Kad je pred neku Novu godinu ljubopitiva TV ekipa zaustavila mladi par da ih pita gdje će za „najluđu“ noć, region se grohotom smijao mladiću, koji je posesivno preuzeo mikrofon i kazao: “Neće ona nigdje!”, aludirajući tako da djevojka, htjela- ne htjela, ostaje u njegovom zagrljaju. Iz koga nema ni tamo ni ovamo.&nbsp;&nbsp; E, tako se valjda osjećamo i mi u BiH svih godina, otkako nam obećavaju kule i gradove i siguran pristup Evropskoj uniji evo čim ispunimo još ovaj uvjet i provedemo ko zna koju reformu po redu.
Da još plastičnije objasnim, građani BiH su u zagrljaju (koji, doduše, ne da disati), a mladić koji određuje gdje će Ona su ovi koje smo izabrali na prošlim i pretprošlim i onim izborima prije. Ne mijenjaju se akteri pretjerano, ali odreda im svima puna usta Evrope. Dok ne dođe do tog čuvenog pitanja o „najluđoj noći“.
Onda krenu izgovori, koji na kraju opet rezultiraju isto – neće Bosna nigdje. Ni Hercegovina s njom.
Očito je to i nakon jučerašnje sjednice ministara vanjskih poslova država članica Evropske unije. Ništa novog, svi napreduju, Albanija, Sjeverna Makedonija, Srbija, Crna Gora uveliko. Mi, nazadujemo i svjetlo na kraju tunela sve je dalje. Polako, ali sigurno, krećemo se korak po korak unatrag.
Nema vlasti više od godinu nakon izbora, nema Parlamenta BiH, nema Evropa s kim čestito ni razgovarati ni pregovarati, zaobilaze nas u sve većem luku i nižerangirani evropski i svjetski političari, nemamo nikome ponuditi ništa zbog čega bi nas shvatili i priznali kao kredibilne.
Evropski su ministri tako u šturim zaključcima poručili da se vlast mora formirati i odlučili da je mandat EUFOR-a produžen. Zlu ne trebalo!
Nema više ni oštrih riječi, prijetnji, nema ni naznaka da će neko biti kažnjen. Što, zapravo, nije ni slučajno. Kako Ona neće nigdje, nema potrebe da se pretjerano brine evropska gospoda!

Nema Evropa s kim čestito ni razgovarati ni pregovarati, nemamo ništa ponuditi

Neće Ona nigdje

Decenijama je tragao za posmrtnim ostacima žrtava agresije na BiH, za istinom o njihovim sudbinama, svjedočenjima na mukotrpnom putu ka pravdi.&nbsp; U godinama koje bi mogao i trebao posvetiti sebi, svome zdravlju i zasluženom odmoru, Jasmin Odobašić nastavlja borbu za istinu. Knjigu „Hiljadu grobnica u Bosanskoj krajini 1992.-1995.“ ovih dana promovirao je u Goraždu, djelo u koje su stali sva bol i sve zlo koje je protutnjalo 21 općinom sjeverozapadne BiH.
U knjizi su navedeni podaci o 1.132 grobnice u kojima je pronađeno 4.697 žrtava, od kojih je 4.016 do sada identificirano. Među žrtvama su bili žene, djeca, stogodišnjaci, slijepe i gluhonijeme osobe, logoraši bačeni u jame i kopove rudnika ...
Knjiga sadrži oko 800 fotografija grobnica, GPS koordinate za sve grobnice koje su nađene u Bosanskoj krajini, tako da će se i nakon 100 godina moći locirati mjesta gdje su te grobnice pronađene.
Jasmin Odobašić rođen je u Prnjavoru 1952. godine. Po zanimanju je diplomirani pravnik i do rata je radio u rodnom gradu, gdje je 1992. zarobljen. U logorima je proveo dvije godine i prošao različite oblike tortura, a nakon razmjene je imenovan za predsjednika Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika RBiH. Kasnije je bio član Državne komisije za traženje nestalih te Instituta za traženje nestalih BiH.

Širom BiH promovira knjigu o  1.132 pronađene grobnice u Krajini

Odobašić: I sam prošao torture u logorima

Jasmin Odobašić: Neumorni borac za istinu

Svojevremeno kada je <a href="https://avaz.ba/tag/640/miralem-pjanic">Miralem Pjanić</a> još bio golobradi dječak – što ga nije sprečavalo da na zelenom terenu radi stvari koje su mnogima nezamisliive – selektor Ćiro Blažević tvrdio je da ne mogu dva takva majstora biti u istoj ekipi, on i Zvjezdan Misimović.&nbsp;&nbsp;Kako je Zvjezdan bio iskusniji, imao je prednost, a onda smo dolaskom Safeta Sušića uvidjeli da su Ćirine tvrdnje bile na granici nebuloznih.
Bilo je to kao kada bi ustvrdili da Čavi (Xavi) i Inijesta ne mogu skupa, ili bilo koja dva majstora, a poenta je, kako jednom reče Švabo Osim, da ih je što više u timu. „Pet Sušića i pet Kataneca“ – idealna mjera.
Pa ipak, sve do subote kada je naš fudbalski pijanista, kako mu tepaju saigrači u Juventusu, predvodio našu selekciju protiv Finske (4:1), postigavši dva gola uz 93 posto uspješnosti dodavanja i tri ključna pasa, nije sve bilo koliko na njemu koliko na Edinu Džeki. 
U subotu, međutim, nije bilo Džeke, pa je Miralem preuzeo stvari u svoje ruke i konačno pokazao kako može odigrati i u dresu reprezentacije. Može znači briljantno, samo kada se i ostale stvari poslože. Puno trke, da ima oko sebe ljude koji će mu pomagati, trkom pospješivati njegovu genijalnost.
Možda nismo ni svjesni kakvog igrača imamo. Sigurno jednog od trenutno pet najboljih svjetskih veznjaka u svijetu.

U odsustvu Edina Džeke konačno svu odgovornost uzeo u svoje ruke

Pjanić: Među pet najboljih veznjaka svijeta

Miralem Pjanić: Fudbalski pijanista

Bosna i Hercegovina definitivno je planetarni rasadnik poznavatelja opće prakse, posebno kada se radi o stvarima koje se definitivno ničim ne mogu dokazati. Špekulativne metode ovdje su najdominantnije. 
Šta je bilo dosad, potpuno je nebitno kada nam zatreba da ispadnemo mudri. Ništa nije bitno ni sveto kao naša pamet, a posebno je taj poriv izražen nakon bilo koje pojedinačne utakmice – <a href="https://avaz.ba/tag/2340/reprezentacija-bih">fudbalske reprezentacije</a>.

Jednom je „Zmajeve“ vodio Safet Sušić i sa njim smo dosegli čak do Svjetskog prvenstva. Naravno, u tradicionalnom poimanju ovdašnjeg prosječnog građanina sa svakim bi selektorom to napravili, jer pobogu pogledajte samo kakvu smo ekipu imali. Nema da mu se oda priznanje, poštovanje, kakav on. 

Pa je onda došlo Svjetsko prvenstvo i tamo smo ispali u prvom krugu. Da nam nije sudija poništio regularan gol protiv Nigerije, prošli bi glat u drugi. Kako to znamo? Pa savladali Iran! Da li bi ga zaista pobijedili da smo bili pod pritiskom pitanje je, ali ne za nas pametne.

Onda je prošlo neko vrijeme, za selektora došao Robert Prosinečki, pa smo briljirali u Ligi nacija, ali se strovalili u kvalifikacijama. Za samo godinu Robi je prevalio put od legende do fićfirića jer smo mi to tako zaključili – sve do preksinoć kad smo demolirali Finsku. 

I šta se sada dešava?

Majstori špekulacija lakonski su zaključili da je to zato što nije bilo Edina Džeke. Našli virtuozi neki razlog i zaključili. Šta je bezbroj dobrih partija Džeke u odnosu na jednu dobru bez njega. Drugi razlog zašto smo dobili je zato što se drugi Edin, Višća, rano povrijedio, a opće je poznato da smo bolji s Hajrovićem. Nema veze što je Višća briljirao u 90 posto utakmica u kojima je igrao, što je ruglu izvrtao Belgijance na Grbavici... To što se povrijedio, e to je bilo ključno...

Ne, ne, mi znamo šta je za nas dobro, posebno u fudbalu. Samo je bitno da se potrefi, pa da naša pamet izađe na vidjelo. 
&nbsp;

Šta je bezbroj dobrih partija Edina Džeke u odnosu na jednu dobru bez njega

Ništa nama nije sveto

<a href="https://avaz.ba/tag/36250/genetika">Genetika</a> je čudnovata stvar. Ja, recimo, nisam neke visine, izrazito sam garav, kad bih pustio brkove, malo ko ne bi posumnjao kako vučem neki turski gen.Da ne bih lutao, ne budi mi zapovijeđeno, danas to nije tako teško, uradim DNK analizu. Napuniš pljuvačkom nekakvu epruvetu, spakuješ je, pošalješ u laboratorij, a oni ti ubrzo jave ko si, šta si, čiji li si, odakle si.

<h2>Vikinzi u žbunu u Popovom polju</h2>

I, vidi čuda, kod mene ne nađoše taj neki Hg2 gen, koji bi definisao turski upliv u moj garavluk i visinu. Kaže ta analiza da sam Evropljanin 99,7 posto, a od toga mi je gen najviše balkanski, pa ima nešto istočne Evrope, malo i južne Evrope…No, i <a href="https://avaz.ba/tag/12957/vikinzi">Vikinzi</a> iz dalekih zemalja Skandinavije&nbsp; upetljali su prste u moj gen sa nekih 4 posto. Nisu to bili prsti nego jedan drugi organ pa laički zamišljam kako je neki Ragnar Lothbrok u svom vikinškom pohodu na Evropu iza nekog žbuna u Popovom polju, s isukanim tim drugim organom, zaskočio neku moju pretkinju. Ne vidim otkud drugačije tako visok postotak sjevernoevropskog gena.I tako dalje, ima tu još svega, ali džaba da puštam brkove, očekivanog turskog gena nema. Međutim, kaže u toj analizi i to da mi je „treći, četvrti ili peti prapradjed 100 posto Italijan. Ta osoba je, najvjerovatnije, rođena između 1730. i 1820. godine“. Pa, eto, kontam, Italijani nisu bogzna kako visoki, garavi su, ali nikoga nisam asocirao na njih nego odmah na Otomane. Puste predrasude.Interesantno, moj komšija Darko, Srbin po nacionalnosti, uradi istu analizu i ispade da je on Turčin 2,1 posto. Pa ti budi pametan.

<h2>Otkud ovdje Srbi, Hrvati, Bošnjaci...</h2>

Do sada je skoro milion i po ljudi uradilo ovu vrstu DNK analize, što je omogućilo da se napravi jedna potpuno pregledna genetska mapa Evrope. Ono što je bitno za nas, prvi put imamo naučno potvrđene dokaze odkud ovdje ovi naši Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci…Jao, kakvi porazni podaci za sve naše vrle nacionaliste. Tačno mi ih žao, srce mi se cijepa, nije lako gledati kako im se ruše snovi i želje. Valja im sada shvatiti da nacija nije biološki nego, jednostavno, kulturološki pojam. Kuku, nije to lako!Koliko je samo knjiga zalud napisano, koliko je samo nacionalnih istoričara prdnulo u čabar. Svi su imali svoje izvore, svi svoje istoričare, i sve se to pokazalo kao totalni gubitak vremena, pravac u nauci poznat kao „žalibože štamparske boje.“ I čitanja.Potpuno shvatam da mnogima nije lako čuti ono što tvrde genetičarke Bojana Panić i Ana Banjac-Čanak iz Beograda, koje kažu da je „potpuno nemoguće odrediti otkud dolaze Srbi, jer je svaki balkanski narod mješavina raznih naroda“. Šešelj na aparatima!A kako tek, u ovom svjetlu, bezmalo glupo zvuči nedavna izjava Kolinde Grabar-Kitarović: „Hrvati su najstariji konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini.“ Mi smo u školi, evo se ispostavilo, učili potpuno pogrešnu teoriju o seobi starih Slavena. Ali ne znam u koju je školu išla i šta je učila Kolinda, da mi je znati. Da hoće samo više sići s vlasti da ne moramo slušati ovakve gluposti. Izuzev ako ne dođe onaj Miroslav Škoro, onda opet možemo očekivati dominantan nivo gluposti sa Pantovčaka, ali eto, on bar bolje pjeva od nje.

<h2>Kako su Balkanci dokazali Frojdovu tezu</h2>

Jedna televizijska kuća nedavno napravi ulične ankete u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu sa pitanjem: „Ko je najstariji narod na Balkanu?“ Već znate odgovore, u Begradu svi odgovore da su to Srbi, u Sarajevu - Bošnjaci, a u Zagrebu - Hrvati. Ništa čudno, i Parižani bi, vjerovatno, rekli da su Francuzi najstariji narod na svijetu. To je samo zato što nisu pročitali ono što napisa Čarls Darvin: „Čovjek, sa svim svojim plemenitim osobinama, još u svom tjelesnom okviru nosi neizbrisiv pečat svog nižeg porijekla.”Drugim riječima, tek smo malo odmakli od majmuna. Što budemo svjesniji te činjenice, to će nam biti manje važna besmislica koji je to narod najstariji.Jer, na kraju, ispostavilo se da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci djeca iste majke. Davno je onaj kokainski ovisnik Frojd rekao: „Ljudi, što su sličniji, to se više trude da budu različiti.“ Mi, Balkanci, tu njegovu hipotezu čvrsto smo&nbsp; i neoborivo dokazali.

Italijani nisu bogzna kako visoki, garavi su, ali nikoga nisam asocirao na njih nego odmah na Otomane

Feđa Isović: Genetski smetljarnik

Oduvijek je važila ona da mostovi ili putevi spajaju ljude, bilo zavađene ili tragično razdvojene. Tako i ideja koju je predsjednik Turske Redžep Tajip Erdoan iznio i nedugo nakon toga počeo ostvarivati, nije mogla biti bolja i ljepša da spoji ovdašnji zavađeni narod.

Put koji bi spajao Sarajevo i Baograd. Glavne gradove država čiji su odnosi natopljeni krvlju. U utorak je Erdoan, zajedno sa šefovima država, položio kamen temeljac ceste koja je odmah dobila na simbolici. „Temelj za bolje odnose“, „Temelj za mir“...&nbsp; I nije nimalo loše, čak se ideja čijom će realizacijom ljudi brže putovati, a jasno je svima da su ovdašnji narodi izmiješani, mora pohvaliti.
Cesta će nam omogućiti lakše putovanje, a ako ćemo lakše i brže stići do Beograda i Niša ili do Sarajeva i Goražda te se upoznati, razmijeniti mišljenja i robu, možda se brže i lakše pomirimo.
Erdoan, u tom smislu, zaslužuje pohvalu za ideju i želju da je realizira bez obzira na to što će njegova država od toga imati značajne koristi.
Dan nakon što je Erdoan u Beogradu bio mirotvorac koji ekonomijom i zajedničkim interesima želi ujediniti Balkan, s druge strane Bosfora bio je vojskovođa koji kreće u veliki rat.
Jer, već u srijedu potpisao je odluku kojom pokreće akciju „Izvor mira“. Ofanziva na sjever Sirije, kojom, navodno, želi da razbije teororističke kurdske organizacije.

O opravdanosti akcije geopolitičari, stratezi i vojni analitičari mogli bi danima raspredati. Sstigle su hiljade reakcija u kojima se Turska poziva na zaustavljanje akcije, jer opravdanosti nema. Umjesto da se pravda, Erdoan je Evropi uputio oštru prijetnju:&nbsp; - Ako nastavite da našu akciju nazivate okupacijom, poslat ćemo vam 3,2 miliona migranata.
Simboličan je i naziv ofanzive koju je Erdoan izabrao: “Izvor mira.” Tako je Erdoan u samo dva dana od čovjeka koji spaja dvije države, postao čovjek koji otvara i vodi novi rat. U njegovom razmišljanju rat je potreban za mir.

Erdoan je rođen 26. februara 1954. godine u&nbsp;Istanbulu. Diplomirao je na Fakultetu za menadžment Univerziteta u Marmari.
Četverogodišnji mandat radonačelnika&nbsp;Istanbula dobio je 1994. kao kandidat Stranke blagostanja.
Ustavni sud zabranio je Stranku blagostanja 1998. i Erdoan je pristupio Stranci vrline, koja je formirana od ostataka njegove prethodno zabranjene stranke. Godinu poslije, osuđen je za poticanje vjerske mržnje i izrečena mu je&nbsp;zatvorska&nbsp;kazna u trajanju od 10 mjeseci, od čega je 1999. odslužio četiri mjeseca.
Partija vrline je&nbsp;2001., također, zabranjena zbog nepoštivanja sekularnih zakona, a Erdoan je u avgustu iste godine osnovao AKP i odveo je u pobjedu na izborima održanim u novembru&nbsp;2002.
Od tada suvereno vlada Turskom. Oženjen je i ima četvero djece.

I nije nimalo loše, čak se ideja čijom će realizacijom ljudi brže putovati, a jasno je svima da su ovdašnji narodi izmiješani, mora pohvaliti

Izvor mira i rata

Povodom 90 godišnjice rođenja i 70 godine akademskog rada, jučer je akademska zajednica BiH i regiona odala poštovanje akademiku <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic"></a><a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhamedu Filipoviću</a>, najautentičnijem živućem lideru bosanskohercegovačke naučne misli. 
Simpozij koji su pod motom „Život i djelo akademika Muhameda Filipovića“ u Sarajevu ovim povodom organizirali Univerzitet u Sarajevu i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti okupio je eminentna naučna imena iz BiH i regiona, pokazujući time nesvakidašnje poštovanje, ali i ugled koji je ovaj bosanskohercegovački intelektualac stjecao tokom višedecenijskog bavljenja naukom.

Intelektualnu snagu akademika Filipovića, pokazalo se to i jučer, ne kvalificira samo njegova naučna veličina, već i snaga njegovog bosanskog duha utemeljenog u njegovom porijeklu i odgoju, ali i životu u kome i u najpoznijim godinama nije prestao čitati, učiti i raditi. 

Časno je biti svjedok vremena u kome živi akademik Muhamed Filipović, kao jedna od rijetkih bosanskih „sijedih naučnih glava“ čije se ime spominje s toliko poštovanja i uvažavanja. 

„Život nam je dat da ga opravdamo“ izgovorio je akademik Filipović jučer prilikom susreta sa akademikom Mirom Jakovljevićem iz Zagreba. 

Ako je iko opravdao i još na najveličanstveniji način opravdava vlastiti život, onda je to, upravo, akademik Muhamed Filipović.

Intelektualnu snagu akademika ne kvalificira samo njegova naučna veličina, već i snaga njegovog bosanskog duha

Akademik Muhamed Filipović: Višedecenijsko bavljenje naukom

Muhamed Filipović: Autentični lider bh. naučne misli

Dosadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH <a href="https://avaz.ba/tag/443/husein-ef-kavazovic">Husein ef. Kavazović</a>voljom biračkog tijela Islamske zajednice BiH (IZ) koje se jučer tajnim glasanjem opredjeljivalo između dva kandidata za reisa, po drugi put je izabran na ovu časnu funkciju sa koje će u narednih 7 godina predstavljati IZ BiH i njene muslimane. Očekivano. 
Postati vjerski poglavar muslimana u vremenu u kome živimo, znači preuzeti odgovornost i brigu za njihova, ne samo vjerska, već i svaka druga prava i obaveze koje i kao vjernici i kao građani države u kojoj žive imaju ili nemaju. Ovo tim prije što bosanski muslimani, niti su kad imali, niti danas imaju rezervni vjerski autoritet sa čijeg bi im se nivoa davala snaga i puhalo u krila.

Za muslimane BiH pitanje izbora vjerskog lidera je od izuzetne važnosti, posebno kad se zna da su u vremenima u kojim živimo, razne politike, zarad svojih interesa, odavno zaorale u njihove najtananije damare pa i one vjerske, ne mareći da li će pritom počupati direke koji su sačuvali njihovo višestoljetno vjersko i nacionalno održanje na ovim prostorima. 

Ne treba sumnjati da će reis Kavazović i njegovi saradnici i dalje, svojim djelovanjem biti u funkciji očuvanja jedinstva muslimana BiH ali i podrške njihovom općem prosperitetu u zemlji i svijetu. Od onih koji svojim djelovanjem pokušavaju urušiti ugled IZ, bili to muslimani ili ne, i reis i IZ će se, vjerujemo, znati čuvati i sačuvati.

Tolerantan pristup, umjerenost i međusobno poštovanje, kako među muslimanima, tako i među pripadnicima drugih religija, kakve odavno njeguje IZ BiH i svojom misijom godinama dokazuju njeni vjerski autoriteti među kojima i reis Husein ef. Kavazović, doprinijeli su da su, upravo IZ BiH i njeni pripadnici, jedna od najpoštovanijih muslimanskih zajednica u Evropi i svijetu. 

Teško breme očuvanja stečenog ugleda IZ BiH, ali i opstanka njenih pripadnika na ovim prostorima, reis Husein ef. Kavazović nosit će i idućih 7 godina. Neka mu je dragi Bog na pomoći!

Za muslimane BiH pitanje izbora vjerskog lidera je od izuzetne važnosti

Reisovo breme

Od četvrtka sam užasno bijesna što su mi pred očima ponovo agresija, pokolj, genocid, stradanje, zbjegovi, nesreće, smrt i sakaćenja - pakao 1992. – 1995. godine. Mrzim ga se sjećati, kako neku noć reče Nermin Tulić na rođendanu Dace Džamonje, a pogotovo dijeliti emocije i raspravljati o krvoproliću s onima koji ga nisu proživjeli. Ali, evo, sila je i prilika. 
Prva granata na Markale pala je 5. februara 1994. godine. U tom trenutku se nalazim u Prvoj gimnaziji, polažem fiziku. Profesori su dolazili đacima u takozvane škole po punktovima, ali ja sam bila dijete sa prve linije gdje niko nije dolazio osim onih koji su nas branili, pa sam išla na Drveniju. Šica snajper preko mosta. Stisni zube i pretrči, šta ti Bog da. Propustila sam jednu godinu u nadi da će ludilo stati, ali nije...

<h2>Ko će se s budalom raspravljati </h2>

Eksplozija, vriska, sirene, muk... Profesori su nas odveli u hol škole, koji im se činio najsigurnijim. Nekoliko sati poslije, dok stojimo prestrašeni u tišini, saznali smo šta se desilo, tata odnekud ulazi u hol i samo izgovara: “Haj'te djeco sa mnom.” Dok se penjemo prema mahalama podno Trebevića kaže mojim dvjema prijateljicama i meni da je prvo išao u mrtvačnicu na Koševo, tada smo tako zvali KCUS, prevrtao mrtve tražeći me.&nbsp; Možemo to zvati srećom, sudbinom, trenutkom, kako god želite, da se taj dan u tom zlom času nisam našla 200 metara dalje. Takve sreće nije bilo mojih 68 ubijenih Sarajlija i 150 onih koji su ostali bez dijelova tijela. U treptaju oka.
I kaže samogranatirali se, samoubijali, samoranjavali, a sve to podvalili srpskim vojnicima. Kad mi to kaže neko zatucan, neobrazovan, ispranog mozga, okrenem glavu, ko će se s budalom raspravljati. Ali, kad to kaže Kusta, reditelj, Nele, muzičar, Handke, književnik, onda znam da je to istinsko zlo u misiji.
Al', zaboravimo sarajevske pobjegulje, Švedska kraljevska akademija dodijelila je <a href="https://avaz.ba/tag/9196/nobelova-nagrada">Nobelovu nagradu</a> Austrijancu Peteru Handkeu. Negatoru genocida u Srebrenici. Trabantu Slobodana Miloševića. Dobitniku ordena srpskog viteškog reda za propagandne usluge koje je nesebično pružao srpskoj agresorskoj politici. Moronu kojem je to zasluženo priznanje za dlaku izmaklo.

<h2>Štovatelj srpsko-četničkog orgijanja</h2>

Naime, dvadeset godina prije nego što je postao laureat, gadno je i napisati, Nobelove nagrade, Handke je, podsjeća to u četvrtak ugledni „Guardian“, bio kandidat za još jednu „nagradu“ - Internacionalnog morona godine. Na tu ga je listu, mnogo prikladniju od ove, nekad časne Nobelove, delegirao stav o intervenciji NATO-ovih snaga na Srbiju 1999. godine.&nbsp; Referirajući se na naučnofantastični film „Mars napada“ Tima Bartona (Burton), književnik <a href="https://avaz.ba/tag/76861/peter-handke">Peter Handke</a> tada šalje rukom pisanu izjavu AFP-u:
- Hvala, NATO. Hvala, veliki mali pisci, od Garsije Markesa do Gintera Grasa, od Kenzabura Oe do potkomandanta Markosa zbog toga što nisu ništa napisali. Hvala Papi i Vatikanu na bijeloj blaženoj tišini. Veliki korak u čovječanstvo! Međutim, za one koji se na našoj planeti još nisu pretvorili u Marsovce i ostale zelene koljače, njihova domovina je, počevši od 24. marta 1999., Srbija, Crna Gora, Republika Srpska, Jugoslavija. Mars napada i počevši od marsovskih napada, Helsinki, Madrid, Alžir, Dar-es-Salam („kuća mira“), Jerusalem, Jerihon, Bagdad, pa čak i London, Pariz, Berlin i Vašington bit će dio Jugoslavije.
Ovaj propagandista i štovatelj srpsko-četničkog orgijanja po regionu, revizor historijskih činjenica ovjerenih sudskim presudama, koji je voljenom Slobi ružu na grob položio i rekao da je ponosan što je bio uz čovjeka koji je branio svoj narod, iz protesta je te 1999. godine vratio njemačku književnu nagradu “Georg-Bihner” od 10.000 njemačkih maraka i napustio Rimokatoličku crkvu, prešavši na pravoslavlje.

<h2>S tim papirom možeš samo obrisati... pogana usta</h2>

I prije dvadeset godina, i jučer i prekjučer, digli su se regionalni, evropski i svjetski intelektualci, kulturnjaci, političari, vjerski uglednici, udruženja... da ukažu na sramotan izbor na koji se odlučila Švedska kraljevska akademija.&nbsp;


Kako god ova storija završila, bio Handke moron ili nobelovac sa pečatom, koliko god on uvrijedio sve nas koji smo svjedočili dugogodišnjem paklu, genocid u Srebrenici se desio, granate na Markale pale su s četničkih kota iznad Sarajeva, a Milošević je bio balkanski kasapin i zločinac.
Tako da, Handke, sa tim papirom možeš samo obrisati... pogana usta.

Kad zalaju „umjetnička usta“ Kuste, reditelja,  Neleta, muzičara, Handkea, književnika,  onda je to istinsko zlo u misiji

{Puls sedmice} / Handke: Moron i nobelovac

Anton Saček, poznati lovac i zaljubljenik u prirodu iz bosanskogradiškog sela Bok Jankovac, vlastitim sredstvima i radom izgradio je na samoj obali Save superkomfornu lovačku čeku.&nbsp;&nbsp;Ovaj objekat moći će koristiti svi lovci i ljubitelji prirode, a sa prostranog balkona im se pruža prekrasan pogled na meandru Save i slavonske šume, odnosno područje Evropske unije. 
I što je najvažnije, Saček je sve napravio drveta. Stubovi, koji podsjećaju na one sojeničke, su od bagrema, a stepenice od jasena.
Saček je austrijski penzioner. Kaže da ne može bez Bosne i da je ovaj objekt njegov doprinos prirodi u ovom kraju. Sam ga je projektovao, a na suhom će ostati i prilikom najvećeg vodostaja Save.

Uz obalu Save izgradio jedinstvenu lovačku superkomfornu čeku

Anton Saček: Dar za prirodu

Bosanskohercegovačka javnost još se nije smirila zbog brutalnog ubistva mlade Mostarke, koja je pretučena, davljena i bačena u rijeku, uslijedio je novi šok nakon vijesti o brutalnom silovanju djevojčice u <a href="https://avaz.ba/tag/3072/vogosca">Vogošći</a>.&nbsp;Njen zlotvor je niko drugi nego njen otac, čovjek koji joj je trebao biti uzor u životu, čovjek koji joj je trebao podariti svu ljubav ovog svijeta, uputiti je na pravi put i pružiti sigurnost.&nbsp;Da slučaj bude još šokantniji, otac, koji je svoju pohotu zadovoljavao na svom djetetu radio je to tri godine uz prećutnu saglasnost svoje supruge koja je okretala glavu, ne želeći da spasi svoje dijete.

Ko zna da li bi ikada slučaj bio otkriven da se napaćena djevojčica nije povjerila pedagogu u školi. Užas je to od kojeg se ježi svako normalan.&nbsp;Nažalost, u svakoj sigurnoj kući prolivene su brojne suze pretučenih žena, i silovane djece. Sve statistike ukazuju da su njihovi zlostavljači upravo muževi, očevi, braća i bliski članovi rodbine.&nbsp;I sve napaćene žrtve i dalje ostaju u strahu. Jasno im je da će nakon godinu ili dvije, oni izaći iz zatvora i svoj kukavički bijes i nesposobnost da budu ljudi, iskaliti ponovo na njima.&nbsp;Zbog toga nije nebitna inicijativa Josipa Grubeše, ministra pravde BiH koji potaknut zvjerskim ubistvom Lane Bijedić iz Mostara, traži izmjene Krivičnog zakona za pooštravanje kazni za najbrutalnije izvršena krivična djela usmjerena protiv djece, žena i starih. Ako treba, kaže minstar, neka to bude i doživotni zatvor.&nbsp;Neka znaju zlotvori, pedofil, silovatelji, nasilnici i ubice šta ih čeka ako&nbsp;zlostavljaju nejake. Treba im pokazati da nisu jači.
&nbsp;

Povećati kazne za nasilje nad ženama i djecom

Zlotvore u kafez

<a href="https://avaz.ba/tag/76854/sefika-garanovic">Šefika Garanović</a> srednjoškolka iz Zenice uživa vozeći kamion, a pri tome uspijeva i zaraditi. Najbolji je primjer kako dječiji snovi itekako mogu postati java.&nbsp; 
Još kao djevojčica je, gledajući oca, maštala da jednog dana sjede za volan kamiona što je i ostvarila napunivši 18 godina. Ima samo jedan cilj - završiti školu i napredovati u poslu te pomoći ocu.

Objavljujući fotografije na društvenim mrežama kako vozi kamion, Garanović je osvojila srca građana BiH, ali i regiona. Svi joj pružaju maksimalnu podršku jer je, kažu, primjer za mlade.

I dok drugi maštaju kako imati najnoviji mobitel, gdje putovati, kako od roditelja dobiti novac za provod, mlada Zeničanka uveliko radi, prkosi predrasudama i ruši stereotipe, a uz sve to je i dobra učenica.

Šefika Garanović rođena je 22. novembra 2000. godine u Zenici, učenica je Srednje mješovite škole “Mladost”.

Oduševila javnost jer kada nije u školi zarađuje vozeći kamion

Šefika Garanović: Primjer mladima

Zenički <a href="https://avaz.ba/tag/5522/rudari">rudari</a>, koji su godinama silazili u utorbu jame pogona Stranjani ne znajući hoće li se više ikada vratiti porodicama, jučer su, sa suzama u očima, držeći u crnim rukama, prekrivenim ugljem, najlonske kese sa stvarima iz ormara, zauvijek napustili Stranjane koji se, zvanično, zatvaraju.&nbsp; 
Više od 48 sati trajala je njihova borba da spase jamu koja hrani njihove porodice. Svjesno riskirajući živote, dok se smjenjuju ekipe Hitne pomoći koje ukazuju pomoć iznemoglom komoratima, odbijali su izaći iz jame kako bi pokušali spasiti “svoje” Stranjane i jedini izvor zarade. 

Ali, osim novinarskih ekipa, niko drugi nije želio čuti njihove vapaje. Izdali su ih svih. Najprije država, sistem, Uprava, direktor…, a potom i Sindikat, ali i kolege iz druge dvije jame zeničkog rudnika što ih je itekako zaboljelo. Bio je to šamar koji će zauvijek pamtiti. 

Uvidjevši da su dovedeni u bezizlaznu situaciju, da je odluka o neulaganju u Stranjane neoboriva, pomišljali su na najgore. Ogorčeni, prijetili su i da će se zapaliti ispred kapije. Sramotno, osim njihovih zabrinutih porodica da ne padne mrtva glava, niko drugi nije pokušao da im, barem, pruži riječ utjehe. 

I kada su postali svjesni da niko ne mari za njih i da su prepušteni sami sebi, a da će sistem dozvoliti i da se ubiju, teška srca, pomirili su se s sudbinom, izašli iz jame, spakirali stvari i pognutih glava krenuli kućama dok su niz njihova garava lica padale suze. 

Napuštajući pogon, kroz suze su govorili da će Stranjani zauvijek biti u njihovim srcima, i da strahuju da se ista sudbina ne desi i u ostale dvije jame zeničkog rudnika, pa da svi ne završe na ulici. Međutim, kako to biva u našoj zemlji, za upozorenja tamo nekih rudara kod Zenice, ne mari niko, šta, tobože, oni znaju.

U međuvremenu, za rudara iz Stranjana važi ona „Šuti, trpi i radi“, dok im država i sistem, ponovo, ne pokažu zube i ne izbace iz neke druge jame, sa kesama u rukama, bukvalno na cesti.

Izašli iz jame, spakirali stvari i pognutih glava krenuli kućama

Izdaja rudara

Mladi bračni par Sanela i <a href="https://avaz.ba/tag/26735/ahmed-ustic">Ahmed Ustić</a> prije 11 godina vratili su se u Srebrenicu. Nakon što je od rahmetli dede Enesa Ustića naslijedio oronuli poslovni prostor, frizer Ahmed od kredita je kupio cijelu kuću. Želja mu je bila da njegova djeca nastave frizerski zanat porodice Ustić, kojim su se njegovi preci bavili više od pola stoljeća, školovali djecu i lijepo živjeli.
Kaže da supruga i on nikada nisu ni pomišljali o odlasku iz BiH. Vjeruje da je najljepše na rodnoj grudi. Nada se da je ovom investicijom osigurao svijetlu budućnost kćerci Šejli i sinu Redži. 
S komšijama odlično sarađuje i ponosan je što pomažu jedni drugima.

Nastavlja se baviti frizerskim zanatom kojim su se njegovi preci bavili više od pola stoljeća

Ustić: U Srebrenicu se vratio prije 11 godina

Ahmed Ustić: Čuvar tradicije

Dovest ćemo milion putnika u Sarajevo, u naredne tri godine čak tri miliona! Na taj način država će zaraditi dvije milijarde eura. Bit će i putnika i para, bit će Arapa u BiH, samo nas oslobodite aerodromskih taksi u narednih deset godina!&nbsp;Ovo je vjerovali ili ne navedeno u pismu aviokompanije <a href="https://avaz.ba/tag/37172/flybosnia">„FlyBosnia“</a><a href="https://avaz.ba/vijesti/komentar-dana/521778/leti-misko" style="color: rgb(255, 0, 0);"></a> Aerodromu Sarajevo. I naravno spada u domen naučne fantastike. U prevodu, pustite nas da zaradimo, a državi nećemo plaćati ništa.&nbsp;Iako je od pisma prošlo pola godine, od uvođenja letova četiri mjeseca, u Sarajevu niti ima putnika, niti ima letova. Firma koja je najavila milione, ostala je samo dužna milione, ali maraka i to Sarajevskom aerodromu.&nbsp;I umjesto da isplati dugove, ova kompanija je najavila da će svoju matičnu bazu iz Sarajeva usmjeriti na Aerodrome u Tuzli i Mostaru. I to ne sa dva aviona koliko ih imaju, nego samo s jednim. Nema više ništa ni od najave dolaska trećeg aviona. Firma koja je nudila kule i gradove, ostala je na jednom avionu i dugovima, uz prijetnju da i jedan jedini bude zaplijenjen.&nbsp;Ovakva najava ove, kako kažu najmlađe aviokompanije koja na avionu ima bh. zastavu i ispisano ime Sarajeva, podsjeća na kultni srbijanski film „Ko to tamo peva“.&nbsp;U filmu, u kojem pokojni gumački velikan Pavle Vuisić, kao kondukter Krstić izgovora rečenicu, „Vozi Miško“, itekako podsjeća i na stanje u firmi&nbsp; „FlyBosnia“. Kamion je stao, ne može da krene, ali Vuisić izdaja naredbu. Ista je situacija&nbsp; i u „FlyBosnia“. Dugovi su do guše, aviona sve manje, piloti napuštaju kabinu, spasava se ko može, ali ipak stiže naredba iz Sarajeva Leti Miško. Samo dokle i kada! Vidjet ćemo uskoro.
&nbsp;

Dugovi kompanije „FlyBosnia“ su do guše, aviona je sve manje, a piloti napuštaju kabinu, spasavaj se ko može

Leti Miško

Nećemo prekinuti štrajk dok Vlada Kantona Sarajevo ne ispuni naše zahtjeve, poručili su odlučno zdravstveni radnici prekjučer na <a href="https://avaz.ba/tag/488/protesti">protestima</a>. Okupilo ih se nekoliko stotina tražeći veće plaće i bolje uvjete rada. Spustili su sve ljestvice i kažu, ispod ne mogu.&nbsp;Nosili transparente, zviždali, ali džaba. Iz Vlade im se niko nije obratio. Ranije su im poručili para nema.&nbsp;Za ovakvim ljudima vapi Evropska unija, a kod nas na ulici traže svoja prava, čulo se na protestima.&nbsp;Nastavljaju sa štrajkom pa će tako opet najviše ispaštati građani koji moraju ljekaru na pregled jer se primaju samo hitni slučajevi.&nbsp;Doktori nisu u štrajku, ali jesu drugi zdravstveni radnici. Doktor bi vas pregledao, ali nema ko uzeti karton i naručiti vas. Nadrealizam u čekaonici.&nbsp;Je li trebamo uzeti toljage i uvesti reda u ovoj državi, pitao se opravdano nezadovoljni Sarajlija nakon što njegovu 99-godišnju majku zbog štrajka nisu htjeli primiti na pregled u Dom zdravlja „Novi Grad“.&nbsp;Puno je pitanja, a malo odgovora. Ko odlučuje šta je hitan pregled, a šta nije? Opstruiraju li doktori svoje kolege koji štrajkuju, kako tvrde iz Sindikata radnika u zdravstvu KS i zbog čega?&nbsp;Sve liči na teatar apsurda. Ali to je Bosna i Hercegovina.&nbsp;&nbsp;Zdravstveni radnike podržale su kolege iz obrazovanja i pridružili im se na protestima. Kamo sreće da je kod njih bolje, ali nije. Uvjeti rada skromni, plaće male. Ministrica podnijela ostavku koja nije prihvaćena, reforma obrazovanja godinama na čekanju...&nbsp;U jamu Stranjani jučer su sišli i rudari u Banovićima. Boje se za svoja radna mjesta. Ne vjeruju obećanjima da neće ostati bez svojih radnih mjesta. O uvjetima rada ne vrijedi više ni ponavljati.&nbsp;Radnici u BiH toliko su puta izigrani da su čini se sve više počeli uzimati stvari u svoje ruke ne bi li neko počeo uvoditi red, pa makar i toljagama. Ulice su postale njihova čekaonica za koju vjeruju da je ulazak u bolju i sretniju budućnost.
&nbsp;
&nbsp;

Neće Ona nigdje

Jasmin Odobašić: Neumorni borac za istinu

Miralem Pjanić: Fudbalski pijanista

Ništa nama nije sveto

Feđa Isović: Genetski smetljarnik

Izvor mira i rata

Muhamed Filipović: Autentični lider bh. naučne misli

Reisovo breme

{Puls sedmice} / Handke: Moron i nobelovac

Anton Saček: Dar za prirodu

Zlotvore u kafez

Šefika Garanović: Primjer mladima

Izdaja rudara

Ahmed Ustić: Čuvar tradicije

Leti Miško

Nadrealizam u čekaonici

Kolumne

Neće Ona nigdje

Jasmin Odobašić: Neumorni borac za istinu

Miralem Pjanić: Fudbalski pijanista

Ništa nama nije sveto

Feđa Isović: Genetski smetljarnik

Izvor mira i rata

Muhamed Filipović: Autentični lider bh. naučne misli

Reisovo breme

{Puls sedmice} / Handke: Moron i nobelovac

Anton Saček: Dar za prirodu

Zlotvore u kafez

Šefika Garanović: Primjer mladima

Izdaja rudara

Ahmed Ustić: Čuvar tradicije

Leti Miško

Nadrealizam u čekaonici