Kada se rukovodite isključivo virtualnim marketingom režimskih medija, Bosna i Hercegovina ispadne čudo od države. Međutim, paralelni internetski svijet drastično se razlikuje od dunjalučke stvarnosti. Ne bilo vam zapovjeđeno, bacite pogled na sponzorirane videoprezentacije neprevaziđenih građevinskih poduhvata na famoznom Koridoru 5C. Izbliza doživite laž začinjenu nepostojećim mostovima, neprobijenim tunelima, imaginarnim vijaduktima...&nbsp;&nbsp; Oprez je svakako poželjan! Ne preporučuje se pretjerana konzumacija „ružičaste beiha“, jer dokazano ugrožava ljudsko zdravlje, uzrokuje impotenciju i psihičku ovisnost. 
Kako rekosmo, stanje na terenu potpuno je drugačije! Duže od pola godine nemamo ni državnu ni federalnu vlast. Situacija je identična i u nekim kantonima. Eto, ovih dana formalizira se kakva-takva buduća koalicija. Nakon Demokratske fronte Željka Komšića, Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića prihvatio je očajnički poziv Bakira Izetbegovića za ulazak u bokserski ring. Milorad Dodik i Dragan Čović, u rukavicama, događaje posmatraju sa strane. Ne zamaraju se izborom bošnjačkih sparing partnera. Zato ispod pasa udaraju koga (su)stignu. Ruše državu, sprečavaju NATO integracije, ucjenjuju, opstruiraju, proizvode afere. I zajednički prodaju (gustu) maglu. 
Po običaju, Dodikovi su mediji nastavili sa propagandnim širenjem mržnje. Najnovija izmišljotina iz gebelsovske kuhinje, dakle, glasi: „Trojni udar na Srpsku!“ Mada bi, umjesto o trojnom, primjerenije bilo govoriti o moždanom udaru autora tragikomične krilatice, već sada je izvjesno kako će izgledati eventualna saradnja sa odanim poslušnicima pobješnjelog vođe iz Laktaša. Da zaključimo, akutno stanje je složeno, sa tendencijom daljnjeg usložnjavanja. 
Turobna depresija na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni sigurno će potrajati. Nadajmo se da su toga svjesni i dobronamjerni stranci. Prije svih Nijemci, Britanci, Amerikanci... Lišena konkretnog angažmana velikih svjetskih sila, ova zemlja propada k'o kauč. Zato je neobično važno da se konačno probude. Budimo realni, tražimo nemoguće!

Turobna depresija na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni sigurno će potrajati

Ružičasta „beiha“...

<a href="https://avaz.ba/tag/18513/matthew-field">Metju Fild</a> (Matthew Field) u avgustu 2018. godine preuzeo je dužnost ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u Bosni i Hercegovini.&nbsp; Zaljubljenik u sport, a posebice ragbi, Fild je rado bio gost na brojnim manifestacijama u organizaciji zeničkog Ragbi kluba Čelik, a uskoro bi trebao dobiti i člansku karticu ovog sportskog kolektiva. Minulog vikenda ponovo je boravio u Zenici, gdje je igrao ragbi i družio se s više od 450 mališana. Pokazao je kako se voli sport i kako se daje podrška mladima.
Više je puta istakao da je odmah po dolasku zavolio Bosnu i Hercegovinu. Izuzetno je aktivan na društvenim mrežama, gdje često objavljuje pozitivne vijesti iz naše države, ali isto tako i kritizira vladajuće strukture. 
Iza Filda su bogato iskustvo i biografija. On se britanskom uredu za vanjske poslove pridružio 2003. godine. Radio je na bliskoistočnom mirovnom procesu, zatim kao menadžer resursa, u Hrvatskoj je bio šef odsjeka za EU te u Skoplju politički savjetnik specijalnog predstavnika EU u Makedoniji. Zatim je radio u Direkciji za Ameriku te kao politički savjetnik u Brazilu.
Ovaj iskusni diplomata 2016. je radio kao šef Političkog odjela Delegacije EU i Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH.
Fild ima dvoje djece sa suprugom Martinom Fild-Klisović i oni ga vrlo često prate na društvenim događajima.

Ambasador Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u Bosni i Hercegovini

Metju Fild: Diplomata promovira ljepote BiH

Zaljubljenik u sport

Fudbalski klub Sarajevo ove sezone pokorio je klupski fudbal u našoj zemlji. S osvojenim Kupom i titulom, tim iz Titove 38b prvi put u historiji okitio se duplom krunom.&nbsp; Najzaslužniji za ovaj uspjeh svakako je trener <a href="https://avaz.ba/tag/6014/husref-musemic">Husref Musemić</a>.
Strog, temperamentan i legenda kluba. Za popularnog Musemiju kažu da mu je najveća ljubav upravo FK Sarajevo, o kojem uvijek emotivno govori. 
Kulminacija svega bila je titula s voljenim klubom, i to druga u karijeri. Ovo mu je peti mandat na klupi Sarajeva.
U dosadašnjoj 31 odigranoj utakmici, Sarajevo je pod vodstvom Musemića ostvarilo čak 19 pobjeda, a izdvajaju se trijumfi na Grbavici i na Pecari, kada je bordo tim zabio tri komada.
U trenerskoj karijeri, osim Sarajeva, vodio je Slobodu, Olimpik i Mladost iz Doboja kod Kaknja.
Rođen je u Janji 4. juna 1961. godine. Bio je napadač šampionske generacije FK Sarajevo 1985., a kasnije je branio boje Crvene zvezde, Hartsa i Tventea.
Za reprezentaciju bivše zemlje zabilježio je jedan nastup, a za nakon raspada Jugoslavije odigrao je i jednu utakmicu za BiH, 1995. godine protiv Albanije u Tirani.

Fudbalski klub Sarajevo ove sezone pokorio je klupski fudbal u našoj zemlji

Najdraža titula u karijeri

Od početka godine u našu zemlju ušlo je dvostruko više migranata nego lani u istom periodu. Krajina se bijesna i prepuštena sama sebi nosi s teškim problemima krize.&nbsp; S jedne strane su solidarnost i humanost, koje opstaju unatoč strahu i neizvjesnosti, a s druge Krajišnici imaju pravo i na ljutnju, jer već godinama od zvanične vlasti dobivaju samo obećanja i floskule.
Nevjerovatno je s kakvim su se nemarom nadležni do sada odnosili prema migrantskoj krizi i kako je problem, poput vrućeg krompira, prebacivan s jednog na drugi nivo vlasti. Žrtve su bili migranti, koji, budimo realni, od nas nisu tražili previše, krov nad glavom i nešto hrane. Žrtve tog nemara su i Krajišnici, koji također nisu tražili previše, samo da nadležni s državnog nivoa počnu raditi svoj posao i s njihovih leđa skinu teško breme s kojim se, realno, nisu ni mogli ni znali nositi.
Imamo službe, agencije, komisije, koordinacije, napravljene su sve moguće, a zapravo nemoguće ad hoc institucije, koje su bile zadužene (i dobro plaćene) da migrantsku krizu svedu na najmanju mjeru. No, sve što smo dobili jesu zapravo najprije prepuni parkovi, zatim autobuske stanice, šuplje granice, prepuni vozovi, centri koji će sad biti ovdje, sutra ondje, a prekosutra... opet pred nečijim vratima.
Nadležni se, prosto, hvale činjenicom da većina (skoro 95 posto) pridošlica nema dokumente, humanitarci tvrde na osnovu vlastitih iskustva da je riječ samo o nevoljnicima koji preko nas traže put za Evropu, građani nerijetko svjedoče o ne baš prijatnim susretima, doktori upozoravaju na zdravstvene opasnosti, svi zajedno glumimo dobre domaćine prisjećajući se kako smo nekad i sami ovisili o tuđoj milostinji. No, to nije recept za rješavanje krize. 
Nisu to ni žičane ograde na granicama, brutalnost sigurnosnih agencija, nisu ni isprazna kukanja kako nemamo dovoljno ljudi ni sredstava ni inspektora. Rješenja nisu u premještanju migranata iz jednog u drugi kanton. 
Svaka ozbiljna akcija mora početi s konkretnim rješenjima. Koja, svjesni smo, neće sigurno biti ni najbolja ni definitivna. Ali, stanje u Krajini postaje sve složenije. Toplije vrijeme donosi novi val migranata. Koji, treba to ponoviti, na granici s Hrvatskom mogu biti nekoliko dana, a mogu ostati i koji mjesec. Do sada smo se pouzdavali u dobru volju i vremenske uvjete. Vrijeme je da napustimo začarani krug.

Krajina se bijesna i prepuštena sama sebi nosi s teškim problemima krize

Začarani krug

U Sarajevu se priprema gej parada. U Nišu obavljena vojna parada. Dok će u Sarajevu gej paradu Sarajlije, sve su prilike, kamenovati, u Nišu je masa pljeskala tenkovima i vojnicima. Kontam, kako bi bilo divno da je obrnuto. Gej paradi da se pljeska, a vojna da se kamenuje. Ali nismo mi te pameti, a ni sreće. 
Mada, s obzirom na nadimak koji nosi, nekako je bilo za očekivati da Vučić u Nišu organizuje gej, a ne vojnu paradu. Pa je li?
Kakav dvojac bez kormilara i pameti 
Vojno razmetanje u Nišu je, ustvari, bila centralna svečanost obilježavanja NATO napada na Srbiju. Dakle, nakon Kosovskog boja, Srbija nastavlja tradiciju proslavljanja bitaka u kojima je dobila po guzici. Tako nekako to izgleda. Jer, kada Putin pravi paradu, on proslavlja pobjedu nad fašizmom, a tu razliku Vučić ne konta.
Šta inače možemo očekivati od Vučićeva arhaičnog mozga? Ništa, naravno, doli organizaciju ovakvih arhaičnih manifestacija. Neko bi mu trebao javiti da je 21. vijek. Vojno paradiranje je postalo potpuno besmisleno, a realno i groteskno. Naravno, neko bi trebao sličnu stvar da javi i Putinu.
Bosanac Dodik, koji je u Banjoj Luci 9. januara imao svoju paradu, pojavljuje se na tribinama u Nišu odmah uz Vučića. Kakav dvojac bez kormilara i pameti. No, dobro znaju obojica šta ih održava na vlasti - stalna priča o ugroženosti. 
Nedavno su zajedničkim intelektualnim naporima objavili besmislenu deklaraciju o ugroženosti srpskog jezika, kao da može biti ugrožen jezik koji govori najviše ljudi u regionu i koji je služben u četiri zemlje, a sada nam paradiraju s vojskom, što je precizan način da se podgrije ista teza.
Koliko su koštale parade u Banjoj Luci i Nišu
„Vojska“, kaže Vučić, „služi za odvraćanje potencijalnih agresora na Srbiju.“ Ko to agresijom prijeti Srbiji? Ovu paradu, u drugu ruku, čitav region je više doživio kao prijetnju vlastitoj sigurnosti, a ne kao razlog da se Srbija ne napadne. Jer ko to ima na pameti da zauzme Šumadiju? I pored najbolje volje, teško je prepoznati nečiju takvu intenciju.
U svom govoru Vučić nespretno citira Tita: „Živimo kao da će 100 godina biti mir, a budimo spremni da zemlju branimo u svakom trenutku.“ Zaboravlja Vučić da je Tito tu čuvenu rečenicu rekao u momentu kada su se i Amerikanci i Rusi, realno, plašili njegove vojne sile. Danas, međutim, nije teško zamisliti kako su se američki generali nasmiješili na prikaz srpske vojne moći. Ako su uopšte i primijetili nišku šaradu, izvinjavam se – paradu.
Koliko su koštale parade u Banjoj Luci i Nišu? Volio bih pitati Dodika i Vučića bi li bilo bolje da je za taj novac urađen bar kilometar puta Banja Luka – Beograd? Ili bilo kog drugog puta, pa čak i onog Banja Luka – Sarajevo.
Nekada je psovka jedini ispravan način komunikacije
Srpski tabloid „Kurir“ izvještava nas o vojnoj paradi naslovom „Da se naježiš!“ Dok se novinar „Kurira“ ježi od dragosti i sreće, lako je zamisliti neke druge razloge da se čovjek naježi kada Srbija zvecka oružjem, a nemojmo se zamajavati, vojna parada nije ništa drugo doli zveckanje oružjem.
Zato ne mogu a da u potpunosti ne podržim Mektićev komentar na Vučićevu paradu. Na svom Twitteru Mektić zapisa: „Odjebi više i ti i rat.“ Nekada je, uistinu, psovka jedini ispravan način komunikacije.

Vojno paradiranje je postalo potpuno besmisleno, a realno i groteskno. Naravno, neko bi trebao sličnu stvar da javi i Putinu

Vučićeva (gej) parada

Neki dan je bio Majčin dan. Dan kojim se podsjeća na važnost čarobne uloge koju neke žene imaju, uloge majke.&nbsp;Kažu da ovaj blagdan ima korijene još u 19. stoljeću kroz pokret žena u Engleskoj i Americi. Ma nije ni važno odakle korijeni za ovaj dan.&nbsp;&nbsp; Bitno je misliti o Njoj. Ženi koja nam je udahnula život. Ženi koja kroz bol kojom se njeno tijelo odvaja od svog djeteta daruje život tom malom biću koje će po prvi put ugledati svijet. 
Ljubav je to bezuvjetna
Biti mama je privilegija. I čast. I odgovornost. I strah. I briga. I uznemirenost. I ljubav. I radost. I radno vrijeme bez pauze. Bez godišnjeg odmora. Bez prigovora na suradnike. Bez loših dana. S milion pitanja. Sa osmijehom na licu čim ugleda glavu boje maslačka koja odnekud viri i smiješi joj se. Baš kako se svako dijete smiješi. Naivno, vedro i spokojno. 
Sa zagrljajem čvršćim od stijene. S milion pitanja na koje zna odgovore, ali ipak pita. S milion pitanja koje niti ne izgovori nego ih u sebi preispituje, traži odgovore i pokušava da ih nekako prevali preko usta.
S milion zahtjeva koji ponekad i nemaju neki smisao, ali majka ipak zahtijeva. A zahtijeva ne zato što njoj nešto treba nego da bi to malo razigrano dijete pored nje bilo što bolji čovjek i bilo što jače onog dana kada nje više ne bude za njega. Zahtijeva kako bi mu podarila najveće bogatstvo, bogatstvo vrijedna i dobra čovjeka. 
S mnogo želje da uvijek bude tu i kad vidi da može bez nje. Ma samo da bude sigurna da ništa ne nedostaje. S velikim planom "šta ako", neka se nađe. S ispitima koje svaki dan polaže, a nikako da završi školu. I neće je završiti dok god uz njeno kucaju srca njene djece. Pa kako će ikad završiti školu majčinstva kad svaki dan nešto novo nauči i po jednu novu lekciju i sama održi?
Nikad dovoljno blizu da pomisli da je uspjela jer uvijek može i više i bolje. I zaista uvijek može više. I nije to davanje koje očekuje veliko hvala s druge strane. Davanje je to u kojem je zahvalnost utkana u jedan osmijeh i jedan radostan pogled. U jedan zajednički uspjeh. S milion razloga da još samo nešto učini i vidi osmijeh prekoputa nje. S ljubavlju koja se ne mjeri ni jednom drugom. Ljubav je to bezuvjetna.&nbsp;&nbsp;Strpljivo čeka i nada se
A onda, kad jednog dana djeca odrastu i krenu ka nekim drugim svjetovima, ona strpljivo čeka kad će da zazvoni. Telefon kojim će čuti najdraži glas. I čeka ona strpljivo. Bez prigovora. Pa i kad dugo ne zazvoni zvono, ona strpljivo čeka i nada se. Kad jednoga dana životne snage ponestane, njene umorne oči će opet zaiskriti kad čuje glas koji toliko željno očekuje. Glas svog djeteta. 
Sve se može kupiti. Sve se može dobiti. Sve može biti uz nas. I otići od nas. Svega možemo imati koliko želimo. I baciti koliko nam ne treba. I živa je istina da se uglavnom sve druge riječi odnose na mnogo stvari. Mnogo je ruža, zlata, zvijezda, zalazaka, vedrih dana, leptira, braće i sestara, prijatelja, radosti i tuga, ali je na cijelom svijetu samo jedna majka naša majka. I zato Majčin dan ne smije biti jedan dan u godini. 
Dan koji je neko nekad proglasio danom svih majki. Majčin dan počinje onog dana kada ta žena ugleda svoje malo uplakano čedo i ne prestaje dok god joj srce kuca. A i tad kad je više ne bude ni iz jednog sjećanja ona ne nestaje.
Vrh obrasca

"Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.”

Majčin dan mora biti svaki dan

Pučko ili građansko neznanje i neograničena vlast političara bio je glavni strah osnivača Amerike kad su stavljali temelje državi praktično neograničene ekonomske moći i demokratskih potencijala, kao i zemlji koja je izrasla u vojnu supersilu bez premca.&nbsp;&nbsp; Amerikanci danas ističu da se više nemaju koga plašiti – osim sebe samih. Drugi po redu američki predsjednik Džon Adams (John), koji je vladao od 1797. do 1801. godine, davno je rekao kako “nikad nije postojala nijedna demokratija, a da nije počinila samoubistvo”.
Pametni, naravno, uče na tuđim greškama.
Medijski kontraefekt
Upravo o tome govori nova knjiga američkih historičara Nensi Ajsenberg (Nancy Isenberg) i Endrjua Bernstajna (Andrew Burstein) “Problem s demokratijom…” (“The Problem of Democracy: The Presidents Adams Confront the Cult of Personality”), navodeći da je predsjednik Donald Tramp (Trump) najgora noćna mora, zbog koje se osnivači Amerike sigurno prevrću u grobu.
Autori podsjećaju kako je&nbsp;na samom kraju 18. i na početku 19. stoljeća, kada je Adams vladao, a nešto kasnije i njegov sin Džon Kvinsi Adams&nbsp;(Quincy), od 1825. do 1829., uočena ta opasna snaga slijepog vjerovanja u heroje. Navodi se i da će političari budućnosti biti birani zbog njihovog kulta ličnosti, a ne zbog političkog programa koji nude.&nbsp;
Doći će, dakle, dan, a došao je odavno, da oni koji su stalno na televiziji, i pored kritika, i dalje mogu računati na populistički odron.&nbsp;
I vrijeme koje su u protekle dvije i po godine američki liberalni mediji, recimo CNN i utjecajni “New York Times”, potrošili kritizirajući Trampa, stavljajući ga u udarne vijesti ili na naslovne strane, makar apsolutno u negativnom kontekstu – uglavnom je pomoglo ovom šefu Bijele kuće.&nbsp;
U isto vrijeme, vrlo popularni Džo Bajden (Joe Biden), kojeg isti mediji favoriziraju za novog predsjednika, po prisutnosti u njima za sada zaostaje za aktuelnim predsjednikom. Novinari, koje je Tramp nazvao neprijateljima naroda, tako bivaju saučesnici u "demokratiji" koja,&nbsp;umjesto dobro podmazana mašina, postaje korozija slobode i ljudskih prava.&nbsp;
Politika je za izdržljive
Njemački sociolog i filozof s početka 20. stoljeća Maks Veber (Max Weber) svojevremeno je nagovijestio to stanje pišući o masmedijima i državnoj propagandi. Veber, kojeg Amerikanci rado citiraju, jer je manje radikalan nego Marks (Karl Marx), analizirao je vezu protestantske etike i duha kapitalizma, na neki je način opisao zapadnog “Supermena” - harizmatičnog lidera kome narod sve oprašta. Kao što&nbsp;američki farmeri, za sada, Trampu opraštaju carinske tarife prema Kini iako su one ugrozile izvoz njihove soje u ovu zemlju. Takvi su, čini se, i dalje iz kulturološkog instinkta spremni glasati isključivo za “svog” lidera.
Wikipedia je pobrojala čak 42 države svijeta, od Latinske Amerike do Azije i Afrike, gdje su diktatori u posljednjih stotinjak godina osvojili srce naroda. Među njima je, važno je podsjetiti nas jugonostalgičare, i Titova Jugoslavija; rame uz rame uz Nijemce, Italijane, Ruse, Turke i druge, sve same Evropljane, koji su trampili slobodu za sigurnost.
I u Americi se sada rasplamsava javna debata može li Tramp prerasti u prvi pravi američki kult ličnosti, uz strah da “trampizam” može nadživjeti ovog predsjednika. Ili, kako to na Twitteru piše supernagrađivani američki pisac, Sarajlija Aleksandar Hemon: “Amerika, možda, neće preživjeti trampizam. Osigurajmo da bar Amerikanci prežive”.
Preživjet će, znači, samo oni izdržljivi, s debelom kožom, koji se, kako to (socijalna) evolucija zahtijeva - dodatno prilagode.&nbsp;&nbsp;
Značajne su i riječi koje je u Sarajevu proteklih dana izgovorio Bernar-Anri Levi (Bernard-Henri Lévy), kako se to moglo čuti do Njujorka, dok je, opet, pokazivao prijateljsku naklonost&nbsp;Bosni i posebno nekim Bosancima. Jasno je, međutim, da samo lijepe riječi ili ekstravagantni gestovi nisu više odlučujući doprinos svebosanskoj političkoj emancipaciji.&nbsp;
Izlazak iz ćorsokaka
Bolje se galvanizirati oko zdravog razuma, a ne davati nadnaravna svojstva historijskim ličnostima ili aktualnim političarima. Dakako, i bosanskim bi muslimanima, posebno u mjesecu ramazanu, valjalo razmišljati o pogubnosti bilo koje duhovne inercije. Kao i svim ostalim Bosancima koji duhovno uzdignuće dosežu na svoj način.&nbsp;
No, ono što Bosni, zasigurno, treba je vladavina prava, borba protiv porodične i svake druge korupcije, te iznalaženje formule - kako pružiti ruku mladima, da se zaustavi egzodus razočaranih, pa pravac Njemačka ili još dalje.&nbsp;
Baš kako su to kratko nakon dugog razgovora zaključili američki ambasador Erik Nelson (Eric) i Fahrudin Radončić. Jednostavno, treba nam Bosna koja pripada svim Bosancima, a ne samo nacionalnim poglavicama i njihovim “čistokrvnim” pristalicama koji već dugo Bosnu vode u slijepu ulicu.
Mnogi od nas nisu bili za to, ali dobro je da se Radončić priključio finalnom iskoraku da se napokon sastavi vlast u Bosni i Hercegovini. Ta će vlada biti bolja s njim nego bez njega.&nbsp;
Dobro je i da ga je dan uoči te odluke posjetio američki ambasador u Sarajevu. Da se zna! Radi se o euroatlantskoj agendi od koje se, uz sve kompromise, ne smije odustati na ovaj ili onaj način.
Gospodin Radončić sigurno neće biti evet-efendija u novoj bosanskoj reprezentaciji do koje se stiglo teškom borbom, da se patriotizam ne izjednači s apoteozom i samo veličanjem lidera. Pametni ljudi se prvo moraju složiti oko toga.&nbsp;
Država, kako to Amerikanci ovih dana sve češće govore, ne smije biti “država ljudi” - jarana, sestrića, amidžića, daidžića, već jednostavno - država zakona. A složili smo se i da niko nije iznad zakona.&nbsp;&nbsp;

Što će nam kult ličnosti

Ženski košarkaški klub RMU Banovići ponovo se okitio duplom krunom, osvojivši Prvenstvo i Kup Bosne i Hercegovine. Ali, u analima bh. košarke ostat će upisano da su izabranice Gorana Jurčenka ostvarile nevjerovatan niz od 52 uzastopne pobjede.&nbsp;&nbsp; Banovićanke su i prošle sezone, kada su ostvarile 27 trijumfa u nizu, bile najbolji sportski kolektiv Tuzlanskog kantona. Jurčenko je košarkaški stručnjak sa 23-godišnjim iskustvom u ženskoj košarci i nizom osvojenih trofeja s tuzlanskim Jedinstvom i Banovićima.
Goran Jurčenko rođen je 25. maja 1975. godine u Tuzli. Diplomirao je ekonomiju na Fakultetu za poslovne studije Univerziteta u Banjoj Luci. Posjeduje i diplomu višeg trenera košarke stečenu na Fakultetu za tjelesni odgoj Tuzla. Osim košarke, uspješan je i u poslovnom životu, gdje ima višegodišnje radno iskustvo u privredi i osiguranju. 
Radio je u firmama kao što su „Podravka“, „Gama Security“ i „Džajić Commerce“ Ljubuški. Govori engleski jezik.

Jurčenko: Uspješan i u poslovnom životu

Trener za trofeje

Valentin Incko (Inzko) nije se još ni vratio iz Njujorka sa zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a, a Milorad Dodik iz Banje Luke mu je poručio da ponovo oživjelu priču o bonskim ovlastima može okačiti mačku o rep.&nbsp;&nbsp;Sudeći prema Dodikovom bahatom nastupu, moglo bi se zaključiti da se visoki predstavnik u Sarajevo vratio, ipak, praznih kofera i da lider SNSD-a i predsjedavajući državnog Predsjedništva može mirno spavati.
No, jesu li baš sve vijesti tako povoljne za Dodika?

Incko, realno, nakon Njujorka ima znatno ojačanu poziciju. Vjetar u leđa koji je dobio od Amerikanaca i Britanaca niko ne bi smio zanemariti. Posebno što su se u prošlosti, ne samo Incko nego i njegovi prethodnici, žalili da im za upotrebu bonskih ovlasti nedostaje podrška upravo sa te strane.&nbsp; 
Ma koliko se javno junačio, i Dodiku je jasno da novi Incko s ovlastima isukanim iz korica i stari Incko sa svezanim rukama nisu ista osoba. To što ovih dana nekontrolirano viče poput djeteta u dubokoj šumi, samo pojačava utisak da se strah polako uvlači i u njegove kosti.
Lijepi strah, rekao bi narod. Jer, neki političari, poput Dodika, mogu se dozvati i privoljeti na konstruktivno ponašanje samo realnom prijetnjom da će se njihov položaj i privilegije naći na udaru konkretne sile - ovog puta udružene američke i evropske administracije. 

Džaba ruska zaleđina, džaba skoro svakodnevno slikanje i druženje s Aleksandrom Vučićem, džaba helikopteri, raskošna entitetska zdanja ili pozivanje na izborni legitimitet.&nbsp; 
Jer, ni Dodik kao član Predsjedništva BiH i smijenjeni Dodik nisu ista osoba i nemaju istu snagu. Ako ne vjeruje, neka se raspita kod Mirka Šarovića, Dragana Čovića ili Ante Jelavića.

Lijepi Incko i Dodikov strah

Čarobno je neopisiv bosanskohercegovački krajolik. Naprosto, ne postoji ovdje rješenje za koje društveni uglednici nisu u stanju izmisliti problem. Tako nam grah pao u politici, ekonomiji, školstvu, zdravstvu, a o međunacionalnim turbulencijama da i ne govorimo. 
Nažalost, čak i u nazor reformiranom svijetu pravosuđa nerijetko eskaliraju verbalni obračuni kojih se ne bi postidjeli ni najažurniji konzumenti neuglednih drumskih birtija. 
Potpuno nepromišljena reakcija potpredsjednice Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća u povodu zagonetnog sarajevskog susreta zvaničnika američke administracije sa „tri lica iz sudnica“, proizvela je ozbiljnu aferu iz koje bi, po svemu sudeći, dotična Ružica Jukić mogla izvući deblji kraj. 
Žestoko je, eto, zamjerila Amerikancima jer su nenajavljeno ugostili lokalne trudbenike iz oblasti pravosuđa, Branka Perića, Gorana Nezirovića i Tomislava Ljubića. Razumljivo, ambasada ne pokazuje nikakav interes za javnu polemiku. No comment!
Brže-bolje, Milan Tegeltija ogradio se od Jukićeve. Rekao je da njene optužbe ne predstavljaju zvanične stavove VSTV-a, državne institucije kojom suvereno rukovodi i komanduje. Hladnokrvno su reagirali i učesnici predmetnog druženja. 
Uglavnom, prozvanu trojku Jukićeva nije naročito impresionirala. K'o da gledam, na kraju će skandal tiho otići u zaborav. Pjesnički kazano, sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snegovi i šaš... 
Još uvijek nije saopšteno da li su naslagane optužbe, kao i pripadajuće reakcije, direktno utjecale na iznenađujuću odluku VSTV-a o prolongiranju prethodno dogovorenog roka za izbor glavnih kantonalnih tužitelja u Sarajevu, Bihaću, Tuzli i Orašju. 
Ukoliko se, naime, pravi razlozi za najnovije odgađanje imenovanja kriju u recentnim događajima, biće da se iza brda nešto krupno zakotrljalo. I da su moćni autoriteti upleli prste u tužiteljsko kadroviranje. Ispadne li drugačije, onda nikom ništa. Nastavljamo po uhodanoj šihtarici...

Ispadne li drugačije, onda nikom ništa...

Ružica si bila, sada više nisi

Zavidovićanin Armin Imamović, sugrađanima poznatiji kao Arma, najbolji je primjer da je BiH zemlja dobrih ljudi, koji ne zaboravljaju jedni na druge ako se nalaze u teškoj situaciji.&nbsp; O tome najbolje svjedoči nesvakidašnji gest Imamovića, koji je svoju vilu i kuću u Zavidovićima stavio na raspolaganje svim ljudima kojima zbog <a href="https://avaz.ba/tag/7798/poplava">poplava</a> i prirodnih nepogoda treba smještaj i koji ostanu bez krova nad glavom.
Ovaj potez izazvao je divljenje cjelokupne bosanskohercegovačke javnosti, posebno jer je Imamović kilometrima udaljen od BiH i rodnih Zavidovića. Uprkos činjenici što je u Italiji, gdje radi, on nije zaboravio na svoje ljude u BiH. 
Iako za sada, srećom, nikome nije bila potrebna njegova pomoć, odnosno niko nije ostao bez krova nad glavom, on i dalje stoji na raspolaganju svima onima kojima je pomoć potrebna i mogu mu se javiti. Ranije je ovaj dobri Zavidovićanin, ljudina, kako ga zovu njegovi sugrađani, također pomagao ljude i zapošljavao ih u Italiji.
Armin Imamović rođen je u Zavidovićima 1. avgusta 1971. U rodnom je gradu završio srednju školu. Zatim odlazi u Italiju, gdje već 20 godina uspješno radi u velikoj firmi kao industrijalac.

Ponudio vilu i kuću svima koji su ostali bez krova nad glavom

Ljudina iz Zavidovića

Pola je Bosne poplavljeno. Najtragičniji događaj svakako jeste nestanak šestogodišnjeg dječaka u okolini Žepča. Srce da pukne od tuge! 
Kao i prije pet godina, poplave su nas iznenadile. Otpadom zatrpane rijeke, ukorijenjeni ekološki primitivizam, javašluk nadležnih službi, hronični nedostatak empatije za ugrožene, ponovo kreiraju stravu i užas. Spašavanje unesrećenih odvija se isključivo na lokalnim nivoima vlasti. Po običaju, entitetske i državne institucije prave se da spavaju.&nbsp;&nbsp;Na sjednici Federalnog parlamenta nije se govorilo o velikom potopu. Zastupnicima je, valjda, preče baljezgati o rezervnom sastavu policije. Rasprava o stravičnim posljedicama vodene katastrofe možda bude aktuelizirana najesen, kada se ponovo kolektivno okupe radi ustoličenja nove Vlade Federacije BiH. 
Tokom sramotnog četverogodišnjeg mandata aktuelni tehnički kabinet Fadila Novalića nije poduzeo apsolutno ništa u sprečavanju očekivanih prirodnih nepogoda. Naprotiv, budžetski novac predviđen za saniranje riječnih korita i odvodnih kanala kriminalno je spiskan na kupovinu socijalnog mira i podmićivanje glasačke mašinerije.&nbsp;Situacija je u bobu identična i kod republičkosrpskih vladajućih sjecikesa. Govorimo, dakle, o lukavim strategijama kojima HDZ, SDA i SNSD tradicionalno ucjenjuju vlastite glasače i kupuju izborne pobjede. Što bi rekao pokojni Milan Mladenović: Pusti neka voda nosi, u zaborav...
Novi saziv Državnog parlamenta u proteklih šest mjeseci nijednom nije zasjedao. Stoga je besmisleno očekivati adekvatnu institucionalnu (re)akciju bh. zastupnika na poplavljenim područjima.&nbsp;Tu korumpiranu, bahatu, skorojevićku ekipu uhljeba ništa tako čvrsto ne povezuje kao njihovi privatni interesi. Iz državne će hazne zato izmusti dodatnih milion maraka za besmislena smucanja po atraktivnim svjetskim destinacijama. Nadaleko je, naime, poznato da bh. politička elita preferira avionski saobraćaj. Putuju brže, efikasnije, komfornije. A dok se zrakom plovi, poplave su pouzdano isključene.

Po običaju, entitetske i državne institucije prave se da spavaju

Ima li poplava u avionu?

Slavni francuski filozof i pisac <a href="https://avaz.ba/tag/66788/bernard-hanri-levy">Bernar-Anri Levi</a> (Bernard-Henri Levy) ovih je dana boravio u Sarajevu povodom izvedbe svoje predstave „Looking for Europe“ u Narodnom pozorištu.
Levi je nekoliko sedmica prije evropskih parlamentarnih izbora u punoj sali pozorišta govorio o savremenoj Evropi i opasnostima s kojima se suočava zbog porasta nacionalizma i populizma.
Istog je dana posjetio mezar prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića i odao mu počast, a potom obišao i Muzej „Alija Izetbegović“.
Levi je istakao da je Izetbegović bio čovjek koji je svim svojim bićem, dušom i tijelom mrzio samu ideju rata. Ali, kada je došao trenutak da bude uvučen u rat zbog same agresije, zbog potrebe da spasi svoj narod, ne samo da je ušao u rat nego je izašao kao pobjednik.&nbsp;Ta ideja mudrog čovjeka, čovjeka od knjige, vjernika, koji je prisiljen ratovati i koji to čini uspješno, ispunjavajući svoju dužnost i koji pritom još izlazi kao pobjednik, za umjetnika je jedna od najdirljivijih ideja općenito.

Ideja mudrog čovjeka

Prije dvadeset i sedam godina koljači Ratka Mladića u okupiranoj Kasindolskoj ulici hapse trideset i sedam muškaraca. Odvode ih do obližnjeg koncentracionog logora Kula, a potom pred streljački vod. Pronađeni su deceniju i po kasnije, u masovnoj grobnici Crni vrh na Romaniji.&nbsp;&nbsp; Nikad niko nije kažnjen zbog Kasindolske. Ni u Hagu, ni pred domaćim pravosuđem. Nećete vjerovati, ali idiotsko obrazloženje za neprocesuiranje ubica glasi: Ne postoji dovoljno dokaza da su nedužni ljudi ubijeni! Kažem vam, idiotski jeste, ali tako zvanično piše. Otkud onda oni identificirani posmrtni ostaci u romanijskog grobnici, e, to je već materijal za širu i ozbiljniju raspravu... 
Tog olovnog proljeća u ukletom sarajevskom kvartu nestalo je i sedamdesetak slabovidnih i starih osoba. Nema ih više, likvidirani su na jednako svirep način. Nažalost, ubice su utekle pravdi, kako se kaže, na jednako svirep način. Najvjerovatnije se radi o istoj četničkoj hordi koja je tih dana ordinirala po Kasindolskoj. 
Nijedan svjedok počinjenih zločina, a bile su ih stotine, nije se usudio prizvati mrvicu vlastite savjesti u otkrivanju identiteta zlikovaca. Bila je to, inače, česta pojava u prošlom ratu, kada pravovjerne komšije na trenutak zažmire i potrude se ne primijetiti dželate svojih nekadašnjih susjeda, kumova, prijatelja. Sa nalogodavcima je problem zato znatno jednostavniji. Brojnim presudama definitivno je potvrđen zločinački karakter vojnog i političkog vrha Republike Srpske, koji je organizirao, afirmirao i ovjerio izvođenje genocidnih radova širom Bosne i Hercegovine. Siguran sam da privatno, barem na luksuznom imanju u Bakincima, tu činjenicu uvažava i Milorad Dodik. Nije baš toliko glup k'o što izgleda na prvi pogled! 
I dok zlikovci iz sarajevskog predgrađa mirno spavaju, domaći tužitelji uporno progone bh. branioce šicajući ih optužnicama za nepostojeća krivična djela. Sačuvaj nas Bože kršenja Ženevske konvencije, ali u ovdašnjem se pravosudnom rašomonu ratnim zločinom proglašava čak i povišeni ton u komunikaciji ili nedolična psovka. Upravo je primjerak takvog optuženika nekadašnji šef državne i sarajevske policije, čestiti Himzo Selimović. Koji će život protraćiti po sudnicama dokazujući neupitnu nevinost. Jer, kad nema konkretnih dokaza, u igru se uvode lažni svjedoci i verbalni delikt. Po uzoru na zaguljena vremena Informbiroa i Golog otoka.

Sjećaš li se Kasindolske?

Kad se na nekom međunarodnom sajmu osvoji zlatna medalja, to je uspjeh. A kad se osvoje tri za kvalitet, onda je to superuspjeh! I više! 
Na Novosadskom sajmu poljoprivrede to je uspjelo vrhunskim sirevima sve poznatije Mljekare “Kupres milch”, vlasnika i direktora Smaila Žilića. A u Novom Sadu se predstavlja 1.500 izlagača iz 60 zemalja. 
Počeo je postepeno, obnavljao i gradio nove pogone, usavršavao sireve od mlijeka krava, ovaca i koza sa planinskih pašnjaka, koji obiluju aromatičnim biljkama i endemskim ljekobiljem.
Proizvodnju je nedavno preselio u moderni pogon po svjetskim standardima. I ne samo da otkupljuje mlijeko od kooperanata nego im je pomagao i praveći projekte preko kojih su dobivali junice, mašine i opremu iz Evropske unije.

Proizvodnju na Kupresu nedavno je preselio u moderni pogon po najvišim svjetskim standardima

Žilić: Upornim radom do vrhunskih rezultata

Kralj sireva

<a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> definitivno se otrgnuo s lanca. Pa okolo ne prestaje lajati i izvoditi kretenluke. Najnoviji skandal priredio je tokom postrojavanja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Preciznije, zarežao je pred soldatima Trećeg pješadijskog puka bh. vojske. Predsjedavajući državnog Predsjedništva tako se dosjetio da najavi (re)uniformisanje dotične jedinice u skladu s genocidom uspostavljenim normativima Vojske Republike Srpske.&nbsp;Njegova prijetnja zbunila je čak i poslovično problematičnu Željku Cvijanović, kao i valjda neprevaziđenu dilajlu unutar živopisne balkanske političke scene, srbijanskog ministra odbrane, redova Aleksandra Vulina.&nbsp;&nbsp;

Još nije zvanično obznanjeno koga će na kraju zapasti da skroji i sašije retro ratne uniforme sa pripadajućim simbolima. Nemojte se, međutim, šokirati ukoliko taj nezahvalni patriotski zadatak bude povjeren privatnom poduzetniku od najvećeg povjerenja režima. Pošteno govoreći, Dodik je oduvijek pokazivao naročite sklonosti prema porodičnom biznisu. U čijem epicentru nezadrživo napreduje Dodik junior, takozvani Igor, sunce tatino sposobno... U boj, u stroj, za porodični kroj!


Umjesto da se, dakle, argumentirano u pravosuđu raspravlja o nedavno raskrinkanoj aferi, gdje se član Dodikovog domaćinstva dovodi u direktnu vezu s inkasiranjem desetina miliona budžetskih maraka preko strogo kontroliranih tendera, laktaški feudalac dosjetio se zgodne teme za manipulaciju širokim narodnim masama. U predmetnom slučaju zabavljamo se uniformama dizajniranim po ukusu ratnog zločinca Ratka Mladića. Da se razumijemo, samo je ljudska hulja u stanju prizivati slične aveti iz naše tragične prošlosti!&nbsp; 

Moguće je da izazivanje nemira i jeste zicer karta na koju je Dodik definitivno zaigrao. Jer, u politici, očigledno, neće još dugo preživjeti. Valja se, stoga, vratiti u slavne dane konvertibilnog šverceraja visokotarifnom robom. Ukoliko, gluho i daleko bilo, uskoro ipak zapuca, Dodika sigurno nećete sresti na prvoj borbenoj liniji, već na čelu konvoja šlepera nakrcanih naftom i cigaretama Fabrike duhana Rovinj. Stara mudrost glasi - Nekome rat, a Dodiku brat. Čiza-bliza, Ronhill bez akciza.&nbsp; &nbsp;

Ružičasta „beiha“...

Zaljubljenik u sport

Najdraža titula u karijeri

Začarani krug

Vučićeva (gej) parada

Majčin dan mora biti svaki dan

Što će nam kult ličnosti

Trener za trofeje

Lijepi Incko i Dodikov strah

Ružica si bila, sada više nisi

Ljudina iz Zavidovića

Ima li poplava u avionu?

Ideja mudrog čovjeka

Sjećaš li se Kasindolske?

Kralj sireva

Bombaš Mile Ronhill

Kolumne

Ružičasta „beiha“...

Zaljubljenik u sport

Najdraža titula u karijeri

Začarani krug

Vučićeva (gej) parada

Majčin dan mora biti svaki dan

Što će nam kult ličnosti

Trener za trofeje

Lijepi Incko i Dodikov strah

Ružica si bila, sada više nisi

Ljudina iz Zavidovića

Ima li poplava u avionu?

Ideja mudrog čovjeka

Sjećaš li se Kasindolske?

Kralj sireva

Bombaš Mile Ronhill