Dok se u BiH sve zatalasalo u vezi s uvođenjem rezervnog sastava u policiju manjeg bh. entiteta, što, prema svemu sudeći, jeste još jedan sigurnosni izazov u zemlji, s manje pompe i pažnje popraćene su poruke i apeli upućeni s ovosedmičnog 5. energetskog samita u Neumu.&nbsp;&nbsp; Više od 600 domaćih i međunarodnih eksperata učesnika tog samita te predstavnika međunarodne zajednice u našoj zemlji bilo je jednoglasno u ocjeni da su BiH potrebne hitne reforme u oblasti energetike koje će taj sektor pretvoriti u krucijalni za održivi razvoj.
Da do toga dođe, potrebno je, između ostalog, u skladu s evropskim standardima usvojiti državni zakon o električnoj energiji i plinu, izvršiti transparentno imenovanje uprave u "Elektroprijenosu" i pokrenuti reforme u oblasti obnovljivih izvora energije. 
Zbog neprovedbe tih reformi BiH je godinama pod sankcijama Energetske zajednice i s njima nam nema u Evropsku uniju. No, pitanje je hoće li politika koja je odavno preuzela primat nad ekonomijom konačno pustiti državu iz strujnog kola u koje su je zarobili međuentitetski sporovi i u oblasti energetike. 
U Neumu je stanje u oblasti energetike u BiH ilustrirano i primjerom da bi sve elektroprivrede, izuzev HZHB koja ovisi o vodi, bankrotirale preko noći, a da bi trenutno najefikasnija termoelektrana, Stanari, odmah zatvorila svoja vrata. 
Upozoreno je i da će BiH, ako nešto ne promijeni, teško uskočiti u voz za Evropu. No, sve ove alarme naši političari od zaglušujućeg zveckanja oružjem kojim tresu sve češće i glasnije, očigledno nisu ni čuli. Za to vrijeme, građani u BiH plaćaju najskuplji plin u Evropi.

Država u strujnom kolu

Kako se i očekivalo, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Nacrt zakona o formiranju rezervnog sastava policije. Iako su predložena rješenja suštinski neustavna, protivna evropskim konvencijama o ljudskim pravima te neusklađena sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, režim Milorada Dodika očigledno ne odustaje od realizacije projekta, socijalističkom terminologijom kazano, „naoružanog naroda“.&nbsp;&nbsp;Policijski odredi rezervista zamišljeni su kao ustrojena oružana formacija za izvršavanje najkompleksnijih zadataka. U tom smislu, naredba vrhovne komande mogla bi da glasi: Vojna tajna. Strogo poverljivo. Hitno utvrditi položaje na entitetskim granicama. Ako me sjećanje ne vara, Dodik je nedavno prizivao upravo sličan scenarij.
Da se razumijemo, sigurnosna situacija u BiH od Dejtona nije bila gora. Naslagalo se, vala, neoborivih činjenica što slute na belaj. Glavni likovi iz Dodikove dvorske svite svakodnevnim prijetnjama dodatno zakuhavaju ionako pregrijanu atmosferu. I sve se, dakle, odvija po utvrđenom gradivu iz lekcija Nenada Kecmanovića, neprikosnovenog gurua aktuelnog separatizma. 
Formiranje entitetske (para)vojske ne pomišlja spriječiti notorni Valentin Inzko. Nezainteresirano djeluje i ostatak diplomatske elite na privremenom (ne)radu u našoj zemlji. Doduše, stranci su deklarativno vrlo zabrinuti, međutim, svoju će cijenjenu pažnju ipak posvetiti nekim vedrijim temama i događajima. Poput šicanja selfija sa trčanja, skijanja, planinarenja, krstarenja, pčelarenja... 
I tako, dok republičkosrpski režim zvanično institucionalizira antidejtonske oružane snage, a stranci veselo „selfijaju“, Željko Komšić i Šefik Džaferović sa Dodikom će u Predsjedništvu BiH prioritetno rastaliti ambasadorske pozicije. Jer sevap je nagraditi poslušne, namiriti podobne, nahraniti vlastitu sujetu, učiniti nezaboravnu uslugu. Pomisle li, zanima me često, kako je zanoćiti u Dodikovoj guberniji?

Naslagalo se, vala, neoborivih činjenica što slute na belaj

Ima li rezervista na selfijima?

Sarajlija Vedžih Redžepović, u Holivudu poznatiji kao Ved Redic, koji je igrao glavnu ulogu u američkom filmu „Tomislav's Diary“, nedavno je na Međunarodnom filmskom festivalu u Hjustonu osvojio najviše priznanje, „Special Jury Remi Award“.&nbsp;&nbsp; Reditelj je Vei-Tai Liu, a film je ušao i u konkurenciju Filmskog festivala u Njujorku. Uskoro Redžepovića očekuje audicija za film s velikom holivudskom zvijezdom Harisonom Fordom (Harrison). Posljednjih godina redao je uspjehe u filmovima „Neighbors“, „A Life Lived“, „Pass the Light“, „Pitch“...
Rođen je u Sarajevu, gdje je živio do početka rata, kada je s porodicom otišao u Njemačku. Sedam godina kasnije preselio se u Ameriku, prvo je živio u Kentakiju, a sada je u Los Anđelesu.

Na Filmskom festivalu u Hjustonu osvojio najviše priznanje, „Special Jury Remi Award“

Redžepović: Glumit će s Harisonom Fordom

Zvijezda Los Anđelesa

Poslije pet mjeseci dosljednog nerada i udarničke proizvodnje nereda, zastupnici Državnog parlamenta nakratko su posjetili svoja radna mjesta, preslušali nijemu himnu Bosne i Hercegovine, a potom kolektivno napustili sterilnu salu na Marindvoru. „Imamo kvorum za rad, ali nemamo kapacitet za odlučivanje“, konstatirala je predsjedavajuća Borjana Krišto i naredila razlaz. Sjednicu su ignorirali klimoglavci <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorada Dodika</a> te Krištin zamjenik, višestruki funkcioner u pokušaju <a href="https://avaz.ba/tag/221/denis-zvizdic">Denis Zvizdić</a>.
Kritično je uznapredovala upala vitalnih organa države! Situacija jeste teška, ali valjda nećete riknuti, nezainteresirano dijagnosticira aktuelno bh. stanje međunarodni birokratski aparat na čelu sa Valentinom Inzkom. Destruktivnost lokalnih političara te drski javašluk stranih namjesnika prekucali su granicu razumne podnošljivosti. Ljudi moji, skakavci će nas dokusuriti! 
I dok, tako, pouzdano dangube u međusobnom nadmudrivanju, izabrani zastupnici, delegati, predsjednici, redovno se namiruju iz budžetske hazne. Nehigijenska je rabota i prisjećati se lažnih predizbornih obećanja, ubleha o stotinama hiljada zaposlenih, građevinskih poduhvata, autoputeva, reformskih agendi, EU integracija... Nažalost, još samo nepopravljivi optimisti vjeruju u uspješan oporavak hronično zapuštene geografije od Une do Drine, od Save do mora. 
Svojevrsnim državnim udarom BiH je (samo)izolirana iz Skupštine Vijeća Evrope, rijetko relevantne institucije gdje se ne osjećamo k'o krme u Teheranu. Po običaju, bio je to zgodan povod za naknadno pametovanje i štancanje beskorisnih stranačkih saopštenja iz štabova najvažnijih aktera odmrznutog konflikta. Ako mene pitate, znatno primjereniji odgovor predstavljali bi protesti multietničkog karaktera. Jer, u demokratskim društvima, tamo gdje egzistiraju čestita opozicija, nekorumpirana radnička klasa, poštena inteligencija, slobodni mediji i građani, loša vlast ruši se na izborima ili na ulici. Izbore su, znamo, brutalno pokrali, a od ulice očigledno nema ništa. 
Ratna pjesma sarajevskog benda „Protest“ kaže: Divno nam je ovdje, nikom nije ovako, od sreće BiH ja, svakog dana plak'o. 
Taman tako!

Svojevrsnim državnim udarom BiH je (samo)izolirana iz Skupštine Vijeća Evrope

Divno nam je ovdje...

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/2143/edin-visca">Edin Višća</a> dobio je nagradu turske državne televizije TRT za najboljeg stranog fudbalera u prvenstvu ove zemlje u 2018. godini.&nbsp; Veliko je to priznanje za reprezentativca Bosne i Hercegovine, posebno ako se uzme u obzir da je Turska meka za strane fudbalere, koji iz cijelog svijeta vrlo rado dolaze da igraju u Superligi.
Brazilci Vagner Lov (Wagner Love) i Maikon (Maicon), Portugalci Pepe i Rikardo Kvaresma (Ricardo Quaresma), Kamerunac Samuel Eto (Eto'o) i Togoanac Emanuel Adebajor (Emmanuel Adebayeor) neka su od svjetskih imena koje je naš Višća zasjenio u prošloj godini. 
Igrajući za Bašakšehir prošle sezone naš ofanzivac postigao je devet golova i 15 asistencija a njegov klub zauzeo je treće mjesto. Ove sezone Višća i njegov tim su još efikasniji i bit će iznenađenje ako ne osvoje prvu titulu prvaka Turske. 
Sa učinkom od 11 golova i 13 asistencija „Zmaj“ je ponovo ponajbolji igrač tima koji šest kola prije kraja prvenstva ima pet bodova prednosti ispred drugoplasiranog Galatasara.
Koliko je Višća cijenjen zbog svog učinka potvrđuje i nedavna izjava Edina Džeke, koji je rekao da bi volio igrati s njim u istom klubu.
Edin Višća rođen je 17. februara 1990. godine u Čuništu kraj Olova. Iz Željezničara je 2011. godine prešao u klub iz Istanbula.

Proglašen prvim inostranim fudbalerom za prošlu godinu u Turskoj

Višća: Vodi Bašakšehir ka prvoj tituli

Najbolji stranac

Francuski simbol nulte kategorije pretvoren je u stravično zgarište. Evropa je zanijemjela nakon potresnih prizora rušenja katedrale Notre Dame, kulturno-historijskog spomenika od skoro hiljadu godina. Nakon požara, više ništa u Parizu neće biti isto!&nbsp;I dok civilizirani svijet boluje usljed gubitka neprocjenjive zaostavštine čovječanstva, balkanski polusvijet imbecilno likuje i slavi po društvenim mrežama. Pogledajte samo komentare kućnog ljubimca Milorada Dodika koji se nesreći raduje gotovo kao i vlastitoj gluposti. „Neka gori, ko god je bombardovao Srbe, nedužne i nemoćne, Srpsku i Srbiju...“, umotvorine su, jadna li mu majka, neuračunljivog Vasić Rajka. Da je sreće i odgovornosti nadležnih ustanova, dotičnom bi se (i to ne samo zbog pariških aktuelnosti) doživotno uskratilo pravo na posjedovanje tehničkih pomagala za javno oglašavanje. 
Za otkačenim Rajkanom ne zaostaju ni ostali, opravdano zanemareni polulikovi koji, eto, notrdamsku tragediju zloupotrebljavaju kako bi široj društvenoj zajednici skrenuli pažnju na vlastito postojanje. Konkretan primjerak jeste Dule Savić, nekadašnji fudbaler Crvene Zvezde te pečalbar u nekoliko francuskih klubova. Centarfor je čak i iznenađujuće suptilniji od republičkosrpske dilajle pa Francuzima, onako, usput valja kletve zbog izgubljenog Kosova zakucavajući, pritom, uobičajene mitomansko-vjerske nebuloze. Kažu da je svojevremeno na zelenom terenu Dule išao glavom tamo gdje drugi nisu smjeli nogom. Pravo da vam kažem, vidi se iz priloženog!
Postoji, naravno, još kanalizacionih stavova lokalnog ljudskog ološa oko pariškog užasa, međutim nemamo dovoljno prostora u Minuti. Ukratko, sve je isto kao prije dvadeset i sedam godina. Kad su, sjećate se toga, divljaci sa okupiranih brda iznad Sarajeva granatama različitih kalibara zapalili Vijećnicu. I pretvorili je u današnji Notre Dame.

Nakon požara, više ništa u Parizu neće biti isto!

Vasić, Savić i imbecili

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/272/edin-dzeko">Edin Džeko</a>, kapiten nogometne reprezentacije BiH i prvotimac Rome, opet je pokazao koliko veliko srce ima. Po ko zna koji put nije zažmirio, nije se oglušio na apel.&nbsp;&nbsp; Dijamant, kako ga odmila zovu, poklonio je dječaku Maku Hasiću dres Rome s brojem devet i natpisom Mak. 
Ovo je ono što se zna. A ono što se ne zna mnogo je veća priča, jer slavni nogometaš veoma često djeluje po onoj „tvoje je samo ono što daš“. Prema našim saznanjima, često je jedino što traži da javnost o ništa ne sazna o njegovim dobrim djelima. 
Ovog je puta izašao u javnost vjerovatno da bi animirao ostale građane i imućne da se uključe u pomoć teško oboljelom sedmogodišnjaku iz Sarajeva. 
Edin Džeko rođen je 17. marta 1986. godine u Sarajevu. S Amrom Silajdžić, koja također često učestvuje u ovakvim akcijama, ima dvoje djece.

Po ko zna koji put nije zažmirio, nije se oglušio na apel

Veliko srce Dijamanta

Prošle sedmice održana su dva komemorativna skupa u Jasenovcu. Prvo su spomen-obilježje posjetili potomci žrtava terora, hrvatski antifašisti, čelnici opozicije, a naknadno i aktuelna vlast predvođena premijerom Andrejem Plenkovićem. 
Manifestacije su iznova podijelile susjednu državu, budući da židovska, srpska i romska udruženja sjećanje na nevino ubijene pretke ne žele obilježavati u društvu relativizatora genocida sa Markovog trga i Pantovčaka. 

Šesnaesti april '93. jedan je od najpotresnijih datuma u bosanskohercegovačkoj historiji. Na današnji dan bojovnici HVO-a počinili su stravičan zločin u Ahmićima kod Viteza. Stradalo je 116 civila, 11 dječaka i djevojčica. Sve žrtve su Bošnjaci. Zbog fašističkog istrebljenja zlikovac Dario Kordić dobio je 25, a hercegbosanska šestorka iz udruženog zločinačkog poduhvata 111 godina robije. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović poklonio se i izvinio na stratištu. Polutajno je dolazila i aktuelna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. K'o da gledam, danas u Ahmićima neće biti licemjera što se kvazimoralom i lažnim hrvatstvom busaju u prsa politička. 

Stotinjak kilometara južnije od genocidnim namjerama opustošenih Ahmića, u Trusini kod Konjica, dakle, šesnaestog travanjskog jutra '93. pripadnici jedinice „Zulfikar“ iz sastava Armije BiH ubili su 16 civila. Sve žrtve su Hrvati. Zbog fašističkog istrebljenja zlikovci Nihad Bojadžić, Nedžad Hodžić i Mensur Memić osuđeni su na 37 godina robije. Zulfikaru Ališpagi suđenje je, kako se to službeno zove, u fazi mirovanja. K'o da gledam, danas u Trusini neće biti licemjera što se kvazimoralom i lažnim bošnjaštvom busaju u prsa politička. 

Umjesto da Jasenovac, Ahmići, Trusina postanu zajednička svetilišta, opšta mjesta osude pogrešnih ideologija i simboli međunacionalnog pomirenja, ovdašnji mediokriteti uporno miniraju svaki čestiti pokušaj kolektivnog ozdravljenja. Uostalom, poznato je da nacionalisti vide trunku u tuđem oku, ali ne primjećuju balvan u svom.

Šesnaesti april '93. jedan je od najpotresnijih datuma u bosanskohercegovačkoj historiji

Ahmići i Trusina

Scenaristica Elma Tataragić još je jednom pokazala da spada u sami vrh evropske i svjetske kinematografije. Njen film „Šavovi“ dobio je nagradu za najbolji scenarij na 20. festivalu evropskog filma u italijanskom gradu Lečeu.&nbsp;Ovo joj je deseta nagrada za „Šavove“ u dva mjeseca.
Tataragić se u ovom filmu bavi vrlo aktuelnom temom, krađom novorođenčadi u Srbiji. Film&nbsp;prati priču žene koja je uvjerena da je njen sin, za kojeg su joj ljekari rekli da je umro po rođenju prije 17 godina, zapravo živ. 
Elma Tataragić rođena je 1976. u Sarajevu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2001., magistrirala 2010. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorsku disertaciju odbranila na istom fakultetu 2014. godine.

Film se bavi krađom novorođenčadi u Srbiji

Tataragić: Još jedno priznanje scenaristici

Stigla i 10. nagrada

Prema podacima Agencije za identifikacione dokumente BiH, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine, najviše stogodišnjaka živi u Mostaru. Ukupno, pedeset i dvoje diše hercegovački zrak cijelo jedno stoljeće.&nbsp;&nbsp;Na popisu dominiraju žene, najstarija je Fata Husić. Živi s unucima u naselju Zalik, hairli prebacila stojedanaestu. „Vidim i sada, Bogu šućur, i nešto čujem. Kad je ružno, baš i volim što ne čujem“, objašnjava starica tajnu dugovječnosti. 
Poenta, naravno, glasi, klonimo se loših vijesti!
Na ovim otužnim prostorima, međutim, samo najsretniji uspij(evaj)u ostati po strani, (pre)daleko od ksenofobičnih i šovinističkih izljeva mržnje, što se, masovno i planski, uzgajaju u centralama nacionalističkih stranaka. Vjerovatno ste čuli da su navijači fudbalskog kluba Zrinjski (plemenski skriveni pod kodnim nazivom „Ultras“ i temeljito razvaljeni opijatima) jučer rano ujutro izvršili desant na nacionalni spomenik kulture, mostarski Stari grad. 
Razbijajući sve pred sobom, mladi divljaci urlali su poznate europejske parole, poput, valjda, one najodvratnije: „Gdje ste, balije, izlazite napolje...“.
Mentalno stanje prosječnog navijačkog fašiste boljka jeste čudnovata. Ali džaba, ne da se ograisanom pomoći. Još je i teže, razumljivo, opasne namjere ruljetine predvidjeti i adekvatno spriječiti. Sve to događa se u gradu koji bi, kao, da bude evropska prijestolnica kulture, ali i - kako sanjare u HDZ-u - spolni smrad pokojne Herceg-Bosne. 
Zamišljamo ih, tako, dok okićeni kockastim šalovima „hinjskog“ marširaju mostarskim ulicama ustaških zločinaca Mile Budaka, Jure Francetića, Rafaela Bobana, Đure Spuževića, Ive Zelenike Tovarnika, Lorković-Vokića, da bi na kraju puta, u ime ideologije otuđene od moderne civilizacije, herojski okupirali samo srce Mostara. I tamo, na prvoj crti kvazikršćanske bojišnice, dakle, provodili filoustašku silu nad nezaštićenim izlozima, stolovima, pepeljarama, šankovima...
Poznato je, naime, kako je glupost beskonačna. U konkretnom slučaju ultra(s)beskonačna! U neka sretnija vremena navijačko nasilje ne bi bilo moguće. Ali bilo je to davno, kad se živjelo sto godina.
Nego, gdje ste, kreteni!

Mentalno stanje prosječnog navijačkog fašiste boljka jeste čudnovata

Gdje ste, kreteni!

Poznati hrvatski građanski aktivista, nezavisni intelektualac, slikar, čovjek sa stavom koji ne strahuje da događaje koji su obilježili godine tokom i nakon proteklog rata nazove pravim imenom obreo se u petak u Ahmićima i odao počast Bošnjacima, žrtvama zločina protiv čovječnosti koji su 16. aprila 1993. godine počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane.&nbsp; &nbsp;&nbsp; Dolaskom u Ahmiće, prema vlastitom priznanju, namjera mu je bila javno pokazati da postoje Hrvati koji se ne slažu s politikom koja je podupirala zločine kakav je ovaj u Ahmićima, a posebno s onim koji i danas podržavaju njihove počinioce te uporno zagovaraju podjelu BiH.&nbsp;Dugo je Mrnarević predan građanskom aktivizmu i odavno ukazuje na pogubnost politike koju određeni nacionalistički krugovi u Hrvatskoj vode prema BiH.&nbsp;Njegov glas, bez obzira koliko neki željeli da ga uguše, odavno se prepoznaje kao glas one Hrvatske koja niti je imala niti želi imati ikakve veze s politikama koje su devedesetih godina uprljale časne obraze velikog dijela hrvatskog naroda. 
„Ne u moje ime“, poručio je Mrnarević počiniocima zločina u Ahmićima i duboko se poklonio nedužnim žrtvama.&nbsp;&nbsp;Pero Mrnarević rođen je 1977. godine u Dubrovniku.

Odavno ukazuje na pogubnost politike koju određeni nacionalistički krugovi u Hrvatskoj vode prema BiH

"Ne u moje ime"

„Samo da rata ne bude...“, pjevala su djeca prije neki dan u Sarajevu. Ova rečenica kao da se sve češće ponavlja i vrti u glavama ne samo onih starijih nego i mlađih. Zar zaista i poslije četvrt stoljeća nakon rata devedesetih strah nije otišao na zasluženo mjesto zaborava? Čega se još uvijek bojimo? Da li uz godišnjice nekih prošlih ratova strahovi ponovo pokucaju na vrata sadašnjosti.Prije neki dan je bila godišnjica oslobođenja Sarajeva. U knjigama je pisalo da je tog dana, 6. aprila, „konačno slomljen otpor okupatora“. Sjećanje je to na onaj rat o kojem se učilo u školama. Pjevalo pjesme i polagalo cvijeće na biste palih boraca. Partizana. Ne ubijaju zbog imenaNekako baš na taj dan je počeo rat. Ovaj rat koji još ledi krv u žilama. Umjesto odlaska na spomen-obilježja, onako organizirano sa školom, mladi su te 1992. stali na ulice Sarajeva ne bi li nekoga uvjerili „samo da rata ne bude“. &nbsp;Među njima su bili i Dubrovčanka Suada i Sarajka Olga. Nisu se nikad više vratile kući i nisu nikoga uvjerile da rata ne bude. Zauvijek su zaspale na mostu spajanja i razdvajanja. Na mostu Vrbanja usred Sarajeva. Danas se na tom mostu okupe samo poneki da ostave cvijeće na ploči koja nosi njihova imena. Okolne zgrade su obnovljene i lijepe, ali prijateljstva i mostovi još klimavi stoje među ljudima.Kao da se opiru vremenu koje ih zove i upozorava da je život kratak i da samo jednom imaju šansu da se vole i druže. Nekako odmah nakon obilježavanja jednog kraja i jednog početka rata obilježen je i Svjetski dan Roma. Taj čudesni, napaćeni, a uvijek raspjevani narod, nikada nije osvajao. Nije ratovao i ubijao da bi osvojio i pobijedio. Nemaju domovinu i ne ubijaju da bi osvojili neku za sebe. Žive i raduju se životu. Ne mrze i ne ubijaju druge jer su drugačiji. Znaju oni veoma dobro šta znači biti drugačiji i ne biti prihvaćen. Znaju šta znače nepravda i odbacivanje. Stavljanje na stub srama i bez krivice. Ali, žive s tim. Bore se i pjevaju. Prkose ljudskom zlu svojom pjesmom. Idu od grada do grada i svaki novi grad upiše poneku priču u njihove živote. Ne kroje granice. Ne mijenjaju povijest. Ne ubijaju zbog imena. Ne prave logore za druge. Ne smišljaju ratove protiv drugih. Pa i što bi. Oni su građani svijeta. Svijet je njihov dom, a svaka soba tog svijeta je dovoljno velika za sve. I one koji su u njima već dugo i koji stalno i nanovo strahuju da soba ne postane premalena i za njih, Rome, koji samo navrate, pozdrave se i već sutra odlaze dalje.

Samo romska duša umije da kamen pretvori u prah i led u vodu koja teče.

Umiju da osjećaju za drugeBaš ih briga za sobe svijeta. Neka je drugima dobro u njima i odmah će i njima biti. Oni grle svijet i život u njemu. Njihova violina kad tužnom žicom zapara zrak i one koji ih mrze i koji ih vole podsjeti da je život samo jedan. Kod svakoga suzu u oko natjera i svi se odjednom pretvore u krhka i ranjiva bića koja umiju da osjećaju za druge, zbog drugih i s drugima. Samo romska violina to umije. Samo romska duša umije da kamen pretvori u prah i led u vodu koja teče.A onda ti pruženog dlana svog koji drži dlan tvoj kažu da te „čekaju bolja sudbina, radost i sreća jer dobar si čovjek“, a bit ćeš još bolji ako daš koju paru zbog toga. I onda učas nestanu. Odu dalje da uvjere i drugoga da je dobar čovjek i da ga čeka lijep život. A život uistinu jeste lijep. Romi ga čine još boljim dajući ono malo nade potrebne za sreću.

„Samo da rata ne bude, ludila među ljudima. Veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima. Svakoj bajci naude...“

Samo da rata ne bude

Biti u opoziciji glavni je politički, moralni i duhovni zadatak vremena. Situacija u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina je takva da iz nje nema izlaza ni na jednoj od platformi na kojima se vodi današnja aktualna, aktivna i vladajuća politika. To znači da je za bilo kakav pomak iz situacije sleđenosti i fiksacije odnosa do koje je došlo, koja se već drugi put ponavlja u našem životu, a to je da nema promjena ni u kakvom smislu, ni sposobnosti naše države da funkcionira, ni sposobnosti nosilaca&nbsp; političke vlasti da proizvode odluke koje će imati efekt na kretanje realnih odnosa u društvu, to jest na poboljšanje općeg pravnog, ekonomskog i moralnog statusa ljudi, govori nam da je zadatak pred kojim stoji onaj ko misli o budućnosti ove zemlje i ovog naroda prije svega kako pobijediti. „Isto to, samo malo drugačije“Kako se osloboditi te fiksacije, te zaleđenosti odnosa, te činjenice da se svako novo stanje koje proizvode generalni ili parcijalni izbori bilo kako na nekakvo političko kretanje ustvari završava sa, kako bi rekao Vuk Karadžić, „isto to, samo malo drugačije“.

Mi smo na ovim posljednjim izborima dobili stanje koje je proizvedeno na prethodnim izborima, samo su akteri tog stanja nešto malo izmijenjeni. Tako da se može reći da je stanje odnosa jednako onom prethodnom, ali da ništa novo, ništa bitno novo ne postoji. S obzirom na to da oni koji su nosioci vlasti već dugi niz godina nisu u stanju da proizvedu neku određenu pozitivnu dinamiku u kretanjima društva, jasno je da jedini zaključak koji stoji jeste da je biti u opoziciji jedina moguća, moralno opravdana, politički nužna i korisna pozicija. U tom smislu ne radi se o opoziciji nekom konkretnom načinu vladanja, nego se radi o opoziciji u ukupnom stanju stvari kad se tiče naše države i njenim mogućnostima da rješava probleme s kojim se historija suočava.S ovakvim odnosima, s ovakvim nosiocima vlasti, s ovakvim načinom funkcioniranja ne može se proizvesti nikakav pozitivni efekt za stanje naše države, za poboljšanje stanja njenih stanovnika i za napredak u bilo kom smislu. Ponavljat će nam se životZbog toga je zadatak vremena uspostavljanje kritičkog odnosa, ne prema konkretnoj vladavini, ne prema njenim sadašnjim ili prošlim ili ne znam kojim nosiocima, nego prema stanju uopće. Generalno, moramo formirati opoziciju postojećem stanju u osnovi. Znači, moramo izmijeniti sam način funkcioniranja naše države, moramo izmijeniti odnose u njoj, od definicije države, zakona, osnovnih zakona, a to je ustavnog statusa i nosioca vlasti, to znači političkih aktera koji su na djelu.

Ukoliko ne budemo u stanju da formiramo jednu snažnu opoziciju, i to ne opoziciju trenutačnom nosiocu vlasti, nego vlasti u cjelini, nećemo naći izlaza iz postojeće situacije i opet ćemo živjeti jednu staru historiju

S obzirom na to da već skoro 30 godina živimo u situaciji kada gledamo isto, samo malo drugačije, glavni zadatak jeste da se formira jedna politička snaga koja će polaziti od jednog imperativa. A to je da je danas glavni zadatak onih koji misle, koji žele dobro narodu, koji žele dobro državi, da uspostave kritički odnos, opozicioni odnos prema ukupnom stanju u kojem se mi nalazimo. Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični. Ukoliko ne budemo u stanju da formiramo jednu snažnu opoziciju, i to ne opoziciju trenutačnom nosiocu vlasti, nego vlasti u cjelini, onakvoj kakva je moguća na osnovu odnosa koji su uspostavljeni, nećemo naći izlaza iz postojeće situacije i opet ćemo živjeti jednu staru historiju. Ponavljat će nam se život. Šta to znači? Da će poznati nam faktori reproducirati stanje, s obzirom na to da se u tom stanju, a to znači u vladavini tri nacionalne oligarhije najbolje snalaze, da mogu djelovati i držati cjelokupno društvo u nekoj vrsti ropstva, u obaveznosti da je nemoguće bilo šta učiniti u ovoj zemlji bez saučesništva, pristanka tri nacionalne oligarhije. Kritički stav prema ukupnom stanju društva U tom smislu je potrebno da se formira jedna snažna opoziciona grupacija. Za nju postoje uvjeti jer su se neke stranke koje su po svom karakteru trebale da budu kritičke prema postojećem stanju, na izvjestan način odlučile da djeluju opoziciono, to znači da je moguće napraviti jedan snažan opozicioni blok koji će djelovati na stvaranju kritičke svijesti i to prema cjelokupnom stanju u društvu.

Poznati faktori reproducirat će nam stanje, jer se u vladavini tri nacionalne oligarhije najbolje snalaze, da mogu djelovati i držati cjelokupno društvo u nekoj vrsti ropstva, u obaveznosti da je nemoguće bilo šta učiniti u ovoj zemlji bez saučesništva, pristanka te tri nacionalne oligarhije

Nećemo postići ništa ako smijenimo jednu ili drugu stranku, ako pokažemo da ova ili ona vladajuća oligarhija ne može riješiti probleme s kojima se suočava, moći ćemo učiniti nešto samo ako formiramo opozicioni kritički stav prema ukupnom stanju našeg društva, prema tome ukoliko opozicija ne bude glavni zadatak koji stoji pred svim pozitivnim, aktivnim snagama u političkom životu našeg društva.

S ovakvim odnosima, s ovakvim nosiocima vlasti, s ovakvim načinom funkcioniranja ne može se proizvesti nikakav pozitivni efekt za stanje naše države

Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični

Ono što je nekom avangarda, drugom je dekadencija. Da nije te svemirske mjere, kalibrirane precizno poput dana i noći, “avangarda” bi likvidirala sve one koji ne misle isto, kao što su revolucije to često i činile. A i dekadenca bi spalila svijet svojim odnosom prema vrlinama. Sreća je što je najviše oportunista koji vješto izbjegavaju talasanje ulizujući se trendovima. Televizija, ali, nažalost, i moderna književnost i umjetnost, puni su k’o šibica takvih pametnjakovića, zamrznutih faca (analitičara) na autopilotu vremena. Pa nam se čini da je, bez obzira na ovu super brzu tehnologiju, vrijeme ipak stalo. Ali, ne može stajati dovijeka.Heroji ili uliziceKada je predsjednik Džon Kenedi (John Kennedy) 25. maja 1961. godine najavio da će Amerikanci sletjeti na Mjesec, “ne zato što je to lako, već zato što je teško”, bio je to poziv da nam se dogodi budućnost. A snaga pomisli je grandiozna.

Kenedi je bio i ostao predsjednik koji nije samo Amerikancima služio kao primjer. I među pretendentima za Bijelu kuću dan-danas najviše je onih kojima je on uzor i žele na njega ličiti. Tako je to bilo od Bila Klintona (Bill Clinton) do Baraka Obame (Barack). Džon Kenedi je aktuelizirao i onu čuvenu mantru da ne treba pitati „šta država može učiniti za vas, već šta vi možete učiniti za nju“. Nešto mislim, da bi njena herojska primjena, bar za neko vrijeme, baš bila od koristi svim Bosancima. Dakako, i brojnoj bosanskoj dijaspori, posebno ovoj u Americi, s nimalo laganim iskustvom, jer do uspjeha se s ove strane Atlantika ne stiže lako kad si imigrant ili izbjeglica. Ovdje te ne plaćaju jer si ulizica.U Americi naučite da avangarda nije sklapanje koalicija iz pukih interesa, već je to, prije svega, liderstvo bez ziheraštva. Dakle, i Bosni i Hercegovini treba lider koji se ne osvrće na trendove i odbranu popularnih stavova, već čini ono što je ispravno, bez obzira na opasnost koja mu zbog toga prijeti. Nije to samo tako u Americi. Ima primjera i u balkanskom komšiluku. Zar nisu Zoran Zaev i Aleksis Cipras (Alexis Tzipras), nakon bezmalo 30 godina, prekinuli diplomatski rat Grčke i Makedonije, unatoč prijetnjama njihovih radikalnih nacionalista. Čuo sam i pouzdanu tvrdnju da se Cipras nije osvrtao na grčku Pravoslavnu crkvu koja je, u dosluhu s ruskom i srpskom, prijetila zbog dogovora Atine i Skoplja. Jer, Aleksis je “ateista, koji ne mari za miris tamjana tamo gdje mu mjesto nije”.Naposljetku, iako su im pomogli, posao za Zaeva i Ciprasa nisu odradili stranci.&nbsp;Vrijednosti i standardiI bosanski političari, ali i njihovi medijski privjesci, konačno trebaju prestati da budu ulizice trendova, bez obzira radi li se o američkim ili evropskim; od toga je puno važnije usvojiti američke demokratske vrijednosti i evropske pravne standarde. Valjalo bi odustati i od vlastitih “vjerskih” nacionalizama, ali i od drugih trendovskih jadikovki i podvala. Ljubiti svoju naciju znači davati, a ne samo kraduckati ili uzimati od svih nas. Bit će teško, ali valja mijenjati taj mentalitet - od familijarnih prevara do državne kase. Bosancima treba hrabra vizija, a ne samo “precizna” čaršijska računica radi lične koristi. A to je više od poznavanja modnih brendova, egzotičnih putovanja od Tajlanda do Švicarske ili festivalskih provoda dijaspore u Sarajevu.&nbsp;Zaista, pitanje je zašto Bosna još nema svoga Kenedija, spremnog da se žrtvuje, počevši od ličnog ili porodičnog bogatstva pa do snage vizije. Kao što su to učinila braća Kenedi. Nakon Džona, koji je ubijen 22. novembra 1963. godine, u San Francisku je 6. juna 1968. istu cijenu platio i njegov brat Robert, nakon što se kandidirao za predsjednika.Iako su Kenedijevi nastradali, Amerika još živi na njihovoj legaciji. Samo osam godina od najave Amerikanci su s misijom “Apolo 11” aterirali na Mjesec 20. jula 1969. godine. &nbsp;Otkad su se iskrcali na područje “More tišine”, Mjesecom je prohodalo 12 Amerikanaca, a 24 ih je gore putovalo; tu su i dodatna spuštanja lunarnim modulima bez ljudske posade. Na Mjesecu je šest američkih zastava, uz znamenja SSSR-a, Indije i Japana. &nbsp;Nove generacije Sve je samo privremeno stalo, jer od 1976. do 2013. godine Amerikanci nisu tamo slali letjelice. Zato su otvorili apetite drugima. Kina je u januaru ove godine nagovijestila da želi poslati ljude na tamnu stranu Mjeseca. Ameri su, također, najavili svoj povratak. Otuda, iz te Kenedijeve perspektive slijedi jedno sasvim bosansko, ovozemaljsko pitanje - može li se naprijed samo uživajući u vlastitoj komfor zoni? I zašto Bosanci stalno idu linijom manjeg otpora?! Dok je na Zapadu i nama - "samo nebo kraj”.Mogao je, da je imao petlju, i Milorad Dodik biti kao Milo Đukanović. Ovako, učlanjenje BiH u NATO, upravo zbog Dodika, ostaje bosanski ekvivalent američkog spuštanja na Mjesec.Nasreću, dolaze nove generacije. Amerikanci su već napravili nomenklaturu pa su tako, osim seniora i “Baby Boomersa” (iz 1940. i 1950.), oni rođeni šezdesetih godina prošlog stoljeća tzv. Y generacija. Oni iz 1970. su X generacija, dok iz 1980. i 1990. godine dolaze popularni “milenijalci” (iz novog milenija). Ali, tek su pripadnici “Alpha” generacije (rođeni prije dvadesetak godina), uz “Novu generaciju”, rođeni 2013. i 2017. godine - istinski vlasnici 21. stoljeća. Hoće li, međutim, oni biti istinska avangarda ili će se poput nas udvarati trendovima, ostaje jednačina s više nepoznatih.

Bosancima treba hrabra vizija, a ne samo “precizna” čaršijska računica radi lične koristi

Bosna čeka svoga Kenedija

U Višegradu je u petak obilježen dan ruskih dobrovoljaca! Javno i uz sve počasti, govore, hvalospjeve živim i mrtvim ruskim ubicama što su po Bosni klali i ubijali Bošnjake, i sve uz prisustvo zvaničnika RS.
Odavanje počasti domaćim i stranim zločincima i slavljenje njihovih zločina, kakvo je bilo divljanje četnika otprije mjesec, kao i ovo otprije dva dana, ne bez razloga, održava se u Višegradu. 
Radi se o gradu koji će u historiji evropskih ratova biti upamćen po Hitlerovim metodama ubijanja nepoželjnih naroda, gdje su devedesetih godina živi paljeni, ubijani, silovani, te i živi i mrtvi bacani u Drinu pripadnici bošnjačkog naroda. 
Dan ruskih dobrovoljaca, obilježen u petak u Višegradu, uvršten je u kalendar značajnih historijskih događaja RS, što govori da entitetske institucije i moralno, a još više materijalno, stoje iza njihovog kako ratnog tako i mirnodopskog „paradiranja“ po BiH, pa i iza teških ratnih zločina koje su počinili s Karadžićevim i Mladićevim ubicama.
I opet nijedna institucija za provođenje zakona u BiH nije svoju pozadinu pomakla ni za centimetar, kako bi se, ako ništa, prebrojali dobro poznati domaći i strani zločinci prisutni na višegradskim slavama. Žalosno je da još niko ne pita ko je ruskim ubicama iz proteklog rata uopće dozvolio da ponovo prijeđu granicu BiH? 
Da je, naprimjer, negdje u srednjoj Bosni upriličeno slavlje u čast nekadašnjih pripadnika odreda El-Mudžahid i na njemu se okupili i predstavnici boračkih organizacija, lokalne i entitetske vlasti (kao prekjučer u Višegradu, op. a.), vjerovatno skup ne bi ni počeo, jer bi u policijske marice bili potrpani i slavljenici i oni koji su se imali namjeru s njima družiti.
Vrijeme je da nam neko odgovori važe li zaista zakoni ove zemlje (kakvi god da su) samo za Bošnjake.

Ko je nekadašnjim ruskim ubicama dozvolio da ponovo prijeđu granicu BiH

Dobrovoljci zločinci

Prvi put je dres Dalasa u zvaničnoj utakmici obukao 2. februara 1999. godine, a već je april 2019. i u duelu protiv Feniksa uzeo je mikrofon u prepunoj domaćoj dvorani. Objelodanio je kako napušta aktivno igranje košarke.<a href="https://avaz.ba/tag/19940/dirk-nowitzki">Dirk Novicki</a> (Nowitzki) ili kako su ga zvali „The Blonde Bomber“, 21 sezonu nosio je dres Maveriksa i postao istinska legenda NBA, ali i svjetske košarke.&nbsp; Kako su rekli u Dalasu, teško će naći način da mu zahvale na svemu, ali tu noć su bar pokušali pokazati koliko im je značio Nijemac koji je klubu ostao vjeran toliko dugo. On je na posljetku zahvalio svima, a posebno navijačima, kako je rekao, za nevjerovatne uspomene.
Otišao je jedan od najvećih, svi se slažu. Duboko bi se trebalo zaroviti u NBA statistike kako bi se pobrojalo sve što je uspio ostvariti. U najkraćem, on je šesti je strijelac u historiji NBA lige sa postignutih 31.510 poena. Igrao je 14 puta All star utakmicu, a četiri puta je biran u prvu petorku lige. Osvojio je NBA titulu 2017. godine, a bio je biran i za najboljeg igrača lige.
Dirk Novicki rođen je 19. juna 1978. godine u njemačkom Vurcburgu. Iz kluba Vulcburg ga je draftovao Milvoki, odakle je preselio u Dalas. Igrao je za reprezentaciju Njemačke s kojom je osvojio evropsko srebro i svjetsku bronzu. Bio je proglašavan najkorisnijim igračem Svjetskog i Evrtopskog prvenstva.

Država u strujnom kolu

Ima li rezervista na selfijima?

Zvijezda Los Anđelesa

Divno nam je ovdje...

Najbolji stranac

Vasić, Savić i imbecili

Veliko srce Dijamanta

Ahmići i Trusina

Stigla i 10. nagrada

Gdje ste, kreteni!

"Ne u moje ime"

Samo da rata ne bude

Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični

Bosna čeka svoga Kenedija

Dobrovoljci zločinci

"Plavi bombarder" u zasluženoj penziji

Kolumne

Država u strujnom kolu

Ima li rezervista na selfijima?

Zvijezda Los Anđelesa

Divno nam je ovdje...

Najbolji stranac

Vasić, Savić i imbecili

Veliko srce Dijamanta

Ahmići i Trusina

Stigla i 10. nagrada

Gdje ste, kreteni!

"Ne u moje ime"

Samo da rata ne bude

Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični

Bosna čeka svoga Kenedija

Dobrovoljci zločinci

"Plavi bombarder" u zasluženoj penziji