Znate onu priču kad je Milorad Dodik helikopterom sletio na blatnjavi teren imitacije fudbalskog stadiona u Semizovcu? Uglavnom, krenuo predsjedavajući Predsjedništva BiH s dvorskom svitom iz Banje Luke na neki važan sastanak u Sarajevo. Zbog tradicionalnog olimpijskog smoga, ateriranje u glavnom gradu činilo se prerizičnim pa je, stoga, iskusni pilot odlučio da - kako se to kaže hrvatskim novogovorom - službeni zrakomlat prizemlji na travnjak Fudbalskog kluba Ozren, inače uglednog sudionika kantonalne fildžan lige.&nbsp; Kad su moćni propeleri utihnuli, nebeskim gostima spontano se prišunjalo nekoliko znatiželjnih mještana. Isprve identificiraju glavnog baju u tom prilično dezorijentiranom društvu! Poslije neočekivano tople dobrodošlice, uslijedila je i kolektivna jadikovka o tome kako krupna stoka redovno i neodgovorno ulazi, pase i rovari, baulja i balegari po nogometnom terenu te da bi im, s tim u vezi, tri hiljade maraka donacije za zaštitnu ogradu oko igrališta legle k'o kravi sijeno u siječnju. “Nema problema, riješit ćemo problem”, obećao je snalažljivim lokalcima stari znanac iz letjelice... 
Nisu otad prošle ni tri hefte, a “Službeni list BiH” obznanjuje da je 25. decembra 2018. predsjedavajući Dodik potpisao Odluku o interventnom korištenju sredstava tekuće rezerve, kojom se Fudbalskom klubu Ozren dodjeljuje 10 hiljada KM na ime pomoći za obnovu stadiona i svlačionica. Obećano, dakle, ispunjeno! I to u znatno izdašnijem iznosu od planiranog. Tako to ispadne kad političari hadžijaju rasipajući se budžetskim rezervama. Ali, ne budimo nakraj srca, jer višestruko je korisnije uplatiti deset milja na račun FK Ozrena nego u fiskalnu kasu nekog luksuznog restorana. 
U međuvremenu, održan je još jedan djelimično neuspješan sastanak lidera pobjedničkih stranaka o formiranju Vijeća ministara BiH. Ocjenjujući višesatno (d)ruženje s Dodikom i Draganom Čovićem, Bakir Izetbegović konstatirat će: “Na tragu smo rješenja kojim ćemo svi biti relativno zadovoljni.” U zdravom zrakomlatu, zdrav je bruh!

Isprve identificiraju glavnog baju u tom prilično dezorijentiranom društvu

Zrakomlatno čudo u Semizovcu

Banjalučanin Elvir&nbsp;Hasedžić najbolji je primjer da se upornošću i znanjem sve može postići. On već sedam godina gradi uspješnu karijeru u prestižnoj kompaniji “Jaguar &amp; Land Rover” u britanskom Koventriju. Trenutno je na čelu istraživačkog tima čuvene automobilske marke.&nbsp;&nbsp; 
Iza sebe ima čak osam priznatih patenata u oblasti autoindustrije, a Evropska komisije za patente razmatra još 15 njegovih radova.&nbsp;&nbsp; 
Ovaj mladi istraživač dogurao je od početnika u struci do naučnika čiji je rad u autoindustriji Velike Britanije već uveliko prepoznat. Za svoje patente dobio je niz priznanja, među kojima osam prestižnih nagrada “Technical Excellence Awards”. 

Hasedžić je kao 18-godišnjak nakon rata u BiH, zajedno s roditeljima, došao u britanski Notingem. Već kao mlad čovjek postavio je sebi životni cilj i veoma dobro iskoristio pruženu priliku. Smatra da je svaka propuštena šansa vrijeme koje je otišlo unepovrat.&nbsp; &nbsp;

Za svoje patente u oblasti autoindustrije dobio niz priznanja

Banjalučanin šef tima istraživača u "Jaguaru"

S istoka se u Bijeljinu stiže ulicom Srpske dobrovoljačke garde. Tim su se drumom 31. marta 1992. godine psi rata Željka Ražnatovića Arkana dovukli u semberski grad. Zločine nad Bošnjacima u to vrijeme je zabilježio i američki novinar Ron Haviv. Njegova fotografija, gdje ubica šutira glavu svoje žrtve, predstavlja jedno od najpotresnijih svjedočanstava o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. 
Alma Pecković, kćerka Tife Šabanović s Havivove fotografije, podnijela je prije četiri godine krivičnu prijavu srbijanskom pravosuđu protiv ubice njene majke. Dokazala je i kako uniformisani zlikovac, Srđan Golubović se, džukela, zove, slobodno živi u Beogradu. Tamošnje tužilaštvo ništa konkretno nije poduzelo kako bi krivično odgovarao. 
Kad imate posla s negatorima, a narijetko i s direktnim saučesnicima svirepih zločina, strateški raspoređenim u državnim strukturama, onda je, valjda, normalno da se u takvim društvima ne uvažavaju civilizacijske vrijednosti. Srbija je u posljednjih trideset godina upravo takva zemlja. Zapuštena, zatrovana šovinizmom, inficirana četniklukom najužasnije fele. 
Nažalost, jednako je sumorno makar u pola BiH. Kao da je friško sjahala sa štange ugostiteljske jazbine na Ibarskoj magistrali, voditeljica centralnog dnevnika Radio-televizije Republike Srpske slavodobitno je najavila kako su “eksperti otkrili da na Kapiji '95. nije eksplodirala granata s Ozrena, već je riječ o simultanoj terorističkoj eksploziji”. 
Kolika hulja, pitam se, moraš biti pa uvrijediti sedamdeset jednu prekinutu mladost, provocirati više od tri stotine ranjenih, poricati prolivenu krv, naslađivati se suzama nedužnih... Dabogda, zato, sijelo prisjelo, a silikonske žvalje otpale, svakome ko pljune na najbolnije bosanskohercegovačke svetinje! 
I, da zaključimo, Sud BiH je osudio generala Vojske RS Novaka Đukića na dvadeset godina robije zbog masakra na Kapiji. Nedostupan je ovdašnjim organima gonjenja. Eno gnjide zločinačke u Beogradu. Pod zaštitom je režima Aleksandra Vučića. Kao, uostalom, i ubice s Havivove fotografije. Srbijo, stidi se!

S istoka se u Bijeljinu stiže ulicom Srpske dobrovoljačke garde

Hulje, SIKTER!

Niko nije vjerovao da Ajaks, poslije poraza od 1:2 od Real Madrida u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka, može u revanšu izboriti nešto više od časnog ispadanja. Tim prije što je “Kraljevima”, trostrukim uzastopnim osvajačima ovog takmičenja, ostala nada još samo u trofej evropskog prvaka s obzirom na to da su na domaćem planu razočarali.&nbsp; &nbsp; &nbsp; 
Amsterdam, međutim, ima novog heroja. Dušan Tadić je rijetko viđenom predstavom razbio Real. Sa jednim pogotkom i dvije asistencije, srbijanski internacionalac najzaslužniji je za pobjedu Ajaksa od 4:1, čime se holandski klub plasirao među osam najboljih u Evropi.&nbsp;
Predstavu kojom je Tadić potpuno zasjenio sve zvijezde Reala, uključujući i Luku Modrića, zvanično najboljeg fudbalera svijeta prema izboru Svjetske fudbalske organizacije (FIFA), francuski “L'Equipe” ocijenio je desetkom. To je tek deveti put da je ovaj ugledni sportski list nekom fudbaleru dao maksimalnu ocjenu. 

Dušan Tadić rođen je 20. novembra 1988. godine u Bačkoj Topoli. Do sada je nastupao za Vojvodinu, Groningen, Tvente, Sautempton i Ajaks te je za reprezentaciju Srbije odigrao 61 utakmicu uz 14 pogodaka.&nbsp;

Srbijanski internacionalac najzaslužniji je za pobjedu Ajaksa od 4:1 nad Realom

Srušio “Kraljeve”

Prošlo je, evo, mjesec dana, a niko se od ovdašnjih političkih kapitalaca nije usudio javno osuditi šovinističku strijelu koju je Bakir Izetbegović ispalio na Peđu Kojovića. Preko režimske FTV šef SDA optužuje, narode, čujte i počujte: “I može ovdje, usred Sarajeva, Kojović, koji je iza rata došao iz Srbije, reći kako je njegova historijska misija da odstrani SDA iz struktura vlasti.”&nbsp; &nbsp; Crtanje mete na Kojovićevom čelu prošlo je, kako rekosmo, bez adekvatnih reakcija. Naprotiv, pojedini višedecenijski budžetski uhljebi neskriveno su se naslađivali zbog izrečenih prijetnji “povratniku iz Srbije”. Osim što je činjenično netačna, Izetbegovićeva podmukla konstatacija pogubna je za cjelokupno bh. društvo, jer uz postojeći nacionalistički, uvodi i eliminirajući geografski narativ u vaganju patriotizma. Gluho i daleko bilo!
Uglavnom, član Predsjedništva BiH Željko Komšić nije se smilovao da zaštiti ugroženog kolegu iz Bh. bloka, ali je, zato, prošle sedmice uspio kandidirati Miru Lazovića (koji se jednako hinjski ušutio povodom Kojovićevog progona) za budućeg potpredsjednika Federacije BiH. Pozvao je tako vlasnik DF-a donosioce odluka u Alipašinoj 41 - gdje se Lazović, inače, vodi kao potpredsjednik - a potom i gradsku raju iz Mehmeda Spahe na broju 14 da zajednički podrže nadošlu ideju. 
Kako je savjetničkim titulama već zakitio nekoliko viđenijih SDP-ovaca, a onim najponiznijima obećao čak i veleposlaničke sinekure, Komšić nastavlja s neselektivnim granatiranjem strateških položaja svoje nekadašnje partije. Ukoliko, dakle, drže do vlastitog stava i obraza, čelnici SDP-a danajske darove će, kako se to kaže, odbiti s indignacijom. 
Napokon, stranka Nermina Nikšića u Klubu Srba Doma naroda FBiH ima najviše mandata. Stoga i najavljuju borbu za entitetskog potpredsjednika. Ali, to svakako ne smije biti lažnjak kojim bi na daljinski upravljali Komšić, SDA i Zlatko Lagumdžija. Ako mene pitate, najmudrije je da socijaldemokrati drugarski pozovu Bogića Bogićevića. Ili barem prerano penzionisanog Slavišu Šućura. Dvojica na ulici sigurno ne bi, poput ozelenjenog Lazovića, prešutjela Izetbegovićeve prijetnje Kojoviću...

Dvojica na ulici sigurno ne bi prespavala Izetbegovićeve prijetnje Kojoviću...

Bogić ili Slaviša?

Tekst objavljen u ponedjeljak u “Dnevnom avazu” o planu Željka Komšića da ukloni predsjednika Socijaldemokratske partije Nermina Nikšića kao smetnju i otvori sebi prostor za koaliciju sa Strankom demokratske akcije, očito je šefa Demokratske fronte pogodio u žicu.&nbsp; Poznati motivi
Nevješto pokušavajući da prikriju ljutnju što je reflektor javnosti usmjeren na njihovu dvoličnu igru i opći utisak da su oni svojevrsni trojanski konji SDA u opozicionim redovima, Komšić i Demokratska fronta idu toliko daleko da se postavljaju u ulogu velikog brata – urednika i cenzora u medijima.
Tako bi Komšić da zabrani da se u “Avazu” oglašavaju i Nermin Nikšić, ali i ugledni intelektualci i analitičari Nedžad Latić i Enver Kazaz, koje podrugljivo naziva “ljevičarskim maškarama”.
Nije Željko Komšić prvi nadobudni političar koji je pokušao uređivati “Avaz” i koji u tom naumu nije uspio. A nisu ni nepoznati motivi zbog kojih on to radi.
Jer, slika predsjednika DF-a u ogledalu slobodnih medija nije baš tako ružičasta i lijepa kakvu je zamišljaju on i njegove partijske skutonoše.
Malo je, naime, političara u BiH koji su dobili toliko šansi da naprave pozitivan rezultat za BiH, a da su im rezultati tako mršavi. Iza njega, u principu, ostaju samo političke frazetine i demagoški vic - pokušaji da se predstavi kao opća mjera patriotizma.
Pomoć SDA
Tako se ponašao i dok je bio načelnik Novog Sarajeva i dok je bio ambasador BiH u Beogradu, a tako se ponaša u svim mandatima člana Predsjedništva BiH.
Pri tome ga je za prvi i drugi četverogodišnji mandat izgurao SDP, kojeg sada pokušava bušiti i srušiti iznutra, a kad je u pitanju aktuelni treći mandat, malo je onih koji vjeruju da je njegova izborna pobjeda čista, odnosno da nije posljedica nesebične pomoći SDA.

Nije Komšić prvi nadobudni političar koji je pokušao uređivati “Avaz” i koji u tom naumu nije uspio

Komšić: Mršavi rezultati višegodišnjeg učešća u vlasti

Kad se političar igra urednika

U normalnim, civiliziranim društvima, maškare zabavljaju ljude. Na balkanskim geografijama, međutim, tradicija se postepeno pretvorila u nekažnjenu demonstraciju zla i promociju mržnje. Prije nekoliko dana, u program Hrvatske televizije pozvalo je kretene odjevene u nacističke uniforme.&nbsp;Primitivnom voditelju poprilično primitivne emisije nije zasmrdilo ni to što su pred masovnim auditorijem “wermahtovci” izveli i skladbu “Za dobra stara vremena”, prizivajući, valjda, četrdesete godine prošlog stoljeća, kad su fašisti marširali širom zločinačke NDH.&nbsp; &nbsp;&nbsp;Pripisati dotičnu provokaciju očajno neslanom humoru bilo bi i pogrešno i opasno. Jer, revija njemačkih uniformi i šljemova iz Drugog svjetskog rata (izvučenih iz prašnjavog fundusa nekog zapuštenog pozorišta, a moguće i iz privatnih kolekcija rasprostranjenih nacinostalgičara) u udarnom terminu javne televizije, otvoreni je poziv na linč antifašističkih tekovina u Lijepoj našoj. 
Nažalost, zvanične institucije u susjednoj državi još nisu sankcionirale odgovorne za veličanje nacizma, a tek rijetki glasovi razuma usuđuju se osuditi bolesni medijski nastup. Tokom karnevalskih okupljanja održanih diljem Hrvatske, u predgrađu Splita spaljena je lutka u (ob)liku saborskog zastupnika tamošnje srpske manjine Milorada Pupovca. I dok je bivši kumrovački đak gorio k'o baklja ivanjska, svjetina će euforično odobravati čin egzekucije mrskog političkog uljeza koji, eto, kvari sliku etnički čiste i rasno oplemenjene domovinske skupštine.&nbsp;&nbsp;Nisam, kažem, primijetio da je uglednicima iz vladajućeg HDZ-a zasmetalo spaljivanje njihovog koalicionog partnera, ali u svakom slučaju, lutkarski je Pupovac nestao u dimu lomače pomahnitalih “tuđmanista”.
A da ni hercegovački desničari ne zaostaju za hrvatskim redikulima, po ko zna koji put dokazano je na potezu od Čapljine do Ljubuškog. Tamo je opet besprizorno udarilo na Željka Komšića nakon što mu je prošle godine morbidno priredilo dženazu. Osim toga, odvratno je i nedopustivo izvrijeđan kompletan bošnjački narod u festivalskoj režiji kockastoglavih falangista. Džaba je, raja, idiota i krivih drva na ovim prostorima nikad neće usfaliti.

Idiota i krivih drva na ovim prostorima nikad neće usfaliti

Nacizam kroz igru i pjesmu

Amerikanac Endrju Menford (Andrew Manford) iz Kanzasa, obilazeći svijet na biciklu, obreo se 2016. i u Trebinju. Odmah se zaljubio u taj grad. Ponovo je došao godinu poslije, opet turistički, ali dijelom i planski.
Ništa to ne bi bilo neuobičajeno da ovaj hemičar nije odlučio napustiti Ameriku, koju mi doživljavamo kao obećanu zemlju, i doći u Bosnu i Hercegovinu. U Trebinje se doselio početkom prošle godine i započeo mali biznis, proizvodnju piva.
Odluka da se doseli u “tamo neko, daleko” Trebinje nije iznenadila njegove roditelje, jer je dosta putovao na biciklu. Sada to “tamo neko, daleko” Trebinje ima svoju fabriku piva. Nada se da će razviti biznis, jer mnogi vlasnici trebinjskih kafića i restorana već nude njegovo pivo gostima.

Napustio Ameriku i započeo mali biznis u Trebinju

Put od Kanzasa do Hercegovine

Starinska izreka glasi: “Ono što kokuz namašta, ni remorker ne može povući”. Tako, otprilike, stoje stvari i s fantazijom o izgradnji autoputa Beograd - Sarajevo.&nbsp;Nedavno je Milorad Dodik u istočnosarajevsku rezidenciju pozvao raspoložive resorne ministre, referente, pomoćnike, ali i neke lokalne autoritete, kako bi svečano odredili trasu nepostojećeg autoputa. Ispunjene su sve želje, usvojeni planovi, razmijenjena pusta nadanja, da bi, na koncu, zamišljena saobraćajnica poprimila oblik nepravilnog kružnog toka idealnog za trke Formule 1. I Dodik sit, i bolidi na broju!&nbsp;Zaključeno je, također, da udruženi građevinski poduhvat košta oko tri milijarde eura. Love, naravno, nema na mapi, ali već do kraja ove sedmice Dodik će brzom poštom proslijediti utvrđene rute i koordinate merhametlijama u Republici Turskoj. „Države moraju graditi autoputeve jer velikim putevima ljudi dolaze, a malim odlaze“, filozofski je poentirao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. 
Svojevremeno je i Bakir Izetbegović nagovještavao kako će BiH „gotovo besplatno dobiti autoput“. Zahvaljujući iscrpnim ekonomskim analizama i preciznim finansijskim parametrima, lider SDA ofrlje procjenjuje da su investitori s Bosfora - valjda u ime onog čuvenog amaneta - dužni uložiti nezamislive količine novih turskih lira u grandiozne neimarske radove na modernom asfaltnom drumu, te pripadajućih dvjestotinjak mostova i tunela. Ako mene pitate, ne znam šta su dosad čekali!
Bajka o povezivanju dva glavna grada dvije komšijske države modernim autoputem nije od jučer. Ubleha živi još otkako su Izetbegović i Aleksandar Vučić odigrali prvu partiju šaha na Kalemegdanu. 
U međuvremenu su poduzetni Kinezi u Čongđingu sagradili najveći vodoravni neboder na svijetu. Zgradurina košta jednako kao i autoput što nikad doći neće...

Ako mene pitate, ne znam šta su dosad čekali!

Kružni autoput

Arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo u subotu uvečer pojavio se u Multimedijalnom centru Kovači u Sarajevu kako bi prisustvovao promociji filma „Nana Fata - bosanska heroina“, koji govori o dvadesetogodišnjoj borbi Fate Orlović iz Konjević-Polja kod Bratunca da iz svoga dvorišta izmjesti nelegalno sagrađenu pravoslavnu crkvu. 
Prisustvo mitropolita Mihaila na promociji na Kovačima dokaz je da iskreni vjernici i njihovi predstavnici ni u kojem slučaju ne podržavaju akte nasilja kakav je svojevremeno bila gradnja crkve u Fatinoj avliji. 
Ovo nije prvi put da mitropolit Mihailo ličnim primjerom ukazuje da ljudi od vjere trebaju graditi mir, međusobno se poštovati i uvažavati, osuđivati nečasna djela ljudi, posebno ona počinjena u ime Boga i vjere kojoj pripadaju. Njegov dolazak na promociju filma o Fati Orlović, kako je kazao, čin je poštovanja prema ovoj plemenitoj ženi, ali i protivljenja svakom pokušaju gradnje vjerskih objekata tamo gdje im nije mjesto. 
Mitropolit Mihailo jedini je pravoslavni vjerodostojnik s prostora bivše Jugoslavije koji još od 2005. godine redovno posjećuje Potočare i klanja se žrtvama genocida u Srebrenici.

 Još od 2005. godine dolazi u Potočare i klanja se nevinim žrtvama genocida u Srebrenici 

Iskreni predstavnik svoje vjere

Među različitim ljudima koji su u politički život u Bosni i Hercegovini ušli krajem osamdesetih, a posebno izrazito djelovanje ostvarili na početku devedesetih godina, spada svakako i Adil Zulfikarpašić.Niko nije ušao na tako pompezan način u obnovljeni demokratski život u Bosni i Hercegovini kao on. Cijeli svoj politički prtljag izložio je stupajući na javnu scenu. Pozivao se na svoju partizansku prošlost i vrijeme kada su u Foči partizani zaštitili muslimane od četničkog pokolja, ali isto tako i na činjenicu da je emigrirao iz Bosne i Hercegovine, odnosno iz bivše komunističke Jugoslavije zbog političkih neslaganja.Potomak poznatog Zulfikar-paše ČengićaAdil Zulfikarpašić se pobrinuo još za života da dvojica tada mladih muslimanskih intelektualaca napišu njegovu biografiju, tako da u javnosti nije nepoznato ono što je Adil mogao reći o sebi. Odnosno što su ljudi koji su za njega radili mogli reći o njemu. Ali stvarna biografija sastoji se u onome što je čovjek u svome životu realno ostvario i pokazao.

Stoga, Adil Zulfikarpašić predstavlja jednu zanimljivu osobu o kojoj treba iznijeti nekoliko osnovnih konstatacija. Prije svega, Adil Zulfikarpašić je potomak poznatog Zulfikar-paše Čengića, koji je učestvovao u porazu Prvoga srpskog ustanka i postao jedna od najznačajnijih ličnosti toga vremena. Tada se, zapravo, ta grana Čengića nazvala Zulfikarpašići. Adil je bio sin jednog vrlo uglednog fočanskoga prvaka, a u život je ušao, da tako kažem, na način koji ga je istakao u političkom smislu i u životnom opredjeljenju 1941. godine, kad je uhapšen kao saradnik komunističkog pokreta. Zahvaljujući utjecajnom ocu, vjerovatno i novcu, a i činjenici da je imao izvrsnoga advokata, Adil Zulfikarpašić tada nije bio, kako se to redovno dešavalo, osuđen na smrt, nego je osuđen na robiju u Sremskoj Mitrovici.Desilo se, kao što se nekad dešava s ljudima koji imaju sreće u životu, da je u Mitrovici ležao na robiji u vrijeme kad se dogodio poznati mitrovački bijeg, kada su komunisti uspjeli organizirati bijeg iz kaznionice. Među onima koji su prešli zidine kazamata bio je i Adil Zulfikarpašić, tako da se našao u Sremu, zatim u Hrvatskoj, u partizanskom pokretu. Imao značajnu poziciju u tom vremenuU Bosni ga srećemo tek krajem 1944. godine, odnosno početkom 1945. godine, kada u Jajcu radi u ZAVNOBiH-u kao vrlo značajna osoba, jer je bio, kako se tada govorilo, personalni za sve osoblje koje je radilo u ZAVNOBiH-u.&nbsp;Oni koji su ga poznavali iz toga vremena, a i nešto kasnije, zapazili su da je on uživao osobito veliko povjerenje Đure Pucara, glavnog čovjeka u Bosni toga vremena. Kad je rat završen, kad je Treće zasjedanje ZAVOBiH-a preraslo u zasjedanje prve Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je imenovala prvu bh. vladu, Vladu Republike Bosne i Hercegovine, Adil Zulfikarpašić je imenovan za pomoćnika ministra trgovine i istovremeno za direktora državnih dobara. Državna dobra tada nisu predstavljala ono što se uobičajeno može misliti, poljoprivredna ili neka druga dobra čije je vlasništvo bila država. Nego materijalna dobra, prije svega novac i umjetničke vrijednosti, zlatnine koja je bila oduzeta od tzv. saradnika okupatora, ustaša, četnika... I svakako da je ta uprava raspolagala značajnim sredstvima.&nbsp;Adil je, dakle, imao jednu vrlo značajnu poziciju u tom vremenu. Zaslužio ju je, kako se kasnije razotkrilo, ne samo prethodnim kretanjem kroz komunistički pokret, robijanjem i učešćem u partizanima nego i posebnom zaslugom za partiju. Pomogao je, naime, u razotkrivanju grupe muslimanskih intelektualaca koji su tada bili okupljeni u ZAVNOBiH-u u cilju stvaranja stručnog kadra za buduću Vladu BiH, a optuženi su da su namjeravali stvoriti novu muslimansku političku stranku. Hitno su poslani na front u završnim operacijama rata, mnogi od njih su izginuli u tim operacijama i postali trajni invalidi. Naravno, to je nešto što se kasnije razotkrilo u vezi s Adilovom pojavom na političkoj sceni u BiH nakon demokratizacije. &nbsp;Nastojao da iz logora postane slobodan čovjekDesilo se ono što mnogi nisu očekivali, da čovjek s jedne takve pozicije već u februaru 1946. godine emigrira u Trst. Odnosno, jedne subote sjedne u automobil, a kako je kao pomoćnik ministra trgovine imao pasoš, lijepo prijeđe granicu u Trstu i smjesti se u logor za tzv. izbjeglice. Otad počinje njegova, da tako kažem, izbjeglička karijera. Adil Zulfikarpašić postaje politička izbjeglica. Naravno, ono što sam lično o njemu saznao potječe prije svega iz onoga što mi je on sam rekao. A rekao mi je da se, dolazeći u Trst, prije svega, smjestio u logor, a zatim nastojao da iz logora, gdje je bilo svakojakog svijeta, dospije u poziciju na izvjestan način slobodnog čovjeka. Odnosno da započne neki posao, studij ili da se započne baviti nečim što bi mu omogućilo da stvara karijeru ili organizira vlastiti život. Za Adila Zulfikarpašića tada nisam znao.

U Mitrovici je ležao na robiji u vrijeme kad se dogodio poznati mitrovački bijeg, kada su komunisti uspjeli organizirati bijeg iz mitrovačke kaznionice

Pomogao je u razotkrivanju grupe muslimanskih intelektualaca koji su tada bili okupljeni u ZAVNOBiH-u, a optuženi su da su namjeravali stvoriti novu muslimansku političku stranku

Zahvaljujući utjecajnom ocu, vjerovatno i novcu, a i činjenici da je imao izvrsnog advokata, nije bio, kako se to redovno dešavalo, osuđen na smrt, nego na robiju

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu

Mirsad i Amira su išli u osnovnu školu "Veselin Masleša" kod mosta Drvenija. Brat i sestra. Imaju i stariju sestru koja je također išla u tu školu u srcu Sarajeva. Danas se ta škola zove Safvet-beg Bašagić. Djeca iz nekoliko obližnjih kvartova su išla u istu školu. Svima tek desetak minuta šetnje do ulazne kapije iza koje počinju ocjene i lekcije. Ali, nije se isplatilo ići pješice u školu. Svi su znali da se u gradski tramvaj ne smije ulaziti bez kupljene karte. No vrijedilo je koji minut odvojiti za čekanje na tramvajskoj stanici, pa čak i riskirati malo kašnjenja u školu - ne bi li ona naišla.Krstarile gradomA ona je bila Mirsadova i Amirina tetka. Rabija Delić. Prva i najvažnija vozačica tramvaja. Posebna. Drugačija. Kraće crvene kose, uvijek besprijekorno dotjerane i isfenirane, tako da svaka dlaka stoji na svom mjestu. Eh, djeca bi čekala na tramvajskoj stanici Pošta neće li se baš njen tramvaj zaustaviti na stanici i onda bi ulazili na prednja vrata, nju pozdravljali i stajali čitavu jednu stanicu pored nje. Kao da ih vozi predsjednik države lično. Pa ta žena je za njih i bila predsjednik države, vozač svemirskog broda. Kako su im djeca samo zavidjela: imali su tetku koja radi što nijedna druga tetka ne radi! Pritiskala je neku dugmad, zazvonila kad krene i uvijek se svima smiješila. Dakle, cijela jedna tramvajska stanica bila je njihova. Tramvaj je poslije vozila i neka gospođa Jela Đurićić. Kažu da je iz Cazina došla u Sarajevo. Njih dvije su krstarile gradom. Eh nije se nekad moglo biti vozač tramvaja tek tako. Prvo moraš biti kondukter. Osjetiti dušu tramvaja. A kondukter je imao neki svoj pult na sredini i odatle je pratio cijelu situaciju u vozilu. Onda se polagalo za vozača i tako su Rabija i Jela krenule u avanturu prvih vozačica tramvaja. Razbile su sve predrasude da li to žene mogu raditi. Uspjele su raditi do tad samo muški posao i bile su posebne. Jedinstvene. Obje su i danas žive i rado pričaju o svojim radnim danima. Danas djeluje kao da svi sve mogu raditi odjednom, bez ikakve pripreme. Nema više ni onih ljubaznih pozdrava pri ulasku u vozilo. Nema ni čekanja da prođu vozila iz lijeve trake da bi se, recimo, autobus odmah uključio u prevoz, nego se samo uključi žmigavac i prelazak u lijevu traku krene odmah ma koliko to bilo opasno i ma koliko često ugrožavalo vozilo do autobusa. Da, vozila gradskog prijevoza imaju prednost, ali postoji i neki red. O tom redu kroz razgovor često svjedoče Jela i Rabija. Nema kašnjenjaZnalo se kako se mora ophoditi s putnicima od kojih svako ima neku svoju priču dok ulazi u vozilo. Znalo se da nema kašnjenja i da je osmijeh na licu pravilo broj jedan. A danas je kašnjenje postalo pravilo. Jedan mladić mi priča da nikako ne može na vrijeme da uđe u autobus za koji ima uredno plaćenu mjesečnu pretplatu. Vozači često samo prođu pored stanice ili ih dugo nema, a vrijeme predviđeno za dolazak na stanicu odavno prošlo. Danas ni putnici ne poštuju vozila javnog prevoza. Kao da je dio jednog reda postalo šaranje po sjedalima, kidanje sjedala i bacanje smeća. A nekad, tramvaji i autobusi su bili čisti i smeće se čuvalo u džepu sve do izlaska iz vozila. Da možda danas ima više Rabija i Jela u vozilima, možda bi opet sve bilo čisto, na vrijeme i s redom za koje su ove dvije žene bile oličenje. I da, kad su otišle u mirovinu imale su doživotnu besplatnu kartu za vožnju gradskim prevozom. Danas toga više nema baš kao ni reda koji se vezuje za njihova imena.

Da možda danas ima više Rabija i Jela u vozilima, možda bi opet sve bilo čisto

Jaka žena shvaća da su darovi poput logike, odlučnosti i snage jednako ženstvene kao i intuicija i emocionalne veze

Žene koje su vozile tramvaj

Nakon što je drugi put atakovano na skulpturu-instalaciju „Nermine, dođi“ u Velikom parku u Sarajevu, njen autor, kipar Mensud Kečo najavio je da će je opet vratiti u prvobitno stanje i to o svom trošku. 
Skulptura kroz lik zarobljenika Rame Osmanovića iz Dobraka koji doziva sina Nermina da izađe iz šume i preda se srpskoj vojsci i policiji, nadajući se da će zajedno biti spašeni, podsjećanje je na tragičnu sudbinu blizu deset hiljada zarobljenih Srebreničana ubijenih u julu 1995. godine. 

Kome zaista smeta skulptura-instalacija „Nermine, dođi“? Jesu li na nju nasrnuli obijesni vandali ili je to neko namjerno ili, opet, nenamjerno učinio, teško je suditi, ali ko god da je, nije i neće uspjeti ubiti sjećanje na ono što ona simbolizira. Naprotiv. 

Autor Mensud Kečo već je zaštitio svoje djelo od daljnjeg skrnavljenja i očekuje da ono naredne sedmice bude prebačeno u njegov atelje u Sarajevu kako bi ga popravio i ponovo vratio u Veliki park. Da sve nas, pa i one koji su prije nekoliko dana nasrnuli na nijemi lik Rame Osmanovića, podsjeća na genocid koji je prije 23 godine počinjen u srcu Evrope. Tako to rade pravi umjetnici.

Ko god da je nasrnuo na nijemi lik Rame Osmanovića neće ubiti sjećanje na genocid

Kečo: Kome zaista smeta skulptura „Nermine, dođi“

Umjetnik na djelu

Kada je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine smijenilo 27 visokih diplomata, opet su na vidjelo izišli jad i bijeda nacionalno partiokratskog “političkog” sistema u našoj državi. Nažalost, na štetu svih bh. građana. Ta diplomatska sječa, koju su kumovali Milorad Dodik i Željko Komšić, a Šefik Džaferović aminovao, potvrdila je i jaz između one karijerne, ali slabo institucionalizirane, i ove druge diplomatije namještaljki i podvala. 

Sad znamo i koliko je duboka ta dubioza bh. države. Čast opet izuzecima, mnogi su predstavnici BiH u inozemstvu često “lični” emisari šefova stranaka, koji ih opetovano šalju na te lukrativne poslove. Oni, ipak, primaju visoke plaće, ma koliko ti stranački diplomati javno kukaju kako “ne mogu kraj s krajem sastaviti”, ali nastavljaju živjeti u luksuznim stanovima i uz mnoge druge plaćene (porodične) troškove i reprezentaciju.

Ako se baš zapne, novinarima bi bilo lako napraviti katalog tih “probranih” imena, koja okrenu po jedan krug na nekoj svjetskoj destinaciji pa se onda, nakon kraćeg boravka u Sarajevu, iznova vrate u Njujork, Brisel ili drugdje. Čak i u treći mandat, sve roneći krokodilske suze kako im je teško – aman, zaman?! 

Nasreću ili razočarenje, sve se već uglavnom zna. Što je najgore, ti isti na ta mjesta ne dolaze zato što su najbolji. S ovakvom obrazovanom bh. dijasporom sigurno je puno boljih i korporativno iskusnijih. Ali, ovi drugi nemaju amidže i stričeve, daidže i ujake ili mame koje mogu otići na kaficu kod supruge šefa stranke da bi im kćerka postala, recimo, ambasadorica u Japanu.

Zato bi i trebalo napraviti novu bosansku listu ovih drugih profesionalaca i „dijasporaca”, bez porodičnih i stranačkih veza, ali ponegdje već i svjetski priznatih imena. Da ne govorimo o znalcima iz drugih branši, uključujući, naravno, i novinare, svih onih, koji mogu, žele i spremni su da služe BiH. A ne da Bosna služi njima!

Bosna sebi više ne može dozvoliti samo paradne diplomate, koji uglavnom šute i ne talasaju u svjetskim forumima, bez stava, kao dio “glasačke mašine”, čekajući samo na instrukcije iz stranačke centrale, iako su, načelno, u svijet poslati da predstavljaju sve&nbsp;građane BiH. Jednostavno, mora se raditi drugačije ako se žele drugačiji rezultati.

Bosna sebi više ne može dozvoliti samo paradne diplomate

Diplomatija na leru

Nije dovoljno biti vrhunski sportista. Za potpuni uspjeh potrebno je biti i vrhunski čovjek. Najbolji dokaz za to je Novak Đoković. Četiri puta najbolji sportista svijeta, omiljen u čitavom regionu. Tačnije, u čitavom svijetu.Također, vrhunski sportista mora biti i inteligentan. Ta inteligencija mora projicirati neke vrline, a najznačajnija je skromnost. Nadobudnost ne prolazi. Hrvatski fudbalski reprezentativac Kalinić je najveći tragičar regionalnog sporta. Bio je prepotentan, lišen skromnosti, pa ga je hrvatski selektor Zlatko Dalić, usred Mundijala, zamolio da spakuje prnje i razguli kući.Kako li se, Bože, osjećao Kalinić dok je na televiziji gledao hrvatsku reprezentaciju u finalu? Niko nikome ne može biti dušmanin kao čovjek sam sebi. Bili su samo anamo njihoviZavrši se Mundijal, eto nam hrvatske reprezentacije, bez Kalinića, na svečani doček u Zagrebu. Svi smo navijali za njih, bar svi mi normalni. A onda nam se Modrić, taj mali seljačić kojeg obilazak cijelog svijeta nije uspio urbanizirati i opametiti, usra u ćeif. Mimo zvaničnog protokola, u svojoj privatnoj akciji, Modrić nam organizira sirovinu Marka Perkovića Thompsona da nas oraspoloži svojim ustaškim repertoarom. Nisu to više bili naši „Vatreni“. Bili su samo anamo njihovi. Za mene nikada Modrić neće biti Đoković. Koliko god dobro ganjao loptu, uvijek će ostati neobrazovani seljačić kojem je pošlo za rukom da se kilometrima, ali ne i mentalno, odmakne od svog sela, od te neke vukojebine iz kamenjarske zaleđine Zadra.Nakon ove, možda predugačke ekspozicije teksta, nekako se, evo, probih do glavne teme. Ognjen Vranješ. Porno-aferu nisam baš najbolje uspio upratiti. Uglavnom, izgleda da je Ognjen na internetu objavio neke gologuze fotografije srpske turbo-folk institucije zvane Karleuša.Takvo nemoralno, neprimjereno ponašanje ne priliči sportisti, pa je crni Ogi, transferom poznatim kao „s noge na nogu“, izbačen iz prvog tima Anderlehta. Nemjerljivo glup potez sjajnog fudbalera.A da kosmos i glupost nemaju granice, potvrdio nam je upravo Ognjen tetovirajući lik četničkog vojvode Momčila Đujića na svojoj ruci. To je bio povod da ga Prosinečki, po istom „s noge na nogu“ sistemu išćera iz bosanskohercegovačke reprezentacije.Odrastao na guslarskim pjesmama Ognjen u svojoj tetovaži ne vidi ništa sporno jer je, kako kaže, „vojvoda Đujić heroj za sve Srbe“. Ko te to slaga, moj Ogi? Znam ja da u tvojoj kući i za tvojim kafanskim stolom svi misle da je Đujić heroj, ali na te dvije lokacije, vjeruj mi, ne mogu stati baš svi Srbi. Srećom. Ognjen nam svima savjetuje da malo više čitamo istorijske knjige. Moj Ogi, nije bitno koliko čitaš, nego šta čitaš. Knjige, priče, guslarske pjesme na kojima si odrastao, ne promišljaju istoriju na naučan, nego na nacionalno osviješten način. Lakše je reći djeci da su četnici bili antifašisti nego da im je djed klao i ubijao.E, tako je tebe odgojilo, moj Ogi. Na pričama koje veličaju Đujića koji se, u nekim drugim knjigama, smatra odgovornim za zločine, vidi sada spiska koliki je, u sljedećim hrvatskim selima: Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalići, Kijevo i Garjak. Da je samo po jedan zločin učinjen u svakom od ovih sela, puno je, brate.Moj Ogi, to što je neko Srbin kao vojvoda Đujić, to što se borio za srpsku stvar, pa čak i to što je digao ustanak protiv fašističke NDH, čak ni to ga odmah u startu ne definira kao pozitivca. To što je tvoj vojvoda digao ustanak protiv ustaša, moglo je biti dobro, da kasnije nije načinio zločine protiv hrvatskih civila. Kada nekoga tetoviraš, onda tetoviraš sve njegove ideje, staješ iza svih njegovih djela. Ne možeš selektivno tetovirati njegov život na svojoj ruci. Monstruozna sprava za mučenjeTetovirajući svoga vojvodu, ti si stao i iza ustanaka protiv ustaša, što je pohvalno i fino, ali i iza ubistava nevinih hrvatskih civila. I djeca su ubijana pod njegovom komandom, moj crni Ognjene! Komplet sela. I čitav rat je sarađivao s Italijanima i Nijemcima, a poznat je po tome što je izumio “popovo bure”, monstruoznu spravu za mučenje koju je najčešće koristio nad Srbima antifašistima. Đujić, za potomke tih Srba, moj Ognjene, sigurno nije heroj. I što je najgore, taj tvoj Đujić u borbi protiv partizana je sarađivao čak i sa ustašama. Smrdljivi, bradati dvoličnjak. Ogroman je spisak Srba koje bih i ja na svom tijelu mogao istetovirati: Dimitrije Tucović, Rade Končar, Milan Mladenović, Nikola Tesla, Branislav Nušić, Žikica Jovanović, Vojo Dimitrijević, Vladimir Perić, Vasko Popa… Veliki i častan je to spisak, niđe mu kraja. A ti baš izabrao čovjeka od koga se koža ježi i mnogim Srbima, a možeš misliti tek Bošnjacima i Hrvatima. Odabir ti je k’o prstom u govno. Na kraju, jedan prost savjet. Nemoj, Ognjene, nikada tetovirati nekoga koga ne bi mogli istetovirati svi. Vrlo je to jednostavan sistem eliminacije. Ako ga na svojoj koži mogu trpjeti i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Crnogorci, budi siguran da si izabrao pozitivca. Svi ostali su sumnjivi. Moj crni Ognjene.

Moj Ogi, to što je neko Srbin kao vojvoda Đujić, to što se borio za srpsku stvar, pa čak i to što je digao ustanak protiv fašističke NDH, čak ni to ga odmah u startu ne definira kao pozitivca

Lakše je reći djeci da su četnici bili antifašisti nego da im je djed klao i ubijao

Nemoj, Ognjene, nikada tetovirati nekoga koga ne bi mogli istetovirati svi

Porno-četnička afera Ognjena Vranješa

Iako je bilo očekivati da će udarne vijesti ove sedmice stizati iz Vijetnama zbog Donalda Trampa (Trump) i Kim Jong-una, to nije ni fusnota na američkoj televiziji. Posebno otkad je u Kongresu krenula brutalna ispovijest predsjednikovog advokata Majkla Koena (Michael Cohen).Amerika još pokušava svariti Koenove riječi nakon što je priznao da je preko petsto puta “odvjetnički” stručno prijetio svakome, uključujući i novinare, ko se već zamjerio njegovom bivšem šefu. Plaćao je i stotine hiljada dolara da prikrije razne Trampove afere.Propaganda i đavolji advokatiNeki ovdašnji TV kanali emitirali su scene iz “Kuma”, kultnog filma o američkoj mafiji i kongresnom svjedočenju mafioza iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Fascinirajuće je koliko je režiser filma Frencis Ford Kopola (Francis Coppola) 1972. predvidio šta će biti pedesetak godina kasnije. Očito, historija se ne ponavlja samo Balkancima.

Do jučer lojalni Trampov vojnik, đavolji “pravnik” Majkl Koen upozorio je Kongres da, ukoliko ovaj američki predsjednik izgubi izbore, naredne 2020. godine možda “neće biti mirne primopredaje vlasti” u Bijeloj kući. Dok se u Kongresu branila američka demokratija s neizvjesnim rezultatom, Tramp je u Hanoju razgovarao s korejskim diktatorom. I prije toga pokušao da negira glavne američke obavještajne agencije, koje tvrde da nema govora o nuklearnom razoružanju Sjeverne Koreje. &nbsp;Ali, Tramp više vjeruje Vladimiru Putinu nego CIA-i. Prema vlastitom priznanju, upravo mu je ruski predsjednik rekao kako će Kim zaustaviti proizvodnju atomskih bombi i da Sjeverna Koreja više nije nuklearna prijetnja za Ameriku?! &nbsp;To je kontekst koji je oko vijetnamskog samita plasirala aktuelna američka administracija, ne izustivši mnogo oko već stvarno mogućeg apokaliptičkog atomskog rata između Indije i Pakistana. Ovako će se zbog (privremeno) primirene Koreje naš predsjednik imati čime hvaliti, čak iako su pregovori doživjeli kolaps. Naravno, i ako nas nešto novo ne iznenadi, baš u Aziji. Opasne brojke i minuli romantizam&nbsp; Kako god, ovaj drugi američko-korejski pokušaj prošao je i uz veliki blagoslov Kine. Ona zadovoljno trlja ruke zbog ovakve geopolitičke koreografije i isprazne diplomatije spektakla koju forsira Trampova ekipa. No, vodeći američki ekonomisti budno prate kako će se okončati onaj stvarni rat - tarifa i hoće li Amerikanci plaćati 25 umjesto 10 posto carina na uvoz kineske robe ako se Tramp i kineski predsjednik Ši Đinping (Xi Jinping) ne dogovore. &nbsp; Oni koji ispravno čitaju ovu etapu američke vanjske politike, čak i aktuelni američki angažman na Balkanu, ne mogu to više studirati kao romantičnu literaturu iz Hladnog rata, i bez “kineskih brojki”. Produženi mir u Aziji najviše i odgovara Kinezima! Oni su doista glavna briga Amerikanaca.&nbsp;Hakerski virus "Made in China" ostaje u američkim kompjuterima. Za Ameriku je za sada nerješiv i problem kako spriječiti krađu svoje intelektualne svojine, ponajviše preko zajedničkih kinesko-američkih kompanija. Ako neko misli da je to puno manja opasnost od ruskih raketa, novih kineskih nosača aviona i vještačkih otoka u morima nadomak Japana i Koreje, onda još živi u minulom stoljeću, kada su se Amerikanci doista pitali uglavnom za sve. &nbsp;Martin Fildštajn (Feldstein), profesor ekonomije na Harvardu i bivši šef ekonomskog savjeta predsjednika Regana (Ronald Reagan), čovjek koji je u Upravnom odboru Trilaterale i jedan od 30 najpametnijih (Group of 30) ekonomista svijeta, zato - “rat” s Kinom stavlja u prvi plan. &nbsp;U 2017. godini deficit s Kinom iznosio je 375 milijardi dolara, što je dvije trećine od sveukupnog američkog trgovačkog deficita. Kinezi su pametni, upozoravaju vodeći američki ekonomisti, pa će pristati da kupuju više američke soje i prirodnog plina. Tako bi zamazali oči Amerikancima - kako im žele pomoći oko smanjenja deficita. U isto vrijeme raste izvoz kineske robe u sve druge zemlje svijeta.&nbsp;Američki potrošački termiti Vidljiva redukcija američkog trgovačkog deficita omogućit će Trampu još jednu “pobjedu” i otvoriti mu neki novi manevarski prostor na domaćem terenu, upravo zahvaljujući Kini. Ali, ne zadugo.&nbsp; Ovo tvrdi Stefan Rouč (Stephen S. Roach), bivši šef za Aziju jedne od najmoćnijih investicionih banaka “Morgan Stanley”, sada glavni u ekonomskom istraživačkom centru na Univerzitetu “Yale” i autor knjige o međuzavisnosti Amerike i Kine. Kaže da se predsjednik Tramp bavi “kozmetikom” umjesto politikom, a potcijenio je Kinu i njenu “otpornost i stratešku odlučnost”. &nbsp;Rouč tvrdi da Kina namjerno usporava rast da bi izbjegla “japanski sindrom” sunovrata.Kineski ekonomski rast u ovoj godini bit će skoro tri puta veći nego u Americi. Iako je 2013. godine taj rast bio čak 20 posto, on je 2018. namjerno spušten na šest posto, dok će 2019. američka ekonomija rasti po stopi od 2,3 posto.&nbsp;Uz sve, radi se o dijametralno suprotnom pristupu. Kinesko društvo sklono je i motivira štednju, dok Amerikanci naprosto mazohistički uživaju u svom konzumerizmu i marketingu “tržišne čežnje”. Otuda i trgovački deficit.&nbsp;Prošle godine Kinezi su dva i po puta više štedjeli od Amerikanaca – 45 posto od bruto nacionalnog dohotka; u Americi je ta brojka jedva 18 procenata. Amerikanci, posebno srednji stalež, sve manje imaju odakle štedjeti, pa često “moraju” bankrotirati i zbog običnih medicinskih računa.&nbsp;Tako je to kad vam predsjednik (Tramp) gradi zid s Meksikom od šest milijardi dolara - koji nije ni nalik kineskom. Ali zato, tvrdi njegov advokat, priželjkuje kinesku “demokratiju” u Americi.

Zrakomlatno čudo u Semizovcu

Banjalučanin šef tima istraživača u "Jaguaru"

Hulje, SIKTER!

Srušio “Kraljeve”

Bogić ili Slaviša?

Kad se političar igra urednika

Nacizam kroz igru i pjesmu

Put od Kanzasa do Hercegovine

Kružni autoput

Iskreni predstavnik svoje vjere

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu

Žene koje su vozile tramvaj

Umjetnik na djelu

Diplomatija na leru

Porno-četnička afera Ognjena Vranješa

U sjenci kineskog medvjeda

Kolumne

Zrakomlatno čudo u Semizovcu

Banjalučanin šef tima istraživača u "Jaguaru"

Hulje, SIKTER!

Srušio “Kraljeve”

Bogić ili Slaviša?

Kad se političar igra urednika

Nacizam kroz igru i pjesmu

Put od Kanzasa do Hercegovine

Kružni autoput

Iskreni predstavnik svoje vjere

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu

Žene koje su vozile tramvaj

Umjetnik na djelu

Diplomatija na leru

Porno-četnička afera Ognjena Vranješa

U sjenci kineskog medvjeda