Sudijsko je vrijeme za izricanje pravosnažne kazne ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Haška presuda očekuje se naredne sedmice. Istovremeno je iz poznatih velikosrpskih uporišta pokrenuta propagandna mašinerija radi amnestiranja zlodjela počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.&nbsp;&nbsp; Prije tri godine, Pretresno vijeće međunarodnog tribunala osudilo je Karadžića na četiri decenije robije zbog rukovođenja i komandovanja udruženim zločinačkim poduhvatom - genocida u Srebrenici, progona, istrebljivanja, ubistava, deportacija, nehumanih djela, terorisanja, protupravnih napada na civile, uzimanja talaca. 
Nakon potvrđene optužnice u ljeto 1995., a potom i predugog skrivanja po različitim vukojebinama, suludi doktor Dabić konačno će zapečatiti zločinačku karijeru. Bilo bi poželjno da ga zapadne što brutalnija kaznionica, ali nismo mi te sreće!
Uoči izricanja povijesne presude, kanadski đeneral Luis Mekenzi u beogradskoj štampi tradicionalno je negirao srebrenički genocid, a usput i Karadžićevu te odgovornost njegovih koljača za najstrašnije pokolje. Inače, dotični đeneral od prvih ratnih dana gaji neskrivene simpatije prema četnicima. S njima je, uostalom, aktivno sarađivao i tokom masovnih silovanja Bošnjakinja i Hrvatica u okupiranoj Vogošći pokraj Sarajeva. Mnoge zlostavljane žene svjedočile su Mekenzijevim sirovim strastima. Jednoj od njih četnici su iz naručja oteli bebu kako bi je ucjenjivali.
“Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena, a odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Mislila sam na svog sina i bila sam spremna podnijeti i patnju, i poniženje, i fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala s njim. Uz šund muziku iz Srbije, s radija, general je priznao svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stisnutih zuba, stisnutog srca. To je trajalo, general me je posjetio sedam-osam puta.”
Ako mene pitate, đenerala bi za života trebalo adekvatno nagr(a)diti u vansudskoj nagodbi. Uz asistenciju bejzbol palice ili skokom na glavu s Nijagarinih vodopada, svejedno je!

Uz asistenciju bejzbol palice ili skokom na glavu s Nijagarinih vodopada...

Đeneral Brekenzi

Krupljanin Almir Badnjević svijetli je primjer mladog uspješnog čovjeka iz Bosne i Hercegovine. Na najbolji način pokazao je da se, uz znanje i sa mnogo truda, može postići mnogo. Našao se na listi najuspješnijih ljudi na svijetu zajedno s nekim od najpriznatijih imena iz oblasti biznisa i nauke.&nbsp; &nbsp; Iako mlad, već dugo drži tituli jedinog doktora nauka iz oblasti biomedicinskog inžinjeringa u našoj zemlji. 
Da je njegov <a href="https://avaz.ba/tag/9084/uspjeh">uspjeh</a><a href="https://avaz.ba/tag/9084/uspjeh"></a> više prepoznat i posebno cijenjen vani, pokazuje i to što je postao član Uprave Evropske organizacije za medicinski i biološki inžinjering (EAMBES). U pitanju je najveća evropska organizacija iz ove oblasti. 
Nije mu to jedini uspjeh.Član je i uprave Kliničkog inžinjeringa pri međunarodnoj organizaciji (IFMBE), gdje s još osam predstavnika iz svijeta definira sva pravila iz oblasti kliničkog inžinjeringa.

Doktor Badnjević inače predaje na Međunarodnom Burch Univerzitetu , Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, te Univerzitetu Warwick u Velikoj Britaniji.&nbsp;
Na čelu je Društva za medicinski i biološki inžinjering u BiH i rukovodi jednom od najopremljenijih laboratorija za testiranje medicinske opreme u Evropi, “Verlab“. Rođen je 13. jula 1986. u Bosanskoj Krupi. Završio je Srednju elektrotehničku školu, a poslije i&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/49992/elektrotehnicki-fakultet-sarajevo">Elektrotehnički fakultet u Sarajevu</a>, gdje je magistrirao. Doktorirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Izabran u Upravu Evropske organizacije za medicinski i biološki inžinjering

Doktor za uspjeh

Sumorna povorka u Banjoj Luci. Stotinjak ljudi i brojni novinari na neuglednom, zabačenom dijelu novog gradskog groblja. Ekshumacija posmrtnih ostataka Davida Dragičevića. Prije nego što vozilom pogrebnog preduzeća “Varnica” zauvijek napusti zemlju gdje je rastao i pjevao glasno o životu u getu, David će posljednji put proći ulicama grada koji mu nije pružio nijednu šansu. I mrtvom mu, eto, uskraćuje smiraj.&nbsp; K'o crna zemlja teška odluka Davidovih roditelja o konačnom počivalištu u Austriji očajnički je krik unesrećenih, razorenih, uništenih, beznadežnih. Raspuklo je Suzanino srce, ne može više. Presušile su Davorove suze, odavno ne teku. Kidnapovan prije nepunu godinu, izmasakrirani mladić skončao je u koritu Crkvene. Ubice su slobodne. I dalje na važnim funkcijama. U policiji, pravosuđu, entitetskim ministarstvima. Daboga im ne trebalo!
Prokleta mogućnost izbora mora da postoji, govorio je Branimir Štulić. Majka i otac su odabrali. Bolja je vječna tuđina nego domaća nepravda! Sklonili su se zajedno, daleko od doživljenih užasa, Bosne i Hercegovine, izvan dometa oholih političkih siledžija.&nbsp;“Nastavljamo svoju borbu. Pokazali smo da borba nije prestala kada je otišao Davor. Danas odlazi i Davidovo tijelo, ali on ostaje s nama. Danas je dan kada je poslana jedna poruka - mrtvi ovdje nemaju mira”, jecao je nad napuštenom grobnicom Ozren Perduv iz "Pravde za Davida".&nbsp;
Ništa konkretnije ni tako očigledno kao nedužna žrtva i smrt nevinog ne razdvaja čovjeka od nesoja. Davida su jučer sa pravoslavnog groblja ispratili ljudi. Prijatelji, poznati i neznani. Vjernici i ateisti i agnostici. Rokeri i narodnjaci i hipsteri. Stari i mladi. Neki čestit i pošten svijet!
Davidov konačni odlazak jučer su ignorisali neljudi. Neprijatelji, poznati i znani. Nevjernici i ateisti i agnostici. Šatorski zabavljač i oblajhana konkubina i zlikovci u policijskim uniformama. Stari i mladi članovi vladajuće stranke. Neki pokvaren i nepošten polusvijet!
Putuj spokojno, dobri Davide. A krivda se svakako ne da ispraviti.

Bolja je vječna tuđina nego domaća nepravda

Napuštena grobnica Davida D.

Kamerni mješoviti hor “Lola” iz Sarajeva, na čelu s dirigentom Josipom Katavićem, zabilježio je ogroman uspjeh našavši se na listi 10 najboljih horova iz cijelog svijeta.&nbsp; Ovi horovi takmičit će se početkom jula na uglednom 56. međunarodnom takmičenju u austijskom Špitalu na Dravi, u renesansnom dvorcu “Porcia”. 
Hor “Lola” osnovan je u januaru 2015. i u nepune četiri godine osvojio je osam međunarodnih nagrada, medalja i priznanja.
Velike zasluge za svjetski uspjeh sigurno pripadaju i dirigentu Kataviću. On je i jedan od osnivača interreligijskog zbora “Pontanima”, a vodio je i brojne amaterske horove iz naše zemlje. Od 1992. do 1998. bio je korepetitor hora Sarajevske opere.
Katavić je rođen 8. marta 1968. u Sarajevu. Radi u Narodnom pozorištu i član je Opere zvanično od 1995. Sretno je oženjen, a sa suprugom ima kćerku.

Kamerni mješoviti hor našao se na listi 10 najboljih

S “Lolom” na vrh svijeta

Priča se ovih dana po dobro obaviještenim sarajevskim kotama kako je Željko Komšić, nakon dužeg prenemaganja, ipak prelomio oko koalicije sa SDA.&nbsp;Nije zvanično obznanjeno niti definitivno potvrđeno, ali sve ukazuje na to da će lider DF-a uskoro zaigrati pod zastavom Bakira Izetbegovića u duelu protiv vječitih rivala iz političkih jazbina Milorada Dodika i Dragana Čovića.&nbsp;&nbsp; O pristupanju, kako je rekao, dijela Bh. bloka u vladajući tabor, govorio je nedavno i zajednički kandidat SDA, Komšića i Zlatka Lagumdžije za potpredsjednika Federacije BiH. Što se Miri Lazoviću snilo, to mu se (u javnosti) i zbilo pa je, valjda, zato nesuđeni entitetski funkcioner realizaciju paklenog plana zakazao u narednih desetak dana. 
Šta će se, međutim, na kraju od planiranog izroditi, do kojeg je čina romantična predstava dobacila, prilično je nezahvalno prognozirati. Poglavito ukoliko znamo da šef odlučujućeg HDZ-a uporno odbija komentirati eventualnu mogućnost udruživanja s aktuelnim članom Predsjedništva BiH, koji ga je neslavno demolirao na izborima. Što bi rekli bicikl-novinari s režimske FTV Bastilje - ništa se još ne zna, ostaje da se vidi, vrijeme će pokazati. 
Izetbegovićeva neumjerena velikodušnost prema potencijalnom (četvrtom) partneru za partiju pokera na državnom nivou samo na prvi pogled ima patriotsku, bosanskohercegovačku konotaciju. A u gorkoj suštini, radi se o tradicionalnom postizbornom projektu kaparisanja dežurnog krivca za sve buduće krize i politička klizišta. Uostalom, SDA-ovci su dokazani majstori fakturisanja vlastitih neuspjeha pobočnim strankama! Da nije tako, Izetbegović bi već sklepao vlast s Dodikom i Čovićem, jer za to postoji i poslanička većina i iskren nijet. 
Da se ne lažemo, Komšić je izbore dobio ponajmanje zahvaljujući glasovima bh. Hrvata. U tom zecu i leži grm čitave problematike! Izetbegović, naime, očajnički treba batinu u nastupajućim nacionalističkim svađama, dok vlasnik DF-a biološkom nasljedniku SDA duguje stanovitu zahvalnost na izbornom trijumfu.&nbsp;Obojici, pri tome, nisu mrske verbalne marisane u izmišljenim ulogama “bošnjačkih stražara”. Parola, dakle, glasi - bolje se sto godina naduravati nego jedan dan nešto korisno raditi.

Bolje se sto godina naduravati nego jedan dan nešto korisno raditi

FOLIRANTI Bošnjački “stražari”

Novi šef Fudbalskog kluba Sarajevo Ngujen Hoai Nam (Nguyen) donio je sreću bordo timu na širokobriješkoj Pecari, u možda i presudnom meču za titulu prvaka Bosne i Hercegovine.&nbsp; Sarajevo je pobijedilo sa 3:0, na radost bordo navijača, ali i novog većinskog vlasnika upravljačkih prava, koji je prisustvovao duelu u Širokom Brijegu.
Vijetnamac se na društvenim mrežama pohvalio uvjerljivom pobjedom (3:0) na Pecari te fotografijama sa stadiona u Širokom Brijegu, odnosno tribina i iz svlačionice, u kojoj je proslavio trijumf s ekipom, te sa mostarskog Starog mosta.
Moglo bi se na osnovu toga zaključiti da Nam namjerava biti duboko involviran u sva dešavanja u klubu te da će vijetnamski biznismen, što je navijačima najbitnije, biti spreman na ulaganja u ekipu i značajniji iskorak u Evropi.
Vijetnamski biznismen studirao je u Americi. Nakon što je diplomirao na Univerzitetu Južna Kalifornija, vratio se u domovinu i počeo uspješnu poslovnu karijeru. Bio je finansijski direktor u više kompanija, a osnivač je Vijetnamske fudbalske akademije (PVF), čiji će resursi pomoći i razvoju bordo kluba.

Novi većinski vlasnik donio sreću bordo klubu na Pecari

U Širokom Brijegu gledao Sarajevo

Nema više ustašluka širom Blajburškog polja! Najmasovnije neonacističko sijelo na evropskom kontinentu dekretom je zabranila Katolička crkva u Austriji. “Misa je postala dio političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju historije”, navodi se u pismu koje je potpisao sekretar Biskupije u Klangenfurtu Engelbert Gugenberger.&nbsp;&nbsp; Predsjednica Republike Hrvatske duboko je konsternirana najnovijom odlukom. Kolinda Grabar-Kitarović tuguje u funkciji domoljubne Hrvatice i uzorite vjernice, saopćeno je sa Pantovčaka. Ništa manje potresen nije ni šef Sabora Gordan Jandroković, raspilavio se premijer Andrej Plenković. Tihuju i preostali uglednici iz filoustaške vrhuške vladajućeg HDZ-a, zaključno s desničarskom ikonom u liku i (ne)djelu Vladimira Šeksa. 
Nedavno su austrijske vlasti strogo zabranile isticanje ustaških simbola na državnoj teritoriji “male Njemačke”, što znači da će ubuduće svaka zadojena budaletina kojoj je stalo do fašističkog pozdrava “Za dom spremni” te mahanja šahovnicama koje počinju pavelićevskim bijelim kvadratićem, cehove svojih bolesnih zadovoljstava plaćati deset hiljada eura. Najupornijima je osiguran i zatvorski tretman. Zlu ne trebalo...
I dok civilizirana društva institucionalno progone fašističku ideologiju, a njene protagoniste sudski procesuiraju i rigorozno finansijski kažnjavaju (po hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu), ovdje, na brdovitom Balkanu, u zemlji bedaka i ludaka, sve naprosto pršti od netolerancije, zaostale mržnje i veličanja ratnih zločinaca. 
Pogledajte, naprimjer, jučerašnji bal vampira u Višegradu, gdje su opet nekažnjeno nastupali sljedbenici četničkog pokreta Draže Mihailovića. Postrojio se krupni ljudski otpad neurednih bradurina, zakitili kokardama ulojene šubare i šajkače, nabacili uniforme sa (z)vjerskim simbolima pa pravac pred nakaradni spomenik crknutom đeneralu. Kojeg su, povijesna je činjenica, antifašisti u ime naroda pravedno osudili zbog počinjenih zlodjela, a potom ga pod okriljem noći koknuli na nepoznatoj lokaciji. 
“Ne bih vam otkrio gdje smo đubre zakopali kad bi mi dukat dali”, ispovijedao se svojevremeno partizan Jovo Kapičić povodom moralno utemeljene Mihailovićeve likvidacije. Čiča-miča, gotova priča!

Pogledajte, naprimjer, jučerašnji bal vampira u Višegradu...

Bratstvo i kretenstvo

Zdenko Marić, predsjednik Saveza gorskih službi spašavanja u BiH, protekle subote se, zajedno sa 15 spasilaca iz gorskih službi u Mostaru, Posušju, Širokom Brijegu i Srebreniku, odmah odazvao pozivu Oružanih snaga BiH da iz vojnog objekta s vrha Pločno na Čvrsnici izvuku vojnika kojem je hitno trebala ljekarska pomoć. 
Tamo gdje ni vojska, koja bi trebala biti najjača i najsposobnija snaga jedne zemlje, nije uspjela pomoći svom vojniku, spasioci gorskih službi jesu. Pod budnim okom i koordinacijom Zdenka Marića, izvedena je akcija u kojoj je spašen jedan mladi život. 
Ovaj podvig naših heroja iz gorskih službi spašavanja skrenuo je još jednom pažnju na to da bi država konačno trebala odati priznanje ovim ljudima. Prvenstveno tako što će ono što ovi sposobni i hrabri entuzijasti rade, regulirati i zakonom. 
Jer, u zakonima u BiH spasilaca nema i oni faktički rade volonterski. No, u situacijama na koje država nema odgovor ni snage, svi zovu i traže službe koje okuplja Savez, na čijem je čelu Marić. Pri tome se niko i ne pita odakle im oprema za zadatke koji se pred njih postavljaju i u kojima često riskiraju i vlastite živote. 
Zdenko Marić gorski spasilac je od 1980. godine. Sarajevsku školu alpinizma završio je još 1976. Do sada je osvajao brojne planinske vrhove u svijetu, a tri puta je osvojio Monblan. Od 2008. instruktor je Gorske službe spašavanja.

Država konačno treba odati priznanje ovim ljudima, prvenstveno tako što će ono što rade ovi entuzijasti, regulirati i zakonom

Nevidljivi heroji

Mikaela&nbsp;Šifrin postavila je novi rekord po broju pobjeda u jednoj sezoni Svjetskog kupa, trijumfiravši jučer u utrci slaloma u Mlinu, u Češkoj Republici.&nbsp; Američka skijašica pobijedila je već 15. put ove sezone i time osigurala treći uzastopni Kristalni globus.
Do jučerašnje utrke, Šifrin je bila izjednačena s legendarnom švicarskom skijašicom Vreni Šnajder (Schneider), koja je 14 pobjeda ostvarila u sezoni 1988/1989, kad je skijaški kalendar bio kraći. No, Šifrin svoj rekord može i popraviti u preostaloj, finalnoj utrci Svjetskog kupa u Andori.
Pobjeda u Mlinu ujedno je i 58. ukupno i 39. u slalomu u bogatoj karijeri Amerikanke, koja će u srijedu napuniti tek 24 godine i, prema tome, ima još mnogo vremena za nove trofeje. 
Šifrin je, također, već osigurala šesti uzastopni globus u slalomu, potvrdivši tako da spada u red najboljih skijašica svih vremena.
Mikaela Šifrin rođena je 13. marta 1995. u Vejlu, Kolorado. Dvostruka je olimpijska pobjednica i petostruka svjetska šampionka.

Postavila je novi rekord po broju pobjeda u jednoj sezoni Svjetskog kupa

Rekorderka iz Vejla

Osim što je bila žrtva najbrutalnijeg rata, s najviše stradalih u cijelom okruženju i često prolazila kao pokusni kunić ili zadnja, na čekanju u regionalnoj tranziciji, Bosna i Hercegovina predugo je ostala talac vlastitih političkih kalkulanata.&nbsp;&nbsp; Oni su je jednako unazadili kao i sve druge nesretne historijske okolnosti. Nije stvar lamenta reći da je krajem minulog stoljeća BiH bila bliže Zapadu, a ne zemlja s najviše sovjetskih recidiva ili, kako se to voljelo reći, najcrvenija među svim jugoslavenskim republikama, ujedno i bliža Orijentu nego svi ostali, svi bi zasigurno manje stradali.&nbsp;
Srećom, Bosnu je spasio njen stoički narodni duh, kao što je još spašava to uvažavanje tradicionalnih vrijednosti u razlikovanju dobra od zla. 
Ako su Bosanci, bez obzira na to koliko neki dokazuju “vlastite” paralelne nacionalne identitete, vezujući se uz susjedne države, do sada trebali išta naučiti, to je činjenica da svekoliki narod, svi građani Bosne i Hercegovine, ne smiju više biti topovsko meso niti potrošna roba u međusobnim obračunima bilo koje vrste.&nbsp;
Jer, kad rat ovdje “prestane”, a nastavi se voditi drugim sredstvima, narod curi, a ljudi “nestaju” tragajući za boljom sudbinom od ove proklete, balkanske.
Zato i Milorad Dodik, ako je racionalan političar, treba prestati sa propagandom o vojnoj “neutralnosti” za BiH. Osim što to znači svrstavanje na pogrešnu stranu historije, to samo dodatno odvija ventile za egzodus mladih i svih onih koji mogu otići iz zemlje, dakako na Zapad. Niko neće u Rusiju, o kojoj, izgleda, maštaju najviše oni koji su se ogriješili o zakon ili počinili ratne zločine.
Sada, kad su kroz NATO vrata prošli svi, od Albanije, preko Crne Gore, do Makedonije, a čak i Srbija sarađuje s Alijansom, bez obzira na to što (još) sjedi na dvije stolice, držati tu atlantsku kapiju zatvorenom samo za BiH znači raditi protiv budućnosti svoje djece.&nbsp;
Šteta je nemjerljiva kad je riječ o investicionoj, sigurnosnoj i političkoj klimi u zemlji i regionu. Zato je isprazna priča o “samo” vojnom, a ne vrijednosnom kontekstu približavanja NATO-u. Tu štetu, za početak, treba hrabro prestati praviti.

Isprazna je priča o samo vojnom, a ne vrijednosnom kontekstu približavanja NATO-u

Atlantska kapija

Regionalna politička scena je niz dimnih bombi koje imaju za cilj da prikriju otimačinu i zadrže status quo. Bakir, prvak ove političke discipline, bar tri puta godišnje pokrene temu zbog koje sve ostalo u državi postaje irelevantno. Praznik 9. januar se obilježavao decenijama, jedva da je iko obraćao pažnju na taj događaj, a onda, gurnut ne baš egzistencijalnim povodima, Bakirbeg poče da ga osporava. Od tada do danas, zahvaljujući upravo njegovoj inicijativi, to posta najvažniji događaj u Republici Srpskoj, groteskni cirkus, ofucana kopija Staljinovih parada na Crvenom trgu. Grandiozna glupost, ali efektna dimna bombaNedavno, opet agilni Bakirbeg, ode korak i dalje. Predat će apelaciju za ukidanje imena Republika Srpska. Boli Bakirbega neka stvar što je meni, koji živim dvije ulice udaljeno od njega, uskraćeno pravo da se kandidujem za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Pospremi, Bakirbeže, prvo svoju avliju, pa onda zaviruj i kritikuj komšijsku.U Srba, naravno, ništa bolja situacija. Gore pomenuti Bakir, teška srca moram priznati, ovaj put nevin, u jednom intervjuu reče kako bi on “rado priznao Kosovo, ali to nije moguće bez konsenzusa sa Srbima.” I, eto ga, čitava srpska politička elita, nesimpatična Ana Brnabić, nešarmantni Aleksandar Vučić i čistokrvni Bosanac Milorad Dodik se oglasiše kritikom tvrdeći da je Bakir rekao kako “Bosna treba priznati Kosovo.” Ne treba biti previše pronicljiv pa prepoznati razliku između onoga što je rekao Bakir i onoga kako su ga interpretirali srpski političari. No, više niko ne razmišlja o štrajkovima i demonstracijama što potresaju Srbiju i sestrinski entitet, već su svi zabrinuti da Bosna i Hercegovina ne prizna Kosovo, mada i budala zna da to nije moguće da se desi. Interesantno je da je samo nekoliko dana prije ove Bakirove izjave Dragan Čović eksplicitno kazao kako to za njega nije pitanje i da Kosovo treba priznati. Niko se tada ni u Beogradu, ni u Banjoj Luci nije ni počešao, vjerovatno zato što se na ovog hercegovačkog nacionalistu više gleda kao na saveznika nego na neprijatelja.U međuvremenu, Erdoan je rado viđen gost u Srbiji, malo-malo, eto ti ga šetka se i šepuri, a Turska je poodavno priznala to sporno Kosovo. Nekad, ne tako davno, Vučić i Dodik eglenisaše, pa napraviše pres-konferenciju da objave izradu Deklaracije o zaštiti srpskog jezika. Grandiozna glupost, ali efektna dimna bomba. Kako može biti ugrožen jezik najmnogoljudnijeg naroda u regionu, jezik koji je služben u dvije zemlje, služben u školama, služben u državnim institucijama? Bajka o 10.000 mudžahedina zgodne nacionalistkinje Srpski jezik može biti ugrožen u Mađarskoj, i mađarski u Srbiji, ali da je ugrožen srpski jezik u Srbiji je potpuna besmislica koja samo ima za cilj pojačati osjećaj o konstantnoj nacionalnoj ugroženosti Srba, čak i na teritoriji gdje su apsolutna većina i vlast. Priča o ugroženosti srpskog jezika u Srbiji i Republici Srpskoj je ravna pretpostavci da Papa izjavi kako su katolici ugroženi u Vatikanu. Moje Trebinje je već nekoliko godina oblijepljeno slovima azbuke. Ta ćirilična slova treba da podsjete srpski živalj na važnost očuvanja ćirilice. Treba, dakle, čuvati pismo kojim se piše u državnim institucijama i koje se izučava u školama. Oni koji bi se trebali brinuti da se sačuva ćirilica su Hrvati i Bošnjaci. Hrvati su se, nažalost, već davno odrekli svog ćiriličnog pisma, a tupavi Bošnjak se stidno kreće tom ustaškom, utabanom stazom. Srbi bi, u drugu ruku, trebali da njeguju latinicu, jer kako sada stoje stvari, najveću šansu da zadrže to bogatstvo dvopismenosti imaju upravo oni.“Biće zastava Republike Srpske u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.” Nema potrebe da navodim ko je bio autor ovog epskog, idiotskog igrokaza. Ako se sjećate, igrokaz je završio tako što je, od dvije koje su tu bile, iz prostorije izbačena jedna zastava države. Ona je, po Miletu, simbolizirala Federaciju. Kontam, mogli ste onda ubaciti i treću državnu zastavu pa da ona simbolizira Republiku Srpsku. Pa je l’?Zgodna nacionalistkinja Kolinda Grabar-Kitarović voli često lupati gluposti i bacati dimne bombe. Uglavnom su to priče o ugroženosti hrvatskog puka u Bosni i Hercegovini, a meni je nekako najupečatljivija bajka o 10.000 mudžahedina koji opasani bombama sjede po šumarcima Bosne i spremaju se da dignu Evropu u zrak. Što se tiče ugroženosti Hrvata, draga Kolindice, uvedi ti ukinutu konstitutivnost Srba u Hrvatskoj, pa ćeš onda imati pravo pričati o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji u njoj jesu konstitutivni.“Puk je pučina crna”, znamo po NjegošuPremijerka Srbije, nesimpatična Ana Brnabić, izjavi da Haški tribunal nije bio objektivan i da je Srbija najgore prošla kada se posmatra zbir kazni i broj preminulih u Hagu. Tačno. Nema govora. Ali, draga Ana, znamo mi da ti samo bacaš dimnu bombu kako bi prikrila činjenicu da je Srbija sve do 2004. bojkotirala rad Tribunala, pa tako nije predavala dokaze za zločine počinjene na Srbima. Bez tih dokaza bilo je teško dokazivati zločine i lako je prepoznati da je sama Srbija najveći krivac što mnogi zločini nad Srbima nisu procesuirani. Osim toga, Srbi su učestvovali u tri rata, ima ih u Hagu i zbog Hrvatske, i zbog Bosne i Hercegovine, i zbog Kosova, pa je i logično da ih bude najviše na optuženičkoj klupi. Međutim, narod uz kafu žučno počinje raspravljati o nepravednom Hagu, a ekonomski problemi postaju minorni. Uspješno aktiviranje dimne bombe. Bravo za nesimpatičnu Anu.Sve ove gore nabrojane i mnoge nenabrojane događaje najtačnije opisa pošteni Žarko Korać: “Sve je to pučka zabava,” reče jednom. A kao što znamo, po Njegošu: “Puk je pučina crna.” Nema mu pomoći.

Priča o ugroženosti srpskog jezika u Srbiji i Republici Srpskoj je ravna pretpostavci da Papa izjavi kako su katolici ugroženi u Vatikanu

Što se tiče ugroženosti Hrvata, draga Kolindice, uvedi ti ukinutu konstitutivnost Srba u Hrvatskoj pa ćeš onda imati pravo pričati o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji u njoj jesu konstitutivni

U međuvremenu, Erdoan je rado viđen gost u Srbiji, malo-malo, eto ti ga šetka se i šepuri, a Turska je poodavno priznala to sporno Kosovo

Pučka zabava za Srbende, Rvatine i Bošnje

Nekad davno djevojke su išle na radne akcije kako bi pomogle što bržoj obnovi zemlje. Šile su posteljine za bolnice, plele priglavke, kuhale, podučavale djecu. Činile su sve kako bi pomogle da život teče spokojno. Mnoge od njih su i poginule boreći se za neke ideale u koje su vjerovale. Nažalost, nisu zaustavile oružje Tako je bilo četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Onda su došle devedesete i žene su opet bile u najrazličitijim ulogama. Suada Dilberović i Olga Sučić su svoje živote dale vjerujući da će prosvjedima prvih dana aprila 1992. godine zaustaviti oružje koje je prijetilo sa svih strana. Nažalost, nisu ga zaustavile. Oružje je njih zaustavilo. Silva Rizvanbegović je poginula u kolima Hitne pomoći. Bila je na zadatku. Bitke u njenom gradu je nisu strašile. Radila je svoj posao baš kao da je negdje gdje su priče o ratu samo lekcije u knjigama. Fahira nije poginula, ali je njena duša umrla kad je njen Samir poginuo. Nastavila je život hrabro čekajući dan kad će otići svom sinu. Neki dan je umrla Zejna Suljić, žena koja je jača od stijene. Žena od koje se uče hrabrost i dostojanstvo. Šest sinova, dvoje unučadi i snaha su njena tuga za života. Svi ubijeni. A ona živa. I živjela je ovaj život bez života u sebi. Ima li snage koja se može mjeriti s njenom? Ima li hrabrosti koja je glasnija od njene? Olga je skrivala Harisa u svom stanu na Grbavici odlučno tvrdeći da je sama pred vojničkim pitanjem ima li kog s njom. Ana, policijska umirovljenica, s prvim danom rata je otišla u policiju i pridružila se muškim kolegama. Sanja je sa svojih pedesetak kilograma nosila više od pedeset litara vode na leđima trčeći pred snajperistom koji je, cereći se s brda, pucao oko nje i uživao gledajući je kako krivuda ne bi li vodu donijela do kuće i pobijedila još jednu sigurnu smrt. Danijela je čuvala djecu i čekala Špicu da se vrati s ratišta uvijek strahujući hoće li ugledati na vratima njega ili njegove kolege. Mirjana je bosonoga pretrčala preko mosta koji ju je odveo kćerki. Suska je svakodnevno radila svoju radnu obavezu u okupiranom naselju, a Azra je čuvala Omara i Pupu i živote im spašavala onako kako to samo majka i supruga može i umije. Fika je svaki dan išla preko cijela grada da vidi kako joj je kćerka, a Irma je vidjela kako joj ubijaju sina u ulici u kojoj je odrastao. Pred njenim očima. Seja je svaki dan išla Almiru u bolnicu gledajući sina koji se bori za život pored zarobljenika iz iste bitke u kojoj je njen sin teško ranjen. Tidža je u okupiranoj Dobrinji sama odgajala Semira i Emira i čuvala im živote koji su bili jeftini i bezvrijedni okruženi sa svih strana hladnim metalom uperenim u njih. I još mnoge znane i neznane su svoje živote stavile iza važnijih. Iza onih o kojima su brinule. Za koje su se borile. Poslije kojih su žive bile samo u pogledu drugih. Danas nisu više devedesete.Slave ženu živeći njen život Rat je već više od dvadeset i pet godina svoje mjesto ustupio miru, a one i dalje rade i bore se za druge. Treba li njima neka priča o ravnopravnosti? S čim? S kim? Zbog čega? Treba li njima neko predavanje kako da budu jake? Kako da pobijede nevolju? Treba li njima neki dobro plaćeni projekt kroz koji će čuti nekoliko lijepih misli o ulozi žene u društvu? O ženi koja mora naći svoje mjesto pod zvijezdama? Ne, jer one žive sve te rečenice svakim danom. One pišu lekcije za povijest. One slave ženu živeći njen život. Slave život u kojem svi imaju svoje zadaće koje obavljaju onako kako to samo one umiju. Eto, uz Dan žena, taj jedan dan u godini, treba reći da žene svakim danom obilježavaju po jedan takav dan. Dan žena je samo podsjetnik na sve hrabre, odlučne, znane i neznane koje pišu povijest bez udžbenika.

One pišu lekcije za povijest. One slave ženu živeći njen život

“Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“

Uz Dan žena

Sve je počelo kada je Berni Sanders (Bernie), koji se javno deklarira kao socijalista, čovjek kome je Hilari Klinton (Hillary Clinton) 2016. naprosto ukrala nominaciju Demokratske stranke za predsjedničke izbore, ove sedmice rekao da neće tražiti nikakav savjet od nje dok ponovo juriša na Bijelu kuću. Jer, dodao je, između njih postoje fundamentalne ideološke razlike.To kao da je bio okidač za nadobudnu Hilari koja želi ostati siva eminencija demokrata i čije izjave da se više neće kandidirati za političke funkcije treba uzeti s rezervom. Sandersovi politički neprijatelj broj jedan ovoga časa nisu republikanci, već Klintonova – kao slobodni politički strijelac.Bajden kao žrtva KlintonovihOčito da bi naštetila među mladima omiljenom Berniju, koji trenutno vodi na listi demokratskih pretendenata na predsjedničkim izborima 2020. godine, Hilari je preko jednog bivšeg člana svoje kampanje dobacila grudvu blata na njegov socijaldemokratski imidž.

Tako je svog bivšeg oponenta onomad cinično nazvala “njegovo veličanstvo, kralj Berni Sanders". Aluzija je to da je on salonski socijalista, koji ne bježi od luksuza, iako svi znaju da Berni živi veoma skromno, za razliku od Klintonovih, koji su se enormno obogatili. Iz Sandersovog izbornog štaba odmah su uzvratili veoma sočno, kako su upravo Klintonovi “jedne od najvećih guzica u američkoj politici”! Da ironija bude veća, pri čemu dokazuje i koliko je nezahvalna, Hilari je prozvala Bernija, jer je on nekoliko puta zatražio “njen” privatni avion, kako bi, u finišu izborne utrke, širom Amerike agitirao u njenu korist i protiv Donalda Trampa (Trump), naravno. Hilari kao da zaboravlja i da je za nju prije nekoliko godina radio bukvalno cijeli establishment Demokratske stranke. Za nju se nesebično angažirao u to vrijeme i najpopularniji američki politički tandem Barak Obama (Barack) i Džo Bajden (Joe Biden). Sada znamo da je ona osujetila veoma popularnog Bajdena da naslijedi predsjednika Obamu, iako je to bio logični poredak koji su mnogi očekivali. Potom je izgubila od Trampa, jer se fokusirala na Donaldove afere, zaboravljajući na socijalnu agendu koja ipak preokupira Amerikance. Bajden se tako prešutno povukao dajući šansu superagresivnoj gospođi Klinton.Propaganda i vjetrenjače strahaSanders se ovog puta ne osvrće previše, jer zna da je on na čelu jedne nove američke revolucije. Uostalom, predsjednik Tramp je svoju kampanju za drugi mandat već započeo šireći strah od socijalizma, vezujući sve to za Sandersa, od koga se, izgleda, najviše plaši. Stalno ponavlja rigidne primjere iz Latinske Amerike; ništa Skandinavija, iako na to upozoravaju objektivni američki novinari.Tramp ne govori, recimo o Urugvaju, u kojem je manja stopa korupcije nego u Americi, bolje javno zdravstvo, a život, osim što je jednostavniji, ujedno je sigurniji i čistiji; nema beskućnika po ulicama Montevidea kao u Njujorku ili Los Anđelesu. Sandersu se neopravdano pripisuju maskote iz Venecuele i Kube, od kojih se poluobaviještenim Amerikancima diže kosa na glavi. Kampanja je veoma prosta i prizemna. Trampovci već pjevaju borbene, da ukoliko Sanders dođe na vlast – Amerikanci neće moći da jedu hamburger (?!), niti da voze ogromne kamionete, koji gutaju male cisterne nafte. A “morat će” staviti i solarne panele na svoje kuće pa će se, umjesto na ugalj ili mazut, grijati iz obnovljivih resursa energije. Sve ono što je u svijetu normalno, pa i imperativ budućnosti, Tramp i njegovi “konzervativci” (republikanci) pod etiketom “socijalizma” plasiraju kao strah od nove, još liberalnije Amerike. To je notorna propaganda uz neinteligentne laži, ali sve to u jednom dijelu ove velike zemlje još prolazi. Promjene su duh demokratijeStara je istina da je ona “main stream” - obična Amerika još - desno od političkog centra. Zato republikanci “Sandersovu” u svijetu već viđenu i dokazano efikasnu socijaldemokratiju prikazuju kao radikalnu ideološku aždahu. Drugi demokratski kandidati se, zato, bojažljivo distanciraju od bilo kakve “socijalističke” etikete.Činjenica je da je u Americi vrlo malo socijalista. Posebno kad se sve stavi u kontekst da od 325 miliona Amerikanaca - 235 miliona ima pravo glasa, te da oko 55 posto njih izlazi na glasačka mjesta. Nakon burne prošlosti u kojoj su poistovjećivani s crnim đavolima, konačno je 1982. formiran Savez demokratskih socijalista Amerike (Democratic Socialists of America - DSA). A broj njihovih registriranih pristalica se kretao svega oko pet do šest hiljada godišnje. Sve do 2018., kada je za samo nekoliko mjeseci članstvo naraslo na više od 49.000 registriranih pripadnika. Doduše, simpatizeri se sigurno mjere u milionima, upravo zahvaljujući senatoru Sandersu. Socijalisti su javno podržavali Obamu i mnoge druge demokratske kandidate.Ima tu i jedan paradoks! Kada je Sanders prije tri godine izgubio partijsku utrku s Klintonovom, mnogo je njegovih birača, prema vlastitom priznanju, iz protesta prema Hilari glasalo za Trampa. Republikanci opravdano strahuju, rekao mi je nedavno Džon Metcler (John Metzler), profesor na Katoličkom sveučilištu “St. Jonh’s” u Njujorku, republikanac od glave do pete, da bi ovaj put mnogo Trampovih moglo glasati za Sandersa, jer on oko sebe stvara bezideološki “kult pristalica”.Optuživati Bernija da je samo “socijalista” je možda već potrošena floskula, jer on se bori za socijalnu jednakost - i osiromašenih demokrata i republikanaca. Americi, dakako, tek valja odlučiti treba li joj renesansa ili revolucija! Promjena je i ovdje kao i u Evropi – jedini stvarni duh demokratije.

Među mladima omiljenom Berniju, koji trenutno vodi na listi demokratskih pretendenata na predsjedničkim izborima 2020. godine, Hilari je preko jednog bivšeg člana svoje kampanje dobacila grudvu blata

Nova američka revolucija

Prvi put sam za ime Adila Zulfikarpašića čuo negdje šezdesetih godina kada je u Istanbulu izdao nekakvu političku deklaraciju, a moj brat, rahmetli Safet, bio je tada ministar unutrašnjih poslova pa sam ga upitao: „Boga ti, Safete, znaš li ti tog Zulfikarpašića, znaš li ko je on i šta je?“. Brat mi je odgovorio: „Ma, to je beznačajan čovjek. Njegovim postupcima i izjavama ne treba pridavati nikakvo posebno značenje“. To je bilo sve što sam o njemu saznao do tog momenta. Kasnije mi je moj bliski rođak, rahmetli Irfan Filipović, kojeg su četnici ubili u Binježevu 1992. godine pred vratima njegove vikendice, rekao da je Adil Zulfikarpašić, ustvari, pronevjerio sredstva državnih dobara i neke firme „Koteks“ i da je zbog toga emigrirao. Tom podatku nisam pridavao posebnu pažnju.

Zastupao je bošnjaštvo i pratio sam šta objavljuje Međutim, kada je Adil Zulfikarpašić počeo izdavati svoje „Bošnjačke poglede“, tada sam skrenuo pažnju na ono što on radi, prije svega na činjenicu da je tada lansirao bošnjaštvo. Vjerovatno pod utjecajem rahmetli Smaila Balića, koji je kod nas prvi zastupao bošnjaštvo u smislu tradicionalnog nacionalnog određenja koje obuhvata tri oblika, tj. katoličku, pravoslavnu i muslimansku verziju bošnjačkog identiteta.O tome je Smail Balić napisao i jednu zanimljivu bibliografsku studiju, takozvanu muslimansku komponentu bošnjačkog identiteta, obuhvatajući uglavnom ono što su Bošnjaci stvarali u prošlosti ostavljajući ono što je katoličko, odnosno hrvatsko i pravoslavno, odnosno srpsko u novijim verzijama, vjerovatno za neka njegova ostvarenja. Nije mi poznato je li on u tom pogledu nešto učinio kasnije.&nbsp;Činjenica da je počeo da zastupa bošnjaštvo za mene je značila nešto u tom smislu jer sam i ja zapravo zastupao bošnjaštvo, pa sam počeo da pratim šta on to objavljuje i ko s njim sarađuje. Nisam našao neke značajne ličnosti, niti značajna ostvarenja koja bi govorila o tome da se Bošnjački institut, koji je Adil osnovao u Cirihu, angažirao značajnije na tom problemu. Kako je vrijeme odmicalo, kontakti između Adila Zulfikarpašića i prije svega njegovih brojnih rođaka koji su živjeli u Sarajevu i BiH, a zatim i preko drugih ljudi iz umjetničkih krugova, stvorena je atmosfera u kojoj je trebalo očekivati da Adil Zulfikarpašić i sam preduzme nešto u Bosni i Hercegovini.&nbsp;Poslao sestrića da kaže da želi kontaktirati sa mnomOn je sa mnom prvi put stupio u kontakt preko jednog mog studenta. To je bilo 1989. godine. Taj moj student je bio sin jednog poznatog mladog muslimana koji je, nažalost, umro nakon izdržavanja kazne i Adil je po njemu poslao jedno pismo i neke svoje spise. Tom mladiću sam rekao da nema potrebe da Adil meni preko kurira ili nekih prenosilaca šalje svoja mišljenja ili svoje publikacije, da ja slobodno primam na svoju kućnu i na adresu na fakultetu sve što izlazi u inozemstvu. Jer smatram da mi moj naučni interes omogućava da legalno i legitimno pratim sve što se piše o Bosni i Hercegovini u cijelome svijetu, pa i u krugovima emigracije. Rekao sam mu da te spise vrati Adilu i kaže mu moju privatnu adresu i pozove ga da može da mi na tu adresu piše i pošalje šta god on smatra da bi bilo za mene interesantno i o čemu bi želio da me informira.&nbsp;Nakon toga, Adil je poslao meni svoga sestrića, Hadžiomerovića, koji mi je kazao da bi njegov daidža Adil želio sa mnom uspostaviti kontakt, da mu je drago da sam mu odgovorio da može slobodno sa mnom kontaktirati, ali da on želi da mu odgovorim na pitanje pristajem li s njim kontaktirati. Sastanak u sarajevskom hotelu „Evropa“Rekao sam da sam već u odgovoru mome mladome studentu dao takvu saglasnost i da nema potrebe da posebno o tome govorim, ali da želim Adilu postaviti tri pitanja ukoliko on želi sa mnom nekakve kontakte i ako želi sa mnom sarađivati.&nbsp;Prvo pitanje - je li emigrirao iz političkih ili iz nekih drugih razloga. Drugo - je li svoje bogatstvo, za koje sam saznao da je obimno, postigao trgovinom oružjem ili trgovinom drogom ili na legitiman način. I, treće - je li u svojoj aktivnosti sarađivao sa stranim obavještajnim službama. Ukoliko je u pitanju jedan od tih elemenata, ne želim nikakav kontakt ni saradnju s ljudima koji su imali takve aktivnosti.&nbsp;Nakon toga, Adil mi je poslao pismo u kojem je ustvrdio da je emigrirao isključivo iz političkih razloga, da je imovinu stekao trgovinom tzv. general commmodity - raznovrsnim robama u zajedničkoj kompaniji s Harijem Šeferom, vrlo uglednim trgovcem u Švicarskoj, i treće da nikada nije sarađivao ni sa kakvim obavještajnim službama. Poslije toga sam mu poručio da može slobodno sa mnom kontaktirati i u javnom razgovoru mu rekao da se možemo sastati kad dođe u Sarajevo, u hotelu „Evropa“, i razgovarati o čemu god želi. Tako se i dogodilo.

Nema potrebe da mi preko kurira šalje svoja mišljenja ili svoje publikacije, jer slobodno primam na svoju kućnu i na adresu na fakultetu sve što izlazi u inozemstvu

Stvorena je atmosfera u kojoj je trebalo očekivati da Adil Zulfikarpašić i sam preduzme nešto u Bosni i Hercegovini

Napisao mi je da je emigrirao isključivo iz političkih razloga, da je imovinu stekao trgovinom raznovrsnim robama u zajedničkoj kompaniji s Harijem Šeferom i da nikada nije sarađivao ni sa kakvim obavještajnim službama

Tražio sam da mi kaže kako je stekao imovinu

Maksimir je preksinoć satima prije utakmice i ovog puta bio pun. Navijači Dinama, dok su čekali okršaj s favoriziranom Benfikom, skandirali su u više navrata ime trenera Nenada Bjelice. Oni stariji kažu da je takvu čast imao samo Miroslav Blažević kad je vodio čuvenu generaciju zagrebačkog kluba iz 1982. godine.&nbsp; 
Dinamo je savladao Portugalce sa 1:0 u prvoj utakmici osmine finala Evropske lige, iako je trener Bjelica bio na tribinama zbog suspenzije. Ipak, sve je još jednom bilo taktički pripremljeno na vrhunskom nivou pa mnogo skuplja Benfika nije uspjela napraviti ništa više od poraza. Dinamo i dalje igra bitnu ulogu u ovogodišnjem evropskom fudbalskom filmu.&nbsp; 
Prvi strateg “Modrih” pokazao se kao najveće pojačanje zagrebačkog kluba. Došao je u maju prošle godine, a nezvanično ima primanja nešto manja od milion eura godišnje. Već u svojoj prvoj sezoni samo od nagrada UEFA-e klub koji mu je ukazao povjerenje i zaradio je više od 15 miliona eura.

Nenad Bjelica rođen je 20. avgusta 1971. godine u Osijeku. Igrao je za Osijek, Albasete, Betis, Las Palmas, Kajzerslautern, Admiru i Karnten. Trenerski zanat pekao je u Austriji i Italiji, a u Dinamo je stigao iz poljskog Leha.&nbsp;

Sve je još jednom taktički pripremljeno na vrhunskom nivou

Tvorac Dinamove evropske priče

Jučer je bio 8. mart, dan kad je znatan broj žena u Bosni i Hercegovini bio na nogama od sreće što su tog dana mogle biti u centru pažnje. Privid važnosti stvoren uz darovani karanfil, druženje uz muziku po lokalnim restoranima, sigurno je mnogima značilo radost u kojoj su bar nakratko zaboravile da će već danas svanuti 9. mart i s njim brige s kojima godinama žive.&nbsp;&nbsp; Poznata tuzlanska kardiologinja, dr. Ivana Iveljić jučer je sa svog Facebook profila poručila da za nju 8. mart nije “majčin dan, praznik cvijeća, ljubavi i tako toga”, već dan kad je ponosna što je “jedna od 5 do 8 posto žena u svijetu koje se bave interventnom kardiologijom”, iako, kaže, tog procenta u BiH skoro da i nema. Ponosna je, kaže, što svakog dana obuče teški “roze kompletić” od olova kako bi se zaštitila od zračenja dok obavlja zahtjevne medicinske procedure kod svojih pacijenata. 
Veliki je broj žena u BiH sličnih dr. Iveljić, ne samo u oblasti medicine nego i u mnogim drugim profesijama. Koliko ih i kako vrednujemo, to je pitanje s kojim će se BiH, s razlogom, kad-tad morati suočiti. 
Osmomartovski karanfil poklonjeni majci, sestri, prijateljici, kolegici na radnom mjestu... jeste izraz pažnje onoga ko poklanja. I hvala svakome ko na takav način izrazi poštovanje prema ženi, pa makar ono trajalo jedan dan. Ali..
Šta ćemo sa 9. martom? Hoće li iste one koje su jučer zakićene karanfilima od svog poslodavca, danas “prolijevati krv” na radnom mjestu da bi nadoknadile jučerašnji raniji odlazak sa posla? Hoće li naše dokazane stručnjakinje ponovo biti šikanirane na poslu, jer im je politika za šefove postavila odane neznalice, koje ih mobinguju i ponižavaju svakog dana, osim, eto, 8. marta, kad im poklanjaju karanfile? 
Ili, što je najgore, šta je s onim ženama u BiH za koje, kako 8., tako i svakog drugog dana i mjeseca u godini niko ne pita od čega i kako žive i kako školuju djecu? 
Koliko smo iskreni 8. marta, pokazat će 9. mart.

Đeneral Brekenzi

Doktor za uspjeh

Napuštena grobnica Davida D.

S “Lolom” na vrh svijeta

FOLIRANTI Bošnjački “stražari”

U Širokom Brijegu gledao Sarajevo

Bratstvo i kretenstvo

Nevidljivi heroji

Rekorderka iz Vejla

Atlantska kapija

Pučka zabava za Srbende, Rvatine i Bošnje

Uz Dan žena

Nova američka revolucija

Tražio sam da mi kaže kako je stekao imovinu

Tvorac Dinamove evropske priče

Danas je 9. mart!

Kolumne

Đeneral Brekenzi

Doktor za uspjeh

Napuštena grobnica Davida D.

S “Lolom” na vrh svijeta

FOLIRANTI Bošnjački “stražari”

U Širokom Brijegu gledao Sarajevo

Bratstvo i kretenstvo

Nevidljivi heroji

Rekorderka iz Vejla

Atlantska kapija

Pučka zabava za Srbende, Rvatine i Bošnje

Uz Dan žena

Nova američka revolucija

Tražio sam da mi kaže kako je stekao imovinu

Tvorac Dinamove evropske priče

Danas je 9. mart!