunizma kad se navijači nisu kolektivno i javno molili Bogu prije utakmice.

Moram se ipak osvrnuti na&nbsp; postavljenu tezu da faktički nema morala bez morala koji potiče&nbsp; iz vjerskih tradicija

Ali, nije im ovo bilo dovoljno, pa nam još pojašnjavaju: “Ako ste bili inžinjer ili naučnik bilo koje vrste, bilo je isto tako, jer vjera nema veze s naukom. Doktor, rudar, ekonomist, kasirka, portir, direktor… a pogotovo ako ste bili neki “državni organ”, tek onda vjera nije smjela imati nikakve veze s vama.Ustvari, radilo se o protjerivanju vjerskih osjećanja i morala na margine društva, insistiranju da se čovjek u javnosti ne vodi moralom koji potječe iz vjerskih tradicija, nego isključivo partijskim moralom, postavljanju dileme i izbora pred ljude – ili vjera ili profesionalno ostvarenje i napredak, a često i bilo kakvo zaposlenje.”

<h2>Nikad nije bilo manje morala nego danas</h2>

Pored niza gluposti iz ovoga pasusa koje mi je mrsko i komentarisati, moram se ipak osvrnuti na postavljenu tezu da faktički nema morala bez morala koji potiče iz vjerskih tradicija i da je u komunizmu “moral bio na marginama društva“. To valjda znači da je danas moral u epicentru društva. Ih, ta nemojte kasti, dragi vjernici iz “Stava”! Nikad religija nije bila dominantnija, a nikad nije bilo manje morala nego danas. Osvrnite se malo oko sebe.No, ostaje činjenica da nam klanjanje džume prije utakmica nije pomoglo da se plasiramo na <a href="https://avaz.ba/tag/5150/evropsko-prvenstvo">Evropsko prvenstvo</a>. Možda je vrijeme da promijenimo taktiku.

Matematika je neumoljiva, a u ovom slučaju govori o nečijem zanatu i profesionalizmu

Feđa Isović: Linč sa stavom

I odrasli ljudi kada im se mora saopćiti da boluju od najteže bolesti, padnu, slome se, izgube nadu u život i tada ih najčešće obuzmu najcrnje misli. 
Ali izuzetaka ima, a primjer je hrabra djevojčica Lejla Karić, iz gračaničkog naselja Vranovići. Kada je prije dvije godine saznala da boluje od teške bolesti, leukemije, nije pala već čvrsto izabrala svoj put borbe za život. 

Molila se za ozdravljenje. Ošišala je i kosu te je darovala djeci koja boluju od raka. 
O svojoj borbi protiv leukemije napisala je knjigu poezije “Stihovi moga srca”, a priprema i roman. 

Ova 13-godišnjakinja danas kaže da je Bog uslišio njenu molbu jer je zdrava djevojčica koja je nastavila normalno živjeti.

Zbog svega, teško je naći prave riječi kako opisati Lejlu. Hrabra, čvrsta, jaka, pozitivna, jednostavno heroina.

Nije se predavala kada je teško oboljela od leukemije

Lejla Karić: Heroina iz Gračanice

<a href="https://avaz.ba/tag/25421/migrantska-kriza">Migrantska kriza</a> u BiH se nikada neće riješiti. Može opasti njen intenzitet, ali osuđeni smo na ulogu glavne tranzitne zemlje do Evrope. Od političkog establišmenta to niko ne smije reći. Sad će izbori, odoše glasovi. Ali, ko će glasati kada su svi otjerani? U Bihaću, naprimjer, više ima omladine Pakistana, Indije, Afganistana nego naših mladića i djevojaka.&nbsp; 
Od ponedjeljka novinske stupce pune slike katastrofalne situacije na Vučjaku. Grad zavrnuo vodu, preko 2.000 migranata ostalo uskraćeno za topli obrok. Smeće tri dana niko nije odvozio. Riješeno da se nastavi privremeno dostavljati voda, hrana i odvoziti smeće i opet svi šute. Crveni križ nema ništa protiv da se Vučjak nikada ne raspusti. Oni će svoje raditi, dostavljati koliko imaju i mogu.&nbsp;

Meterolozi kažu da za par dana počinje kišovito vrijeme. Možda i prvi snijeg. Šta onda?&nbsp;

Čekati da migranti počnu umirati od hipotermije? Ili se već jučer moglo u Medenom Polju početi sa osposobljavanjem hala za, koliko - toliko pristojan smještaj ovim očajnicima. Moglo je, ali nije jer je Milorad Dodik rekao "da političko Sarajevo želi protjerati srpske povratnike". A nije rekao zašto u Medenom polju nema asfalta, rasvjete, vode za piće. A i evropski oci tek nakon alarma Dirka Planerta, humanitarca iz Njemačke, počeli trubiti da se Vučjak mora riješiti.&nbsp;

Gazda prihvatnog centra "Sedra", u kojem su smještene porodice s djecom, stariji i žene, neće produžiti ugovor s IOM-om jer ga je Dragan Mektić, dežurni galamdžija, ministar sigurnosti, optužio da "uzima pare".&nbsp;

Šta će biti sa djecom? Za sad nikoga ne interesira, nego će pet do 12 skočiti svi da se "to tamo gore negdje u dalekoj Krajini riješi". I zgrožavat će se nad sudbinama očajnika, koji će opet puniti novinske stupce.&nbsp;

Do tada će se preplitati nadležnosti, mjesne zajednice, grada, kantona, entiteta i države. Jedni druge će optuživati da je moglo ovako i da trebaju onako.&nbsp;

Do tada će se preplitati nadležnosti, mjesne zajednice, grada, kantona, entiteta i države

Zašto 5 do 12?

Kad je u „Dnevnom avazu“ pročitao da ratni zločinac Dario Kordić na spisku branitelja BiH, Atif Ahmić, predsjednik Udruženja žrtava tog malog mjesta kraj Viteza naprosto nije imao riječi.&nbsp; Kaže jučer našem reporteru da nije iznenađen, jer je kod nas sve „naopako“. I tu se završava Atifov komentar. Nema više snage ni za suze, ni za ogorčenje, nema nikome da se požali, ništa ni od kog ne traži.
Stravična je sudbina zadesila <a href="https://avaz.ba/tag/13608/ahmici">Ahmiće</a> 13. aprila 1993. godine. Pripadnici HVO jedinice zloglasnih „Jokera“ u krvavom su pohodu upali u zoru u selo i ubili 116 mještana, među njima i tromjesečnu bebu. Većina žrtava ubijena je iz neposredne blizine, a muškarci su ubijeni vezani, neke žrtve su pronađene u neprepoznatljivom stanju, te se pretpostavlja da su bile žive zapaljene, najvjerojatnije bacačima plamena.
Bila je to stravična slika zločina, svjedočit će malo zatim vojnici UN, koji su ušli u Ahmiće. Kamere Sky Newsa odaslale su svijetu sliku oficira UN, koji plače i govori: &nbsp;Ovo je Evropa u 1993, a ne 1943. godina!
Baš iz tih užasnih Ahmića otišao je najprije u legendu, a nešto kasnije i put Haga sarajevski student iz Busovače, Dario Kordić. Novinar po struci, zločinac po opredjeljenju.
Nadležni se brane da je spisak dostavio HVO, borci koji su izvojevali na kiši i snijegu objavljivanje registra bijesni su i ljuti s razlogom. Kordić je, tako kaže zvanični dokument, „nakupio“ u odbrani BiH više nego većina istinskih boraca. 
Ko će odgovarati za ovaj propust? Kako ćemo ustanoviti ko su stvarni borci, ko podrumaši, ko zločinci? Hoće li se pokazati da je objavljivanje dugoočekivanog registra bilo samo ispunjavanje forme, način da se borci „otjeraju“ iz kampa, odahnu ministri i konstatiramo da je „mirna Bosna“?
Čemu iznenađenje, pita Atif iz Ahmića. Ovdje je odavno sve zločin, zlo i naopako!

Iz Ahmića su kamere Sky Newsa odaslale su svijetu sliku oficira UN, koji plače i govori:  Ovo je Evropa u 1993, a ne 1943. godina!

Zločin, zlo i naopako

<a href="https://avaz.ba/tag/77603/ediba-bakira-trbonja-kapic">Ediba-Bakira Trbonja-Kapić</a> druga je osoba iz BiH koja je dobila orden počasne pripadnice najizvrsnijeg Reda Britanskog carstva.&nbsp;&nbsp;&nbsp;Dodjelu ovog prestižnog priznanja lično je odobrila Njeno veličanstvo kraljica Elizabeta II.
&nbsp;&nbsp;Preporuku za to dalo je i pet njenih izaslanika u našoj zemlji, odnosno aktuelni i bivši britanski ambasadori, koji su se složili u tome da je Ediba-Bakira doprinijela i doprinosi unapređenju odnosa Britanije i BiH, da nesebično i posvećeno radi, srcem i željom da pomogne svoje sugrađane kroz projekte pomoći ugroženoj djeci, podrške žrtvama rata...
&nbsp;&nbsp;Ko je poznaje reći će da je itekako zaslužila ovu čast, koju nebritanskim državljanima dodjeljuje Velika Britanija, država koja čuva svoju tradiciju i naslijeđe, nagrađuje ljude koji rade i na koju bi se i s te strane trebali ugledati.
&nbsp;&nbsp;Ediba-Bakira Trbonja-Kapić posljednjih 12 godina radi kao šefica kabineta britanskog ambasadora. Rođena je u Stocu, sa 16 godina je protjerana iz svog doma, 1994. godine stigla je u London, živjela sama, otac joj je bio u logoru, a majka u izbjegličkom kampu. 
Jedva je dočekala da se vrati u BiH, što je i učinila 1996. 
Prošla je težak put, susrela se sa mnogo boli, ali na budućnost u našoj zemlji gleda očima punim ljubavi, nade i sjaja.

Nesebično i posvećeno radi, srcem i željom da pomogne svoje sugrađane

Trbonja-Kapić: Počasna pripadnica najizvrsnijeg Reda Britanskog cartva

Ediba-Bakira Trbonja-Kapić: I kraljica joj odala priznanje

Vijest o hapšenju zločinca Zorana Pantića koji je sa saučesnicima 1993. godine pobio cijelu njegovu porodicu, <a href="https://avaz.ba/tag/77567/rahman-isic">Rahman Isić</a> dočekao je u tešanjskom selu Jevandžije. Od četničke kame u Gornjem Rankoviću kod Teslića stradali su Rahmanova majka Delva, supruga Belkisa koja je tada imala 23 godine, četverogodišnji sin Kemal i dvogodišnja kćerka Belkisa. 
Zlotvori su mu ubili i osamnaestogodišnjeg brata Mirsada i snahu Nerminu. Tuga do neba. 
Rahman danas pokušava nastaviti normalno živjeti. Ogorčen je jer je Pantić 1995. godine osuđen tek na 12 godina i deset mjeseci zatvora, a osim toga je i pobjegao iz zatvora. 
Ne želi osvetu, ali se pita gdje je tu pravda. I traži je. Hoće li iko još odgovarati za zvjersku likvidaciju njegovih najmilijih čije je kosti našao u Drini i Savi. Za kćerkom Kemalom još traga. Kaže da kako godine prolaze više ni suza nema.

Zločinci mu 1993. godine ubili cijelu porodicu

Rahman Isić: Pravda, a ne osveta

Još se čeka na formiranje Vijeća ministara, migrantska kriza sve više uzima maha, bomba pukla tamo rafal vamo. Na cestama ginu vozači i pješaci, nacionalizam na stadionima, protesti zbog deponija, zagađenja, kolektivnih ugovora...&nbsp;Takve i slične vijesti tmurna su svakodnevica u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je kao bomba odjeknula vijest da bi njemački automobilski gigant <a href="https://avaz.ba/tag/4552/volkswagen">"Volkswagen"</a> novu fabriku mogao graditi i u BiH.&nbsp;&nbsp;A nije da nemamo iskustva sa pravljenjem vozila. U legendarnom TAS-u u sarajevskoj općini Vogošća 1989. godine radilo je rekordnih 3.500 radnika. I danas mnoge Sarajlije sa sjetom pričaju o tim vremenima.&nbsp;&nbsp;Jasno je da je od namjere do realizacije ove ideje dug put, ali sam potez Federalne vlade da iskaže interes i pošalje pismo namjere za svaku je pohvalu.&nbsp;&nbsp;&nbsp;Koliko bi realizacija takvog projekta značila za BiH suvišno je i govoriti. U novom pogonu bilo bi zaposleno 4.000 radnika, privreda bi živnula... Ali, ne treba trčati pred rudu.&nbsp;U redu za dolazak pogona automobilskog giganta čeka još 11 zemalja, koje su, realno, u prednosti u odnosu na BiH, po mnogo čemu.&nbsp;Nismo u Evropskoj uniji, imamo neuređenu državu, ne možemo se pohvaliti ni dobrim lobijem u svijetu... Naš jedini adut mogao bi biti jeftina radna snaga, ali ni u tome nismo prvi.&nbsp;U sistemu bez sistema, vrhunske rezultate za sada postižu samo pojedinci poput Amela Tuke prvenstveno zahvaljujući svom trudu i radu.&nbsp;Šta bi bilo da je država ranije stala iza članice Džudo kluba Una iz Bihaća Azre Dedić koja je osvojila titulu prvaka Evrope u Kelnu ili Sarajke Iris Bijedić koja je snove o manekenskoj i glumačkoj karijeri ostvarila u Dablinu, podržala Smaila Žilića čiji je kupreški sir ove godine opet najbolji na Evropi...&nbsp;Tada Volkswagen ne bismo toliko željno ni iščekivali, a on bi vjerovatno sam došao kao i te davne 1969. godine u Vogošću. Bez obzira na konkurenciju.

U redu za dolazak pogona automobilskog giganta čeka još 11 zemalja, koje su, realno, u prednosti u odnosu na BiH, po mnogo čemu

Čekajući "Volkswagen"

Bosna i Hercegovina će konačno početkom decembra preuzeti potpunu kontrolu bh. zračnog prostora. Zvuči kao reklama. Pogotovo što se na ovaj događaj čeka već skoro 20 godina. Još od davne 1998. godine. Svi skoro i zaboravili da nam nešto pripada.

Susjedi su za to vrijeme, Srbija i Hrvatska, što bi se reklo, uredno kupile kajmak, a bh. institucije nijemo posmatrale. Gledala i čekale i to za 20 i kusur godina izgubile milijarde maraka prihoda.

Riječ je o srednjem i gornjem sloju zračnog prostora gdje se odvija više od 80 posto zračnog prometa koji je najfrekventniji.

Do sada je Bosna i Hercegovina kupila samo mrvice. Zarađivala mizeriju i kontrolirala prostor ispod 10.000 metara. Bh. nebo, tako je godinama bilo rezervisano za lukavije i sposobnije.

I tako, dok su drugi zarađivali, Bosanci i Hercegovci, tačnije oni kojih ih predstavljaju, ponavljali su 20 godina jedno te isto. „Naredne godine ćemo preuzeti kontrolu“. „Sve je spremno“. Bh. nebo je konačno naše“. I tako bezbroj puta. 
 
Ove godine konačno su posložile kockice, država je zasukala rukave, a <a href="https://avaz.ba/tag/14478/bhansa">BHANSA</a> uradila ipak najveći dio posla.

Kontrolori su spremni, s 4. na 5.decembar, tačno u ponoć posljednji će put Srbija i Hrvatska kontolirati bh. zračni prostor. Od 5.decembra, nebo je naše.

Simptomatično, tačno u ponoć kao da Nova godina stiže ranije. Neka nam je s srećom.

Na kontrolu zračnog prostora i preuzimanje bh. neba, čeka se već 20 godina

Sretna Nova godina

„Obuka žena za tkanje tepiha“, naziv je posljednjeg projekta Agencije za ekonomski razvoj „Prvi korak“ na čijem čelu je Konjičanka Ajla Greda. 
Cilj je osnaživanje položaja žena i stjecanja znanja i vještina kroz očuvanje tradicije tkalačkih rukotovorina na području Konjica. Uz dobre organizacijske i komunikacijske vještine te stečeno znanje, Greda je pokazala da se radom i upornošću mogu uraditi mnoge pozitivne stvari na lokalnom nivou.
Prvo radno iskustvo stekla je u Agenciji radeći tri godine poslove projekt menadžera. Od 2017. godine Greda je preuzela funkciju direktorice, a predvodi tim mladih i obrazovanih ljudi koji zajedničkim snagama, uz podršku Općine Konjic i privrednika, uspijevaju realizirati mnoge projekte.
Greda je magistrica ekonomije i svojim radom pokazuje da mladi u našoj zemlji mogu puno toga postići, samo im je potrebno pružiti priliku. Posebnu pažnju namjerava posvetiti marginaliziranim grupama žena i njihovom uključivanju u rad lokalne zajednice.
Ajla Greda rođena je 1. jula 1988. godine u Sarajevu, gdje je završila dodiplomski i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu.

Svojim radom pokazuje da mladi u našoj zemlji mogu puno toga postići, samo im je potrebno pružiti priliku

Greda: Na čelu Agencije „Prvi korak“

Edin Džeko: Dijamant kao Zoro

Šta donosi smanjenje broja ministara u Vladi Kosova

Nova kriza

Treba živjeti skromno i kad se ima, a ne samo kad se nema

Govedo na kokainu

Igor Emkić: Još jednom digao visoko zastavu BiH

Puls sedmice: Fašisti ne vide Nur

Feđa Isović: Linč sa stavom

Lejla Karić: Heroina iz Gračanice

Zašto 5 do 12?

Zločin, zlo i naopako

Ediba-Bakira Trbonja-Kapić: I kraljica joj odala priznanje

Rahman Isić: Pravda, a ne osveta

Čekajući "Volkswagen"

Sretna Nova godina

Ajla Greda: Projekti za žene

Kolumne

Edin Džeko: Dijamant kao Zoro

Šta donosi smanjenje broja ministara u Vladi Kosova

Nova kriza

Treba živjeti skromno i kad se ima, a ne samo kad se nema

Govedo na kokainu

Igor Emkić: Još jednom digao visoko zastavu BiH

Puls sedmice: Fašisti ne vide Nur

Feđa Isović: Linč sa stavom

Lejla Karić: Heroina iz Gračanice

Zašto 5 do 12?

Zločin, zlo i naopako

Ediba-Bakira Trbonja-Kapić: I kraljica joj odala priznanje

Rahman Isić: Pravda, a ne osveta

Čekajući "Volkswagen"

Sretna Nova godina

Ajla Greda: Projekti za žene