Niko kao uništavač medija, ponajprije “Slobodne Bosne”, nema prijeku potrebu da jeftino moralizira o svemu i svačemu pa i o patriotizmu.&nbsp; Tako Senad Avdić, čovjek koji je u pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu javno veličao Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu - a zbog čega mu je nedavno medijsku šamarčinu javno opalio ugledni novinar Vlastimir Mijović - već duže vrijeme izmišlja da je on, Senad Avdić, bio u epicentru patriotskog bloka i historijskog raspleta u korist suverene BiH.
Činjenice, međutim, nisu ni približno takve. Serije tekstova iz beogradske “Mladosti” zauvijek situiraju Avdića tamo gdje mu je i mjesto: kratkovidi poltronski novinar, koji stalno jaše na kolektivnu zaboravnost javnosti i svoju retroaktivnu pamet bez pokrića.
Pisat će Avdić o svima sve najgore: od generala Alagića do mnogih drugih heroja. Ali, o dezerterima i kukavicama niti jednu riječ. U trenucima dok mu mentori Karamazovi propadaju kao politički odron nakon poplave, njegov novi-stari mecena opet je pronađen u liku Željka Komšića.
Zauzvarat, zbog velike medijske podrepivosti, Komšić mu je ponovo poslao suprugu Danku Savić na novu atraktivnu ambasadorsku destinaciju - u Madrid.
Klijentelizmu nikad kraja, kao ni Avdićevom prozirnom moralisanju. Žal što njegov intimus Aljoša Čampara nije ministar sigurnosti BiH, što njegov brat Dubravko nije postao glavni tužilac Tužilaštva BiH, ali i što Denis Zvizdić nije postao član Predsjedništva BiH i što nije preuzeo SDA, otkriva kako se raspao plan jedne bolesno ambiciozne mamice da jedna prostoproširena porodica porobi Bosnu i Hercegovinu.
Naravno, Avdić je tu zanemogli papagaj, koji svojim kolumnama nesvjesno ogoljava bolesni karijerizam dezerterskog lobija. Taj je lobi već izgubio bitku od patriota u SDA, kojim su, ipak, trebale pune četiri godine da se uhavizaju pred političkom ofanzivom ratnih kukavica.
Zato je bolešljivi Avdić postao paradigma anahronog porodičnog propagandizma i neispunjenih ambicija opasnih namjera.&nbsp;
Na njihovu žalost, bošnjački prvaci riješili su se spletki, montaža i podlosti, što je dovoljan razlog za gubitničku paniku. Pošteno govoreći, fan Mirjane i Slobe Miloševića opet je zaigrao na pogrešnu familiju.

Ljubio Miloševiće pa fulio s Čamparama

Kada se onomad, tokom rasprave o Bosni i Hercegovini, njemački ambasador u Ujedinjenim narodima Kristof Hojsen (Christoph Heusgen), jedan od glavnih savjetnika Angele Merkel, obratio visokom predstavniku Incku (Inzko), oslovljavajući ga samo imenom Valentin i agitirao da bi on u Bosni trebao ostati bar još desetak godina, Inckova je blagost i uveliko kritizirana “zabrinutost” iz domena karaktera iznova vraćena u politiku. Nema nikakve sumnje da je ta nova poruka u starom ruhu opet direktno podsjećanje na zajednički politički okvir EU i Amerike, u kome se samo čeka zgodan trenutak za drugu vrstu akcije. &nbsp; Bosna čeka svoje titane Jedini nepoznati faktor je vrijeme. No, šta su decenije u povijesti jedne države znajući da u svakoj zemlji mora doći do smjene generacija. &nbsp; Njemački ambasador je podsjetio kako je i američki ambasador Metju Nimic (Matthew Nimetz), taj mirni i predani diplomata Stejt departmenta i filantrop velikog formata, više od 20 godina ostao na mjestu specijalnog izaslanika UN-a za rješavanje pitanja državnog imena sada Sjeverne Makedonije. Met Nimic je na koncu ipak dočekao svoje Zorana Zaeva i Aleksisa Ciprasa (Alexis Tzipras). Ta dva lidera hrabro su se usprotivila svim domaćim nacionalistima i napravila Prespanski sporazum, pa je to, a ne više dejtonski - novi model na Balkanu. Tako je to i s Bosnom. Sada je samo pitanje kada će se pojaviti bosanski lider(i)? I bar još jedan pravi, a ne lažni, u komšiluku! &nbsp; Baš kao Cipras u Grčkoj, koji nije bendao nacionalističke i crkvene dogme, za razliku od Aleksandra Vučića, koji sladunjavo, skoro zapadnjački priča, a ovamo opet sve s domaćim nacionalistima i klerom u Srbiji. To, nažalost, znači i s Putinovom Rusijom. Zato, govoreći Holbrukovim rječnikom, optuživati Visokog predstavnika za status quo u Bosni, sa statičnim građanima, Bosancima, i superaktivnim nacionalistima, znači kao - kriviti stadion Želje (Željezničara) za loše rezultate ovog sarajevskog prvoligaša.&nbsp; Dakako, ti novi lideri titanskog kova u Bosni nisu oni iz minulog rata protiv ove države.Berlinsko vaspitanje Nakon sjednice Vijeća sigurnosti kratko sam razgovarao s njemačkim ambasadorom, koji mi je rekao da Amerikanci žele vidjeti nešto oštrijeg Incka. On je u Vašingtonu, navodno, već dobio zeleno svjetlo za promjenu retorike. Nisu slučajno u UN-u London, Pariz, Berlin, Amerikanci i još neki opet spomenuli bonske ovlasti.&nbsp; Jer, kad djeca namirišu slabost, rekao mi je Hojsen, onda više nema ništa od vaspitanja. Pitao sam ga zato zašto je u UN-u pohvalio Vučića, uviđajući da je on sve više u dosluhu s Dodikom? Na šta je Hojsen potvrdio (sumnje), kako je time želio “kreirati dodatnu obavezu” za Vučića, da pravilno bira strane. &nbsp; Vučić će se, dakle, na kraju morati odlučiti, što bi se reklo u povijesnom kontekstu - između “obrenovićevske”, prozapadne, ili “karađorđevićevske”, proruske Srbije. Džaba priča o modernizaciji! Visoki predstavnik mi je, također, i to u kameru, priznao kako ne zna koliko će to sve potrajati. Ali, neki njegov “feeling”, a siguran sam da je riječ o saznanju, jeste da Amerikanci i ona pametna Evropa imaju dogovor da se prvo dovrši (euroatlantsko) pitanje Sjeverne Makedonije, potom između Kosova i Srbije, i onda, (pisali smo o tome prvi baš na ovim stranicama) – na red dolazi Bosna i Hercegovina!&nbsp; Što se bonskih ovlasti tiče, Incko se slaže da to opet postaje “trend”, posebno kada se radi o situacijama koje su se izmakle kontroli, poput izbora u Mostaru i tamo gdje kroz samovolju lokalaca BiH prijeti bezakonje. No, Incko je i dalje za meko prizemljenje i upotrebu čekića samo u krajnjoj instanci – kad propadnu svi domaći dogovori. Jasno, sva ta opreznost opet je, u krajnjoj liniji, zbog Rusa. Drugačiji finalni obračun Nakon svega, u pravu su oni koji postavljaju pitanje ima li uopće osnova za priču o ponovnoj upotrebi bonskih ovlasti ako se Rusi protive tome. Zapravo, imaju pravo veta tamo gdje se odluke o BiH trebaju donositi međunarodnim konsenzusom.&nbsp;&nbsp; &nbsp; Osim što su u već viđenom, notornom maniru kritizirali Inckov izvještaj, ruski predstavnici u UN-u ovaj su put indikativno govorili o tome kako Srbi s obje strane Drine imaju pravo na meke granice - iz svih znanih razloga. Baš kao što to drugačije i otvoreno prijeti Dodik, a uvijeno, kroz pravo na specijalne veze – o tome priča i Vučić. Za razliku od Kine, koja je to vidno istakla u prvim rečenicama, Rusi su svoju tradicionalnu podršku teritorijalnom i državnom suverenitetu BiH ovaj put stavili na kraj svog obraćanja u UN-u. Moskva je tako nijansirano, ali politički znakovito dodatno uvjetovala svoje (ne)miješanje u bosansko pitanje i naše pravo na EU i NATO. Ukratko, svašta se u ruskom remetilačkom konceptu protiv američke, mirne i slobodne Evrope, upravo preko Bosne, može još očekivati. Ne slučajno, Dodik je već bezobzirno Incka nazvao “ikebanom za prepadanje”, izazivajući ga otvoreno “neka proba” da ga smijeni! Vučić je, pak, kao da je primoran parirati, i to tek što je predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH fakinski nazvao “stručnjakom”, poručio kao da je on predsjednik Bosne, da “nema ništa” od bosanskog puta ka EU?! Zbog svog antidržavnog bezobrazluka Dodiku su i fakturirane američke sankcije. A Vučiću, zbog njegove, tek dvosmislene politike (još) nisu.Jedno je vrhunska diplomatija, a drugo opravdana sumnja da srbijanski predsjednik stvarno može disciplinirati Dodika. Amerikanci, naime, misle da je Milorad sve više konkurencija Vučiću i to u Srbiji, pa tu, na kraju, može doći do drugačijeg finalnog obračuna.

Sada je samo pitanje kada će se pojaviti bosanski lider(i)?

Kad djeca namirišu slabost

U brutalnom svijetu dezinformacija kratak je put od četnika do ustaše! Nažalost, takva je sudbina zadesila predsjednika Naše stranke. Mjesecima su, naime, <a href="https://avaz.ba/tag/6108/predrag-kojovic">Predraga Kojovića</a> u rodnom gradu sistematski razapinjali da je (nedvojbeno usljed „pogrešnog“ porijekla) prekaljeni KOS-ovac, strani ubačeni element u zdravom bošnjačkom tkivu, opasni uljez usred većinskog naroda koji živi u svojoj vjeri i na svojoj zemlji.&nbsp;&nbsp; Klevete su znatno pojača(va)ne nakon što je Kojovićeva stranka iz kandži Stranke demokratske akcije konačno preuzela vlast u kantonu važnijem od devet drugih. „Ne damo našu milijardu“, prijetio je <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a>, a u horu za njim režali su javno deklarirani srbomrsci te šovinisti strateški raspoređeni unutar takozvane sarajevske građanštine. 
Niko ne zna šta život nosi, pa vjerovatno ni Kojović slutio nije da će ga upravo ovih dana, u udruženom propagandnom poduhvatu, iz neugledne „kosovske“ gusjenice prekomandovati u grozomornog hercegbosanskog leptira. Našao se čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme! 
Zamislite samo bruke neviđene, među stopedeset i kusur bh. državljana i sumnjivog je Kojovića nominiralo za godišnju nagradu „Večernjeg lista“. Dovoljno je, dakle, osvanuti u „Večernjakovoj“ konkurenciji, pa da te dežurne moralne horizontale u hitnoj proceduri strovale u hadezeovce, upišu u poslušnike Dragana Čovića i zaliju kao hrvatsko cvijeće. Zaista, beznadežno je društvo gdje se sumanute uvrede potencijalno koriste čak i za (ne)poželjnu fizičku eliminaciju naciljanih lica.
Inače, prethodnih su godina „Večernjakovim pečatom“ okrunjene mnoge javne ličnosti. Od reisu-l-uleme do kardinala, od Zvizdića preko Sejdića i Fincija do Dodika, visokih predstavnika, diplomata, sportista, umjetnika... Kičasta je to i bezazlena parada, gdje se prioritetno besplatno jede i neumjereno pije. Ipak, negdje na kraju u zatišju, sporan je, eto, četnički ustaša Kojović!
Prilično je nezahvalno prognozirati iz koje će kanalizacione cijevi slijedeći put ukaljati čisti obraz šefa NS-a. Možda ga u moždanom sudaru proglase zadrtim komunjarom ili, štajaznam, utemeljenim balijom? U iščekivanju novih roktanja šovinističkih svinja, srdačno Vas pozdravljam.

Našao se čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme

Neka visi Predo!

U ovo vrijeme bilo bi itekako popularno da najbolji teniser današnjice predstavi sebe kao velikog nacionalistu, da kaže pokoju koja će povrijediti neke druge ili da bahato gleda na sve što ne dolazi iz Srbije. Ipak, <a href="https://sport.avaz.ba/tag/1988/novak-dokovic">Novak Đoković</a>, prvi igrač na ATP listi, odabrao je drugačiji put, onaj koji je, prema njegovom mišljenju, sasvim logičan.&nbsp; Izjavom kako podržava Hrvatsku i kako ljude koji žive tamo, smatra svojima, još jednom je pokazao veličinu. A nije prvi put pa je jasno da mu se nije omaklo. Đoković je i ranije bio na raspolaganju sportistima s ovih prostora, tako i našem Damiru Džumhuru, a učestvovao je i u humanitarnim akcijama u kojima nikad nije eksponirao sebe. 
Još jedan plus za čovjeka koji zna šta je i odakle je. Zastavu države koju predstavlja, uvijek ponosno nosi, ali nikoga drugog nikad nije omalovažavao nego podržava jedinstvo različitosti u punom smislu.
Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine u Beogradu. Osvojio je 15 gren slem titula u karijeri, a ukupno je osvojio 74 ATP turnira. S reprezentacijom Srbije je 2010. osvojio Dejvis kup. Samo od turnirskih nagrada zaradio je više od 129 miliona dolara.

Izjavom kako podržava Hrvatsku i kako ljude koji žive tamo, smatra svojima, još jednom pokazao veličinu

Đoković: Na raspolaganju ljudima s ovih prostora

Šampion pameti

Zadesio je engleski Liverpul u decembru prošle godine stanovit problem.&nbsp;&nbsp; Nešto što bi se kod nas - u zemljama čiji su predstavnici na samitu Brdo-Brijuni razmatrali kako da se pomjerimo s mrtve tačke - okarakteriziralo utakmicom istine ako ne već historijskim duelom kakav nam je svaki i kakvih će akobogda biti miliončić-dva u narednih stotinjak-dvjesto godina. 
Napaćeni klub čiji su dosad preživjeli navijači rekorderi po iskonzumiranim leksilijumima u svijetu fudbala, sa zavidnim utroškom antidepresiva u posljednjih desetak godina - morao je pobijediti nekakvu utakmicu u Ligi prvaka. Baš morao. Ali ne bilo kakvu. 
Na čuveni hram gdje se najglasnije pjeva vjerovatno najljepša himna privrženosti, sletio je Napoli. Još jedan napaćeni, bespogovorno napaćeniji klub od Liverpula, s jednako tegobnom sudbinom i skoro identično lojalnim i frenetičnim navijačima.
Na jednoj strani, Jirgen Klop (Jurgen Klopp), na drugoj, nekoliko metara udaljen Karlo Ančeloti (Carlo Ancelotti). Na jednoj klupi energičnost u kolaboraciji sa nenormalnom harizmom, na drugoj atipnično miran, poslovično skamenjen i proračunat iskusni lav. 
Obojica međutim sa zajedničkom karakteristikom - trenerski su to virtuozi, profesori tehničko-taktičkih nauka i savršeni znalci čije je znanje mnogo više na testu i to konstantno, nego bilo čije drugo.
Zanimljiv je slučaj bio posrijedi. Liverpul koji je do tog momenta izgubio sve tri gostujuće utakmice Lige prvaka za prolazak u nokaut fazu morao je pobijediti ili 1:0 ili dva razlike ako bi primio gol. Odveć zanimljivo, no Jirgen Klop učinio je da sve bude još zanimljivije. 
Dan pred utakmicu dosadnim i ljubopitljivim engleskim novinarima objasnio je u nekoliko rečenica suštinu života, lakonski, bez srkleta. Liverpul je do tog momenta bio jedini neporažen tim u engleskom šampionatu, no i pored te činjenice smatralo bi se katastrofom kada bi aktuelni viceprvak Evrope završio takmičenje Lige prvaka u grupnoj fazi...
- Ko će biti kriv ako u februaru budemo igrali samo Evropsku ligu? Neće biti niko kriv. Igrači ponajmanje. Šta će značiti ako ispadnemo iz Lige prvaka? Značit će da nećemo ove sezone više igrati Ligu prvaka. Nije se 500 puta desilo da nam valja 1:0, ali ne valja 2:1. Ako ne uspijemo to neće biti najgora stvar. Najgore će biti ako izgubimo povjerenje jer smo ispali, a dali smo sve od sebe. Pritom u prvenstvu nemamo poraza - kazao je Nijemac. Treba li podjsećati da je Liverpul dobio 1:0.
Koliko nam svima treba da ovako relaksirano razmišljamo. Fali li nam svjetonazor u kojem jedna utakmica može značiti mnogo, ali suštinski ne predstavlja više od 90 minuta tokom kojih je samo potrebno dati sve od sebe. Ono što uslijedi desit će se kao posljedica - i to je naprosto tako! 
Fudbaleri Liverpula finalisti su Lige evropskih prvaka, nakon što su na pravi način kanalizirali i na pijedestal digli energiju njihovog trenera, njegovu vjeru, pozitivizam i način razmišljanja. Ništa drugo. Mislite li da bi nekakav Vajnaldum zabio dva gola Barci da ga je trenirao prosječni engleski trener-nabijač? Da je to, Vajnaldum ne bi igrao u Liverpulu.
Načinio je ovaj tim jedan od najvećih preokreta u historiji fudbala, 0:3 iz prve utakmice (u kojoj su bili fantastični, možda čak i bolji od domaćina) pretvorili su u 4:3 protiv Barcelone bez tri ključna igrača.
Desilo se to zato zato što je Klop uspio ubijediti svoje igrače da je to moguće, premda, priznat će i sam nije u to vjerovao. Nepokolebljivost u ubijeđenosti bila je ključna, toliko impresivna da su ga počeli citirati i politički lideri kao nekidan albanski premijer Edi Rama. 
Jirgena Klopa neko je prozvao genijalnim umom. Mnogih je velikih umova svijet ovaj dao, ali od njih nikakve koristi. Značajniji su kod Klopa njegov način doživljavanja stvari i svijeta, njegov duh, energičnost, harizma i pristupačnost zbog kojih bi trebao poslužiti kao primjer u svijetu blokovskih i raznih drugih podjela, previranja, sukoba i netrpeljivosti. Sve se može, sve je moguće, samo treba biti lagan. 
Moguće je i da vas cijene svi, da vas niko pod milim bogom, makar i ako ste i najzakletiji neprijatelj - ne mrzi, i da vas oni pod čijom ste šapom vole i spremni su uraditi sve, izginuti ako treba zbog vas. Potrebno je međutim biti "samo" Jirgen Klop.
Vidi ono što drugi ne vide
"Najopipljivija" odlika oštroumnosti jeste vidjeti nešto što populus vulgaris - obični svijet ne vidi. Jirgen Klop je fudbalski trenerski genij makar ne osvojio nikada ništa jer je impozantan njegov dar da od prosječnog igrača napravi vrhunskog. Prethodno kod anonimusa uprati da posjeduje potencijal za tako nešto. 
Kada je Žoze Murinjo (Mourinho) poslao Mohameda Salaha da ide kud ga noge nose, Klop je od Egipćanina napravio ponajboljeg igrača na svijetu. Ko bi doveo Georginja Vajnalduma, Đerdana Šaćirija, Roberta Firmina, a ima novca dovesti mnogo razvikanije igrače? Jirgen Klop izdanak je savremene njemačke trenerske škole koja podrazumijeva da šansu kao trener dobijete rano. Jedan takav je i trener Hofenhajma Julian Nagelsman (Nagelsmann) ili PSG-a Tomas Tuhel (Thomas Tuchel). Klop je međutim Klop. Jedan i jedinstven.

Značajni su kod Klopa njegov način doživljavanja stvari i svijeta, njegov duh, energičnost, harizma i pristupačnost zbog kojih bi trebao poslužiti kao primjer u svijetu blokovskih i raznih drugih podjela

Učitelj života

Situacija u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, odnosno onaj njen dio koji je vodio borbu za održanje i postojanje bosanske države, ne sluti na dobro po svim elementima o kojima se može prosuditi opće stanje jednog naroda i jedne države. Nas u ovom slučaju ne zanima toliko kako na to stanje i na tu državu gledaju Srbi i Hrvati. Oni su svoje ciljeve djelimično ostvarili ili očekuju da ih ostvare. U odnosu na stanje države BiH, oni su čisto parcijalni. Za Hrvate je, budući da imaju kontrolu nad određenom teritorijom, jedini problem da tu kontrolu legaliziraju, a time i da legaliziraju Herceg-Bosnu kao formu u kojoj će ta forma hrvatske vladavine nad dijelom Bosne biti konačno usklađena s onim što je od početka bio hrvatski politički projekt, a to je stvaranje zasebne hrvatske države na teritoriji Bosne i Hercegovine. Puka vladavina unutar države koja je zajednička S obzirom na to da su Srbi izvršili agresiju na BiH, oni su svoj plan realizirali stvaranjem zasebnog entiteta pod imenom Republika Srpska, kojim je u ime tog entiteta uvučena jedna ideja, jedan stav da ta teritorija teži ka jednom državotvornom završetku, odnosno ka formiranju izdvojene srpske države na teritoriji BiH. Međutim, što se tiče Bošnjaka, karakteristično je da oni ustvari nemaju koncept, da se ne zna šta oni hoće i šta žele, da nisu u stanju da povežu ideju države BiH i uloge nacionalnog identiteta Bošnjaka s tom idejom. Njihova ideja o državi svodi se na puku vladavinu unutar države koja je zajednička za sve koji žive na ovoj teritoriji. To znači da Bošnjaci ne mogu da ostvare vezu između karaktera svog nacionalnog identiteta i svojih političkih ciljeva. Stoga je, naravno, neophodno da upravo bošnjačka strana izvrši bitnu reviziju svojih političkih pogleda i projekata i da svoju politiku uskladi s karakterom nacionalnog identiteta Bošnjaka. To jeste da su Bošnjaci narod koji živi na cjelokupnoj teritoriji BiH, koji se ne odriče nijednog dijela te teritorije i koji zbog toga mora zahtijevati adekvatno učešće svoga političkog prisustva na svim dijelovima BiH ne dopustivši nikome da uspostavlja ekskluzivno pravo bilo kojeg naroda na bilo koji dio bh. teritorije.

Apsolutno je nedopustivo da se ljudi koji su dali najveći doprinos u borbi za oslobađanje države prepuste presudama onih koji očigledno planski žele da ne samo minimiziraju značenje onoga što su naši veliki vojnici postigli nego i da njihovu aktivnost kriminaliziraju i izjednače je s aktivnostima agresora

Cjelokupna teritorija BiH kao sastavni dio jedinstvene i nedjeljive države predstavlja prostor na kojem žive Bosanci i Hercegovci, odnosno Bošnjaci, Srbi i Hrvati u punoj ravnopravnosti na cijeloj toj teritoriji i to na takav način o kojem nijedan narod koji živi na određenom dijelu bosanske teritorije ne može imati ekskluzivna i apsolutna prava na tu teritoriju. Bosna i Hercegovina je jedinstvena zemlja, a svi oblici državnog, političkog, upravnog, ekonomskog, prosvjetnog i kulturnog života na njenoj teritoriji su oblici koji moraju biti dostupni svim njenim građanima kojima, opet, prakticiranje njihovih prava, ljudskih, građanskih, to jeste političkih, mora biti garantirano u potpunosti i bez ikakvih isključenja i zabrana. Rasprava u kojoj odlučuje kvalitet argumenata To što se jedan entitet, koji je sastavni dio države Bosne i Hercegovine, naziva Republika Srpska ne znači, ne može značiti da on istovremeno nije i dio države na kojoj mogu živjeti, žive i imaju puna prava da u punom političkom kapacitetu žive svi građani Bosne i Hercegovine. Kada se u glavama ljudi koji sebe uobražavaju da vode politiku stvari raščiste i shvate da je politika sukob ideja, a to znači rasprava i diskusija u kojoj odlučuje kvalitet argumenata, a ne argument sile, odnosno da je sila argumenata ono što odlučuje o tome kako će se riješiti neko pitanje o kojem se vodi debata ili rasprava, onda je jasno da u raspravi sve historijske činjenice. Svi elementi na osnovu kojih se prosuđuje o kvaliteti mišljenja i aktivnosti u javnom, društvenom, političkom, kulturnom i svim ostalim oblicima ljudskoga djelovanja vrijedi ono što je pozitivni rezultat i doprinos određenih grupa nacionalnih zajednica, političkih struktura, organizacija i institucija društva. Zbog toga je bitno da se nijednoj nacionalnoj grupi ne odriče ono što je ona stvorila, ne negira doprinos kojeg je dala stvaranju države i slobodi ljudi i poštuje ono, odnosno svi elementi političkog djelovanja, zatim vojnih aktivnosti i ukupnih rezultata koji su iz tih djelovanja nastali a koji su doveli do stvaranja slobodne i jedinstvene države Bosne i Hercegovine. Bez obzira na sve teškoće sa kojima se ta država suočila, ona je utemeljena na ogromnim žrtvama ljudi koji su se borili za njenu slobodu i jedinstvo, ona je rezultat aktivnosti sjajnih ljudi koji su vodili bitke za njeno oslobađanje i rekuperaciju državnog tijela i bića Bosne i Hercegovine.

To što se jedan entitet, koji je sastavni dio države Bosne i Hercegovine, naziva Republika Srpska ne znači da on istovremeno nije i dio države na kojoj imaju puna prava da u punom političkom kapacitetu žive svi građani Bosne i Hercegovine

S entuzijazmom oslobađali teritorij od okupatora Zbog toga je apsolutno nedopustivo da se oni ljudi koji su dali najveći doprinos u borbi za oslobađanje države prepuste presudama ljudi koji očigledno namjerno i planski žele da ne samo minimiziraju značenje onoga što su naši veliki vojnici postigli, nego čak i da njihovu aktivnost kriminaliziraju i izjednače je s aktivnostima agresora koji nisu vodili nikakav odbrambeni rat, jer nisu bili napadnuti ni od koga, nego su vodili agresivni rat i to protiv naroda, odnosno rat koji je realiziran masovnim ubijanjem pripadnika bošnjačke nacije i uništavanjem svih znakova postojanja Bošnjaka na teritoriji koju je agresor zauzeo. U tom smislu, naša je dužnost da branimo i osiguramo ispravnu, istinitu valorizaciju doprinosa naših velikih vojnih komandanata, prije svega onih koji su vodili aktivne ofanzivne vojne djelatnosti. Jer su oni koji su vodili odbrambene aktivnosti, kako znamo, dobili izuzetna priznanja, dok su briljantni komandanti kao što su Mehmed Alagić, Atif Dudaković, Sakib Mahmuljin, Ramiz Dreković, Arif Pašalić i njihovi brojni saradnici dovedeni u situaciju da im sudovi koji su stvoreni zato da bi se oni izjednačili u težini osude koja im se nameće s onima za koje je savršeno jasno da su vršili najužasnija kriminalna djela s masovnim ubistvima, progonima i protjerivanjima stanovnika Bosne i Hercegovine kao i uništavanja svih vjerskih i kulturnih spomenika Bošnjaka. Svako ko je imao priliku da prati način kako su ratovali spomenuti ljudi, a pisac ovih redova je proveo dane na bojištima gdje su ratovali i Mehmed Alagić i Atif Dudaković i Arif Pašalić mogao se uvjeriti s kojim entuzijazmom i upornošću su tu ljudi ratovali oslobađajući velike dijelove teritorije koji su bili pod srpskom okupacijom i time dajući veliki doprinos pripremi oslobađanja cjelokupne teritorije između Lašve na jednoj strani, Vrbasa, Sane i Une na drugoj strani.

Bošnjaci nemaju koncept, ne zna se šta oni hoće i šta žele, nisu u stanju da povežu ideju države BiH i uloge nacionalnog identiteta Bošnjaka s tom idejom

Vojska bez države, država bez vojske

Građani se, zbog tankih primanja, zadužuju i za najosnovnije potrebe. Dok samo dva posto odobrenih kredita stanovništvu otpada na pokretanje biznisa, građani dižu kredite za plaćanje računa, ogrjev, registraciju automobila, opremanje stana, slanje djece u škole, čak i za svadbe, sahrane.&nbsp;&nbsp; Zaduženje je iz godine u godinu sve veće. Samo u martu ove godine bili su zaduženi za 7,5 posto više u odnosu na isti mjesec prošle godine. Službeni podaci kažu da su ukupni krediti plasirani stanovništvu u posljednjih šest godina porasli za vrtoglave 2,34 milijarde maraka. 
Masovna je pojava da se novi krediti dižu kako bi se zatvorili stari. Za nenamjenske potrošačke kredite uvjeti su jednostavni i do njih se lako dolazi. Tako je, poređenja radi, svaki građanin BiH prošle godine, u odnosu na 2013., bio zaduženiji za 600 maraka. 
I golim okom se može vidjeti da je na sceni silazna putanja uvjeta života u BiH. Primjera radi, prije pet godina, kreditna zaduženost po stanovniku iznosila je 2.010, a u septembru prošle godine 2.612 maraka.
Poražavajući je i podatak da svaki nepredviđeni trošak veći od 50 KM predstavlja udar na kućni budžet. Ne preostaje ništa drugo nego zadužiti se. Sretan je onaj ko ima finansijski bolje stojećeg rođaka, prijatelja pa ne mora ići u banku. 
Sve u svemu, živimo na dugove, veselimo se, ženimo, udajemo, rađamo djecu, ali ni umrijeti se ne može bez kreditnog zaduženja. Za to vrijeme, političari fingiraju svađe kako se ne bi bavili životnim problemima građana.&nbsp;

Svaki građanin BiH prošle godine je, u odnosu na 2013., bio zaduženiji za 600 maraka

Život na dugove

Sead Kolašinac pred sobom ima najvažniju utakmicu karijere, finale Evropske lige, u kojem će 29. maja igrati njegov Arsenal protiv Čelsija.&nbsp; Sjajan je to rezultat za reprezentativca Bosne i Hercegovine i njegov klub. Uz malo sreće, mogu doći do evropskog trofeja. Time bi londonski “Topnici” krunisali sezonu, a Kolašinac bi napravio uspjeh karijere, jer je do sada, iako već dugo igra u najjačim evropskim ligama, osvojio tek jedan trofej, Kup Engleske.
Bosanski Tenk, kako su ga prozvali Englezi, već je osvjetlao obraz svoje zemlje tako što je do same završnice ostao njen jedini predstavnik u evropskim fudbalskim takmičenjima.
Istina, u polufinalnom revanš-susretu protiv Valensije, koji je Arsenal riješio u svoju korist sa 4:2, on je povrijeđen pa je ranije morao napustiti teren. No, to ga neće spriječiti da nastupi u finalu u azerbejdžanskom glavnom gradu Bakuu.
Sead Kolašinac rođen je 20. juna 1993. godine u njemačkom gradu Karlsrueu. Odigrao je 25 utakmica za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Jedini fudbaler iz BiH koji će igrati veliko evropsko finale

Kolašinac: Englezi ga zovu Bosanski Tenk

Osvjetlao obraz

Leže Đuro i Rene u rovu i svađaju se o temi ko je počeo rat. Đuro u rukama ima kalašnjikov pa su naučnoistorijski argumenti na njegovoj strani. Ko god je gledao, prepoznat će sekvencu iz genijalnog Danisovog filma „Ničija zemlja“.&nbsp;&nbsp;Ne znam da išta slikovitije može dočarati način dokumentiranja istorije nego ova scena.&nbsp;&nbsp;&nbsp;E, u tom grmu leži zec&nbsp;&nbsp;
Strana koja ima kalašnjikov, u ovom slučaju Đuro, ima istorijske činjenice na svojoj strani. Onaj u koga je uperen isti taj kalašnjikov, u ovom slučaju Rene, poklopi se ušima i nema valjane argumente za raspravu. Poenta scene - istoriju pišu pobjednici.

E, u tom grmu leži zec. Ko može i treba biti vrhovni tumač događaja iz devedesetih? Ko je pobjednik u zadnjem balkanskom ratu? Svi i niko. Zavisi koji udžbenik čitate, odnosno - zavisi kako se zove nauka koju proučavate: istorija, historija ili povijest.&nbsp; &nbsp;
To istoriju na Balkanu i čini čudnovatom disciplinom, potpuno različitom od ostalih nauka. Matematika, naprimjer, ima istovjetne rezultate i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Sarajevu. I u Briselu je dva plus dva – četiri. Sa istorijom, evo svjedočimo, to jednostavno nije tako.&nbsp;&nbsp;Svaka ponaosob i svaka u svom toru

Ako izučavanje istorije može imati više različitih rezultanti, dakle – ako istorija nema samo jednu istinu, da li je onda uopšte možemo smatrati naukom? Valjda možemo. Zašto ne bismo mogli kada u našim javnim školama djeca izučavaju vjeru kao nauku. 

Da podsjetimo, predmet se zove Vjeronauka. Vjera ne može da bude nauka, valjda je to jasno. Ako je vjera, onda nije nauka. Suština nauke je sumnja, a suprotnost vjere je sumnja. Nauka napreduje zato što sumnja, a vjera traži da se vjeruje bez sumnje, da se vjeruje bez preispitivanja.&nbsp;&nbsp;Dakle, ako nam je vjera proglašena naukom, nema razloga da sve naše istorije, historije i povijesti ne budu to isto. Svaka ponaosob i svaka u svom toru.
&nbsp;Kad već pričamo o istoriji, ne mogu a da ne spomenem knjigu koja mi je nedavno došla u ruke. Stiven Hoking se zove fizičar, naučnik koji ju je napisao, a knjiga u srpskom prevodu ima naslov „Kratka povest vremena“.&nbsp;&nbsp;&nbsp;„Gdje voz se pretvara u vlak“Pošto imam lijeno uho i usporenu moć zapažanja, tek negdje pred kraj knjige obratih pažnju na naslov: „Kratka povest vremena“. Da naglasim još jedared: „Kratka POVEST vremena!“ Nisam pogriješio, stvarno u naslovu piše „povest.“&nbsp;&nbsp;
Postavlja se logično pitanje, kako je hrvatska riječ „povijest“ evoluirala u ekavicu pa u naslovu srpskog izdanja imamo „povest“? Raspitujući se naokolo, od svoga druga Bojana, koji se inače bavi izdavaštvom, saznah da je prvo izdanje ove knjige bilo hrvatsko.&nbsp;&nbsp;
Knjiga je napravila veliki uspjeh u čitavoj regiji, pa je srpski izdavač, zbog bolje prodaje, odlučio u naslovu zadržati riječ „povijest“, ali u ekavičkoj varijanti. Para vrti đe burgija neće.&nbsp;
Završit ću jednom pjesmom za djecu koju napisa vrli Vojo Šiljak: „Neka mi neko pokaže znak, Gdje voz se pretvara u vlak.“ Pa je li?&nbsp;
Dva plus dva&nbsp;Matematika, naprimjer, ima istovjetne rezultate i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Sarajevu. I u Briselu je dva plus dva – četiri. Sa istorijom, evo svjedočimo, to jednostavno nije tako.

Jedna istinaAko izučavanje istorije može imati više različitih rezultanti, dakle – ako istorija nema samo jednu istinu, da li je onda uopšte možemo smatrati naukom? Valjda možemo.&nbsp;

Ko je pobjednik u zadnjem balkanskom ratu? Svi i niko. Zavisi koji udžbenik čitate, odnosno - zavisi kako se zove nauka koju proučavate: istorija, historija ili povijest

Kalašnjikovom ispisana istorija

Već postaje svjetsko pravilo da sve što se ne treba desiti, dešava se.&nbsp;Pa tako i kao veliki „kam bek“ (ne come back) Zlatka Lagumdžije na političku scenu Bosne i Hercegovine.

Od novembra prošle godine penzionisani političar i ceremonijalni član Glavnog odbora Socijaldemokratske partije radi na nečemu. 

O tome je informirao sve, a nije nikoga. Čak je davno pričao i s članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Federacije, a nije Željko Komšić.

Ko je ljevlji od svih „ljevaka“

I onda se ove hefte okupilo odabrano društvo u Sarajevu da bi se suočilo s čudima i hladnim tuševima. Zlatko Lagumdžija se srdačno ispozdravljao sa Željkom Komšićem. O iskustvu rukovanja pričao je medijima. Politika je to. 

I onda je Lagumdžija stavio karte na sto. Ali ne sve. Kec je i dalje u rukavu, pažljivo ušuškan i ljubomorno čuvan. 

Sada ovaj genij seoskih spletki ima najnoviji plan – objedinjavanja ljevice. 
Da! Tako kaže. 

Jest da je on tu istu ljevicu vivisekcijski rastočio. Pa više i ne znamo ko je ljevlji od svih tih „ljevaka“. Vjerovatno vodeći se logikom – ja rasturio, ja mogu sastaviti, Lagumdžija je objavio gradu i svijetu da je u misiji spašavanja ljevice. Odmah su se brojni upućeni prisjetili apela i kritika na račun ove persone koje su mu upućivali kad je bio na vrhuncu moći – siđi, skloni se, otiđi, spasi ljevicu!

Ipak, Lagumdžija ne odustaje. 

Ljude, znate, treba cijeniti po djelima, a ne po onome što pričaju.

Kada pogledamo djela ovog višedecenijskog političara, Lagumdžiju, slučajnog prolaznika, onda ga možemo sasvim komotno svrstati među arhetipove političkih tajkuna. Svoje je pozicije više nego dobro i ponajviše nesocijaldemokratski brutalno kapitalizirao. Stanovi i nekretnine, računi ovdje i ondje... Ima se, mašallah!

I šta će onda takvom „bogatunu“ da se bakće s gerijatrijom ljevice, e da bi od propadanja spasio ono što je baš on sam lično uništio?

Ne može on to, ne zna i neće 

Ne želi Lagumdžija ujedinjenje ljevice. I da želi, čak on to ne može, ne zna, neće...
Želi Lagumdžija poziciju s koje će doći u državnu vladu. Biti ministar vanjskih poslova BiH, odakle će na mjesto šefa države, generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, predsjednika Evropske unije u koju s njim nikada ući nećemo, te još jednog generalnog sekretara, ovog puta NATO pakta, gdje nas s njim ni ludi ne bi primili. Ambicija stoji ružno kada kompleksi je gone.

Kao i do sada, „socijaldemokratija“ je instrument ovog preskromnog profesora. 

Bilo je na sarajevskom sijelu protekle sedmice svakakvih riječi. I dobrih i loših. I pohvala i pokuda. Srdačnih susreta i demonstrativnih odlazaka.

I to je „čudo“ iscrpilo svoj vijek trajanja. 

Sada ćemo se uveseljavati novim poduhvatima wannabe generalnog sekretara...

Pljuska iz Prištine i Tačijevo licemjerje 

U protekloj sedmici dobili smo i „pljusku“ iz Prištine.

Hašim Tači (Hashim Thaci) odbio je doći u Sarajevo jer je BiH gora prema Kosovu od Srbije. Ima istine u tome. No, BiH je najgora prema sebi. To što naši političari rade Kosovu je milovanje i maženje u poređenju s onim što rade nama. 

I Tači je licemjeran! On neće u Sarajevo, a ide u Beograd i trguje teritorijima s Vučićem. Potpisnika ovih redova jeste sramota odnosa bh. vlasti prema državljanima Kosova. Isto kao što je te državljane sramota šta im Tači radi.

Svoje je pozicije profesor više nego dobro i nesocijaldemokratski brutalno kapitalizirao. Stanovi i nekretnine, računi ovdje i ondje... Ima se, mašallah!

Sa inicijativene skupštine novoformiranog pokreta

Puls sedmice: Strankine stranke stranka

Nakon što se na utakmici svog Portlanda NBA zvijezda <a href="https://sport.avaz.ba/tag/240/jusuf-nurkic">Jusuf Nurkić</a> pojavio s majicom na kojoj su ispisana imena devet bosanskih heroja, na bh. košarkaškog genija horski je zarežao fašistički podmladak prekodrinske zločinačke kamarile iz devedesetih godina, čiji su „heroji“ godinama stanovnici najzloglasnijih zatvora u Evropi i regionu.&nbsp; &nbsp; Za razliku od takvih, koji su, na nesreću države Srbije, obilježavajući Dan pobjede nad fašizmom, njenim gradovima marširali predvođeni presuđenim ratnim zločincima kao herojima, popularni Juka istog je tog dana na svojim grudima pronosao imena onih koji nisu pristali biti dio mračne strane historije proteklog stoljeća, i tako, da li namjerno ili ne, svijetu pokazao kako se odaje počast danu u kojem je cijeli svijet fašizmu rekao „ne“. 
Začuđujuća je, prosto, psihopatska upornost određenih krugova iz Srbije, čija epska i mitomanska svijest stoljećima funkcionira na matrici izokrenute priče, da bjelodanu laž pretvore u istinu, dokazani ratni zločin u herojstvo, a njihove počinioce u nacionalne heroje.
Tako su određeni srbijanski mediji koje je nakotila fašistička hobotnica vođena zločinačkim idejama devedesetih godina, suočeni s istinskim herojima čija su se imena našla na Nurkićevoj majici, bijesni na nacionalni ponos bosanske sportske gromade, izbljuvali neviđenu količinu laži i nacionalističkih uvreda na njegovo ime. Na njihovu žalost, i Nurkić, kao i sav pravdoljubivi svijet, za takve zna da su samo sebi i svojoj mitomaniji svrha. 
Jer, Jusuf Nurkić potječe iz porodice u kojoj se i o herojima i o zločincima pričalo samo na osnovu dokazane istine. Odgojen da poštuje i voli čovjeka, bez obzira na to na koje se ime odaziva, preponosan na svoje bh. porijeklo, Jusuf Nurkić bez kompleksa svjedoči svoju ne samo sportsku nego i ljudsku veličinu. 
Kao takav, s razlogom je postao uzor hiljadama mladih iz cijelog svijeta.
Onima koji ovih dana na njega reže, narod bi rekao, ne pomaže ni pop ni hodža.

Za razliku od Nurkićevih, „heroji“ srpskih tabloida godinama su stanovnici najzloglasnijih zatvora u Evropi i regionu

Bosanac bez kompleksa

Umjetnički velikan <a href="https://avaz.ba/tag/5572/safet-zec">Safet Zec</a> još je jednom potvrdio status slikara svjetskog kalibra.&nbsp;Na početku Venecijanskog bijenala čuveni slikar otvorio je izložbu „Zagrljaji“, koja je dočekana s velikom pažnjom publike u Italiji.&nbsp;Zec je na ovom značajnom kulturnom događaju umjetničkoj sceni i javnosti prvi put prikazao ovo djelo inspirirano i posvećeno smrti Admire Ismić i Boška Brkića, sarajevskih Romea i Julije.
Umjetnik je skoro 30 godina poslije ovog događaja poslao poruku da taj zagrljaj koji je naslikao na platnu svijet ni danas ne razumije, jer je spoj različitosti, te tako prenosi poruku i od velikog je značaja za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
Ovaj umjetnik opominje i na jedan mističan način otkriva tajnu ovih prostora koji su oduvijek bili natopljeni idejama o razilaženju i boli.
<a href="https://avaz.ba/tag/5572/safet-zec">Safet Zec</a> rođen je 1943. godine u Rogatici. Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu 1964. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu 1969. 
Priredio je više od 70 samostalnih izložbi u domovini i velikim metropolama širom svijeta. Član je svih značajnih umjetničkih asocijacija u Evropi, također je član ULUBiH-a. Za svoj rad dobio je više od 20 stručnih nagrada i priznanja. Godine 2007. dodijeljen mu je Orden za umjetnost i književnost Republike Francuske, proglašen je Vitezom umjetnosti. 
Njegova su djela u značajnim evropskim i svjetskim galerijama i privatnim kolekcijama.
Danas živi i radi u Veneciji, Sarajevu, Parizu i Počitelju.

Izložba „Zagrljaji“ posveta ubijenim mladim ljudima Admiri Ismić i Bošku Brkiću

Vitez umjetnosti

Dani hladni i snježni baš kao te daleke devedeset i druge. I pomalo je sniježilo baš kao i ovih dana. Ljudi su očekivali da će proljeće i ljeto donijeti neku promjenu. Da će, čim sunce pomoli glavu iznad oblaka, sve krenuti nabolje. Prevarili su se. Nije krenulo. I dugo je to trajalo. Ljudi su počeli dijeliti sve što imaju jedni s drugima. Htjeli su pomoći jedni drugima. Dim spram kofera Onda je svega nestalo i ono malo što bi dobivali opet su dijelili. Svakih nekoliko dana stizalo je pomalo. Koliko članova obitelji toliko i mrvica hrane. Eto, da bi se preživjelo. U svemu neljudskom ljudi su bili ljudima ljudi i brinuli su o susjedima, starima, ostavljenima i bolesnima. Bilo je tu i onih koji nisu prihvatali život uz život drugih, ali su vrlo brzo shvatili da su drugi zapravo oni sami. No, jedna stvar se nikako nije mogla urediti. Stajanje u redu za koji kanister vode. Cisterne bi dolazile pred zgrade. Uglavnom noću. Manje se vidjelo. Poneko bi uređivao te redove, ali bez uspjeha. Neki su htjeli i više i prije. I tako bi se voda rasipala i prosipala, a svaka je kap bila zlata vrijedna. Produžavala je život. Ako bi se igdje svađali, bilo je to tu, pored cisterne s vodom. Taj red za vodu se nije naučio do kraja rata. A cisterne su dolazile i prolazile. Vozači bi nekad samo uključili motor i produžili dalje do neke druge zgrade, očekujući više reda tamo. Skoro trideset godina poslije, ni traga nikakvom ratu. Uobičajena avionska tura. Od negdje do negdje. Ljudi krenuli na svoje destinacije i onda uzbuna. Nešto se dešava. Avion mora prinudno sletjeti. Izgleda da se zapalio zadnji dio. Panika. Svi bi napolje i da prežive. Ali, neki su htjeli i da prežive njihovi koferi. Ručni prtljag. Kao da je cijeli život stao u te ručne prtljage. Oni sprijeda su užurbano vadili svoje stvari iz police iznad glave, a ovi drugi dalje od njih su se polako gušili u dimu. Ali, šta je dim prema koferima. Možda neka skupocjena kolonjska voda, miris ili ruž za usne nisu mogli biti ostavljeni jer treba se osvježiti po izlasku iz zapaljenog aviona, zar ne?

Oni sprijeda su užurbano vadili svoje stvari iz police iznad glave, a ovi drugi dalje od njih su se polako gušili u dimu

Jesu li su okrenuli pogled prema izbezumljenim putnicima na kraju aviona? Ma, ne. Koferi su bili prioritet. A onda su ih brižljivo iznijeli iz aviona i gurali po pisti. Baš kao da su na vrijeme stigli na željenu destinaciju. Egoizam ne bira Član avionske posade je pokušao spasiti one s kraja. Htio im je otvoriti zadnja vrata, ali nije stigao. Dim je i njega ugušio baš kao i više od&nbsp; četrdeset putnika. Oni nisu stigli ni kofere, a ni sebe da spase iz zapaljenog aviona. Nisu stigli na željenu destinaciju, a najmiliji ih nikad više neće vidjeti. I tako, daleko od rata i cisterni za vodu, ruski avion je izgorio neki dan, a putnici poginuli jer ih drugi nisu vidjeli. Baš kao i onda kad bi ostajali bez vode jer nisu vidjeli jedni druge. Rat. Mir. Istok. Zapad. Razvijena, kako se voli reći, zemlja. Nerazvijena. Podijeljena. Nepodijeljena. Bogata. Siromašna. Nema veze. Egoizam ne bira ni mjesto ni vrijeme. On ide samo za sobom. Trči. Sve dok jednom ne zastane u trku jer ga neki drugi neće vidjeti. A biti dobar čovjek jeste brinuti za druge. Više no brinuti za sebe. A koferi, koferi nisu dio priče o ljudskom dobru. Nisu ni kapi vode uzete iz tuđe ruke. Mnogi su tad ostali zauvijek pored cisterni za vodu, baš kao i putnici u ruskom avionu koji nikada neće stići tamo gdje su bili naumili.

Jedino ono što daš i čega se odrekneš je uistinu tvoje

Kofer vredniji od ljudskog života

Poklonila se u crnini blajburškim žrtvama taman na sedamdeset i četvrtu godišnjicu antifašističkog oslobođenja Zagreba od ustaškog terora. Istoga dana obišla i manje poznata stratišta gdje su skončali bojovnici poraženog poglavnika Ante Pavelića. A već sutradan s Pantovčaka poslala čestitku povodom Dana pobjede nad fašizmom.&nbsp;Običnom je smrtniku, naravno, nedostižno to što <a href="https://avaz.ba/tag/160/kolinda-grabar-kitarovic">Kolindi Grabar-Kitarović</a> k'o od šale polazi za (st)rukom. Za nepuna dvadeset i četiri sata u stanju je odigrati potpuno suprotstavljene uloge. Biti predsjednica punopravne članice Evropske unije, ali i poglavnica upokojene tvorevine Trećeg rajha!&nbsp;&nbsp; Za razliku od nekadašnje uzdanice Ive Sanadera i NATO saveza, desničarska barbika Lijepe naše, Bruna Esih, jelte, ne preferira ideološke lupinge unutar vlastitog svjetonazorskog diskursa. Pošto je Pavelić polovinom prošlog stoljeća definitivno poražen, uslijedila je, tvrdi BrUna, višedecenijska okupacija Zagreba. „To je tragičan dan hrvatske povijesti“, fejzbukovski transparentno zaključuje omiljena konkubina gatačkog filoustaše Zlatka Hasanbegovića. 
Nedavno se ispred zagrebačkog sjedišta njihove opskurne stranke zavijorila zastava zločinačke NDH. Inertne policijsko-pravosudne institucije susjedne države po ustaljenom običaju nisu poduzele higijensku akciju uklanjanja stijega. Drska je provokacija, inače, izvedena u sklopu aktuelne predizborne kampanje za evropske izbore, na kojima se BrUna i HaSSo bore za poslaničke mandate od devet hiljada eura. Kako je naopako krenulo, Evropa će ih uskoro bolje upoznati. Malo je reći - Zasluženo!
Jučer je u hrvatskoj prijestolnici promovisana knjiga nastranog akademika Josipa Pečarića o notornom ubici Dariju Kordiću. Objavljivanje literarnog odrona presuđenom ratnom zločincu uveličao je i sisački biskup Vlado Košić. Sastali se, tako, (ras)pop i falsifikator kako bi pred očima zapuštene publike zakucali nove anticivilizacijske hvalospjeve na račun zlikovca odgovornog za smrt najmanje 116 nevinih ljudi. 
Dakle, Kolinda u Blajburgu, BrUna i HaSSo na izborima, Kordić kao knjiški junak.. Ispravite me ako griješim, ali izgleda da je Hrvatska u totalnom curku!

Kolinda u Blajburgu, BrUna i HaSSo na izborima, Kordić kao knjiški junak...

Za odron spremni!

Dok su se druge velike evropske ekipe razbacivale milionima eura, Totenhem je u prethodnih 18 mjeseci angažirao samo jedno pojačanje -<a href="https://sport.avaz.ba/tag/15588/lucas-moura">Lukasa Mouru</a>, koji je het-trikom i golom u petoj minuti sudijske nadoknade režirao veliki preokret u amsterdamskoj areni „Johan Krojf“ (2:3) i tako svoj klub odveo do historijskog plasmana u finale <a href="https://sport.avaz.ba/tag/621/liga-prvaka">Lige prvaka</a>.&nbsp; Čelnici „Pijetlova“ na zimu 2018. godine i definitivno su zavrnuli slavinu, jer je ogroman novac uložen u gradnja novog stadiona, a treneru Maurisiju Poketinu ostavljeno je da razvija tim. Posljednju kockicu u slagalici predstavljalo je dovođenje Moure, koji je 31. januara 2018. godine angažiran iz Pari Sen Žermena za obeštećenje od 28,4 miliona eura. 
Godinu i po kasnije ispostavilo se da je upravo to Totenhemovo pojačanje predstavljalo ključni ili faktor X u historijskoj sezoni, u kojoj će se „Pijetlovi“ kao debitanti u finalu boriti za trofej Lige prvaka. Brazilac&nbsp;će biti jedan od njihovih glavnih aduta u madridskom finalu protiv Liverpula (1. juni). 
Lukas Moura rođen je 13. avgusta 1992. godine u Sao Paulu. Prve fudbalske korake napravio je u brazilskom Juventusu, a omladinsku nadgradnju u Korintijansu i Sao Paulu, gdje je 2010. godine debitirao za prvi tim. U PSG dolazi 1. januara 2013. godine za obeštećenje od 40 miliona eura. Za A-reprezentaciju Brazila odigrao je 35 utakmica.

Režirao veliki preokret u Amsterdamu i odveo Totenhem u finale Lige prvaka

Glavni adut i za finale

Danas slavimo pobjedu nad fašizmom, najvažniji događaj u modernoj povijesti Evrope. Međutim, aveti užasne prošlosti neprestano kruže. U čuvenom eseju o vječnom fašizmu, crne duhove opisao je i veliki Umberto Eco.&nbsp;&nbsp; Što se Bosne i Hercegovine konkretno tiče, prilično je živahna škola mišljenja o „pobjedi nad antifašizmom“, kao što to nes(p)retno izvaljuje karikaturalni gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. I bez Skakinih „antiprotiv“ nebuloza, nažalost, primorani smo preživljavati u državi gdje se nekažnjeno veličaju zločinačke tekovine. Ko ne vjeruje, neka pogleda televizijske dnevnike, prelista novine, posjeti portale. Sve će mu se samo (u)kazati!
Bh. društvo duboko je podijeljeno u odnosu prema simbolima. Uz časnog Fadila Jahića Španca nema mjesta kvislingu Mustafi Busuladžiću. Ne postoje kompromisi između Jure Galića i Jure Francetića, Rodoljuba Čolakovića i Milana Nedića. Naprosto, nije se rodio ko je dobro i zlo spojio!
Kako to u životu obično biva, antifašističkoj alijansi prišunjao se i klijentelistički kukolj. Postali su, tako, istaknuti akteri lokalne političke scene. Stoga će se krema ovdašnje salonske ljevice zvanično okupiti taman u trenutku kada civilizirani svijet bude obilježavao (Skaka, pazi sad!) Dan pobjede nad fašizmom. Patetično do bola, pod kičastim svodom sarajevskog hotela „Evropa“, društvance Zlatka, Ive i Mire javno će palamuditi o izazovima tranzicije u okviru vlastite političke ambicije. 
Da bi se dokopali troslovnog SDP brenda, umjesto partijom, nesumnjivi projekat stvaranja nove političke stranke proglasit će pokretom. A rekao bih da je primjerenije nazvati ga socijaldemokratskom prangijom, a kolovođe prangijašima. Zaduženim valjda lično od Bakira Izetbegovića za razvaljivanje najvažnije stranke bh. ljevice i njenog legalnog rukovodstva. Hoće li se zavjerenicima pridružiti i decenijski spavač u SDP-u, takozvani građanin Željko K., pravo je pitanje bez odgovora!
Nema kompromisa oko suštinskih stvari! Kao što nije moguće biti dosljedan suparnik vladajućem nacionalisti koji ti je prethodno kompletnu familiju zbrinuo na budžetske jasle. Znaju to lijepi naši prangijaši. I Zlatko i Ivo i Miro. 
Da se razumijemo, smrt fašizmu, sloboda narodu!

Ljubio Miloševiće pa fulio s Čamparama

Kad djeca namirišu slabost

Neka visi Predo!

Šampion pameti

Učitelj života

Vojska bez države, država bez vojske

Život na dugove

Osvjetlao obraz

Kalašnjikovom ispisana istorija

Puls sedmice: Strankine stranke stranka

Bosanac bez kompleksa

Vitez umjetnosti

Kofer vredniji od ljudskog života

Za odron spremni!

Glavni adut i za finale

Prangijaši protiv Partije

Kolumne

Ljubio Miloševiće pa fulio s Čamparama

Kad djeca namirišu slabost

Neka visi Predo!

Šampion pameti

Učitelj života

Vojska bez države, država bez vojske

Život na dugove

Osvjetlao obraz

Kalašnjikovom ispisana istorija

Puls sedmice: Strankine stranke stranka

Bosanac bez kompleksa

Vitez umjetnosti

Kofer vredniji od ljudskog života

Za odron spremni!

Glavni adut i za finale

Prangijaši protiv Partije