Kad pomislimo da ne može više, da gore neće i ne može biti, uvidimo da, ipak, griješimo. U poslijeratnim godinama svi smo se nagledali raznih mešetara koji su pod raznim krinkama kupili pozamašne donacije.&nbsp;&nbsp; Najviše takvih, čini se, došlo je iz nevladinog sektora. Brojna udruženja su se palila i gasila, stotine hiljada maraka, eura i dolara prošle su kroz ruke sumnjivih osoba. Osoba koje se, ničim izazvane, odjednom pojave iz mišijih rupa i postaju sveprisutne, presipaju iz šupljeg u prazno. I debelo to naplate.
Jedan od takvih svakako je Darko Brkan. Čudni, opskurni lik, koji se već neko vrijeme provlači kroz razna udruženja različitog profila. Očigledno se Brkanu osladilo da kupi velike pare za prodavanje magle pa je sebe u posljednje vrijeme postavio u ulogu sveprisutnog analizatora i pametnjakovića, koji će uglednim medijima ukazivati kako trebaju raditi svoj posao.
Upravo je Brkan oličenje stanja u bh. društvu. U jednu ruku je žalosno, a u drugu iritirajuće da takvi likovi dobivaju pažnju i ogroman novac, ne samo od domaćih vlasti i institucija, dok se udruženja boraca, invalida, sportista bore da plate obični račun za struju.
I nije Brkanovo udruženje jedino koje od državnih i stranih donatora ubire fine svote novca za prodavanje magle. Na spisku ministarstava pravde, od kantonalnog, preko entitetskih do državnog, udruženja poput Brkanovog ima napretek.
Od silnih probisvijeta, ona udruženja koja zaista promoviraju i bore se za pravu vrijednost ne mogu, jednostavno, doći na red. 
Upravo je to fenomen države u kojoj sve ono što je nakaradno, nekako prođe, dok svakog dana slušamo, čitamo i gledamo vijesti o propadanju ovog ili onog.

Od silnih probisvijeta, udruženja koja zaista promoviraju pravu vrijednost, ne mogu, jednostavno, doći na red

Brko, brkane

Kako, bolan, nema Bosne, a Drina huči... A iz jednog grada s obala te rijeke Džejla Ramović, djevojčurak od 17 godina, učini Bosnu i Hercegovinu ponosnom. Još jednom.&nbsp;&nbsp; Čak 101.082 glasa iz tri države i 32 člana žirija učinili su ovu Goraždanku pobjednicom 13. sezone “Zvezda Granda”. Čudo od djeteta, neki su već rekli. I zaista jeste. Kad čuju njen glas, ako još ima onih koji nisu, bit će im jasno zašto.
Dokazala je Džejla kako se pjeva, kako se odijeva i kako se može dostojanstveno i graciozno ostvariti san. Barem ovaj početni. Pokazala je zagrljajima s konkurencijom da je solidarnost uvijek i zauvijek veća, da su granice samo u ljudskim glavama, a da ih ljubav ne poznaje.
Rođena je 29. aprila 2002. u Goraždu kao najmlađa kćerka. Sestre Šejla i Lejla, uz majku Editu i oca Sinana, najveća su joj podrška.

Djevojčurak od 17 godina učini Bosnu i Hercegovinu ponosnom

Ramović: Pokazala kako se p'jeva i odijeva

Čudo od djeteta

Poražavajuće vijesti stižu iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine! Sve lošija od gore. Naime, nakon nedavnog polusatnog druženja sa mađarskim premijerom <a href="https://avaz.ba/tag/36/viktor-orban">Viktorom Orbanom</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> ide na noge još jednom diktatorskom doajenu. Ne biste vjerovali, ali našeg predsjedavajućeg lično i personalno (d)očekuje vlasnik Bjelorusije. Kako je ranije najavljeno iz nadležnih službi, Aleksandar Lukašenko i Baja Laktašenko provest će romantični vikend u Minsku. Pikantniji detalji nisu saopćeni.&nbsp; Zbog turističkog putovanja u zaostalu guberniju, Dodik će promašiti sarajevski nastup slovačkog diplomate te nekadašnjeg visokog predstavnika <a href="https://avaz.ba/tag/1603/miroslav-lajcak">Miroslava Lajčaka</a>. “Lajčakajte, mene ne čekajte”, autoritativno poručuju iz kabineta srpskog člana Predsjedništva BiH. Zanimljivo, ali ovo nije prvi put da Dodik providno izbjegava susrete s važnim gostima. Sličnu budalaštinu priredio je i tokom višednevne bh. turneje američkog izaslanika za zapadni Balkan. Taman kad se Metju Palmer (Matthew) napenalio da licu s američke crne liste uživo istrese naslagane optužbe, jazavac je pred strašnim sudom, kako rekosmo, strateški zbrisao u Orbanov brlog. 
“Milorad Dodik i Nikola Špirić su pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država i to je rezultat njihovih odluka, stavova i aktivnosti koje su provodili i javno govorili. Ako žele da te sankcije budu skinute, treba da djeluju da bi se za to imalo razloga. Oni znaju šta treba da urade. I nama bi bilo drago kad bi oni to uradili.”
Palmer zagonetno ne otkriva šta Amerikanci konkretno zahtijevaju od Dodika (i Špirića, pride), a neozbiljno je očekivati da s neke druge adrese procure pojedinosti o ultimatumima i prijetnjama kojima su izloženi deozorijentirani čelnici SNSD-a. Zato su, valjda, i razumljive Dodikove relacije s odbačenim tipovima. Očajnik se tako osjeća sigurnije, značajnije, odraslije. 
Uglavnom, kako sada stvari stoje, Dodik se dobrovoljno predati neće. Ili ipak hoće, ako bude sreće...&nbsp;

Očajnik se tako osjeća sigurnije, značajnije, odraslije

Dok Palmer njiše grane...

<a href="https://avaz.ba/tag/125/milo-dukanovic">Milo Đukanović</a>, predsjednik Crne Gore, u svojoj bogatoj političkoj karijeri pokazao se nebrojeno puta kao vrstan strateg, državnik koji odlično vidi šta se iza brda valja i političar koji na svaki izazov ima promišljen i dobro odmjeren odgovor.&nbsp; Otpor Miloševiću
Najavom da će država Crna Gora uskoro dobiti moderan zakon o uređenju odnosa države i vjerskih zajednica i ocjenom da Srpska pravoslavna crkva čuva infrastrukturu “velike Srbije” na Balkanu uzburkao je velikosrpske duhove i u Crnoj Gori i u susjednoj Srbiji.
Politička i medijska hajka dostiže neslućene razmjere, puna je patološke mržnje i negiranja i Crne Gore kao države i Đukanovića kao njenog demokratski izabranog lidera.
Suština spora je pokušaj Srpske pravoslavne crkve da zadrži državnu imovinu otetu nakon 1918., odnosno 1920. godine i nasilnog nestanka crnogorske države i crkve te da ostane dominantan tumač i ekskluzivni zaštitnik pravoslavnih vjernika u današnjoj Crnoj Gori.
Nije ovo prvi put da Đukanović i politika koju personificira, hrabro otvaraju historijski važna pitanja. Tako je bilo i u vrijeme distanciranja od Miloševićeve ratne politike devedesetih godina prošlog stoljeća, tako je bilo i kad je 2006. obnovljena nezavisnost Crne Gore.
Đukanović je crnogorski državni brod, ostavši do kraja vjeran idealu Crne Gore kao skladne multietničke zajednice, suvereno održao na površini, izbjegao je sve podvodne i svake druge mine – a bilo ih je podosta - i doveo ga u punopravno članstvo u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) i pred vrata Evropske unije.
Skidanje okovaSada je, prema Đukanovićevoj procjeni, na red došlo skidanje velikosrpskih okova s crnogorskog nacionalnog i vjerskog identiteta te obnova autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. 
Prema iskustvu iz prošlosti, nema sumnje da će Đukanović i ovog puta ustrajati i pobijediti. 
Tajna njegovog uspjeha i političke dugovječnosti i jeste upravo u tome što je nepogrešivo znao odabrati vrijeme za državotvorne političke akcije i projekte i što nije dozvoljavao da mu tajming određuju protivnici i neprijatelji njegove suverenističke politike.

Đukanović i politika koju personificira, hrabro otvaraju historijski važna pitanja za Crnu Goru i region Balkana

Đukanović: Precizno dijagnosticirao zloćudnu ulogu Srpske pravoslavne crkve

Državnik s gardom

Prvi demokratski predsjednik Egipta umro je u zatvoru. Muhamed Mursi vlast osvaja u junu 2012. Smijenjen je vojnim udarom godinu poslije. Zbog špijunaže, rušenja ustavnog poretka, podsticanja nasilja, napada na policiju i drugih krivičnih djela, režim Abdul Fetaha el-Sisija osuđuje Mursija na nekoliko smrtnih kazni i dugodišnjih robija. Sahranjen je u okolici Kaira, na groblju gdje završavaju uglednici Muslimanskog bratstva.&nbsp;&nbsp; Povodom Mursijeve smrti, predsjednik Stranke demokratske akcije poručuje: “Mursi je najprije izgubio slobodu, a sada i život u borbi za slobodu egipatskog naroda. Neka je rahmet njegovoj duši.” Odlukom Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine klanjala se dženaza u odsutnosti za egipatskog političara. 
Ne namjeravam se petljati u vjerske poslove Rijaseta, a pogotovo nisam zainteresiran za Izetbegovićeve svjetovne relacije i ideološke stranputice. Bilo bi, međutim, izuzetno korisno da nam neko objektivno dokaže čime je to tačno Mursi zadužio Bosnu i Hercegovinu pa mu se, eto, poklanja naročita pažnja. Nije li, uostalom, pogrešno dobrovoljno podržavati samo jedan od tabora (u konkretnom slučaju Muslimansko bratstvo) unutar beznadežno posvađanog arapskog svijeta? 
Mursi je bio neupitni lider organizacije koju su Rusija, Sirija, Egipat, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati te Bahrein proglasili terorističkom. Uskoro će, navodno, osvanuti i na američkoj crnoj listi. Tamo gdje, primjera radi, godinama tavori i Milorad Dodik. Upravo zato recentno srljanje s odavanjem neumjerenih počasti svrgnutom egipatskom predsjedniku predstavlja izglednu šansu za novu kompromitaciju Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. Pri tome ne zaboravimo kako su neprijatelji ove zemlje vješto zloupotrebljavali i bezazlenije povode za verbalno granatiranje bh. suvereniteta. 
Prije pet godina, Izetbegović je onesvijestio zapadne zvaničnike organiziranjem prijema za delegaciju Muslimanskog bratstva u državnom Predsjedništvu. Očigledno ništa nije naučio iz vlastite greške! Krhko je znanje, ali možda aktuelna morija za Mursija premijerno najavljuje radikalniju političku agendu na kojoj će SDA opasno zajahati u budućnosti. Ako tako ispadne, onda piši propalo!

Ako tako ispadne, onda piši propalo!

Morija za Mursija

Mišel Platini (Michel, 63), bivši predsjednik Evropske fudbalske organizacije (UEFA), pušten je jučer sa saslušanja na koje je priveden zbog sumnji u&nbsp;korupciju u slučaju dodjeljivanja domaćinstva Svjetskog prvenstva 2022. godine Kataru.&nbsp;&nbsp; Platini je bio prvi čovjek evropskog fudbala&nbsp;od 2007. do 2015. godine, kad mu je Odbor za etička pitanja Svjetske fudbalske organizacije (FIFA) zabranio rad u fudbalu zajedno sa Sepom Blaterom (Sepp Blatter), koji mu je 2011. nezakonito isplatio dva miliona dolara. 
Godinu ranije, Katar je dobio domaćinstvo Mundijala 2022., a sumnja se da je dodjela bila namještena, odnosno da su glasovi članova Izvršnog odbora FIFA-e kupljeni. Nikome na svijetu nije bilo jasno zašto je baš Katar dobio povjerenje da organizira Mundijal, što je na kraju dovelo do najvećeg skandala u historiji fudbala, u koji je umiješan veliki broj zvaničnika. 
Među njima, Platiniju je to najmanje trebalo. Dok su Blater i velika većina članova Izvršnog odbora koji su podigli ruku za Katar, birokrati i fudbalski anonimusi, Platini je legenda fudbala. Od trostrukog osvajača Zlatne lopte i jednog od najboljih fudbalera svih vremena očekivalo se da preuzme kormilo svjetskog fudbala, ali je on zaglavio u korupcijskom blatu, iz kojeg će se teško izvući.

Sumnja se u korupciju u slučaju dodjeljivanja domaćinstva Svjetskog prvenstva 2022. godine Kataru

Platini: Akter najvećeg skandala u historiji fudbala

Legenda u blatu

Zakletva nogometnih glavešina glasi: Lijepi li su katarski dolari, još su ljepši FIFA-ini kamatari! Kad su, dakle, trgovci utjecajem i planatarni vlasnici fudbalske igre u klasičnoj korupcijskoj sačekuši “Mundijal 2022” isporučili zemlji gdje 99 posto stanovnika ne razlikuje ofsajd od penala ni stativu od korner-zastavice, najvažniju sporednu stvar na svijetu, zadesilo se stanje opće depresije.&nbsp;Premijerno u povijesti turnir najboljih reprezentacija zakazan je za studeni, novembar, jer se tokom katarskih ljeta temperature nezaustavljivo zakucavaju na džehenemskih pedesetak stepeni u hladovini... Idealne su to vremenske neprilike za eventualni moždani udar, ali i potpuno neprimjerene za vrhunska sportska takmičenja.&nbsp; Jučer je uhapšen Mišel Platini! Radi boljeg pregleda igre, zvat ćemo ga Mišel PlatiMi. Nakon što je, kako se kaže, okačio kopačke o klin, bivši velemajstor slobodnih udaraca posvetio se muljažama zbog kojih bi ostatak života mogao provesti guleći krompir u bajbukani. PlatiMi pripada kriminalnom establišmentu koji je bahatim šeicima omogućio da iz pozlaćenih svečanih loža, uz ohlađeni šampanjac, ruski kavijar i nezainteresiranu publiku, za tri godine u svojoj vjeri i na svojoj zemlji dožive Svjetsko prvenstvo. 
Uz PlatiMija, istragom je zakačilo i svrgnutog čelnika FIFA-e Sepa Blatera te respektabilnu četu nižerangiranih administrativaca krovne nogometne asocijacije. Lista osumnjičenih navodno se završava s bivšim francuskim predsjednikom Nikolom Sarkozijem. Osim što su klasičnim mafijaškim metodama osigurali naklonost korumpiranih uglednika, katarski finansijeri organizirali su i luksuzna putovanja za neodlučne donosioce odluke o domaćinu Mundijala.&nbsp;Tokom tajnih ekskurzija novac se, kako to kaže Riđobrki iz poznatog crtanog filma, nemilice trošio na konje, piće i la(h)ke žene. Razumljivo, sve je bilo u skladu sa strogim ustavno-vjerskim pravilima katarske države. Da prostite, služba je služba, a družba je družba.

Lijepi li su katarski dolari, još su ljepši FIFA-ini kamatari...

Mišel PlatiMi

Evropska nagrada "Dr. Elemer Hantos" stigla je u prave ruke. Dodjelom ovog priznanja uvažen je cjeloživotni rad banjalučkog biskupa Franje Komarice, koji se neumorno svakodnevno bori protiv mržnje, nepravde, širi ljubav te poziva na suživot, za koji vjeruje da je moguć u Bosni i Hercegovini.&nbsp; Tako, ako Bosanci i Hercegovci žele da grade bolju državu, da budu bolji ljudi, komšije, susjedi… neka slijede njegove upute. Jer, ovaj crkveni čovjek nikad se ne obraća samo vjernicima – kršćanima nego svim građanima u BiH.
Inače, ova prestižna nagrada dodjeljuje se svake godine osobama ili organizacijama za izvanredne uspjehe u promociji saradnje između države ili naroda u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Svečanost na kojoj je dobio priznanje, Komarica je iskoristio da pozove sve ljude da podignu glas za zapostavljene, marginalizirane, obespravljene u BiH. Poručuje i da je “mržnja veliki teret za svakoga, a da se zlo zaustavlja ljubavlju prema dobru”.&nbsp;
Njegove riječi u državi koja je puna različitosti, zvuče kao ohrabrenje i poticaj. Posebno je važno da ih čuju političari, koji vuku svaki na svoju stranu.

Radeći dobro, kao što to Komarica čini godinama, slušajući i prihvatajući mudre savjete i riječi, možemo da gradimo bolju BiH

Evropska nagrada bosanskom čovjeku

Dalmoši bi rekli, malo nam za sriću triba! Tako su i bosanskohercegovački reprezentativci prekjučer priredili općenarodno veselje. Zahvaljujući igračima te stručnom štabu s Bilalom Šumanom, među Indijancima poznatijim kao "Selektor koji nikad ne odustaje", ništa čvršće i konkretnije od rukometa nije povezalo ovu nazor podijeljenu i napaćenu geografiju.&nbsp; Uglavnom neuspješno, ali godinama već pokušavam uvjeriti bližu okolinu da je rukometna reprezentacija najčestitiji kolektiv u Bosni i Hercegovini. Plasmanom na Evropsko prvenstvo majstori plemenite igre dokazali su opravdanost dotične hipoteze. I da nisu prošli, jednako bih mislio. Jer, osnovni je kućni red i sveta građanska dužnost uvažavati i podržavati ljude koji daju apsolutno sve kako bi dostojno predstavljali Domovinu.
I kad o svom trošku putuju na reprezentativne utakmice. I kad plaćaju hotelelske sobe, avione, autobuse, obroke. I kad sami kupuju dresove. I kad ih nadležne državne institucije ne fermaju ni dva posto. I kad im anonimusi serviraju gnusne klevete, isfrustrirani bolesnici uvaljuju podle uvrede... 
Uzalud vam trud, jadnici! Naši rukometaši uspješno preskaču moralne odrone na putu, a hinjska podmetanja pretvaraju u nedostižnu prednost. S kojom su, eto, dobacili na Euro!
Veliki rezultati redovno proizvode burne reakcije. No, lokalni političari i raspoloživi birokratski polusvijet zbrisali su iz kadra u vidu lastinog repa. Valjda je i zato poruka našeg lijevog krila najprimjerenija aktuelnom trenutku. Ko ne zna, Alen Ovčina kratko je poentirao: Hejteri i grobari reprezentacije, MRŠ! 
Aferim!
Do kraja ove skromne zahvalnice običnog navijača preostao je još jedan bitan detalj. Vjerovatno ste primijetili da nijedan od zaslužnih nije pomislio zajahati na multinacionalni, da ne kažemo “zavnobihski”, karakter omiljene bh. ekipe. Razumljivo, jer ljudskost se ne zaslužuje ni dodijeljenim imenima ni naslijeđenim plemenima. I zato je rukometna reprezentacija najčestitiji kolektiv u Bosni i Hercegovini!

Ljudskost se ne zaslužuje ni dodijeljenim imenima ni naslijeđenim plemenima

Rukomet je čudo!

Mnogi su “znalci” <a href="https://sport.avaz.ba/tag/11635/nikola-prce">Nikolu Prcu</a> uporno slali u penziju, kao, gdje će i u 39. godini igrati za reprezentaciju, sve je sporiji, lako ga je blokirati...&nbsp;&nbsp; Ali, simpatični rukometni bombarder odgovorio je svim dežurnim sumnjivcima i dušebrižnicima onako kako on to najbolje zna – fenomenalnom partijom u Češkoj, gdje se reprezentacija Bosne i Hercegovine nedjeljnim trijumfom (24:23) prvi put u historiji plasirala na Evropsko prvenstvo. 
Prce je u meču koji ćemo, kao i njegovi akteri, pamtiti godinama, postigao čak 10 golova i tako držao svoje saigrače “iznad vode”. Češka odbrana nije znala šta ju je snašlo, jer je Prce pogađao iz skoro svake pozicije.
Njegova priča počela je 31. avgusta 1980. godine u rodnoj Čapljini. U ovom hercegovačkom gradiću počeo je i rukometnu karijeru, u kojoj je, između ostalog, nastupao u Hrvatskoj, Španiji, Kataru, Mađarskoj, Poljskoj... U državnom dresu je još od 2003. i u ovih 16 godina odigrao je 103 meča i postigao 389 golova.

Čapljinac postigao čak 10 golova i odveo BiH na Evropsko prvenstvo

Junak iz Češke

Glupost je definitivno neuništiva! Razočaravajuću konstataciju svakodnevno dokazuje, recimo, Ivica Dačić, takozvani šef diplomatije komšijske Srbije. Skraćena verzija ratnog zločinca Slobodana Miloševića te dugogodišnja dvorska luda Aleksandra Vučića u šovinističkom je naletu inspiracije preko jezika prevalila parolu zbog koje bi u civiliziranom društvenom okruženju pravosnažno zaglavila u ćuzi.&nbsp;&nbsp; „Bosna i Hercegovina nije i nikad neće biti muslimanska kako to hoće Bošnjaci. Da sad ne pretjerujem, počinjem ličiti na Mileta Dodika“. I tako, dok je Dačić demonstrirao neprevaziđene kretenluke, fiskulturnom salom u Laktašima dominirala je egzaltiranost. Jer, svjetina uživa u neumjerenosti, a prangije Dačićevog kalibra raritetni su primjerci. Ako je za kakvu utjehu, ministar barem nije zapjevao kao što uglavnom (ne) umije. U Šumadiji bi šeretski poentirali - Dačić možda i jeste na lošem glasu, ali ga je zato nepodnošljivo slušati! 
Usred države koja zbog Dačića i sličnih čurčića-palčića, eto, nikad neće biti muslimanska, srbijanski provokatori zakazali su neprijateljsku odbojkašku utakmicu protiv selekcije Azerbejdžana. Na Palama se valjda očekuje domaćinska atmosfera te fer i korektno navijanje za jednu od dvije tuđinske reprezentacije na uzavrelom parketu. Stisnite pa dvaput pogađajte kome će se spontano prikloniti paljanski odbojkaški sladokusci...
Kao iznuđeni odgovor na recentno beogradsko podbadanje, iz Sarajeva su zaprijetili da će prvu narednu utakmicu zvanična reprezentacija naše domovine domaćinski organizirati u Novom Pazaru. I to protiv Turske ili Kosova, jednako je izazovno. Tuk na utuk je, dakle, lansiran! I niko više neće biti u stanju zaustaviti eskalaciju međudržavnih, sportskih, a pogotovo nesportskih relacija.
U međuvremenu, Mostar zatrpan smećem, tunel Vranduk zatvoren, Bihać okupiran, Kosovo nezavisna republika, a Vojvodina pobunjena teritorija. Srbija i BiH skupa su, ljudi, otišle na pazar. I zajednički pale curku za uši.

Svjetina uživa u neumjerenosti, a prangije Dačićevog kalibra raritetni su primjerci

Pazar, Pale, i obratno, brale...

Bio je na rubu odustajanja od sporta, razočaran jer Željezničar nije dobio licencu za evropske utakmice, a onda je stigao na sjednicu Skupštine kluba na kojoj je trebalo izabrati prvog čovjeka. Tražio se, između ostalog, predsjednik Upravnog odbora, ali niko se nije htio prihvatiti „vrućeg krompira“.&nbsp; U njegovoj biografiji ćete naći kako se <a href="https://sport.avaz.ba/tag/66213/jasmin-badzak">Jasmin Badžak</a>, uspješni privrednik iz Konjica, deklarira kao vatreni navijač Željezničara i to je presudilo. Samo iz ljubavi prema plavoj boji, bez ikakvog drugog interesa, odlučio je biti tu i pomoći da se ovaj klub podigne, a članovi Skupštine su ga bez izuzetka podržali. Prihvatio je da bude v.d. predsjednika.
Jasmin Badžak je rođen 9. marta 1971. u Konjicu, gdje je proveo djetinjstvo i završio školovanje. Na čelu kompanije „SurTec Eurosjaj“ je od 1998. godine.&nbsp;Tokom dugogodišnjeg rada s partnerima iz Njemačke učestvovao je na mnogobrojnim edukacijama i seminarima, kao i stručnim putovanjima širom svijeta. Njegov menadžerski duh i organizacijske sposobnosti rezultirali su time da se njegova kompanija smatra izuzetno uspješnom.

Nije bilo zainteresiranih za poziciju prvog čovjeka kluba, jedini je uspješni biznismen bio spreman za izazov

Badžak: Odlučio pomoći klubu koji voli

Ljubav prema plavoj boji

Muftija travnički, dr. Ahmed ef. Adilović jedan je od najzaslužnijih što i ove godine nekoliko hiljada vjernika može uživati u bogatom programu na manifestaciji „Dani Ajvatovice“, koja se održava od 14. juna do 1. jula. Kao predsjednik Organizacionog odbora ove velike manifestacije, ef. Adilović potrudio se da na ajvatovačkoj livadi za posjetioce upriliči 70 različitih sadržaja, pet u sklopu vjerskog segmenta, 13 programa iz kulture, šest sportskih sadržaja, ali i brojne druge. 
Nije zaboravio ni najugroženije. Tako će tokom 509. „Dana Ajvatovice“ biti upriličena i četiri humanitarna programa, u Bugojnu, Fojnici i Novom Travniku. Inače, moto ovogodišnjih 509. „Dana Ajvatovice“ je "Ponosni na svoju vjeru, tradiciju i domovinu". 
Efendija Adilović nije samo dobar organizator. Slovi i kao dobar alim i vaiz, čije hutbe vjernici nakon džume-namaza prepričavaju po sijelima i u svojim kućama. Odmjeren je i dostojanstven čovjek, ali i veoma energičan kada su u pitanju interesi Islamske zajednice. Pokretač je brojnih aktivnosti, a veliku pažnju svakodnevno posvećuje i mektepskoj djeci. Za njega mnogi kažu kako mu je život džemat. Ovaj vrijedni imam na poziciju muftije travničkog izabran je 2014. godine. 
Rođen je u Kljacima kod Travnika 24. aprila 1964. godine. Završio je Gazi Husrev–begovu medresu u Sarajevu 1983., a na Fakultetu islamskih nauka tefsir je diplomirao 1990. godine.

Moto 509. „Dana Ajvatovice” je "Ponosni na svoju vjeru, tradiciju i domovinu"

Ef. Adilović: Nije zaboravio ni najugroženije

Džemat je njegov život

Bišćani su za danas najavili velike proteste pod motom: Grad je naš! Građanima Bosanske krajine, kako poručuju, već odavno je prekipjelo. Za život u strahu i uništenom gradu više tolerancije nema i to nema nikakve veze s odnosom prema drugome i drugačijem, ali ima s odnosom države prema narodu. A, državu i dalje boli briga.&nbsp;&nbsp; Dok Bihać ovih dana pohode i američki zvaničnici, državni ministar sigurnosti Dragan Mektić mlati praznu slamu o operativnim štabovima, izmještanjima migranata, IOM-ovima, finansijama i niko nema odgovor u čije džepove se slijevaju milioni za ublažavanje posljedica migrantske krize.
Situacija je odavno izmakla kontroli. Prijeđena je svaka granica humanosti, poručuju Bišćani dok ostavljeni na cjedilu i ograničene slobode kretanja i življenja svakodnevno svjedoče incidentima te mole Boga da ne počnu brojati mrtve po ulicama svoga grada!
Jasnom državnom strategijom rješavati migrantsku krizu, poručuje Metju Palmer (Matthew Palmer), zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD. No, da nikakve državne strategije nema potvrđuju i posljednje nemile scene napada na policajce, dramatična premještanja migranata iz smećem zatrpanog prihvatilišta "Bira" do neuvjetnog "Vučjaka" iz kojeg se kroz šumu opet vraćaju ka Bihaću. 
Na stotine ih je smještenih po nečijim kućama. Za novce... Na stotine ih je opasnih, naoružanih... Napadaju stubove države - policajce, a državni aparat je neko isključio.
Humanitarno-sigurnosna kriza prijeti da eskalira u tragediju, uporno upozoravaju građani Bihaća i pitaju se - s pravom - bi li sve isto bilo da je kojim slučajem u pitanju Sarajevo ili Banja Luka?! 
Hoće li današnji protesti polučiti ikakav rezultat ostaje da se vidi. 
Najmanje što mogu učiniti je da danas svi nadležni i državni i entitetski zvaničnici budu u Bihaću, uz narod, i pokažu konačno spremnost da spriječe još težu humanitarnu eskalaciju koja može imati nesagledive i ekonomske i političke i sigurnosne posljedice.
Više nadležnosti nikome ne bi smjele biti izgovor, nego se pod hitno svi resursi i kantona i entiteta i države moraju upotrijebiti - da ne padne mrtva glava.
U suprotnom, Bišćani će imati pravo na sve!

Prijeđena je svaka granica humanosti, poručuju Bišćani dok ostavljeni na cjedilu mole Boga da ne padne mrtva glava

Čiji je Bihać

Radoje Petković, ugledni član srpske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije u Hrvatskoj, izgubio je bitku za život. Tako nekako započinje vijest objavljena ovih dana. Kao da ga je shrvao neki rak, neka teška boleščina pa je nesretni bolesnik izgubio bitku. No, uđemo li dublje u vijest, saznat ćemo da je Petkovića, ustvari, usred grada Rijeke, nasmrt prebio osviješteni Hrvat Ilija Glavić. Policija istražuje, a svi mi znamo da je napad bio motivisan nacionalnom netrpeljivošću. Uzgred, Ilija je tražen zbog zločina u Bosni i Hercegovini tokom minulog rata. Očekivano, ustala se i kuka i motika da osudi ovaj događaj.Svi osuđuju, ipak se dešava, kako? Isti dan, malo južnije, u mjestu Supetar na otoku Braču, četiri mladića i jedna djevojka srpske nacionalnosti su pretučeni. Trebam li ovdje napominjati šta je bio motiv? Gradonačelnica Supetra se javno i oštro oglasila i rekla kako će ukinuti finansiranje fudbalskih turnira jer su huligani koji su učinili ovo zlodjelo pripadnici navijačke skupine. I opet, ustala se kuka i motika da osudi ovakav napad.

Džaba dizanje kuke i motike, džaba osuđivanje nacionalističkih događaja, džaba evropske norme, džaba članstvo u EU, džaba sve dok se god društvo, sveukupna društvena svijest, u Hrvatskoj iz korijena ne promijeni

Ne tako davno, na rivi u Splitu, napadnuti su vaterpolisti Zvezde. Kao što se sjećate, ustala se kuka i motika i taj put. I stalno tako. Desi se neki napad motivisan nacionalnom netrpeljivošću, osude pršte sa svih strana, policija hapsi. Pa zašto se onda to dešava kada svi osuđuju takve stvari? Kako je to moguće? Zato što se ne može biti malo fašista, kao što se ne može biti malo trudan. „Zadnje riječi bit će ZA DOM SPREMNI“ Strašan, poražavajući je podatak da je na proteklim izborima za Evropski parlament u Hrvatskoj najveći broj glasova dobila Ruža Tomašić. Riječ je o autorici narednih stihova: “Poglavniče! Plemeniti vođo,Obećanje čvrsto ti dajemo,Među nama svađe će prestati.Za slobodu složno umiremo.Krenut ćemo složno tvojim putem,Do života tebi ostat vjerni,A kad život budemo davali,Zadnje riječi bit će ZA DOM SPREMNI!” I da nisu fašistički, nacionalistički, ovi stihovi bi i dalje jasno govorili o grandioznom netalentu gospođe Tomašić. Ali autorica nije bila zadovoljna, činilo joj se da stihovi možda nisu dovoljno eksplicitni, pa je povrh svega odlučila da se fotografiše u crnoj ustaškoj uniformi.

Strašan, poražavajući je podatak da je na proteklim izborima za Evropski parlament u Hrvatskoj najveći broj glasova dobila Ruža Tomašić

Hrvatska spodoba kojoj je narod dao najviše glasova Evropski parlament, institucija koja baštini najsvjetliju tradiciju antifašizma i ljudskih prava, u narednim godinama ugostit će ovu hrvatsku spodobu kojoj je narod, strašnog li podatka, dao najveći broj glasova. Pojednostavljeno rečeno, država koja bira ovakve osobe da je predstavljaju, ne može očekivati drugačije ulice od onih koje trenutno ima. A ulice su precizno takve – nije zdravo biti Srbin na njima. Lako se može izgubiti bitka za život. Džaba dizanje kuke i motike, džaba osuđivanje nacionalističkih događaja, džaba evropske norme, džaba članstvo u EU, džaba sve dok se god društvo, sveukupna društvena svijest, u Hrvatskoj iz korijena ne promijeni. A kada se to desi, Ruža Tomašić će zbog svojih stihova i voljene uniforme završiti u zatvoru, a ne u Evropskom parlamentu. A kada će se to desiti, ne nazire se.

Ne može se biti malo fašista, kao što se ne može biti malo trudan

Ustaška uniforma u Evropskom parlamentu

Mora se reći i priznati da je ideju bošnjaštva kao političku ideju, to jeste kao utemeljenje nacionalnog identiteta naroda koji dominira Bosnom i Hercegovinom i koji, prema tome, ima pravo da utječe na njeno državno, političko i kulturno oblikovanje, prvi lansirao Adil Zulfikarpašić. Predložio je da se na temelju prihvatanja bošnjaštva formira jedna politička stranka koja bi se zalagala za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Srbi i Hrvati nisu htjeli da čuju za bošnjaštvo To ne znači da je Zulfikarpašić prvi koji je podržavao ideju bošnjaštva, jer se ona pojavila još 1961. godine, kad je započela rasprava o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini i kada se među brojnim idejama došlo do toga da se ono može riješiti samo priznavanjem nacionalnog identiteta velikoj grupi stanovništva muslimanske vjere koja je ostala bez nacionalne identifikacije, odnosno kojoj nije priznat nacionalni identitet. Već tada u raspravi je spomenuto bošnjaštvo kao moguće nacionalno identificiranje bosanskih muslimana kojima do tada nije bilo uopće priznavano pravo nacionalne identifikacije. Reakcija na ideju da bi bosanski muslimani mogli da budu priznati kao nacija pod imenom Bošnjaci naišla je na vehementnu reakciju i Srba i Hrvata, koji nisu htjeli da čuju za bošnjaštvo, zapravo koji su smatrali bošnjaštvo daleko najvećom opasnošću za dotadašnju dominaciju srpsko-hrvatskog nacionalnog elementa u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini su tada priznavani i Srbi i Hrvati, dok su Bošnjaci tretirani kao vjerska grupa bez nacionalnog identiteta. Protivljenje bošnjaštvu bilo je tako apsolutno da ni na koji način nije uzimano u razmatranje i odbacivano je pod imenom „kalajevštine“, dakle jedne austrougarske politike kojom se Bosni i Hercegovini nameće nacionalni identitet koji ne postoji i koji dovodi u opasnost tada već etablirani srpski i hrvatski nacionalni identitet.

U Bosni i Hercegovini su tada priznavani i Srbi i Hrvati, dok su Bošnjaci tretirani kao vjerska grupa bez nacionalnog identiteta.

Kritika temeljena na tvrdnji da ne postoje BošnjaciOpća formula kojom se definira nacionalna situacija i odnos u Bosni i Hercegovini svodila se na stav da u Bosni i Hercegovini žive dva naroda, to jeste Srbi i Hrvati i grupa stanovništva koja nema nacionalni identitet, nego se razlikuje po svome vjerskom identitetu u odnosu na Srbe i Hrvate koji su ostvarili jedinstvo vjere i nacije, dok muslimani takvo jedinstvo ne mogu ostvariti, zapravo nemoguća je identifikacija islama i bošnjaštva. Interesantno je napomenuti da su najveći protivnici bošnjaštva bili oni bosanski intelektualci muslimanske vjere koji su zastupali stav da su bosanski muslimani specifični oblik nacionalnog identiteta i da je to njihova posebna historijska karakteristika te da, prema tome, ne može biti govora ni o kakvim Bošnjacima. I da spominjanje Bošnjaka kao naroda koji živi u Bosni i Hercegovini predstavlja izmišljotinu, kako je to u svom pamfletu protiv teksta Muhameda Filipovića o Bošnjacima napisao Mustafa Imamović, navodeći kako se tu radi o izmišljanju nepostojećeg naroda. Naime, u raspravi koja je vođena oko toga živi li u Bosni narod koji se naziva Bošnjaci, kritika stava da u Bosni živi takav narod koji je nosilac identiteta između imena države i imena nacije temeljila se na tvrdnji da ne postoji narod Bošnjaka, da je to izmišljotina Muhameda Filipovića, da u Bosni žive muslimani i da je to specifičnost njihovog nacionalnog identiteta i da su upravo bosanski muslimani narod koji je ostvario vezu između svog vjerskog i nacionalnog identiteta.Najraznovrsnije interpretacije naše historijeInteresantno je, međutim, napomenuti da su upravo ti muslimanski intelektualci, koji su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva i odricali se bošnjačkog nacionalnog identiteta, postali najveći protagonisti bošnjaštva, naravno istovremeno postajući i glavni interpretatori sadržine bošnjačkog nacionalnog identiteta. To im je omogućilo, ne samo da postanu protagonisti u borbi za priznavanje bošnjačkog nacionalnog identiteta, nego i da stvore djela u kojima je izlagana historija tih Bošnjaka i na taj način dovršena izgradnja historijskog i državno-pravnog identiteta Bošnjaka u formi u kojoj oni danas postoje.

U raspravi koja je vođena oko toga živi li u Bosni narod koji se naziva Bošnjaci kritika stava da u Bosni živi takav narod koji je nosilac identiteta između imena države i imena nacije temeljila se na tvrdnji da ne postoji narod Bošnjaka, da je to izmišljotina Muhameda Filipovića, da u Bosni žive muslimani i da je to specifičnost njihovog nacionalnog identiteta

Mustafa Imamović je napisao historiju Bošnjaka, mada, naravno, ni na kakav način nije kazao u čemu se, zapravo, sastoji historijski i nacionalni identitet Bošnjaka. Došlo je vrijeme kada su različiti autori proizvodili najraznovrsnije interpretacije naše historije, napeš nacionalnog identiteta i na taj način podržavali stvaranje takve države u kojoj je nacionalni identitet sveden na vjerski, a korijen bošnjaštva izveden iz osmanskog perioda vladavine Bosnom.

Zastupali stav da su bosanski muslimani specifični oblik nacionalnog identiteta i da je to njihova posebna historijska karakteristika te da prema tome ne može biti govora ni o kakvim Bošnjacima

Brko, brkane

Čudo od djeteta

Dok Palmer njiše grane...

Državnik s gardom

Morija za Mursija

Legenda u blatu

Mišel PlatiMi

Evropska nagrada bosanskom čovjeku

Rukomet je čudo!

Junak iz Češke

Pazar, Pale, i obratno, brale...

Ljubav prema plavoj boji

Džemat je njegov život

Čiji je Bihać

Ustaška uniforma u Evropskom parlamentu

Ko su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva

Kolumne

Brko, brkane

Čudo od djeteta

Dok Palmer njiše grane...

Državnik s gardom

Morija za Mursija

Legenda u blatu

Mišel PlatiMi

Evropska nagrada bosanskom čovjeku

Rukomet je čudo!

Junak iz Češke

Pazar, Pale, i obratno, brale...

Ljubav prema plavoj boji

Džemat je njegov život

Čiji je Bihać

Ustaška uniforma u Evropskom parlamentu

Ko su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva