Poduzetnica Dijana Jelić (35) iz Žepča u poduzetničke vode hrabro se upustila prije dvije godine. Upornim radom i hrabrošću da ostvari svoje snove, ovih dana javnosti prezentira i svoju inovativnu mobilnu aplikaciju 2.MAMA.

Ideja za aplikaciju - podsjetnik je nastala najprije iz njene lične potrebe, kao majke troje male djece koja su najčeće bolesna u isto vrijeme. Podsjetnik za davanje terapije važno je zdravlje i sigurnost djece ali svakako predstavljai olakšanje za roditelje, kazala je Jelić. 

Rad i zalaganje prepoznali su i organizatori konferencije za mame pod nazivom MAMF u Sarajevu, gdje je jedna od panelistica bila upravo i ova mlada Žepčanka.

Dijana je svoj prvi posao dobila u Sarajevu gdje je završila Ekonomski fakultet, ali se ipak vraća u Žepče. Tu pokreće svoju agenciju za marketing, koja postaje sve više prepoznatljiva.

Aktivno sudjeluje u društvenom životu lokalne zajednice, a pomaže i rad mnogobrojnih sportskih, kulturnih i drugih udruženja na području općine Žepče. Velika potpora, ova mlade ambiciozne žene je njen muž Danko Jelić.

Prezentirala je inovativnu mobilnu aplikaciju 2. MAMA, koji predstavlja olakšanje za roditelje

Dijana Jelić: Poduzetna poduzetnica

Nije, kažu, popularno vraćati se u prošlost. Naročito onu koje se sjećamo od prije agresije na našu zemlju. No, bh. je predratna industrija važila za jednu od najjačih u regiji. Kod nas se proizvodilo sve i svašta, a kvalitetno i konkurentno, od oružja do čokolade, cigareta, dijelova za avione i kamione.&nbsp; Mnogi od tih giganta u ratu su nestali. Neke je „ubila“ privatizacija. Neki su na rubu propasti.
Proteklih smo mjeseci s pažnjom pratili kako polako umire mostarski gigant „Aluminij“. Sažaljevali se nad njegovom sudbinom, s nadom dočekivali prave i krive investitore. Na žalost, priča je završila, baš kako smo opečeni stravičnim postratnim privatizacijskim iskustvima i očekivali. „Aluminij“ faktički postoji tek na papiru.
Nestali su „Pretis“, „Famos“, „Agrokomerc“ „Soko“, „Unis“, „Energopetrol“, „Zora“..., a na neslavnu listu ovih dana upisala se <a href="https://avaz.ba/tag/5077/hidrogradnja">„Hidrogradnja“</a>. 
I ovaj je kompanija „u ona mračna vremena“ žarila i palila po bliskoističnom tržištu, otimali se radnici za mjesto u „Hidrogradnji“, odlazili na teren, vraćali se i živjeli komotno, ponekad i više od toga.
No, kako je „država“ preuzela ovu firmu, briga za radnike i imovinu postala je tek maska za lične zarade i brzo i lako bogaćenje.
Nikada se nije postavilo pitanje ko je kriv što su dugovi nekadašnjeg giganta za poreze, doprinose, neisplaćene radničke plaće doveli do stečaja, što su se na dobošu našli moteli, zemljišta, poslovni prostori, garaže, prevrijedna imovina. Niko nije prozvan što su radnici „Hidrogradnje“ život dostojan čovjeka pretvorili u dužničko ropstvo.
Na dobošu tako nisu samo kvadratni metri imetka već i životi porodica poniženih radnika.
Priča o „Hidrogradnji“ (ili „Aluminiju“, sasvim svejedno) zapravo je priča o državi i njenom odnosu prema najboljem što ima. Ili ako hoćete, prema najboljima koje ima. Sve dok je interes u pitanju, polomiše se sa svih nivoa da pomognu, podrže, daju i šakom i kapom. Kad interesa nestane i isisa se sve što je moguće, prestaje i podrška i pomoć.
Tako se onda oslanjamo na statistiku, pa brojimo kako je nezaposlenih sve više, kako autobusima odlazi i mlado i staro iz zemlje, pomalo se cinično podsmjevamo činjenici da smo na nekoj listi na 8. mjestu najjadnijih zemalja na svijetu, gotovo se hvalimo našim neuspjesima.
Ako nema kruha, jedite kolače, svojevremeno je iz zaista mračnog vremena poručila francuska kraljica Marija Antoaneta. 
Kod nas ni kruha, ni kolača. Nego na svakom ćošku po jedna Antoaneta.

Na dobošu tako nisu samo kvadratni metri imetka već i životi porodica poniženih radnika

"Hidrogradnja", kruh i kolači

Ruksak na leđima, s puno vode i nešto malo slatka. Udobne čizme na nogama i štapovi na rukama.&nbsp;Od maja, pa do neki dan, Konjičanin <a href="https://avaz.ba/tag/3677/licnost-dana">Seid Macić</a> osvojio je tako 78 vrhova, planinarski izazov „2000+“. Potrebno je samo rano ustati i krenuti put nekog planinskog vrha. Melem za dušu, kaže.&nbsp;Kada se na sve to doda da je svaki od tih vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine, onda ovaj podatak ima još veći značaj.&nbsp;Od malih nogu je, reći će oni što ga znaju, „lud“ za planinama. Odlazak na planinu je nešto najljepše čime se može počastiti. A Macić sebe časti svaki vikend. I uživa u tome.&nbsp;Rijetko koji planinar može pratiti njegov tempo hodanja. Njegov izazov trajao je 121 dan, 18 dana uživao je penjući ovih 78 vrhova. Usput je prešao i 105 manjih vrhova, kako bi stigao do cilja. Nije šala.&nbsp;Ne namjerava stati na ovome, a naredni cilj mu je „Via Dinarica“, ruta duga 1.600 kilomatara. Pa onda, neka je vedro Maciću.&nbsp;Seid Macić rođen je 27. oktobra 1993. godine u Konjicu, a prirodu je zavolio još kao dječak.&nbsp;

Konjičanin uspješno završio planinarski izazov „2000+“

Sead Macić: Zaljubljenik u prirodu

Po okončanju finalne utrke na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u atletici, koje je održano u Dohi, počela je utrka u našoj Bosni i Hercegovini.&nbsp;Političari su htjeli da, tobože, nagrade ono što je postigao Amel Tuka i tu svakako nema ništa loše, jer je to najmanje što bi se moglo učiniti za njega.
Ipak, jesu li glavni motiv Tuka i njegovo srebro, posebno je pitanje. Prije bi se reklo da se uspjeh iz Dohe koristi kao prilika za poziranje na tuđi račun.
Onima koji nas u današnje vrijeme vode, lakše je dočekati neku medalju i pokazati kako su dobročinitelji nego graditi sistem, što im je, ustvari, posao.
A možda ne bi bilo loše da ti isti koji nagrađuju našim novcem, tokom ćaskanja sa zaslužnim sportistima, upravo njima kažu da ne rade ništa za budućnost. Da, recimo, u razgovoru s Tukom kažu kako nisu napravili sistem prema kojem bi on jednog dana imao sportsku penziju, za razliku od atletičara iz Srbije ili Hrvatske, da se dalje ne bi išlo.
Tuka je u toj priči kao etablirani sportista možda sada najmanje bitan, jer je on već na nivou kad može imati sponzorske ugovore, ali se najveća šteta nanosi mladima koji bi tek trebali doći. Jednostavno, niko ne razmišlja da je sport potentna izvozna grana i možda i najveća promocija jedne države.
Kao u mnogim drugim stvarima kod nas, sve se svodi na dnevnu politiku pa tako i fotografija s Nurkićem, Tukom ili Džumhurom. Koliko ulažemo, dobro je da ovi koji dijele budžetski novac, još imaju s kim pozirati.

Poziranje na tuđi račun

Skupština Saveza strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije poručila je još jednom Vladi FBiH kako je za rješavanje problema, a ne za njihovo guranje pod tepih. Upravni odbor na čijem je čelu Rifat Rijad Zaid, ima u narednim danima legitimitet da odabere metodu sindikalne borbe.&nbsp;Ovaj ljekar stavio se na čelo svojih kolega i hrabro korača da im riješi probleme.
Zaid je u svojim izjavama odmjeren i decidan. Insistira da Vlada FBiH napokon riješi višegodišnji problem i na taj način prekine mrcvarenje doktora medicine i stomatologije. Zbog toga i proteste najavljene ispred sjedišta Vlade FBiH, ne zove tim imenom, već apelom vlastodršcima da Prijedlog zakona o reprezentativnosti po skraćenom postupku pošalju u parlamentarnu proceduru.
Bez prijetnji, vođa sindikata traži da se u parlamentarnoj proceduri nađe Prijedlog zakona o reprezentativnosti, što je, uostalom, i obaveza izvršne vlasti. Svako ignoriranje takvih zahtjeva može proizvesti katastrofu u zdravstvenom sektoru.
Zaid proteste, odnosno apel 4.600 doktora medicine i stomatologije, ocjenjuje izvjesnim, a generalni štrajk bijelih mantila kao posljednju mjeru u slučaju da ignorantski odnos izvršne vlasti ostane model ponašanja.E. Sk.

Rifat Rijad Zaid: Hrabri sindikalista

Istrage koje je naređivao, trajale su kratko, a pojedini procesi, koje je svjesno požurivao, i optužnice, koje je preko noći podizao, još kraće.
No, u njegovom slučaju, na zadovoljenje pravde čeka se već skoro tri godine. Riječ je o Goranu Salihoviću, smijenjenom državnom tužiocu, koji je optužen za zloupotrebu položaja dok je bio na čelu Tužilaštva BiH.
Utvrđeno je da je na iće i piće potrošio na desetine hiljada maraka budžetskog novca, putovao po Parizu, raznim gradovima, trošio državni novac, zanemario tužilačke prioritete.
No, umjesto ubrzanog sudskog procesa, uskoro će se navršiti godina od podizanja optužnice protiv bivšeg prvog čovjeka Ttužilaštva BiH, a da mu suđenje nije ni počelo.
Ne možemo se oteti utisku da je na sceni traljavost pojedinaca iz sudske instance.
U državi u kojoj pojedini sudski procesi završavaju ekpresno, a istrage traju manje od mjecec, kad je u pitanju Salihović, sve je još na čekanju. Nije poznato kako stvari stoje, kada će i hoće li suđenje u ovoj godini uopće i početi i kada će Salihović sjesti na optuženičku klupu.
Indikativno je da je Salihović najprije suspendiran još prije tri godine, a godinu kasnije i pravosnažno smijenjen. Ali, istraga protiv njega trajala je godinu. Zbog navodne povrede, Salihoviću su tužioci išli čak i na noge u Tuzlu, a optužen je tek krajem 2018. godine.
I kada je optužnica ugledala svjetlost dana, Sud BiH je, zbog nepristrasnosti, spustio predmet na Općinski sud u Sarajevu. Isti sud u kojem je Salihović bio predsjednik godinama. No, tek tu nastaje trakavica. Općinski sud sjetio se tek nakon skoro četiri mjeseca da nije nadležan za ovaj predmet i sve spakovao nazad, a tek prije nekoliko dana predmet je opet poslao Kantonalnom sudu.
Apsurd ne može biti veći. Tako je u državi u kojoj se Salihović igrao sudbinama ljudi, pravda je u njegovom slučaju, ipak, na čekanju.

Salihović na čekanju

Dolazak bivšeg igrača Reala iz Madrida u bosanskohercegovački fudbal predstavlja samo po sebi događaj vrijedan pažnje. A to što je riječ o domaćoj ličnosti, samo daje dodatnu težinu ovom “transferu godine”, jer bi neki neupućeni stranac možda pomislio da dolazi u egzotičnu, idiličnu ligu, u kojoj nema previše stresa i rizika.
No, Elvir Baljić sigurno je svjestan svih zamki, naročito onih izvan terena, koje vrebaju u bh. fudbalu i tim više vrijedna je respekta njegova odluka da prihvati kormilo Tuzla Cityja. I ne samo da je Baljić sjeo na klupu tima s Tušnja nego je i najavio evropske ambicije ovog mladog premijerligaša.
Početak je bio uspješan, Tuzlaci su jučer u njegovom debiju sa sigurnih 3:0 savladali Zvijezdu 09 i ponovo preuzeli čelnu poziciju na tabeli...
Baljić je rođen 8. jula 1974. godine u Sarajevu. Karijeru je počeo u Željezničaru, nastavio u Sarajevu, da bi je potom gradio u inozemstvu, kao član turskih klubova (Bursaspor, Fenerbahče, Galatasaraj...) te već spomenutog španskog velikana, slavnih “Kraljeva” iz Madrida.
Nekadašnji bh. reprezentativac bio je kao trener angažiran u našoj selekciji, a radio je i u nekoliko klubova u Turskoj prije nego što je došao na Tušanj.

Elvir Baljić: "Kralj" se vratio u bh. fudbal

Prvo smo štampali novine. Onda smo krenuli vijesti stavljati na web-stranice. Nakon toga na mobitele.&nbsp;
Gdje ćemo završiti, ko to zna...&nbsp;
Ali ono što znamo, ili bismo barem trebali znati, jeste: informacija - tačna, jasna, ogoljena, precizna, objektivna - javno je dobro i mora biti lako dostupna svima. A da li je?&nbsp;
Čak i u vremenu kada svaki pojedinac, a ne samo novinar, ima način da je učini lako dostupnom. I u tom grmu leži zec zvani opća opasnost, ali odgovornost pojedinca u društvu i novinara (a među nama ima i onih koji se samo tako predstavljaju, to se jednostavno mora reći) i njihove javno izgovorene i napisane riječi, ipak, nije niti može biti ista.&nbsp;
Tenkovi u 
Tbilisiju i ’ubistvo’ Sakašvilija&nbsp;&nbsp;Gruzijska provladina TV stanica Imedi objavila je 2010. godine da su ruski tenkovi ušli u prijestonicu Tbilisi i da je predsjednik Mihael Sakašvili ubijen.&nbsp;
Na prvi pogled vijest djeluje važno, informativno i precizno. Ali ništa u životu ne mora biti onako kako nam se čini.
Koristeći arhivski materijal iz sukoba Rusije i Gruzije 2008. godine, gruzijska TV stanica je prikazala napredovanje ruskih tenkova. Vrlo neupadljivo najavila je prilog kao “imitaciju mogućih događaja” pa to mnogi gledaoci nisu ni primijetili. A nisu ni novinari, pa se vijest proširila mnogo dalje od Gruzije brzinom svjetlosti.&nbsp;
Od silnih poziva došlo je do kraha u mobilnim vezama. Vijest je izazvala opću paniku, a mnogi stanovnici Tbilisija istrčali su na ulice.&nbsp;
Medijska kuća se kasnije izvinila zbog panike koju je prilog izazvao, ističući da im je jedina namjera bila prikazati “kako bi izgledao najgori dan u historiji Gruzije”.&nbsp;
Kasno, šteta počinjena, i po građane i po novinarstvo. Ljudi uznemireni, isprepadani i istovremeno razočarani u one kojima su očito vjerovali. A najteže je vratiti jednom izgubljeno povjerenje konzumenta informacije.&nbsp;
Najava&nbsp;&nbsp;zemljotresa uz “preciznu satnicu”&nbsp;Ne treba nama gruzijski primjer, mi smo na teži način, na svojoj koži, ne tako davno, osjetili kako novinarsko pero može da ubija, razara i truje.&nbsp;
Na ovu priču podsjetili smo se jer se u Tbilisiju ovih dana održava godišnja konferencija Alijanse evropskih vijeća za štampu, na kojoj smo razgovarali o izazovima i nedaćama s kojima se susreću novinari i mediji, ali i podsjetili na opasnost lažnih vijesti po društvo i medije, također. Akcent je na ozbiljnim, važnim vijestima, iako problema ima u svim žanrovima.
Kolega iz Albanije Remzi Lani ispričao je kako je jedan tamošnji lokalni portal, nedavno, nakon prvog jakog zemljotresa, objavio da slijedi još jedan, uz “preciznu satnicu”. Naravno, brojni su Albanci u panici izveli porodice na ulice i tu proveli noć. Jer strah je ipak najjača emocija koja često nadvlada razum.
U takvim trenucima najbolje se vidi ko je ko na medijskom nebu. Oni koji odgovorno rade svoj posao, čuvajući obraz profesije i ispunjavajući svoju ulogu u društvu, samo tako će pomoći i građanima da razlikuju žito od kukolja, a sebi priskrbiti ozbiljnost, vjerodostojnost i dignitet na medijskoj sceni.&nbsp;
Jer zaista ne znamo koji su izazovi još pred nama.&nbsp;
Lažni video stvore uz pomoć umjetne inteligencije
Nedavno je njujorški univerzitet objavio analizu o oblicima i izvorima dezinformacija koje bi najviše mogle utjecati na američke predsjedničke izbore 2020. godine. Na prvom je mjestu deepfake video. Radi se o naizgled realističnim videozapisima stvorenim uz pomoć umjetne inteligencije, u kojima su stvarni ljudi prikazani kako govore ili rade stvari koje u stvarnosti nikada nisu.
O koliko se ozbiljnoj stvari radi, govori informacija da je Obavještajni odbor Predstavničkog doma Kongresa sazvao saslušanje o prijetnjama koje takvi videozapisi predstavljaju za nacionalnu sigurnost.
Imamo, dakle, lažne vijesti, lažne montirane fotografije i lažne montirane videomaterijale. Možda će, zapravo sasvim sigurno će, takvi sadržaji donijeti trenutnu čitanost, privući pažnju, napraviti pometnju.&nbsp;
Ali naša časna misija je istina. I svaki dan se trebamo podsjećati na to.&nbsp;

Ništa u životu ne mora biti onako kako nam se čini

Klik na strah i paniku

Odista su, a Muhamed se toga dobro sjeća, Banjalučani bili dobre volje, rado su primali goste, priređivali teferiče i ugošćavali nepoznate putnike i voljeli udoban život i druženje, a uz to i pjesmu i svirku, pa nije nikakvo čudo da je u Banjoj Luci nastao veliki broj naših sevdalinki, da su nastali prvi, i to privatni tamburaški orkestri i pjevačka društva, kao i da je Banja Luka bila poznata po vrsnim sevdalijama.&nbsp;&nbsp; Akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć 
Muhamed se sjeća da je u Banjoj Luci postojao običaj da svaka porodica koja je držala do svog ugleda priredi jednom godišnje teferič za rođake i komšije i da su se ti teferiči odigravali u Gornjem Šeheru, na Šehitlucima, na rijeci Vrbanji kod sela Vrbanja, na Adi ispod Rebrovca ili u Trapistima, a da je posebna poslastica bio cjelodnevni izlet i teferič u Ilidži u selu Slatina, gdje se odlazilo ranim jutrom u kočijama i ostajalo do noći, a vraćanje je dolazilo u obzir samo u vrijeme mraka. 
Isto tako, o sklonosti Banjalučana ka teferičima najbolje je govorila zona koja je zvana Pod orasima. 
Bila je to desna obala Vrbasa, od poznatog kupališta Halilovca do Rebrovca, koja je bila duga oko kilometar i po, a uz nju su bili zasađeni i u vrijeme Muhamedovog djetinjstva već izrasli razgranati orasi, ispod kojih su bile načinjene terase, na kojima su se smještali posjetioci željni hladovine, šuma rijeke i teferiča kraj izvora hladne vode zvanih Studenci, gosteći se uz janjetinu, banjalučke ćevape ili bosanski lonac ili cripulju, akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć.
Onaj ko je želio da teferiči i da pozove na teferič goste, nije morao ništa da se bakće oko toga, dovoljno je bilo da svrati kod poznatih banjalučkih mesara Bešira ili Edhema Jelaće ili Fadila Bojića i da kaže da okuplja društvo, koliki će biti broj zvanica i šta želi za mezu, te koje svirače i pjevače želi uz goste, a za sve to su se brinuli ti ljudi.
Dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića u Rusiji&nbsp;
Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život. Takav život i ponašanje je bilo onaj osnov na kojem se gradila svijest da se svijet i život razumijevaju kao povezanost i uska međusobna saradnja i u dobru i u zlu i odgovornost svih ljudi za dobro svih i da je u životu važno društvo, međusobno povjerenje i zajednički način života i u veselju i u teškim momentima.&nbsp;&nbsp;

Mnogi njegovi preci bili su u ropstvu Mletaka – najpoznatiji je slučaj Jusuf-Alajbega, koji je kao mletački zarobljenik bio interniran sedam godina u Veroni i Padovi u dvorcu porodice grofova Morozzini, a drugi slučaj, koji je imao posljedice po opći položaj porodice, bilo je dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića iz Glamoča u Rusiji. 
To ropstvo je trajalo šest godina, dok je treći slučaj bilo zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke (Ahmet – Ahmo, Mustafa – Mujo i Derviš – Deda), koji su bili zarobljeni na ruskom frontu u toku poznate Brusilovljeve ofanzive 1916. godine, i u zarobljeništvu su proveli osam godina. 
Epopeja zatočenika završena u logoru Tunjice 
Iz zarobljeništva su se vratili tek 1924. godine. Oni su se pojavili kad su njihovi rođaci mislili da su definitivno nestali, kao da su došli sa drugog svijeta, a stigli su iz Sibira, gdje su bili u logorima i radili na imanjima, a postrevolucionarna zbrka i odsustvo bilo kakve vlasti primoralo ih je da obiđu cijelu zemaljsku kuglu da bi se vratili u Bosnu.
To su mogli učiniti samo idući prema istoku, zalazeći sve dublje u prostor Azije i preko Mandžurije su dospjeli u Japan, odakle su preko Amerike dospjeli u Evropu i u svoje rodno mjesto Rastoku kod Ključa. 
Jedan od Filipovića, Muhamedov bliski rođak Bećir Filipović, sin Huseinbega, amidžića Muhamedovog oca, došao je na stranice svih svjetskih listova i o njemu je snimljen film, jer je bio zatvorenik ustaškog logora, zatim njemačkog logora Dahau i logora Goli Otok u Jugoslaviji, da bi svoju epopeju zatočenika završio u Karadžićevom logoru Tunjice kod Banje Luke.

Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život

Jusuf-Alajbeg kao mletački zarobljenik bio sedam godina u Veroni i Padovi

Američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) trenutno se nalazi na evropskoj turneji, u okviru koje je prvo posjetio Italiju, a jučer se susreo sa zvaničnicima Crne Gore.&nbsp;&nbsp; Nakon susreta sa crnogorskim državnim vrhom, „treći čovjek Amerike“, kako ga često novinari u SAD nazivaju, ovoj zemlji, ali i cijelom regionu dao je snažnu podršku u reformama koje čine, ali i borbi protiv korupcije i kriminala. 
Otvoreno je kazao da Sjedinjene Države nisu i neće otići sa Balkana, što dokazuje i činjenica da se u Evropu uputio uprkos istrazi u vezi s opozivom američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump).
Pompeovom posjetom regiji, potvrđena je zainteresiranost američke politike za zapadni Balkan, koja je nedostajala svima u regiji.&nbsp;

Američki državni sekretar dao snažnu podršku reformama u regionu

Majk Pompeo: Balkan nije zaboravljen

Volonteri s glavne tuzlanske autobuske stanice, koji se nadljudskim naporima već 17 mjeseci bore s migrantskom krizom, javljaju kako su poslije posljednjih snimaka očaja sa hladnog asfalta, pojedinci iz organizacija koje su se u međuvremenu proglašavale nenadležnim, napokon skinuli paučinu sa očiju i došli vidjeti u kakvom su stanju ljudi koji stižu iz raznih dijelova svijeta.&nbsp; Nenadležnost institucija je pravdana nemuštim obrazloženjima kako među grupama migranata ima i onih koji su skloni vršenju krivičnih djela. No, da li se pogled smio skrivati od djevojčica i dječaka, koji su promrzli, izgladnjeli i bolesni stizali do autobuske stanice u Tuzli, glavnog raskršća njihovih životnih puteva. 
Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvave '92., okrenula glavu od 200 ljudi s mentalnim problemima koji su iz Jakeša kod Modriče protjerani u Tuzlu. Za samo jedan dan pronađen je smještaj za ugroženu skupinu ljudi, koji su kraj agresije dočekali u bolnici Kreka? 
Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvavih ratnih godina okrenula glavu od Podrinjaca i drugih nevoljnika koji su svakodnevno preko prvih borbenih linija protjerivani ili u konvojima UNHCR-a dovoženi pred sportske dvorane i škole? 
Bez obzira da li se radi o ekonomskim migracijama ili bijegu iz ratnih zona ili područja u kojim će tek buknuti ratni užas, paučina s očiju u Tuzli, ali i svim drugim bosanskohercegovačkim gradovima, mora biti skinuta. 
Jer migranti, bili ovakvi ili onakvi, su prije svega ljudska bića kojim treba pomoć. Zbog toga pred zimu, pred prvi snijeg koji se prognozira sredinom novembra, migrantima, ma kako se zvali i odakle god dolazili, treba omogućiti adekvatne uvjete u njihovom pohodu ka krajnjem odredištu. 
Naša država i gradovi su samo tranzitne rute nevoljnika ka zapadu i zbog toga mi koji znamo šta je glad i neimaština, fašizam i ksenofobija ne smijemo biti nepravedni i neljudi.

Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvavih ratnih godina okrenula glavu od Podrinjaca i drugih nevoljnika

Paučina na očima

Na današnji dan prije devet godina pucanj iz vatrenog oružja i ubistvo Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo, zauvijek su obilježili Široki Brijeg u negativnom sportkom kontekstu.&nbsp;&nbsp;Kada lično razgovarate s tamošnjim žiteljima, ili kada treba pomoći recimo FK Željezničar da napravi istočnu tribinu, širokobriježani privatno i širokobriježani iz vrha nogometnog kluba su za svaku pohvalu. Pomoći će, divni su prijatelji, na ranu priviti.
Jel' igraju sa sarajevskim klubovima rasplamsa se buktinja najnižih strasti, nacionalističkog, šovinističkog i fašističkog orgijanja, pale se baklje i flašama gađaju igrači protivničkog tima, a po običaju sigurnosni uvjeti za odigravanje utakmice su ili nepostojeći ili na mizernom nivou. 
Ovaj što ovo piše mogao je 2003. glavom zaplatiti zbog ležernog dočeka 3.000 gostujućih navijača. Tada utakmicu posljednjeg kola između Širokog i Željezničara osiguravala je šačica redara, tek kasnije im se pridružio buljuk nazovi specijalaca s kojim se šprdao ko je htio. Tada je pukim slučajem izbjegnut najgori scenario, niko nije zaginuo, ali šest godina kasnije jeste.
I, jesmo li se opametili? Izvukli pouke, koje je naravoučenije? Šta je napravljeno za devet godina pa smo i u 2019. svjedoci lakrdija čije su konture skoro identične onima iz 2003. ili 2009. 
Ništa, nacionalizam nije ništa manji i najbolje se ispolji na tribinama. NSBiH ne uvodi u opticaj drakonske mjere kažnjavanja normalne svugdje u svijetu, čak i kada su u pitanju najbanalniji transparenti, kamoli pogromaško orgijanje.&nbsp;Za to vrijeme, u parlamentu se nastoji pokrenuti priča o „aprilskom paketu“, rijetkosti oko koje su svi bili saglasni – 2006! 
Optimisti se, međutim, možda ne trebaju brinuti: Kakvim tempom napredujemo unazad, za nekoliko godina eto nam i koncerta proslavljenog U2 u Sarajevu.

Devet godina nakon ubistva navijača nacionalististiške i šovinističke poruke iz Širokog Brijega ne govore ni o čemu koliko o dubokom glibu i nespremnošću da se bilo šta poduzme

Nesmanjena žestina napredovanja unazad

Bh. glumici Jasni Diklić preksinoć je u okviru Festivala MESS uručeno je priznanje Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra. To je jedno od najviših festivalskih priznanja koje dodjeljuje Direkcija. 
U obrazloženju Direkcije između ostalog stoji da Diklić je ovo priznanje zaslužila zbog&nbsp;iznimne posvećenosti teatarskoj umjetnosti i uloga koje je ostvarila u svojoj bogatoj višedecenijskoj karijeri, a posebno u vrijeme teatra pod opsadom.
Svoje bogato glumačko znanje jasna nesebično prenosi maldima, a vrhunac njene posvećemosti mladima je "Juventafesta", internacionalnog festivala srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva.
Diklić je sarađivala s brojnim istaknutim rediteljia kao što su Slobodan Unkovski, Petar Večer, Vladimir Milčin , Dubravko Bibanović, Gradimir Gojer, Dino Mustafić, Aleš Kurt...
&nbsp;Među najzapaženijim rolama koje je igrala sigurno su i one u filmovima „Savršeni krug“ Ademira Kenovića, „Dobro uštimani mrtvaci“ Benjamina Filipovića, „Gori vatra“ Pjera Žalice, „Remake“ Dine Mustafića...
Diklić je rođena je 8. marta u Sarajevu. Godine 1976. diplomirala je na odsjeku za scenske umjetnosti Filozofskog fakulteta&nbsp;Univerziteta u Sarajevu. Prvu pozorišnu ulogu odigrala je u&nbsp;Banjoj Luci&nbsp;1969., a od 1972. igra u sarajevskom&nbsp;Kamernom teatru 55.

Glumica dobila Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra

Jasna Diklić: Nagrada u pravim rukama

Nema tome dugo, ili što bi neki sada pametni pisali, a posebno u kamere izgovarali dugi niz, jal godina, dana, mjeseci, kažem ja supruzi, šta je ovo, zima dolazi, a niko ne prijeti zavrtanjem ventila...&nbsp; Kad ono, k'o da sam vidovit, glavni naslovi po novinama, udarne vijesti na televizijama, neće biti plina. Sutradan ispravka krivih navoda, plina će biti, ventilima niko neće prilaziti, ide akcija STOP zavrtanju ventila. 
I primirilo se koji dan, nigdje plina u medijima, kad ono nestade ga, šta sada, pa onda se vrati. Hajmo opet sastanak...
A i budali je jasno da se sve vrti oko para, nekakvih dugova koji se stalno vuku. I hajde budi pametan. Šta sada, opet će narod krenut da kupuje ćumur i drva...
Kao i sve drugo kod nas, red para, red politike...
A što narod već hvata panika, šta će biti s plinom, hoće li struja poskupiti, odmah se to održava na drva, ćumur... Ali, koga je briga za narod?

Plina ima, pa ga nema, zavrni, pa odvrni i tako u nedogled. A zima kuca na vrata, narod hvata panika...

Igre bez granica s plinom

Da se rad i marljivost isplate dokaz je i životna priča hrabre Dženane Brkić-Isaković iz Busovače.&nbsp;Iako slijepa, to joj nije smetalo da bude među najboljim studentima svoje generacije na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) s prosjekom iznad 9,6.&nbsp;&nbsp; Diplomirala je engleski jezik i književnost, a tokom studija susretala se s mnoštvom barijera, literaturu je morala prilagođavati Brajevom pismu...
Uprkos svemu, uspjela je u svom naumu i završila fakultet. Još čeka na posao profesorice engleskog jezika, ali ne gubi nadu. Za to vrijeme daje kurseve engleskog jezika i radi masaže za žene kako bi zaradila za život. 
Ova 25-godišnjakinja ruši sve predrasude o osobama s invaliditetom i dokazuje da se sve može kad se hoće. Svojom voljom i radom postala je uspješan i uzoran član društva.

Iako slijepa, diplomirala engleski jezik s prosjekom iznad 9,6

Dženana Brkić-Isaković: Profesorica za deset

Sud za ljudska prava u Strazburu donio je odluku da pravoslavna crkva sagrađena u dvorištu nane Fate Orlović u Konjević Polju mora biti uklonjena u naredna tri mjeseca.&nbsp; &nbsp; Fata Orlović, s pravom je nazvana bosanskom heroinom. Iako stara i bolesna, punih 20 godina nije odustajala u borbi za pravdu, odnosno pravo da joj se vrati oteto imanje. 
U jednoj od svojih izjava izrečenih još 2008.godine nana Fata je podvukla da ona, ipak, „ najviše vjeruje u sudove“ da je „ pravdu teško dočekati, ali će nje biti“, nikad ne gubeći nadu da će neki od sudova presuditi u njenu korist. I presudio je. 
Presuda Suda za ljudska prava u Strazburu, nagovještaj je da je sudska pravda, u koju nana Fata nikad nije gubila nadu, napokon stigla. No, da li će pravda u praktičnom smislu biti zadovoljena ostaje da sačekamo. I da strepimo. 
Mnoge su do sada sudske bitke nana Fata i advokati koji su je zastupali u predmetu povrata njene imovine na kojoj je SPC izgradila crkvu, dobili, kako na njihovu, tako i na radost cijele pravdoljubive BiH. Iz dispozitiva većine sudskih rješenja, koje su u godinama iza nas donosili sudovi raznih nivoa, posebno oni u RS-u, redovno se čitalo da zemljište na kome je sagrađena crkva u Konjević Polju, pripada „tužiocu Fati Orlović“, ali osim pismenog otpravka presuda koje bi stigle na njenu adresu, do danas, nije bilo njihovog izvršenja. Zna se i zašto!
Politička bahatost i sila pojedinih zvaničnika RS-a godinama je sokolila zloglasnog episkopa Vasilija Kačavendu da ono što su zajednički oteli od Bošnjaka i prisvoje. Nakon toga, spremnost pojedinih sveštenika da se pronađe rješenje za izmještanje crkve sa Orlovića imanja, redovno bi ostajalo mrtvo slovo na papiru, pa i onom opečaćenom pečatima nadležnih sudova. 
Presuda Suda za ljudska prava u Strazburu u korist Fate Orlović je konačna i obavezujuća. Za nadati se da će oni koji su presude domaćih sudova do sada ignorisali, jučerašnju presudu najveće evropske sudske instance za ljudska prava, morati poštovati. Ustvari, izvršiti!

Dijana Jelić: Poduzetna poduzetnica

"Hidrogradnja", kruh i kolači

Sead Macić: Zaljubljenik u prirodu

Poziranje na tuđi račun

Rifat Rijad Zaid: Hrabri sindikalista

Salihović na čekanju

Elvir Baljić: "Kralj" se vratio u bh. fudbal

Klik na strah i paniku

Jusuf-Alajbeg kao mletački zarobljenik bio sedam godina u Veroni i Padovi

Majk Pompeo: Balkan nije zaboravljen

Paučina na očima

Nesmanjena žestina napredovanja unazad

Jasna Diklić: Nagrada u pravim rukama

Igre bez granica s plinom

Dženana Brkić-Isaković: Profesorica za deset

Pravda za Fatu Orlović

Kolumne

Dijana Jelić: Poduzetna poduzetnica

"Hidrogradnja", kruh i kolači

Sead Macić: Zaljubljenik u prirodu

Poziranje na tuđi račun

Rifat Rijad Zaid: Hrabri sindikalista

Salihović na čekanju

Elvir Baljić: "Kralj" se vratio u bh. fudbal

Klik na strah i paniku

Jusuf-Alajbeg kao mletački zarobljenik bio sedam godina u Veroni i Padovi

Majk Pompeo: Balkan nije zaboravljen

Paučina na očima

Nesmanjena žestina napredovanja unazad

Jasna Diklić: Nagrada u pravim rukama

Igre bez granica s plinom

Dženana Brkić-Isaković: Profesorica za deset

Pravda za Fatu Orlović