Počinje dugi i krvavi rat! Ugrožen je cijeli Mediteran, rekao nam je onomad u Njujorku izaslanik Ujedinjenih naroda za Libiju Gasan Salam uspoređujući sve s antičkim stradanjima opisanim u Homerovoj “Ilijadi”. Ujedinjeni narodi se opet čine bespomoćnim, kao nekad u Bosni kaskaju za situacijom, a nije im jasno ni za koga bi se trebali opredijeliti, jer u Libiji se vodi krvavi sukob dvije frakcije koje često mijenjaju saveznike.Na vratima paklaIma još sličnosti s Bosnom: krši se embargo na oružje i, kako je to UN dokumentirao, sofisticirana oklopna vozila stižu međunarodno priznatoj Vladi nacionalnog jedinstva u Tripoliju koju predvodi premjer Fajez el-Saraž. Ovo oružje, objavljeno je čak i na Facebooku, navodno isporučuje Turska, što je Ankara već demantirala. Tu su, o čemu se također govorilo u centrali UN-a i prijašnje isporuke zabranjenog modernog naoružanja Libijskoj nacionalnoj vojsci kojom komanduje maršal Kalifa Haftar. To je onaj general koji je predvodio okrutno svrgavanje Muamera Gadafija 20. oktobra 2011. godine.Haftara sada, navodno, podržava Francuska, a odnedavno mu je, sudeći prema nekim izjavama, naklonjena i Trampova administracija, iako je Vijeće sigurnosti UN-a još 2015. podržalo Saražovu vladu u Tripoliju. Radi se o potpunom rašomonu ili, kako je to naveo predstavnik UN-a u Njujorku, o mogućem ratu svih protiv sviju. No, u toj sam se tužnoj priči prisjetio i nečeg drugog. Samo prije tri decenije veliki broj zaposlenika iz najvećih bosanskohercegovačkih preduzeća, „Energoinvesta“, „Hidrogradnje“ i ostalih, rado je odlazio na privremeni rad i velika gradilišta u Libiji i Iraku. Mnogi od nas su imali nekog svog na toj strani Mediterana između nepregledne Sahare i moćnih mezopotamijskih rijeka Tigrisa i Eufrata. Odatle su nam često slali fotografije pune osmijeha, nerijetko u tradicionalnoj arapskoj nošnji, uz nasmijane i očito gostoprimljive domaćine. Nisu ni slutili da se fotografiraju na vratima budućeg pakla.

Izbjegavajući, naravno, cinizam bilo koje vrste, eto Libijci još ne traže posao u BiH, osim što u vlastitoj tragediji kroz Bosnu možda zalutaju u tranzitu ako im se putevi na Zapad izjalove preko omiljene Italije.

“O tempora, o mores”, čudnih li vremena, čudnih li običaja, izgovorio je svojevremeno Ciceron. Danas se ova rečenica koristi i kad se želimo narugati vlastitoj gluposti i nemoći da predvidimo budućnost, bez obzira što nam se čini da smo prokužili ljude i njihove navike.Bosanska kuknjavaU općoj poplavi bosanske kuknjave, mnogima promiče da baš sve nije ni tako crno u Bosni i Hercegovini. Prema američkim navodima (Wikipedia), kupovna moć po glavi stanovnika u BiH ove godine bi mogla dosegnuti 14.290 američkih dolara. Nekada bogata Libija pak, koja bukvalno pliva na nafti (više od 46 milijardi barela – najviše Africi) jedva da može osigurati 7.803 dolara pojedinačno za nešto više od sedam miliona Libijaca. Izbjegavajući, naravno, cinizam bilo koje vrste, eto Libijci još ne traže posao u BiH, osim što u vlastitoj tragediji kroz Bosnu možda zalutaju u tranzitu ako im se putevi na Zapad izjalove preko omiljene Italije. Slična je situacija i s Irakom, u kome su mnogi, ne samo Bosanci, gradili kapitalne projekte. Ta zemlja se još nije oporavila od američke ili, bolje rečeno, Bušove (George W. Bush) invazije 2003. godine. Osim stradanja na stotine hiljada Iračana, taj rat, koji mnogi ovdašnji analitičari još nazivaju “najgrubljom greškom u novijoj američkoj povijesti”, osiromašio je Irak do te mjere da ga je teško ponovo podići na noge. Amerikanci su (US Department of Energy) te 2003. godine procijenili da su iračke rezerve nafte bile veće od 112 milijardi barela (kao tri puta libijske), da ne govorimo o izvorima prirodnog plina. Nakon svega, nekada bogati Iračani imaju sada manje i od nesretnih Libijaca - svega 5.545 američkih dolara po glavi stanovnika. A Bosanci i dalje kukaju, kao da su oni najgore na svijetu prošli. Radi zdravlja ponajviše, trebalo bi mnogo toga staviti u drugačiji humanistički, socijalni i ekonomski kontekst.Brojke umjesto ljubaviSjećam se, u Iraku je preko „Energoinvesta“ radio i moj daidža Rasim, a u Misurati, u Libiji, kao ljekar pedijatar neko vrijeme bila je i moja mati Munevera. Dobro je da više ne moraju brinuti o svojim poznanicima tamo, jer oni više nisu među živima. Kad bi se oni vraćali iz tog “dalekog svijeta”, svi smo gledali u njihove kofere. Oni su otuda donosili američku robu, čak i poneko pakovanje čuvenog krem sira “Philadelphia”, koji je još i danas dio svakog iole boljeg američkog doručka. Donosili su svašta, japansku tehniku, indijsku svilu i poneki ručni švicarski sat – Dohu, Roamer ili Omegu, na poklon, džabe, ali ipak kako je ko zaslužio. Puno se tada radilo, a malo kukalo, valjda jer se manje i imalo.Danas Libijcima i Iračanima prodaju drugačije američke proizvode, a moglo bi se dogoditi da Saudijci, koji od 2015. vode rat protiv Jemena, dođu i do nuklearnog oružja pa da onda oni, u neko doba, krenu na Iran.Tamo gdje su Bosanci nekad rado išli da rade, od Sueca do Perzijskog zaljeva, imaginarno je putovao i “Alhemičar” iz istoimenog romana svjetski poznatog brazilskog pisca Paula Koelja (Cuelho). Taj krajolik postao je idealna literaturna kulisa za najčitaniju Koeljovu knjigu o alhemiji ljubavi i života, i o svijetu između Tantosa - nagona za smrću i Erosa - volje za životom. Ali, onako kako je neko dan izgledalo u UN-u, možda se na tom mjestu, nažalost, neće moći spriječiti treći svjetski rat. Ako se nešto ne preduzme!A moglo bi drugačije: “Kada volimo nekoga, onda se uvijek trudimo da budemo bolji nego što jesmo”, pročitao sam davno u Americi u Kueljovom “Alhemičaru”. Problem je u tome što čovječanstvo sve manje voli, a sve više samo računa i broji.

Izbjegavajući, naravno, cinizam bilo koje vrste, eto Libijci još ne traže posao u BiH, osim što u vlastitoj tragediji kroz Bosnu možda zalutaju u tranzitu

Sjećate li se Libije i Iraka?

Jedno od centralnih pitanja u vezi s ukupnim stanjem u Bosni i Hercegovini jeste da postoji velika razlika i diferencija u načinu shvatanja nekih osnovnih pojmova koji su ključni za politički i uopće ukupni život u Bosni i Hercegovini. Naime, postoje ključni pojmovi za razumijevanje identiteta bosanske države, identiteta Bosne i Hercegovine i identiteta one političke snage koja je noseća politička snaga bosanske države. Nastanak jednog naroda Svakako da je bošnjaštvo temeljna i noseća ideja bosanske države i bošnjaštva kao takvog. Ako nemamo ispravan koncept bošnjaštva, ako nam nije jasno šta bošnjaštvo znači, odakle ono proizilazi i ako ga tumačimo krivo, mi imamo krivu koncepciju i Bosne kao zemlje i Bosne kao države i nas kao bošnjačkog naroda. Ne bi se moglo reći da u našem političkom životu postoji jasna ideja u pogledu shvatanja i razumijevanja samoga bošnjaštva. Mnogi smatraju, i čak to predstavlja dio zvanične političke ideologije vodeće bošnjačke stranke, da bošnjaštvo nastaje na taj način što su stanovnici stare Bosne primili islam i da Bošnjaci kao narod nastaju na taj način, što je islamizacija određenog broja stanovnika stare Bosne dovelo do nastanka jednog naroda koji se zove Bošnjaci, tako da, ustvari, Bošnjaci potiču od stanovnika Bosne, starih Bošnjana, koji su prihvatili islam. Time se zapravo porijeklo Bošnjaka veže za njihovu islamizaciju.

Naravno da je to gledište pogrešno. Jer, Bošnjaci su narod koji je nastao od Bošnjana, naroda koji se formirao u staroj Bosanskoj državi, još nastaje tokom 7. stoljeća i figurira kao narod dobrih Bošnjana koji su postali Bošnjaci zbog toga što su ih Turci tako nominovali, odnosno popisujući stanovništvo Bosne nakon osvajanja od Turaka. Umjesto Bošnjani upotrijebili su termin Bošnjaci. Tako termin Bošnjaci potječe od termina Bošnjani i ima dugu historiju. Ne radi se o tome da Bošnjaci nisu nastali od islamiziranih stanovnika klasične Bosne nego su postojali u osnovi još u klasičnoj Bosni kao narod dobrih Bošnjana. Činjenica da Bošnjaci potječu od dobrih Bošnjana govori o tome da mi imamo porijeklo koje seže duboko u srednji vijek i da je islamizacija dovela samo do toga da su Bošnjani tadašnji shvatili da je islam koji su Turci donijeli u Bosnu karakterističan po tome što tolerira slobodu vjerovanja jer je Ahdnama, koju je izdao sultan Mehmed bosanskim fratrima, upravo bila dokument koji je garantovo slobodu vjerovanja, a sloboda vjerovanja bila je jedna od osnovnih sloboda i osnovnih karakteristika slobode koja je vladala u klasičnoj bosanskoj državi. Znači, radi se o tome da je dolazak Turaka stanovnike Bosne podsjetio na njihovu klasičnu državu u kojoj je vladala sloboda vjerovanja, ista ona koju je garantirao sultan Mehmed izdavši Ahdnamu, dokument carski o slobodi vjerovanja.

„O tome govori jedno pismo kralja Tvrtka koje šalje papi, kad ga je ukorio zbog toga što dozvoljava da u njegovoj državi postoje različite vjere. On je rekao da je tačno da u njegovoj državi postoje u nekim krajevima ortodoksi, u nekim rimokatolici, u nekim pripadnici bogumilske crkve dobri krstjani, ali da je on njihov kralj koji je dužan da im osigura pravo da vjeruju prema zakonima svoje tradicije i da će on to njihovo pravo čuvati“.

Katolizacija stanovništva Zbog toga je i došlo da je veliki broj stanovnika stare Bosne, odnosno bosanske države, tzv. Bošnjana, kako su ih Turci nazivali Bošnjaka, prihvatio islam jer mu je islam dao isto ono što je on imao u svojoj državi prije nego što su katolici uspjeli da nametnu unilaterizam vjerski, odnosno da prisilno izvrše katolizaciju bosanskog stanovništva. To se desilo za posljednja dva kralja bosanska, Stjepana Tomaševića i Stjepana Tomaša, kada su bosanski fratri uspjeli da uvjere ta dva kralja da je potrebno da se izvrši potpuna katolizacija stanovništva BiH. Tako da je izvršeno nasilno prevođenje bogumila u katoličanstvo. O tome imamo vrlo jasne znakove. Sve donedavno je stanovništvo srednjeg dijela Bosne, odnosno onog dijela koje obuhvata prostor između Vranduka i Visokog, bilo karakteristično po tome što je sve bilo tetovirano. Izvršena im je tetovaža kršćanskim znakovima, što je značilo da su bili nasilno prevedeni u kršćanstvo. Situacija u Bosni u to vrijeme bila je vrlo interesantna, napeta, protkana sukobima između onih koji su odbijali da prihvate katoličanstvo i onih koji su pristali da prihvate katoličanstvo, što je činjenica. A činjenica da je katoličanstvo njima bilo nametnuto dovela je do toga da je Bosna šapatom pala pod udarom sultana Mehmeda, osvajača. Jer, kako su ljudi rekli, niko nije bio spreman da brani onu državu koja mu oduzima pravo njegove slobode i slobodu njegovog vjerovanja. Situacija koja je nastala u Bosni bila je vrlo složena, interesantna i promjenljiva. Biskup bosanski obavijestio je Vatikan da je „Bosna šapatom pala“ jer niko nije htio da je brani. A, ustvari, radilo se o tome da nisu htjeli da brane državu koja im je uskratila slobodu vjerovanja. Do tada je u vrijeme vladavine bosanskih kraljeva postojala sloboda vjerovanja. Mogao si vjerovati, biti katolik, pravoslavni, mogao si biti bogumil, mogao si izabrati ono vjerovanje koje odgovara tebi, tvojoj tradiciji. Sloboda vjerovanja O tome govori jedno pismo kralja Tvrtka koje šalje papi, kad ga je ukorio zbog toga što dozvoljava da u njegovoj državi postoje različite vjere. On je rekao da je tačno da u njegovoj državi postoje u nekim krajevima ortodoksi, u nekim krajevima rimokatolici, u nekim pripadnici bogumilske crkve dobri krstjani, ali da je on njihov kralj koji je dužan da im osigura pravo da vjeruju prema zakonima svoje tradicije i da će on to njihovo pravo čuvati. Dakle da on nije njihov kralj zato da bi im naređivao kako da vjeruju, nego da čuva njihovo pravo da vjeruju prema svojoj tradiciji.

Jer, kako su ljudi rekli, niko nije bio spreman da brani onu državu koja mu oduzima pravo njegove slobode i slobodu njegovog vjerovanja

To je situacija u kojoj je bila Bosna za vrijeme vladavine bosanskih kraljeva i banova. Svi su mogli vjerovati u ono u šta ih je upućivala njihova tradicija, što su tradicijom svojom prihvatali i održavali, a kralj nije bio čovjek koji bi im određivao. Nije vladalo načelo „ko vlada, taj određuje vjeru“. To načelo je kasnije nastalo. Situacija u kojoj su se našli dobri Bošnjani kad je Bosna pala, kad su posljednja dva bosanska kralja prihvatila katoličanstvo, bila je takva da je došlo do promjene, zavladalo je načelo „ko vlada, taj određuje vjeru“. Ako je vladar katolik, onda su i njegovi podanici morali biti katolici, morali su prihvatiti katoličanstvo, a to se u Bosni desilo krajem njenog postojanja, za vrijeme posljednja dva bosanska kralja, Stjepana Tomaša i njegovog sina Stjepana Tomaševića. Znači, ono što je bilo slobode nestalo je tada. A kad je nakon što su bosanski kraljevi, ta dvojica, odbili da plate sultanu Mehmedu danak na koji su se obavezali jednim ugovorom, on je odlučio da ih kazni. Došao je moment da moraju da plate svojim životom kaznu za odbijanje da izvrše obavezu koju su uzeli. Tada je došlo do toga, kako je u svom pismu papi objavio tada biskup bosanski, da je Bosna šapatom pala, da niko nije htio da je brani. A na to je komentar dao jedan tadašnji bogumil koji je napisao da „niko nije želio da brani onu zemlju, onu državu, onu vlast koja mu je oduzela slobodu vjerovanja“.

Ne bi se moglo reći da u našem političkom životu postoji jasna ideja u pogledu shvatanja i razumijevanja samoga bošnjaštva

Kako je Bosna šapatom pala!?

Za razliku od NATO-a, valja to ponovo istaknuti - najmoćnije vojne alijanse na svijetu koja Bosnu i Hercegovinu ne prisiljava na članstvo, niti na podnošenje Godišnjeg plana odbrane (ANP), Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH, iako, očito u svom ličnom političkom i ko zna kakvom interesnom kapacitetu - ostaje predvodnik onih koji zapravo prisiljavaju zemlju da odustane od te komponente euroatlantskih integracija.&nbsp; Godišnji nacionalni plan za NATO je već sastavljen dokument u skladu s ranije preuzetim partnerskim obavezama i aspiracijama BiH ka ovom Savezu, pa zato ostaje uglavnom tehničko pitanje. Uostalom, BiH se već odavno nalazi u Akcionom planu za članstvo (MAP). Ali, ta činjenica, eto, uopće ne smeta Dodiku da ucjenjuje formiranje 
vlasti s neshvatljivim zahtjevom da se odustane od ove praktične inventure stanja Oružanih snaga BiH, koju treba odmah poslati u centralu NATO-a u Brisel. 
Ovaj put iz Sarajeva cijela se zemlja opet drži kao talac politike utemeljene na gruboj sili i dugogodišnjoj, de facto, amnestiji političara od zakonske odgovornosti. Dodik to zna, pa se nastavlja tako ponašati, siguran u “nemoć” onih koje izaziva, nažalost, na štetu svih građana BiH. 
Zato je dobro da je baš u ovom trenutku američki ambasador u BiH Erik Nelson (Eric) boravio u sjedištu NATO-a, akcentirajući makar i ukratko značaj važnih razgovora s čelnicima Alijanse. Jer, opet su svom silom krenule nove političke opstrukcije iz znane 
antibosanske kuhinje.&nbsp;&nbsp;No, to, očito, nije dovoljno, imajući čitavu pravnu i političku lepezu mjera na raspolaganju. Ne može se dozvoliti Dodiku da na ovaj način uzurpira demokratiju, da i dalje krši zakon i da zakoči BiH u već ostvarenom partnerstvu s NATO savezom. 
Famozni član 84. Zakona o odbrani BiH (za koji su glasali i poslanici SNSD-a) nalaže, naime, da svi članovi Predsjedništva, Vijeća ministara, kao i poslanici državnog parlamenta provode sve kako bi BiH postala punopravna članica NATO-a. Ignoriranjem ovog zakona, poput ove najnovije institucionalne blokade, dovode se u pitanje temelji Dejtonskog sporazuma na koje se Dodik često poziva. A negira se i vladavina prava, koje nikakva i ničija politika ne smije poništiti.
Država se, u svakom slučaju - mora deblokirati.

Opet su svom silom krenule nove političke opstrukcije iz znane antibosanske kuhinje

Deblokada države

Kada je spuštena zavjesa na tadašnju premijerligašku sezonu u maju 2016. godine, Velež je bio "ni na nebu ni na zemlji. Ponovo je postao prvoligaš, uprava se tražila, igrački kada je bio više nego skroman.&nbsp;&nbsp; 
Crna serija se nastavila i u Prvoj ligi FBiH, mostarski fudbalski velikan je ostao na dnu, kao u najgoroj noćni mori navijača ovog kluba, najgori mogući scenarij se razvijao.&nbsp;&nbsp; 
“Rođeni” su bili na dnu tabele, nova uprava je pokušavala spasiti što se spašiti može. A onda je imenovan novi šef stručnog štaba, iz ekipe Mladosti u Mostar je u drugom mandatu stigao Ibro Rahimić. U tom trenutku za većinu ljubitelja fudbala u BiH to je krajnje neočekivan, riskantanatn, poprilično hrabar potez. 

No, odličan Rahimićev rad tokom cijelog ovog perioda krunisan je jučer kada se Velež pobjedom u Visokom vratio tamo gdje mu je i mjesto, u Premijer ligu.&nbsp; &nbsp; 
Rahimić je rođen 17. aprila 1963. godine u Mostaru. Igračku karijeru je počeo u Veležu, nakon čega su uslijedile četiri sezone u Leotaru, pa povratak u “Rođene” s kojima je igrao finale Kupa Jugoslavije 1989. godine, odnosno sezonu ranije osminu finala Kupa UEFA-e. Pored Veleža i Mladosti jedno vrijeme je proveo i na klupi Sloge iz Ljubuškog.

Pod njegovim vodstvom Mostarci se plasirali u Premijer ligu

Rahimić: Odličan rad na klupi mostarskog velikana

Vratio “Rođene” u elitni rang

Ovako stoje stvari. Ako je neki, bilo koji, kralj penetrirao u kraljičin vaginalni kanal i kao produkt toga reproduktivnog čina se rodi princ, rodio se, ustvari, Bogom dani nasljednik prijestolja, kraljevstva, ljudi i njihovih života. Je li tako? Jeste. To je razlog zašto je istorija upoznala mnoge mahnite kraljeve koji su bili posjednici ozbiljnih psihijatrijskih dijagnoza. A ako je tako, šta nam to govori o današnjim monarhistima? Fali tu zdravog razuma. Kako neko u 21. vijeku može podržavati ideju da se prijestolje, društveni status, bilo kakav, nasljeđuje? Ali eto može. Evo u Srbiji, recimo, postoji ozbiljan pokret koji se zalaže za povratak monarhije. Iz široke ankete saznajemo da je 40 posto Srba za kralja, 32 posto protiv, a ostali su neodlučni. Srpski monarhistički lobi, koji broji preko 18 hiljada članova, okupljen oko Udruženja “Kraljevina Srbija”, tvrdi da je prikupio više od 120 hiljada potpisa za obnovu kraljevine. To, u naravi, znači instaliranje Aleksandra Karađorđevića na prijestolje. Kad bi Titovi nasljednici tražili PodgoricuZa povratak dinastije se zalaže i Pravoslavna crkva na čelu sa izlapilim nacionalistom i poglavarom Irinejem. Svi oni skupa traže i povratak imovine Karađorđevićima. Riječ je o crnogorskim plažama, dvorcima po slovenačkom Bledu i najatraktivnijim nekretninama po Srbiji i čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Dakle, treba se Karađorđevićima vratiti imovina, a pri tom nemaju odgovora na samonametnuto pitanjce – otkud kraljevskim guzičanstvima ta imovina? Ne mislite, valjda, da je Bog darivao Karađorđeviće sa svom tom imovinom? Nije, jok. Oteli su je od naroda, pravili su te objekte od narodnih para, a od tog istog naroda vi sada te nekretnine tražite nazad. Bojim se da je to pomalo bezobrazno. Skoro pa isto kao da Titovi nasljednici traže da im se vrati Podgorica jer je to nekada bio Titograd.Indoktrinacija počinje od malih nogu U tom smislu, pametna i napredna Slovenija, donijela je zakon po kome se sva privatna imovina ima vratiti prijašnjim vlasnicima, ali je u tom zakonu, jasno i precizno, od ove odredbe izuzeta kraljevska porodica. Mudro i ispravno. Da bih riječi rek’o.Nije, naravno, Srbija jedina u kojoj postoji ovakav odnos prema monarhiji. On je možda najizražajniji u Velikoj Britaniji. Neshvatljivo je kako obični ljudi vole i podržavaju svoje monarhe, leziljeboviće koji žive na njihovoj grbači, a sve to samo zato što im je to rođenjem pripalo. Kako je to moguće?Jednostavno. Indoktrinacija je konstantna i počinje još od malih nogu kada se djeci čitaju bajkoviti prikazi o prinčevima na bijelim konjima i princezama u lepršavim haljinama. Nijedna ta bajka nije napisana slučajno, riječ je o propagandi koja ima za cilj od malih nogu ljudima u podsvijest usaditi ideju o pripadnicima plave krvi, pripadnicima više klase, a što je, u suštini, fašistička ideologija. Kada ta ista djeca odrastu, onda se zatrpavaju informacijama o važnosti audijencija koje obavlja Dvor i o veličanstvenom sportskom događaju kada princ pobijedi nekog ambasadora u tenisu. A kada se rodi novi nasljednik, onda je to vijest za naslovnice širom svijeta koje nas obavještavaju koje boje je benkica u novorođenog visočanstva i da li mu je govance danas previše žitko.

„Neshvatljivo je kako obični ljudi vole i podržavaju svoje monarhe, leziljeboviće koji žive na njihovoj grbači, a sve to samo zato što im je to rođenjem pripalo“.

Šta je ta „Bosna rekti“ Umjesto tih bajkovitih prikaza prinčeva i princeza, djeci treba jasno reći - djeco, kraljevstva se nisu dobijala ljepotom i pameću, nego mačem i pljačkom. Srbijo, ne daj svoju republiku! Ne daj da se vrati onaj što mu je ćaća šmugnuo u London kad je narodu bilo najteže i tamo sjedio na polugama zlata dok su tvoji najbolji sinovi ginuli u partizanskim jedinicama. Dakle, dole bajke! Dole kralj! Živila republika! A možda jednom i Bosna i Hercegovina opet bude republika. Ko će ga znati. Jer šta je ta „Bosna rekti“ ako nije ni monarhija ni republika? Pa zna se, apsurdistan.

Srpski monarhistički lobi, okupljen oko Udruženja “Kraljevina Srbija”, tvrdi da je prikupio više od 120 hiljada potpisa za obnovu kraljevine

Igre (srpskog) prijestolja

Diter Ceče (Dieter Zetsche) povukao se nakon 13 godina s čela „Mercedesa“ i otišao u penziju. Blage vanjštine, toplog pogleda, legendarni Dr. Z, koji je rođen u Istanbulu, bio je veoma poštovan u svijetu autoindustrije. Slušala sam nekoliko puta na „Mercedesovim“ prezentacijama iskreni aplauz, uz duboki naklon, koji su mu upućivali zaposlenici.&nbsp; No, da ode u stilu doprinio je, vjerovali ili ne, ljuti konkurent, BMW. Napravili su oproštajni video koji je u trenu obišao kuglu zemaljsku, iskazujući poštovanje Cečeu za njegov doprinos autoindustriji. 
Maestralno iskoristivši konkurenciju, BMW je uz poruku „napokon slobodan“, posjeo Ditera (glumca naravno) u BMW i8 roadster! OK, u garaži pored njega bio je i „Mercedes“ iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Uslijedio je na Twitteru pristojan odgovor iz „Mercedesa“ na „trol“ konkurencije: "Hvala BMW-u za ljubaznu sugestiju, ali smo 100 posto sigurni da se on odlučio za #switchtoEQ". Dalje se zviždi. 
Tako to rade znalci. Razmišljaju, kreiraju, prate, postavljaju trendove, dižu ljestvice, ruše barijere. I ne kukaju. To su ostavili nama.&nbsp;Za nevjerne tome: Možemo sve, ne sputavajte nas 
Elem, dok se zaljubljenici u automobile, fanovi dvaju giganata, stubova njemačke industrije, prepucavaju po društvenim mrežama ko je koga nadmudrio, u Mordoru ništa novo.&nbsp;&nbsp;Gore mreže, ali ne zbog ogromnog uspjeha Kraljevića iz Viteza, koji su napravili prvu jahtu potpuno proizvedenu u BiH. Otišla je u Njemačku, na Sajam nautike. Denis Kraljević, vođa projekta, nahvalio je domaće firme stacionirane u Vitezu i oko njega, pojasnivši nevjernim tomama da za uspjeh imamo sve nadohvat ruke i da ne trebamo sami sebe sputavati. 
Žedni uspješnih priča, mediji su se raspisali o jahti. Al' ne bi dugoga vijeka. A i kako će pored nesretne Samre i inih samri. 

Ćosović-Hajdarević, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo, poznata po tome što ne briše, već samo piše, prebrojala na Facebooku krvna zrnca kadrova koje je postavila Vlada KS. Izračunala da je više vlastimira nego hajrudina. Valjda. Šovinistički, sramotno, primitivno, retrogradno.&nbsp;&nbsp;Al' nije to suština kojom se želim baviti. 

Dao nam Bog, al' nam đavo ne da&nbsp;&nbsp;Zamislila sam se, gledajući u svoju djecu, nad odgovornošću onih čiji jezici zlo sipaju, a da okom ne trepnu. Kamoli razmisle. 
Odgovornost javno izgovorene riječi. Šta je to, jede li se to? - odgovor je iz vica koji bi se mogao glatko pripisati većini naših političara. Pri tome ću ovaj put zaobići kule i gradove iz predizbornih bajki, koje svako uređeno društvo, što mi, naravno, nismo, pamti i propisno kažnjava. 
Mislim na mnogo opasniju stvar: Samra, trujete nam djecu! 
Zbog vas i sličnih vama državne firme vode nam podobni, a ne sposobni. Rođaci, a ne uspješni menadžeri. Zbog takvog odnosa djeca nam idu u Njemačku, jer vide ko ovdje (ne) može uspjeti. Zbog neodgovornosti, ljudske i političke, svaki dan nam je „uljepšan“ fašizmom, šovinizmom, seksizmom, primitivizmom, rasizmom, ksenofobijom...
Zbog uskih mozgova i opasnih politika, uspjeh Kraljevića iz Viteza je incident, a ne svakodnevica. Koliko samo utopijski i naivno zvuči: pustite da rade one koji znaju, pustite da vode one s vizijom. Ne svrstavajte nas u torove. 
Ne radite, zapravo, ništa. Samo se sklonite. I vama će biti bolje.

P. S.&nbsp; &nbsp; 
Ako se pitate kakve veze imaju Diter s početka i Samra s kraja teksta - nikakve. Ama baš nikakve. 

Dao nam Bog, al' nam đavo ne da.

Zbog neodgovornosti, ljudske i političke, svaki dan nam je „uljepšan“ fašizmom, šovinizmom, seksizmom, primitivizmom, rasizmom, ksenofobijom...

O Diteru i Samri, jednom uspjehu i jednom porazu

Ispričalo se u BiH o onima koji su otišli u Siriju da se bore na strani terorističkog ISIL-a, čini se, sve što se moglo. I nema više ni za koga dileme da svi oni koji se vraćaju u BiH sa sirijskog i drugih stranih ratišta moraju i trebaju odgovarati pred ovdašnjim pravosuđem za svoje postupke.&nbsp;&nbsp; Sud će reći za šta i koliko su krivi. I tu je tačka. 
Ali, o povratku žena i djece bh. porijekla iz sirijskog pakla, vlasti u BiH nerado pričaju, a kamoli da šta čine da se uhvate ukoštac s tim problemom. 
O mukama koje u Siriji prolaze žene i djeca porijeklom iz BiH, tek priča pokoji član njihovih porodica. Poput Aleme Dolamić, koja pokušava izvući sestru s troje djece iz zarobljeništva u Siriji. Ali, država kojoj se Alema obraćala putem njenih ministara, inspektora, obavještajaca... šuti na njene molbe da joj pomognu. 
Pravi se vlast i gluha i nijema na ove vapaje, ali i na vijesti da je u Siriji, osim Aleminih sestrića, još oko 200 djece porijeklom iz BiH. Djece koju, kada su ih odvodili odavde, niko nije pitao hoće li u Siriju, kao ni onu što su tamo rođena, a roditelji su im porijeklom iz BiH, hoće li ovaj svijet ugledati u njegovom najgorem svjetlu.
Svi su oni osuđeni bez suda i bez krivice su krivi. Čak ako se teška srca i prizna da administracija nema emocija, ne smije se zaboravljati da su to djeca koja imaju svoja prava i prema domaćim zakonima i evropskim konvencijama o pravima djeteta koje je država potpisala. 
I bez obzira na to koliko se vlasti pravile da ta djeca ne postoje, ovaj problem kad-tad morat će riješiti. Zato, krajnje je vrijeme da se oni koji o tome odlučuju s tim suoče i počnu raditi ono što im je posao.

Pravi se vlast i gluha i nijema na vijesti da je u paklu Sirije, osim Aleminih sestrića, još oko 200 djece porijeklom iz BiH

Bez krivice krivi

Da nije sve u novcu, pokazuje primjer iz Zenice. Iako je na birou 20 godina, iako je ratni vojni invalid, iako ima primanja samo 50 maraka mjesečno, Mirsadu Šahinoviću nije palo na pamet da zadrži pronađenih 16.000 maraka. Vratio ih je vlasniku koji ih je izgubio u blizini njegovog "radnog mjesta" - stolića s knjigama.&nbsp;&nbsp; Skroman jeste, ali je prije svega poštenjačina!
Pored tih 50, za marku više radi prodajući knjige u centru Zenice. Prođe i po nekoliko dana da ne proda nijednu, ali se uvijek trudi da ima kesu bombona kako bi ih podijelio djeci u prolazu. 
Ne trebaju mu skupi automobili i vile, dovoljni su mu osmijeh djeteta i njegova duša je ispunjena. Šta bi sve mogao kupiti sa 16.000 maraka, nije mu bitno, jer je novac, kako kaže, kratkotrajna sreća.

U centru Zenice pronašao i vratio 16.000 maraka

Šahinović: Nije mu palo na pamet da zadrži novac

Zenička poštenjačina!

Uzmite im vlast da se uvjerite kakve su hulje! Nećemo, dakle, otkriti toplu vodu ukoliko zaključimo kako su jurišnici Stranke demokratske akcije tokom ovih nekoliko mjeseci opozicionog staža u Kantonu Sarajevo prebacili normu neciviliziranog ponašanja. Uzroci su dobro poznati. Kao i obično, sve se vrti oko budžetske love. I naopake ideologije, pride. Jer, kad iskuće povućeš šovinističku vlagu, mogućnost uspješnog izlječenja najčešće je ravna nuli.&nbsp; Pogledajte, naprimjer, SDA uzdanicu iz Kantonalne skupštine (haram je „njojzi“ spominjati ime pa ćemo iz higijenskih razloga u priču uvesti pseudonim Jeko Ono) dok se okolo rasipa đubretom sa jezika. Začešljalo se, tako, Jeko Ono pa značajno zasjelo na lični fejzbuk da bi manirom nacističkog piskarala Mustafe Busuladžića protjeralo uljeze iz vlastitog ograničenog vilajeta. Nažalost, poznaje dunjaluk takve primjerke. Koji dopodne preziru krivovjerne, a popodne lično sebe. 
Čelnici SDA očigledno ne planiraju osuditi najnovije fašističke parole. Ta poražavajuća činjenica upravo dokazuje kako je Jeko Ono zvanično preuzelo ulogu stranačkog trbuhozborca iz samog središta debelog crijeva. Hudnica javno govori šta Centrala tajno misli! Žalosno svakako jeste, međutim, živjeti u 21. stoljeću, a ne podnositi ljude drugačijeg imena, vjeroispovijesti, seksualne orijentacije, mogu još jedino zapušteni fašisti. Grah je, eto, tako pao zastupničkom zamorčetu SDA. U gluposti je snaga, a glupost je pouzdano neuništiva!
Mir, mir, mir, Vlastimir nije kriv
Moralna si slina, ako smeta ti Kristina
P. S. Kažu da uprava komunalnog preduzeća „Rad“ godinama nije naplaćivala usluge odvoza smeća SDA-ovom tajkunu sa Ilidže. Veći je, rekao bih, problem nastupio zbog odlaganja stranačkog otpada na nepredviđenim mjestima. Nećete vjerovati, čak i u zastupničkim klupama.&nbsp;&nbsp;

Hudnica javno govori šta Centrala tajno misli!

Ostavi đubre do kraja

Nije sadašnji direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) <a href="https://avaz.ba/tag/26476/ales-kurt">Aleš Kurt</a> bio među četvorkom koja ga je osnovala u maju 1992., ali jeste nakon više od četvrtine stoljeća trudom održavao ideju ove kultne kulturne institucije.&nbsp; Itekako svjestan šta znači opsada jednog grada, u slučaju Sarajeva najduža u modernoj historiji, i šta znači izgubiti dostojanstvo, ponos i nemogućnost obrazovanja, Kurt, sa svojom malom armijom uposlenika, SARTR drži na zavidnom nivou. 
A još ljepše priča o njemu. Mnogi bi rekli da je pravi čovjek na pravoj funkciji. A kako i ne bi bio kada je i sam reditelj i kada zna šta je potrebno jednom pozorištu da bude prepoznatljivo. 
Možda nije bio na čelu SARTR-a te 1992., ali je nastavio ispunjavati njegove ciljeve. Shvata i važnost obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom te je SARTR-ova predstava „Ay, Carmela“ izvedena na Spomen-parku Vraca, sinonimu otpora i borbe građana u Drugom svjetskom ratu.
Rođen je u Zenici 1956., a studij režije završio je na beogradskoj Akademiji za pozorište, film i televiziju. U braku je s glumicom Belmom Lizde-Kurt.

Direktor je Sarajevskog ratnog teatra i nakon više od četvrtine stoljeća drži ga na   zavidnom nivou

Pravi čovjek na pravom mjestu

Zahvaljujući plemenitoj naravi Mirze Muzurovića, prošlog vikenda sam u sarajevskom Kamernom teatru 55 napokon uspio kupiti ulaznice za „Sjećaš li se Dolly Bell“.&nbsp;&nbsp; Ukratko, fenomenalna predstava, perfektan glumački ansambl, nesvakidašnja režija Kokana Mladenovića. Pozorišnu adaptaciju čuvenog scenarija za još slavniji film iz 1981. godine priredio je najvažniji živući bosanskohercegovački pisac. Abdulah Sidran, lično i personalno!
Pojma ne znam čime izazvan, ali pola predstave sam preplak'o. Džaba nizinske pripreme za izvjesni emotivni debakl, beskorisna bješe opšta poznatost filmske građe, kao i davno napamet savladane replike... Sve, dakle, bilo je uzalud. Dotični događaj iz oblasti kulture totalno me raskovao! Dešava se, znate, i to ponekad. Pa u sali nastupi masovna hipnoza uz nadrealne prateće pojave... Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem.
U međuvremenu je francuski predsjednik Emmanuel Macron na ručak pozvao tridesetak vodećih evropskih intelektualaca. Okupile se gromade od pera, važni ljudi neupitne pameti. Među zvanicama i naš Sidran. U Jelisejskoj palati jedini sa prostora bivše SFRJ.
Tema susreta bila je opasna mogućnost propasti krucijalnih evropskih vrijednosti - Solidarnosti, Slobode, Jednakosti. Kontinentom ksenofobija divlja trideset godina poslije rušenja Berlinskog zida. Tri frtalja stoljeća od pobjede nad fašizmom, evropskim gradovima ponovo marširaju fašisti.
„Razgovarali smo o ovoj temi skoro tri sata. Kazao sam Macronu da se Bosna i Hercegovina osjeća ostavljenom i iznevjerenom. Upozorio sam da mi danas svjedočimo posljedicama činjenice da nas je Evropa ostavila na cjedilu od 1992. do 1995. godine. Evropa je iznevjerila svoje osnovne civilizacijske principe.“
Tako je bh. pisac „ružio“ u Parizu. Da se ogrebem za mrvicu neponovljive Avdukine lucidnosti - Stanje u Evropi je neopišljivo!

Stanje u Evropi je neopišljivo!

Avduka na službenom putu

Francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) pokazao je veliko interesiranje za budućnost Bosne i Hercegovine. Makron je sa 30 evropskih intelektualaca, među kojima je bio i bh. pisac Abdulah Sidran, razgovarao o opasno narastajućim neofašističkim tendencijama u Evropi. 
Sidran je Makronu govorio o tome da se BiH osjeća iznevjerenom. Francuski predsjednik pokazao je veliko interesiranje za dešavanja u BiH i s uvažavanjem slušao šta mu govori naš akademik. A Sidran je tražio od Evrope da se na BiH primjenjuju ista pravila kao i za ostale evropske države. 
Makron je rođen u Amjenu 21. decembra 1977. Bivši je javni službenik i investicioni bankar. Makron je studirao filozofiju na Univerzitetu Pariz-Nanter, a diplomirao na školi za nacionalnu administraciju 2004. godine. 
Radio je kao finansijski inspektor pri Generalnom inspektoratu za finansije i kao investicioni bankar u „Rothschild &amp; Cie Banque“.
Bio je ministar ekonomije, industrije i digitalnih poslova. Dao je ostavku na mjesto ministra 2016., kako bi se posvetio svojoj predsjedničkoj kandidaturi. Pobijedio je na izborima za predsjednika 7. maja 2017. godine.

S evropskim intelektualcima razgovarao o narastajućim neofašističkim tendencijama

Francuska za BiH

U duhovnom dnevniku „Znakovi pored puta“ bosanskohercegovački nobelovac maestralno opisuje nacionaliste. „Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.“&nbsp;&nbsp; Zapis Ive Andrića još uvijek odjekuje lokalnim geografijama. Naprosto, takva je ovdje gradnja! Utemeljena na memoriji mržnje, Bosna i Hercegovina kuća je na klizištu. Srećom, veliki pisac u amanet je ostavio dovoljno mudrosti za ljekovito promišljanje. Minijatura o nacionalistima iz proklete avlije neprevaziđeni je majstorluk!
U jučerašnjem „Avazu“ vrhbosanski nadbiskup prognozira: „Ako bude pameti, neće biti rata!“ Prizivajući međunacionalni dijalog, kardinal Vinko Puljić je osudio, kako veli, učestalo zveckanje oružjem - od regrutacije rezervista do prizivanja zloglasnih simbola na ratnim uniformama. Za aktuelno (ne)stanje zaslužne su posvađane političke elite. Kojima očigledno nedostaje poželjne pameti. „Vrlo sam žalostan kada čujem kako se neki kunu da vole ovu zemlju, ali ne vole njezine ljude. Toliko se kunu da vole ovu zemlju, a gdje god mogu, potkradaju je.“ 
Je li uopšte moguće podvući crtu i sravniti cehove kvazipatriotskog nacionalizma? Može li se takozvana dodana vrijednost izmjeriti hacijendama po Poljinama kod Sarajeva, rijekom Radoboljom i okućnicom u mostarskim Barama, zemljišnoknjižnim izvatkom na imanju Bakinci kod Laktaša te brojnim drugim privatnim odredištima kriminaliziranih stranačkih termita? Kako, uostalom, objasniti porijeklo gotovinskih crkavica ovdašnjih uglednika, ušuškanih po tajnim štekovima i offshore računima? 
Tragično je previsoka cijena koju solidarno plaćamo valjajući se gotovo cijele tri decenije u smrdljivom šovinizmu. Međutim, ni po jada u tome, jer ovdašnje se političke sjecikese nikad neće umoriti. I odlučiti da im je fakat dosta. 
Zato je važno utvrditi Andrićevo, a djelomično i kardinalovo gradivo. Ako ništa, radi mentalne higijene.

Kardinal, Andrić i higijena

Denis Avdić, porijeklom iz Gračanice, poznato lice u radiotelevizijskom svijetu Slovenije, po četvrti je put proglašen osobom godine na prestižnom događaju „Trusted Brand 2019“ u toj zemlji.&nbsp; Riječ je o dodjeli nagrada ličnostima i brendovima kojima se u Sloveniji najviše vjeruje. U tom izboru nema komisije, već istraživanje provodi agencija, čineći ga tako strogo profesionalnim i regularnim.
Talentirani komičar već devet godina vodi popularnu emisiju jutarnjeg programa “Denis Avdić Show” na Radiju 1, koja je jedna od najslušanijih u Deželi.
Na primanju nagrade Avdić je kazao da je dobro što u ovim vremenima Slovenci najviše vjeruju migrantu. 
Avdić je skoro preko noći postao zvijezda kada je, radeći kao policajac, u slobodno vrijeme išao na radio, a onda dobio stalni angažman i zauvijek zamijenio policijsku stanicu onom radijskom.
Avdić je rođen 31. januara 1982. godine u Gračanici. Početkom agresije, s deset godina, odlazi s ocem živjeti u Sloveniji. Osim u medijima, publiku osvaja i kao stand up komičar, čije nastupe dolazi gledati nekoliko hiljada ljudi.

Dobitnik velikog priznanja „Osoba godine“ u Sloveniji

Od policajca do zvijezde

Zakuhalo se u SDP-u! Osam kapitalaca predvođenih Zlatkom Lagumdžijom nogirano je iz Partije uz obrazloženje da su nestatutarno golim zadnjicama sjedili na dvije stolice. Dotična agencijska vijest nakratko će sijevnuti u javnosti, jer novosti iz SDP-a odavno ne zavređuju naročitu pažnju. To vam je poput ljetnog prelaznog roka u bosanskohercegovačkoj nogometnoj ligi. Događa se, ali nikog pretjerano ne zanima.
U istom stroju sa ostacima „kažnjeničke bojne“ Lagumdžija neselektivno granatira naciljane mete, jer uništenje odmetnutih poslušnika predstavlja prioritetnu disciplinu poniženih i uvrijeđenih autokrata bez kompasa. Očekuje se, stoga, da dugogodišnji upravnik SDP-a intenzivira spletkaroška sijela po sarajevskim kuloarima. Tamo će crpiti svježe ideje za brutalnu satanizaciju, da se i to razumijemo, nedovoljno kapacitirane i povijesnom trenutku nedorasle partijske buranije iz Alipašine 41. 
Optimistične prognoze kako će najnoviji raskol dodatno stabilizirati stanje unutar SDP-a neutemeljene su, neozbiljne i suštinski pogrešne. Duboke pukotine između poslanički uhljebljenog rukovodstva i takozvane partijske baze teško je zakrpiti. Upravo na tu kartu zaigrao je najozbiljniji protivnik Nermina Nikšića te predsjednički favorit tihe većine nezadovoljnih. Sudeći po recentnim medijskim nastupima, dojučerašnji, u političkom smislu, polivalentni anonimus iz Lukavca, Edin Delić, dakle, ne prihvata ulogu prigodnog demokratskog fikusa. Kritike koje okolo šica daleko su od bezazlenih, a nerijetko i ispod poželjnih drugarskih standarda. 
Konačno, Delićev rezultat lako bi mogao postati povod novih podjela i sukoba. To svakako priželjkuju urotnici oko Lagumdžije, ali i partijski odbor Tuzlanskog kantona pod komandom vidno nervoznog Envera Bijedića. Ukoliko, naime, narednog vikenda uvjerljivo trijumfuje već u prvom krugu predsjedničkih izbora, Nikšića će automatski optužiti za muljanje u brojanju. Dođe li, međutim, do drugog kruga glasanja, ishod će biti neizvjestan poput majskog meteorološkog biltena. Kako god ispadne, najmanje jedna frakcija ostaje kratkih rukava. Sasvim dovoljno da Partija zaglavi u potkošulji.

Kako god ispadne, najmanje jedna frakcija ostaje kratkih rukava

Partija u potkošulji

Predsjednik Austrije Aleksander van der Belen (Alexander Van der Bellen) jedna je od karika stabilnosti na političkoj sceni te zemlje, što se pokazalo i ovih dana, nakon skandala koji je uzdrmao vladu i doveo do raskola među koalicionim partnerima.&nbsp;&nbsp; Van der Belen oštro je osudio učesnike skandala nakon što je procurio snimak na kojem predstavnici krajnje desnice dogovaraju koruptivne radnje i založio se za održavanje vanrednih izbora već najesen ove godine.
Van der Belen pobijedio je na izborima kao predstavnik umjerene, tolerantne politike i proevropskih snaga. On je kao takav bio i ostao brana desničarima i svima onima koji nastoje unijeti razdor među ljudima po nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi, a koji su sada prokazani kao obični kriminalci. 
Van der Belen rođen je u Beču 18. januara 1944. kao sin Aleksandera Konstantina (Alexander), koji je bio ruskog porijekla, i Alme Sibjold (Siebiold), koja je bila estonskih korijena. 
Bio je član Austrijske komunističke partije i Zelenih. Na posljednjim izborima 2016, kao nezavisni kandidat je pobijedio desno orijentisanog protivnika Norberta Hofera, koji je bio predstavnik upravo FPO-a.

Pobijedio na izborima kao predstavnik umjerene, tolerantne politike

Van der Belen: Založio se za održavanje izbora

Sjećate li se Libije i Iraka?

Kako je Bosna šapatom pala!?

Deblokada države

Vratio “Rođene” u elitni rang

Igre (srpskog) prijestolja

O Diteru i Samri, jednom uspjehu i jednom porazu

Bez krivice krivi

Zenička poštenjačina!

Ostavi đubre do kraja

Pravi čovjek na pravom mjestu

Avduka na službenom putu

Francuska za BiH

Kardinal, Andrić i higijena

Od policajca do zvijezde

Partija u potkošulji

Faktor stabilnosti

Kolumne

Sjećate li se Libije i Iraka?

Kako je Bosna šapatom pala!?

Deblokada države

Vratio “Rođene” u elitni rang

Igre (srpskog) prijestolja

O Diteru i Samri, jednom uspjehu i jednom porazu

Bez krivice krivi

Zenička poštenjačina!

Ostavi đubre do kraja

Pravi čovjek na pravom mjestu

Avduka na službenom putu

Francuska za BiH

Kardinal, Andrić i higijena

Od policajca do zvijezde

Partija u potkošulji

Faktor stabilnosti