Kada jedan od najboljih bh. sportista iz borilačkog svijeta Dževad Poturak nekog pobijedi to je ravno senzaciji. Dva su razloga. Prvi jer s 42 godine još rijetki ikoga u bilo kojem sportu mogu pobijediti, a da nisu golmani, a drugi je operativno-tehničke prirode.&nbsp;&nbsp; U posljednjem njegovom slučaju ovaj drugi njegovu pobjedu nad njemačkim borcem albanskog porijekla Dritajem Barjamajem u Sarajevu na prestižnom borilačkom eventu „King of Kings“ čini značajnijom i vrednijom. 
Zašto? Jer čitava organizacija u protekla dva i po mjeseca pala je na Poturka i njegove saradnike, pa dok na jednoj strani krvariš kako da sve na kraju bude dovedeno pod konac, na drugoj kosti sebi lomiš i znoj proljevaš kako bi bio spreman da se u borbi ne obrukaš. Na dva flora treba ordinirati.
Zato se Dževad Poturak, 42-godišnji kikbokser i K-1 borac čelične volje, danas, kao evropski prvak KOK u superteškoj kategoriji, vjerovatno osjeća lakšim za jedno stotinjak kilograma tereta koji je nosio na leđima u posljednje vrijeme.
Poturak je u svojoj karijeri imao mnoštvo vrhunskim mečeva, između ostalog i na K-1 „World Grand Prixu 2012“ finalu u Zagrebu gdje se borio s najboljim tadašnjim borcima na svijetu, ušavši u polufinale nakon pobjede nad Sergejom Laščenkom. Rođen je 20. septembra 1977. ali vjerovatno ima snage i volje za još koju borbu.

U 42. godini postao evropski prvak KOK u superteškoj kategoriji

Neuništiva volja

Blokadom magistralnog puta u Ortiješu kod Mostara zaposlenici „Aluminija“ posljednji su put javno prosvjedovali uoči najavljenog generalnog štrajka i izvjesnog gašenja proizvodnje. Ali, uzalud su istrčavali na teren! Sudija je davno (od)svirao kraj pa se nijedan nadležni autoritet nije ni počešao zbog radničkog upozorenja.&nbsp;&nbsp;Nesposobna uprava uništenog preduzeća također je na izlaznim vratima. Iako je identitet direktorčića uzgojenih u kadrovskom inkubatoru Hrvatske demokratske zajednice za ovu priču najmanje bitan, vrijedi napomenuti kako se radi o odanim pravovjernicima svezanim na povodac stožerne stranke hercegovačkih Hrvata.&nbsp;Jer, kada kadrovira, Dragan Čović promišlja o porijeklu, genima kamenim, domoljublju te partijskoj knjižici sretnog kandidata. U ime hrvatske sloge i općenarodnog zajedništva!
Slična matrica primjenjivala se gotovo frtalj stoljeća u raskućenom „Aluminiju“. Zna se, matrica je kriminalna i koruptivna, kockasta i ksenofobična! Nakon što su oružjem zauzeli preduzeće, prvo su otjerali sve Srbe. Radnici Hrvati su šutjeli i ništa nisu poduzimali. Onda su otjerali sve Bošnjake. Radnici Hrvati su šutjeli i ništa nisu poduzimali. Kada su radnici Hrvati došli na red, više nikog nije bilo da ih zaštiti. Brutalno će biti izbačeni na ulicu i vrlo brzo postati socijalni slučajevi.&nbsp;Tako se, eto, iznova pokazalo kako šutnja nije zlato, već kukavičko odobravanje zločina. Kada za to dođe vrijeme, sve se vrati i s kamatama naplati. Kao onih pola milijarde maraka fakturisanih dugova propalom kombinatu za potrošenu električnu energiju.
Ovih dana glasno odzvanja šutnja HDZ-ovih glavešina povodom mostarske agonije. Ne kukuriče nacionalistički horoz Božo Ljubić. Tihuju Borjana Krišto, Nikola Lovrinović, Marinko Čavara, Lidija Bradara. Svi na strateškim pričuvnim položajima čekaju da frka prođe.&nbsp;Pošto su u ranim devedesetim temeljito etnički očistili fabričke pogone, a potom decenijama bahato pljačkali „Aluminij“, osnovni kućni red bi valjda bio da poslije svega HDZ-ovi uglednici ponižene trudbenike i vlastite glasače barem pogledaju u oči te ljudski zatraže oprost. Ako je jednostavnije, može i sa halal certifikatom.&nbsp;

Kada su radnici Hrvati došli na red za izbacivanje, više nikog nije bilo da ih zaštiti...

Halal za "Aluminij"

Nemanja Anđušić prošao je ljekarske preglede i sve je dogovorio s turskim Trabzonsporom. Njegov dojučerašnji klub Mladost iz Doboja kod Kaknja inkasirat će 600 hiljada maraka, na ime obeštećenja, što je rekordan transfer za ovog premijerligaša.&nbsp; Anđušić će tako nositi dres kluba koji uz Fenerbahče, Galatasaraj i Bešiktaš svrstavaju u veliku četvorku turskog fudbala. Bit će to veliki korak za Anđušića, koji je u protekloj sezoni odigrao 25 premijeligaških susreta u kojima je postigao osam golova i ubilježio dvije asistencije.
Dokaz je ovo da se talentom, vrijednim radom i trudom može uspjeti i napraviti veliki iskorak i u bh. Premijer ligi. Anđušić je to pokazao, jer je iz Kaknja svojim igrama i zalaganjem na zelenom terenu dobio priliku da karijeru nastavi u jednom od četiri najbolja turska kluba.
Nemanja Anđušić rođen je 17. oktobra 1996. u Trebinju. U rodnom gradu napravio je prve fudbalske korake, a već sa 19 godina prešao je u FK Sarajevo. Prije nego što je stigao u Mladost iz Doboja kod Kaknja, nosio je dres Travnika, Olimpika i Čelika. Igrao je za omladinske selekcije Bosne i Hercegovine.

Dokaz je ovo da se talentom, vrijednim radom i trudom može uspjeti i napraviti veliki iskorak

Iz Kaknja do kluba iz velike četvorke

Svaka uspješna ekonomska priča započinje genijalnom idejom. Evo, naprimjer, prošle je godine multinacionalna tursko-srbijansko-bosanskohercegovačka delegacija uspjela skontati kako je neobično važno napraviti autoput od Beograda do Sarajeva.&nbsp;I to ne bilo kakav autoput, već svojevrsni kružni tok sa četiri kolovozne trake glancerice. I dvije zaustavne špure, pride. Na zamišljenoj ruti stručnjaci su zamislili nekoliko stotina tunela, mostova, vijadukata, odmorišta... Na prvi pogled, projekat izgleda k'o lampa.&nbsp; Jučer je, međutim, u „Avazu“ objavljeno kako baš i ne ide sve po predviđenom planu i programu. Iako neimarsko-političke volje uopće ne nedostaje, kako sada stvari stoje za realizaciju generacijskog građevinskog poduhvata potrebno je otprilike šest milijardi maraka. Kojih, naravno, nema na mapi. Ovdje tako uvijek zapne oko love, jer su naslagane želje u potpunom neskladu sa objektivnim mogućnostima. 
Umjesto bajkovitim snovima o modernim autostradama, korisnije se zato posvetiti realnom životu. Poznato je, naime, da višemjesečna saobraćajna agonija oko tunela Vranduk sve češće postaje povod za narodna veselja i spontana druženja.&nbsp;Neki dan tamo se na plus 38 u hladu zaigralo i kolo, a pitanje je momenta kada će lutajući reporteri u neuglednoj klisuri zabilježiti prvog rotirajućeg janjca. Ili, štajaznam, masovnu svadbu sa pravim orkestrom, polugolom pjevaljkom na automobilskoj haubi i ohlađenom gajbom pive u zagađenom koritu rijeke Bosne.
Budući da sa cestovnim komunikacijama stojimo uglavnom grozno, ne preostaje nam ništa drugo nego očajnički prizivati natprirodne sile za asistenciju u saniranju zapuštene saobraćajne infrastrukture. Da je, bogdo, živ Ajvaz-dedo pa da prioritetno probije alternativni tunel kroz Vranduk. Lakše bi se putovalo, poslovalo, trgovalo, na tenderima manje kralo...

Lakše bi se putovalo, poslovalo, trgovalo, na tenderima manje kralo...

Čekajući Ajvaz-dedu

Profesor Sead Turčalo novi je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. 
On će na ovaj poziciji provesti naredne četiri godine i naslijedit će Šaćira Filandru, koji je funkciju dekana obnašao u dva mandata.
Vijest o imenovanju Turčala za dekana FPN-a, u Univerzitetskim krugovima, dočekana je s oduševljenjem. Obradovali su s njegovi studenti i kolege. Riječ je o vrhunskom profesionalcu i stručnjaku iz oblasti sigurnosnih i mirovnih studija.
On je to već svojim radom dokazao ali i brojnim radovima iz oblasti međunarodnih odnosa. Iako slovi za mladog stručnjaka i profesora, u naučnim krugovima već je itekako zabiljen njegov rad.
Turčalo je vanredni profesor na Odsjeku sigurnosnih i mirovnih studija. Rođen je 1978. godine u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Realistička teorija međunarodnih odnosa u interpretaciji kritičke geopolitike“ odbranio je 16. juna 2014. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.&nbsp;
Na prvom i drugom ciklusu Odsjeka sigurnosnih i mirovnih studija i politologije predaje na kolegijima geopolitika, međunarodna sigurnost, te energetska sigurnost i upravljanje konfliktima u međunarodnim odnosima. Redovni je učesnik na domaćim i međunarodnim naučnim skupovima.&nbsp;Bio je član izvršnog uredništva Godišnjaka Fakulteta političkih nauka. Od 2012. do 2015. godine uređivao je časopis ''Sarajevski žurnal za društvena pitanja".

Naredne četiri godine dekan na FPN-a u Sarajevu

Mladi stručnjak

Mirka Šarovića tijesnom većinom izabralo za predsjednika Srpske demokratske stranke. U slavljeničkom obraćanju žilavi veteran najavljuje kadrovsku konsolidaciju političkog projekta čije je užasavajuće naslijeđe višestruko sudski ovjereno. Neka ostane zapisano da su osnivači SDS-a pravosnažno osuđeni za genocid, teške ratne zločine i masovne progone.&nbsp;Radovan Karadžić guli doživotnu robiju. Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić već su odležali, rekao bih, nepristojno kratke zatvorske kazne. Stotine nižerangiranih SDS-ovaca također je kažnjeno zbog brutalnih zvjerstava, a neki od njih još truju Bosnu i Hercegovinu.&nbsp; &nbsp;Svojevremeno je administracija Sjedinjenih Američkih Država, po uzoru na eutanaziju nacionalsocijalista Adolfa Hitlera poslije Drugog svjetskog rata, opravdano predlagala zakonsku zabranu postojanja Karadžićeve stranke. Nažalost, to se nije ostvarilo.
Inače, Šarović je sedmi čelnik SDS-a. Nakon Karadžićevog bijega u šumu 1996. godine, stranačkog se trona dokopao Aleksa Buha, famozni ministar inostranih poslova paljanske paradržave i žestoki zagovornik etničkog čišćenja. Takozvanog Radovana Drugog smjenjuje Dragan Kalinić, a potom stupaju na snagu Dragan Čavić, Mladen Bosić te Vukota Govedarica. Neobično je važno napomenuti kako se nijedna od dotičnih persona nije odrekla zločinačkih tekovina formalno verificirane nacionalističko-terorističke organizacije.
Unatoč naslaganim hipotekama, funkciju bosanskohercegovačkog ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa novi šef SDS-a obavlja korektno, miroljubivo, odgovorno, civilizirano. Hoću reći, posvećen je poslu za koji prima platu. To se pokazalo kao sasvim dovoljno za plebiscitarnu naklonost bh. građana sa obje strane entitetske crte.
Ko ne pamti iznova proživljava, upozoravao je svojevremeno poznati buntovnik. Šarović možda jeste okrenuo ploču, međutim naivno je očekivati nešto više od prethodno ponuđenog. Ljekovitu katarzu, naročito! Jer takvo je običajno pravo u bh. politici. I zato smo, jelte, tu gdje jesmo.

Šarović možda jeste okrenuo ploču, međutim naivno je očekivati nešto više od prethodno ponuđenog

Katarza u ofsajdu!

Majkama čija su djeca ubijena tokom agresije na BiH život dođe kao kazna. O tome svjedoči i Saliha Osmanović (66) iz Dobraka kod Srebrenice. Ova srebrenička majka 24 godine živi bol. I to neizmjernu, jer su joj u julu 1995. godine četnici ubili sinove Nermina i Edina, koji su joj bila zjenica oka. Njihova mladost mučki je prekinuta, iako su tek bili zakoračili u život.&nbsp;&nbsp; Saliha je na koži osjetila i bol za gubitkom muža. Slika njene tragedije obišla je cijeli svijet kada je objavljen snimak na kojem njen muž Ramo doziva sina Nermina da izađe iz šume i preda se srpskim vojnicima. 
Bez njih nije niti će ikad naučiti živjeti. 
Ipak, u svom jadu koji ju je zadesio nikad se nije ružno pogledala ljude. Naprotiv, ova starica puna je ljubavi i dobročinstva. Osmijeh na njeno izborano lice vrati svako ko se uputi prema Potočarima i Memorijalnom centru, gdje je ukopala svoje najmilije, te kratko svrati u njenu kuću, u kojoj dane provodi sama. 
Time što joj pokucaju na vrata pokažu joj da nije sama. 
Saliha svih ovih godina prkosi neljudskome. Ali, ne neljudskošću kakvu je doživjela, nego ljubavlju i toplinom. Zato od ove žena trebamo svi učiti što su dostojanstvo, ljubav i ponos. A time što godinama njena vrata stoje otvorena za svakoga, pokazuje da ljudi velikog srca još žive oko nas.

Od Srebreničanke Salihe svi trebamo učiti šta su dostojanstvo, ljubav i ponos

Majka koja živi bol

Samo beznadežno neinformiranim društvenim hroničarima dozvoljeno je zanemarivati snagu i moć Stranke demokratske akcije. Naprosto, tridesetogodišnja okupacija vlasti omogućila je sjecikesama iz Mehmeda Spahe sa broja 14 potpunu kontrolu nad društvenim procesima te presuđujući podzemni utjecaj na promjene u svakodnevnom ponašanju kolebljivih, koruptivno nastrojenih pojedinaca.&nbsp;Potcjenjivati, stoga, prethodno usvojene planove na internim sijelima „stranke muslimansko-povijesnog kruga“, kako rekosmo, prilično je pogrešan i neozbiljan posao.
Tokom vikenda u jednom je sarajevskom hotelu održana osnivačka skupština „pokreta za 21. stoljeće“. Scenom je dominirao dobro poznat svijet, sve sami prekaljeni veterani bosanskohercegovačkog institucionalnog života, jednom riječju, neuništivi budžetarijat.
Najistaknutiji među uglednicima nekadašnji su zakleti dušmani, ali (voljom SDA žrijeba) iznova ujedinjeni ublehaši opće prakse, Željko Lagumdžija i Zlatko Komšić. Skupljeni s koca i konopca, pod zastavom bijednih ideala, njih će dvojicu, razumljivo, zaganjati okupljeni novinari... Višestruki član Predsjedništva BiH, gluhonijemi državni zastupnik u četverogodišnjem mandatu, neuspješni diplomata, bljedunjavi općinski načelnik te lažni frontalni kokuz, valjda je u žaru hotelske borbe za naše kolektivno bolje sutra, izrazio nadu u treću ljevičarsku sreću. „Aprilski paket bio je prva propuštena šansa 2006. godine. Druga je 2010. i pobjeda SDP-a. Sada je treća, jer nakon obje propuštene prilike etničke snage su ojačale.“&nbsp;Da se razumijemo, godine koje dobrovoljno ocjenjuju izgubljenim, Željko Lagumdžija i Zlatko Komšić zajednički su obilježili jahanjem na vlasti te kaparisanjem pozicije hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Uostalom, neboderski predsjednik u Titovoj 16 stanuje i danas. Pitanje od milion paušala, dakle, glasi: Šta konkretno, osim dokazanog vlastoljublja, povezuje smrtno posvađane likove - patološka mržnja prema SDP-u ili preuzeti dugovi prema SDA? Ako mene pitate, posrijedi je oboje! U ime SDA, Željka i Zlatka. Amin.&nbsp;

U ime SDA, Željka i Zlatka

Lijevi pokret SDA!

Želimo ispuniti ono što nam je glavna stvar, a to je da navijamo, da smo sretni i da imamo zadovoljstvo dolaska na stadion.&nbsp; Ovim je riječima Admir Džubur sumirao cilj novog rukovodstva Fudbalskog kluba Željezničar, u kojem će on, odlukom članova klupske skupštine, imati ulogu predsjednika Upravnog odbora.
Ako je suditi po tome što je Džubur već četvrta osoba koja se u nešto više od pola godine pojavljuje u ulozi prvog čovjeka velikana s Grbavice (Senad Misimović, Nihad Selimović, v. d. predsjednika Jasmin Badžak), jasno je koliko ga težak zadatak očekuje.
Ipak, navijači "Plavih" vjeruju da će se Džuburove riječi pretvoriti u konkretna djela te da će se Željo ponovo boriti za primat najboljeg kluba u Bosni i Hercegovini i izbjeći potrese kakvi su se u posljednje vrijeme dešavali u klubu.
Džubur je u FK Željezničar do sada obavljao funkciju člana Upravnog odbora, u kojem će ubuduće biti predsjednik. Po struci je diplomirani mašinski inžinjer, bio je dugogodišnji direktor Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća "Toplane Sarajevo".

Dolaze bolji dani za "Plave"

Dajte nam besplatnu struju, a zatim ćemo vidjeti kako možemo pomoći i hoćemo li investirati novac u mostarski „Aluminij“, kako firma ne bi završila u stečaju.&nbsp; Ovako bi se mogli opisati dosadašnji pregovori švicarskog giganta „Glencorea“ s predstavnicima Vlade Federacije BiH. Povuci-potegni, niko ne želi popustiti. Vlada štiti interes elektroprivreda i državnog kapitala, a Švicarci, očekivano, gledaju vlastiti profit.
Iako je cijeli Mostar kao ozebao sunce dočekao vijest da je jedna od najvećih svjetskih kompanija izrazila nadu da spasi „Aluminij“, a time i hiljade radnih mjesta,&nbsp;nada, rekli bismo, već nakon prvog sastanka polako blijedi.
Razlog je jednostavan, jer „Glencore“ je, gle čuda, za spas „Aluminija“ pozvao na formiranje konzorcija od pet firmi, i to onih koje već posluju s ovom kompanijom i najveći su potraživači dugovanja!?
Rekli bi neki - spas u pravi čas, ili je u pitanju nešto sasvim drugo. No, vrijeme će pokazati jesu li se oko „Aluminija“ okupili spasitelji ili lešinari koji bi jeftinijom strujom, čak ispod svake tržišne cijene, na godišnjem nivou napunili džepove stotinama miliona maraka, a zatim dobili zdravi dio firme.
Čudno je, također, sve u vezi s „Glencoreom“. Od prvog dana. Čudno je što u toj firmi rade bivši radnici „Aluminija“, koji su ga i doveli do kolapsa, ali je i&nbsp;čudno kako će uložiti 500 miliona KM u firmu koja je na izdisaju i čiji su akumulirani gubici skoro identični onima koji bi navodno bili uloženi u&nbsp;spas.
A da ne govorimo o dugovima. Oni su se popeli već na 400 miliona KM. Rastu iz dana u dan. I dok dugovi rastu, firma traži strateškog partnera, a vremena je sve manje. Struje imaju još za pet dana. Je li u najavi krah firme ili spas tajkuna, znat će se vrlo brzo.

Spas ili prevara

Naš proslavljeni košarkaški stručnjak <a href="https://sport.avaz.ba/tag/2264/nenad-markovic">Nenad Marković</a> ostaje na klupi turskog Gazijantepa, koji je u prošloj sezoni uveo u plej-of. Ugovor je potpisan na dvije godine, odnosno "sezona plus sezona".&nbsp;
Marković je i do sada bilježio odlične rezultate u Turskoj, kao trener Karšijake i Trabzona. S druge strane, sa španskom ekipom Tenerife prije dvije godine osvojio je Interkontinentalni kup FIBA-e...
Gdje god da je radio, napravio je pomake, počev od sarajevske Bosne i grčkog Panionisa, koji je odveo do kvalifikacija za&nbsp;Euroligu. Uspješnu trenersku karijeru gradio je korak po korak. 
Nenad Marković rođen je 6. juna 1968. godine u Doboju. Košarkašku karijeru počeo je u ilidžanskom Igmanu, nakon čega su ga zapazili skauti sarajevske Bosne, koju je tada trenirao&nbsp;Mladen Ostojić.&nbsp;U sezoni 1989/90. prešao je u prvi tim i odmah postao starter. Na kraju te sezone njegov kvalitet je nagrađen pozivom u reprezentaciju Jugoslavije, koju je vodio Dušan Ivković. No, nije otišao s reprezentacijom na&nbsp;Svjetsko prvenstvo u Argentini 1990. 
S druge strane, predvodio je košarkašku reprezentaciju BiH do mnogih važnih pobjeda, što ga je svrstalo u jednog od najboljih sportista&nbsp;Bosne i Hercegovine&nbsp;svih vremena.&nbsp;

Marković: Potpisao ugovor na dvije godine

Trener za uspjehe

Nazad par godina, istinita je priča, moj drug Nerko i ja izlazimo raspoloženi iz sarajevske kafane. Nerko upravo priča vic o policajcima. Policajac koji je stajao tu, na trotoaru, čuje taj vic, pritrči, zaustavlja nas. Šta je problem? Kaže, Nerko je počinio uvredu službenog lica. Da pojasnim, jer pretpostavljam da mnogi od vas to neće vjerovati, Nerko je pričao vic o policajcima, a pozornik koji je slučajno to čuo, procjenjuje kako je tu riječ o prekršaju, o uvredi službenog lica.U RS je represija sistemska konstanta Dakle, možeš po ulici pričati viceve o Romima, o doktorima, o svakom faktički, ali ne, nipošto, o policajcima. Na ovaj vid represije Nerko odgovara verbalnim otporom, drsko i samouvjereno. Policajac uzima toki-voki, poziva specijalce koji se tu stvore u par minuta, grubo vežu mog prijatelja i utrpavaju ga u kombi. Ja ostajem tu, na trotoaru, kao popišan, potpuno nemoćan i u nevjerici da takvo nešto može da se desi. Nekoliko sedmica kasnije, Nerko dobija poziv za Sud, gdje ga ekspresno proglašavaju krivim i određuju mu kaznu od 500 maraka. Ja nisam imao pravo da svjedočim zato što Sud vjeruje policajcima koji, kao najgori banditi i kriminalci, bestidno lažu da uopšte nisam bio na mjestu događaja, mada su tu veče uredno uzeli moje podatke, legitimisali me i zapisali u svoj notes. U Republici Srpskoj, svima je to valjda jasno, situacija je još i gora, katastrofalna, i vjerovatno je riječ o najrepresivnijoj policijskoj organizaciji u Evropi. U RS represija policije ne zavisi od jednog frustriranog policajca, kao što je riječ u gornjem slučaju, nego je ona sistemska konstanta.

Za svaku je pohvalu odluka ljevičarske, sarajevske Kantonalne vlade po kojoj oni koji se postavljaju na visoke policijske dužnosti, ne mogu biti osobe koje su ikada, i jedan dan, bile učlanjene u neku, bilo koju, stranku.

Bruno Batinić, penzioner iz Švedske, hoda trgom u Banjoj Luci. Policija mu prilazi i traži ličnu kartu. Ništa tu nema sporno, jer policija zaista ima ovlasti da legitimiše ljude, ali ovdje je riječ o represiji koja se provodi nad građanima i koja je doživjela otpor u Batinićevom odbijanju da ga se legitimiše. Policajci su sve uradili po zakonu, ali zašto su uopšte legitimisali penzionera, konzervativno obučenog, očigledno dobro situiranog? Zato što u ovom slučaju policajci ne koriste zakon u svrhu zaštite građana nego u svrhu zaštite političkih elita. Od ministra do zadnjeg pozornika Tužno je, pretužno, saopštenje iz policije u kome se kaže da je prilikom privođenja Batinića jedan policajac lakše ozlijeđen. Moraš biti neviđeno bezočan, pomalo i priglup, pa da priznaš da tvoji policajci nisu u stanju privesti penzionera, a da pri tome ne budu povrijeđeni. Slijedom toga, vjerovati je da, kada hapse prosječnog kriminalca, najmanje četvorica poginu. Zbog svega raduje, za svaku je pohvalu, odluka ljevičarske, sarajevske Kantonalne vlade po kojoj oni koji se postavljaju na visoke policijske dužnosti, ne mogu biti osobe koje su ikada, i jedan dan, bile učlanjene u neku, bilo koju, stranku.

Tužno je, pretužno, saopštenje iz policije u kome se kaže da je prilikom privođenja Batinića jedan policajac lakše ozlijeđen

Taj princip treba uvesti od ministra do zadnjeg pozornika. Pa onda neće Dodikov potrčko Lukač moći provoditi represiju nad Banjalučanima, odnosno nad opasnim švedskim, terorističko-penzionerskim ćelijama i pojedincima.

Nerko upravo priča vic o policajcima. Policajac koji je stajao tu, na trotoaru, čuje taj vic, pritrči, zaustavlja nas. Nerko je počinio uvredu službenog lica

Zloupotreba policije

“Bit će brda puna meze, Miljackom će teći šljiva, samo zaokruži ime mister Nazif, Nazif Gljiva. Hiljadu devetsto devedeset druga može mirno samo s Nazifom doći, u Evropu ja kroz Šentilj bez šaltanja četvrtom ću proći...” pjevali su Rambo Amadeus i Elvis J. Kurtovich u predizbornoj kampanji za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u svitanje užasa 1990. godine.&nbsp;&nbsp;
Da je pobijedio Nazif Gljiva, Elvisu i Rambu inače vjerujem, možda bih ja baš danas, na putu za Bregin koncert u Austriji, četvrtom kroz Šentilj prošla. Ovako, strpljivo, stani u red za kontrolu pasoša za “ostale zemlje”. Šuti i smijulji se graničaru da ne moraš sa strane na pregled. Ali, nije to tema današnje emisije...

Pokraden, jer je bio “mlad i naivan”

Bili su to prvi demokratski izbori u Bosni i Hercegovini. Legenda kaže da je Adil Zulfikarpašić (MBO) nakon objave rezultata govorio: “Jao, braćo moja, Gljiva me pobijedi, ubit ću se k'o ratno siroče!” Barem je tako prepričavao estradni mag, nenadmašni, nadaleko po svemu i svačemu poznati, naš Nazif Gljiva. 

Te godine, tih izbora, na kojima je Fikret Abdić odnio najveći broj glasova, a Alija Izetbegović (SDA) postao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Nazif Gljiva (Liberalno-demoktratska stranka BiH) osvojio je 133.587 glasova. Peti. Ispred njega, osim Abdića i Izetbegovića, bili su Nijaz Duraković (Savez komunista BiH) i Džemal Sokolović (Savez reformskih snaga Jugoslavije). 

Pričao je Gljiva poslije da je pokraden, jer je bio “mlad i naivan”. 

- Jedni kažu da sam osvojio 270.000 glasova, drugi 143.000, treći 170.000, a ja zvanični podatak ne znam – govorio je Gljiva.

A šta će pričati unucima i svekolikom puku veliki domoljub, prvi nakon Marka Perkovića Thompsona (na njegovu žalost) Miroslav Škoro? 

Elem, kao novinarska poslastica kolegama u “lijepoj njihovoj” stiže vijest o kandidaturi Zorana Milanovića na hrvatskim predsjedničkim izborima. Mediji se taman razmahali o razlozima njegovog povratka na političku scenu (što mu je to trebalo, sad zarađuje više nego ikad, naplaćuje predavanja kao Toni Bler, i po 20.000 eura, vozi bicikl s kapom na glavi inkognito po Zagrebu, ima vremena za porodicu, uživa u planinarenju sa prijateljima, da li se, zapravo, ikad zaista namjeravao povući ili se samo sklonio čekajući svoj trenutak... Stop! Nije ni on zvijezda današnje emisije!)??? Škoro na svom profilu na Facebooku objavljuje kandidaturu i kaže: “Hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret.” 

Ka čemu?

Uh, jest' lakše o njihovim nego o našim mukama 

Kaže ka osnaženju ustavnog položaja predsjednika Republike. I to referendumom. Ko nije za mene – nije narod. “Jer, ovo nije Hrvatska kakvu su sanjali naši preci, koju je stvarao dr. Franjo Tuđman i za koju su ratovali i ginuli hrvatski branitelji.” 
 
Miroslav Škoro hrvatski je muzičar, poznatiji po “nacionalno osviještenim, domoljubnim pjesmama” nego po ljubavnima, u kojima srce ne vjeruje pameti il' pamet srcu, ko će mu ga znati.

Razgovaram ovih dana s kolegama i prijateljima o meniju izbornog pladnja susjeda, koji će do avgusta morati sačekati da znaju šta će učiniti šefica Kolinda Grabar-Kitarović (uh, jeste lakše o njihovim nego o našim mukama) i većina mi na pitanje o prvoj misli, na spomen Škore, kaže: Nacionalista. Neke ocjene, a nije ih malo, iskaču iz okvira “politički korektnog” i pristojnog govora pa ću ih preskočiti. 

Kolinda će zagrliti Thompsona, kao, slučajno

No, ne da ne treba potcijeniti Škoru. Prama posljednim anketama, Škoro je najveća zvijezda desničarskih kolona Hrvatske.

Prve analize pokazuju veliki interes javnosti, zagrabio je u kacu populizma (to mu je u opisu posla), što će mu, vjerovatno, donijeti dosta glasova, podržali su ga Stjepan Mesić i Ivo Josipović - o čemu bi se, također, mnogo toga moglo reći, podržali su ga i Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke, urednik “Glasa koncila”, Hrvatski suverenisti... 

Ali, nije prijatelj, kum, brat po domoljublju Thompson. Hrvatski “Express” piše da je “pukla tikva”, jer će Thompson podržati aktuelnu predsjednicu Grabar-Kitarović, koja će ga zagrliti, kao, slučajno dok on pjeva na svom koncertu. 

A pjevali su i njih dvojica zagrljeni: “Sude mi, zato što svoje volim, volim najviše, što sam branio moje najdraže. Sude mi, dušmani moje ljube, ali ne znaju da je istina, voda duboka...” 

Izgleda da je najveći hrvatski predsjednički estradnjak, ipak, upravu u jednom: Ne vjeruje srce Škori... Nazif Gljiva je, ako ništa, šarmantniji!

P. S. 

Kazao je Miroslav Škoro u svom obraćanju naciji da će posebno “štititi interese Hrvata u BiH i susjednim zemljama te raditi na tješnjem povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske”. Ćemo da vidimo

Legenda kaže da je Adil Zulfikarpašić 1990. govorio: “Jao, braćo moja, Gljiva me pobijedi, ubit ću se k'o ratno siroče!”, a šta će legenda reći o Miroslavu Škori? Možda već zna Kolinda Grabar-Kitarović

{Puls sedmice:}Ne vjeruje srce pameti, a ni Miroslavu Škori

Kuća u kojoj je Muhamed Filipović rođen, nalazila se u banjalučkoj mahali Stupnica i, kako je rečeno, u ulici Muftije Džabića, nekada veoma uglednog predvodnika borbe muslimana za vjersku i prosvjetnu emancipaciju protiv austrougarske vlasti. Zgrada u kojoj je rođen, bila je na dva boja, kako se to nekad govorilo, dobre građe i prostrana, sa svim nužnim dodatnim zgradama i onim što se nekad smatralo uvjetom za udoban život. Kuća je bila postavljena nekako na sredini te duge centralne ulice mahale Stupnica, blizu glavnog raskršća, na kojem su se susretale tadašnje ulice Muftije Džabića, koja je bila dio centralne komunikacije što se pružala desnom obalom Vrbasa, počevši od Gornjeg Šehera prema Rebrovcu, Vrbanji, Čelincu i dalje prema Kotor-Varoši, i ulice Zmaja od Bosne, koja je od grada preko rijeke vodila kroz tzv. Malu Čaršiju ka ulici u kojoj se nalazila kuća Muhamedovog rođenja i dalje prema mahali Potok.

Djeca su koprivama žarila jedni druge po nogama Ulica Muftije Džabića bila je centralna aleja dijela grada i okosnica mahale, iz koje se odvajala ulica Potok, koja je od glavne ulice vodila ka lokalitetu Tekija, od kojeg je potok Đurđevac tekao prema Vrbasu, u koji se ulijevao naspram nekadašnjeg glavnog ulaza u tvrđavu Kastel, presijecajući cijelu desnu stranu naselja uz rijeku Vrbas na dva dijela. Turbe na mjestu Tekija bilo je izgrađeno na omanjoj ledini, prislonjenoj uz brdo zvano Orlovac, iznad kojeg je ležala kamena gromada, nazvana Orlovačka stijena. Ovo mjesto bilo je dobro poznato svim stanovnicima grada, a posebno njegovog dijela na desnoj obali Vrbasa, jer su se na njemu žene iz cijele mahale, a i iz drugih dijelova grada, okupljale svakog 6. maja, na Jurjevo ili Đurđevdan, kako bi vrbovim prućem i koprivom provele rituale očišćenja, uobičajene za taj dan. Djeca su tog dana koprivama žarila jedni druge po nogama, a od tog su stradale osobito djevojčice koje nisu nosile pantalone ili tada uobičajene dimije. Glavna atrakcija tog okupljanja žena bilo je takmičenje među mahalskim domaćicama koja će od njih najranije ispeći i donijeti do Tekije pogaču, koja se tada dijelila prisutnima.

Na Orlovačkoj stijeni, žene iz cijele mahale, a i iz drugih dijelova grada, okupljale su se svakog 6. maja, na Jurjevo ili Đurđevdan, kako bi vrbovim prućem i koprivom provele rituale očišćenja, uobičajene za taj dan.

Mahala Stupnica ime je, najvjerovatnije, dobila po brojnim stupama, koje su nekada bile izgrađene uz potok Đurđevac i druge potoke koji su s brda Starčevica tekli ka Vrbasu, a od kojih su u vrijeme Muhamedovog rođenja preostala još samo dva – Đurđevac i Podgajski potok. Ta dva potoka bila su, ujedno, južna i sjeverna granica mahale, jer se od Đurđevca u pravcu Rebrovca i dalje na putu prema Vrbanji, Čelincu, Kotor-Varoši i Tesliću nalazila mahala zvana Kulmahala, dok se od Podgaja prema Gornjem Šeheru nalazila mahala zvana Sitari, koja je bila granična mahala između Gornjeg i Donjeg Šehera, tj. između nekadašnjeg Gornjeg i Donjeg Grada. Šta je kuriozitet Stupnice Neki od potoka su nestali, vjerovatno u vrijeme kad je nova austrougarska vlast gradila gradsku kanalizaciju i sistem podzemnih odvodnih kanala za provođenje voda, koje su, osobito u kišnim periodima, dolazile s obližnjih brda i izvorišta. Tada su svi ti vodotoci, izuzev Đurđevačkog i Podgajskog potoka, bili svedeni u kanalizacione cijevi, koje su njihovu vodu i otpadne vode, primljene u naseljima, vodile ka Vrbasu, u koji su se ulijevali na prostoru niže gradskog mosta kod nekadašnje poznate Žabine kafane i iza nje, na mjestu s kojeg se preko srušenog drvenog mosta direktno ulazilo u grad idući iz pravca Kotor-Varoši, i to direktno u gradsku tvrđavu zvanu Kastel. Na tim vodotokovima ili potocima i jalijama bile su nekad izgrađene stupe, u kojima su ljudi namakali biljce, deke i druge pustene i tkane vunene proizvode kako bi ih isprali i omekšali, što je nekad bio uobičajen tehnološki postupak za dobijanje što mekših, toplijih i kvalitetnijih vrsta svih vunenih pokrivača. Kuriozitet mahale Stupnica sastojao se u tome da je ona od brda Starčevica do toka Vrbasa bila jasno razgraničena u odnosu na susjedne mahale imena Kulmahala i Sitari. Stupnica je bila najveća mahala u Banjoj Luci, pružala se kojih dva kilometra uzduž toka rijeke Vrbas i obuhvatala je cijeli kompleks prostora, zgrada i zemljišta između ta dva potoka, a unutar nje nije bilo paralelnih ulica nego su se s obje strane glavne nalazile pristupne ulice, uličice, staze i jalije, koje su vodile prema kućama, baštama i imanjima njenih stanovnika tako da su joj istočna i zapadna granica bile rijeka Vrbas na istočnoj i brdo zvano Starčevica na zapadnoj, a dva navedena potoka na južnoj i sjevernoj strani.

Stupnica je bila najveća mahala u Banjoj Luci, pružala se kojih dva kilometra uzduž toka rijeke Vrbas i obuhvatala je cijeli kompleks prostora, zgrada i zemljišta.

Koloplet sporednih ulica, jalija i puteljaka Mahala je bila puna lijepo uređenih kuća i dobro obrađivanih bašta, livada i voćnjaka, a unutar mahale i kao njen dio nalazio se koloplet sporednih manjih ulica, jalija i puteljaka koji su vodili do kuća i imanja stanovnika tog velikog područja. Svi su ti puteljci na jednoj strani izlazili na obalu Vrbasa, a na drugoj na lokalitete zvane Rebrovac, Ćeremethana, Bare, Ciganluk, Švabin šljivik, Todina strana, Begova ravan, Hasina strana, Hadžidedića i Vehabovića hise, Orlovačka pećina, Velika strana, Crvena zemlja i sl. U mahali Stupnica jedina prava ulica koja je građena po modelu banjalučkih gradskih ulica, a to znači kao aleja s dvostrukim zasadima lipa, kestena i platana duž obje strane kolovoza, bila je ulica Muftije Džabića, a upravo u njenom centralnom dijelu nalazila se kuća u kojoj je rođen spomenuti dječak po imenu Muhamed. Mahala Stupnica bila je karakteristična i po tome što su u njoj bile izgrađene dvije džamije. Na ulazu u mahalu, idući od Male Čaršije, nalazila se Gazanferpašina džamija, a na kraju, u blizini naselja Ćorkovac i Podgaj, nalazila se Stupnička džamija. Inače su džamije po pravilu građene tako da je svaka mahala imala po jednu, ali je mahala Stupnica u tom pogledu odstupala od pravila.

Zgrada u kojoj je rođen, bila je na dva boja, dobre građe i prostrana, sa svim nužnim dodatnim zgradama i onim što se nekad smatralo uvjetom za udoban život

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Svaka mahala imala je po jednu džamiju

U životu ništa nije slučajno, baš ništa. Ako se neko ko je rođen 1984. godine u vrijeme Zimske olimpijade, kada je Sarajevo bilo centar svijeta, a Bjelašnica, Igman zasjali punim sjajem, odlučio upustiti u misiju spasa preduzeća ZOI 84, onda će on to i uraditi! Garant!&nbsp; I žestoko je krenuo <a href="https://avaz.ba/tag/70335/kenan-magoda">Kenan Magoda</a>! Ukinuo je besplatne ski-karte, VIP parking i ostale povlastice za odabrane, a to je tek prvi korak.
To preduzeće, koje je čerupao ko je stigao, na dnu je i valja sve to vratiti u neku normalu. Mlad, poletan direktor, koji je rođen u Sarajevu i voli svoj grad, uspjet će u tome, vidjet ćete!
Kada je Jahorina mogla onako procvjetati kada je došao mlad, poduzetan direktor, zašto ne bi i Bjelašnica, Igman i sve druge ljepote koje imamo?
Novom direktoru samo treba dati odriješene ruke i podršku, to je najmanje što su dužni svi koji se sjećaju onoga sjaja 1984.
Magoda je završio Fakultet za sport i tjelesni odgoj. U uspješnoj menadžerskoj karijeri vodio je kompanije iz oblasti komunikacija i prodaje. Široj javnosti poznat je i kao direktor RK Bosna iz najuspješnijeg perioda ovog kluba, koji je zlatnim slovima upisan u historiju bh. sporta.

Novi direktor posrnulog ZOI-ja 84 žestoko krenuo u raščišćavanje svega što ne valja

Spasilac rođen u godini Olimpijade

U Nevesinju su neki novi divni klinci, ako ništa onda barem nakratko, a nadati se i dugoročno, zamijenili stare, isprane i mržnjom zadojene nacionalističke glave. Primjer za to je prekjučerašnji aktivizam kada su mladi ljudi okupljeni oko ideje zajedništva, na gimnazijskom zidu oslikali mural „Ostajte ovdje“.&nbsp; Prije samo nekoliko godina iz Nevesinja su mediji izvještavali o muralu s likom ratnog zločinca Ratka Mladića, oslikanog rukama njegovih „veterana“ na zidu bivše kasarne.
Danas se, srećom ipak, s nevesinjskih javnih objekata smiješi pjesnik Aleksa Šantić.&nbsp;
Autori su mladi likovni umjetnici iz Trebinja Lazar Katančević i Milan Kujundžić, koji već tri godine muralima osvajaju simpatije svih dobronamjernih Bosanaca i Hercegovaca.
Akcija je rezultat saradnje koalicija za borbu protiv mržnje i predrasuda iz Nevesinja i Trebinja, koje su i ranijih godina u saradnji sa OSCE-om promovirale toleranciju, otvorenost i jednakost.
No, od murala se ne živi i ne ostaje ovdje, nego od konkretnih akcija i djela onih koji imaju moć da mlade i zaista zadrže. Ta djela čekamo već više od dvije decenije i prebrojavamo one koji su se spakovali i otišli zauvijek.
Samo u prvoj polovini ove godine bilo ih je 30.000, a u posljednjih pet godina zemlju je napustilo više od 173.000 ljudi ili skoro 49.000 porodica. Od završetka rata do danas, više od&nbsp;200.000 mladih iz BiH svoju je budućnost odlučilo potražiti negdje drugo.
Dok statistički bilježimo otužne brojke sugrađana koji su digli sidra odavde, svaki pokušaj da se taj odliv zaustavi ili barem koliko-toliko ublaži sveo se samo na pojedinačne akcije entuzijasta, medija i nevladinih organizacija.
&nbsp;&nbsp;Bezbroj ih je svakodnevnih, dok politika pušta da ispod sunca svoga neba izmiču najbolji sinovi i kćeri ove zemlje i umjesto ovdje, svoje porodice i nove vrijednosti stvaraju u tuđini, gdje svoga nema i gdje brata nije.

Neuništiva volja

Halal za "Aluminij"

Iz Kaknja do kluba iz velike četvorke

Čekajući Ajvaz-dedu

Mladi stručnjak

Katarza u ofsajdu!

Majka koja živi bol

Lijevi pokret SDA!

Dolaze bolji dani za "Plave"

Spas ili prevara

Trener za uspjehe

Zloupotreba policije

{Puls sedmice:}Ne vjeruje srce pameti, a ni Miroslavu Škori

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Svaka mahala imala je po jednu džamiju

Spasilac rođen u godini Olimpijade

Ostajte, ali gdje...

Kolumne

Neuništiva volja

Halal za "Aluminij"

Iz Kaknja do kluba iz velike četvorke

Čekajući Ajvaz-dedu

Mladi stručnjak

Katarza u ofsajdu!

Majka koja živi bol

Lijevi pokret SDA!

Dolaze bolji dani za "Plave"

Spas ili prevara

Trener za uspjehe

Zloupotreba policije

{Puls sedmice:}Ne vjeruje srce pameti, a ni Miroslavu Škori

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Svaka mahala imala je po jednu džamiju

Spasilac rođen u godini Olimpijade

Ostajte, ali gdje...