Kada se konačno ove sedmice u Vašingtonu, nakon dvogodišnje tajnovitosti bez presedana, iz svoje potpune šutnje, ali i više od mjesec nakon što je okončao istragu o mogućim kriminalnim radnjama Donalda Trampa (Trump), oglasio specijalni istražitelj Robert Miler (Mueller), on nije izustio eksplicitnu oslobađajuću presudu za predsjednika. Naprotiv, Miler je rekao da je Trampa spasio samo američki ustav koji nalaže da se predsjednik u tekućem mandatu ne može sudski goniti. &nbsp;Presumpcija nevinosti- Da sam želio reći da nije kriv, jasno bi to priopćio - rekao je Miler, otvarajući tako vrata Kongresu, koji po ustavu ima obavezu uzdržati princip da u Americi niko nije iznad zakona, pa tako ni predsjednik.&nbsp;Za razliku od Milera, koji nijednom nije izričito rekao ni da je Tramp kriv, svojevremeno je neovisni istražitelj Kenet Star (Kenneth Starr), koji je od 1994. do 1998. istraživao mutne radnje Bila Klintona (Bill Clinton), u svom finalnom izvještaju za tadašnjeg američkog predsjednika 11 puta rekao - kriv je. &nbsp;&nbsp;Zato su predsjednikovi advokati, koje mnogi Amerikanci nazivaju spin doktorima, odmah ustvrdili da to što Miler nije (otvoreno) izrekao da je Tramp kriv za opstrukciju pravde znači zapravo da je Tramp “nevin”. Stvari su ipak malo kompliciranije! &nbsp;U cijelom sistemu anglosaksonskog prava koje se primjenjuje u Evropi i Americi, s američke strane Atlantika, najviše važi pravni postulat da se optuženi smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivica ili, bolje rečeno, dok ga ne uhvate na djelu ili u lažima. &nbsp;Tako se igra mačke i miša nastavlja, ali sad bar znamo da Kongres, znači američki građani, preuzimaju stvar u svoje ruke.&nbsp;No, najvažnija Milerova poruka, koja bi, svakako, trebala biti udarna vijest na Balkanu, a u Bosni posebno, jeste da je ovaj istražitelj, van svake sumnje, dokazao kako se Rusija umiješala u američki politički sistem pokušavajući da korumpira izbore i da od toga još nije odustala. &nbsp; Pogrešan narativ je problem Čovjeka uhvati jeza kad pomisli šta je sve Moskva spremna učiniti Bosancima, kad se ovako poigrala s Amerikancima i njihovim predsjedničkim izborima. Valja se sada uhvatiti ukoštac “s Rusima”, ali na domaćem terenu, boreći se protiv domaćih imena i prezimena. Bit će teško, jer Rusi su penetrirali i u svijest običnih ljudi, koji se dive njihovim paradama, ili onih koji strahuju od nekog novog Raspučina. Pogrešan narativ je problem, dakako!&nbsp;Nakon svega, jasno je da korupcija prestaje tamo gdje i počinje – u narodu, s prestankom koruptivnog govora koji, očito, mnogima od nas služi da skrivamo, a ne da iskazujemo istinu. Političarima posebno.&nbsp;Predugo imitiranje i samo deklarativno zagovaranje promjena je obična kvazipolitika.“Ko god bije bitku s monstrumom, mora pripaziti da u tom procesu sam ne postane monstrum”, upozorio je davno Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche).&nbsp;Ima tu još američkih pouka za Bosnu, koja često pretenciozno ističe svoju posebnost, a ovamo tapka u mjestu i u regionu je već iza Albanije i Makedonije, a Kosovo je uveliko prestiglo po infrastrukturi. &nbsp;Niti jedna umišljenost (eksepcionizam) bilo velika, američka, ili mala, bosanska, nije dobra. Valja, dakle biti hrabar i skroman, a ne kukavica i narcisoidan. Rusi nas sve na to, eto, iznova podsjećaju.&nbsp;Za Bosance je kao dodatno znanje koristan još jedan američki kredo: Nije samo (apsolutna) moć ono što korumpira. Strah je izvor svake korupcije; nemoćan čovjek je najpodložniji korupciji, iako se vlastelini najviše njome koriste. &nbsp;Ali, kako prevazići strah od praznog sahana, znajući da nema napretka samo iz gladnog ili sretnog stomaka? &nbsp;Čitao sam u američkoj političkoj literaturi kako je ustati protiv korupcije u vlastitoj državi najviši oblik patriotizma. A ne prikloniti joj se, kao što su to mnogi odlučili na Balkanu. Nema fajde od spina i podmetanja; valja nam često provjeravati vlastita uvjerenja.&nbsp; Ramazanske refleksije Ima ,naravno, razlike i između vjere i (institucionalne) religije u kojoj ama baš svaki kler ili ulema imaju vlastitu koreografiju i ritualni teatar. Pa nam se, baš zato, valja prisjetiti rimskog državnika Seneke, čije su riječi i danas, nakon skoro 2.000 godina, aktuelne u Bosni: “Obični ljudi smatraju religiju istinom, obrazovani falsifikatom, dok je oni (političari) na vlasti smatraju korisnom”.&nbsp;Da ne bude zabune, politika, bar etimološki (politicos), onako kako su to postavili grčki filozofi, znači - gorljivu akciju, a ne zamrlost građana. &nbsp;Od Aristotela naovamo, od Amerike pa do Balkana i nadalje, politika je građanska funkcija i obaveza svih onih koji nisu idioti, kako su to govorili stari Grci. A ne samo kusanje čorbe, kao da od toga “nema dalje”. Politika je, dakle, davanje usluga građanima, a ne stvaranje privida da im se pomaže! Muslimani bi to, valjda, prvi trebali skontati.&nbsp;Arapi, Turci, Balkanci trebaju konačno shvatiti da, iako je u Skandinaviji ili na Novom Zelandu najmanje muslimana, tamošnji se “islam”, kao predavanje pravednom konceptu, kroz lično poštenje, kolektivnu socijalnu pravdu i živu građansku akciju najbolje primio. &nbsp;A u Bosni svi se nekako uljuljuškali u status quo, čekajući da im Amerika promijeni stanje. Naopako! &nbsp;Ovoga časa to je i nerealno, jer Amerika bije svoju odlučnu bitku kako da sačuva integritet Bijele kuće i vladavinu prava u doba nove (četvrte) industrijske revolucije i sve agresivnije Kine i Rusije. &nbsp;Doduše, od toga će, uveliko, opet zavisiti ruža vjetrova na Balkanu. Ali, baš zato, treba na vrijeme početi s promjenama sebe samih.

Predugo imitiranje i samo deklarativno zagovaranje promjena je obična kvazipolitika

Strah kao izvor korupcije

Bio je maj te godine. Sunčan. Nekoliko dana prije tog 28. 5. 1995. njegova sestra je izašla pred zgradu s njegovom kćerkicom od svega nekoliko mjeseci. Izvela je bebu da udahne malo zraka pod suncem. Pričalo se i o primirju i dolasku mira. Granata je odnekud, usred mirna dana, odjeknula iznad umornih ljudi koji su izašli pred zgradu. Ona je dijete pokrila rukama očekujući čudo. Čudo se desilo. Geler je pogodio nju u rame neposredno pored dječije glave. Stari bi rekli „sreća u nesreći“. Laka metaI tako, dan prepun nade i obećanja je donio još ranjenih i mrtvih. On se stvorio niotkud samo da vidi jesu li njegovi živi i vratio se na ratni položaj. Njegov posao je bio da štiti živote drugih. Svojim životom. I nije on to radio samo dok je bio na ratištima. Radio je to stalno i svakodnevno. Nije mario ni za vjeru, niti naciju drugih kojima je pomagao. Htio je biti čovjek i pomoći. I bio je. Čuvao je svog susjeda od sigurne smrti. A nisu se ni poznavali. Tek rat ih je upoznao negdje na samom početku te zlokobne 1992. kad je njemu granata uništila stan negdje tamo kod crte razdvajanja. Doselio je u obližnje naselje i tad su se prvi put vidjeli. Susjed je bio laka meta za ratne neljude koji su odjednom izmilili na sve strane te male zemlje u kojoj je rat bjesnio. Bili su gospodari ulica. Gospodari života i smrti. Njega to nije pokolebalo. Rekao je da će dati svoja „dva prsta obraza“ za susjeda kojeg jedva da je imalo znao kako bi mu život spasio. Trebalo je čekati do jutra da se vidi da li je uspio. Nekoliko spratova ispod njegovog stana jedna obitelj nije ni oka sklopila te večeri. Bilo je pitanje života ili smrti. Ako ne uspije, smrt je čekala susjeda. Žena je cijelu noć bdjela, plakala i molila se. Ujutro, a kao da je bilo poslije stotinu dana, čulo se tiho kucanje na vratima. Bio je to on. Tiho je ušao u stan izvinjavajući se što će možda svojim ratnim čizmama isprljati hodnik. Pogledao je isprepadana lica svojih susjeda koji su čekali da čuju bilo šta. Rekao je da će sve biti uredu. Da niko neće doći po njega i odvesti ga u nepovrat. I dodao je da se ne brinu. Da dok god je on živ, oni su njegova briga. Niko ih ne smije ružno ni pogledati.

Rekao je da će dati svoja „dva prsta obraza“ za susjeda kojeg jedva da je imalo znao kako bi mu život spasio

Dvojica muškaraca su se rukovala. Kako je ušao tiho tako je tiho i izašao. Sve do maja 1995. on ih je čuvao i brinuo za svoje susjede nebošnjake. Čuvao njihove živote uz živote svoje djece. Ali svoj nije uspio sačuvati. U danu kada je mir već počeo kucati na vrata čuo se krik. Vrisak. Došla je najtužnija vijest. Poginuo je vraćajući se sa nekog ratnog zadatka. Helikopter u kojem se nalazio srušen je. Nikad nisu razjašnjene okolnosti pod kojima se to dogodilo. Naslijedili dobrotuMuhamed, Najla i Amina su ostali bez oca. Amina, beba koja je tek nekoliko dana prije čudom ostala živa, oca i ne pamti. Muhamed je krenuo očevim stopama, a Najla je mama i ima svoje dijete. Sve troje su naslijedili očevu dobrotu. Dobri ljudi, vrijedni ljudi i ljudi koji vole. Susjed kojem je spašavao život je i danas živ. Ima svoju obitelj. Djecu. A njegova djeca su odrastala uz priču o čika Fadilu zahvaljujući kojem oni imaju živog oca. I tako prođoše godine mnoge od te 1995., kad su se posljednji put vidjeli, ali on i dalje živi u njihovim životima i živjet će dok god kucaju njihova srca. Dobrota iz vremena nečovjeka je zauvijek povezala dvije obitelji.

"Rat je veliko zlo koje hoda, u kuću dođe, u dušu uđe i kuću i dušu uzme..."

Fadil Pekić, čovjek iz vremena neljudi

Jedna od neobičnih pojava koja se može uočiti kad se radi o odnosu Bošnjaka prema njihovoj zemlji i državi Bosni i Hercegovini sastoji se u tome da ne postoji konzistencija između razumijevanja prirode države Bosne i Hercegovine i načina odnosa onih koji tu državu predstavljaju prema njoj. Polazimo od pretpostavke da imamo državu BiH, ali njene prerogative kao države i njena prava koja bi BiH kao i svaka država morala imati prema onima koji tvrde da je to njihova država, ne vidimo u praksi državnog života Bosne i Hercegovine. O čemu se tu radi? Diskrepanca između stvarnog i pojmovnog stanjaRadi se o tome da, ako je BiH država, onda se mora jasno razaznavati način na koji ona funkcionira kao država i osigurava li taj način toj državi da može ispunjavati osnovnu funkciju jedne države, a to je da svojim građanima osigurava jednaka prava i mogućnosti na cijeloj državnoj teritoriji. Nažalost, imamo državu koja nije u stanju da osigurava jednaka prava svim svojim građanima na cijeloj državnoj teritoriji i da je njena državna teritorija podijeljena tako da na dijelovima teritorije na kojoj vlada određena politička grupacija pripadnici drugih političkih grupacija ili, kako se to kod nas kaže nacija, nemaju ista prava.

Biti Bošnjak nije nikada značilo samo biti musliman, nego je postojala kategorija Bošnjaka muslimana, Bošnjaka pravoslavne, odnosno ortodoksne vjere i Bošnjaka rimokatoličke vjere

Naime, iako bi građani BiH morali imati ista prava na cjelokupnoj teritoriji, to nije slučaj, jer pripadnici bošnjačke i hrvatske nacije nemaju jednaka prava kao pripadnici srpske teritorije koja sebe naziva teritorijom Republike Srpske. Kao što s druge strane pripadnici bošnjačke i srpske nacionalnosti nemaju jednaka prava s pripadnicima hrvatske nacije na teritoriju na kojoj vlada hrvatski politički establišment. Kao što također pripadnici srpske i hrvatske nacionalnosti nemaju jednaka prava s pripadnicima bošnjačke nacije na teritoriji koja pripada bošnjačkim političkim snagama. Ta diskrepanca između stvarnog i pojmovnog stanja i razumijevanja odnosa uspostavljenih u praksi državnog života predstavlja jednu od najvećih prepreka za napredak države kao cjeline i svakog njenog dijela. Stoga upravo razrješenje tog čvora, odnosno provođenje principa da svi građani BiH na cijeloj njenoj teritoriji imaju jednaka prava, predstavlja ključ rješenja svih političkih, a konsekventno tome svih ostalih socijalnih, političkih i kulturnih problema u našoj državi s kojima se ljudi susreću. Naravno, jednaka prava za sve ljude najjednostavnije je ostvariti na taj način da se prizna da svi građani BiH s jednakim pravima i snagom utjecaja učestvuju u odlučivanju u svim pitanjima državnog života u Bosni i Hercegovini. Nažalost, tome se suprotstavlja osnovni princip na kojem se temelji dejtonska ideja države BiH kao države tri naroda, od kojih svaki ima teritoriju na kojoj ima suverenu vlast, dok se ostali narodi nalaze u podređenom položaju.Svaki narod sebe identificira iz vlastite historijeTaj odnos je glavni problem i osnovna zapreka koja ometa i oduzima mogućnost da funkcionira kao normalna demokratska ustavnopravna tvorevina i kao zemlja u kojoj su svi njeni građani jednaki na cijeloj njenoj teritoriji. Ta činjenica jasno ukazuje na problem koji leži u osnovi svih problema s kojima se građani BiH susreću, a to je da po principima na kojima je ustrojena njihova država ne mogu biti jednaki i s jednakim pravima učestvovati u životu države na cijeloj njenoj teritoriji. To znači da BiH pod sadašnjim uvjetima ustavnopravnog uređenja uopće ne može biti demokratska država jer je osnovna karakteristika jedne demokratske države da njeni građani imaju jednaka prava na cijeloj njenoj teritoriji. Pošto nije moguće realiziranje vladavine tog principa i pošto je u BiH uspostavljena vladavina jednakih prava samo u pojedinim dijelovima BiH, u njenim takozvanim konstitutivnim dijelovima, odnosno nacionalnim teritorijama, ne postoji nikakva mogućnost da bi Bosna pod datim uvjetima mogla funkcionirati kao normalna demokratska država. Svaka država izvodi svoj identitet iz vlastite historije kao što svaki narod sebe identificira iz vlastite historije. Šta to znači?! To znači da, ako su određene grupe ljudi imale zajedničku historiju, ta historija je ostavila tragove na njihovom identitetu i oni te tragove moraju uzimati u obzir kada žele da identificiraju svoj identitet.

Pošto je u BiH uspostavljena vladavina jednakih prava samo u pojedinim dijelovima BiH, ne postoji nikakva mogućnost da bi Bosna pod datim uvjetima mogla funkcionirati kao normalna demokratska država

Svaki narod, dakle, mora uzimati u obzir sve elemente koji su učestvovali u njegovoj historijskoj izgradnji i iz njih izvoditi svoj identitet i svoja prava u odnosu na teritoriju na kojoj živi i na ljude s kojima živi. Za našu zemlju Bosnu i Hercegovinu karakteristično je da smo mi svi stanovnici Bosne i Hercegovine imali dugotrajni zajednički život pod jednakim historijskim uvjetima, odnosno da smo nosili pečat identiteta naše države koja se zvala Bosna i koja je tek u kasnijoj fazi svoje novije historije dobila još i pridjevak Hercegovina. Zbog toga, svako ko želi da uzme u obzir djelovanje stvarne historije na identitet ljudi koji u njoj žive i koji je ona formirala, moraju da taj identitet izvode iz cjelokupne svoje historije, a ne da biraju samo određene dijelove ili elemente svoje historije i svoj identitet ograničavaju na njih. Svi ljudi koji su živjeli u BiH od vremena kad je ona bila nezavisna država, banovina, zatim kraljevina, zatim vilajet Osmanskoga carstva i najzad okupaciona teritorija kojom je vladala Austro-Ugarska monarhija, moraju da imaju u vidu i uzimaju u obzir složenost ove historije i naravno raznovrsnost djelovanja te složenosti na identitet ljudi koje je ta historija proizvela. Složenost historije očuvala je i složenost identiteta Svi smo mi porijeklom Bošnjani, što nam je u legat ostavljeno. Bosanska banovina, odnosno bosanska kraljevina, u kojoj smo živjeli gotovo hiljadu godina. Također nam je određeni sadržaj našem identitetu ostavila činjenica dugotrajnog prebivanja u okviru bosanskog ejaleta, odnosno života pod plaštom Osmanskog carstva, kada je došlo do obimne islamizacije prvobitnog bosanskog stanovništva koje je od Bošnjana postalo Bošnjaci i koji su Bosni i Hercegovini dali pečat teritorije na kojoj je vladajuća duhovna snaga postao islam.Međutim, ova činjenica nije izmijenila bitni karakter BiH, njenu multilateralnost, kako vjersku tako i etničku. Tako da Bosna, bez obzira na činjenicu da je 500 godina živjela pod osmanskom vlašću, nije izgubila svoj prvobitni multilateralni karakter i da biti Bošnjak nije nikada značilo samo biti musliman, nego je postojala kategorija Bošnjaka muslimana, Bošnjaka pravoslavne odnosno ortodoksne vjere i Bošnjaka rimokatoličke vjere, što se kao osnovna diferencija između stanovništva BiH održalo sve dok nije došlo do identifikacije Bošnjaka pravoslavne vjere sa Srbima i Bošnjaka katoličke vjere sa Hrvatima, što je fenomen nastao u 19. stoljeću. Ova složenost bosanske historije očuvala je i složenost identiteta stanovnika Bosne i Hercegovine, u kojoj, dakle, nikad nije došlo do takve podjele koja bi proizvela neku apsolutnu diferenciju među stanovnicima Bosne i Hercegovine. Nego je očuvala vrlo veliki stupanj bliskosti među njima, što je našlo svoj izraz u pojmu Bosanaca ili Bošnjaka kojim su karakterizirani identitet i pripadnost određenim etničkim nacionalnim i vjerskim grupama dijelova bosanskog stanovništva.

U osnovi svih problema s kojima se građani BiH susreću je da po principima na kojima je ustrojena njihova država ne mogu biti jednaki i s jednakim pravima učestvovati u životu države na cijeloj njenoj teritoriji

Svi smo mi porijeklom Bošnjani, to nam je u legat ostavljeno

Dvije stranice koje je prijedorski „<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/490302/kozarski-vjesnik-besplatno-objavio-citulju-za-102-ubijene-djece">Kozarski vjesnik</a>“ jučer poklonio u znak sjećanja na 102 ubijene djece Prijedora, jedan je vid satisfakcije roditeljima. Kada to kaže Fikret Bačić, kojem su 1992. godine bezdušne srpske falange, podržane i gebelsovskom propagandom tadašnjeg „Kozarskog vjesnika“, pobile 31 člana uže porodice, među njima i sina i kćerku, onda je ta poruka od planetarnog značaja.&nbsp;&nbsp; Njome je Bačić održao lekciju iz ljudskosti prije svih onima koji i danas poriču zločine, diskriminiraju žrtve, otvoreno ili prikriveno šire nacionalizam i fašizam, ne prihvataju strašnu istinu o postojanju bijelih traka, logora, masovnih grobnica.
„Kozarski vjesnik“ jedini je list koji se u presudama Haškog tribunala spominje kao medij koji je poticao i izazivao nacionalnu mržnju i netrpeljivost u Prijedoru od 1992. do 1995., objavljujući tekstove najcrnje propagande protiv najuglednijih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. 
Još se pamte grozomorni tekstovi u kojima su prijedorski ljekari Eso Sadiković, Željko Sikora, Osman Mahmuljin, Mirza Mujadžić... klevetani da su „namjerno pogrešno liječili Srbe, izazivali abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu, davali im injekcije da rađaju samo žensku djecu i tako smanjuju natalitet, kastrirali srpske muške bebe“... 
Dvadeset sedam godina kasnije, „Kozarski vjesnik“ objavio je osmrtnice ubijenoj djeci uz poruku: "Oprostite, maleni, što vas nismo umjeli zaštititi, ali sve ćemo učiniti da se ne zaboravite." U potpisu čitulje su građani i građanke Prijedora.
Nada je ovo da će uskoro doći vrijeme kada će se ovaj list izviniti i sprati ljagu s časnih prijedorskih imena koja su najprljavije ocrnili. Živjeli su za taj dan roditelji ubijenog dr. Sikore. Nisu ga dočekali. Njihovom smrću nestalo je i posljednjih prijedorskih Sikora.
Ipak, ono što je „Kozarski vjesnik“ jučer uradio dokaz je da već sedmogodišnja tradicija obilježavanja Dana bijelih traka nije Sizifov posao boraca za mir, pravdu, istinu, pomirenje, suočavanje s prošlošću.
Jučerašnja čitulja nada je i da će se Prijedor ipak jednom probuditi iz prošlosti, odreći ratnih zločina te ispuniti želju Fikreta Bačića i svih drugih roditelja ubijene djece da im se u centru grada podigne spomenik.

Poruka čitulje

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/2110/amel-tuka">Amel Tuka</a> još jednom nas je oduševio. Naš najbolji atletičar zablistao je na prestižnom mitingu Dijamantske lige u švedskom Štokholmu i u elitnoj konkurenciji osvojio prvo mjesto s vremenom od jedne minute i 46,69 sekundi.&nbsp; Najbrži Bosanac do pobjede je stigao nezadrživim sprintom u posljednjih 100 metara, u kojem je prestigao sve rivale za veliki trijumf. Najava je to dobre sezone čiji bi vrhunac trebao uslijediti na predstojećem Svjetskom prvenstvu u katarskoj Dohi.
Amel Tuka rođen je 9. januara 1991. u Kaknju. Rezultat karijere postigao je prije četiri godine, osvajanjem bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu u Pekingu.
A da sport i školovanje mogu ići zajedno, primjer je upravo naš atletski as, koji je prošlog decembra na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Zenici stekao zvanje diplomiranog inžinjera mašinstva.

Tuka: Nadmašio svjetsku elitu na 800 metara

Najbrži Bosanac blistao i u Štokholmu

Ima tome nekoliko godina, kada smo kolektivno „Kod Tetka“ svjedočili tragikomičnim scenama iz „Zetre“. Uglavnom, kamere lokalne televizije zumiraju čovjeka u bijelom odijelu dok sklopljenih dlanova i zatvorenih očiju sa pozornice proizvodi nerazumljive kajde. Istovremeno, hiljade nesretnika ojađenih ozbiljnim boleštinama naguravalo se na dvoranskom parteru. Glave im prekrivaju plastične boce napunjene običnom vodom. Bila je to, kažem, tragikomična scena koja će nas trajno raskovati u uvjerenju kako ublehe ovdje glatko prolaze.&nbsp; 
U skladu sa o(t)pisanim, pojave se, tako, političari koje raja ničim izazvana na neviđeno prihvati. K'o u onoj pjesmi „Prljavog kazališta“, rađaju se lažni ulični heroji. Konkretan primjerak jeste ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić. Unatoč brojnim nepovoljnim činjenicama unutar jedne poprilično rasute policijske biografije, ljudi ga neshvatljivo slijede. I još ga drže za poštenog, čestitog, beskompromisnog borca kontra ovdašnjih zala i naslaganog kriminala. 

Da napokon pređemo na stvar. Omiljeni ministar nedavno se prikačio na društvene mreže. Odatle psuje, provocira, vrijeđa, općenito, pravi svinjarije nespojive sa funkcijom koju obavlja. Nanijetio je organizirati i proteste protiv hronično očajnog bh. pravosuđa. 
Ne znam da li je uopšte važno za ovu priču, ali realno nisam poštovalac Milana Tegeltije. Rekao bih da je tip mutan k'o Vardar. Osim toga, stajlingom neodoljivo podsjeća na krotitelja lavova u cirkusu. 

Baška, dakle, grozno stanje u pravosuđu, međutim, iskreno se pitam kako je došlo do toga da Mektićeve današnje fanove ne zanima odgovor na važno pitanje: Ko je poubijao i protjerao prnjavorske Bošnjake i Hrvate upravo u vrijeme kada je takozvani pravednik bio važna policijska čivija u tom gradiću? Među brojnim počinjenim zvjerstvima, Momčilo Krajišnik pravosnažno je osuđen i zbog ratnih zločina u Mektićevom Prnjavoru. Da li je Mektić, živo me zanima, nešto konkretno poduzeo da zaštiti nevine žrtve, zlikovce da uhapsi? I zašto nije? 

Nije, ljudi, Mektićevo maslo za ramazana. Svakakvog se tu poganluka nakupilo. Ali, možda je jednostavnije živjeti u neznanju, uz čvrsto ubjeđenje kako će nepokretni prohodati, slijepi progledati, haste ozdraviti. Ukoliko im prethodno montiramo flašu H2O iznad glave.

Ministar se nedavno nakačio na društvene mreže...

Mektić Torabi

Ovogodišnja dobitnica „<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/487626/vecernjakov-pecat-dodijeljen-hrvatskim-reprezentativcima-iz-bih-i-selektoru-dalicu">Večernjakovog pečata</a>“ Adisa Tufo, mlada poduzetnica iz Sarajeva, dokazala je da se trud i rad u životu uvijek isplate.&nbsp;&nbsp; 
Osim priznanja koje je nedavno dobila u Mostaru, ponosna je dobitnica plakete „Uspješne žene BiH 2017“ te priznanja „NajŽena XXI veka jugoistočne Evrope 2017“, „Dama godine 2018“...

Ona za sebe kaže da je samo obična žena koja se odlučila baviti isključivo sobom, svojim životom i porodicom.&nbsp;Pored svih obaveza, ova harizmatična i uspješna bh. poduzetnica&nbsp; i menadžerica nađe vremena za poeziju i prozu, a početkom ove godine objavila je knjigu „Vruć krompir“, priču o ljubavi, strasti, poduzetništvu i snovima jedne žene.

Adisa Tufo, diplomirana ekonomistica, certificirani menadžer&nbsp;i life coach, prije šest godina preuzela je porodičnu firmu“ČIP sistemi“, koja je bila skoro pred kolapsom i uz mnogo neprospavanih noći učinila je uspješnom i konkurentnom.&nbsp;Trenutno pohađa master studij iz Poslovne psihologije. Predsjednica je NVO „PoduzetniceIN“ te glavna i odgovorna urednica portala&nbsp;www.poduzetnice.ba.&nbsp;
&nbsp;

Prije šest godina preuzela porodičnu firmu pred kolapsom i učinila je uspješnom i konkurentnom

Poduzetnica za primjer

Kriteriji Evropske unije za pregovore sa Bosnom i Hercegovinom svedeni su na najniži raspoloživi nivo. Primjećujete li da iz Brisela više nema negativnih vijesti, a kamoli posebnih ultimatuma? Evropski birokratski aparat sebično nam je uskratio i nekadašnju protokolarnu zabrinutost. Ni slova o reformama, ni riječi o agendama.&nbsp;Jedino što ih, eto, djelomično zanima jeste formiranje izvršne i zakonodavne vlasti. Međutim, džaba su krečili! Ovdašnjim smutljivcima iz čudesnog svijeta politike podjela funkcija preteško je breme. Naime, bolje je biti izdašno plaćen i ništa ne raditi nego svakodnevno rintati za državu. 
Prekjučer su se u Sarajevu sasta(vi)li čelnici oba bh. parlamentarna doma. Njih ukupno komada šest družilo se bez dnevnog reda. Sjedili su tako nepunih 60 minuta, da bi potom spontano razgulili svak' na svoju stranu. Naknadno će organizator opskurnog sastanka potvrditi kako je bavljenje politikom u BiH izgubilo sportski karakter. 
„Parlamentarna skupština košta svaki dan 63.000 KM, imamo visoke plaće i to su direktne, vidljive štete koje se mogu iskazati brojevima. One štete koje nanosimo neradom daleko su veće.“ Tako je govorio Zaratustra, u konkretnom slučaju državni delegat Bakir Izetbegović. Matematika, dakle, upozorava da je u proteklih osam mjeseci samo na parlamentarne neradnike spiskano petnaestak miliona maraka iz državnog budžeta. Ispravite me ako griješim, ali to je nezamislivo puno love. 
Uskladimo ideološke razlike, odredimo ekonomske prioritete, izgradimo državu, vratimo međusobno povjerenje, zakopajmo maligne nacionalizme, pomirimo se... Priznat ćete, zvuči kao solidna politička platforma za kakvu-takvu vladajuću koaliciju. Bilo bi, kažem, odlično, samo da je realno. Jer, ovdje slične priče odavno ne piju vode. 
Zato jesmo kolektivno zglajzali! Kol'ko ne čujem, čak i Valentin Inzko pakuje kofere za Njemačku. Sa kupljenom diplomom medicinskog tehničara visoke škole u Lištici.

Bilo bi, kažem, odlično, samo da je realno!

Inzko na putu za Njemačku...

Autori i producenti iz BiH uskoro će prvi put dobiti novac za svoj rad, odnosno naknade za filmove i serije koji se prikazuju na nekim od najgledanijih TV kanala u našoj zemlji. Ovo je za sve njih historijski trenutak, jer se sve to dešava prvi put nakon 1992. godine.&nbsp; Ko će dobiti 50 KM, a ko možda 300.000 KM, ostaje da se vidi. 
Za dijeljenje naknada najviše je zaslužno Udruženje filmskih radnika BiH, na čijem je čelu <a href="https://avaz.ba/tag/40300/ines-tanovic">Ines Tanović</a>. Ona je na cijeloj ovoj priči u vezi s naknadama vrijedno radila još od početka svog mandata 2014. I istrajala je, što za ovu vrijednu i talentiranu rediteljku i scenaristicu nije ni čudo ako uzmemo u obzir sve ono što je do danas ispisala u bh. kinematografiji. 
Tanović je rođena u filmskoj porodici Kristel i Sejfudina Babe Tanovića, 1965. u Sarajevu. Režirala je nekoliko kratkih igranih filmova, uspješne dokumentarce, TV projekte, radiodrame, pisala je i za teatar, a njen igrani film “Naša svakodnevna priča” bio je bh. kandidat za Oskara 2015.

Udruženje filmskih radnika BiH pozvalo autore i producente da prijave svoja djela

Tanović: Vrijedno radila od početka mandata 2014. godine

Filmadžije dobile bitku

Zakazao je vanrednu sjednicu Skupštine Republike Srbije da bi priznao kapitulaciju proglašavajući pobjedu. Kanule su i predsjedničke suze izdajice. Teatralna sekiracija za sudbinu srpskog naroda na sjeveru Kosova nagrađena je većinskim odobravanjem egzaltirane svjetine. Sjedeći aplaudiraju poslanici Srpske napredne stranke. Slijede ih socijalisti Ivice Dačića. Parlamentarni četnici pod komandom ratnog zločinca Vojislava Šešelja te opozicioni liberali oko Čedomira Jovanovića i Nenada Čanka, dobrovoljno statiraju u amaterski režiranom igrokazu. Za to vrijeme, ostaci srbijanske političke buranije, takozvani đilasi, jeremići, obradovići, naguravaju se ispred ulaza u republičku skupštinu, tamo na Trgu Nikole Pašića kod broja 13. Valjda bi takav postupak trebalo smatrati bojkotom režima, ali dozvoljene su i drugačije interpretacije.

Kako rekosmo, Kosovo je glavna i jedina tema. Jer nema više rezervnih položaja. Beogradski režim naprosto je nemoćan da spriječi nezavisnost nekadašnje jugoslavenske autonomne pokrajine. U Evropi saveznika nemaju, a Rusija i Kina su predaleko. Što bi rek'o onaj stranački slogan: Ne podržava ih ni Istok ni Zapad!&nbsp;&nbsp; 
Po svemu sudeći, Aleksandar Vučić vrši posljednje pripreme za konačno spaljivanje iluzija. Prethodno je na neutralnom terenu sa prištinskim sagovornicima dogovorio lukavu strategiju sluđivanja naroda. S tim u vezi, jučerašnja akcija kosovske policije protiv mafijaša u srpskim enklavama pokazuje da događaji idu po planu i predviđenom programu. Mada je formalno proglasio punu borbenu gotovost srbijanske vojske i policije, Vučić neće poduzeti ništa preko toga. Kosovo, naprosto, više nije njegova tema. 

Tajno se računa kako će svakodnevni belaji ljudima ogaditi život na siromašnom sjeveru Kosova. I to je svakako najvažniji aneks nemoralnog tala. U perfidnoj igri prijestolja, Srbi, jednako kao i kosovski Albanci, neželjeni su teret.&nbsp;&nbsp; 
Karte su, dakle, podijeljene. Kapitulacijom na Kosovu, Vučić će dugoročno zadržati vlast! Ako ne vjerujete, raspitajte se u Briselu, Berlinu, Parizu, Moskvi... I, naravno, Prištini.

U perfidnoj igri prijestolja, Srbi, jednako kao i kosovski Albanci, neželjeni su teret

Spoj na Kosovu

Rođen je u Bijeljini, nogometno je stasao u beogradskoj Crvenoj zvezdi, a danas je među najskupljim igračima svijeta. <a href="https://sport.avaz.ba/tag/47049/luka-jovic">Luka Jović</a> odigrao je sezonu iz snova u njemačkom Ajntrahtu iz Frankfurta i sa 27 golova u svim takmičenjima predvodio je ekipu koja je ove godine senzacionalno stigla do polufinala Evropske lige.&nbsp; Naravno, sve to je pratio vrtoglavi rast vrijednosti sjajnog strijelca za kojeg danas njegov klub traži, kako pišu engleski mediji, 52 miliona funti odštete, odnosno više od 115 miliona maraka! I ta cifra, koliko god bila astronomska, nije odvratila zainteresirane ekipe. Naprotiv.
Lista evropskih velikana koji bi voljeli vidjeti Jovića u svojim redovima sve je duža, a on sam nije spreman potvrditi navode da je već sve dogovorio s madridskim Realom, kojem bi posao mogli pokvariti engleski bogataši, poput Mančester sitija i Čelzija.
Igrač koji već važi na najskupljeg Bosanca rođen je 23. decembra 1997. u Bijeljini. Već 2005. počeo je trenirati u Zvezdi, a sa 16 godina, pet mjeseci i pet dana, postao je najmlađi strijelac u historiji beogradskog kluba. Prije Ajntrahta, igrač koji nastupa za reprezentaciju Srbije bio je član portugalske Benfike.

Vrijednost fudbalera iz Bijeljine dostigla 115 miliona maraka

Najskuplji Bosanac

Prošle su dvadeset i četiri godine od ubistva bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Prema službenoj verziji, Irfan Ljubijankić stradao je u okolini Slunja prilikom pada helikoptera pogođenog raketom ispaljenom sa položaja paradržavne „Vojske Republike Srpske Krajine“. Sa Ljubijankićem su poginuli njegovi najbliži saradnici Izet Muhamedagić, Mensur Šabulić, Fadil Pekić, kao i član posade Mirsad Dupanović. U letjelici su bila i dva ukrajinskih pilota. Tijelo jednog od njih nikada nije pronađeno.&nbsp;&nbsp; „Predmet Ljubijankić“ odavno se ukiselio u Tužiteljstvu BiH. Unatoč brojnim dostupnim dokazima za uspješno procesuiranje zločina, tamošnji portparolčić papagajski ponavlja kako je „istraga u toku“. U međuvremenu, ubice i nalogodavci žive slobodno. Neki od njih čak i na teritoriji naše domovine.
U arhiviranom dokumentarcu Arijane Saračević- Helać otkrivene su mnoge činjenice iz zaboravljenog slučaja. Stradanje časnih ljudi komentirali su vojni i civilni zvaničnici RBiH. Naročito se govorilo o događajima koji su prethodili rušenju helikoptera. Tako smo doznali kako je Ljubijankić neposredno uoči pogibije glasno upozoravao na drski kriminal unutar bh. diplomatsko-konzularne mreže. Otkriveno je i da se u helikopteru nalazilo najmanje pet miliona njemačkih maraka namijenjenih Petom korpusu ARBiH, kao i privatno pismo legendarnog komandanta 505. Bužimske brigade za predsjednika Aliju Izetbegovića. Izet Nanić navodno je opisao nezakonite, ratnoprofiterske muljaže čelnika Stranke demokratske akcije u Bihaću. Poginuo je petog avgusta 1995. godine. Pismo nikada nije stiglo do Sarajeva. 
Nerasvijetljena ubistva bosanskohercegovačkih heroja prekriva znakovita institucionalna nezainteresiranost. Minka Ljubijankić trinaest godina je čekala posthumno uručenje „Zlatnog ljiljana“ za rahmetli supruga. Nekoliko mjeseci kasnije, nepoznat neko provaljuje u stan Ljubijankićevih. I jedino što nestaje jeste ratno priznanje. 
Jer ordenje smeta kad mrtvi previše znaju!

Zaboravljeni „Slučaj Ljubijankić“

U trenucima dok vlastitim kriminalom uplašeni Dragan Mektić pokušava oboriti ponajprije Državno tužilaštvo, a VSTV je samo sredstvo, poput glasa iz groba pojavila se odavno anonimna <a href="https://avaz.ba/tag/581/meddzida-kreso">Meddžida Kreso</a>.&nbsp; Lažno plakanjeBivša i vrlo neuspješna predsjednica Suda BiH, koja je za 12 godina svog mandata bila potpuno urušila ovu strateški važnu instituciju, odjednom se uhvatila mikrofona i počela lažno plakati nad sudbinom pravosuđa.
Manje zbog godina, a više zbog poznate prefriganosti, ova pravosudna mahalašica potpuno je zaboravila šta je radila. Svjesno je uništavala karijere nezavisnih sudija (gospodina Srete Crnjka i drugih), a jedina njena misija bila je da je etablirala u profesionalce montere političkih optužnica. 
Samo su podobni u njeno vrijeme mogli opstati, a koliko je njeno poštenje, najbolje bi pokazala ozbiljna istraga o tome ko je kupio dva izuzetno skupa stana u novogradnji, u strogom centru Sarajeva, na imena svoje djece, a potom mijenjao ugovore o kupovini na druga lica. 
Kao i svaki vlastodržac, i ona je htjela ostati, poput čuvenog i ohrdanog Dragana Lukača, što duže u v. d. mandatu. VSTV joj je postao neprijatelj kada je potpuno legalno izabrao njenog nasljednika. 
„Nezamjenjiva baba“, kako su je zvali po hodnicima, sada se odjednom sjetila kako bi Valentin Incko (Inzko) trebao smijeniti VSTV.
Kada neko s manjom pravnom biografijom poziva OHR da rješava domaće političke ili pravosudne probleme, to uopće ne čudi, ali čudi nekoga ko je toliko godina proveo na tako važnom mjestu. 
Posebna je moralna dimenzija što Kreso ne priziva Inckovu reakciju kada se u RS zvecka oružjem, diže rezervni sastav policije, prijeti podjelom zemlje ili negira genocid i vraćaju fašističke organizacije u našoj zemlji.
Zato je kolonijalna nesvjestica prizivanje Incka samo izgovor u namjeri da se očuvaju zaljuljani stubovi nepotizma, klijentelizma i užasnog protekcionizma iz vremena njenog vladanja pravosuđem.
Uostalom, ti su se pravni stubovi počeli urušavati kada je čuvena sutkinja Džoana Korner (Joanna) prva ukazala na nerad i korumpiranost u Tužilaštvu BiH.
Odlasci bivšeg glavnog tužioca BiH Gorana Salihovića na optuženičku klupu, kao i njegovog zamjenika Bože Mihajlovića, nenadoknadiv su gubitak za klan Kreso – Čampare i one koji su politički stajali iza njih.
Šta tek reći o tome kada ona javno govori o nedopustivom zapošljavanju u Sud BiH, a prešućuje vlastite snimljene razgovore gdje zapošljava kćerku svojih kućnih prijatelja Merdanovića.
Sramna biografijaUsto, bajna predsjednica zaboravlja svoju ulogu u slučaju montiranja optužnice Radončiću i zajedničku fotografiju s tadašnjim glavnim tužiocem Salihovićem i direktorom SIPA-e Pericom Stanićem.
To je bilo neviđeno kršenje presumpcije nevinosti od predsjednice pred kojom su tužioci i advokati ravnopravne strane, ali je ona izabrala da bude dio političke harange, a ne nezavisnih sudija i predsjednika suda.
Afere poput „Selefija“, kada je čuveni terorista trebao srušiti glavnu tužiteljicu, ili, prije toga, njen pokušaj da lažnim psihijatrijskim dosjeima obori pošten izbor njenog nasljednika, dio su nečije sramne biografije.
Upravo želja da se politički poklopi kompletno pravosuđe i obavještajno kontrolira - a time posljedično kontrolira i politička opozicija - ujedinili su ovu penzionerku i opskurnog odlazećeg ministra sigurnosti. 
Ali, oni su samo marionete politike koja je BiH potpuno izolirala na putu Evropske unije.

Kreso: Za 12 godina vladanja uništila bh. pravosuđe

Kolonijalna nesvjestica

Slike nereda i neprimjerenog ponašanja na sportskim dešavanjima postale su uobičajena pojava širom svijeta. No, kada takve slike dolaze s utakmica mlađih uzrasnih kategorija, a protagonisti su roditelji, onda ne možeš, a da se ne zapitaš, gdje živiš, šta radiš, gdje ti dijete odrasta...&nbsp;Sramotne scene - Danas su dječaci do devet godina <a href="https://sport.avaz.ba/omladinski-nogomet/488876/ko-je-hladnim-oruzjem-napao-roditelje-djece-koja-treniraju-u-zelji">Omladinske škole FK Željezničar i Škole fudbala Valter</a> igrali utakmicu koja je trebala isticati poruke fer-pleja, druženja i sportskog nadmetanja. Međutim, sport je danas u Hotonju poražen. Tokom&nbsp;spomenutog susreta roditelji naših omladinaca su planski napadnuti hladnim oružjem – saopćenje je FK Željezničara, koje nikoga nije ostavilo ravnodušnim.
Ili, situacija od prije mjesec, kada je ispred prostorija FK Sarajeva jedan roditelj verbalno i fizički napao trenera nanijevši mu tjelesne povrede. 
U oba slučaja roditelji su bili ti koji su inicirali sramotne scene pred očima svojih sinova i njihovih drugara. 
To su samo izdvojeni primjeri. Gdje god da odeš, roditelji 'vise' po ogradama, trčkaraju pored aut-linije i objašnjavaju djeci, trenerima, ali i sudijama gdje trebaju biti.
Svi su dobili licence, završili fakultete, postali eminentni fudbalski, košarkaški, rukometni stručnjaci...Oni stvaraju igrače, buduće Mesije, Džeke i Nojere, koji će im donijeti milione.
Pa se desi da u tom konglomeratu često lutaju u očekivanjima i procjenama, a krivce i uzroke banalnih dječijih promašaja traže na potpuno pogrešnim mjestima.
U svom tom traganju, očekivanjima i lažnim iluzijama, nerealnim ambicijama, izgubili su suštinu. Da su tu zbog djece. Koja trebaju da se zabavljaju. Da se druže s vršnjacima. Da nauče gubiti. Dostojanstveno prihvatiti poraz. Da nauče pobjeđivati. Da poštuju pravila. Da to trebaju raditi klubovi i treneri. Da razumiju šta se u tim trenucima dešava u glavama njihovih mališana. Ipak je to samo igra. Sve ostalo dođe samo od sebe jer se s Mjeseca vidi kada je neko talentiran.
Ključ razvojaIgrače prave treneri koji im prenesu ljubav prema sportu, tu je ključ razvoja.
No, kada se osmogodišnjaku zbog isfrustriranog roditelja zgadi sve, onda spasa nema. U ovoj državi godinama je sve trećerazredno jer se sistemski stvara razvoj za takav ambijent. I šta očekivati od djeteta koje je gledalo kako mu na fudbalskom terenu otac šamara trenera?

Pa se desi da u tom konglomeratu često lutaju u očekivanjima i procjenama, a krivce i uzroke banalnih dječijih promašaja traže na potpuno pogrešnim mjestima

Tužna slika s bh. sportskih terena: Kada roditelji od navijača postanu huligani, šta bude s djecom?

Ko kaže da ovdje nema pozitivnih priča? Poslije tri godine nepotrebnog niželigaškog tavorenja, Velež je opet među premijerligašima. Mostarski simbol, simbol je naše nesretne države. Ne radi se samo o šutanju lopte na zelenoj travi. Govorimo o ljekovitom antifašističkom pokretu koji traje cijelo jedno stoljeće! Znaju to i prelivode koje Velež javno ne gotive. Poput, recimo, Dragana Čovića. Ili, štajaznam, Bake Sliškovića. 
Jednom je Vaha Halilhodžić zavnobihski poentirao kako Velež nije ni bošnjački ni hrvatski ni srpski, nego je vlasništvo svih Mostaraca. Dodao bih, i svih rođenih Hercegovaca. I čestitih Bosanaca. 
Da nije odlične sportske vijesti, hit vikenda nesumnjivo bi predstavljalo gostovanje Željka Komšića kod Senada Hadžifejzovića. Pričalo se tamo konfuzno i dugo, ali ništa pametno nismo saznali. Standardna prepotentnost, šicanje ublehaških frazetina, maliciozni komentari o političkoj konkurenciji, nepristojno soljenje pameti, uobičajeno mlataranje rukama „političara iz naroda“ u službi dodatnog obmanjivanja javnosti. Uglavnom, za svakog ponešto, a ništa konkretno! 
Srećom, najnovije gostovanje moglo bi pomoći u utvrđivanju hroničnog deficita političke kompetentnosti dvodecenijskog korisnika unosnih budžetskih sinekura. Kako rekosmo, na najvažnija pitanja novinara, a bilo ih je barem dvadeset, Komšić nije odgovorio. U međuvremenu, ne(t)ko se pedantno potrudio da na društvene mreže postavi kompilaciju najvećih provala lidera Demokratske fronte.
Pretpostavljam da samo rijetki nisu savladali urnebesno TV gradivo, ali ipak se prisjetimo nezaboravnih Komšićevih dilema o najvažnijim temama: „Ne znam. Ne znam šta će biti. Otkud znam. Ne znam, kako bih to znao. Ne znam mogu li sam. To mi je nejasno, ja to ne razumijem. Ne znam na šta će to ličiti. Valjda hoće, nisam siguran. Ne znam hoće li slagat', prevariti, možda hoće, možda izigraju, možda nadigraju. Otkud bih ja znao...“
Nakon svih ustanovljenih nedoum(n)ica, tačno ne znam šta zaključiti, kakvu poruku poslati. Ne znam. Otkud da znam. Nisam pametan. Totalno sam zbunjen. I frontalno ošamućen.

Totalno sam zbunjen. I frontalno ošamućen

U neznanju je snaga!

Kao bomba odjeknula je vijest da je <a href="https://avaz.ba/tag/23174/mate-rimac">Mate Rimac</a> u vrhu najbogatijih ljudi u Hrvatskoj. Ako je neko to zaslužio, onda je to 100 posto ovaj skromni mladić, koji vozi svoj film.&nbsp;&nbsp; Ono što posebno fascinira je da ulaže u mlade, koliko je samo zaposlio mladih stručnjaka, ne gledajući ni kako se zovu ni odakle su. U svom rodnom Livnu, što stalno potencira, pokrenuo je Linovate park, uložio i sredstva, da iz njegovog kraja ne odlaze više mladi trbuhom za kruhom.
A nedavno, kada su velike svjetske kompanije uložile veliki novac u „Rimac automobile“, odmah je „počastio“ zaposlene, odvojio dio kolača za njih kao dioničare!
I nije ovo vrh, Mate ne staje, radi, ide dalje. 
A je li to sanjao dok je u garaži, u rodnom mu Livnu, sastavljao dijelove auta, to samo on zna. Zato, furaj dalje, Mate!

Strah kao izvor korupcije

Fadil Pekić, čovjek iz vremena neljudi

Svi smo mi porijeklom Bošnjani, to nam je u legat ostavljeno

Poruka čitulje

Najbrži Bosanac blistao i u Štokholmu

Mektić Torabi

Poduzetnica za primjer

Inzko na putu za Njemačku...

Filmadžije dobile bitku

Spoj na Kosovu

Najskuplji Bosanac

Zaboravljeni „Slučaj Ljubijankić“

Kolonijalna nesvjestica

Tužna slika s bh. sportskih terena: Kada roditelji od navijača postanu huligani, šta bude s djecom?

U neznanju je snaga!

Livnjak pomjera granice

Kolumne

Strah kao izvor korupcije

Fadil Pekić, čovjek iz vremena neljudi

Svi smo mi porijeklom Bošnjani, to nam je u legat ostavljeno

Poruka čitulje

Najbrži Bosanac blistao i u Štokholmu

Mektić Torabi

Poduzetnica za primjer

Inzko na putu za Njemačku...

Filmadžije dobile bitku

Spoj na Kosovu

Najskuplji Bosanac

Zaboravljeni „Slučaj Ljubijankić“

Kolonijalna nesvjestica

Tužna slika s bh. sportskih terena: Kada roditelji od navijača postanu huligani, šta bude s djecom?

U neznanju je snaga!

Livnjak pomjera granice