Jest' nekad težak, uh, kad uzme bank, niko nema pravo glasa, uz ono „ma, šta ti znaš ja bio tu kad je bilo!“ i u tom stilu. Kad na voli nekog, baš ne voli, a kad voli krvi bi dao.&nbsp;&nbsp; Nedim Tabaković Čuka je u životu svašta prošao, vidio svijeta, trenirao u FK Sarajevo, u mlađim kategorijama, pa skromno kaže da je bio veći talenat od Paje Pašića... Major ostao u svom gradu i kad je bilo najteže... Čuven i po proslavama 1. maja, što se nije prekidalo ni u godinama opsade, prkosilo se i na taj način... 
Izborio se uz pomoć nekoliko prijatelja i da se kultno okupljalište stare raje kafana „Šetalište“ vrati toj raji.
A povod za ličnost je što već 18. put organizira sjećanje u „Šetalištu“ na legendu Sarajeva Dacu Džamonju.
I zato, da ga nema trebalo bi ga izmislit'! Kakav je takav je, mijenjati se neće. Nema šanse! A i što bi?

O ove godine, po 18. put, organizator sjećanja na Dacu Džamonju

Tabaković: Da ga nema trebalo bi ga izmisliti

Nedim Tabaković Čuka: Čuvar gradskih vrijednosti

Nakon višemjesečnog truda Nela Hasić, direktorica „Think Pink – Zajedno smo jedno“ uspjela je okupiti na ulicama Sarajeva 9.000 građana iz 70 bh. gradova koji su udruženim snagama slavili život.
Uspjela je okupiti toliko pozitivne energije, nade, humanosti i ponosa na jednom mjestu. Mladi, stari, djeca, javne ličnosti, svi, ali ama baš svi su šetali i trčali kako bi pružili podršku oboljelim od raka i ukazali na prevencije. Veliki broj neprospavanih noći, mukotrpni i dugotrajni rad glavne organizatorice Nele je krunisan u nedelju, kada je više od 100 autobusa došlo iz različitih gradova.
Ne znamo koliko ima tačno oboljelih žena od karcinoma dojke u našoj zemlji, ali je jasno da od ove bolesti veliki broj žena gubi bitku za život. Nela se svakodnevno susreća sa prijateljicama koje vode ovu bitku sa životom, sa njima prolazi kroz ovu borbu, bori se za sve njih, bori se pogrešnim sistemom naše države. Uspjela je u onome što mnogima nije pošlo rukom.
Nela Hasić, ponosna je supruga i majka dvoje djece. Prije 11 godina se, uprkos mnogim preprekama, odlučila ući u organizaciju “Race for the cure”, događaja koji je danas postao jedan od prepoznatljivijih brendova u Bosni i Hercegovini.

Svi su šetali i trčali kako bi pružili podršku oboljelim od raka i ukazali na prevencije

Nela Hasić: Ujedinila 9.000 građana

Ne može se iz ove naše perspektive nikako ući u kožu prosječnog Amerikanca koji prati sport, niti Rusa, Francuza ili neke druge sportske nacije. Ne može se vjerovatno shvatiti pristup ni naših komšija koji često osjete slast velikih sportskih uspjeha, jer može im se, navikli su na pobjede.&nbsp; Bosnu i Hercegovinu, sami znamo zvati zemljom sportskih talenata, ali iz različitih razloga kada se sve sabere i oduzme skromno to izgleda na vrhunskom nivou. Rijetki su istinski sportski uspjesi, a eto, konačno, posrećilo nam se.
Amel Tuka će večeras trčati finale Svjetkog prvenstva na 800 metara, a nema sumnje da će na početku pomenuti, još teže shvatiti nas, našu euforiju i radost kada se ukaže neko ko će i nam podići ego, ko će nas nahraniti ponosom. 
Vala ovog puta nema kočnica, može nam se, konačno smo došli na svoje, zahvaljujući Amelu Tuki. Slobodno se kladite šta će prvo učiniti kada prođe kroz cilj i kada bude imao susret s kamerom, jer u ruci će držati grb BiH, iako je prije mnogih imao priliku nastupiti pod nekom drugom zastavom.
Večeras mi nismo egzotična sportska zemlja, a to nam se tako rijetko događa. Naš čovjek stoji ravnopravno sa najvećima i gotovo da ne razumijemo kakav je on uspjeh postigao. I prije će biti da se mnogi na startnoj crti boje njega, nego on njih.
Da se razumijemo, nema garancije da će Tuka u Dohi doći do medalje. Bilo bi to sjajno dostignuće, ali ako i ne dođe do odličja tom momku još jednom treba skinuti kapu, jer mi definitivno takvih više nemamo.

Večeras naš čovjek stoji ravnopravno sa najvećima i gotovo da nam je teško razumjeti kakav je uspjeh postigao

Može nam se

Dvojica osumnjičenih za napad na redakciju i uredništvo portala „Radiosarajevo.ba“ uhapšeni su prekjučer brzom intervencijom policije i jučer predati na dalje postupanje nadležnom Kantonalnom tužilaštvu. Policija je odradila svoj posao i čestitamo im na tome. No, šta dalje?! Napadači, javno kvalificirani kao „osumnjičeni“ ustvari su lokalne kabadahije, koji se, vidljivo, ne boje ni Boga ni zakona. A zakona pogotovo, jer da ga se boje, oni i mnogi slični njima koji hodaju ovom zemljom, prijete, uznemiravaju, napadaju kako <a href="https://avaz.ba/tag/8287/novinari">novinare</a>, tako i druge njene građane odavno bi bili smješteni iza rešetaka. 
Novinare je, naravno, najlakše napasti. Njih odavno ne štiti istina koju prenose u svojim medijima, a o državi i njenim zakonima da i ne govorimo. Tek kad neko od novinara bude fizički napadnut, a pokrovitelji napadača to ne mognu zataškati, onda se pojave „pravdoljubibi“ i svojim televizijskim izjavama stanu, bajagi, u njihovu zaštitu. Do sljedećeg napada istih ili drugih napadača. 
Novinarska udruženja, osim osuđujućih izjava i izdatih saopćenja, nemaju mehanizme niti moć da od prijetnji i napada zaštite novinare. Mogu danima vrištati s TV ekrana, prozivati političara, njegovpg tjelohranitelja, ili poznatog gradskog kabadahiju koji nogom išuta novinara sa pres konferencije, u po bijela dana ga presretne na ulici, pred džamijom, upadne mu u redakciju i pesnicama mu izmjeni lični opis jer je „dirao premjera“, ali, većina takvih, svjedoci smo, ostaje bez zaslužene kazne. Čekamo ishod „slučaja „Radiosarajevo.ba“.
Javnost Bosne i Hercegovine, posebno kolege novinari, zbog upada huligana u redakciju sarajevkskog portala zdušno su digli svoj glas, što je jedino i bilo u njihovoj moći. Policija je, također, odradila svoj dio posla. Na potezu su tužioci i sudije, ustvari zakoni na koje se u svom radu pozivaju, a koji, da se ne lažemo, kad su u pitanju prijetnje i napadi na novinare (o drugim građanima da i ne govorimo), odavno nisu nikakva zaštita. Vrijeme je da se mjenjaju zakoni, ili oni koji ih donose.

Vrijeme je da se mijenjaju zakoni ili oni koji ih donose

Novinari na vjetrometini

Zavisi samo da li Roma igra subotom ili nedjeljom svoju prvenstvenu utakmicu. Dan poslije najčešće je ova rubrika rezervirana za provjereno ime, najboljeg bh. ambasadora – <a href="https://avaz.ba/tag/272/edin-dzeko">Edina Džeku</a>.&nbsp;Fudbaleri Rome jučer su u Seriji A gostovati Lečeu, a to je bila idealna prilika da Džeko "obilježi" još jedan grad u Italiji.

Bh. reprezentativac je naime dojučer postizao golove u 16 različitih gradova, a budući da je domaćin igrao Seriju B, Džeko ranije nije imao priliku istrčati na teren travnjaka Via del Mare. Jučer je istrčao i donio Romi pobjedu.

„Dijamantu“ je jučerašnji gol glavom 4. ove sezone u Seriji A, a ukupno je zabio 66 pogodaka u prvenstvu Italije.&nbsp;

Trenutno se nalazi na diobi drugog mjesta na listi strijelaca, dok Roma zauzima petu poziciju sa 11 osvojenih bodova nakon šest odigranih utakmica.

Postigao gol i Lečeu

Edin Džeko: Osvojio 17. grad u Italiji

Kad se u utorak u Centru za obuku u Zalužanima kod Banje Luke svečano postrojila jedinica <a href="https://avaz.ba/tag/70322/zandarmerija">Žandarmerije</a>&nbsp;Republike Srpske, formirana „radi unapređenja sigurnosti Srpske, njezinih građana i imovine“, pažljivom oku nije promakla činjenica da su <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Dodikovi</a>&nbsp;žandari niko drugi do policijski redovi preodjeveni u malo otmjenije uniforme. Valjda da bi narodu izgledali otmjenije, a i “državotvornije”.

Prvo što se primijeti jeste „najelitnija oprema po NATO standardima“. Polovina Dodikovih žandara u ruci drži „kalašnjikove“, a ostali pokoji “hekler”. Elitne specijalne jedinice u Evropi i svijetu, ali i u Federaciji i njenim kantonima, nose najsavremenije duge cijevi M4 s optičkim i laserskim nišanima te ostalim čudesima.
Kad se spusti pogled, prizor je još tužniji. Na nogama kineske čizme. Ali su tu barem jednoobrazni, kad nisu s naoružanjem. Za elitnu jedinicu nije dovoljno promijeniti boju u beretkama i prišiti novi amblem.
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik kazao je da je zbog formiranja “elitne žandarmerijeske jedinice” dobio pohvale, jer, navodno, takva jedinica donosi sigurnost građanima Republike Srpske. Od koga su građani RS nesigurni, to nije obrazložio.

Svakoj državi trebaju elitne policijske snage. Ali, RS nije država, već entitet u kojem su državnim Ustavom nadležnosti jasno ograničene. To hoće li entitetski čelnici glumiti šefove države koja to nije i svoje policajce oblačiti u uniforme raznih boja i šara, stvar je dubine entitetskog džepa, ali i širine prostora po kojem će žandari smjeti hodati.&nbsp;
Jedini put države Bosne i Hercegovine jeste put prema euroatlantskim integracijama i NATO-u, put prema univerzalnim civilizacijskim i demokratskim vrijednostima, od kojeg niko ne smije niti će moći odustati.

<h2>Genijalci u namaštavanju i nebulozama</h2>

Dva dana poslije „Žandara iz Sen Tropea“, nasmijao bi se i legendarni inspektor Krišo, kojeg je u francuskoj komediji utjelovio genijalni Luj de Fines (Louis de Funes), postrojavanjem i smotrom Bataljonske grupe lake pješadije (INF-L-BNG) Oružanih snaga BiH u kasarni „Mika Bosnić“, u Centru za borbenu obuku na Manjači pored Banje Luke, počeo je u četvrtak prvi od četiri nivoa sistema ocjenjivanja.
Za proces ocjenjivanja zaduženi su certificirani ocjenjivači iz OSBiH i partnerskih zemalja, uz nadzor NATO-ovog tima za kontrolu.

Dakle, <a href="https://avaz.ba/tag/3614/oruzane-snage-bih">Oružane snage BiH</a> jedina su legitimna oružana sila države BiH, šta god ko namaštavao i pričao.&nbsp;A mi smo genijalci u namaštavanju i negiranju onoga što se ne može i besmisleno je negirati, insistiranju na nečemu što se ne može promijeniti i proturanju nebuloznih, ali često i opasnih ideja.&nbsp; 
Igramo se državom, ljudskim pravima, vojskom, policijom, rudarima, školarcima, umjetnicima, borcima...
Ali, cvrc Milojka. NATO je na Manjači. Snage NATO-a već su dugo prisutne u Bosni i Hercegovini. I BiH će postati članica NATO-a. Zdravo, đaci.

Za elitnu jedinicu nije dovoljno promijeniti boju u beretkama i prišiti novi amblem

Puls sedmice: Žandari iz Sen Tropea

Još od ranog proljeća glavna cesta u Bileći je raskopana. Riječ je o više stotina metara ceste koja je dijelom i regionalni put. Stoji tako raskopana cesta mjesecima, ništa se ne dešava, ali, što je najgore, ne bih rekao da se iko zbog toga sekira.
Ljudi životare u prašini već desetak mjeseci, i ko zna koliko će još, kao da je to nešto najnormalnije i kao da ne znaju da je potrebno, uvrh glave, sedam dana da se ti radovi završe.

<h2>Desetine godina ljudi glasaju za jedne te iste</h2>

I zašto bi se taj neki, ko god da je on, načelnik opštine Bileća sekirao oko te raskopane ceste, zašto bi žurio da je asfaltira, kada je gotovo pa siguran da će ga <a href="https://avaz.ba/tag/40330/glasaci">birači</a>&nbsp;i naredne izbore instalirati na istu poziciju. 
Ta neka vrsta izborne tupavosti je fenomen naših ljudi. Uopšte ne kontam koji motivi njih vode kada izađu na izbore.
Digli se građani opštine Centar u Sarajevu protiv izgradnje zgrade u parku Hastahana. 
Mislite li da će zbog toga predvodnik neimara za betoniranje parka, načelnik Ajnadžić, izgubiti naredne izbore? Ne budite smiješni.
U Republici Srpskoj prosječna penzija je 366 maraka. Prosječna plata je 912 maraka. Dakle, standard loš, jedan od najgorih, ako ne i najgori, u Evropi, ali ipak desetine godina ljudi glasaju za jedne te iste političare.
U bošnjačkom i hrvatskom glasačko-konstitutivnom tijelu ista vrsta stupidne inertnosti.
Ne postaje se u Federaciji direktoricom Kliničkog centra zato što ste imali visoke ocjene na fakultetu i zato što ste imali značajnu karijeru, direktoricom se postaje ako dijelite šlifer sa predsjednikom SDA 
I zalud, taj predsjednik neće zbog toga biti kažnjen kao što bi bio kažnjen u normalnoj demokratiji, jok, Bakir će biti nagrađen novim glasovima.
U Mostaru se ljetos izašlo na ulice, blokirala se magistrala, prozivalo se Dragana Čovića zbog propasti “Aluminija”. Ali, ko god misli da će to i za bogdu smanjiti njegov uspjeh na narednim izborima, taj ne poznaje čehru našeg čovjeka. Biće Čović opet jak, jači nego ikad, neće ga ni tenuti “Aluminij”.
Premijer Republike Srpske, onaj bljedunjavi Radovan Višković, pravda poskupljenje struje tako što će, kako kaže, „struja poskupjeti samo za one koji je korste za luksuz, na primjer za grijanje privatnih bazena“. Bože i pomozi, ponadao bi se svaki i umjereni ljevičar, nije to ni tako antisocijalan potez.
Međutim, kvaka 22 krije se u tome što se u toj odluci luksuzom smatra potrošnja više od 500 kilovata, što je, realno, nedovoljno da se zimi, u toploj Hercegovini, zagrije manja garsonijera. O kakvim on bazenima lupa?
Nema veze, biće Višković opet premijer, znaće njega nagraditi i stranka i glasači.

<h2>Nema tu logike, ili je ja ne mogu dokučiti</h2>

U Federaciji vlast koja nije napravila niti metar autoputa konstantno dobija izbore, a ljevičarska Vlada Nermina Nikšića, koja je za dvije godine napravila 65 kilometara, kažnjena je gubitkom vlasti. Pa ti vidi isplati li se raditi.
Nema tu neke logike, ili je ja ne mogu dokučiti.
Dok svi naši konstitutivni glasači ne utuve da su izbori represivno sredstvo za šamaranje političara, a ne puko prebrojavanje grla u nacionalnim torovima, nikad nećemo u sreću. 
Političari trebaju, moraju da se boje naroda, a ne narod njih, kako je kod nas slučaj. Tu ima logike.

Dok ne utuve da su izbori represivno sredstvo za šamaranje političara,  nećemo u sreću

Gluposti konstitutivnog glasača

<a href="https://avaz.ba/tag/514/banja-luka">Banja Luka</a> je imala veoma povoljan geografski položaj, četiri rijeke, od kojih je <a href="https://avaz.ba/tag/4068/vrbas">Vrbas</a> bio velika, Vrbanja srednja, a Crkvina i Suturlija male rijeke, tako da su svojim hidrokapacitetom i uvjetima upotrebe njihove vode pružale raznovrsne mogućnosti za stanovnike grada.
Osim navedenih rijeka, Banja Luka je imala i posebni resort zvan banje ili ilidže, gdje su se na malom prostoru nalazili brojni i, što je veoma važno, različiti termalni izvori sa tri vrste voda. Voda s ovih izvora se sakupljala u naročitim bazenima izgrađenim pod svodovima kupola iz kojih je otjecala, tako da se sama čistila.

Takvih je banja bilo tri na broju, a zvale su se Hadžijin, Ebin i Šeranića haus, dok su dvije banje, jedna po imenu Šugavica i druga Direklija, imale vode koje su bile ljekovite. Šugavica je imala hladnu vodu ljekovitu za kožu, a Direklija veoma toplu vodu koja je pomagala kod teških reumatičnih stanja.
Cijeli taj kvart je bio veoma lijep i predstavljao je urbanu cjelinu u Gornjem Šeheru. Nažalost, srpska agresija i primitivizam uništili su ovaj raritet i historijsku vrijednost koja je krasila grad na Vrbasu i kompletirala spektar voda koje su u njemu izvirale ili kroz njega tekle.
Kao urbana tvorevina Banja Luka je građena savršeno i imala je odlične i uz to raznovrsne pozicije za gradnju više vrsta naselja, kako na brdašcima tako i u ravnicama, kako uz rijeke i potoke tako i u kompaktnim prostorima. Bila je bogata izvorima za život.
Imala je veoma povoljne komunikacije sa zapadom i istokom nekadašnje države, a okolina, posebno Lijevče polje, bila je bogata svim vrstama poljoprivredne proizvodnje, što je omogućavalo veoma povoljne uvjete za život.

<h2>Orijentalna smicalica: Čija je baklava bolja </h2>

Banjalučani su bili poznati po svojoj dobroj naravi i po dobrom i ugodnom životu. O tome kako su živjeli i kakva im je bila životna filozofija govori veoma plastično anegdota koju je u svom putopisu ostavio poznati osmanski putopisac Evlija Čelebi.&nbsp;Upoređujući Banjalučane i Sarajlije, Evlija kaže kako među stanovnicima ta dva tada najvažnija grada u Bosni postoji spor, jer da Sarajlije, koje su ljubomorne na Banjalučane jer je sjedište Ejaleta Ferhat-paša smjestio u Banjoj Luci, optužuju Banjalučane kako žive raspusno i sve dadoše na jelo i piće.
Nasuprot tome, Banjalučani govore kako su Sarajlije škrte i kako kroz džam (staklo) umaču sir. Rekavši kako on ne želi da bude arbitar u tom sporu, ipak je konstatirao da može potvrditi da su Sarajlije odista štedljive i da o tome govori činjenica da ne žele pozvati zidare iz Dalmacije da im ozidaju magaze od kamena, nego svoje momke šalju u obližnje šume gdje sijeku japiju, pa im skoro svake godine čaršija izgori, jer se zapali od žeravice koju su uobičajili ostavljati na mangalama da bi ujutro mogli odmah i lahko potpaliti vatru i proizvesti novu žeravicu kako bi grijali dućane.
Evlija je tome dodao jednu tipičnu orijentalnu smicalicu, tj. govoreći kako neće da presuđuje u tom sporu, on je, kazavši kako mora priznati da je najbolju baklavu pojeo u Banjoj Luci, ustvari jasno presudio o tome ko je škrt, a ko je džomet, tj. ko ne žali da dobro počasti gosta.
Odista su, a Muhamed se toga dobro sjeća, Banjalučani bili dobre volje, rado su primali goste, priređivali teferiče i ugošćavali nepoznate putnike i voljeli udoban život i druženje, a uz to i pjesmu i svirku, pa nije nikakvo čudo da je u Banjoj Luci nastao veliki broj naših sevdalinki, da su nastali prvi, i to privatni tamburaški orkestri i pjevačka društva, kao i da je Banja Luka bila poznata po vrsnim sevdalijama.

Muhamed se sjeća da je u Banjoj Luci postojao običaj da svaka porodica koja je držala do svog ugleda priredi jednom godišnje teferič za rođake i komšije i da su se ti teferiči odigravali u Gornjem Šeheru, na Šehitlucima, na rijeci Vrbanji kod sela Vrbanja, na Adi ispod Rebrovca ili u Trapistima, a da je posebna poslastica bio cjelodnevni izlet i teferič u Ilidži u selu Slatina, gdje se odlazilo ranim jutrom u kočijama i ostajalo do noći, a vraćanje je dolazilo u obzir samo u vrijeme mraka.&nbsp;Isto tako, o sklonosti Banjalučana ka teferičima najbolje je govorila zona koja je zvana Pod orasima.

<h2>Odgovornost svih ljudi za dobro svih</h2>

Bila je to desna obala Vrbasa, od poznatog kupališta Halilovca do Rebrovca, koja je bila duga oko kilometar i po, a uz nju su bili zasađeni i u vrijeme Muhamedovog djetinjstva već izrasli razgranati orasi, ispod kojih su bile načinjene terase, na kojima su se smještali posjetioci željni hladovine, šuma rijeke i teferiča kraj izvora hladne vode zvanih Studenci, gosteći se uz janjetinu, banjalučke ćevape ili bosanski lonac ili cripulju, akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć.
Onaj ko je želio da teferiči i da pozove na teferič goste nije morao ništa da se bakće oko toga, dovoljno je bilo da svrati kod poznatih banjalučkih mesara Bešira ili Edhema Jelaće ili Fadila Bojića i da kaže da okuplja društvo, koliki će biti broj zvanica i šta želi za mezu, te koje svirače i pjevače želi uz goste, a za sve to su se brinuli ti ljudi.
Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život. Takav život i ponašanje je bilo onaj osnov na kojem se gradila svijest da se svijet i život razumijevaju kao povezanost i uska međusobna saradnja i u dobru i u zlu i odgovornost svih ljudi za dobro svih i da je u životu važno društvo, međusobno povjerenje i zajednički način života i u veselju i u teškim momentima.

Onaj ko je želio da teferiči i da pozove goste, dovoljno je bilo da svrati kod banjalučkih mesara Bećira ili Edhema Jelače ili  Fadila Bojića

Šta je Evlija Čelebi pisao o Banjalučanima i Sarajlijama

Kada je prije skoro tri godine obznanjeno da se <a href="https://avaz.ba/tag/18/mostar">Mostar</a> kandidarao za Evropsku prijestonicu kulture (EPK) 2024., ta vijest je donijela nove podjele u gradu. Ne na nacionalne, vjerske, etničke već na one „za“ i „protiv“. Druga grupa je bila masovnija i ismijavala kandidaturu, no, kako je vrijeme odmicalo i kada je rečeno da se Mostar plasirao u finale, smijeh većine se počeo utišavati. 
Kao da su počeli uviđavati da je kultura, do tada marginalizirana, počela donositi svjež dašak u močvaru u kojoj žive. Jer, Mostar je godinama opterećen političkom krizom zvanom neodržavanje lokalnih izbora, a jezik koji se koristi u, kofol, njenom raspetljavanju i koji se jedino računa između glavnih političkih aktera jeste onaj interesni.
Tako Mostar više, evo, od deceniju stoji u mjestu kao u močvari, koja sve više zaudara. Slike nagomilanog smeća, koje su obišle cijeli svijet, samo oslikavaju stvarno stanje zapuštenosti grada uz čije ime se vežu naljepši pridjevi i prilozi. 
Smeće je samo jedan u moru nagomilanih problema u Mostaru, u kojem zbog višegodišnjeg nepostojanja zakonodavne vlasti nijedno gradsko preduzeće nema direktora i organe upravljanja kojima mandat nije istekao?!
Stoga je Mostaru bila važna kandidatura za EPK. Prije svega, ta je aplikacija odgovorne i uposlenike u sferi kulture pokrenula na razmišljanje, na kreiranje sadržaja, planova i strategije i to dugoročno.
Realno, s obzirom na infrastrukturu, društvene i političke okolnosti, na ukupno stanje kulture i stanje u svakoj pojedinoj ustanovi kulture koje su praktički donedavno uglavnom radile bez strategija, teško da se Mostar mogao mjeriti s norveškim Bodom. 
Međutim, ne iskoristiti ono sto se uradilo, naklonost i podršku gradskih struktura, javnosti i medija i vrijeme trošiti na međusobna optuživanja i analize zbog čega Mostar, ipak ,nije dobio titulu EPK, a pri tome zatvarati oči na realno stanje i vlastitu odgovornost, najkraće rečeno je glupo.
I, da, možda se, ipak, treba zapitati ko su Mostaru neprijatelji i vanjski i unutrašnji. Ne, nije to Incko.

Zatvarati oči na realno stanje i vlastitu odgovornost, najkraće rečeno je glupo

Mostarska močvara

Među najglasnijim protivnicima gradnje odlagališta radioaktivnog otpada na <a href="https://avaz.ba/tag/18078/trgovska-gora">Trgovskoj gori</a>, svakako su organizaciaje za zaštitu životne okoline u BiH, među kojima i organizacija „Green Team“ i njen mladi aktivista Mario Crnković.&nbsp; Poručujući onima koji nastoje lagerovati adioaktivni otpad samo 800 metara od rijeke Une sa hrvatske strane, da se „životima ne trguje“, Crnković je odlučno stao na čelo protesta održanih prije dva dana u Bosanskom Novom , pokazujući tako generacijsku hrabrost da se suprostavi trovačima životne sredine. 
Protest u Bosanskom Novom okupio je građane sa prostora cijele BiH, ali i one iz Hrvatske koji se protive odluci njihove države da nuklearni otpad lageriju uz samu granicu sa Bosnom i Hercegovinom. 
Mario Crnković , kao i mnogi aktivisti ekoloških organizacija u BiH, u vremenu pred nama, sigurno, neće sjediti skrštenih ruku i pismima moliti susjede da odustanu od vrlo opasne namjere lagerovanja nuklearnog otpada pred vratima naše države. Posebno ne pred vratima grada u kome Crnković živi i za koji je spreman učiniti sve da bude mjesto zdravog življenja njegove generacije. 
Svjedoče to i poruke sa prekjučerašnjih protesta da „ zajedno kažemo NE , životima ne trguje“ , a koje su vodilja i Crnkoviću i mnogim drugim koji su se spremi javno suprostaviti trovačkim namjerama iz susjedstva.

Protest u Bosanskom Novom okupio je građane sa prostora cijele BiH

Crnković: Jasne i glasne poruke na protestima

Mario Crnković: Snažni borac protiv nuklearnog otpada

Muzički stručnjaci iz zemalja regiona o glasu Zeničanke Melani Marijanac (17) govore samo u superlativima. Melani, koja je na festivalu mladih i neafirmisanih pjevača „Studentsko ljeto“ u Maglaju osvojila treću nagradu Stručnog žirija, pripala je čast da predstavlja BiH i maglajski Festival na „EVROFESTU 2019“ koji se održava u Skoplju.&nbsp;&nbsp; 
Pored Melani na Festivalu su učestvovali pojednici festivala iz Rusije, Bjelorusije, Švajcarske, Bugarske, Moldavije, Ukrajine, Makedonije, Srbije – ukupno njih 11. U tako jakoj konkurenciji, Melani je osvojila Grand prix. 

Izuzetno je bila zadovoljna svojom interpretacijom i sretna zbog osvojene nagrade. Prema riječima Maglajke Hane Čizmić, koja je predsjedavala Stručnim žirijem u Skoplju, ovakvim mladim talentima, kao što je Melani, treba samo pružiti šansu, podržati ih i dati im vjetar u leđa. Melani inače pohađa treći razred Srednje muzičke škole u Zenici, odsjek solo pjevanje a svira i klavir.

Melani inače pohađa treći razred Srednje muzičke škole u Zenici, odsjek solo pjevanje, a svira i klavir

Melani Marijanac: Umjetnica čije vrijeme tek dolazi

Federacija ostaje bez&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/20645/plin">plina</a>, nije potpisan ugovor&nbsp;o transportu sa Srbijom,&nbsp;građani bi, tako, od&nbsp;1. oktobra mogli ostati&nbsp;bez ovog energenta, vijest&nbsp;je koja je u javnosti&nbsp;odjeknula kao bomba.&nbsp;No, kao i obično, ova&nbsp;informacija pokazala se&nbsp;kao obični spin, i to sa&nbsp;Pala, od Uprave firme&nbsp;„Gas promet“, koja nema&nbsp;nikakvu nadležnost&nbsp;da dogovora ili bude&nbsp;posrednik između&nbsp;„BH-Gasa“ i „Srbijagasa“&nbsp;o ugovorenom transportu&nbsp;plina kroz RS.&nbsp;O tome su bh. javnost
&nbsp;upoznali iz Vlade Federacije&nbsp;i „BH-Gasa“. Ovo&nbsp;je spin i izazivanje lažne&nbsp;panike, poruka je direktora&nbsp;„BH-Gasa“ Jasmina&nbsp;Salkića.&nbsp;Ali, igra s nervima&nbsp;bh. građana uoči grijne&nbsp;sezone ponavlja se iz godine&nbsp;u godinu.&nbsp;Nije ovo prvi put da
&nbsp;iz RS prijete i ucjenjuju&nbsp;Federaciju da im se neće&nbsp;dozvoliti transport ovog&nbsp;energenta.&nbsp;Trakavica zbog koje&nbsp;uvijek strahuju građani&nbsp;FBiH, pretežno Sarajeva,&nbsp;a koja je najveći potrošač&nbsp;plina, ide tako&nbsp;unedogled, i to uvijek&nbsp;15 dana prije početka&nbsp;sezone.&nbsp;Krivi su oni, mi sve
&nbsp;plaćamo, na kraju se ipak&nbsp;prelama preko leđa građana,&nbsp;koji uredno plaćaju&nbsp;svoje obaveze.&nbsp;Simptomatično je da&nbsp;ucjene stižu iz entiteta&nbsp;koji već 20 i kusur godina&nbsp;uopće ne plaća ratni dug&nbsp;za potrošeni ruski plin,&nbsp;ali konstantno najavljuju&nbsp;zavrtanje ventila na granici&nbsp;s Drinom.&nbsp;Dok se firme i Republike
&nbsp;Srpske i Federacije&nbsp;igraju mačke i miša i odmjeravaju&nbsp;mišiće, građani&nbsp;strahuju šta će donijeti&nbsp;novi dan.&nbsp;

Vijest je koja je odjeknula kao bomba u javnosti da će građani ostati bez plina, pokazala se kao spin

Lažna panika

<a href="https://avaz.ba/tag/76082/husein-imsirovic">Husein Imširović</a> preživio je bez posljedica bliski susret s medvjedom. Ovaj avanturista nije ni slutio da će se obična vožnja biciklom pretvoriti u iskustvo koje će dugo pamtiti.&nbsp;&nbsp; Nakon što je tokom vožnje kanjonom Žuljevsko kod Olova vidio razbacane košnice na putu zastao je napale su ga i razjarene pčele, ali onda je uslijedio pravi šok. Na samo nekoliko metara od sebe ugledao je medvjeda koji je bježao uz brdo. 
Ubrzo se sabrao, svjestan šta se moglo dogoditi pa se i fotografirao na tom mjestu. 
I s osmijehom priča svoj doživljaj jer uživa u avanturama. Kupa se i u vodopadu na Konjuhu koji se smatra najvećim mrestilištem poskoka u Evropi. Voli istraživati nepoznato, a avanturizam mu je u duši. 
Na Konjuhu najviše provodi vremena. Pa često s uživanjem dvogledom posmatra medvjede, lisice, divlje svinje ili srne...
Husein Imširović živi u Banovićima i ima 33 godine.

Preživio bliski susret s medvjedom u kanjonu Žuljevsko kod Olova

Husein Imširović: Avanturista u duši

Godinama se u Republici Srpskoj đacima onemogućava izučavanje <a href="https://avaz.ba/tag/17446/bosanski-jezik">bosanskoga jezika</a> čime se krši i ustav tog bh. entiteta. Ista priča prije početka svake školske godine.&nbsp;&nbsp; I sve, opet, ostaje samo na vapajima povratnika koji s pravom smatraju da su prepušteni sami sebi u borbi za svoja prava. 
Pobunili su se jučer i zbog uvođenja „Svetosavske nagrade“ što predstavlja, kažu, dodatnu „pravoslavizaciju obrazovnog procesa“, ali uzalud. 
Domaća vlast, ali i stranci ostaju nijemi na aparthejd i diskriminaciju.
Na kraju opet najviše ispaštaju đaci. 
Ali, tu nije kraj. Na brojne manjkavosti obrazovnog sistema na teritoriji cijele BiH ukazivali su i rijetki univerzitetski profesori u svojim radovima u kojima su dokazali kako se školski programi prilagođavaju određenim etnicitetima na način da se, na primjer, favoriziraju „naši“ pisci. 
Od malih nogu kroz obrazovni sistem stvara se odbojnost prema drugom i drugačijem. Iz neznanja, pravi se atmosfera straha od „drugog“. 
Jasno je da iza svega stoji politika podjela, zavadi pa vladaj. Što manje znamo lakše je nama vladati. Što se više drugog bojimo, podložniji smo manipulacijama.
Toga smo, nažalost, često nesvjesni. Dok ne bude prekasno. Baš kao i onaj lik iz priče Marka Vešovića, kojeg su zaustavili na barikadama u Sarajevu početkom agresije dok je išao kupiti hranu za dijete. 
Odmjerio ih je taj čovjek „od čarape na glavi do čarape na nozi“, opsovao im njihovu „skrivenu kameru“ i produžio.&nbsp;&nbsp;

Od malih nogu kroz obrazovni sistem stvara se odbojnost prema drugom i drugačijem i pravi atmosfera straha

Nijemi na podjele

I dalje se čeka odgovor nadležnih hoće li prihvatiti zahtjeve velike grupe građana kako bi konačno bio riješen problem <a href="https://avaz.ba/tag/54768/deponija-smiljevici">deponije Smiljevići</a>. Mjesecima unazad građani vode bitku sa Vladom Kantona Sarajeva kako bi napokon udisali čist zrak i otvorili prozore svojih kuća.
Međutim, svaka ozbiljna grupa bi poželjela da ovu borbu vodi Adisa Vejo, koja sve čini kako bi neko čuo njihov vapaj za pomoć.&nbsp; Porodice gube svoje najmilije jer brzo obolijevaju zbog ove deponije. Nadležni tvrde kako se radi o sanitarnoj deponiji, a ona je sve samo ne sanitarna.
Adisa Vejo odrasla je na području Mjesne zajednice Zabrđe. Najljepši period svog života je provela ovdje, udala se na u ovom naselju te, kako kaže, djecu odgaja na istom mjestu. Bori se za svoju djecu, bori se sa vjetrenjačama da bi njena ali i druga djeca sutra imala bezbrižno djetinjstvo. Ne želi da strahuju da li će se razboliti i da će im se najeljpši period života pretvoriti u horor film.&nbsp;&nbsp;
Hrabra žena Sarajeva od akcije ne odustaje te kako i sama kaže zajedno sa svojim saputnicima u ovoj borbi spremna je na sve, pa čak i na blokadu rada deponije. Prisustvuje svim sastancima kako Mjesne zajednice tako i Vlade Kantona Sarajevo kada je riječ o ovoj temi.
&nbsp;

Ne želim da strahujem da će se neko od najmilijih razboliti, kazala je Vejo

Adisa Vejo: Hrabra žena iz Smiljevića

Vlast RS <a href="https://avaz.ba/tag/70322/zandarmerija">žandarmerijom</a> plaši narod, a NATO im na Manjači! Rečenica je kojom je entitetski poslanik Nebojša Vukanović okarakterizirao jučerašnje, Bog zna koje po redu, postrojavanje policije u Banjoj Luci. Počesto iritantni Trebinjac, mora mu se priznati, demolirao je ideologe i organizatore novog vašara policije i vlasti koju personificira Milorad Dodik.&nbsp; 
Jer, dok lider SNSD-a, prije svega na simboličkoj ravni, želi pokazati snagu, u isto vrijeme brutalno je dokazao vlastitu inferiornost. Samo četrdesetak kilometara dalje od policijskog vašara, na Manjači, naime, Oružane snage BiH pod zastavom NATO-a, počele su višednevnu vježbu. Pametnome dosta. 

Ali, nije, nažalost, dosta poslušnicima vlasti. Podanicima sistema koji ne/vide da je jučerašnje postrojavanje policije jednako prvojanuarskim propalom paradiranju kulturno-umjetničkih društava, vatrogasaca, sportista... Tada je vlast u RS, žaleći prijetiti pokazivanjem tobožnje moći, ispala smiješna. 

Dokazala je nemoć isto kao i jučer. U narodu se to kaže - presipanje iz šupljeg u prazno. Nije policija, jeste žandarmerija, nije žandarmerija jeste rezervni sastav. I tako ukrug. 

Ništa novo jučer nismo čuli u Banjoj Luci. Sve same floskule, koje kao papagaji ponavljaju svi funkcioneri vladajuće koalicije. 

I žandarmerija je jedna u nizu praznih režimskih priča. U suštini radi se o praznoj ljusci. Do te mjere da je više ozbiljno ne shvata niko. Pa ni Bošnjaci, koji su prilično oprezni i opravdano emotivno osjetljivi na sve vrste oružanih formacija iz RS koje su ih klale. 

Umjesto da presipaju iz šupljeg u prazno, da maltretiraju policajce šaltajući ih iz rezervnog sastava u žandarmeriju, liderima manjeg bh. entiteta i njihovim mentorima mnogo bi pametnije bilo da se suštinski pobrinu o narodu. Ekonomski i demografski prazna ljuštura, poput novih Dodikovih formacija, odavno je gotovo cijela jugoistočna BiH, uključujući i manji entitet. Siromašna je cijela RS, penzije mizerne, redovi pred ambasadama predugački. 

Dosta je parada za plašenje naroda. Građanima ne treba arhaična žandarmerija, nego moderna ekonomija.

Nedim Tabaković Čuka: Čuvar gradskih vrijednosti

Nela Hasić: Ujedinila 9.000 građana

Može nam se

Novinari na vjetrometini

Edin Džeko: Osvojio 17. grad u Italiji

Puls sedmice: Žandari iz Sen Tropea

Gluposti konstitutivnog glasača

Šta je Evlija Čelebi pisao o Banjalučanima i Sarajlijama

Mostarska močvara

Mario Crnković: Snažni borac protiv nuklearnog otpada

Melani Marijanac: Umjetnica čije vrijeme tek dolazi

Lažna panika

Husein Imširović: Avanturista u duši

Nijemi na podjele

Adisa Vejo: Hrabra žena iz Smiljevića

Žandarmerija ili ekonomija

Kolumne

Nedim Tabaković Čuka: Čuvar gradskih vrijednosti

Nela Hasić: Ujedinila 9.000 građana

Može nam se

Novinari na vjetrometini

Edin Džeko: Osvojio 17. grad u Italiji

Puls sedmice: Žandari iz Sen Tropea

Gluposti konstitutivnog glasača

Šta je Evlija Čelebi pisao o Banjalučanima i Sarajlijama

Mostarska močvara

Mario Crnković: Snažni borac protiv nuklearnog otpada

Melani Marijanac: Umjetnica čije vrijeme tek dolazi

Lažna panika

Husein Imširović: Avanturista u duši

Nijemi na podjele

Adisa Vejo: Hrabra žena iz Smiljevića

Žandarmerija ili ekonomija