Dvadeset i kusur godina nakon Dejtona u ovoj (polu)državi još uvijek pričamo o ratu. Dvadeset i kusur godina nakon <a href="https://avaz.ba/tag/15686/dejton">Dejtona</a> u ovoj (polu)državi još uvijek imamo Ured visokog predstavnika.&nbsp;Doduše, OHR formalno postoji, ali izgleda kao da ga odavno nema. Dvadeset i kusur godina nakon Dejtona u ovoj (polu)državi još uvijek nisu zatrpani nacionalistički rovovi mržnje. Kamo političke elite strovaljuju naivne Bošnjake, naivne Srbe, naivne Hrvate, a naročito naivne Ostale.&nbsp;&nbsp; Raštimani između poželjnog mira i nepoželjnih nemira, zabijamo glave u pijesak zanemarujući fakat da neuspješno životarimo i gubimo dragocjeno vrijeme statirajući u ulozi dobrovoljnih talaca politički nametnute matrice - Dobro je, samo nek' ne puca! Tri i po godine užasnog rata zamijenili smo dvodecenijskim prizivanjem novih sukoba. Nažalost, cijenu vlastite gluposti finansijski ćemo namiriti stranim bankarskim lihvarima, zelenaškim međunarodnim fondovima i domaćim izdajnicima. 
„Postoji normalan strah, utemeljen, strah koji je racionalan. Ali, kod nas ima mnogo patološkog, bolesnog straha. Mi se jedni drugih bojimo.“ O tome je nedavno govorio fra Mile Babić. Časni se profesor, dakle, oslonio na medicinu kako bi dijagnosticirao hronično stanje beznađa u koje je kompletno bh. društvo zalutalo. 
Fra Mile zna znanje!
Pogledajte, naprimjer, ovdašnje ratnohuškačke jastrebove kako od Banjaluke, preko Sarajeva, pa južnije do Mostara zveckaju oružjem, prizivaju rezerviste te gazimestanskim manirom ne isključuju nasilje visokog intenziteta.&nbsp;Primjećujete li da njihove medijske teme nisu maligna zatucanost, zapuštenost, zakucavanje Bosne i Hercegovine na evropsko dno dna? Uostalom, dokazani smo fenjeraši u svakom pogledu. Po investicijama, životnom standardu, nezaposlenim, siromašnim, nepismenim. Ali, korisnije je pričati o ratu, na tom se terenu populisti najbolje razigraju. Stoga, dozvolite mi da se izrazim: Kome je do rata, dabogda mu u kući zapucalo.&nbsp;

Gubimo dragocjeno vrijeme statirajući kao dobrovoljni taoci politički nametnute matrice - Dobro je, samo nek' ne puca!

Dabogda mu u kući zapucalo...

Nihad Kreševljaković jedan je od onih koji Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu vraćaju na mapu svijeta kada je u pitanju kultura. Osim što je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS, putem kojeg dovodi brojne pozorišne umjetnike, u okviru „Modula Memorije“ predstavio je film „Don't Cry for Me Sarajevo - Susan Sontag u Sarajevu“, čiju režiju on i potpisuje.&nbsp; Ne dozvoljava Kreševljaković da se zaborave ljudi koji su toliko dali njegovom rodnom gradu i odigrali značajnu ulogu, posebno tokom najtežih dana agresije i opsade prijestonice. A Suzan Zontag (Susan Sontag) bila je jedna od njih. I danas se pamti upravo njena poruka „Ne plači za mnom, Sarajevo“, koja u sebi nosi toliko emocija i istine.
Nihad Kreševljaković rođen je 24. februara 1973. u Sarajevu. Završio je Prvu gimnaziju i studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).

Režirao film „Don't Cry for Me Sarajevo - Susan Sontag u Sarajevu“

Kreševljaković: Vraća BiH na mapu svijeta

Ne plači za mnom, Sarajevo

Čudo neviđeno - <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> na audijenciji kod <a href="https://sport.avaz.ba/tag/2784/papa-franjo">pape Franje</a>. Vrijeme i mjesto svečanog događaja - kol'ko sutra u Vatikanu! 
Zlu ne trebalo, jučer se predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Beogradu ispovjedio čelniku Srpske pravoslavne crkve. Patrijarh Irinej blagosiljao je službeni put te odredio taktiku za Dodikov predstojeći nastup. Na repertoaru ništa novo, osim tradicionalnih hitova. Dakle, viševekovna ugroženost srpskog naroda, Kosovo je srce Srbije, NATO agresija, negiranje genocida u Srebrenici, veličanje ratnih zločin(ac)a. Zaključno sa pljuvanjem uvis po rođenoj državi, omiljenoj disciplini dvometraša iz Laktaša. 
Krhko je znanje, ali možda bi korisnije bilo da je uoči „križnog“ puta Dodik svratio do banjalučkog biskupa Franje Komarice. Koji bi ga vjerovatno upozorio na okolnosti kolektivnog nestanka katolika sa republičkosrpske geografije. Trenutno ih fali barem 95 posto od prijeratnog brojnog stanja. 
„Vjerujem da, ako i o čemu bude razgovora, bit će pitanje gdje su katolici i zašto se nije politički, pravno, ekonomski omogućilo da se vrate oni koji su to željeli", primijetio je čestiti biskup. Pouzdano nije ustanovljeno da li monsinjorove molitve dobacuju do vatikanskih odaja.
Dvanaest je udruženja žrtava rata na hiljadu adresa poslalo zajedničko pismo o neciviliziranim postupcima i sramotnim izjavama najavljenog gosta Svete stolice. „Izvan svake razumne sumnje, on vrši agresivnu kampanju poricanja činjenica i vrijeđanja osjećaja žrtava.“ Nažalost, samo se Dodik javno oglasio. Ukratko, ne zanima ga šta pišu, kako kaže, „bošnjačka udruženja“. 
I tako, ode Dodik kod Pape. Sa neustavnom trobojkom na reveru, bez simbola države iz koje dolazi, bahato nezainteresiran za patnju nedužnih, beznadežno lišen elementarnog osjećaja za pravdu i dokumentiranu istinu. Valjda, ugursuz, ne očekuje da mu domaćin još i noge izljubi. Kao nedavno onim južnosudanskim dodicima.

Krhko je znanje, ali možda bi korisnije bilo da je uoči „križnog“ puta Dodik svratio do banjalučkog biskupa Franje Komarice

Papan kod Pape

Genocid u <a href="https://avaz.ba/tag/106/srebrenica">Srebrenici</a> ostavio je neizbrisiv trag na sve njene stanovnike. Posebno na djecu, mladiće i djevojke, koji nisu bili svjesni onoga što se dešavalo. Gledali su smrti u oči, a nisu znali da im svaki novi otkucaj srca daje šansu za život, za budućnost, koja je oduzeta nevino ubijenim njihovim komšijama, njih 8.372...&nbsp; Koliko je genocid promijenio živote Srebreničana, govori i činjenica da je trebalo proći određeno vrijeme da bi se moglo početi pisati o stravičnim zločinima. Za razliku od prvih godina nakon genocida u Srebrenici, sada oni koji su svjedočili počinjenim zlodjelima pišu i pričaju o tome. 
Srebreničanin Hasan Hasanović, koji je u vrijeme genocida u Srebrenici imao 19 godina, ovih je dana gost prestižnih univerziteta u SAD. Predavanja je držao o Srebrenici. Zna da će, ako sjećanje na bijele nišane umre, to biti druga izdaja Srebrenice. Njegova knjiga „Preživjeti Srebrenicu“, koju je objavio prije dvije godine, prevedena je na više jezika. Ona je njegov doprinos narednim pokoljenjima. Da pamte i da ne zaborave. 
Hasanović je prevodilac i kustos u Memorijalnom centru Potočari. Iz dana u dan, kao što je to uradio ovih dana u Americi, Srebrenicu diže iz pepela. Ne da je zaboravu, koji bi za ovaj grad, pored žrtava, bio najveća tragedija.

Objavio je knjigu „Preživjeti Srebrenicu“ prije dvije godine, izdata je na više jezika

Čuvar Srebrenice

Poznata je škola mišljenja kako u svakoj državi postoji mafija, a da samo ovdje mafija ima svoju državu. Talovi okorjelih kriminalaca sa vladajućim političkim establišmentom direktno su proporcionalni dužini trajanja mandata. Ne računajući, dakle, burne događaje s kraja devedesetih prošlog stoljeća, kada su ga NATO i Slobodan Milošević ustoličili za entitetskog premijera, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> rukovodi i komanduje Republikom Srpskom gotovo petnaest godina. Dovoljno je to vremena za uspostavljanje kontrole nad većinom društvenih i finansijskih tokova, sa posebnim akcentom na nezakonite poslove.&nbsp;&nbsp; Ispred porodične kuće u Laktašima brutalno je ubijen Slaviša Krunić. U atentatu je stradao i lični pratilac vlasnika nekoliko moćnih kompanija te zaštitarskih agencija. Inače, Krunić je bio jedna od najzaštićenijih osoba u Bosni i Hercegovini. Uzalud! Od posljedica teškog ranjavanja, preminuo je u banjalučkom Kliničkom centru.
Preksinoć je u razmjeni vatre likvidiran tek jedan od napadača. Radi se o notornom kriminalcu, kamataru i nasilniku Željku Kovačeviću zvanom Strijelac. Indikativno jeste, ali zahvaljujući korumpiranosti banjalučkog pravosuđa, Kovačević je posljednje godine svog života proveo na slobodi, umjesto na zasluženoj robiji. Upravo bi ova skandalozna činjenica mogla postati važan detalj prilikom eventualnog otkrivanja naručilaca terorističkog napada. 
„Ovo je ubistvo sa potpisom vlasti“, tvrdi državni ministar sigurnosti <a href="https://avaz.ba/tag/279/dragan-mektic">Dragan Mektić</a>. Ispravna je, naime, Mektićeva konstatacija, naročito ukoliko je poznato da se Krunić veoma često i javno žalio kako ga republičkosrpski režim pokušava reketirati i ucjenjivati. To, uostalom, potvrđuju i depeše bivših američkih ambasadora u Sarajevu iz afere Wikileaks. 
Iako je prerano za velike zaključke, potpuno je jasno da se režim zauvijek riješio ozbiljnog i neugodnog protivnika. Krunića se, naprosto, nije moglo kupiti. Nije se plašio, niti je saginjao glavu pred bahatim autoritetima. Nažalost, završio je tragično. Poput nesretne teritorije na kojoj mafija ima svoju državu.

Iako je prerano za velike zaključke, potpuno je jasno da se režim zauvijek riješio ozbiljnog i neugodnog protivnika

Atentat s predumišljajem!

Olimpijski centar Jahorina ostvario je nevjerovatne poslovne uspjehe u sezoni 2018/19. Nakon pet mjeseci i više od 144 dana rada skijališta u kontinuitetu, rezultati su sjajni, od broja skijaša, koji je porastao za 225 posto, do povećanja prihoda, i još mnogočega.&nbsp; A najzaslužniji je direktor Dejan Ljevnaić. Mlad, običan, skroman... Došao je tiho, a napravio čudo! Kao onaj princ iz bajki što je probudio ljepoticu. Jahorina je vratila stari, olimpijski sjaj, a rezultati su nevjerovatni. 
Skijalište su u rad pustili prvi u regionu, 29. novembra, a posljednji zatvorili. Ostvarili su promet od 7,8 miliona KM, što je povećanje za 170 posto, prihodi od parkinga i ski-škole također su znatno uvećani. Broj vožnji dostigao je skoro dva miliona, a indirektni prihod od skijališta je 125 miliona maraka. 
Dok je na čelu Ljevnaić, rođen 1978. godine, sve je moguće. Tačna je definicija: „Uspješni ljudi ne sjede i ne čekaju da im se stvari dešavaju, već oni izađu i dese se stvarima!“ 
I to je to. Treba znati, treba htjeti i čuda su moguća.

Planina vratila stari, olimpijski sjaj, a rezultati nevjerovatni

Čudo na Jahorini

Državne institucije najčešće su društveno beskorisne. To nam je poznato! Uglednici iz državnih institucija redovno se namiruju iz budžeta. I taj film predugo gledamo! Poslije oktobarskih izbora na proračunske jasle uhljebljeno je više stotina novih stranačkih podrepaša. Nek' im je sretno novo radno mjesto, uz pasijans na službenom laptopu.&nbsp; Kad vlast zbrinjava kadrove, onda su pozicije, funkcije, opisi konkretnih zaduženja dokazano varijabilne kategorije. Izmišljaju se, tako, krucijalne potrebe i neodložni poslovi da bi se privilegiranima namjestili stabilni ugovori na neodređeno. Država je, znamo, najpoželjniji poslodavac. Lahak pos'o, a parali!
Taoci smo administrativne hobotnice. Neumjerenost u rashodima pouzdano vodi u bankrot. Nekidan je neko lucidno poentirao: Givikt bi pokvarili, a Japan dekintirali! Da je, bogdo, puste dokolice, pa na miru i pedantno poredati sve takozvane administrativce situirane uz ublehaška obrazloženja. Možda bi se konačno (samo)uvjerili u opravdanost mudrosti da tamo gdje počinje stranka, prestaje logika. 
„Duboka država“ služi najprljavijim talovima i najprivatnijim interesima. To jeste nepresušni izvor finansijskog zbrinjavanja rodbine, prijatelja, stranačke kamarile, međutim, nijednom društvu takvo stanje neće donijeti niti zrno boljitka. Naprotiv, razarajuće su posljedice klijentelizma i nepotizma u svijetu gdje je korupcija matrica ponašanja. Što se, dakle, Bosne i Hercegovine konkretno tiče, spasa nam nema, propasti nećemo!
P. S. Pitalo malog Alana Forda šta će biti kad poraste. Prvo ću se, kaže, učlaniti u SDA, a potom preko štele uvaliti u javnu firmu. Jer bolje je živjeti na budžetu sto godina nego jedan dan biti nezaposlen. Kraj strip(tiz)a.

Taoci smo administrativne hobotnice, neumjerenost u rashodima pouzdano vodi u bankrot

Društvo stranačkih podrepaša

Dugo je trebalo da dođe do toga, ali je ipak uspio. Abas Arslanagić, legendarni golman Rukometnog kluba Borca i reprezentacije Jugoslavije, otključao je Banja Luku. Prije nešto više od 43 godine zajedno sa saigračima donio je titulu prvaka Evrope u ovaj grad, a sada je dobio najveće gradsko priznanje „Ključ grada”. 
Kako je rekao, to je priznanje ne samo njemu, nego cijeloj njegovoj generaciji i drago mu je da je konačno neko to prepoznao. Čovjek koji je 61 godinu u rukometu, po mnogima, bio je možda i najbitnije ime u najblistavijim trenucima u historiji banjalučkog, ali i bh. sporta, i nema dileme da je priznanje stiglo u prave ruke.

Abas Arslanagić rođen je 2. septembra 1944. godine u Derventi. Osim što je bio vrhunski rukometni golman, ima zvanje profesora fizičke kulture, a bavio se i novinarskim pozivom. Igrao je za Derventu, beogradski Partizan, Borac i njemački Lubek. 

Ubilježio je 125 nastupa na golu reprezentacije Jugoslavije, s kojom ima i olimpijsko zlato. Kao trener je radio u velikom broju klubova, a bio je i selektor reprezentacija Jugoslavije, Katara, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Legendarni golman Borca dobio priznanje grada

Arslanagić: Prij 43 godine donio titulu u Banja Luku

Majstor koji je otključao Banja Luku

Brutalna zloupotreba legalnih institucija za pogane stranačke interese omiljena je špijunska disciplina uglednika iz Stranke demokratske akcije. O tome je prije godinu u Federalnom parlamentu detaljno govorio predsjednik Socijaldemokratske partije. Pogađate, nakon šokantnih upozorenja Nermina Nikšića, ništa se naročito nije desilo. 
Doduše, višegodišnji nezakoniti direktor Uprave policije FBiH napokon se (samo)penzionisao. Nije poznato gdje se smuca ni čime se Dragan Lukač danas tačno bavi, ali pojedinci vjeruju da još aktivno sudjeluje u muljatorskim poslovima. Valjda u ulozi pendreka emeritusa. 
Čelnik Skupštine Kantona Sarajevo otkrio je prošle sedmice na BHT-u kako raspolaže dokazima da SDA preko zvaničnih policijskih institucija uhodi i prisluškuje političku konkurenciju. “Odgovorno tvrdim da se institucije, obavještajne agencije, MUP-ovi bave stranačkim protivnicima. To nisu odmetnute strukture, već legalni organi, koji rade protuzakonito.” Pogađate, nakon šokantnih upozorenja Dine Konakovića, ništa se naročito nije desilo.
U međuvremenu je Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH zaljuljala neobična afera, gdje se silom zakona upetljalo i Tužilaštvo BiH. Namjestilo se tako da direktor OSA-e kao zmija noge krije vlastitu diplomu o završenom fakultetu. 
Dobro, poznato je da zmije uglavnom nemaju noge, ali treba li, onda, sumnjati i u riječ, obraz, stručnu spremu Osmana Mehmedagića? 
Pogotovo ukoliko je nedvojbeno da će, zahvaljujući podršci Bakira Izetbegovića, Osmica (s diplomom ili bez diplome) svakako ostati glavni državni obavještajac. Konačno, falsifikatorima bi trebalo objasniti da ne završiti fakultet nije nikakva ljudska sramota. Bruka je, rekao bih, lagati da si ga završio. Pa makar i na gostujućem terenu. U Novom Sadu. 
Uglavnom, dok se afera ne raspetlja, pazi šta pričaš na telefon. I budi kratak. Srednjoškolac prisluškuje.

Budi kratak, OSA prisluškuje!

Mirko Majdandžić, bosanski franjevac i župnik Stare crkve u Varešu, svojim porukama povodom jučerašnjeg velikog katoličkog blagdana Uskrsa pokazao je još jednom kako “ljudi od vjere” mogu i moraju biti najbolji promotori i zagovornici ljubavi, mira i dobrote.&nbsp; &nbsp; Fra Mirko, poznat samo po dobru, na kojem franjevci duže od sedam stoljeća na ovim prostorima žive uvijek s drugima i nikada pored drugih, održao je još jednom lekciju političarima i negativnim politikama, pokazavši kakvu retoriku i djela moraju koristiti kako bi svi mi, a zajedno s nama i naša domovina, opstali u miru i životu boljem od onoga koji trenutno živimo. 
Za svojevrsnu dijagnozu koju je fra Mirko uspostavio našem društvu i državi, ima lijeka. Samo treba slijediti ljude poput ovog velikog čovjeka. A on, između ostalog, kaže da “kad bismo živjeli s toliko žara s koliko kolo igramo, mi bismo državu okrenuli”. 
Sve se u ovoj rečenici samo kazalo i ona krije recept za to kako da ova država postane mjesto dobrog življenja, a ne zemlja iz koje se bježi.&nbsp;

Majdandžić: Neumorni zagovornik zajedništva, mira i ljubavi

Lekcija političarima

Torbjorn Jagland (Thorbjorn), generalni sekretar Vijeća Evrope, uputio je jasnu poruku bh. liderima. On je apelirao da što prije okončaju pregovore o formiranju vlasti. Time je pokazao da mu je do normalnog funkcioniranja naše države stalo više nego nekim našim političarima.&nbsp;&nbsp; On se osvrnuo na suspenziju Bosne i Hercegovine iz Vijeća Evrope, a nakon što naša zemlja nije ispoštovala rok da do 6. aprila predloži sastav svoje delegacije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope.
- Pozivam poslanike u Parlamentu BiH da što je prije moguće formiraju državnu delegaciju koja će učestvovati u radu Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope – kazao je on. 
Jagland je rođen 5. novembra 1950. Iskusni je norveški političar i pripadnik Radničke partije. Tokom karijere bio je premijer i ministar vanjskih poslova Norveške. 
Funkciju generalnog sekretara Vijeća Evrope obavlja od 2009. Tokom godina pokazao se kao borac za evropsko jedinstvo i kao prijatelj Bosne i Hercegovine.

Apel bh. političarima

Haos izazvan aferom “Selefije”, nikome nije i neće donijeti ništa dobro. Sve je jasnije da su oni koji su uzrokovali neviđenu halabuku trčanjem pred rudu, baziranu na pričama rekla-kazala, radili to kako bi prikrili ili pažnju javnosti skrenuli sa stvarnih problema.&nbsp;&nbsp; Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, našla se na udaru i zbog afere “Selefije”. Orkestrirani napadi nisu ništa drugo nego pritisak na pravosuđe. 
Tužiteljica je prekjučer javno istupila i kazala da istraga nije završena u predmetu koji je službeno formiralo Tužilaštvo, a koja se odnosi na navode o vrbovanju građana BiH u ovoj aferi. 
Podvukla je da stvari u kojima može nastati šteta, poput uznemirenosti građana, nisu trebale dospjeti u medije prije odgovarajuće provjere. Time ona nastoji da smiri uzavrele strasti koje pojedinci, iako svjesni posljedica, lansiraju iz raznih privatnih i drugih interesa i pobuda, ne ustručavajući se ni od podmetanja onima koji nisu po njihovoj volji i mjeri. 
Kako god i kakvi god interesi bili, oni nisu i ne mogu biti od koristi državi i građanima. 
Tadić svojom porukom i stavom, ali i neospornim činjenicama, u suštini, pokušava popraviti nanesenu štetu i u tom smislu treba i posmatrati njen istup.

Popravljanje štete

Iako je novinar Džordž Peker (George Packer) u novom broju magazina “Atlantic” svoju dugu analizu naslovio “Kraj američkog stoljeća”, držim da se radi o novom početku. Jer, uz sve ruske rakete i svemirsko oružje, konkretni ekonomski angažman i demografski sve emancipiraniju Kinu, još zadugo neće biti alternative za tzv. američki način, bez obzira što on u ovom stoljeću možda neće biti “Made in America”. To vam je u neku ruku kao religija. Sve tri najveće došle su iz okolice Jerusalema, ali to ipak ne znači da su Arapi, bilo da su muslimani, kršćani ili drugi, najbolji vjernici zato što su živjeli s Isusom i Muhammedom i govorili istim jezikom. &nbsp;Kraj Holbrukove ereGovoreći o gubljenju vjere u Ameriku i ono što se zvalo “Pax Americana”, kroz avanturističke pohode od Iraka do Afganistana, autor problematizira i američko odustajanje od Bosne i njeno olako prepuštanje Evropljanima, iako se radi upravo o “perli američke grandioznosti”. &nbsp;I što je najgore, kako vrijeme prolazi, svima je jasno da Amerika postaje sve više kao Bosna, nego što Bosna postaje Amerika.&nbsp;Zvuči donekle kao semantička igrarija, po kojoj bi onda i Bosanci, u neko doba, ako istinski prihvate demokratske vrijednosti, mogli postati “pravi” Amerikanci. Jer ovim drugim, očito, to sve manje polazi za rukom zbog trijumfa koji su pretvorili u oholost (“hubris”), o čemu govori i Peker.

U centar svoje priče o propuštenim američkim šansama ovaj autor stavlja akcije “našeg čovjeka” Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), čiju aroganciju, egoizam i elitizam izjednačava s jednim vremenom u kome je na taj specifičan način trošen američki geostrateški kapital. U Bosni ponajprije, jer ta je zemlja srce američke Evrope, a Sarajevo zaista evropski Jerusalem. Holbruk, koji je služio u administracijama svakog demokratskog predsjednika, od Kenedija (John F. Kennedy) do Obame (Barack Obama), od Vijetnama do Afganistana, bio je u isto vrijeme posljednji veliki američki diplomata koji je na sebi svojstven način znao instrumentalizirati američki utjecaj. To je bila “Holbrukova doktrina”, opravdana u Dejtonu, u eri kojoj je, očito, došao kraj. &nbsp;Otuda je bilo vidljivo odsustvo “Klintonove doktrine“, koji je svoje predsjednikovanje posvetio globalizaciji i (nedovršenim) intervencijama da bi skrenuo pažnju sa skandala u Bijeloj kući, kao u filmu “Mazite psa” (“Wag the dog”). A Donald Tramp (Trump) želi sve to okončati nacionalističkom parolom “Amerika prvo”. &nbsp;Twitterom protiv BosneNažalost, potvrdilo se da je nacionalizam jači i od demokratije i od komunizma, pa je pred nama teška neizvjesnost. Uz sve, sovjetska Rusija je Amerikancima bila lakši i predvidljiviji neprijatelj nego ovaj globalni haos.&nbsp;Najstrašnije zvuči ova autorova teza, jer je opasna i po bosansku budućnost; ujedno, američka je superiornost već smještena u neku prohujalu prošlost. Bosna i Hercegovina, koju Peker, kao i većina američkih novinara, naziva samo iskonskim imenom – Bosna, kaže “duguje svoje postojanje liberalnom internacionalizmu Pax Americane”. Dakle, svjetskom miru i poretku koji održava Amerika! Ali, to ne može u nedogled, jer se ovdašnji, domaći politički krajolik rapidno mijenja. &nbsp;“Sada, kada su te riječi historija”, piše Peker, “a mi se (Amerikanci) povukli u nacionalizam (Trampov populizam – op. a.), čija me prljavština sve više podsjeća na balkansku politiku, moramo ponovo razmotriti Bosnu, da vidimo šta je izgubljeno kad Amerika odluči da ostavi svijet samom sebi”. &nbsp;Potom citira američkog eksperta Kurta Basunera (Bassuener), koji kaže kako je Tramp “prvi američki balkanski predsjednik”. Kad jednom “otkrije Bosnu”, on bi na Twitteru mogao okončati njeno postojanje?! Kurt predviđa da bi taj Trampov tvit mogao izgledati ovako: “EU u haosu s invazijom muslimana (izbjeglica). Bosna? Grozna ideja! Hrvatska i Srbija trebaju je podijeliti. Jednostavno!”&nbsp;Peker u svojoj analogiji zato i podsjeća na užasnu cijenu rata uz katalog patnji kojima su bili izloženi bosanski muslimani - od egzodusa i otimanja imovine do genocida. Sve je to, podsjeća, nazivano “prljavim eufemizmom – etničko čišćenje”, pri čemu su čak i Ujedinjeni narodi bili dio opsade bh. gradova. &nbsp;Šta poslije DejtonaDejton se, pak, sigurno ne bi dogodio da nije bilo Holbruka i njegove nikad zadovoljene ambicije da postane američki državni sekretar. I da on, prije predsjednika, nije shvatio upotrebnu vrijednost američke vanjske politike.&nbsp;Bil Klinton (Bill Clinton), koji ga nakon svega nije naznačio za šefa američke diplomatije, ništa nije kontao na početku rata protiv Bosne. Kao ni Stejt department, koji je prečesto izjednačavao “strane u sukobu” iako su novinari “New York Timesa” i većine američkih medija jasno povlačili crtu ko je agresor, a ko se brani. I sam se sjećam tog frustrirajućeg iskustva dok sam o tome izvještavao iz Njujorka i Vašingtona za RTV Bosne i Hercegovine i druge medije.&nbsp;A šta bi bilo da je Holbruk dozvolio da Banja Luka bude oslobođena od Armije BiH, pita se Peker. &nbsp;Bio bi to, priznaje, kraj Republike Srpske zbog koje danas BiH ima nepredvidivu budućnost. “Bosna bi danas bila multietnička država, u neredu, ali cijela. Rat bi imao pobjednika. I ne bi bilo Dejtona”, odgovara autor. Tvrdi i da rat nije nikad ni završen u Bosni, iako je to bio pravi Danteov „Inferno“.&nbsp;I tu dolazimo do logičnog krešenda. Osim u Bagdadu, Halepu, Odesi, Pekingu i u Silicijskoj dolini, američko stoljeće je, kako insistira Džordž Peker, okončano i u Bosni. &nbsp;Baš zato bi ono novo moglo opet početi u našoj zemlji. Kako, to je već drugo pitanje.

Kako vrijeme prolazi, svima je jasno da Amerika postaje sve više kao Bosna, nego što Bosna postaje Amerika

Novo američko stoljeće

Strah me za srpske nacionaliste da ne sagore u svojoj želji da dokažu kako je Hag pristrasan, politički sud namijenjen samo Srbima. Nije to lako. Pokušavati dokazati nešto što nije tačno, samim time ni dokazivo, je težak, zaludan zadatak. Ova njihova pretpostavka o Hagu počiva na mantri da je najviše Srba u ćelijama, što jeste notorna činjenica, ali ko je ikada rekao da u Hagu na tri Srbina moraju biti osuđena i tri Bošnjaka, i tri Albanca, i tri Hrvata? To bi bilo suludo. U Hag idu oni za koje postoje dokazi da su počinili zločin. Debilna izjava poduprta ničim izazvanim ponosom A Srbi su, valjda, toliko ubijeđeni u ispravnost onoga što čine, na najležerniji mogući način ostavljali dokaze za sobom, od pisanih naređenja do masovnih grobnica. Ni u čemu nisu štedjeli. Kada sirovina Ratko Mladić u Srebrenici u kameru izjavi kako se „nakon bune protiv dahija osvetio Turcima na ovom prostoru“, i pored izrečene gluposti, u njegovom stavu se čita nevjerovatan osjećaj ponosa. Kakva grandiozno-debilna izjava poduprta ničim izazvanim ponosom. A evo četiri osnovna razloga zašto u Hagu većinski leže srpski optuženici:Razlog prvi: Dok su ostale zaraćene strane zločine najčešće radile u rukavicama i u mraku, srpska politika je jedina institucionalizirala zločine, formalizirala ih, ako hoćete – uvela administrativne norme u način izvršenja. Na taj način ostavili su iza sebe pisane i snimljene tragove s kojima bi im prosječan brakorazvodni advokat iz Ustikoline dokazao krivicu. Razlog drugi: U pravu su srpski nacionalisti kada kažu da je zločina bilo na svim stranama, ali oni prenebregavaju osnovnu činjenicu da je srpska strana počinila nemjerljivo najveći broj zločina i da, prateći tu logiku, u haškim ćelijama i zbog toga mora biti, a i jeste, najviše Srba.

Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i svi ratni zločinci iz Republike Srpske po pravilu su zadnjih godina dobijali najveća entitetska priznanja.

Svjedoci umiru, dokazi blijede, godine se ne mogu vratitiRazlog treći: I u miru kada se desi ubistvo, policajci kažu da su prva 24 sata istrage najvažnija. Zato se treba sjetiti da je Srbija godinama nakon rata odbijala saradnju s Haškim tribunalom, pa dok su ostali zatrpavali Sud dokazima o srpskim zločinima, Srbija je to gledala sa strane kao uvrijeđena mlada, a samim time je uskratila tužilaštvo za ključne dokaze kako bi se procesuirali zločini nad Srbima. Svjedoci umiru, dokazi blijede, pa te prve godine nakon počinjenih zločina se nikada više ne mogu vratiti. Srpsko bojkotiranje Haga je, ustvari, samo valjalo bošnjačkim i hrvatskim zločincima koje je trebalo procesuirati ili su procesuirani pa zbog nedostatka dokaza oslobađani.Razlog četvrti: Na Balkanu su bile, računajući albanske Kosovare, četiri zaraćene strane, a Srbi su jedini ratovali u svakom od tih ratova. Prostor za činjenje zločina im je bio geografski i vremenski širi nego drugima. Dok su Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci ratovali po 4–5 godina, Srbi odgovaraju za zločine koji su se skoro približili okviru od 10 godina. Njih Hag progoni i zbog Bosne, i zbog Hrvatske, i zbog Kosova.Zašto onda nekoga čudi da ih je najviše u Hagu?A evo kako funkcionira ta nacionalistička premisa: Ako je sud u Hagu politički, a jeste jer je najviše Srba u njemu, onda je konsekvenca da su osuđeni Srbi mučenici koji su nepravedno progonjeni jer su se borili za slobodu svog naroda. Zato danas imamo veličanje zločinaca pa je Vojislav Šešelj (osuđen na 10 godina zbog progona Hrvata u Vojvodini) poslanik u Skupštini Srbije; Nebojša Pavković (osuđen na 22 godine za zločine na Kosovu) izdaje knjigu koju finansira Ministarstvo odbrane Srbije; Veselin Šljivančanin (osuđen za zločine na farmi Ovčara) je stalni gost na političkim tribinama SNS-a; Nikola Šainović (osuđen na 22 godine zbog zločina na Kosovu) je član Glavnog odbora SPS-a…

Na Balkanu su bile, računajući albanske Kosovare, četiri zaraćene strane, a Srbi su jedini ratovali u svakom od tih ratova. Prostor za činjenje zločina im je bio geografski i vremenski širi nego drugima

Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i svi ratni zločinci iz Republike Srpske po pravilu su zadnjih godina dobijali najveća entitetska priznanja.Ne postoji ploča za 102 ubijena djeteta u PrijedoruNaravno, ne treba zaboraviti da slično veličanje ratnih zločinaca postoji i na drugim stranama. Mirko Norac, osuđen zbog ratnih zločina protiv srpskih civila Gospića i Medačkog Džepa, pojavljuje se s hrvatskim državnim vrhom na obilježavanju vojnih akcija, i to baš onih u kojima je učinio zločine za koje je osuđen, a Dario Kordić, osuđen za strašni zločin u Ahmićima, drži predavanja po crkvama i fukultetima širom Hrvatske.Tomislavu Merčeti, dok je bio u zatvoru, iz hrvatskog budžeta je plaćeno 15 dana ljetovanja u Krapinskim Toplicama, a Fikret Abdić zvani Babo, još jedan osuđeni ratni zločinac, danas je načelnik Velike Kladuše.Međutim, malo je ko iz vlasti tako otvoreno veličao ratne zločince kao što je to radio i radi Bosanac Milorad Dodik. Na Palama je, recimo, otkrio ploču s imenom Radovana Karadžića. Tako smo došli u situaciju da u Republici Srpskoj postoji ploča ovome zločincu, a zbog opstrukcija vlasti ne postoji ploča za 102 ubijena djeteta u Prijedoru. Vlast RS je kriva i za to što je ova jedna postavljena&nbsp; i zato što ova druga nije. I onda se čude što neki, kako vele, „domaći i strani faktori“ žele ukinuti RS. Uvijek će biti onih koji će tražiti ukidanje RS, dok god taj isti RS ne pokaže svoju ljudsku stranu. S ovom generacijom političara - teško.

Ko je ikada rekao da u Hagu na tri Srbina moraju biti osuđena i tri Bošnjaka, i tri Albanca, i tri Hrvata?

Četiri razloga zašto je Srba najviše u Hagu

Neki dan je bio Dan žalosti u cijeloj BiH. Četiri učiteljice u smrti su ujedinile BiH. Društvene mreže su prepune izraza sućuti. Poruka za njih napisanih. Niko se nije bavio time da li ih je poznavao u nekom kutku svoje privatnosti ili koje su političke priče one dijelile. Koju vjeru su vjerovale. Jednostavno bile su samo ljudi za sve druge ljude koji su pisali o njima. Učiteljice kojih nema više. Posljednji ispraćajI zar je potrebna golema tragedija da bismo se pretvorili jednostavno samo u ljude? Da suosjećamo jedni s drugima i da zastanemo pred životom. Ili, možda još prije, da zastanemo pred smrću. Da nam smrt drugoga nije daleka. Da osjetimo da je tu oko nas i da je izbor tek puka slučajnost. Jednog dana su Almina, Merima, Lejla i Mina bile na sahrani svojoj prijateljici. Dogovorile se i zajedno krenule. Ni slutile nisu da je to bio put za njihov posljednji ispraćaj. Samo jedan trenutak i odlazak u nepovrat. A pored nas brojnije od parkova i cvijeća su grobnice širom BiH. Ljudi uglavnom vide samo neke. Druge i ne gledaju, jer nisu njihove. Ne zanimaju ih. Mole se samo za neke, a drugi ni molitvu ne zaslužuju. I djecu su podijelili u žalosti. Ni ona nisu mala sveta bića, koja nisu ni znala da ih odrasli odvode u smrt. I tako godinama, mrtvi su mrtvi samo ako su naši, a ako nisu, nema veze. Nije ni važno. A važno je, veoma je važno osjetiti drugog u njegovoj boli. Suosjećati i pružiti ruku razumijevanja.

Zauvijek će ostati upamćene četiri učiteljice koje su ujedinile BiH u boli

Eto, ovih dana ruka koja osjeća bol pružena je iz cijele BiH prema Sarajevu u kojem su na vječni počinak ispraćene žene plemenita posla. Žene koje će djeca zauvijek nositi u svome pamćenju. One koje oblikuju živote tih malih ljudi koji s njima upoznaju sve što ih okružuje. I lijepo i ružno. A tamo su otišle suosjećajući bol s jednom od njih.I dok se negdje bol nadvije nad čovjekom, drugdje neka zvijezda zasja nad drugim. Tako je poslije dugo vremena dječaka koji je tih mjeseci bio stanovnik svih gradova u BiH, sin svih obitelji i brat svih djevojčica i dječaka, obasjala zvijezda radosnica. Pravda je pobijedila i Slavko iz Rudog je vraćen u školske klupe. Dočekat će maturu sa svojim prijateljima. Vijest je to koja je odjeknula na sve strane i svi su joj se radovali, baš kao da je njihova pobjeda nad zlom i baš kao da je Slavko njihovo dijete. Tužni pogledi Znani i neznani su pisali svima koji mogu pomoći, molili se za Slavka, čak su i mediji bili složni u brizi za mladića i ni pitali nisu odakle je i čiji je. Kojem se Bogu moli. Svi su se molili za njega. A njih, također, niko nije pitao kojem se Bogu mole za njega. I uspjeli su. Dječak koji je danima odlazio do škole i tužno gledao svoje vršnjake kako se druže i izlaze zajedno iz školske zgrade, ne razumijevajući zašto su njemu oduzeli to pravo, sada je dio njih. Danas je njemu proljeće pokucalo na rame i pozvalo ga u školsko dvorište. Djeca pamte svoje učitelje. Pamte sve lijepo i ružno. Pamte pravdu i nepravdu. Pamte svoje ocjene i svoje zadaće. Tako će zauvijek ostati upamćene četiri učiteljice koje su ujedinile BiH u boli, baš kao što će Slavko ostati dječak svih naših škola i simbol pobjede nad nepravdom koju je neko natovario na njegova mlada leđa. Zlo i dobro, dobro i zlo, samo su putevi za korak bliže ili korak koji se nikad ne napravi. Korak bliže je pobijedio u ovoj borbi dobra i zla.

„Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena“

Dobro je dobar biti

U bogatoj riznici bošnjačke duhovne i kulturne baštine postoji i izreka koja glasi: “Ako je do šahida, krava je naša”. Ta izreka odnosi se na navodno slučaj da se u ataru između dva sela našla nepoznata zalutala krava. Seljani su se počeli sporiti oko toga čija je krava i nisu mogli da se sporazumiju te su odlučili da pozovu kadiju da on presudi. Kad je došao kadija, predstavnik jednog sela je izjavio: “Poslali su nam dobrog kadiju, on sudi prema šahidima (svjedocima). Ako je do šahida, krava je naša, nas je više.”Historija osvajanja Podgrmeča ima neočekivanog svjedoka Ova priča iz bosanske usmene baštine podsjetila me na ono što se zbiva s našim, uz Mehmeda Alagića, najpoznatijim i najznačajnijim vojnikom. Radi se, naime, o generalu Atifu Dudakoviću kojeg Tužilaštvo optužuje da je prilikom akcije oslobađanja Sanskog Mosta i područja između Sane i Une počinio nevjerovatne zločine, uništavao pravoslavne manastire, crkve, pobio stotine civila i razorio i zapalio sve što se našlo na putu kretanja njegovih trupa.

U svakom slučaju, dešava se ono što se može nazvati neočekivanim. Tako i historija osvajanja područja između Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta, to jest Podgrmeča, ima neočekivanog svjedoka, odnosno šahida. Naime, u vrijeme rata, dok sam bio ambasador BiH u Švicarskoj, usko sam sarađivao s generalom Dudakovićem. Činio sam, kao i mnogi drugi naši ljudi koji su živjeli u Švicarskoj, sve što je bilo moguće da se podigne sposobnost snaga Armije BiH koja je branila teritorij Bihaćke krajine. I to vodeći borbu protiv više neprijatelja, ne samo protiv trupa generala Mladića, nego i protiv secesionističkih snaga Fikreta Abdića, što znači da je ratovao, ne samo protiv snaga bosanskih agresora, nego i onih koji su djelovali iz prostora Hrvatske, odnosno iz prostora Kninske krajine. Kad je došlo do pada Kninske krajine, Atif Dudaković me je obavijestio o tome da su srpske snage u Kninu poražene i da se nalaze u bijegu, što je omogućilo i njegovom Petom korpusu da iz odbrane prijeđe u ofanzivu. Tako mi je javio da je razbijena opsada i da on kreće na Bosanski Petrovac, oslobađanje prostora između Sane i Une, odnosno cijele Bosanske krajine. Na tu vijest, koju smo čekali toliko dugo, kupio sam avionsku kartu Bern-Zagreb. U Zagrebu su mi, u našoj vojnoj misiji, dali džip kojim sam krenuo u potjeru za Dudakovićem, želeći da zajedno s njegovim trupama učestvujem u oslobađanju Ključa. Rodnog mjesta mog oca i mjesta u kojem je živjelo mnogo mojih rođaka.

Šta sam vidio u štabu na Laništu Dudakovića sam sustigao u mjestu zvanom Lanište, gdje je nekada bio centar radilišta drvne industrije iz Ključa i Sanskog Mosta. Na Laništu sam sustigao Dudakovića upravo kad je organizirao dalje nastupanje trupa svoga korpusa u akciji oslobađanja cijeloga Podgrmeča, prostora između Ključa i Bosanskog Petrovca s jedne strane i Bosanske Otoke i Bosanskog Novog s druge.

Tvrditi da se na prostoru između Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta nalaze brojni vjerski i slični objekti može samo onaj koji računa da će ga slušati ljudi koji ne poznaju taj kraj i objekte koji se u njemu nalaze

Obradovao se mom dolasku i izvijestio me da je smjestio svoj štab u Laništu i da će on voditi akciju oslobađanja prostora prema Sanskom Mostu, dok će general Mehmed Alagić voditi akciju oslobađanja Ključa, dolazeći iz pravca Jajca. Obradovao sam se oslobađanju Ključa i da ću saznati za sudbinu mojih brojnih rođaka, od kojih sam za neke već znao da su ubijeni. Tako sam proveo četiri dana na Laništu prateći operacije kojima je dirigirao general Atif Dudaković. Njegove trupe kretale su se pravcem između puta Ključ - Bosanski Petrovac i Bosanska Krupa - Sanski Most. Tako sam imao priliku da svjedočim načinu na koji je Dudaković vodio akciju svojih trupa. Cijelom akcijom dirigirao je iz štaba na Laništu, tražeći da njegova artiljerija gađa odbrambene pozicije srpskih trupa na prostoru Sanskoga Mosta.Redovno je naređivao ispaljivanje maksimalno tri granate i to usmjerene na konkretno definirane ciljeve vojnoga karaktera. Nikakvog nasumičnog gađanja nije bilo jer je general strogo zahtijevao da se gađaju vojni ciljevi i to vrlo precizno u nizovima od po tri granate, kako bi se pospješila uspješnost pogotka. Takvim načinom vođenja operacije general Dudaković izbjegavao je, prvo, nesigurnost gađanja njegove artiljerije, zatim slučajne pogotke civilnih ciljeva i rušenje i uništavanje onih ciljeva koji nisu vojnog karaktera, odnosno civilnu imovinu i vjerske ciljeve.

Nikakvog nasumičnog gađanja nije bilo jer je general Dudaković strogo zahtijevao da se gađaju vojni ciljevi i to vrlo precizno u nizovima od po tri granate

Operacija je vođena pažljivo i vrlo preciznoStoga, kao direktni svjedok načina vođenja operacije generala Dudakovića, u situaciji sam da posvjedočim, da budem onaj šahid koji odnosi prevagu, da je operacija oslobađanja Sanskog Mosta, kad se tiče generala Dudakovića, vođena s najvećom pažnjom da ne nanosi štetu civilnom stanovništvu ili da ne uništava ciljeve koji nisu vojni. Bilo mi je, stoga, vrlo začuđujuće kad sam saznao da optužnica generala Dudakovića krivi za uništavanje stotina civilnih ciljeva i vjerskih i drugih objekata kojih, uostalom, nema na prostoru o kojem se radi, jer tvrditi da se na prostoru između Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta nalaze brojni vjerski i slični objekti može samo onaj koji računa da će ga slušati ljudi koji ne poznaju taj kraj i objekte koji se u njemu nalaze. Istina je, međutim, ta da akcija koju je vodio general Dudaković nije mogla naštetiti civilnim ciljevima ili vjerskim objektima, a pogotovo u onoj mjeri kako se to pripisuje generalu Dudakoviću. Meni je drago da mogu kao direktni svjedok zbivanja posvjedočiti s kojom pažnjom i nastojanjem ka maksimalnoj preciznosti je vođena operacija zaposjedanja Podgrmeča od trupa generala Dudakovića.

U situaciji sam da posvjedočim da je operacija oslobađanja Sanskog Mosta vođena s najvećom pažnjom da ne nanosi štetu civilnom stanovništvu ili da ne uništava ciljeve koji nisu vojni, poput crkava

Dabogda mu u kući zapucalo...

Ne plači za mnom, Sarajevo

Papan kod Pape

Čuvar Srebrenice

Atentat s predumišljajem!

Čudo na Jahorini

Društvo stranačkih podrepaša

Majstor koji je otključao Banja Luku

Budi kratak, OSA prisluškuje!

Lekcija političarima

Apel bh. političarima

Popravljanje štete

Novo američko stoljeće

Četiri razloga zašto je Srba najviše u Hagu

Dobro je dobar biti

Ako je do šahida, krava je naša

Kolumne

Dabogda mu u kući zapucalo...

Ne plači za mnom, Sarajevo

Papan kod Pape

Čuvar Srebrenice

Atentat s predumišljajem!

Čudo na Jahorini

Društvo stranačkih podrepaša

Majstor koji je otključao Banja Luku

Budi kratak, OSA prisluškuje!

Lekcija političarima

Apel bh. političarima

Popravljanje štete

Novo američko stoljeće

Četiri razloga zašto je Srba najviše u Hagu

Dobro je dobar biti

Ako je do šahida, krava je naša