Prema najnovijim istraživanjima američkog javnog mnijenja, većina mladih Amerikanaca ima pozitivno mišljenje o socijalizmu. Čak i 55 ovdašnjih žena u dobi od 18 do 54 godine preferira život u socijalističkoj zemlji. To ne znači da će Amerika postati socijalistička, ali dolaze nove generacije. Uz sve, iskonski američki kapitalisti još opravdano insistiraju da socijalna jednakost ne smije biti nauštrb slobode.&nbsp; Ko je veći kauboj Ne slučajno, ovih je dana preko “New York Timesa” opet započela stara debata o tome ko može spasiti Ameriku: oni talentirani, radni i sposobni Amerikanci, vrlo često i imigranti - ili privilegirani tatini sinovi, potomci bogatih porodica, s enormnim kapitalom koji, pokazalo se to – na razne načine mogu kupiti sve, čak i diplome najprestižnijih univerziteta. Nasreću, kolo sreće se okreće.&nbsp; Nova generacija gleda na Ameriku kroz drugačiju, ne stereotipnu dioptriju. Uostalom, na globalnoj sceni, već 30 godina nije glavni američki ideološki neprijatelj – Sovjetski savez (SSSR). A i kineski socijalizam ne odgovara više staroj propagandi o “komunizmu” u kome svi jedu iz istog kazana. Komunizam, uistinu, nigdje nije realiziran, ali socijaldemokratija itekako traje i obnavlja se. Stariji američki političari bi se mogli razbiti kao Titanik na toj već odlomljenoj ideološkoj “santi leda”. A oni mlađi ili oni (iz minulog doba) koji ipak shvataju neminovnost progresa i kretanja naprijed već prave vidljiv zaokret ulijevo.&nbsp; No, mnogi su ambivalentni. Čak i vodeći među 23 predsjednička kandidata iz reda demokrata Džo Bajden (Joe Biden) zbog tog riskira da ostane na Trampovom, potpuno praznom ideološkom terenu. U toj je areni najvažnija razmjena nemilosrdnih političkih udaraca i, kao u svakom rijalitiju, takmičenje u verbalnom bezobrazluku i općoj uličnoj nekulturi. A to je potpuni patos. Jasno je da oni koji računaju kako aktuelnog američkog predsjednika može pobijediti samo veći kauboj od njega prave krupnu stratešku grešku. Jer, to bi, u biti, bio povratak na staro i na onu, ponajviše “bijelu Ameriku”, koja više ne postoji. A koju, zapravo, zagovara Donald Tramp. &nbsp; Alisa u zemlji čuda Od ove godine, međutim, simbol jedne drugačije, nove Amerike postala je kongreskinja Aleksandrija Okasio-Kortez (Alexandria Ocasio-Cortez). Ona nije predsjednički kandidat, ali je sa svojih 30 godina već sinonim, možda malih, ali za Ameriku tektonskih socijalnih pomjeranja. &nbsp; Njena životna priča je tipično američka pa je, iako visoko obrazovana, Okasio-Kortez do prošle godine bila konobarica u jednom njujorškom “Taco” baru (meksičkom restoranu), jer tako je to kad nema posla u struci. I, kako se u politici, kao ni u biznisu, ne traže diplome, već pamet i hrabrost, Aleksandrija je već ogledalo možda dalekih, ali promjena o kojima se govori sada. Bez obzira hoće li neko 2020. godine biti poluga ili okidač - za uspješni ili uzaludni pokušaj promjene stanara u Bijeloj kući - socijalno vrenje se nastavlja. A mlada Okasio-Kortez očito nije više samo “Alisa u zemlji čuda”. Promjene u Americi, sudeći prema anketama, realnost su koja dolazi, a ne samo politika s predumišljajem. - Napravljen je istinski napredak pa milioni Amerikanaca sada razumiju šta je socijalizam - rekao je, reflektirajući na promjene od 2015. godine naovamo, još glavni Bajdenov oponent među demokratIma, senator Berni Sanders (Bernie). On je za sada jedini od 535 članova Kongresa koji se javno deklarira kao socijaldemokrata. &nbsp;&nbsp; Sanders je alarmirao i kako bi republikanci “željeli (pravedni) socijalizam za sebe, a (bespoštedni) kapitalizam za sve ostale Amerikance”. Naime, tokom ekonomske krize 2008. godine, ogromne korporacije, samo radi svoga spasa, prigrabile su paket državnih para veći odtrilion dolara, nakon što su na beskrupuloznim tržišnim špekulacijama proćerdali svoje i tuđe novce. Ko će spasiti Ameriku&nbsp; Sanders podsjeća kako je Wall Street, tada, “preko noći postao veliki državni socijalista”. Čim zapne, velike korporacije brzo odustaju od “religijske privrženosti nesputanom kapitalizmu”. A to je, rekao je, istinski “korporativni socijalizam”. Bez obzira što Bajden vodi prema svim anketama, ako je vjerovati onim istim medijima koji su 2016. najavili uvjerljivu pobjedu Hilari Klinton (Hillary Clinton), Sandersova retorika prava je muzika za uši prosječnih, u mnogo čemu osiromašenih Amerikanaca. &nbsp; Doduše, i od Bajdena očekujemo da Trampa “opali po nosu”, ali malo ko zna šta Džo ima novo ponuditi Americi. Važno je to što prije čuti, jer mnogi govore da će poslije Trampa Amerika ipak, bar dijelom, ostati “trampizirana”. Istodobno, pred ovom velikom zemljom je dovršavanje starog posla socijalnih reformi, koje je između 1933. i 1939. godine započeo još predsjednik Frenklin Ruzvelt (Roosevelt). Njegov “New Deal” (Novi dogovor) još je dobri duh koji Ameriku čini pristojnim mjestom za život. Ali, mnoge stvari treba popraviti prije nego što se uruše - bez iluzija o altruizmu i holivudske mitomanije o tome.&nbsp; Zbog dosezanja četiri fundamentalne slobode, kako ih je, dok je Evropa gorjela u plamenu fašizma, a Hitler svoje naciste nazivao “socijalistima” – nasuprot tome, 1941. godine, postavio predsjednik Ruzvelt (sloboda govora i religije, te sloboda od ekonomske ovisnosti i straha) - Amerika je dugo (bila) bez premca i globalni uzor za mnoge. To uključuje i one Balkance kojima merkantilijanstvo nije na prvom mjestu zato što ono, i pored svih prednosti, završava u protekcionizmu. Jednostavno, ne može se sve platiti novcima, niti sve čuvati silom. Ono najtrajnije opstaje na argumentima. Ideal je da pravo na sreću i život pripada svima.

Nova generacija gleda na Ameriku kroz drugačiju, ne stereotipnu dioptriju

Socijalizam za kapitaliste

Čitam neki dan riječi jedne mlade majke. Nasekirana i ogorčena. Neko će možda reći da pretjeruje. Nekoga baš briga, a neko će razmisliti o njenim riječima. Nije tajna da kod nas svi znaju bolje nego onaj ko ima neki problem. Svi imaju brojne savjete i znaju najbolje jer nije riječ o njima. Bolje vide i bolje čuju nego drugi. To se dešava i ženama koje po prvi put postanu mame. Rode svoje dijete i onda uče. Ali i bez učenja već znaju. Nekako znaju. Osjećaju. Kad beba plače, tačno znaju zbog čega. Bez dileme Kad negoduje, razumiju razlog. Nigdje to nisu pročitale, ali naučile su čim su vidjele svoju bebu. A onda se pojave susjede, rodice, stare majke, svekrve, zaove i one znaju bolje od mame šta treba njenom djetetu. Često i neupitane žene na ulici priđu i kažu koju mudru. „A gdje mu je kapica? Nazepst će ti dijete.“ Ili: „Daj mu malo vode, vruće je, ali čarapice mu ne skidaj.“ S druge strane, starije prijateljice i rodice koje su prošle školu majčinstva već znaju kad i šta treba da se jede. Bez dileme. Kod njih je to sve bilo savršeno. „A u mene se znalo, pranje ruku, jelo i spavanje.“ E da li je to baš tako ili samo legenda tako kaže kada se prenosi mlađoj mami?Ma, prije da je legenda, jer ljepše zvuči. Nema te mame koja nije prošla svoje male dileme. I velike. I opet ih je sama uspijevala riješiti. Kako? Intuitivno. Je li bilo suza u njenim očima? Jeste, nećemo se lagati. Je li ponekad mislila da bol u grudima zbog mlijeka koje jedva izlazi nikad neće proći? Jeste! Je li ponekad pomislila da kosa koja joj opada poslije poroda nikad više neće narasti i biti lijepa kao prije? Jeste! Je li ikad pomislila da njene majice koje mirišu na ostatke bebine hrane nikad više neće mirisati kao nekad? Jeste! Sve to jeste bilo u glavi mame koja prvi put uči biti mama, ali to nikako ne znači da ljudi oko nje imaju pravo da je osuđuju. Da joj daju savjete, onako s visine, bez pitanja. Da joj govore kako su druge sve to rješavale kao u priči. Nemaju pravo, jer ne govore istinu. A, eto, i niko ih ne pita.Znam jednu mamu koja je tako usred ljetnog dana šetala sa prvorođenim sinom i prišla joj neka nepoznata i nepozvana žena. „ A kako ćeš vodati to dijete bez šeširića na glavi. Pa šta je tebi, ženska glavo?“ Na to je mlada mama, kojoj je već bilo preko glave netraženih savjeta i uličnog zgražavanja, samo tiho odgovorila: „Ma ja sam samo maćeha, gospođo. Vodam ovo dijete jer moram.“Žena je ostala u čudu još više zgrožena nego što je do tog trenutka bila, a mlada mama je sretna nastavila dalje šetnju, jer je odbranila čast svog prvog majčinstva. Pa barem nakratko.

Nema te mame koja nije prošla svoje male dileme. I velike.

Gorčina u glasu I da se vratim riječima mlade mame nasekirane, ne bez razloga. Veli ona i da joj neznanke kažu da su rađale po podrumima, same, hranile bebe hljebom. Nije se imalo, a današnje mame sve imaju i prenemažu se! Uz to ako još ne dojite, vi ste majka vanzemaljac, polumajka, nemajka.Ako beba plače slučajno na ulici, mora da je gladna. „Da, vjerovatno, jer ja svoje dijete ne hranim.“, reče mlada mama s gorčinom u glasu. I da, vi ste sasvim slučajno rodili to dijete i sasvim slučajno ste s njim po cijeli dan, ali neznani vam šalju poruku da vi svakako o njemu ne znate ništa. E nije tako! Stoga, vi mlade mame koje po prvi put igrate veliku, najveću ulogu u vašem životu, glavu gore. Samo vi znate tu lekciju. A znani i neznani, zvani i nezvani će svoje netražene savjete odnijeti daleko svojim kućama. Biti mama je uloga koja se zna i kad se ne uči.

Svom djetetu ste savršena majka

Gospođo, Vaše dijete je gladno!

Slovenski političar Igor Šoltes, zastupnik Kluba Zelenih u Evropskom parlamentu, ima posebno mjesto u srcima porodica žrtava genocida u Srebrenici.
On je prošle godine u Evropskom parlamentu predložio rezoluciju prema kojoj nijedna zemlja ne može postati članica EU ako ne prizna da je u Srebrenici počinjen genocid. Bila je to hrabra i jasna poruka slovenskog političara, koji je već dugo zadužen za zemlje zapadnog Balkana i koji dobro zna situaciju u regionu.
Šoltes zna koliko je za sudbinu BiH, regiona, ali i Evrope i svijeta, važno konačno priznati šta se dogodilo ljeta 1995. godine u Srebrenici. Svjestan je, a kaže da to često ponavlja, da o miru na Balkanu ovisi i mir u Evropi i zato se snažno i uporno zalaže za proširenje Unije. 
Zato je Šoltes i dobitnik izuzetnog priznanja „Potočarska povelja“, koja će mu biti uručena na 25. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici. Ovo priznanje, priznaje, velika mu je čast, naročito i zbog činjenice da prijedlog dolazi od udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ i „Žene Podrinja“.&nbsp;Nepogrešivost ovog izbora potvrđuje i činjenica da Šoltes uskoro dolazi u Sarajevo da govori na konferenciji o tome kako je nužno reći zauvijek stop negiranju genocida i holokausta.

Šoltes: Dobitnik priznanja „Potočarska povelja“

Zagovornik istine

Diplomatskim predstavnicima naše zemlje, uz čast izuzecima, godinama je bilo najvažnije pitanje hoće li od pozicije ambasadora što više hajrovati i koliko neka diplomatska destinacija omogućava više plaće i privilegije. Jer, i među ambasadorskim foteljama i džepovima, u ovisnosti o tome u kojem su kraju svijeta,&nbsp;ima razlike.&nbsp; Da su uglavnom prva javljanja u zemlju i pisma koja stižu u Predsjedništvo BiH ili Ministarstvo vanjskih poslova s dalekih destinacija od naših ambasadora kada preuzmu funkcije, ona koja se tiču njihovih interesa, pokazali su i nedavno imenovani novi ambasadori koje su u svijet poslali članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.&nbsp;
Oni koji su se već smjestili u udobnost&nbsp;novih stanova i rezidencija po evropskim metropolama, već su pitali kako će im biti obračunavani koeficijenti i hoće li biti usklađeni sa standardom u zemljama prijema.
Iako imaju sve privilegije i plaće između 5.000 i 7.500 KM, a uz to topli obrok i sve plaćene troškove, od smještaja do prijevoza, kao i do školovanja djece, te novac za čašćenje gostiju, našim ambasadorima uvijek je malo.
S druge strane, još nikad nismo čuli da je naša diplomatija uspjela animirati nekog investitora da ulaže u BiH i njihovi rezultati, kada je ekonomska diplomatija u pitanju, a koja bi im trebala biti prioritet, ravni su nuli.
Nažalost, to je i zbog toga što za ambasadore i konzule Predsjedništvo BiH šalje mahom stranački podobne, a ne sposobne ljude. I diplomatija je odavno postala debela hladovina rezervirana za uhljebljivanje i zbrinjavanje stranačkih kadrova i članova porodica i prijatelja onih koji ih postavljaju. I pritom, oni uglavnom za diplomatiju nemaju potrebno znanje, ali zato tamo itekako steknu imanje.

Znanje i imanje

Helem nejse, javno da se požalim! Mjesecima mi već suze niz leđa teku dok čitam, slušam, gledam, pratim – redoslijedom - izjave očajnih analitičara, samozvanih prognostičara, salonskih intelektualaca, korumpiranih vođa novinarskih udruženja, jadnog nevladinog sektora situiranog na budžetskim jaslama...&nbsp;Uglavnom, raskukali se, zajedno i skupa, poznati te nepoznati klinci-palci, zaključno sa čelnicima Stranke demokratske akcije, u beznadežno neutješnom pokušaju iskazivanja nezadovoljstva recentnim izjavama i kretenskim postupcima Milorada Dodika. Te Dodik 'vakav, te Dodik 'nakav, dopunjuju se verbalnim zabrinutostima novopečeni borci i borkinje za bh. pravdu. Kako stvari trenutno stoje, stanje je, zaključio bih, prilično neopišljivo!&nbsp; Kvaka, međutim, leži u tome što je autoru ovih redova, a generalno i čestitim ljudima koji su imali posla sa „60 minuta“, odavno postalo jasno ko je i šta je, da ne psujem, dotični Dodik. Naime, kada nas je primitivčina vrijeđala, prijetila nokautima, maltretirala tužbama i montiranim optužnicama, a prvoj dami bh. novinarstva, Arijani Saračević-Helać, dakle, pred kamerama poručivala da se nosi u onu majčinu stvar, Dodikovi aktuelni kritičari na budžetske baterije uglavnom bi šutjeli k'o zadnje pizdurine! U međuvremenu, prošlo je najmanje deset godina...
Kad se nestručno dresiran hajvan jednom otrgne s lanca, kasno je za popravke. Koliko jučer, ezdeaovci su Dodiku pivu iz ruke pili. Osigurali mu pride neprevaziđeni bošnjački zaštitnici i administrativni katanac u državnom Domu naroda. Gladila je, kažem, ta intereždžijska škvadra iz Mehmeda Spahe sa broja 14 Dodikove bubrege bijele do gadljive vulgarnosti. Malo su se pokajali, predugo se rastajali, rekla bi narodna pjesma...
I da konačno sravnimo račune! Ovi koji danas Dodika šatro napadaju, prije deset i kusur godina uvaljivali su okolo govor mržnje, izmišljali novinarski neprofesionalizam te općenito optuživali ugrožene insane na račun nepostojećeg pretjerivanja u neumjernosti. Eto vam, onda, sada Dodik. Nabije vas direktno! I vi njega.

U ime oca, sina i Dodika

Samo ljekarski pregledi dijele bh. reprezentativca <a href="https://sport.avaz.ba/tag/5580/rade-krunic">Radeta Krunića</a> od dresa velikog Milana. Empoli je sve dogovorio s „Rosonerima“ i Krunić će naredne četiri godine biti igrač kluba takve tradicije. Kako je rekao, ni sam u prvom trenutku nije vjerovao.
Sigurno je da su ovo dani kada igrača poput Krunića najmanje zanima koliko će koji klub zaraditi, ali Empoli će inkasirati osam miliona eura i bonuse. I sam Krunić dobro će zarađivati, ali ovakav transfer sportista poput njega jednostavno je zaslužio. Radan i na terenu uvijek predan svojim zadacima, a nikad nije težio posebnom isticanju, pa će tako reprezentacija BiH u budućnosti imati i igrača Milana.
U Krunićevim godinama dogodio se pravi transfer. Milan želi svježu krv, novi iskorak, a stiže novi trener Marko Đampaolo (Marco Giampaolo). Njegova izričita želja bio je Krunić, s kojim je radio ranije, pa i to govori mnogo toga. 
Rade Krunić rođen je 7. oktobra 1993. godine u Foči, gdje je u Sutjesci napravio prve fudbalske korake. Igrao je za Donji Srem, Veronu i čačanski Borac, odakle je stigao u Empoli prije četiri godine. Za najbolji bh. tim odigrao je 10 utakmica, a ima osam nastupa za mladu reprezentaciju BiH.

Bh. reprezentativac naredne četiri godine bit će član Milana

Veliki transfer istinskog sportiste

Hitna sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine propade k'o kauč! Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić kontinuirano dokazuju da se ni o čemu ne mogu dogovoriti. Do nekog narednog besmislenog pokušaja, poželimo im hairli trudbeništvo u devastiranoj državnoj instituciji.&nbsp; Možda previše tražim, ali živo me zanima čime se predsjednički ublehaši konkretno bave kad već ništa korisno ne rade. Kako podnose sumorne mandatske dane, koje ih obaveze sustižu od ponedjeljka do petka, u periodima između relaksirajućih vikenda predviđenih za ljekovito besposličarenje sa familijom, kumovima, bliskim prijateljima... Na koncu, ali ne i najmanje bitno, koje su, da prostiš, dužnosti i obaveze tridesetak mudrih savjetničkih glava, strateški uhljebljenih na kabinetske troškove srpskog, bošnjačkog i hrvatskog člana. 
Nastojeći populistički zajahati na migrantskoj krizi, Komšić se (do)sjetio Oružanih snaga BiH. Nakon što Dodik prijedlog brutalno odbije, Džaferović tešku zabrinutost iskazuje. Usput će državnički odgovorno najaviti mogućnost popravnog ispita. Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, ništa od toga prije rane jeseni. 
Jer, počinje sezona godišnjih odmora. More, ljudi, obale. Predsjednici će nakratko nestati iz kadra. U međuvremenu, stanje ostaje nepromijenjeno. Hoću reći, stanje ostaje očajno nepromijenjeno. Tek ponekad će uznemirujuće saopštenje, usputna neprimjerena izjava ili dogovoreni TV nastup podsjetiti kako Dodik, Džaferović i Komšić negdje u zatišju još uvijek postoje, ferceraju, djeluju. 
Provozajmo se, uostalom, rikvercom kako bismo lakše prihvatili bolnu činjenicu da je u poređenju sa deprimirajućim aktuelnim sazivom čak i ono prvo postdejtonsko Predsjedništvo BiH izgledalo poput ozbiljnog i perspektivnog preduzeća. Zato, nek' se vrate Alija, Momčilo i Krešo, a evo im Šefik, Milorad i Željko. U suprotnom, odosmo u tri lijepe materine...

Trlababalan

Bivšu američku državnu tajnicu <a href="https://avaz.ba/tag/42499/madeleine-albright">Medlin Olbrajt</a> (Madeleine Albright) jučer je Ordenom slobode odlikovao predsjednik Kosova Hašim Tači (Hashim Thaci).&nbsp;Gostoprimstvo koje je kosovski narod ukazao bivšoj političarki i nekad jednoj od najutjecajnijih žena svijeta, prisustvujući ceremoniji dodjele priznanja, najbolje pokazuje koliko je ona učinila ne samo za slobodu Kosova nego za stabilnost cijelog regiona.&nbsp;&nbsp; 
Na ceremoniji u centru Prištine izjavila je da je danas Kosovo nezavisna država i da zaslužuje da ga svi kao takvog priznaju. Narodu još podijeljenog Kosova čestitala je 20 godina slobode, a time još jednom poslala poruku da i aktuelna američka administracija podržava prosperitet cijelog zapadnog Balkana. Kosovski predsjednik, ali i mnogi Albanci prozvali su je heroinom naroda. 
Kosovo, ali i cijeli region, nikad ne smije zaboraviti sve napore koje je Olbrajt učinila za mir i stabilnost, a ponajviše za zaustavljanje sukoba koji su tokom njene političke karijere, na našim prostorima često bili u fokusu svjetske diplomatije.

Olbrajt: Nekad najutjecajnija žena svijeta

Heroina naroda

Da se razumijemo, upravnik „Dinama“ nije anđeo. Naprotiv! Bahatost, nevaspitanost i primitivizam karakterne su osobine koje godinama krase lik i (ne)djelo Zdravka Mamića. Ako mene pitate, najpoštenije bi bilo da za inkriminirane muljaže odgovara tamo gdje su i počinjene, u Hrvatskoj, dakle. Umjesto toga, Mamić će utvrditi položaje na međugorskom kamenjaru, odakle zabavlja dokoni svijet čudnovatom presumpcijom vlastite nevinosti u nedovršenom sudskom procesu. 
Ovih je dana hrvatsko pravosuđe raspisalo novu potjernicu za gazdom najtrofejnijeg nogometnog kluba u susjedstvu. Potom je sumnjivo lice rekreativno privedeno nadležnoj bosanskohercegovačkoj instituciji koja se uopšte ne zalijeće na akcijsku ponudu Mamićevog pansionskog smještaja unutar popularne zagrebačke kaznionice. Zloupotreba pogrešno skrojenih zakona redovno izbije na nepravdu. To se pokazalo i u dotičnom predmetu. Stoga je krajnje neozbiljno očekivati skoriji rasplet administrativne sapunice. 
Mamićevo izručenje principijelno ne bi trebalo osporavati. Međutim, jednak pristup valjda se očekuje i od zagrebačkih autoriteta. Zbog ignoriranja zvaničnih odluka bh. institucija, a nerijetko i usljed drskog nepoštivanja sudskih presuda, iz BiH je u Hrvatsku zbrisalo najmanje četrdeset krupnih kriminalaca, okorjelih ratnih zločinaca te ubica različitih kalibara. Birokratskim jezikom kazano, bjegunce amnestiraju isključivo kockaste domovnice.&nbsp;Sjetimo se, naprimjer, jednog presuđenog lopova, državnog neprijatelja i nekadašnjeg šefa ovdašnjeg HDZ-a. Zovu ga Ante, prezime mu znate. Jelavić se, naime, zaslužene zatvorske kazne kutarisao jednostavnim preseljenjem na bolji i pravedniji svijet, u strogi centar Zagreba. Ne zaboravimo ni optuženog ratnog zločinca, zloglasnog generala HVO-a Zlatana Miju Jelića. Kriv je za ubistva, maltretiranje i progon mostarskih Bošnjaka. I opet nikom ništa, živi pod punom zaštitom hrvatske države. 
Mirno spavajte, Zdravko, Zlatane, Ante. Za izručenje je potrebno dvoje.

Pakt pozicija!

Mlada zenička glumica Adna Hasanić (24) dobila je prvu ulogu u dugometražnom filmu “Ženski orkestar”, čiju režiju i scenarij potpisuje Irac bh. porijekla Mirsad Ademović.
Adna je ulogu dobila na nesvakidašnji način, kao iz američkog filma, tako što je reditelj pratio njen rad u pozorištu, gledao kako igra u predstavama te opazio nešto što bi talentirana glumica mogla udahnuti Dunji, liku koji će tumačiti u tom ostvarenju.
Snimanje filma treba početi do kraja godine u Mostaru, Trebinju i Sarajevu. Ovo ostvarenje progovara o odnosima poslodavaca prema uposlenicima, problemu alkoholizma i kladionicama, koje u posljednje vrijeme sve više privlače ogroman broj i visokoobrazovanih žena u BiH, te vjerskim sukobima i ljudskim traumama.
Adna Hasanić rođena je u Zenici 1995. godine. Prije odlaska na studij, deset godina bila je članica Dječije, omladinske i lutkarske scene BNP-a Zenica.
Studij glume okončala je 2018. na Odsjeku za glumu Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, nakon čega je upisala master studij. Iste godine postala je članica Glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Prva uloga na filmu

Monstrumi odgovorni za ratne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima konačno su dobacili do sudskih klupa. Usljed misterioznog odgađanja procesuiranja počinjenih zvjerstava, Sud Bosne i Hercegovine od Državnog je tužiteljstva čak pet puta zahtijevao podizanje adekvatne optužnice protiv Maneta Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića. 

Vlasenica je okupirana 21. aprila 1992. godine. Novosadski korpus JNA i lokalne zločinačke horde pod kontrolom Srpske demokratske stranke združeno izvode genocidne radove tokom kojih će stradati dvije i po hiljade Bošnjaka. Iz masovnih grobnica ekshumirano je skoro tristo djece. Jednak je broj zatočenica koje nisu preživjele višemjesečna zlostavljanja i brutalna silovanja. Većina zločina počinjena je u logoru Sušica te obližnjem selu Zaklopača.&nbsp; 
Progonjeni ljudi nakratko spas pronalaze u pedesetak kilometara udaljenoj Srebrenici. Nažalost, samo do jula '95. Hiljadu sedamdeset i dvoje Vlaseničana ubijeno je u presuđenom genocidu. Poslije dunjalučkog džehenema, u Podrinju gotovo da i nema Bošnjaka. I to je ustvari najkonkretniji rezultat udruženog zločinačkog poduhvata.

Sablasnom Vlasenicom danas rukovodi okorjeli ubica. Komandant zloglasnih „Mićinih specijalaca“ uglednik je Saveza nezavisnih socijaldemokrata. U ratu koljač, u miru dojač Milorada Dodika. Ne zaboravimo, dotična hulja zove se Mićo Kraljević.&nbsp;&nbsp; 
Međutim, nije samo Dodik sklon sađenju tikvi sa ratnim zločincima. Lažni pravednik, notorni primitivac i verbalni prostak, Dragan Mektić, dakle, u strasnom je i neraskidivom zagrljaju sa krvnikom iz Vlasenice. Radenko Stanić, ratni šef policije, mirnodopski je ministrov pomoćnik. Naravno, Mektiću na (ne)um ne pada da ga barem formalno suspendira zbog dokumentiranih ubistava, silovanja, pljačke...

Ponekad se politički pokrovitelji zločinaca pokažu znatno odvratnijim nego ubice iz prve ruke. S tim u vezi, Dodik i Mektić jednako su nemoralno pranje, samo drugo pakovanje. Dabogda im se obojici veličanje vlaseničkih zlikovaca „o glavurde obilo“...&nbsp;&nbsp;

Iz masovnih grobnica ekshumirano je skoro tristo djece...

Genocid u Vlasenici

Ambasador Narodne Republike Kine u BiH <a href="https://avaz.ba/tag/56032/ji-ping">Đi Ping</a>&nbsp;(Ji) za kratko vrijeme otkako je krajem januara preuzeo funkciju u našoj zemlji, pokazao je spremnost da što više unaprijedi saradnju između dvije zemlje.&nbsp; Za „malu“ BiH to je od izuzetne važnosti i svakako da oni koji odlučuju u naše ime moraju znati cijeniti i iskoristiti to što nam jedna od najvećih svjetskih sila s ogromnim ekonomskim potencijalima stalno pruža ruku podrške i želi nas povući naprijed i tamo kuda idu uspješni.
Posebno je važno što se ambasador Kine u našoj zemlji, poput njegovih prethodnika, ponaša u maniru i duhu pravih diplomata, ali i prijatelja koji poštuju ovu zemlju. Saradnju i svoju pomoć koju godinama Kina pruža našoj zemlji ničim ne uvjetuju niti se miješaju u unutrašnje stvari u našoj zemlji. 
Uprkos tome što su neke kineske donacije, nažalost, u našoj zemlji i pronevjerene, poput traktora za poplavljena područja, do kojih nikad nisu stigli, kao i da još nisu završene sve administrativne procedure neophodne za gradnje Bloka 7 Termoelektrane u Tuzli, ambasadoru Đi Pingu ne nedostaje optimizma. 
On je ubijeđen da će saradnja BiH i Kine, kako na ovom tako i na drugim ekonomskim i kulturnim projektima dvije zemlje, ići uzlaznom putanjom. 
Đi Ping rođen je 1967. godine u Šangaju. U svojoj zemlji obavljao je mnoge važne funkcije. Oženjen je i otac sina i kćerke.

Posebno je važno što se ambasador Kine u našoj zemlji, poput njegovih prethodnika, ponaša u maniru i duhu pravih diplomata

Podrška prijatelja

Nisu svi političari isti! I stoga nije korektno konkretnim pojedincima unaprijed (za)lijepiti uobičajene epitete - nadobudni intereždžija, osvetoljubivi karijerista, dinar-efendija, tender-hairlija i slično. Naravoučenije, u svakom kukolju ima žita, a žito nama treba da narod ima hljeba.&nbsp;&nbsp; 
Nedavno je reisu-l-ulema Husein-efendija Kavazović izrazio zabrinutost zbog privatizacije javnih funkcija i institucija. "Uzurpirana institucionalnost pretvara se u nepravdu i nasilje, a nekontrolirana moć u nasilje i despotiju.“ Da je upozorenje vjerskog lidera daleko odjeknulo, pokazuju brojne reakcije bh. zvaničnika. Tako će jedan na televiziji dobrovoljno priznati kako ga više ne zanima pozicija ministra vanjskih poslova BiH. „Nisam osoba koja trči za foteljama!“, poentirao je u krešendu Denis Zvizdić.&nbsp;&nbsp; 
Ukoliko smo ispravno razumjeli poruku, Zvizdićevo historijsko NE, dakle, glasi: Nisam osoba koja trči za foteljama! Ostalo je, međutim, nejasno da li dotična konstatacija ima neku skrivenu ekstenziju, da ne kažemo nevidljivi nastavak, koji nepouzdana kamera nije uspjela zabilježiti. Ili će prije biti da se radi o razočaravajućem kraju poprilično neduhovitog vica... 

Uostalom, govorimo o funkcioneru sa situiranom zadnjicom u najmanje dvije fotelje. Prvi je i posljednji paralelni čelnik i izvršne i zakonodavne vlasti u Evropi. Firme kojim trenutno rukovodi uglavnom ne ferceraju, ali za ovu priču to je najmanje važno.&nbsp; 
Korisnije se zato prisjetiti dvadesetogodišnje karijere političara koji ne trči za foteljama. Premijer Kantona Sarajevo. Predsjednik Kantonalne skupštine. Delegat u Domu naroda FBiH. Predsjedavajući Predstavničkog doma FBiH. Višestruki zastupnik u raznim parlamentima (kanton, entitet, država). Predsjedavajući Vijeća ministara BiH. 

Predsjedavajući Predstavničkog doma BiH. Dužnosti i obaveze u stranci muslimansko-povijesnog kruga: Predsjednik Kantonalnog odbora. Predsjednik SDA Savjeta. Član Glavnog odbora. Član Izvršnog odbora. Član Predsjedništva. Potpredsjednik...&nbsp; 
Nešto kontam, dobro prođosmo kako smo zadužili. Zamislite da je, umjesto što nije, Zvizdić trčao za foteljama. Gluhobilo, ništa ne bi ostalo Šefiku Džaferoviću, a kamoli Halidu Genjcu.

Nešto kontam, dobro prođosmo kako smo zadužili

I kad ne trči, Denis stoji!

Na Rolan Garosu u Parizu debitirao je još 2005. i u svom debitantskom nastupu osvojio titulu. Četrnaest godina kasnije, na istom terenu u Parizu, <a href="https://avaz.ba/tag/1876/rafael-nadal">Rafael Nadal</a> ponovo je slavio i upisao se u tenisku historiju.&nbsp; Pobjedom u jučerašnjem finalu nad Austrijancem Dominikom Timom (Dominic Thiem), slavni Španac postao je prvi teniser koji je na jednom gren slem turniru slavio 12 puta! Tako je kralj zemljanih terena svoj omjer pobjeda i poraza na Rolan Garosu poboljšao na fantastičnih 93-2, uključujući perfektnih 12-0 u finalima.
Na rekord juriša i kada je u pitanju ukupni broj gren slem pehara. Ima ih 18, samo dva manje od četiri godine starijeg rivala, legendarnog Švicarca Rodžera Federera (Roger), iako je zbog problema s povredama Nadal tokom karijere bio prisiljen propustiti čak devet turnira iz grupe najvećih.
Nadal je rođen 3. juna 1986. godine u Manakoru. Sa samo 15 godina postao je profesionalac. Poput najvećih rivala, Federera i Novaka Đokovića, zaradio je više od 100 miliona dolara od nastupa na turnirima.

Španski teniser po rekordni 12. put osvojio Rolan Garos

Nadal: U karijeri zaradio više od 100 miliona dolara

Trijumf za historiju

Od svih naroda koji žive na Balkanskom poluotoku Bošnjaci su najduže vremena vodili borbu da budu priznati kao jedinstvena nacionalna historijska i državnopravna zajednica i da kao takvi zauzmu mjesto u procesima kojima se u novijoj historiji izgrađivala situacija međunacionalnih, međudržavnih i uopće svih ostalih odnosa između naroda koji žive na prostoru kojim su nekada vladale Osmanlije, a veliki dio naslijedili Austro-Ugari s jedne strane i Srbi i Crnogorci s druge.Bošnjaci nisu sebe smatrali neciviliziranimOva borba koju su vodili ljudi koji su do tada bili prepoznavani samo pod imenom bh. muslimani trajala je upravo isto toliko koliko i borba Srba i Hrvata za ostvarenje nacionalnog jedinstva i formiranja vlastitih nacionalnih država. Hrvati su svoj nacionalni identitet ugradili u položaj koji je Hrvatska kao sastavnica Austro-Ugarske monarhije kroz svoj odnos sa Austro-Ugarskom izgradila tokom ranije historije, odnosno prije Berlinskog kongresa, koji je odlučnije zahvatio odnose srednjeg Balkana i, dodijelivši taj dio Austro-Ugarskoj, omogućio da uspostavi vlastitu vlast i inkorporira BiH u carstvo. Njihova borba započela je onog dana kad je Berlinski kongres donio odluku o dodjeljivanju BiH, odnosno ejaleta Bosna, pod vlast Austro-Ugarske kako bi ona izvršila zadatak civiliziranja i uvođenja tog dijela Balkanskog poluotoka u evropski prostor.

Fantazmogorična nacionalna teorija bila je u suprotnosti sa stvarnim historijskim procesom koji je jedino Bošnjake muslimanske vjere ostavio kao realni supstrat na koji se mogla oslanjati obnova bosanske države

Budući da Bošnjaci nisu sebe smatrali neciviliziranim i nisu s pravom smatrali da nemaju nacionalnu i državnopravnu svijest, oni su reagirali negativno na odluku Berlinskog kongresa i poveli rat protiv provođenja te odluke kroz berlinsku okupacionu kampanju pruživši snažan otpor okupacionoj vojsci Austro-Ugarske. Upravo ova borba Bošnjaka da sačuvaju svoju samostalnost u onom smislu u kojem su to prvobitno mislili, kao autonomiju unutar Osmanskog carstva, a zatim kad je Osmansko carstvo odustalo od obaveze da zaštiti svoje pripadnike osmanske države i da sami izvrše dužnost da zaštite teritoriju, narod i odnose koji su više od hiljadu godina kontinuirano trajali i razvijali se na tlu BiH, pokazuje i jasno dokazuje da su jedino bosanski muslimani, tada Bošnjaci muslimanske vjere, za razliku od Bošnjaka pravoslavne ili katoličke vjere, zadržali svoj patriotizam, državotvornu svijest i stav da BiH može i treba da funkcionira kao slobodna i samostalna država. Upravo onako kako je takvo pravo Berlinski kongres dao i Srbiji i Crnoj Gori i ostalim balkanskim državama koje su u to vrijeme dobile status slobodnih država, kneževina, kraljevina...Proces hrvatske i srpske nacionalne asimilacijeJedini razlog zbog kojeg katolička monarhija, kakva je bila Austro-Ugarska, koja je svoju funkciju na Balkanu shvatala i kao funkciju širenja katoličanstva na jug Balkana, odbila da prihvati i prizna BiH kao samostalnu kneževinu ili autonomnu jedinicu unutar Austro-Ugarskog carstva bio je upravo to što je BiH bila većinski muslimanska, odnosno što su u njoj među Bošnjacima prevladavali Bošnjaci muslimanske vjere, dok su Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti već tada bili duboko ušli u proces hrvatske i srpske nacionalne asimilacije. Taj proces, što se tiče Srba, realiziran je kroz ostvarenje ideja „Načertanija“ dok su Hrvati i koncept vlastitog nacionalnog identificiranja već imali u činjenici da je unutar Austro-Ugarske već postojala Banovina Hrvatska. Ono što je na cijelom prostoru ostalo nedefinirano bio je položaj Bošnjaka muslimanske vjere, odnosno onih Bošnjaka koji su zadržali svoj bošnjački identitet i samim time i vjeru da je moguća bosanska država kao proizvod cijelog kontinuiteta postojanja Bosne, one koja se sastojala od bosanske banovine, bosanske kraljevine ili ejaleta Bosna pod osmanskom vlašću.

Budući da Bošnjaci nisu sebe smatrali neciviliziranim i nisu s pravom smatrali da nemaju nacionalnu i državnopravnu svijest, oni su reagirali negativno na odluku Berlinskog kongresa

Bošnjaci muslimanske vjere nisu priznati ne samo kao zasebna nacionalna skupina, nego nisu uopće priznati kao dio bh. stanovništva jer su tretirani kao ostatak osmanske vladavine koji treba da nestane onog časa kad nestane i osmanske vlasti u Bosni, odnosno treba da budu asimilirani u navodne prvobitne Srbe i Hrvate, odnosno katolike i pravoslavce. Čuvati tradicije bosanske države u kontinuitetuNaravno da je ta fantazmogorična nacionalna teorija bila u suprotnosti sa stvarnim historijskim procesom koji je jedino Bošnjake muslimanske vjere ostavio kao realni supstrat na koji se mogla oslanjati obnova bosanske države kojoj su se uvijek Bošnjaci tokom cjelokupne svoje historije nadali. I to ne samo oni koji su bili islamske vjere, nego, kao što se zna, mnogi koji su bili pravoslavne i katoličke vjere, a pogotovo oni koji su bili među bosanskim franjevcima i zastupali ideju bosanske države. Kako god mi gledali na probleme koji se javljaju u kontekstu historijskih zbivanja, nemoguće je izbjeći činjenicu da nijedno rješenje koje je historija prakticirala na prostorima centralnog Balkana nije uspjelo odgovoriti na problem šta sa BiH i kakav položaj u njoj trebaju zauzeti bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci. Odnosno najbrojniji dio stanovništva BiH i to onaj dio koji je jedini nosio i čuvao tradiciju bosanske države u njenom kontinuitetu.

Počela je onog dana kad je Berlinski kongres donio odluku o dodjeljivanju BiH, odnosno ejaleta Bosna, pod vlast Austro-Ugarske kako bi ona izvršila zadatak civiliziranja

Borba Bošnjaka za nacionalni identitet i priznavanje njihovih državnih i građanskih prava

Onomad je “Washington Post” izrazio bojazan da bi predsjednik Donald Tramp (Trump) uveliko mogao proćerdati ogromni moralni kapital koji Amerika uživa još od velike pobjede u Normandniji u junu 1944. godine. Jer, kako je to kasnije potcrtao i “New York Times”, obilježavanje “Dana D”, kada su se Amerikanci prije tačno 75 godina iskrcali na evropsko tlo, da konačno sa saveznicima poraze Hitlera, ovaj je američki predsjednik shvatio naopako kao “promociju sebe samog”. Nije mu prvi put, ali ovo baš nije bila prilika.Mnogi su se Amerikanci, naravno, zastidjeli takvog predsjednikovog držanja, a bivši direktor CIA-e Džon Brenan (John Brennan) rekao je da je za američku sigurnost i dalje najvažnije savezništvo s Evropljanima.Drugim riječima, Amerika se još brani u Evropi. A bogami i u Bosni. Tako je to od generala, a kasnije predsjednika Dvajta Ajzenhauera (Dwight Eisenhower) naovamo. &nbsp;Bolji od predsjednika Zato je, bez sve šale, nedavni nastup bosanskog pjesnika sa svjetskim oreolom Abdulaha Sidrana na ručku kod francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) bio i odbrana Amerike, da se ne pocijepamo po unutrašnjim šavovima. Žešće je to od Trampovog kolosalnog historijskog neznanja u najnovijem predsjednikovom intervjuu za BBC. Uglavnom, uoči ove važne normandijske obljetnice, bosanski pjesnik kao da je u Parizu prosuo neki čarobni prah protiv zaborava, pretvarajući nas u onu čuvenu rečenicu francuskog nobelovca Albera Kamija (Albert Camus): “Sloboda je tek iskorištena šansa da se bude bolji”. Još od vremena Alije Izetbegovića i njegovih susreta s Klintonom (Bill Clinton), kojima je pisac ovih redova kao novinar prisustvovao, posebno onom u Bijeloj kući 8. septembra 1993. godine, troglavo bh. Predsjedništvo praktično malo ko prima, a kamoli s njima toplo i ozbiljno razgovara, kao Makron, onomad, s bosanskim pjesnikom. Ali, hajde da ne budemo pesimisti! Sidran je, naime, još u ime svih nas - veoma artikuliran dok objašnjava “Zašto tone Venecija”. Ima nade, reklo bi se. Samo ga treba globalno uposliti, ako to fizički bude mogao i ako u Sarajevu bude bilo pameti. Jer, Sidran bolje i poštenije govori od svakog bosanskog predsjednika. &nbsp; Ko je informirao Gutereša Ovog hladnjikavog proljeća punog novootkrivenih bolesti, koje su nam podijeljene u skladu za zaslugama, a i godinama, tačnije 18. marta, bio sam na zvaničnom ručku kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonia Gutereša (Guterres) s još 14 mojih kolega iz Odbora upravnika UNCA-e (United Nations Correspondents Association). Otkad je Gutereš preuzeo kormilo UN-a od Ban Ki-muna (Ki-moon), bio je to naš drugi susret u istom formatu, “off the record” (razgovor za koji se obavezujemo da ga nećemo objavljivati), ali pribilježen od riječi do riječi, da poslije ne bude zabune. Ne bih o tome nakon samo tri mjeseca, ali imam pravo, a i obavezu opisati Gutereša, ne citirajući ga. Važno je to za Bosnu, jer niko ovoj zemlji ne da preko reda, ni u EU, niti u NATO, kao što su tamo mimo drugih uletjeli Bugarska, Rumunija, pa i Crna Gora i sad Makedonija. A za švercovanje se sprema i Srbija. Prije Bosne, naravno?! Slušao sam i snimao, jer kućni bonton to dozvoljava, i još svašta pitao generalnog sekretara UN-a, koji je pokazao veoma detaljno znanje - do u nijanse, šta se to u Bosni događa. No, učinilo mi se da je Gutereša o svemu podrobno “informirao” Dragan Čović, nikako Željko Komšić! A nije, vala, preko nekih svojih kanala ni Bakir Izetbegović, pardon, Šefik Džaferović. Pomislio sam kako bi bilo zgodno u Njujork dovesti akademika Sidrana, pa da on Guterešu sve to o Bosni tačno posloži i da ga bar navede da posumnja u izvore svojih sekundarnih informacija. Ovaj bi bosanski pjesnik ovdje na Ist riveru mogao informirati i mnoge druge o Bosni i Hercegovini, zemlji koja je od 22. maja 1992. punopravna članica Ujedinjenih naroda. Za koju mi se čini da je na to zaboravila bar jedno deset i više godina. Drugi bi, naime, platili goleme novce da su na bosanskom mjestu u UN-u, recimo Tajvan ili naše komšije s Kosova.Kroćenje zvijeri savješću Nakon svega što je Sidran s toliko mnogo moralnog kapitala govorio u Parizu, očito – znao bi on pričuvati vuka za uši (latinski - “auribus teneo lupum”) i u UN-u. Ili, u Americi hrabro povući tigra za rep, da iz dubokog “bosanskog” sna probudi sve one zadužene za euroatlantsko izbavljenje Bosne i Hercegovine. Kroćenje zvijeri je moguće samo ako vas uvažavaju i ako dolazite iz vlastitog carstva savjesti. “Riječi su najmoćnija droga koju čovječanstvo koristi”, napisao je tvorac legende o “Tarzanu” i opasnim životinjama koje je on pripitomio Rudijard Kipling (Rudyard). Ali, to važi tek kad se dobar dio džungle civilizira. Za čovjeka je tajna slobode oduvijek bila u hrabrosti da govori što misli. Naravno, i da bira šta misli! Nažalost, najčešće ne možemo birati, ali o onome što nas okružuje mora se misliti bez samozavaravanja. U Sarajevu to već dugo radi Sidran, upozoravajući da narod ipak ne zna, pa se tako pretvara u rulju, a ne u željeno građanstvo. Kao ponegdje i u Trampovoj Americi. Pokušavajući da od Bosne opet naprave medijsku ili drugu Bastilju, koju je Evropa srušila na početku Francuske revolucije još u 18. stoljeću, mnogi bi, vjerovatno, bar “prigušili” Sidrana i druge bosanske svjetionike. Ali, neće moći, jer preko Bosne se zaista brani i Evropa i Amerika.Pitanje je samo hoće li i koliko dugo, kad jednog dana Tramp ode, “trampizam” (pre)živjeti od Mediterana do Atlantika?

Socijalizam za kapitaliste

Gospođo, Vaše dijete je gladno!

Zagovornik istine

Znanje i imanje

U ime oca, sina i Dodika

Veliki transfer istinskog sportiste

Trlababalan

Heroina naroda

Pakt pozicija!

Prva uloga na filmu

Genocid u Vlasenici

Podrška prijatelja

I kad ne trči, Denis stoji!

Trijumf za historiju

Borba Bošnjaka za nacionalni identitet i priznavanje njihovih državnih i građanskih prava

Donald Tramp protiv Sidrana

Kolumne

Socijalizam za kapitaliste

Gospođo, Vaše dijete je gladno!

Zagovornik istine

Znanje i imanje

U ime oca, sina i Dodika

Veliki transfer istinskog sportiste

Trlababalan

Heroina naroda

Pakt pozicija!

Prva uloga na filmu

Genocid u Vlasenici

Podrška prijatelja

I kad ne trči, Denis stoji!

Trijumf za historiju

Borba Bošnjaka za nacionalni identitet i priznavanje njihovih državnih i građanskih prava

Donald Tramp protiv Sidrana