Navršilo se devet godina od terorističkog napada na Policijsku stanicu u Bugojnu. Tarik Ljubuškić nedužna je žrtva suludog zločinca Harisa Čauševića Oksa. Pripadnika vehabijskog pokreta Sud Bosne i Hercegovine pravomoćno je osudio na 35 godina robije zbog aktiviranja eksplozivne naprave koja je teško povrijedila još pet osoba. Oksova zadnja pošta je KP dom Zenica.&nbsp; &nbsp; 
Ovih dana u Njemačkoj je uhapšen bosanskohercegovački državljanin Adis Abaz. Optužuju ga za učešće u terorističkom napadu iz 2015. godine, kada je na rokenrol koncertu u pariškoj dvorani „Bataclan“ svirepo ubijeno 150 mladih ljudi. Nijemci su dotičnog idiota i višestrukog povratnika u kriminal svezali na osnovu potjernice iz Belgije.&nbsp;&nbsp; 
Dok se mi bavimo nedjelima domaćih zlikovaca, namjestilo se i da bivši reisu-l-ulema, Mustafa Cerić, dakle, primitivno nasrne na jednog od najagilnijih bh. intelektualaca Esada Durakovića. Iako incidentnom Ceriću najčešće nije potreban konkretan povod za verbalno granatiranje neistomišljenika, Durakovića je ovoga puta izvrijeđa(l)o zbog utemeljene konstatacije gdje se arhiviranom vjerskom poglavaru isporučuje višedecenijska podrška vehabijskim poslovima u BiH. Svoj bijes, poslužimo se naslovom romana velikog Derviša Sušića, „Hodža Strah“ iskalio je na uobičajeno đilkoški način. 

Jasno je kako povremeno fejzbučenje Ceriću dobro dođe za skretanje pažnje javnosti na opravdano zapostavljenog vlastitog sebe. O tome su, uostalom, već dovoljno kazali i značajniji autoriteti od potpisnika ovih redova. Neće, međutim, izdobriti ukoliko recentna ofanziva „lika opasnih namjera“ po ustaljenoj praksi prođe ispod radara bosanskohercegovačke intelektualne scene. Jer brutalni napad na Durakovića definitivno je prelazak crvene linije. I najava strovaljivanja kompletnog bh. društva, a posebno bošnjačkog naroda, u najcrnji radikalizam isilovskog tipa. Da se ne lažemo, idealan je to scenario za dunjalučke neprijatelje ove zemlje. Zato, odvadi malo, emeritus efendija! Ponekad je pametnije poklopiti se ušima.&nbsp;

Odvadi malo, emeritus efendija!

Terorizam i etičko čišćenje

Vijeće Evrope 11. juli će obilježiti kao službeni dan sjećanja na žrtve Srebrenice.&nbsp; Rezultat je to podrške koju je majkama Srebrenice i Žepe dala visoka komesarka Vijeća Evrope, naša Dunja Mijatović. Ona zna koliko je važno da i danas, 24 godine nakon počinjenog genocida, Evropu i svijet podsjećamo na dešavanja u zaštićenoj enklavi UN-a.
Mijatović je to jasno poručila ovih dana u Strazburu, gdje je otvorena izložba o genocidu u Srebrenici. Poručila je majkama, ali i cijelom svijetu, da je međunarodna zajednica dugo skretala pogled s tog pitanja. Poručila je da je uvreda za žrtve i ozbiljna prijetnja miru i pomirenju svaki pokušaj negiranja i poricanja genocida.
Kada je u januaru prošle godine izabrana na dužnost u Vijeću Evrope, Mijatović je kazala da je ponosna i sretna, ali i poručila da je njen izbor i „Bosna i Hercegovina koja pobjeđuje“ te dodala da se nada da će njen izbor biti poruka novim generacijama, posebno ženama da je moguć uspjeh na međunarodnoj sceni.
Na toj sceni Mijatović je odavno etablirana kao zagovornica slobode, borac za ljudska prava, slobode medija, osoba koja razumije šta se dešava u regionu i Evropi, koja pamti i progovara, ali istovremeno razmišlja kako dalje i s kim.
Ona je na najbolji način pokazala da region može dalje samo poštivanjem osnovnih načela života dostojnog čovjeka. A istina mora biti početak tog puta.

Mijatović poručila da je uvreda za žrtve i ozbiljna prijetnja miru svaki pokušaj negiranja i poricanja genocida

Zagovornica istine

Prekjučer je <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> optužio Obavještajno-sigurnosnu agenciju da uhodi novinare, a dan kasnije Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u krnjem je sastavu upozorio na trulež u državnom pravosuđu. Dodikovi deputati očekivano su eskivirali sjednicu. Normalno, zbog ranije preuzetih obaveza. Ugrijalo, haveru! Kome je po ovom zvizdanu još do baljezganja o sudijama, tužiteljima i sličnim babarogama?&nbsp;&nbsp; U međuvremenu, oglasili su se i entitetski zvaničnici. Iz Republike Srpske najavljuju otkaz rezervnom sastavu policije. Resornog ministra Dragana Lukača žurno će podržati i prvi federalni pendrek. <a href="https://avaz.ba/tag/777/aljosa-campara">Aljoša Čampara</a>, autoritetom hobotnice sa četiri budžetske funkcije, jednako najavljuje otkaz rezervnom sastavu policije, razumljivo, „u boljem dijelu BiH“. I tako su, šupljirajući o rezervistima, patriotizmu, oružju i ratovima, dragocjena tri mjeseca naših života pojeli politički skakavci. Gluhobilo, boba je falila da kod Lukača i Čampare na revers kolektivno zadužimo maskirne uniforme te osiguramo interventne zalihe konzervirane hrane. Realno, ljudi, osvijestimo se. Političari nas uporno drže za balavce!
Rijetka su društva u svijetu gdje dominiraju tipovi poput ovih koji su nas nesretno zapali. Možete li barem zamisliti šta bi se u sličnim okolnostima dešavalo u prosječno normalnoj, civiliziranoj državi, ili, štajaznam, u vašem preduzeću, kada bi, dakle, uvijek isti budžetski trutovi decenijama zgrtali pare na vlastitom ljenčarenju? Jedna takva gospoja, koja se od Dejtona kriš(t)om povlači po parlamentarnim klupama, nedavno je naširoko govorila o moralu, čestitosti, odgovornosti. Ni zarumenila se, eto, nije zbog ispaljenih laži. Jer, đon obraz, zna se, svakojake podnosi blamaže. 
Možda Bosna i Hercegovina jednog dana postane zemlja ugodnog življenja. Možda, kažem, na političku scenu dođu neki novi klinci, obrazovan i pošten svijet! Međutim, do tih sretnijih vremena, ne preostaje nam drugo nego da stoički podnosimo aktuelno stanje. I uzaludno kukamo kroz gusto granje.

Kome je po ovom zvizdanu još do baljezganja o sudijama, tužiteljima i sličnim babarogama?

Drže nas za balavce!

Skoro da ne može proći dan, a da se u vijestima iz biznisa u bh. medijima ne spomene ime Rusmira Hrvića ili neke od kompanija koje se nalaze u lancu kojim rukovodi. Širom BiH pod njegovom palicom se proizvode i na tržište plasiraju originalni bh. brendovi. 

Ovih dana Hrvić je u Tuzli otvorio i kompaniju „AS Logistic“, jednu u nizu koja je dio „AS Holding sistema“, na čijem je čelu. Svečanu vrpcu presjekao je upravo Hrvić.&nbsp;&nbsp; 
U holdingu kojim rukovodi ovaj menadžer radi skoro 5.000 ljudi, koji svakodnevno postižu dobre rezultate kroz usavršavanje proizvodnje, rast prihoda i rast broja zaposlenih.

Hrvić kao biznismen i menadžer, ali i „AS Holding“, zasigurno će u bh. privredi ostati upamćeni po tome što su akvizicijom u svoj sistem spasili mnoge nekadašnje firme od propadanja. Spasili su stotine radnih mjesta, a u isto vrijeme, razvijanjem i unapređivanjem proizvodnje, otvarali nova.&nbsp;&nbsp; 
Rusmir Hrvić rođen je 1. oktobra 1973. godine u Tešnju. Srednju školu završio je u&nbsp;Doboju, a diplomirao je na&nbsp;Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Svoja prva radna iskustva stječe još kao dječak u samostalnoj trgovinskoj radnji AS. U kompaniji „AS Jelah“ radio je od 1995. godine, a nakon diplomiranja imenovan je za zamjenika direktora preduzeća AS.

Menadžer za uspjeh

Mi smo šampioni! Razumljivo, u (nao)pakostima. Mazohistički forsiramo probleme za svako moguće rješenje. Uporno žderemo budalaštine koje nam serviraju bosanskohercegovački političari kako bi, da se poslužim lucidnošću Armina Šakovića, ovu zemlju konačno strovalili niz kotare.&nbsp;&nbsp; 
Pogledajte, naprimjer, najnoviju situaciju sa dobrovoljnom diskvalifikacijom bh. delegacije iz Skupštine Vijeća Evrope. Tamo, poznato je, ima dovoljno prostora za svakakav kontinentalni ološ. Čak se i diktatorska Rusija zagrijava za nastup u najmasovnijoj evropskoj instituciji. I to skupa sa Ukrajinom, kojoj je prethodno Vladimir Putin amputirao ozbiljan komad geografije. Kao što se, dakle, može zaključiti iz priloženog, niti agresivna, okupatorska politika ne predstavlja naročiti problem za hipijevski tolerantno društvo u Vijeću Evrope. Problem sa Bosnom i Hercegovinom, međutim, jeste u tome što nema(mo) apsolutno nikakvu politiku! Zdravorazumski kazano, čega nema, bez toga se mora. 

Za ljubav je vazda potrebno dvoje. S obzirom na naše hronično problematično društveno stanje, za napredak BiH potrebno je valjda najmanje troje - Bošnjaci, Srbi i Hrvati. „Utroje, utroje...“, glasio je zajebantski prepjev predratnog narodnjačkog hita Nade Topčagić. Tako otprilike izgleda i ovdašnja politička scena. Izuzev rijetkih situacija (poput rastaljivanja ambasadorskih pozicija ili, štajaznam, kretenski utemeljene podrške bahatom feudalnom režimu Saudijske Arabije), „utroje“ u Predsjedništvu BiH nikada neće dobaciti na zelenu granu. Njihove režirane svađe kapilarno se prenose kroz stranačke strukture razarajući ono malo jada od (pre)ostalih državnih institucija. I tako stalno, i tako ukrug. Dok se boje na bh. zastavi definitivno ne rastope...&nbsp; 
Nego, znate li onaj vic kad su SDA, HDZ i SNSD odlučili razigrati partiju šaha utroje? Ne znam ni ja, al' kažu da je pravo smiješan.

Dozvolite da se oblatimo

Turski nobelovac Orhan Pamuk (67) jedan je od najvećih živućih pisaca današnjice. Ovaj veliki borac za slobodu govora i ljudska prava trenutno boravi u Sarajevu, gdje će prisustvovati premijeri predstave „Snijeg“, nastale prema njegovom istoimenom romanu za koji je 2006. godine osvojio Nobelovu nagradu.&nbsp;&nbsp; Radi se o svjetskom umjetniku, koji je i jučer u razgovoru za „Avaz“ istakao da je veliki prijatelj BiH. Prvog dana posjete bh. prijestonici obišao je nekoliko ratnih muzeja te na taj način, kako je i sam rekao, poslao poruku svim Bosancima i Hercegovcima da nikad ne smiju zaboraviti tragičnu prošlost, ali da ne smiju posustati u traženju veće demokratije i evropskih standarda. 
Svjestan je Pamuk da se Sarajevo izgradilo od 2.000 godine, kada ga je prvi put posjetio, i donekle prekrilo ratne ruševine iz dana agresije, ali je i još više svjestan da su mnogi njegovi građani zbog nakaradne politike daleko ispred vrata Evropske unije. One zajednice evropskih zemalja od koje, kako i sam kaže, ne smijemo odustati jer alternative nemamo, baš kao ni turski narod.
Ferit Orhan Pamuk rođen je 7. juna 1952. godine u Istanbulu. Aktivno počinje pisati 1974., a već za prvi roman, „Dževdet-beg i njegovi sinovi“, osvaja prestižne nagrade. Vrhunac Pamukove međunarodne slave označio je izlazak romana „Zovem se Crvena“ 2000. godine, a „Snijeg“ iz 2002. postavio ga je u sami vrh svjetske književne elite.

Jedan od najvećih živućih pisaca

Borac za slobode

Inspirativan intervju Miroslava Lajčaka prošlog petka u „Avazu“! Polivalentni evropski političar uglavnom je pričao o Bosni i Hercegovini. Potvrdio je kako naša zemlja, barem što se Evropske unije tiče, zauzima strogo začelje prioriteta.&nbsp;Nezahvalni status regionalnog fenjeraša najavljuje izvjestan produžetak agonije, opće besperspektivnosti te egzistencijalnog mrcvarenja, usljed čega će desetine hiljada bosanskohercegovačkih građana, naročito omladinskih brigada, odavde nastaviti da odlaze i odlaze i odlaze...
„BiH je ostavljena za kraj“, kaže Lajčak. „Prvo, zato što je to najkompliciranije pitanje. Drugo, nije sigurnosno pitanje. Politička kriza ne prenosi se u socijalne nemire ili, ne daj Bože, u sigurnosnu prijetnju.“ Hoće reći: Samo nek' ne puca! Dok god se međusobno ne koljemo, nema nikakve potrebe za agresivnijim evropskim angažmanom. Ne bih da pehiram, ali sličnih smo se stavova naslušali i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost, znamo kako je tada završilo.
U međuvremenu je izabran novi šef Delegacije Evropske unije sa kancelarijom u Sarajevu. To je aktuelni austrijski ambasador u Albaniji Johann Sattler. Iako se pokazao kao ubjedljivo najbolji kandidat za dotičnu poziciju, imenovanje je proizvelo tiho nezadovoljstvo u diplomatskim krugovima. Evropljani, naime, negoduju jer se zvaničnom Beču u BiH očigledno poklanja previše pažnje. Nakon visokog predstavnika Valentina Inzka te komandanta EUFOR-a, također Austrijanca, generala Martina Dorfera, Sattlerov dolazak smatra se svojevrsnom „okupacijom u tri čina“. Ne znam šta o austrijskom utjecaju misli zaljubljenik u bečki valcer, Abdulah Skaka, dakle, ali objektivno, radi se o prilično beznačajnoj državi na globalnoj političkoj sceni. Zvanični Brisel, međutim, neće promijeniti odluku, što samo dodatno argumentira Lajčakov izraženi defetizam. 
Uostalom, sve je uvijek bilo do nas! I spasa nam nema ukoliko lokalni političari odluče produžiti beskonačne svađe i neodgovorna nadmudrivanja. Zato je krajnje vrijeme da im ponešto pameti iz zadnjice dobaci u više sfere. U suprotnom, ljudi će iz ove zemlje nastaviti da odlaze i odlaze i odlaze... Stotinama milja daleko od zapuštene Austro-Drugarske.

Dok god se međusobno ne koljemo, nema nikakve potrebe za agresivnijim evropskim angažmanom

Austro-Drugarska

Bivši danski premijer Pol Rasmusen (Poul Rasmussen) još je jednom pokazao veliko srce. Riječ je o političaru koji je prijatelj Bosne i Hercegovine i koji je spreman širiti istinu o našoj zemlji i događajima iz devedesetih godina.&nbsp;&nbsp; Rasmusen je, naime, u Danskoj prisustvovao manifestaciji „Sjećanje na žrtve genocida: Prijedor, Ahmići i Srebrenica“. Tokom manifestacije uručen mu je „Srebrenički cvijet“, koji je on rado prihvatio. 
- Od danas ste u mom srcu. Kad god budem ulazio u Evropski parlament, to će biti sa „Srebreničkim cvijetom“ - poručio je on. 
Rasmusen je rođen 15. juna 1943. godine Esbjergu, a školovao se u Kopenhagenu, gdje je magistrirao ekonomske nauke. Iza sebe ima bogatu političku karijeru. Premijer Danske bio je od januara 1993. do novembra 2001. godine.

Riječ je o političaru koji je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine

Promotor istine

Prvo je osigurao novi mandat na čelu Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Potom je potpisao koalicioni savez sa Predragom Kojovićem iz Naše stranke. A tokom vikenda održao je i partijski Kongres, na kojem je izabra(n)o stotinjak članova Glavnog odbora. Čini se da Nermin Nikšić ima sasvim dovoljno razloga za zadovoljštinu.&nbsp; Kolektivno su ovih dana takozvani dobronamjernici istresali smeće na predsjednika najveće ljevičarske partije. Neupućen insan pomislio bi da se obračunavaju sa šefom (sve)moćne organizacije što samostalno odlučuje o svemu važnom u ovoj nesretnoj zemlji, a ne da, zapravo, prisustvujemo brutalnom razapinjanju lidera stranke koja očajnički pokušava preživjeti na političkoj sceni. Objektivno, društveni utjecaj SDP-a obrnuto je proporcionalan na(r)učenim medijskim te učestalim kritikama na rasploživim društvenim mrežama. 
Euforični Nikšić zaključio je, inače, kongresni referat diskutabilnim optimizmom: “2022. će biti godina kad ćemo mi odlučivati kako i s kim ćemo da gradimo državu. Ne kao šegrti nego kao arhitekti promjena. Smrt fašizmu!” Volio bih da griješim, kad ono, međutim, dabogda!
Nažalost, SDP se odavno pretvorio u klijentelističku družinu, gdje jedni te isti ljudi decenijama ugodno parazitiraju na budžetskim jaslama. Ne bilo vam zapovijeđeno, ali obratite pažnju na kadrovski potencijal iz prva dva kongresna safa. Primijetit ćete istrošene skupštinske veterane, prekaljene jurišnike na paušal i nazor nasmijana lica vječnih uzdanica. 
Ako bi, dakle, rukovodstvu SDP-a zamjerili ukorijenjeni elitizam, onda bi se mnogo gradiva nakupilo za ljevičare uniformirane bijelim košuljama “Ralph Louren”. Međutim, pljuvati ih isključivo zato što su odbili poziv Stranke demokratske akcije za ulazak u vlast, nepristojno je, licemjerno, podlo. Baš kao i aktuelno veličanje Zlatka Lagumdžije s rigidnih desničarskih položaja.&nbsp;

Kolektivno su ovih dana takozvani dobronamjernici istresali smeće na predsjednika najveće ljevičarske partije

Družina Šegrta Hlapića

Hasan Osmančević, poznati poduzetnik iz <a href="https://avaz.ba/tag/6672/sanski-most">Sanskog Mosta</a>, jednostavno je velik i dobar čovjek. Zahvaljujući njemu, 30 djece, njegovih sugrađana mahom iz siromašnih porodica, vidjelo je plavo more. Osmančević ih je ugostio u svojim apartmanima u Vodicama u Hrvatskoj, gdje se on trenutno nalazi.&nbsp;&nbsp; Tako je, kako saznajemo, u suorganizaciji s Udruženjem logoraša iz Sanskog Mosta, čiji je, inače, član, omogućio da djeca vide more. Uz samo jedan mali uvjet - da su odlični i vrlodobri učenici, primjernog vladanja.
I nije ovaj veliki čovjek tražio ništa više, a djeca koja su provela nezaboravnih pet dana na plavom Jadranu, neka od njih i prvi put, ostat će mu beskrajno zahvalna. 
Drugima koji imaju, a koji bi se mogli ugledati na Osmančevića, zato slijedi pitanje: Šta čekaju? 
Hasan Osmančević je, nakon 210 paklenih dana provedenih u logoru Manjača, izbjegao u Kanadu. Vratio se u svoj Sanski Most i napravio poslovno carstvo u ugostiteljstvu. Autor je čuvene statue “Logoraš sa Manjače”, koja je obišla svijet.

Zahvaljujući njemu, 30 djece iz Sanskog Mosta, mahom iz siromašnih porodica, vidjelo je plavo more

Poduzetnik ogromnog srca

Rođen je u blizini Madrida (Fuenlabrada), afirmirao se u Madridu i najbolje partije pružao je u Madridu... No, utjecaj i slava Fernanda Toresa (Torres) prešli su granice španske prijestonice, stoga nije iznenađenje da je njegova najava o povlačenju s terena postala svjetska sportska vijest dana.&nbsp; - Imam nešto važno da objavim. Nakon 18 uzbudljivih godina, vrijeme je da okončam fudbalsku karijeru - napisao je na Twitteru slavni napadač, čiji su transferi tokom karijere koštali više od 100 miliona eura.
Polovinu od tih 18 godina proveo je u matičnom Atletiku, gdje je i počeo karijeru kao dječak i u kojem uživa status legende. Dres Atletika obukao je u čak 334 meča, postigavši 111 golova. U 142 nastupa za Liverpul mrežu je zatresao 81 put, dok je za Čelzi, s kojim je 2012. osvojio Ligu prvaka, odigrao 172 susreta uz 45 golova.
Nije loše za fudbalera koji je karijeru počeo kao golman da bi poslije postao najveća napast upravo za čuvare mreže... Trenutno nosi dres japanskog Sagan Tosua.
Tores (rođen 20. marta 1984.) bio je ključni čovjek reprezentacije Španije u pohodu na titulu svjetskog prvaka 2010. godine. S "Furijom" je bio i evropski prvak. Sa suprugom Olalom ima kćerku Noru i sina Lea.

Slavni španski fudbaler najavio završetak karijere

Tores: Najveći trag ostavio u dresu Atletika

Odlazak legende

Još se nije raščistilo smeće sa mostarskih ulica. Nije lako za dan očistiti ono što se godinama gomila. Nekako simbolična (da mi se moji Mostarci ne naljute), ali to je ironična slika grada na Neretvi. Gomila se, gomila, problem za problemom, nerazumijevanja, zatezanja, nemogućnost kompromisa. I ko će, onda, to riješiti? I kad? Ne može ni za dan ni za dva. Kamioni pred deponijom, baš kao i kamioni neriješenih stvari, u Mostaru stoje i ne mrdaju. Nema se gdje proći. Dalje se ne može.&nbsp; Opsada i blokada deponije, kažu Mostarci, mnogima je otvorila oči. Pokazala je da građanske inicijative mogu donijeti kakvu-takvu korist. Da, kad su životne stvari u pitanju, nije važno ko s koje obale dolazi, gdje drži stranačku legitimaciju, za koga glasa. Ono kad su opći izbori. Na lokalnima u Mostaru nisu glasali otkako je gavran pocrnio. A da je crno, crno je. Bez obzira na obećanja da će se do kompromisa jednom doći. 
Zato je mostarski, makar kratkotrajni i pretenciozno nazvani otpor, možda mali korak za Mostar, ali veliki za ostatak Bosne i Hercegovine, za svaki grad, koji se svakodnevno bori sa ponekim problemom. Tamo nema škole, ovamo nestaje vode, u trećem gradu opet propale ulice, četvrti nema doma zdravlja. Pokazivanje snage svakog od nas, koji marljivo radimo za one koji trebaju raditi za nas, zapravo je najbolji način da pokrenemo stvari sa mrtve tačke.
Tako, eto, Mostar, od grada koji je, kažu, “slučaj”, postaje grad za primjer. I pokazuje da ima načina, dostojanstveno i mirno, kako se to radilo u Mostaru, da se izbori za malo dostojanstva!

Mostarski makar kratkotrajni i pretenciozno nazvani otpor, možda je mali korak za grad na Neretvi, ali je veliki za ostatak BiH

Grad primjer

U Banjoj Luci, neki dan, okupila se ekipa srpskih političara, sve go nacionalista, na velikom saboru SNSD-a. Bio je to vrlo jasan prikaz svog jada i bijede trenutne srpske političke misli. Ne ukaza se tu, ni nalik, neki nasljednik misli Dimitrija Tucovića, ili djela Zorana Đinđića. Sve uprošteni mozgovi, osviješteni srpskom nacionalnom idejom. I ništa drugo. Srbija i samo Srbija. Prvak svih pretjerivanja Zvijezda večeri, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, energičnim tonom se obratio saboru: "Republika Srpska je glavni interes Srbije i srpskog naroda. Imamo mi u mitologiji i drugih glavnih mjesta za srpstvo, ali to je istorija, a Republika Srpska je budućnost. BiH nije i nikad neće biti muslimanska, kako to hoće Bošnjaci. Da sad ne pretjerujem, počinjem da ličim na Mileta Dodika." Dakle, negdje i on osjeća da pretjeruje pa ne želi da liči na Bosanca Mileta, a Mile je, eto i po Dačićevom priznanju, prvak svih pretjerivanja. Naročito nacionalističkih. Ali to nije razlog da mu ne pljeskamo i podržavamo ga pa makar govorio gluposti i uvrede poput ove koju izreče ministar, poznatiji kao loš, izrazito netalentovan, ali bestidan, pjevač narodnog melosa. Na ovu Dačićevu bestidnu glupost, munjevito reaguje Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara, koje je davno trebalo biti smijenjeno. Zvizdić piše: „BiH je uvijek bila, jeste i ostaće bosanskohercegovačka i multikulturna, i na čitavoj njenoj teritoriji je bilo, jeste i uvijek će biti mjesta za ezane i crkvena zvona, za džamije, crkve, katedrale i sinagoge.”

Ne ukaza se tu, ni nalik, neki nasljednik misli Dimitrija Tucovića, ili djela Zorana Đinđića. Sve uprošteni mozgovi, osviješteni srpskom nacionalnom idejom

Crkva i džamija odvojeni od države Zvizdić je inače tip koji često govori, ali rijetko, možda i nikad, bude ovako tačan. A šta nam Dačićeva izjava, ustvari, govori? Ništa. Izuzev da je on lično nacionalista. Jer Bosna i Hercegovina da bi bila, kako on kaže, “muslimanska”, prvo bi trebao biti uveden Šerijat. Koliko god ne poštujem savremenu bošnjačku politiku, o čemu često i pišem, takav zahtjev ipak, moram priznati, im se ne može stavljati na dušu. U Bosni i Hercegovini su, koliko ja znam, bar zvanično, crkva i džamija odvojeni od države, tako da ne vidim kako ona može biti muslimanska, pravoslavna ili katolička? A ako ćemo pravo, onda je baš ta Republika Srpska koju Dačić toliko voli, neobično jako vezala crkvu i republičke institucije. Zaboravljajući da je entitet višenacionalan, i u praksi i u Ustavu, gradovi imaju slave, novootvorene institucije popovi osvještavaju svetim vodicama, javne škole koje pohađaju djeca svih nacionalnosti nose imena pravoslavnih svetaca, a državni privredni, poljoprivredni, pekarski, hotelijerski i ugostiteljski kompleksi, recimo u istočnoj Hercegovini, su predani Pravoslavnoj crkvi na upravljanje. Dačić, sasvim je izvjesno, lupa gluposti nastavljajući katastrofalnu srpsku politiku iz devedesetih godina. To je ona ista politika koja je dovela do rušenja 832 džamije i mesdžida. Od toga broja 709 su porušile srpske snage, a 123 hrvatske. Ako srušimo džamije, onda ovo neće biti muslimanska država. Na takvoj je, valjda, misli počivala ta politika koju, čini se, ministar i danas njeguje.

Divni profesor grafike Salim Obralić znao je reći nama studentima: “Kod crteža je najgore njegovanje greške. Uzmi gumicu i obriši.”

Udruženi u budalaštini U isto vrijeme, udruženi u budalaštini, braća Hrvati i Bošnjaci su srušili 125 pravoslavnih crkava. Da bi izjednačili rezultat, braća Srbi i Bošnjaci su srušili isti broj, dakle - 125 katoličkih crkava, od kojih su 8 srušili Bošnjaci, a čak 117 Srbi. Pa ko onda, Dačiću, ovdje ima težnju da napravi vjersku državu? Pjevaču, pokušaj bar jednom biti logičan. Divni profesor grafike Salim Obralić znao je reći nama studentima: “Kod crteža je najgore njegovanje greške. Uzmi gumicu i obriši.” Vrijeme je da se neko u srpskoj politici lati gumice. Predugo se njeguje greška memoranduma SANU.

Dačić, sasvim je izvjesno, lupa gluposti nastavljajući katastrofalnu srpsku politiku iz devedesetih godina

Srpsko njegovanje greške

Akademik Muhamed Filipović objavio je svoje životno djelo „Roman jedne biografije“. Prvi dio dvotomnog romana odnosi se na vrijeme od 1929. do 1989. godine. „Dnevni avaz“ u prilogu „Sedmica“ ekskluzivno će objavljivati dijelove ove knjige u kojoj se opisuju ukupna životna događanja koja su proizvela jednu ljudsku sudbinu i specifičnu biografiju čovjeka, Muhameda Filipovića. Autor ne želi govoriti o sebi, niti da drugi govore o njemu, nego da zbivanja kroz koja je prošao pokažu šta je on, ko je on, kako je nastao, kako se razvijao i kakav je život ostvario.

Mjesto i vrijeme rođenja Dječak koji je rođen trećeg avgusta 1929. godine u gradu Banja Luka, u porodici Sulejmanbega i Đulhanume Filipović i koji je bio treće i jedino preživjelo dijete rođeno u njihovom braku i prema svome amidži i najstarijem bratu svoga oca dobio ime Muhamed, bio je, kako se to kaže, kasno dijete. Otac mu je u vrijeme njegovog rođenja imao više od sedamdeset godina, a majka je bila u kasnim tridesetim godinama. Nosio je prezime Filipović i to ne samo po ocu nego i po majci, koja je, također, bila iz velikog roda krajiških Filipovića. Sulejmanbeg je bio od ključkih Filipovića iz odžaka Sredice, dok je Đulhanuma bila iz odžaka kod Glamoča. Muhamed je još u ranoj mladosti, kao jednogodišnji dječak, dobio nadimak Tunjo, a nadimak mu je dala dadilja Olga Puljić, rodom iz sela Ivanjska, koja je o njemu vodila brigu i dala mu nadimak Tunjo zbog toga što je prva riječ koju je izgovorio bila tunja, tj. rekao je: „Tunj, tunj.“ A mislio je na tunjino drvo pod kojim je porodica ljeti najčešće sjedila i gdje se pila jutarnja i kafa uobičajena poslije ikindije. Kuća u kojoj je Muhamed rođen bila je tada u vlasništvu Muhamedbega Kulenovića, koji je bio rodom iz Starog Sela kod Varcar-Vakufa i u dalekom srodstvu sa Sulejmanbegom, a nalazila se u širokoj ulici s dvostrukim drvoredom visokih razgranatih stabala lipe, kestena i platana. Rodni grad Muhameda Filipovića Banja Luka smješten je na srednjem toku rijeke Vrbas, zapravo na izlasku rijeke iz niza kanjona koji se redaju njenim tokom od Jajca do Banje Luke, a na mjestu njenog ulaska u ravnicu koja ima oblik lijevka, pa je po toj karakteristici i polje, koje nastaje na mjestu utoka rijeke Vrbanje u Vrbas, a završava se utokom Vrbasa u Savu, bilo nazvano Lijevče polje.

Dobio ime po najdražem amidži Muhamedbegu Filipoviću, najstarijem bratu svog oca

Centar Vilajeta Bosna i Bosanske krajine Ulica u kojoj se nalazila Muhamedbegova kuća u vrijeme rođenja malog Muhameda zvala se ulica Muftije Džabića, a nosila je broj 38. Ulica, zapravo avenija, bila je smještena na desnoj obali rijeke i pružala se od mjesta zvanog Prvi Mlin ili naselja Podgaj i vodila do potoka Đurđevac, koji je cijelu desnu stranu gradskog područja presijecao na dva dijela. Potok Đurđevac dao je ime i mahali Potok, koja je nastajala na prostoru od mjesta njegovog ulaska u gradski atar, kod turbeta poznatog kao Tekija, gdje se održavala proslava Đurđevdana, a završavala je kod nekadašnje Mejdanske džamije, gdje je počinjao atar mahale Mejdan. Ulica Muftije Džabića vodila je od Podgaja do potoka Đurđevac, a od njega je do izlaska iz grada ili do naselja Rebrovac vodila ulica Dervišića, koja je prolazila kroz dvije mahale, od kojih se prva nazivala Kulmahala, a druga Muhadžirmahala. Oko te dvije ulice nizale su se mahale Podgaj, Mali i Veliki Ćorkovac, Stupnica, Potok, Mala Čaršija, Mejdan, Hazna, Ciganluk, Halilovac i dvije već naznačene mahale. Iza naselja Rebrovac nalazilo se romsko naselje zvano Vlaški Brijeg, koje je kasnije bilo preimenovano u Veseli Brijeg. Taj dio Banje Luke bio je manji dio ukupnog gradskog teritorija i karakterističan po tome što je bio prošaran brojnim kompleksima zemljišta koje je domaće stanovništvo obrađivalo, a samo je na kraju mahale Mejdan, gdje se danas nalazi naselje Starčevica, postojao trag o tome da je nekada na tom prostoru bila neka ciglana, zbog čega se taj dio mahale nazivao Ćeremethana. Ime je dobio po vrsti crijepa koji je proizvodila Ćeremethana, a koji se naziva ćeramide. Lijeva obala rijeke Vrbas, od Malte u Gornjem Šeheru do Malte kod Rebrovca, s jedne, i Malte u Bojića Hanu, s druge strane Vrbasa, tj. do završetka nekadašnjeg gradskog atara, obuhvatala je naselja Gornji Šeher, Gornja i Donja Hiseta, Ciglane, Podpećine, Čaršija, Dolac, Ciganluk, Pobrđe, Petrićevac i Pavlovac i navedene mahale i naselja na desnoj obali rijeke sve do kraja gradskog atara obilježenog imenima Bojića Han i Malta. Taj grad je, još od vremena prvog valije Bosanskog vilajeta i osnivača Donjeg Grada ili moderne Banje Luke, poznatog vakifa gradnje veličanstvene džamije Ferhadije, koju je izgradio Ferhad-paša Sokolović, postao krajem 16. stoljeća administrativni, historijski, politički, ekonomski i kulturni centar Bosanskog vilajeta i Bosanske krajine i po svom položaju u odnosu na glavne pravce širenja Osmanskog carstva, po ljepoti gradnje, bogatstvu okoline i bogatstvu voda i posebno termalnih izvora (Ilidža), privlačno mjesto za ljude koji su u taj grad rado dolazili i u njemu se naseljavali.

Otac mu je u vrijeme njegovog rođenja imao više od sedamdeset, a majka je bila u kasnim tridesetim godinama. Nosio je prezime Filipović i to ne samo po ocu nego i po majci, koja je, također, bila iz velikog roda krajiških Filipovića

Od troje djece ostao samo Muhamed Otac Muhamedov se, također, 1926. godine, iz svog rodnog Ključa doselio u Banju Luku zbog potreba školovanja svoje sedmero djece, tada dorasle za srednju školu. Sulejmanbeg Filipović je prije Muhamedove majke bio dva puta oženjen, a obje prethodne žene su mu bile iz Hercegovine. Prva se zvala Habiba hanuma Serdarević i bila je rodom iz Ljubinja, mjesta u kojem je Sulejmanbeg nastupio u službu kao šef porezne uprave još krajem 19. stoljeća. Habiba hanuma je Sulejmanbegu rodila tri sina (Safeta, Husrefa i Ismeta). Nakon njene smrti, Sulejmanbeg se, po njenom savjetu i izričitoj želji, oženio njenom bliskom rođakom Rašidom hanumom Resulbegović iz Trebinja, a ona mu je rodila sina Ifeta. Nažalost, i ona je umrla od tada fatalne bolesti koja se zvala upala pluća i kojoj su ljudi iz Hercegovine lakše podlijegali kada bi se našli u bosanskim uvjetima života, odnosno u zimskim uvjetima kakvi su tada vladali u Bosni. Sulejmanbeg se, ostavši udovac sa četiri za samostalan život nedorasla sina, oženio i treći put. Ali ovog puta Bosankom po imenu Đul hanuma Filipović, kćerkom Alibega Filipovića iz Glamoča koja je, kao i Sulejmanbeg, ostala udovica iza svog prvog muža Huseinbega Filipovića iz Rastoke kod Ključa, a koja je sa prvim mužem, umrlim od španske groznice, imala sina Ahmeta i kćerke Ćamilu i Zilhu. Đulhanuma je nakon udaje za Sulejmanbega rodila troje djece, od kojih je u životu ostao jedino Muhamed, koji je po rođenju dobio ime po najdražem amidži Muhamedbegu Filipoviću, najstarijem bratu svog oca (adže Muhamedbeg). Muhamedbeg je bio izuzetno dobar i prijatan čovjek i za sve članove porodice bio je omiljeni i rado očekivani amidža.

Autor ne želi govoriti o sebi, niti da drugi govore o njemu, nego da ukupnost zbivanja kroz koja je prošao pokažu šta je on, ko je on, kako je nastao, kako se razvijao i kakav je život ostvario

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Muhamed je u ranoj mladosti dobio nadimak Tunjo

Ovo je priča o psu. Bolje reći, ovo je priča o djeci i jednom psu. O ljudima, možda ponajprije. Pujdo se pas zove. Mali, crni, udomljeni pas. Jednog dana je nestao ispred avlije u kojoj je živio. Mladić čiji je to pas bio, sav nesretan. Tražio ga je na sve strane. Lijepio oglase po čaršiji. Zvao prijatelje da mu pomognu naći Pujdu. Na kraju je s roditeljima otišao i u naselje na kraju grada. Križ se zove. Tamo žive Romi. Visočki Romi. Sunčan dan, djeca ispred svojih kuća. Roditelji s komšijama piju kafu. Dovikuju se i pričaju jedni s drugima. Puno je veša na štrikovima. Niz ulicu, strmu ulicu, teče voda. Peru avlije. Kao da tolikom vodom žele oprati i sve predrasude prema njima. Bezglavo trčali Mladić i roditelji su izašli iz auta. Domaćini su im počeli u čudu prilaziti, a za njima i razigrana romska djeca. Pridošlice su pokazivale slike psa. Romi su dozivali jedni druge da pitaju znaju li išta o nestalom Pujdi. Djeca su ostavila igru i rastrčala se na sve strane da traže cuku. Bezglavo su trčali prema igralištu u podnožju, vele tamo se znaju skupljati psi. Najstariji među njima, otprilike desetogodišnjak, jeo je kroasan. Baš kao što dijete može jesti i uživati u slatkišu. Kad je pojeo, papir je stavio u džep. Koja lekcija za mnoge starije ljude! Ne na beton da ga voda odnese, nego u svoj džep. Neki su rekli da su viđali psa u čaršiji. Drugi da ga znaju i da su mu davali da jede. Neki su ostali pored mladića koji im je došao pred kuću. Red je ne ostaviti ga samog.

Napasti psa, mačku, goluba ili čovjeka, svejedno je. Ko može jednog može i drugog

Počeo je razgovor. Svi idu u školu. Jedva čekaju raspust. Vruće je za škole, vele oni. Stariji su ponudili obitelj kafom. Da malo odmore. Znaju kako im je, imaju i oni svoje cuke. Djeca su bila neumorna po vrelini junskog dana, ne bi li baš oni pomogli tužnom mladiću. Nažalost nisu uspjeli. Psa nije bilo. Rekli su da će nastaviti opet. Stariji su pozvali roditelje da opet navrate, a ako nađu psa, čuvat će ga. Mladić je sjeo u auto i otišao dalje u potragu za Pujdom. Prošao je i taj dan i naredni. Naveče je zazvonio telefon. Pas je nađen na jednom izletištu. Bio je slab, umoran, dezorijentiran i imao je izraslinu na glavi. Od nekog udarca. Ne od pseće borbe. Uostalom, tamo gdje je nađen nije ni mogao sam doći. Neko ga je odveo tamo. Vraćen je u svoju avliju i počeo je oporavak. Ali Pujdo je otvorio brojna pitanja. Ko je čovjek koji je mogao napasti malog psa. Ko je mogao dići ruku na drugo biće? Zazivaju tuđu krv Ma, nije to nepoznato i nije se prvi put desilo da čovjek napadne životinju, ali je uvijek i nanovo potresno. Koliko je to daleko od napada na čovjeka? Možda jedva malo. Napasti psa, mačku, goluba ili čovjeka, svejedno je. Ko može jednog može i drugog. Ta, ljudi su jedni drugima i glave odsijecali. Još juče! I radovali se tome. I danas pjevaju pjesme zazivajući tuđu krv da pliva vodama. Psi su im samo vježbaonice za čovjeka. Pujdo je u svojoj avliji, maše repom i raduje se. Zalaje on i na neznance koji prolaze pored njegove ograde. A romska djeca s Križa? E oni su pokazali veliko srce čovjeka. Neiskvareno. Čisto. Otvoreno. Spremno pomoći drugome. Baš ih briga kome i zašto. Nasmijani dočekuju neznance u svoje dvorište i onda odlaze dalje za svojom igrom. E kad bi samo zauvijek mogli ostati djeca i izbjeći ljudsko zlo. Nepravdu i progon.

Najbolje u čovjekovom životu su njegova mala, nezapamćena, bezimena djela dobrote i ljubavi

Pujdo i romska djeca s Križa

Nedavno je generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonija Guteresa (Guterres) u Njujorku žestoko kritizirao Kenet Rot (Kenneth Roth), dugogodišnji direktor “Human Rights Watcha”. Rot je u “Washington Postu” napisao da, kada je odbrana ljudskih prava u pitanju, Guteresov “record” (dosje) u tome je slab i tanak. I drugi se slažu da je čelnik UN-a elokventan, politički maher, koji sve tačno kaže, ali izbjegava pokrenuti akciju da se kazne i osude brutalni kršitelji ljudskih prava.&nbsp; Tjeranje cara do duvara Notorna epizoda krvave sapunice je i produženo Guteresovo eskiviranje pokretanja akcije kojom bi UN tražio sankcioniranje Saudijske Arabije i prestolonasljednika Muhameda bin Salmana zbog neviđenog kasapljenja novinara Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi). &nbsp; Guteres se još pravda kako niti od jedne zemlje članice UN-a, čak ni od Turske, iako službena Ankara stalno kritički govori o tome, nije dobio zvanični zahtjev za pokretanje istrage o Kašogijevom ubistvu. Džaba što su mu ovdašnji novinari predočili dokaze kako su od 1993. godine u UN-u sedam puta pokretali neovisne komisije za istragu - sa svega tri državna mandata. Najpoznatije su one oko atentata na libanskog premijera Refika Haririja (2005), kao i oko ubistva pakistanske premijerke Benazir Buto (Bhutto) 2007. godine. &nbsp; Simptomatično, ali ne i politički iznenađujuće, umjesto vlastite inicijative, ovaj je generalni sekretar zatražio da se o svemu izjasni Vijeće sigurnosti UN-a. Oni koji prate rad ovog foruma znaju da se često radi o “rogovima u vreći”, jer među stalnih pet, koji se pitaju i imaju pravo veta - Rusija i Kina imaju različite stavove od Amerike, Engleske i Francuske kada je Bliski istok u pitanju. Nema sumnje da bi se Trampova administracija suprotstavila kažnjavanju Rijada i opalila veto na bilo kakvu rezoluciju koja bi značila sankcije Saudijcima. Odavno su to najvažniji - ciljano odabrani američki saveznici u regionu punom tenzija, koji svakog časa može eksplodirati, ne kao obično, već nuklearno bure baruta. &nbsp; Guteres, očito, ne želi biti ni poput Kofija Anana (Annan), koji je razbjesnilo američku administraciju kada je 2004. vrlo opasnom Džordžu Bušu (George W. Bush) poručio da je “irački rat bio nelegalan”. Kad su Saudijci u pitanju, Guteres kao da viri iz Trampovog džepa pa ostaje tek da se vidi na kojoj će strani historije ovaj generalni sekretar UN-a završiti. &nbsp; Muslimani na dnu mora Što se tužne sage o novinaru Kašogiju tiče, kakve li ironije, jedino Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) proziva saudijsku monarhiju u svom stilu - oštro i otvoreno. Ali, sve to više miriše na neku regionalnu trgovinu nego na principijelnu kritiku. &nbsp; Uostalom, Erdoan je već sebi izgradio globalni brend opravdano komentirajući, ali neprihvatljivo politizirajući ama baš svaku tragediju u kojoj su muslimani bili i ostali žrtve – od Bosne, preko Palestine, do Mijanmara, prozivajući Zapad za duple standarde. No, kad se sve sabere, muslimanima trebaju tihe i nepolitičke džamije, a glasne političke reforme. &nbsp; Treba im glasnost koja bi anulirala korumpirane diktature i obuzdala apsolutističke režime i superbogate petrolejske dinastije. A ne politička galama koja ih dodatno razjaruje, frustrira, pa čak i radikalizira! Toga bi morali biti duboko svjesni u Sarajevu, u koje se sve više “investira” i politički i finansijski upravo iz Ankare i Rijada. &nbsp; I kako u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ne manjka informacija, ali je politička mudrost brzopleta, pa inercija o islamu bez granica (između Istoka i Zapada) ostaje naivna i idealistička efemerija, valja se jednostavno upitati - je li beskrajna empatija oko tragične smrti lidera Muslimanske braće Muhameda Mursija donekle pretjerana? A totalna šutnja oko novinara Džemala Kašogija (bez klanjanja njegove dženaze u Sarajevu) potpuno nepravedna! Kojim se to ljudskim, vjerskim ili političkim aršinima vode oni koji opravdano tuguju, ali prečesto, prateći druge - zastrašujuće pogrešno reagiraju?!&nbsp; Riječ je o ljudskim pravima Onomad je Guteres u prisustvu UN predstavnika za pitanja genocida, bivšeg sudije Haškog tribunala Adame Dienga, koji je u više navrata za “Avaz” govorio o Srebrenici, lansirao i kampanju protiv govora mržnje. Ali, generalni sekretar je opet ostao nedorečen. Ne može se vrući krompir stalno prebacivati na tuđe dlanove. &nbsp; Na pitanje novinara šta želi kazati o smrti Muhameda Mursija, hladno je rekao da je čelnica UN Komisije za ljudska prava Mišel Bešele (Michelle Bachelet) “već imala prilike da se o tome oglasi”. Na stranu što je bivši predsjednik Egipta za Zapad bio i ostao kontroverzna politička figura, Mursi je bio politički zatvorenik kome su ostala uskraćena fundamentalna ljudska prava – da se liječi od dijabetesa i svega onoga što prati ovu podmuklu bolest. Pa ga je to, bez adekvatne terapije, i ubilo. Nema tu teorija zavjere s kojima se licitira. &nbsp; Radi se, dakle, o ljudskim pravima! Otuda ne može, a da se ne otme cinična usporedba da je kojim slučajem Mursi završio kao ratni zločinac Ratko Mladić - u pritvoru Haškog tribunala, o njegovom bi zdravlju brinuo cijeli ekspertni tim najboljih UN doktora. &nbsp; Možda su u Sarajevu na to trebali principijelno podsjetiti svjetsku javnost, pa i Guteresa. A ne biti puki apologeta nekoga ili nečega, devalvirajući tako vlastitu bosansku historiju. Jer, Bosanci su vlasnici vlastite planetarne tragedije pa se bosanska riječ još nadaleko čuje u svijetu rasizma, ksenofobije i sve pomamnijeg jeftinog populizma.

Terorizam i etičko čišćenje

Zagovornica istine

Drže nas za balavce!

Menadžer za uspjeh

Dozvolite da se oblatimo

Borac za slobode

Austro-Drugarska

Promotor istine

Družina Šegrta Hlapića

Poduzetnik ogromnog srca

Odlazak legende

Grad primjer

Srpsko njegovanje greške

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Muhamed je u ranoj mladosti dobio nadimak Tunjo

Pujdo i romska djeca s Križa

Nepodnošljiva lakoća ignoriranja

Kolumne

Terorizam i etičko čišćenje

Zagovornica istine

Drže nas za balavce!

Menadžer za uspjeh

Dozvolite da se oblatimo

Borac za slobode

Austro-Drugarska

Promotor istine

Družina Šegrta Hlapića

Poduzetnik ogromnog srca

Odlazak legende

Grad primjer

Srpsko njegovanje greške

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Muhamed je u ranoj mladosti dobio nadimak Tunjo

Pujdo i romska djeca s Križa

Nepodnošljiva lakoća ignoriranja