Zamjenik predsjednika Stranke demokratske akcije dirljivo se obratio delegatima 13. Sabora Hrvatske demokratske zajednice.&nbsp;Iskazujući poštovanje i neizmjernu ljubav vlastite interesne grupacije prema višedecenijskim partnerima, odanim saborcima i u ratu i u miru, neprolazni politički dinosaurus Adil Osmanović poručuje: „<a href="https://avaz.ba/tag/217/sda">SDA</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/533/hdz">HDZ</a> su u koaliciji dugi niz godina i to nas obavezuje da razmišljamo drugačije, odgovornije od onih koji ne bi voljeli da nas vide zajedno. SDA je bila, danas je i bit će partner HDZ-u ne samo u koaliranju za uspostavljanje vlasti. Naša borba na ovom putu neće biti uzaludna." Aferim! Samo što čovjeku suze niz leđa ne poteknu...&nbsp; Pošto je sa govornice zasluženo ispraćen ovacijama, Osmanović će zauzeti centralno mjesto u prepunoj sali. Odatle su naknadno poslane antidejtonske poruke o nužnosti uspostavljanja treće administrativne jedinice u BiH. Usput je donesena i odluka o formiranju nelegalne vlade u sjeni sa probranim pouzdanicima (kolo)vođe HDZ-a.&nbsp;Dragan Čović, naime, pažljivo je tipovao rješenja za brojne paradržavne resore, od sigurnosti i vanjskih poslova, preko braniteljske problematike do kulturne politike. Ekipa je to prekaljenih hadezovaca na čelu sa notornim Božom Ljubićem. Pretpostavljamo da visoki gost iz sestrinske SDA nije imao nepremostivih primjedbi na prezentirana kadrovska rješenja. 
Nedavno je Bakir Izetbegović najavio kako će nova državna te buduća entitetska vlada skupa osvanuti u maju. Njegov koalicioni haver iz HDZ-a ne pokazuje jednak optimizam. A onaj treći od rogova u vreći hronični je pesimista, teški depresivac, okorjeli destruktivac. Općenito, Milorad Dodik najradije bi da se sve što prije raspadne, zaključno sa državnim institucijama. I prilično mu dobro ide.
Pošto je zvanično i neustavno okupljena „hercegbosanska reprezentacija“, bosanskohercegovački put u beznađe sve je izvjesniji. Zabrinjavajuće nesumnjivo jeste, međutim, puzajući državni udar nikoga naročito ne uznemirava. Kao da nismo zglajzali do balčaka.

Samo što čovjeku suze niz leđa ne poteknu...

Zajedno su skupa!

Liverpul je imao na travnjaku Virdžila van Dajka (Virgil van Dijk), najskupljeg defanzivca na svijetu, i imao je na golu Alisona Bekera (Alisson Becker), drugog najskupljeg golmana svjetskog fudbala, ali nije pomoglo.&nbsp; Prvu polufinalnu utakmicu <a href="https://sport.avaz.ba/tag/621/liga-prvaka">Lige prvaka</a> između Barcelone i Liverpula obilježio je <a href="https://sport.avaz.ba/tag/1848/lionel-messi">Lionel Mesi</a> (Messi). Već je bilo velikih 2:0 za Katalonce, Mesi je postigao drugi gol, a onda je namjestio loptu na 26-27 metara od gola gostiju i neodbranjivo pogodio za potpuni potop tima Jirgena Klopa (Jurgen Klopp). Čak se i njemački stručnjak nasmijao nakon Mesijevog poteza. 
Argentinski genij, najlakše je tim riječima objasniti ono što radi na terenu. Nije ništa novo da je najbolji na planeti, ali taj čovjek uvijek ima novi potez kojim će sve ostaviti bez daha i o kojem će cijeli svijet govoriti.
Lionel Mesi rođen je 24. juna 1987. u argentinskom Rozariju. U omladinski pogon Barcelone doveli su ga kada je imao 14 godina. S dva gola protiv Liverpula došao je do brojke od 600 golova postignutih za katalonski klub. Osvojio je na desetine trofeja s Barcelonom, a ovosezonska titula bit će mu 10. trofej prvaka Španije.

Još jednom potvrdio da se radi o najboljem na planeti

Argentinski genij

Takozvane lidere sa Balkana u Berlinu je dočekala najmoćnija žena na planeti, njemačka kancelarka Angela Merkel. K'o džoker s klupe, tamo se ukazao i predsjednik Francuske Emmanuel Macron.&nbsp;&nbsp; Šefovi te premijeri državica nastalih raspadom SFRJ (i Albanija, pride) pet i po sati obrazlagali su vlastite vizije, planove i ambicije, svađali se povremeno, da bi na kraju, po običaju, konkretan dogovor izostao. Ako ništa, ogrebali su se za besplatnu večeru. A kad je džaba, balkanskim političarima i sirće je slatko!
Istog dana obilježena je dvadeset i šesta godišnjica samoubistva Britanca Grahama Bamforda. Zbog ravnodušnog odnosa tadašnje britanske vlade prema genocidu i brutalnim zločinima u Bosni i Hercegovini, spalio se 29. aprila u centru Londona. Mi koji smo preživjeli agresiju i rat, dobro se sjećamo proklete, gladne, užasne '93...
Bamforda smo ispratili kao dragog prijatelja. Jer, umro je jedan od nas, rijetki čestiti glas u olovnim vremenima na dalekom i licemjernom Zapadu. Stoga je, razumljivo, sramotno da Sarajevo još uvijek nema Bamfordovu ulicu ili trg. Doduše, postoji priznanje koje gradske glavešine svakog 6. aprila dodjeljuju u znak sjećanja na Britanca koji nas je volio... 
Danas je 2. maj. Jedan od najvažnijih datuma u (pre)dugoj povijesti glavnog grada naše domovine. Da je Sarajevo tada palo u skladu sa zločinačkim planovima beogradskog režima, za pregovaračkim bi stolom tiho nestala i BiH. Međutim, divlji su otjerali pitome! Istinske heroje u kadru su zamijenili prvoborci kriminalne tranzicije. 
Jedan od najznačajnijih Sarajlija prošlog stoljeća, Dragan Vikić, dakle, ponižavajuće obilazi sudnice braneći se od optužbi za zločine koje nije počinio. Zaboravljen poput Bamforda, slavni komandant vodi svoju posljednju bitku za čist obraz i vojničku čast. Nažalost, ovdašnje ljude, a naročito pogrešnu vlast, njegova golgota uglavnom ne zanima. 
Kažem vam, dobro smo mi prošli koliko kratko pamtimo. Veliki Branko Ćopić bi rekao: Znam ja nas, hebo ti nas.

Kažem vam, dobro smo mi prošli koliko kratko pamtimo

Zarobljena država

Još od premijernog izvođenja, predstava "Sjećaš li se Doli Bel" Kamernog teatra 55 pokupila je sve simpatije. Publiku je i nasmijavala, ali i tjerala na suze.
Pozorišna adaptacija istoimenog romana Abdulaha Sidrana ispostavila se kao pravi pogodak. Još kada je djelo rađeno pod rediteljskom palicom Čarobnjaka, kako Kokana Mladenovića mnogi nazivaju, šanse za neuspjeh nije bilo.
Dokaz tome su i nagrade osvojene na prvom festivalu na kojem je predstava učestvovala, Festivalu bh. drame i autorskog teatra u Zenici. Skoro sva priznanja otišla su u ruke aktera predstave, kao i u ruke Mladenovića. Apsolutni trijumf! 
A na taj dan srbijanski reditelj je proslavio 49. rođendan, i to sa stilom. Zahvalnost i čast što su radili s jednim takvim čovjekom, ansambl Kamernog teatra 55 iskazao je na poseban način. Taj dan svi su nosili majice s likom Mladenovića, koji je prikazan kao Supermen. A kako ga drugačije i promatrati, kad je uspio što malo ko može - barem nakratko ujediniti države bivše Jugoslavije kroz kulturu. I torta je bila simbol države koje više nema, petokraka zvijezda.
Kokan Mladenović rođen je 30. aprila 1970. godine u Nišu. Osvojio je brojne nagrade za svoja ostvarenja i smatra se jednim od najboljih reditelja današnjice na ovim prostorima.

Trijumf predstave “Sjećaš li se Doli Bel” za 49. rođendan

Mladenović: Šanse za neuspjeh nije bilo

Rediteljski Supermen

Spontano se, eto, potrefilo pa da uoči Međunarodnog praznika rada piloti aviokompanije „Scandinavia Airlines“ (SAS) započnu generalni štrajk. Otkazano je nekoliko stotina letova, putnici su prizemljeni. Hiljadu i četiristo pilota očigledno neće odustati dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Traže povećanje plata i povoljnije uvjete rada.&nbsp;&nbsp; Inače, pilot u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj mjesečno zaradi oko devet hiljada eura. Više čak i od preplaćenog bosanskohercegovačkog parlamentarca, ali i direktorskog guzonje iz nerealnog državnog sektora. Džaba sve, neke ptice neće da polete. U predmetnom slučaju, to su SAS-ovi avioni, koje nema ko zaverglati. 
I dok se skandinavsko nebo odmara od moćnih mašina i kerozina, na brdovitom Balkanu vrše se završne pripreme za svečani doček 1. maja, datuma tradicionalno predodređenog za krkanje i druženje. Dan je to kad jaganjci utihnu, a roštilji zamirišu. 
Ove godine, međutim, vremenska prognoza ne ide naruku slavljenicima. Kiša s grmljavinom, a ponegdje i proljetnim snijegom, pokvarit će prvomajske uranke i kolektivne pijanke. Meteorolozi preporučuju ostanak kod kuće. Daleko od ražnja, ćumura i dima. 
Ipak, situacija nije totalno beznadežna. Zahvaljujući inicijativi pojedinih odgovornih sindikalista, prvomajske praznike barem je moguće kreativno provesti. Skromno i u krugu porodice, uz kućne kompjutere, laptope, pametne telefone. I uključiti se beskompromisno u onlajn kampanju za popravljanje robovlasničkog statusa zaposlenica i zaposlenika u sektoru trgovine te uslužnih djelatnosti. 
Potrebno je tek snimiti adekvatan video, napisati komentar, poslati kritički stav, rimovati pjesmuljak ili prigodnu recitaciju, a organizatori garantiraju da će najkreativnije radove velikodušno proslijediti <a href="https://avaz.ba/tag/222/fadil-novalic">Fadilu Novaliću</a>. 
Očekuje se, zato, masovna podrška genijalnom projektu utemeljenom na vrijednostima i tehnologijama 21. stoljeća. Jer, korisnije je izmišljati besmislene projekte nego izaći na ulicu i boriti se za ponižene. Vlast koja ima ovakve sindikate, ne treba se brinuti za budućnost. Onda, nek' vam je sretna internet-konekcija, dragi naši ublehaši.

Nek' vam je sretna internet-konekcija, dragi ublehaši

Budi oflajn, štrajkuj onlajn!

U trenucima dok na svaki način kroz propalu SB pokušava odbraniti lik i djelo propale političke dinastije Čampara, <a href="https://avaz.ba/tag/20513/senad-avdic">Senada Avdića</a> udario je grom iz vedra neba. Nakon samohvalisanja u njegov patriotizam i tobožnju borbu protiv velikosrpske politike, Vlastimir Mijović, ugledni bh. novinar, dao je izjavu za "The Bosnia Times" i razobličio propagandnu varalicu Avdića.&nbsp;&nbsp;Mijović je oduzeo Avdiću legitimaciju navodnog borca protiv Miloševića i vrlo ga precizno podsjetio – što je lako potvrditi Avdićevim tekstovima u beogradskoj „Mladosti“ – koliki je Avdić bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića dok je bio glavni urednik spomenute novine. 
Dodatno, Avdić je iz tog vremena važio i kao intimus prošle sedmice preminule Mirjane Marković-Milošević, supruge ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Postoji novinarska legenda kako joj je Avdić slao cvijeće svakom prigodom (jer je ova bila poznata po cvjetiću koji je nosila u kosi), a Mijović je brutalno Avdiću saopćio u lice da su njih dvojica bili na različitim stranama: Mijović na strani slobodne BiH i protiv velikosrpske politike, a Senad Avdić na strani Miloševića i njegove supruge. 
Danas Avdić uživa podršku Željka Komšića, koji mu je suprugu poslao na novu ambasadorsku destinaciju. Po drugi put. Uz taj klijentelizam, Avdić je dio karamazovske hobotnice koji će svojim čitaocima objasniti sve osim sljedećega – kako su to Dubravko i <a href="https://avaz.ba/tag/777/aljosa-campara">Aljoša Čampara</a>, kao dezerteri, uredno polagali ispite na Sarajevskom univerzitetu, a istovremeno bili u inozemstvu. 
Dezerteri su ostali u sigurnom inozemstvu, nema dokaza da su ulazili u opkoljeno Sarajevo, ali njihovi indeksi jesu, a Senad Avdić je iz opkoljenog Sarajeva bio sklonjen u mirniju Zenicu. 
Mijoviću treba čestitati što je Avdića podsjetio na njegovu izdajničku prošlost, a treba očekivati od Tužilaštva BiH da i Dubravka Čamparu podsjeti na krivičnu odgovornost zbog ometanja rada pravosuđa, nagovaranje pojedinaca na lažno svjedočenje, montiranje optužnica...

Propagandista Mirjane i Slobe Miloševića dobio moralni degenek od uglednog Vlastimira Mijovića

Avdić: Proganja ga izdajnička prošlost

Megafon državne hobotnice

Ništa efikasnije ne ujedinjuje pripadnike Predsjedništva Bosne i Hercegovine kao prirodna požuda za diplomatskim uhljebljenjem podobnih, a nesposobnih kadrova. Gluho i daleko bilo, da ne postoje ambasade i konzulati, ne bi se <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Željko Komšić</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/10500/sefik-dzaferovic">Šefik Džaferović</a> nikad sastavili.&nbsp;&nbsp; To neprocjenjivo jedinstvo različitosti zaslužno je za sve stabilniju situaciju na terenu te ohrabrujući napredak po pitanju međunarodnog položaja zapuštene države u bijelome svijetu. 
Čudesni princip privatluka prilikom imenovanja bh. diplomata konkretan je dokaz kako u ovdašnjim zapetljanim okolnostima postoji sasvim dovoljno prostora za konsenzus i totalno ispunjenje zadovoljštine i murti i kunti i panti, i srpskom i bošnjačkom i hrvatskom članu. 
Normalno, sve za opšti, viši, društveni interes! Šta bismo, uostalom, bez domaće DKP mreže? Na koga računati tokom učestalih turističkih putovanja? Gdje leći, odmoriti se, eventualni problem riješiti, za topli obrok se ogrebati, da nije sigurnih utočišta iza uvijek otvorenih vrata bh. predstavništava? 
Naše diplomate istinski su heroji. Daleko od kućnog praga, u tuđini hladnoj, služe drugim vojnički se zaklinjući na vjernost. Brane nezavisnost, ustavni poredak, cjelokupnost države. Čuvaju i razvijaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Savjesno i disciplinovano izvršavaju obaveze i dužnosti branioca svoje samoupravne kapitalističke domovine. Spremni da se bore za njenu slobodu i čast, ne žaleći u toj borbi dati i svoj život. Vojska je to, kažem vam. Pljunuta JNA. 
Izvjesna Đemila sa dva prezimena i dva braka svojevremeno je herojski krvarila na braniku otadžbine kao počasna bh. konzulica u zemlji kengura. Kad ono, međutim, nedavno je smijenilo. Kažu, po usmenom nalogu Bakira Izetbegovića. Formalno, odlukom Predsjedništva BiH. 
Đemila sa dva prezimena i dva braka prethodno se, navodno, opasno zamjerila Sebiji sa jednim prezimenom i jednim brakom. Pa je automatski ispušila funkciju. Koja će se svakako popuniti novim konfidentom feudalaca s Poljina. Aleksa Šantić bi zakucao: Grki su u diplomatiji zalogaji hljeba. Kruh je to sa sedam kora. Prava noćna mora.

Aleksa Šantić bi zakucao: Grki su u diplomatiji zalogaji hljeba...

Konzulska vremena

Trebalo je skoro godinu dana da na mjesto predsjednice Udruženja „<a href="https://avaz.ba/tag/10377/majke-srebrenice">Majke Srebrenice</a>“ bude izabrana osoba koja će se, nakon što je prestalo kucati srce Hatidže Mehmedović, prihvatiti vodstva kako bi udruženje nastavilo časnu misiju koju je s Hatidžom na čelu imalo od osnivanja.&nbsp;&nbsp; Iako je u borbi za prava žrtava genocida oduvijek stajala uz Hatidžu, Fazila Efendić teška se srca prihvatila uloge predsjednice. Ne što toj ulozi ne može fizički i intelektualno odgovoriti, već, prosto, što se ni danas ne može pomiriti s tim da njene prijateljice i sapatnice u srebreničkoj tuzi više nema. 
A ako je iko trebao i mogao zamijeniti Hatidžu na mjestu predsjednice Udruženja „<a href="https://avaz.ba/tag/10377/majke-srebrenice">Majke Srebrenice</a>“, onda to, zaista, jeste Fazila Efendić. I ona se, kao i Hatidža, među prvima vratila u svoj poharani dom u Potočarima, iz kojeg ni u najtežim povratničkim mukama nije željela otići. Smogla je snage i uz kapije Memorijalnog centra otvorila cvjećaru, suvenirnicu, čisto da bi svaki dan imala razloga dolaziti na ovo tužno mjesto, obilaziti mezare najmilijih, među kojima i mezar jedinca Fejze. 
Svih ovih godina Fazila je stajala na usluzi mnogim namjernicima koji su, posjećujući Potočare, željeli čuti živu priču onih koji su nakon genocida život posvetili čuvanju dostojanstva ubijenih Srebreničana i traženju pravde za njihove ubice. Baš kao i Hatidža, bila je dovoljno hrabra da istinu o genocidu nad civilima Srebrenice uvijek naziva pravim imenom.&nbsp;Zato i ne treba čuditi što su je članice Udruženja „Majke Srebrenice“ jednoglasno izabrale na mjesto nove predsjednice.

Fazila Efendić bila dovoljno hrabra da istinu o genocidu nad civilima Srebrenice uvijek naziva pravim imenom

Život za dostojanstvo žrtava

Još koji dan i maturanti završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje. Kuda dalje? Fakultet? Posao? Odlazak iz BiH? Sve veći broj srednjoškolaca intenzivno uči njemački jezik kako bi lakše i brže dobili posao tamo negdje. A oni koji odluče ostati u ovoj maloj balkanskoj zemlji ni ne slute koje ih muke čekaju. I dok se školuju. I dok traže posao. I kad nađu posao. I kad odluče da uđu u svoju obiteljsku priču u kojoj, kao i svi mladi ljudi, planiraju lijepu budućnost za sebe i neku svoju djecu kojoj se nadaju.Uništavaju generacije A onda ih dočeka susret s realnošću. Škole se ne završavaju baš tako jednostavno. Ali se nekima i tu popušta. Neki dobiju posao, a da baš ništa o tom poslu i ne znaju. A drugi koji vjeruju u pravdu i pravičnost ostaju nijemo gledati sve to odnekud sa strane. Ovih dana čitamo kako Njemačka ambasada odbija vize građanima BiH. Da li se radovati ili biti tužan? Radovati se, jer će neki mladi i sposobni ljudi ostati u BiH. Biti tužan, zbog činjenice da ih ne čeka nikakav posao za koji su se školovali. A oni samo žele da grade svoj svijet i život baš kao i njihovi vršnjaci u uređenim zemljama. Kažu im da su krivi nacionalisti jer nemaju posao. Ma krivi su lopovi i varalice. Krivi su svi oni koji su ogrezli u varanju.A takvima ništa nije sveto, niti do čega drže. Ima ih posvuda. Nisu nepoznati slučajevi korupcije čak i u visokom obrazovanju. Očeva koji, ako su dekani, svoju najbližu rodbinu mogu kod sebe zaposliti. Varalica koji potajno prepisujući tuđa djela stječu nastavna zvanja na fakultetu. A onda uništavaju generacije mladih i sposobnih, obarajući ih na ispitima jer u njima vide ono što oni nikada nisu mogli biti. Ništa bolje nije ni u zdravstvu, pravosuđu, privredi. A tek kad se osvrnemo na političku uvezanost!Evo, ovih dana gledamo kako se regrutiraju novi ambasadori samo zato što su po volji onima koji ih biraju. U stilu: „ti meni - ja tebi“. I tako svakih nekoliko godina. A kontinuitet, ugled zemlje i poruka koja se šalje drugdje? Ma koga briga. I novinari i savjetnici, i bliski prijatelji i korisne veze, promoviraju se u građane svijeta koji nose zastavu BiH. I šta oni poručuju mladim ljudima?

Ovih dana gledamo kako se regrutiraju novi ambasadori samo zato što su po volji onima koji ih biraju. U stilu: „ti meni - ja tebi“

Da učenje i trud nisu uvijek ulaznica u svijet ozbiljnih i zrelih ljudi koji grade karijeru i daju vrijednu pouku mlađima. Pouku o poštenom radu. Pa tako u ove proljetne dane, kada se osamnaestogodišnjaci rastaju i odlaze u svoje nove živote, strahujemo za njih. Gdje će i kuda će? Ako odu, teško da će se ikad vratiti. A ako ostanu, kako ih gledati u oči i lagati im da ih čeka sretna i spokojna budućnost? Gdje je mjera i šta je pravi put? Da li ga u ovom trenutku ima? Mora biti. Poštovan i traženDa ne zaboravim. Mak je gradsko dijete. Završio elitnu gimnaziju. Fakultet. Otac mu bio ponos grada i države. Umro je mlad, a Mak je krenuo svojim putem izvan BiH, jer su mu oca brzo zaboravili. U jednom trenutku je sve što je volio iza sebe ostavio. Danas je ugledan, bogat, poštovan i tražen. Ali ne u svojoj domovini, nego tamo negdje, a u svoj rodni grad navrati nekoliko puta godišnje na dva-tri dana i bježi natrag na posao, jer posao „ne može čekati“. I dodaje: „Ma znate, tamo gore te niko ne pita ko si, ni koje vjere, ni iz kojeg naroda si. Pitaju samo znaš li raditi. A svi mi smo svoje vjere i svoga naroda. I svi poštujemo jedni druge, jer znamo da gore ne možemo ratovati jedni protiv drugih, nego samo raditi jedni s drugima.“ Tako jednostavno. Treba to samo čuti i primijeniti i u ovoj maloj balkanskoj zemlji. Sretno vam, dragi maturanti. Ne dajte da vas lažu. Borite se za svoj komad neba, radom, trudom i poštenjem.

„Rad krijepi mladost, veseli starost, krasi sreću, a nesreći pruža utjehu.“

Maturanti, sretno vam bilo	

Jedna od neobičnih pojava koja se može uočiti kad se radi u odnosu Bošnjaka prema njihovoj zemlji i državi Bosni i Hercegovini sastoji se u tome da ne postoji konzistencija između razumijevanja prirode države Bosne i Hercegovine i načina odnosa onih koji tu državu predstavljaju prema njoj s druge strane. Polazimo od pretpostavke da imamo državu BiH, ali njene prerogative kao države i njena prava koja bi BiH kao i svaka država morala imati prema onima koji tvrde da je to njihova država ne vidimo u praksi državnog života Bosne i Hercegovine. O čemu se tu radi?Pripadnici jednih i drugih grupacija i nacija Radi se o tome da ako je BiH država, onda se mora jasno razaznavati način kako ona funkcionira kao država i osigurava li taj način toj državi da može ispunjavati osnovnu funkciju jedne države, a to je da svojim građanima osigurava jednaka prava i mogućnosti na cijelom državnom teritoriju.Nažalost, mi imamo državu koja nije u stanju da osigurava jednaka prava svim svojim građanima na cijelom državnom teritoriju i da je njen državni teritorij podijeljen tako da na dijelovima teritorija na kojem valjda određena politička grupacija, pripadnici drugih političkih grupacija ili, kako se to kod nas kaže nacija, nemaju ista prava.

Naime, iako bi građani BiH morali imati ista prava na cjelokupnom teritoriju, to nije slučaj, jer pripadnici bošnjačke i hrvatske nacije nemaju jednaka prava kao pripadnici srpskog teritorija koji sebe naziva teritorijem Republike Srpske. Kao što s druge strane pripadnici bošnjačke i srpske nacionalnosti nemaju jednaka prava s pripadnicima hrvatske nacije na teritoriju na kojem vlada hrvatski politički establišment. Kao što, također, pripadnici srpske i hrvatske nacionalnosti nemaju jednaka prava kao pripadnici bošnjačke nacije na teritoriju koji pripada bošnjačkim političkim snagama. Ključ rješenja svih političkih i ostalih problemaTa diskrepanca između stvarnog i pojmovnog stanja i razumijevanja odnosa uspostavljenih u praksi državnog života predstavlja jednu od najvećih prepreka za napredak države kao cjeline i svakog njenog dijela. Stoga je upravo razrješenje tog čvora, tj. provođenje principa da svi građani BiH na cijelom njenom teritoriju imaju jednaka prava predstavlja ključ rješenja svih političkih, a konsekventno tome svih ostalih socijalnih, političkih i kulturnih problema u našoj državi s kojima se ljudi susreću. Naravno, jednaka prava za sve ljude najjednostavnije je ostvariti na taj način da se prizna da svi građani BiH s jednakim pravima i snagom utjecaja učestvuju u odlučivanju u svim pitanjima državnog života u Bosni i Hercegovini. Nažalost, tome se suprotstavlja osnovni princip na kojem se temelji dejtonska ideja države BiH kao države tri naroda, od kojih svaki ima teritorij na kojem on ima suverenu vlast, dok se ostali narodi nalaze u podređenom položaju.

Diskrepanca između stvarnog i pojmovnog stanja i razumijevanja odnosa uspostavljenih u praksi državnog života predstavlja jednu od najvećih prepreka za napredak države kao cjeline

Taj odnos je glavni problem i osnovna zapreka koja ometa i oduzima mogućnost da funkcionira kao normalna demokratska ustavnopravna tvorevina i kao zemlja u kojoj su svi njeni građani jednaki na cijelom njenom teritoriju. S jednakim pravima učestvovati u životu Ta činjenica jasno ukazuje na problem koji leži u osnovi svih problema s kojima se građani BiH susreću, a to je da po principima na kojima je ustrojena njihova država ne mogu biti jednaki i s jednakim pravima učestvovati u životu države na cijelom njenom teritoriju. To znači da BiH pod sadašnjim uvjetima ustavnopravnog uređenja uopće ne može biti demokratska država jer je osnovna karakteristika jedne demokratske države da njeni građani imaju jednaka prava na cijelom njenom teritoriju.

Provođenje principa da svi građani BiH na cijelom njenom teritoriju imaju jednaka prava predstavlja ključ rješenja svih političkih, a konsekventno tome svih ostalih socijalnih, političkih i kulturnih problema u našoj državi s kojima se ljudi susreću

Pošto nije moguće realiziranje vladavine tog principa i pošto je u BiH uspostavljena vladavina jednakih prava u pojedinim dijelovima BiH, tj. u njenim tzv. konstitutivnim dijelovima odnosno nacionalnim teritorijima, ne postoji nikakva mogućnost da bi Bosna pod datim uvjetima mogla funkcionirati kao normalna demokratska država.

Najjednostavnije je da se prizna da svi građani BiH s jednakim pravima i snagom utjecaja učestvuju u odlučivanju u svim pitanjima državnog života u Bosni i Hercegovini

Pod sadašnjim uvjetima ustavnopravnog uređenja BiH ne može biti demokratska država

U proljeće 2009. godine primio sam poziv iz Bijele kuće u kojem su me pitali jesam li uzbuđen, jer sam odabran da tog maja putujem s američkim potpredsjednikom u Sarajevo, Beograd, Prištinu i Bejrut. Da budem dio novinarske ekipe koji će s Džoom Bajdenom (Joe Biden) biti u legendarnom Boeingu 767, tzv. Airforce 2. Čuj, uzbuđen?! Bio sam kao ošamućen nekoliko dana od te oluje.Spontani prijateljiDa skratim! U toku leta preko Atlantika, oko dva sata poslije ponoći, (ne)planirano smo sletjeli u Šenon, u Irsku, da bi se potpredsjednik, ležerno obučen u farmerice, bijelu košulju i teget sako, rukovao s kolonom američkih vojnika, povratnika iz Iraka. A to je potrajalo. &nbsp;&nbsp;Prije povratka u avion, Eni Tomazini (Annie Tomasini), zaduženoj za novinare, bez ikakve obaveze, predao sam fasciklu u kojoj je bila poema mog mlađeg sina “Welcome to Sarajevo”, tada američkog tinejdžera, rođenog u Sarajevu, koji se tek spremao za studij medicine ovdje, u Njujorku. &nbsp;Ne znam koji je instinkt natjerao moju suprugu da među ispeglane košulje stavi tu pjesmu, a mene da je uopće predam Bajdenovoj tajnici. Pitao sam je onomad. Pojma nemamo! &nbsp;

Arhiva radi, desilo se sasvim spontano, kako se to najčešće i događa u povijesti! To je lekcija svima nama koji iz svoje, često iskompleksirane pameti, sami sebe sputavamo, ali i druge, da krenemo u promjenu smatrajući da je reforma “nemoguća” ako nije klanovski ili “odozgo” ustrojena. A nije tako! Kratko nakon što smo poletjeli iz Šenona, Ani je prišla mome sjedištu u zadnjem dijelu aviona i rekla: “Potpredsjednik je pročitao pjesmu, sviđa mu se i želi da vas vidi u svom (letećem) uredu”. Kolega Halil Mula, koji je tada sa mnom putovao, potvrdio mi je opet onomad da sam kod Bajdena ostao više od 25 minuta.&nbsp;Ušao sam obazrivo. On je sjedio na sofi i čitao. Podigao je pogled i uz široki osmijeh i drugarsko rukovanje rekao mi da sjednem u njegovu fotelju uz potpredsjednički radni sto. Pogledao sam u nevjerici, ali on je insistirao. Potom me svašta pitao. I tako sam se brzo oslobodio, kao kod rođaka s kojim pričam o porodičnim pitanjima, recimo kako da se pravedno dogovorimo oko naslijeđene zemlje u Hercegovini.&nbsp;Zaljubljen u SarajevoPričao sam mu, jer on je to želio - o našim prvim (izbjegličkim) danima u Americi; svidjeli su mu se detalji kako naši dječaci vole moj, a ne mamin sos za špagete. Pričao je i on meni o svojim sinovima. U neko doba obojica smo bili plačnih očiju. &nbsp;Bajden se prisjetio posjete bolnici u ratnom Sarajevu i djevojčice koja je izgubila vid od granate, ali su joj oči ostale otvorene. &nbsp;- Imala je živ i topao pogled. Kao ti sada. Nisam znao da su joj oči trajno paralizirane - pričao mi je američki potpredsjednik, onako komšijski, solidarno, jer takav je Džo. Neizmjerno voli ljude, što mu je u politici često donosilo i probleme, ali mnogo više trijumfalnih pobjeda.&nbsp; Ostalo je historija. A zna se i koliko je Bajden ostao zaljubljen u Sarajevo. &nbsp;U međuvremenu, moj mlađi sin je diplomirao i postao možda čak i najmlađi Bosanac američki doktor i putevi bi mu se opet mogli ukrstiti s gospodinom Bajdenom. To je ta Amerika. Ne dešava se to baš imigrantima u Kini ili Rusiji, ako ih uopće tamo ima ovakvih. &nbsp;No, u proteklih deset godina nismo ga nijednom zvali ili vidjeli, (iako sam, doduše, priželjkivao novi intervju); jedino sam uputio saučešće kada je preminuo njegov voljeni sin Bo (Beau) 30. maja 2015. godine. Izdržao je to junački. A mi smo krišom plakali, jer za ljudima se ne tuguje samo javno.&nbsp;Vječiti gladijatorUlaskom Bajdena u utrku 2020. godine u izbornu arenu se vraća stari politički gladijator kojeg politički protivnici nikad nisu mogli dokrajčiti, iako su na njega bacali drvlje i kamenje. Nisu, upravo zbog enormne količine ljudskosti koju ovaj izuzetno vitalni 77-godišnji Amerikanac iz naroda ima, jer on crpi energiju iz susreta s običnim ljudima. Nije Džo iz povlaštene kaste kojoj pripada Donald Tramp (Trump)!&nbsp;Trampov populizam je, dakako, opasan, ali bi ipak mogao ostati samo zaleđena maska – poput “Portreta Dorijana Greja” iz istoimenog romana Oskara Vajlda (Oscar Wilde), iza kojeg se krije (politička) nakaza. Za razliku od njega, Bajden je istinski i nije lažnjak.&nbsp; &nbsp;&nbsp;Bit će teško samo drskim političkim sloganima otpisati Džoa, jer on nikad nije ni otišao u političku mirovinu. &nbsp;Zlatousti senator, najveći pjesnik među političarima i zaljubljenik u poeziju svjestan je da politička kampanja može biti i poetična, ali da se vlada - isključivo u prozi. Znat će on odgovoriti na bilo čiji uličarski vokabular ne prezajući da sve i svakoga nazove pravim imenom. Već je zaprijetio da će Trampu “razbiti vilicu”. &nbsp;Ismijao je i bivšeg gradonačelnika Njujorka, Vučićevog promotora Rudija Đulijanija (Rudy Gulliani), “đavoljeg advokata”, sada Trampovog odvjetnika, koji tvrdi da je oko američkih izbora “normalno sarađivati s Rusima”?!&nbsp;Amerika mora naprijed i još se ništa ne zna. Osim da nam s Trampom slijedi povratak u nepredvidive i mutne vode političkih laži i obmana. Zato bi, unatoč nekim prigovorima, Bajdenovo političko šamaranje moglo biti buđenje iz šoka. Kad već nema cjepiva za političke gluposti.

U izbornu arenu se vraća stari politički gladijator kojeg politički protivnici nikad nisu mogli dokrajčiti, iako su na njega bacali drvlje i kamenje

Džo Bajden – povratak ljudskosti

U Kantonu Sarajevo svi traže <a href="https://avaz.ba/tag/39065/samir-turkovic">Samira Turkovića</a> (SDA). Jedino još policija nije uključena u potragu. Aktuelni direktor Zavoda zdravstvenog osiguranja otišao je iz firme prije mjesec, nema ga ni u kući. Na taj korak odlučio se nakon što je Vlada KS krajem marta pokrenula proceduru za njegovu smjenu.&nbsp;&nbsp; Sakrio se Turković u mišiju rupu pa mu kantonalna ministrica zdravstva ne može službeno uručiti obavijest da će biti smijenjen. A to mora da bi bila ispoštovana pravna procedura. Poštari mu lično trebaju uručiti čage, ali ne mogu ga naći na adresi Zavoda, niti na kućnoj. 
I tako se ovaj direktor pravnim mahinacijama i začkoljicama bori da očuva funkciju s koje upravlja zdravstvom i s vrtoglavih 410 miliona maraka godišnje. Nije to častan način. Kukavički je, štaviše. 
Ako te ne želi nova vlast, kojoj je narod dao pravo da upravlja njegovim novcem, onda budi džentlmen i to prihvati. Poštuj narod, ako nećeš vlast. Ostavi funkciju i štafetu predaj drugom. Turković, međutim, neće. 
I zato neodoljivo podsjeća na nekadašnje kicoše koji su izbjegavali JNA. Sjećam se priče očevog rođaka. Želeći izbjeći odlazak u armiju, otišao je od kuće, bacio dokumente, promijenio lični opis. Krio se i od najbližih. Iz Jajca otišao u Split. Vodio novi život. I tako nekoliko godina. JNA ipak je odslužio. 
Slično i Turković. Uzeo bolovanje. Navodno je iz Sarajeva otišao u Fojnicu. Poštarima nedostupan. Ni najbliže kolege iz Zavoda, barem ne službeno, ne znaju gdje se krije. 
Međutim, JNA, il' što bi rekli smjena, mora se desiti.

Sakrio se Turković u mišiju rupu pa mu kantonalna ministrica zdravstva ne može službeno uručiti obavijest da će biti smijenjen

Turković i kicoši iz JNA

Skupština Regionalne advokatske komore Sarajevo na prekjučerašnjoj sjednici izabrala je advokaticu <a href="https://avaz.ba/tag/7934/vasvija-vidovic">Vasviju Vidović</a> za svoju novu predsjednicu. Povjerenje kakvo je Vidović dobila na tajnom glasanju najbolje govori o njenoj reputaciji i ugledu koji uživa među kolegama, dostojnom da predstavlja struku kojom se bavi.&nbsp; Duboki su korijeni Vasvije Vidović u pravničkoj profesiji BiH. Prijeratni sudija, odmah po formiranju Haškog tribunala našla se u Hagu na poziciji bošnjačkog oficira za vezu s Tribunalom. Zahvaljujući svom znanju i dubokoj posvećenosti poslu kojeg se prihvatila, bila je desna ruka tadašnjih haških tužilaca koji su pripremili prvu optužnicu za genocid u Srebrenici, koja je okončana osuđujućom presudom. 
Kao advokat, pred Haškim tribunalom branila je visoke bošnjačke oficire. Ko je samo jednom kročio u tamošnju sudnicu, mogao je vidjeti s koliko se poštovanja i tužioci i sudije, iako na suprotnim stranama, odnose prema <a href="https://avaz.ba/tag/7934/vasvija-vidovic">Vasviji Vidović</a>. 
Koliko je bila cijenjena kao pravnik, ali i kao čovjek, najbolje pokazuje podatak da su, nakon što se iz Haga vratila u zemlju, pojedini haški tužioci tražili upravo njeno mišljenje kao preporuku za angažman na nekom od međunarodnih sudova.
Vasvija Vidović iznad svega je profesionalac i osoba koja je bezrezervno na strani pravde. Advokatica koja se ne plaši, jer duboko vjeruje u svoje znanje i poštuje kodeks profesije. Takvi su ne bez razloga oduvijek birani za prve među jednakima.

Advokatica koja se ne plaši, jer duboko vjeruje u svoje znanje i poštuje kodeks profesije

Vidović: Duboki korijeni u pravničkoj profesiji BiH

Profesionalac iznad svega

Predsjednik Sindikata radnika trgovine Goran Savanović, vidno zabrinut za prava radnika u Republici Srpskoj, početkom proteklog mjeseca sazva pres-konferenciju. U žaru borbe za prava radnika primoran je, kaže, pravdu potražiti i u crkvi. Pored vladike, koga je već posjetio, uskoro će se obratiti i glavešinama drugih konfesija. Au, radnici, kukala vam majka! Na šta ste spali? Crkve i džamije spašavaju vaša prava? „Normala“, rekle bi liske u Mostaru. Pa poznato je da su popovi i hodže uvijek predvodili sve bitke za radnička prava. Revolucionari su to veliki uvijek bili. E, moji radnici, kakvu ste državu imaliDakle, popovi i hodže, koji su odvajkad živjeli na grbači naroda, sada će da spašavaju radnike od izrabljivanja kapitalista. Aferim.Karakteristika 19. vijeka je bezdušno, kapitalističko izrabljivanje radnika, niska primanja i radni dan od 12 sati. Primjećujete li neku sličnost sa današnjom Bosnom i Hercegovinom? Radnici privatnih taksi službi u Sarajevu, svi to znaju, rade 12 sati, pa su slobodni 12. Onda opet na posao. I subotom i nedjeljom. Ali pošto to svi znaju, kako to država dopušta? Fino, nije je briga. Zbog takvih stvari Sindikat RS nas vraća u srednji vijek i obraća se za pomoć crkvi. E, moji radnici, kakvu ste državu imali. Državu u kojoj bi svaki pokušaj uspostavljanja radnog vremena 12 – 12 bio sanksionisan masovnim hapšenjem. Ali, nije vam bilo dobro, htjeli ste kapitalizam. Tražili ste, gledajte.I upravo jedan od tih taksista kaže mi neki dan kako ne drži do komunističkih praznika, već samo do Bajrama. „Nova godina, Prvi maj, nije to bošnjačka tradicija“, veli mi. „To su komunjare propisale da se slavi.“„Griješiš“, skromno se upustih u raspravu. &nbsp;„Ako Prvi maj nije komunistički praznik, čiji je?“ „Međunarodni, a u prvom redu američki.“ Najveći simbol borbe za radnička pravaKod nas su vjerski praznici postali vrlo popularni i pridaje im se kudikamo veći značaj nego svjetovnim. Vjerski praznici su uglavnom poetičnog karaktera. Recimo, Bog je naredio Ibrahimu da žrtvuje svog sina Ismaila, pa se od tada prinosi žrtva (ovan) i obilježava Bajram. Ili, Isus je umro, te je vaskrsao/uskrsao, pa se obilježava vaskrs/uskrs. U paganskom Rimu se slavilo rođenje Boga sunca, pa je taj datum preuzet kao rođenje Isusa, i tako dobismo Božić.

Borili su se protiv mogućnosti da iko radi u uslovima u kojima to danas rade sarajevski taksisti

U drugu ruku svjetovni praznici su zasnovani ili na naučnim istraživanjima i mjerenjima, kao što je, recimo, Nova godina, ili obilježavaju važne datume u razvoju i emancipaciji ljudskog roda. Vjerovatno najvažniji praznik u istoriji čovječanstva je 1. maj.Često karakterisan kao “komunistički,” mada je nastao u čisto kapitalističkim Sjedinjenim Američkim Državama, Prvi maj decenijama važi za najveći simbol borbe za radnička prava. Dana 1. maja 1886. godine u gradu Čikagu, što ni geografski ni vremenski ne pripada crvenoj Rusiji, a niti mrskoj Titovoj Jugoslaviji, prosvjedovalo je 40.000 radnika. Borili su se protiv mogućnosti da iko radi u uslovima u kojima to danas rade sarajevski taksisti. Formirali su čuveni zahtjev koji su simbolizirale tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Kapitalističke interese policija je branila oružjem pa je ubijeno šest, a ranjeno pedesetak radnika. Dostignute vrijednosti izrabljivanja radnika su branjene i masovnim hapšenjima. Vođe su izvedene pred sud, petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnje robije.12 sati rada za mizerne naknadeTri godine kasnije, 1889., na Prvom kongresu Druge internacionale, odlučeno je da će se 1. maja svake godine održavati radnički protesti. Veoma brzo taj datum postaje međunarodnim danom opšte solidarnosti radnika i uzrokom za dobijanje široke lepeze radničkih prava, od godišnjih odmora, preko trudničkog odsustva, sve do nemogućnosti da radnik bude otpušten s posla bez valjanih procedura.Obično se za vjerske praznike kaže “najradosniji praznik”. Ne znam šta je radnicima radosnije, slaviti neki poetični praznik iz religijskih knjiga ili slaviti dan kada su im izborena ovozemaljska prava? No, razumijem sarajevske taksiste, oni rade po 12 sati za mizerne naknade i gazda ih može otpustiti s posla kada god mu se ćefne, njima su religijski praznici ipak važniji.

Formirali su čuveni zahtjev koji su simbolizirale tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja

Ali, umjesto što se okupljaju da slave Bajrame i Božiće, oni bi trebali izaći na ulice i kao 1886. godine ponovo se boriti za svoja prava. I to ne treba biti borba protiv vlasnika firmi, nego se trebaju boriti protiv vlasti koja je omogućila vlasnicima da izrabljuju svoje uposlenike. Nema druge. Neće pasti s neba.

Au, radnici, kukala vam majka! Na šta ste spali? Crkve i džamije spašavaju vaša prava? „Normala“, rekle bi liske u Mostaru

Uskrsnuće 1. maja

Bosanca Elvisa Turčinovića <a href="https://avaz.ba/tag/23497/amerikanac">Amerikanci</a>&nbsp;su nagradili ordenom za hrabrost. Neustrašivost je dokazao 20. novembra prošle godine spriječivši veliki masakr u bolnici „Mercy“ u Čikagu. Hrabro i odvažno krenuo je u susret višestrukom ubici, ustrijelio ga je s udaljenosti od 67 metara.&nbsp;&nbsp; Da nije bilo našeg Elvisa, ko zna koliko bi bilo mrtvih. 
Smaknuvši zlikovca, osvetio se za smrt dvojice kolega policajaca, koji su prije njegovog dolaska u bolnicu hladnokrvno likvidirani. Turčinović je poručnik u SWAT timu (Special Weapons and Tactics), koji je obučen za posebna oružja i taktike. 
Tokom agresije na BiH izbjegao je s porodicom u Njemačku i već 2000. godine preselio se u SAD.
Od 209 kandidata bio je među 12 onih koji su uspješno prošli sve izazove. Ova neustrašiva ekipa svakodnevno hapsi, raskrinkava zločince, gleda u oči teroristima i otmičarima. 
- „Požuri i čekaj’“ naša je krilatica – kaže Elvis Turčinović.

Svakodnevno hapse, raskrinkavaju zločince, sprečavaju pucnjave, gledaju u oči teroristima i otmičarima

Američki specijalac

Kao u onoj bajci kada neko dva puta poviče „Vuk!“, iako ga nema, pa na treći povik, kada se vuk pojavi, niko mu više ne vjeruje, <a href="https://avaz.ba/tag/7517/vlada-federacije-bih">Vlada Federacije</a> provukla je poskupljenje plina.&nbsp;&nbsp; Mjesecima se najavljivalo i demantiralo, pljuštale su teške riječi prema Upravi „<a href="https://avaz.ba/tag/25668/bh-gas">BH-Gasa</a>“, tvrdilo se da „neosnovano“ traži da plin poskupi. 
Sada kada je otoplilo, Vlada usvaja odjednom „utemeljen“ zahtjev za povećanje cijena plina za 29,29 posto. 
Zanimljive su reakcije i objašnjenja vlasti. Tako se kaže da je cijena plina porasla, da ga mi (građani i kompanije) kupujemo, odnosno plaćamo po dosta nižoj cijeni. Ekonomski neizdrživo. Ali, vlast je, uz to što je preko noći skontals ekonomsku (ne)opravdanost svojih postupaka, i merhametli. Kažu, cijena plina povećana je nakon grijne sezone. Znači li to da će biti snižena kada nova grijna sezona počne? To se ne zna.
Lako je naći cjenovnik i uz njega grafiku koja se ne slaže s izjavama koje stižu iz ovdašnjih vlasti. Cijena plina na svjetskom tržištu u posljednje je vrijeme pala za čak 20 posto.
Koliko je do sada plaćan plin i koliko smo mi (građani) jeftinije kupovali taj isti plin? Zašto se to detaljno ne objasni? Zašto vlast nema svoj grafikon?
Izgleda da se vode onom starom: Nemoj da ti činjenice kvare priču. 
Kad zafali, najlakše je uzeti od građana koji se ne bune.&nbsp;

Zajedno su skupa!

Argentinski genij

Zarobljena država

Rediteljski Supermen

Budi oflajn, štrajkuj onlajn!

Megafon državne hobotnice

Konzulska vremena

Život za dostojanstvo žrtava

Maturanti, sretno vam bilo

Pod sadašnjim uvjetima ustavnopravnog uređenja BiH ne može biti demokratska država

Džo Bajden – povratak ljudskosti

Turković i kicoši iz JNA

Profesionalac iznad svega

Uskrsnuće 1. maja

Američki specijalac

Neka činjenice ne kvare priču

Kolumne

Zajedno su skupa!

Argentinski genij

Zarobljena država

Rediteljski Supermen

Budi oflajn, štrajkuj onlajn!

Megafon državne hobotnice

Konzulska vremena

Život za dostojanstvo žrtava

Maturanti, sretno vam bilo

Pod sadašnjim uvjetima ustavnopravnog uređenja BiH ne može biti demokratska država

Džo Bajden – povratak ljudskosti

Turković i kicoši iz JNA

Profesionalac iznad svega

Uskrsnuće 1. maja

Američki specijalac

Neka činjenice ne kvare priču