Disciplina pomaže djeci da stvore osjećaj za vlastite granice, ali i da se osjećaju sigurnijima. Ali, danas roditelji često puste dijete da radi šta hoće sve dok ne prevrši mjeru i tad primijene rigorozne kazne čiji smisao dijete ne razumije.&nbsp;&nbsp; 
Zato recite jasno djetetu šta smije, a što ne i koje će biti posljedice njegovog ponašanja. Kad jednom stvorite strategiju discipline, budite dosljedni i ne popuštajte, jer to je upravo trenutak kad se čitav sistem pravila lako sruši.
 
Najbolji način da motivirate dijete da bude disciplinirano je nagrađujući njegovo dobro ponašanje. Nacrtajte tablicu za sedam dana, u kojoj će svaki dan imati stubac s pet polja. 
 
Recite djetetu šta očekujete od njega da napravi svaki dan (pospremi igračke, samo se obuče). Kad god bude dobro, dajte mu jednu zvjezdicu, a kad ih dovoljno sakupi, nagradite ga. 
 
Ako se bude loše ponašalo, prekrižite zvjezdicu. Tablicu zakačite na frižider ili djetetov ormar kako bi u svakom trenutku moglo vidjeti posljedice svog ponašanja. Neka nagrada uvijek uključi više vremena provedenog s vama.

Važno je stvoriti strategiju discipline

Recite djetetu kako očekujede da pospremi igračke

Dajte djetetu do znanja šta se smije, a šta ne

Prva infekcija tzv. primoinfekcija virusom herpes simpleksa u dojenačkom periodu i u periodu malog djeteta najčešće je infektivno oboljenje tog dobnog uzrasta. Prije dvadesetak godina ova infekcija bila je na drugom mjestu po učestalosti, iza velikog kašlja i šarlaha.&nbsp; 
Kako dolazi do infekcije

Primoinfekcija virusom herpes simpleksa u dojenačkom periodu nastaje nakon kontakta s odraslom osobom koja boluje od recidivirajućeg (povratnog) herpes simpleksa. 

Virus se širi kapljičnim putem, ljubljenjem dojenčeta i putem pribora za jelo. Za razliku od herpes simpleksa odraslih, koji se lokalizira u okolini nosa i/ili usta, prva infekcija virusom herpes simpleksa kod dojenčadi najčešće se smjesti na sluznicama usne šupljine, rjeđe nosa, oka i genitalne regije. 

Ovom oboljenju su naročito sklona djeca koja boluju od atopijskih oboljenja i djeca roditelja koji već imaju herpes simpleks. U oba slučaja kod oboljelih već je prisutan oslabljen ćelijski (celularni) imunitet koji olakšava prodor virusa u organizam. 

Sklonija su dojenčad u periodu akutnih manifestacija oboljenja grla, disajnih puteva, mokraćnih puteva i probavnog sistema. Zato dojenčad treba čuvati od kontakta s osobama koje imaju recidivirajući herpes simpleks.

Koje su manifestacije bolesti

Jedan od prvih simptoma infekcije je da dijete odbija uzimanje hrane, postaje kenjkavo i bezvoljno. Prilikom pregleda sluznice usne šupljine vide se bjeličaste promjene sa jače crvenim prstenom u okolini. 

Promjene su prvo lokalizirane u predjelu nepčanih lukova, zatim se šire na mekano, pa na tvrdo nepce, a u najtežim slučajevima zahvataju svu sluznicu usne šupljine i prelazne sluznice usnica.

Taj najteži oblik primoinfekcije virusom herpes simpleks naziva se aftoid Pospischill-Feyrter-ova bolest. 


Dojenče u potpunosti prestaje uzimati hranu zbog bolnih ranica kojima je zahvaćena sluznica ušne šupljine, temperatura je povećana, a limfni čvorovi ispod donje čeljusne kosti i na vratu su natečeni. 


Sluznica usne šupljine je erodirana, prekrivena gnojnim naslagama, iz usne šupljine širi se neprijatan miris. 


Lučenje pljuvačnih žlijezda je pojačano i pljuvačka u većim količinama cijedi se između poluotvorenih usnica koje dojenče ne može zatvoriti zbog defekta i upalnih procesa. 


Ovaj najteži oblik primoinfekcije herpes simpleks virusom zahtijeva smještaj dojenčeta u bolnicu.


Kakva je terapija 


Blaži oblici primoinfekcije prolaze za desetak dana. U tom periodu je također potreban nadzor ljekara u ambulantnimi uslovima rada. 


Uz antibiotsku terapiju potrebno je dati multivitaminske preparate, a ako dojenče zbog bolova nije u stanju sisati, treba ga hraniti na kašičicu. U tom periodu dojenčad izgube na tjelesnoj težini.


Promjene na sluznici usne šupljine mogu se dva do tri puta dnevno premazivati jedan-postotnim rastvorom gencijane violet ili jedan-postotnim eozinom rastvorenim u vodi.

Na taj način otklonit će se bakterijska superinfekcija koja redovno prati ovo oboljenje.


Što se primoinfekcija virusom herpes simpleksa desi u kasnijem dječijem uzrastu, vjerovatnost lakših manifestacija je veća. 


Dojenački period je period nezrelosti imunološke obrane organizma. Zato treba poduzeti neke mjere da se primoinfekcija tada ne desi. 



Ako majka ima herpes


Ako majka ima recidivirajući herpes simpleks, ne smije ljubiti svoje dijete u periodu recidiva bolesti i treba staviti masku na lice kada mu prilazi.


Nipošto ne smije stavljati u usta cuclu ili drugi pribor za jelo dojenčeta. Sve to se odnosi i na druge osobe koje imaju recidivirajući herpes, a dolaze u kontakt s dojenčetom.

Naročito su sklona djeca koja boluju od atopijskih oboljenja i djeca roditelja koji već imaju herpes simpleks

I dojenče može dobiti herpes

Roditelji su danas skloni dopustiti djetetu sve što poželi, ignorirajući činjenicu da se zamka krije i u "skrivenim odgajateljima", a to su, kažu psiholozi, televizija i računar.&nbsp;&nbsp;
Poznato je da savršeni roditelji ne postoje, ali psiholozi su izdiferencirali nekoliko osnovnih tipova među mamama i tatama. 

Curling roditelji 

Neki od njih najvećom ludošću smatraju takozvano „curling“ roditeljstvo. To su roditelji koji često puštaju dijete da odlučuje o svemu, čine sve da dijete ne zaplače i da izbjegne sve vrste konflikata. 

Savjetuju da se roditelji trebaju prema djetetu ponašati kao prema ljudskom biću, govoriti ono što misle i uraditi ono što kažu. 

Govorite manje, a recite više

Stručnjaci smatraju da se svaki roditelj treba pridržavati dva pravila u odgoju djece. Prvo je vođenje glavne riječi, a drugo da se dijete ne moli već da mu se naredi da nešto napravi. 

Kada su uzrujani, roditelji često izgovaraju rečenice bez prestanka, duge i neodređene, a djeca ih najčešće ne mogu shvatiti. Jedino što shvate jeste da "mama opet gunđa". 

Djeci treba govoriti manje, a reći više, biti određen u opisima, ali upotrijebiti što manje riječi, jer je djetetu lakše razumjeti kratke i jasne rečenice. 

Tipovi roditelja

Dječiji psiholozi smatraju da postoje tri tipa roditelja: agresivni, pasivni i dosljedni.

Agresivni roditelji napadaju riječima (viču na dijete), stalno se ljute na dijete, odnos roditelji-dijete gradi se na svađi, a "uspjeh" odgoja temeljen je na strahu.

Pasivni roditelji dopuštaju djeci da im skaču po glavi, da ih djeca vrte oko malog prsta. Takvi roditelji umorni su od roditeljstva i osjećaju se nemoćnima, ali na kraju im prekipi i udare dijete.

Dosljedni roditelji su sigurni, odlučni i strogi, a istovremeno pouzdani i opušteni, redovno komuniciraju s djecom, uvijek misle ono što kažu, uvažavaju mišljenja djece.

6 pravila dobrog odgoja 

1. Vodite glavnu riječ;

2. Recite, nemojte moliti;

3. Kada nešto kažete, onda to i mislite; 

4. Budite dosljedni;

5. Budite kratki i određeni;

6. Ne popuštajte pred prigovaranjem i plačem;


Šta roditelji trebaju znati 

- U odnosu s djecom budite onakvi kakvi jeste, nema savršenih roditelja, jer ni djeca kada odrastu ne trebaju biti savršena;

- Ne izbjegavajte konflikte po svaku cjenu, jer su sastavni dio života;

- Pokažite djetetu svoju volju, recite odlučno NE kada tako osjećate pa će i dijete jednog dana znati reći NE;

- Djeca su ljudi sa svim osobinama, jedino nemaju iskustva. Pustite ih da učestvuju u životu odraslih i da se tako spremaju za samostalan život;

- Ne gurajte djecu od sebe, ona se i onako svakim danom odvajaju od roditelja, pustite da proces teče prirodno;

- Ne slijedite unaprijed zacrtane metode u odgoju, jer tako od djeteta pravite objekt;

Stručnjaci smatraju da se svaki roditelj treba pridržavati pravila u odgoju djece - da on uvijek vodi glavnu riječ

Dosljedni roditelji su sigurni, odlučni i strogi, a istovremeno pouzdani i opušteni

Dijete ne molite, već mu naredite

Djeca obično ne primaju dobro vijest da će morati nositi naočale, protezu za zube ili neko drugo slično (čitaj: vidljivo) pomagalo.&nbsp;&nbsp;
Prvo: Sva ta pomagala su neudobna.

Drugo: Treba vremena za privikavanje na njih, a nikad i ne postanu stvarno udobna. 

Strah od ismijavanja

Plus, tu je još jedan dječiji strah: Da će im se druga djeca smijati. Taj strah uopće nije neopravdan, jer ismijavanje djece koja se po bilo čemu razlikuju (a ta različitost može se ogledati i u nošenju proteze ili naočala) nije nimalo rijetka pojava. 

Šta učiniti kada od liječnika saznate da će vaše petogodišnje dijete morati nositi naočale, a dijete počne kukati zbog toga? Na neudobnost će se navići, to znate i sami, ali šta je sa reakcijama okoline? 

Teško je naljutiti se na petogodišnje dijete što se boji kako će izgledati u očima svojih vršnjaka, naročito kad znate da ima i toliko odraslih kojima sujeta ne dopušta da nose neko pomagalo koje im je potrebno (najpoznatiji primjer je Holly Barry, koja je gluha na jedno uho otkako ju je tadašnji dečko udario i morala bi nositi slušni aparat, ali to ipak ne radi). Pored toga, ljutnja ionako ne bi bila baš konstruktivna. 

Da ublažite djetetovu strepnju, evo jednog prijedloga: pretražite Internet, prelistajte časopise, nađite neke lijepe filmove - ono što u svemu tome tražite su razne poznate i "cool" ličnosti koje, također, nose naočali (ili protezu, ili šta god). 

Ubijedite dijete da je "cool"

Jednom kad budete sakupili pristojnu gomilu takvih slika (bilo da se radi o isječcima iz časopisa, ili slikama prikupljenim preko Interneta, ili...), pokažite tu kolekciju svom djetetu. Tako će se ono uvjeriti da se može biti "cool" i sa pomagalom. 

Kad se dijete uvjeri u to, promijenit će i svoj stav prema pomagalu i prema sebi sa tim pomagalom. Onda će mu i zadirkivanje vršnjaka lakše pasti, jer će unaprijed znati da se nema čega stidjeti - znat će da je ono "cool", a da oni koji ga ismijavaju to nisu. Sa takvim njegovim stavom i eventualno zadirkivanje će vrlo brzo prestati.

Šta učiniti kada od liječnika saznate da vaše petogodišnje dijete mora nositi naočale i kada dijete počne kukati zbog toga

Naočale, proteze i ostale dječije muke

Potrebe za vitaminima i mineralima kod djece davno su utvrđene i uvrštene u nacionalne propise svake zemlje. Upravo zbog toga, razlike među njima su male ili nikakve.&nbsp;&nbsp;
Ovisno o tome u kojem kraju žive, kao i o tome kako se hrane, uvijek je moguć deficit pojedinih vitamina i minerala, koji se nadomješta preparatima. 

Najčešći je nedostatak vitamina A i fluorida u vodi za piće, zbog čega se mogu javiti poremećaji u razvoju zuba. Sljedeći vrlo čest deficit je u željezu, a događa se zbog nedostatka zelenog lisnatog povrća, mesa i mesnih prerađevina.

Vitamini topivi u mastima

- Dnevne potrebe za vitaminom A kod djece u dobi od četiri do šest godina iznose 
2 500 internacionalnih jedinica (IJ) ili 500 mcg retinol ekvivalenta (RE). 

Izvori vitamina A su riblje ulje, jetra, mrkva, tamnozeleno i žuto povrće, jaja, mlijeko i mliječni proizvodi, margarin i žuto voće.

- Dnevne potrebe za vitaminom E kod djece od četiri do šest godina su devet IJ ili sedam mg tokoferol ekvivalenta (TE). Izvori vitamina E su pšenične klice, orasi, sjemenke i biljna ulja.

- Vitamin K nalazi se u zelenom povrću, jetri, kravljem mlijeku, žumancu i žitaricama. Preporučene dnevne doze kreću se kod djece od četiri do šest godina 20 mcg.

Vitamini topivi u vodi

- Dnevne potrebe za vitaminom C kod djece od četiri godine su 40-45 mg. Ima ga u agrumima, bobičastom voću, šipku, zelenom i lisnatom povrću, paradajzu, brokuli, kupusu, paprici...

- Dnevne potrebe za vitaminom B1 kod djece u dobi od četiri do šest godina su 0,9 mg. Izvori vitamina B su zrna žitarica, kvasac, mlijeko, meso, voće i povrće, orah i sjemenke.

- Kod djece u dobi od četiri do šest godina dnevne potrebe za vitaminom B2 su 1,1 mg. Ima ga u iznutricama, ribi, jajima, mlijeku, siru, kvascu i zelenom povrću.

- Djeci u dobi od četiri do šest godina dnevno treba 200/75 mcg folne kiseline. Najbolji prirodni izvor folne kiseline je špinat.

Najmlađima najčešće nedostaju vitamin A, fluorid i željezo

Dnevne potrebe za vitaminom C kod djece od četiri godine su 40-45 mg

Vitamini i minerali - kada i koliko

Majčino mlijeko je prirodna i sasvim dovoljna hrana za prvih šest mjeseci djetetovog života. Ipak, brojne majke prestaju dojiti prije ili uz početak uvođenja raznovrsne prehrane u bebin jelovnik, bez obzira na to što su sve prednosti dojenja ostale iste.&nbsp;&nbsp; 
Vaše mlijeko je i dalje potrebno bebi jer se njegova prehrambena vrijednost čak i povećava većom koncentracijom korisnih tvari u njemu. Krenite s dohranom polako, slijedeći preporučeni raspored uvođenja novih namirnica. 

Neka djeca će oduševljeno prihvatiti prve kašice već u dobi od šest mjeseci, a neka će tek s navršenih deset mjeseci prestati pružati otpor novom obliku hranjenja. Budite strpljivi. 
 
1. Počnite dodavati dohranu s djetetovih šest mjeseci - Do šest mjeseci isključivo dojite, a onda počnite davati djetetu da proba druge vrste hrane, uz nastavak dojenja, često i na zahtjev. Osim kašica, za početak su vrlo dobre i različite vrste pahuljica s različitim dodacima.

2. Nastavite dojiti do djetetove druge godine ili duže - Nastavite dojiti toliko dugo i toliko često koliko vi i vaše dijete želite. 

3. Provodite "odgovorno hranjenje" - Odgovarajte na znakove gladi svoga djeteta i na njegovu sposobnost hranjenja. Pomažite i ohrabrujte hranjenje, budite strpljivi. 

Eksperimentirajte s različitim vrstama hrane, različitim okusima, kombinacijama i teksturama. 

Smanjite na minimum ometanja, mnogo se smiješite, gledajte dijete u oči, koristite ohrabrujuće riječi. Neka hranjenje postane vrijeme za učenje i ljubav. 

4. Pripremajte i čuvajte hranu na siguran način - Operite svoje i djetetove ruke i pribor za jelo prije pripreme hrane i hranjenja. Najbolje bi bilo djetetu dati hranu odmah nakon pripreme. 

Ako pripremljenu hranu morate čuvati izvan frižidera, upotrijebite je u roku od dva sata ili je sačuvajte samo do sljedećeg obroka i temeljito je podgrijte. 

Sastojke čuvajte u ohlađenim i zatvorenim posudama, tako da se ne mogu kontaminirati. Izbjegavajte za hranjenje koristiti bočice, jer se teško održavaju čistima. 

5. Postepeno povećavajte količinu hrane koju dajete djetetu - Počnite s malim količinama u dobi od šest mjeseci i povećavajte ponuđenu količinu kad vaše dijete pokaže povećan interes, a u isto vrijeme nastavite često dojiti. 

Djetetove energetske potrebe od dohrane su 200 kalorija na dan u dobi od šest do osam mjeseci, 300 kalorija na dan u dobi od devet do jedanaest mjeseci, 550 kalorija na dan u dobi od 12 do 23 mjeseca. 

6. Mijenjajte oblik i sadržaj hrane - Odgovarajte na interes djeteta i njegovu sposobnost prihvatanja različitih tekstura i okusa. Na početku bebe trebaju meku hranu, ali uskoro nauče žvakati. 

S osam mjeseci bebe mogu jesti hranu koju mogu same držati u ruci. S 12 mjeseci mogu jesti većinu hrane koju jede i ostatak porodice, narezanu na male komade ili razmekšanu po potrebi. 

7. Povećajte učestalost davanja hrane - Sa šest do osam mjeseci ponudite hranu dva do tri puta na dan, a s devet do 24 mjeseca, tri do četiri puta na dan, s dodatkom hranjive užine jednom ili dvaput dnevno, po želji, uz dojenje. 

8. Dajte djetetu hranu bogatu hranjivim tvarima - Dajte mu meso, perad, ribu ili jaja svaki dan ili što je češće moguće. Dajte djetetu grah, grašak, leću, paste od orašastih plodova i mliječne proizvode, pogotovo ako obroci ne sadrže namirnice životinjskog porijekla. Svaki dan dajte djetetu voće i povrće u boji. 

Nemojte djetetu davati samo rižu ili kukuruznu kašu, nego dodajte namirnice bogate hranjivim sastojcima, kao što su smrvljena riba, jaja, mahunarke i paste od orašastih plodova. 

Nemojte davati gazirana pića, zašećerene sokove ili čaj. Ta pića pune želudac i zamjenjuju hranjivije namirnice. Ako je žedno, ponudite mu majčino mlijeko ili čistu prokuhanu vodu. 

9 Zaštitite zdravlje vitaminima i mineralima - Dajte djetetu širok spektar namirnica, jer će to povećati mogućnost zadovoljenja njegove potrebe za vitaminima i mineralima. 

10 Tokom djetetove bolesti češće dojite - Dok je dijete bolesno, ponudite mu više tekućine. Barem dvije sedmice nakon bolesti potičite dijete da jede više hrane.

Neka djeca će oduševljeno prihvatiti prve kašice već u dobi od šest mjeseci, a neka će tek s navršenih deset mjeseci prestati pružati otpor novom obliku hranjenja

Počnite dodavati dohranu s djetetovih šest mjeseci

Prija li bebi kašica

Istraživanja su pokazala da postoje tri osnovna načina na koja usvajamo gradivo: vizualni (u slikama), zvukom ili na auditivni način i motorički, odnosno učenje kroz igru i pokret.&nbsp;&nbsp; 
Mnogi roditelji primjećuju da njihovo dijete uživa u slušanju priča i pjesmica, ali ostaje potpuno nezainteresirano kada se radi o čitanju slikovnica ili crtanju. Nemirna djeca, za koju se smatra da imaju teškoća s učenjem, mogu vrlo dobro usvojiti sadržaje u pokretu. 

Sve su metode učenja jednako dobre. Samo je važno otkriti koji način najviše odgovara vašem djetetu i pomoći mu da ga što bolje razvije. Forsirajući jednu, ipak, nemojte zapostaviti ostale metode usvajanja gradiva. 

Fotografsko pamćenje

Djeca koja najlakše pamte slikovne sadržaje djeluju kao da imaju "fotografsko pamćenje". Lakše uče uz pomoć fotografija, slikovnica i crtanih filmova. 

Ako ne možete navesti dijete da se usredotoči na tekst, poslužite se komadom kartona i prekrijte slike. Na taj će način poboljšati koncentraciju. 

Uči slušajući 

Brbljava djeca i ona koja s lakoćom pamte pjesmice uče putem slušanja i manje pažnje poklanjaju slikovnim sadržajima. Pročitano često ponavljaju naglas. 

Takvoj je djeci neophodno omogućiti mirnu sredinu u kojoj mogu nesmetano ispunjavati zadatke, jer se u suprotnom neće moći koncentrirati. 

Kroz igru i pokret 

Dijete koje najlakše uči u igri i pokretu često djeluje hiperaktivno i teško ga je natjerati da duže vrijeme provede mirno sjedeći za stolom. 

Nemojte postati nestrpljivi ako napravi nered za vrijeme igre. Ako je djetetu ugodno, pamtit će bolje. Čitajte mu priču i osmislite igrokaz u kojem će ono biti glavni glumac.

Mnogi roditelji primjećuju da njihovo dijete uživa u slušanju priča i pjesmica, ali ostaje potpuno nezainteresirano kada se radi o čitanju slikovnica ili crtanju

Koji tip učenja najviše odgovara vašem djetetu

Nekim sretnim bebama izbijanje zuba prođe potpuno bezbolno. Ali, većina djece&nbsp;su razdražljiva čak i mjesecima prije nego što prvi zubić izbije na površinu. Zašto je to toliko bolno? 
Dok zubići vaše bebe probijaju sebi put, iritiraju desni koje zbog toga postaju upaljene i otječu. To je ujedno i razlog zašto vaša beba može privremeno odbijati hranu. 

Ima li tome lijeka? Pokušajte joj malo trljati desni prije hranjenja i tako privremeno umanjiti bol. 

Beba će vjerovatno početi gristi stvari u trećem mjesecu, iako će joj prvi zubi izbiti tek nekoliko mjeseci kasnije.

Iako mnogi roditelji govore da su im djeca imala temperaturu ili mekšu stolicu, ili im je procurio nosić prije izbijanja novog zuba, stručnjaci su podijeljeni u vezi s tim da li je izbijanje zubića odgovorno za te simptome. 

Zbunjeni i medicinari

Veliki broj farmaceuta, medicinskih sestara i liječnika opće prakse vjeruje da izbijanje zuba može prouzrokovati tjelesnu temperaturu višu od 38 Celzijevih stepeni. 

Više od pola ispitanih medicinskih radnika vjeruje da su djeca kojoj izbijaju zubi sklona prehladama i ušnim infekcijama. Većina medicinskih sestara vjeruje da izbijanje zuba uzrokuje prehrambene probleme, proljev i pelenske osipe.

Zapravo, većina tih simptoma upućuje na bolest, a ne na izbijanje zuba. 

Brkanje tih simptoma s izbijanjem zuba može spriječiti stručnjake da se bave nekim općim razvojnim problemima u ranom djetinjstvu, što bi moglo rezultirati zakašnjelom dijagnozom nekih ozbiljnih bolesti, smatraju pedijatri.

Šta kada se javi temperatura 

Ono u čemu se svi pedijatri slažu jeste da liječnika treba zvati ukoliko dijete ima temperaturu višu od 38,4 stepeni (ili višu od 38 stepeni Celzijusa za bebe mlađe od tri mjeseca). 

Prvi zubić najčešće se primijeti od četvrtog do sedmog mjeseca, iako se simptome izbijanja, kao što su slinjenje i glodanje predmeta, može primijetiti mjesec ili dva ranije. 

Dok joj rastu zubi, desni vaše bebe mogu biti otečene i osjetljive.Takođe, možete primijetiti da slini više nego što je uobičajeno i da je pomalo razdražljiva. Neka djeca mogu imati malo povišenu temperaturu, ali ne višu od 37,8 stepeni. 

Ako vam se čini da je dijete izrazito nezadovoljno, ima proljev ili temperaturu višu od 37,8 stepeni, vjerovatno je riječ o infekciji koja nije povezana s nicanjem zuba.

Kada počinju rasti zubi

Većina djece dobije prvi zub između četvrtog i sedmog mjeseca. Ako ste vi dobili zube vrlo rano, velika je vjerovatnoća da će ih i vaše dijete dobiti rano, budući da je to nasljedno.

Zubi se, zapravo, počnu razvijati dok je beba još u stomaku, kada se zubni zameci stvaraju u desnima. Izbijaju jedan za drugim mjesecima, i često, ali ne uvijek, istim redom. 

Prvo dolaze donje jedinice, potom gornje, onda gornje dvojke, pa donje... Zadnji zubići, kutnjaci, obično se pojave oko drugog rođendana. Do trećeg rođendana vaše bi dijete trebalo imati svih 20 zubića, koji bi trebali ispadati oko šeste godine života.

Pomažu li gelovi 

Većina stručnjaka preporučuje korištenje gelova za zube radi olakšavanja izbijanja zubića, iako nema niti jednog čvrstog dokaza da gelovi pomažu u ublažavanju boli kod izbijanja zuba.

Oprez s lijekovima

Neki pedijatri prakticiraju davanje malih doza dječijih analgetika, ali prije nego bilo šta odlučite dati svom djetetu, savjetujte se s pedijatrom. Još jedna napomena - nikada nemojte djetetu davati aspirin, taj lijek nije za djecu.

Iako mnogi roditelji govore da su im djeca imala temperaturu ili mekšu stolicu, ili im je procurio nosić prije izbijanja novog zuba, stručnjaci su podijeljeni u vezi s tim da li je izbijanje zubića odgovorno za te simptome

Nicanje zuba – muka i za bebu i za roditelje

Još dok je beba, dijete zna da roditelji ispunjavaju sve njegove potrebe. Zato je njegov prvi strah - strah od odvajanja od majk. Javlja se rano, u prvim mjesecima života.&nbsp;&nbsp;
Sljedeća etapa je strah od nepoznatih ljudi. Oko šestog mjeseca života dijete može pokazivati izraziti strah od svih onih koji nisu dio njegovog najbližeg okruženja. 

No, ova dva straha prolaze sami od sebe. To, međutim, nije slučaj sa nekim drugim strahovima. Bez učešća roditelja i pomoći djetetu u njihovom prevazilaženju posljedice i traume od takvih strahova mogu biti veoma bolne. 

Koji su to najčešći dječiji strahovi i kako ih savladati?

Strah od mraka: Dijete ne želi ostati samo u mračnoj sobi, insistira da svjetlo bude uvijek upaljeno. 

Šta poduzeti? Udovoljite mu i ostavite slabo svjetlo u sobi. Pokušajte da se kroz igre u mraku oslobodi ovog straha.

Strah od vrtića ili škole: Nekada u osnovi može to biti manifestacija straha od odvajanja. 

Šta poduzeti? Objasnite sve lijepe strane boravka u vrtiću ili školi, kao što je druženje, nove igre koje će naučiti, prijatelji... Dođite po dijete kada ste obećali, da ne biste narušili povjerenje.

Strah od neke osobe: Posebno u prvim razredima osnovne škole, ponekad i najmanje nesuglasice s učiteljicom mogu dovesti do djetetovog otpora i straha od škole. 

Šta poduzeti? Ukoliko ne uspijete razuvjeriti dijete, potrebno ga je odvesti i zajedno s njim popričati s osobom koje se plaši.

Strah od liječnika, zubara, injekcija: Ovi strahovi obično su prouzrokovani ranijim bolnim iskustvima. 

Šta poduzeti? Ne plašite djecu liječnikom, izbjegavajte priče o vlastitim bolestima i negativnim iskustvima, objasnite prednosti odlaska liječniku na vrijeme.

Strah od imaginarnih likova: Djeca se često boje vilenjaka, vještica, patuljaka, čudovišta i to nije nimalo neobično. 

Šta poduzeti? Stalno podsjećajte dijete da ono ima svoju porodicu koja mu pruža sigurnost i zaštitu.

Noćne more

Posebnu oblast dječijih strahova čine noćni strahovi i noćne more. Najčešći uzroci su različiti stresovi unutar porodice i okruženja (razvod, česte svađe, selidbe). 

Noćni strahovi su blaža forma noćnih mora. Dječije strahove izražene kroz snove i noćne more treba tretirati s pažnjom. Ne treba ih prepričavati, posebno ne u djetetovom prisustvu. Ne prijetite im onim čega se plaše. Kada su djeca odmorna i opuštena, noćni strahovi i noćne more rjeđe se javljaju. 

VAŽNO
 
Na sve dječije strahove obratite mnogo pažnje, jer su oni, iako to nekada ne izgleda tako, za dijete veoma ozbiljni i istinski strašni.

Prvi djetetov strah je strah od odvajanja od majke. Javlja se rano, u prvim mjesecima života

Ako se plaši mraka, uvijek ostavite slabo svjetlo u sobi

Najčešći dječiji strahovi i kako ih savladati

Otklanjanje uzroka koji ometaju pravilan razvoj vida nephodno je da bi krajnji rezultat po kvalitetu vida bio zadovoljavajući. Evo nekih primjera.

Urođena mrena

Rano otkrivanje mrene i njena operacija jedina su šansa da oko održi funkciju vida. Veliki postotak djece, a kasnije odraslih osoba, slijepi su jer na vrijeme nije liječena urođena mrena. 

Po nekim statistikama 15-20 posto slijepe djece ima urođenu mrenu. Kongenitalna katarakta u velikom postotku povezana je sa većim stupnjem slabovidnosti - ambliopije. 

Uzroci mogu biti brojni: infekcije ploda u maternici izazvane različitim uzročnicima kao što su toxoplasma, rubeola, citomegalovirus, herpes simplex virus. 

Katarakta se učestalo javlja udržena sa metaboličkim bolestima, sa sindromima (najpoznatiji su Downov sindrom, Turnerov sindrom), te sistemskim bolestima. 

Nasljednog je karaktera, nasljeđuje se autosomno dominantno i recesivno, a 
može biti i rezultat novih mutacija gena. 

Katarakta zahvata jedno ili oba oka, leća može biti zamućena u cijelosti ili djelomično. Djelomično zamućenje leće dozvoljava ulazak svjetlosti u oko. Na taj način svjetlo kao poticajni faktor razvoja vida može vršiti svoju funkciju. 

Ako je leća u cijelosti zamućena, to znači da je oko u mraku i vid se ne razvija. Indicirana je rana operacija u prvim mjesecima života jer jedino rani operativni zahvat garantira određene vidne sposobnosti. 

Delikatan zahvat&nbsp;
Obzirom da je oko malo, zahvat je vrlo delikatan, iziskuje veliku spretnost operatora. Vrstu zahvata sa ili bez ugradnje leće, nakon odstranjenja urođene mrene, indicira sam operator. 

Nakon operativnog zahvata, kada nije moguće ugraditi intraokularnu leću, dijete nosi kontaktnu leću. 

Daljnji tok rehabilitacije vida zahtijeva i agresivnu okluziju, odnosno nošenje flastera. Usprkos svim naporima, ponekad rezultat, odnosno vidna sposobnost, nije onakva kakvu bismo željeli.

Kako uočiti strabizam

Strabizam je motoričko - senzorička anomalija. Može se javiti rano, tokom prve godine, te kasnije, tokom djetinjstva od treće do pete godine. Ono što mi zamjećujemo je motorička anomalija koja se očituje kao nepravilan položaj oka (nepravilno centriranje odnosno "bježanje" oka). 

Sam problem je puno kompleksniji i liječenje iziskuje godine aktivnog tretmana kao što su nošenje naočala, flastera, vježbe na posebnim aparatima. 

Veliki broj slučajeva zahtijeva i operativni tretman. Operativni zahvati su ponekad i višestruki. Operacije se vrše na očnim mišićima. Kao i kod drugih anomalija, što ranije započnemo s liječenjem, ishod je bolji.

Refrakcijske anomalije su nasljednog karaktera. Rano otkrivanje, nošenje naočala, provođenje liječenja okluzijiom i na aparatima jedini je način borbe protiv slabovidnosti - ambliopije.

Zašto oftalmolozi naglašavaju važnost praćenja i pravovremenog otkrivanja uzroka koji ometaju razvoj vida

Kako spriječiti slabovidnost kod djece

Odlazak u vrtić ili jaslice uglavnom je prvo odvajanje djeteta od roditelja, posebno majke, na duže vrijeme. Istovremeno, to je i prvi susret s većim brojem nepoznatih osoba. Često je ovo traumatična situacija, kako za dijete, tako i za roditelje, jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi novoj situaciji.&nbsp;&nbsp;
Dolaskom djeteta u odgojnu grupu mijenja se njegov način življenja. Dijete upoznaje djecu, uspostavlja socijalne kontakte, razvija komunikaciju s drugom djecom i odgojiteljima.

Najveći dio djece plače ili na neki drugi način protestira iskazujući svoju tugu zbog razdvajanja. Ona teško shvataju da će se roditelji vratiti, osjećaju se ostavljenima.

Za roditelje je najvažnije znati da su takve reakcije normalne. Takvo dječije ponašanje zapravo pokazuje da dijete i roditelj imaju dobru i kvalitetnu vezu. Odnosno, da su razvili kvalitetnu povezanost. 

Način na koji će se dijete prilagođavati ovisi o:

- Individualnim osobinama;

- Stepenu njegovog razvoja;

- Dobi djeteta;

- Stanju djetetovog zdravlja.

- Porodičnoj atmosferi u kojoj dijete živi.


Teže se prilagođavaju novoj okolini:

- Emocionalno labilna djeca; 

- Nesamostalna i egocentrična djeca i

- Ona koja odranije imaju negativnih iskustava u odvajanju od roditelja.

Tri su osnovna tipa adaptacije, laka, adaptacija srednje težine i ona teška. 

Laka adaptacija 

Normalna reakcija na promjenu okoline je kod djece koja imaju optimalne odgojne uvjete i koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu sa roditeljima. Kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normaliziraju se tokom deset do 15 dana boravka u vrtiću ili jaslicama.

Adaptacija srednje težine 

Promjene u ponašanju su produžene i stabiliziraju se do 30 dana boravka u vrtiću.

Teška adaptacija 

Dugotrajniji je i naporniji poremećaj ponašanja koji može trajati dva do šest mjeseci. Često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžavaju period prilagođavanja (obolijevanje, nepovoljni porodični uvjeti uz neprimjerene odgojne utjecaje).

Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije. Neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost).

Jedna od mogućih reakcija je i regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu).

Sva ta ponašanja normalna su u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgojiteljem.

VAŽNO 

Potrebno je upozoriti da adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kada dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. 

Zbog toga posebnu pažnju treba obratiti i na povučenu djecu koja ne pokazuju vlastitu inicijativu.

Najveći dio djece plače ili na neki drugi način protestira iskazujući svoju tugu zbog razdvajanja

Dolaskom djeteta u odgojnu grupu mijenja se njegov način življenja

Kako „preživjeti“ prvi susret s vrtićem

Saradnja u porodici i načini komunikacije vrlo su važni. Isto toliko važno je i postavljanje porodičnih pravila već u ranom djetinjstvu. Većina mama bila je barem jednom u nekoj od narednih situacija:&nbsp;
- Došli ste umorni kući i dočekao vas je nered u stanu, jer su djeca provela zabavno prijepodne. 

- Napokon ste se dogovorili s prijateljicom za kafu i sjednete u dnevni boravak, a svakih pet minuta dijete dolazi i postavlja pitanja i zahtjeve kojima trebate odmah udovoljiti.

- Kupujete namirnice i računate koliko vam je novca ostalo i šta još treba, a dijete želi i želi jednu igračku i viče i plače i samo što ne legne na pod. 

- Vrijeme je za spavanje, a vi ga ne možete ni dovesti u sobu, a kamo li staviti u krevet.

Ako su vam ove ili slične situacije poznate, onda znate i da je tada linija između smirenosti i želje da počnete urlati vrlo tanka. Ali, djeca imaju svoj cilj i njihovo ponašanje je logično. Međutim, ono što moraju prije ili kasnije naučiti jeste da odgode svoje potrebe i da u njima budu umjereni. 

Također, moraju naučiti da svaka njihova akcija proizvodi reakciju i da su oni ti koji snose posljedice. I sve dok oni ne nauče da vaše ne znači NE, tražiti će način da dođu do onoga što žele. 

Ako dijete zna da će vas u prodavnici bit stid kada ono zaplače, našlo vam je slabu tačku. 

Ipak, koliko god se ta borba za moć u porodici činila komplicirana, moguće rješenje je jednostavno. 

Tri su smjera koja možete odabrati u odgoju djeteta, a u kontekstu postavljanja porodičnih pravila. To su:

- Sve zabranjivati bez objašnjenja (biti autoritativan roditelj);

- Sve dopuštati (biti permisivan roditelj) i

- Dogovoriti pravila i posljedice koje su jasne i obrazložene i vama i djetetu (biti demokratski roditelj).


Najvažnije je da u porodici postoji komunikacija i razmjena mišljenja i zato je bitno:

- Razgovarati o tome koja pravila postoje i kojih se pravila svi pridržavaju. 

- Objasniti razloge zbog kojih su ta pravila važna.

- Utvrditi šta je posljedica za pridržavanje postavljenih pravila.

- Utvrditi šta je posljedica za nepridržavanje pravila.

- Svaki put (i to baš svaki put) kada se pravilo prekrši ili poštuje izvršiti posljedicu.

- Uprkos svim suzama, loptama i vriski ostati kod izrečene posljedice i zahtijevati njeno izvršenje.

Bitno je da pravila ne bude previše. Pet ili šest dobro postavljenih pravila mogu pokriti sve bitne tačke nesporazuma.


Evo nekih pravila 

- Dok jedan govori drugi slušaju.

- Poštujemo tuđe želje i osjećaje.

- Svi članovi porodice obavljaju svoj dio posla. 

- Sukobe rješavamo razgovorom.

- Pridržavamo se dogovora (oko odlaska u krevet, higijene).


VAŽNO 

Bitno je da djeca osjete posljedicu za vlastito ponašanje i da sama snose odgovornost za nju. Često roditelji vide da je dijete prekršilo/poštovalo pravilo, ali ne daju posljedicu ili je odrede, a onda je za 15 minuta i ukinu. 

I šta dijete iz toga nauči? Da posljedica zapravo nema, da je svejedno ponašalo se ono dobro ili loše, da oni mogu sve što požele, ili u krajnjem slučaju da je roditeljima svejedno šta dijete radi.

Djeca moraju naučiti da svaka njihova akcija proizvodi reakciju i da su oni ti koji snose posljedice

Ako dijete zna da će vas u prodavnici bit stid kada ono zaplače, našlo vam je slabu tačku

Naučite djecu da vaše NE zaista znači NE

Plač se u ljudskom svijetu smatra posljedicom nečeg neugodnog - bola, straha, tuge. Međutim, to vrijedi samo za svijet odraslih, ali ne i kada su u pitanju bebe.&nbsp;&nbsp; 
Ako beba ne zaplače čim se rodi, paniku dižu i roditelji i liječnici, jer plač je prvi znak da se rodilo zdravo dijete.

Prvi dani, pa i mjeseci vrijeme su prilagođavanja i učenja, a plač je glavni signal da nas beba zove i da joj se treba posvetiti. 

Naučiti razlikovati jednu vrstu plača od druge prilično je zahtjevan zadatak, pa nikad ne možete pogriješiti ako obratite pažnju na uplakano dijete. 

- Moja beba ne prestaje plakati bez razloga i to me izluđuje - rečenica je koju, prema statistikama, izgovara svaka sedma majka na svijetu. Plač je frustrirajući i za dijete i za roditelje, koji često ne znaju šta je ispravno uraditi. 


Roditeljima je teško ignorirati plač, ali i stres koji on nosi. Ipak, reakcija je pozitivna, jer pokazuje da im je stalo do potreba njihove bebe. Šta da radi zabrinuta ona svaka sedma majka?

Prije svega, ne treba kriti da je plač čini nervoznom, ali isto tako majčina je obaveza odvesti dijete na pregled, kako bi znala da plač nema organskog uzroka. Možda beba plače jer ima grčeve ili je gladna. 

Ne treba zaboraviti: plač je jedini način bebine komunikacije. Kada plače, provjerite šta nije u redu: Je li gladna, žedna, je li joj pelena mokra, je li kakila ili ima li temperaturu. 

Ako je sve uredu, uzmite je u naručje dok ne prestane plakati. Zagrljaj pomaže, jer beba plačem poručuje da joj je potrebno društvo.

Prvi dani, pa i mjeseci vrijeme su prilagođavanja i učenja

Plač nije za paniku

Imate bebu i ne možete dočekati da ona počne učiti govoriti, da jednog dana možete s njom razgovarati, naučiti je mnogo čemu što sami znate, posmatrati jedno malo biće kako raste, razvija se i upoznaje svijet oko sebe?&nbsp;&nbsp;
U tom slučaju nije naodmet znati ponešto o načinu na koji sasvim mala djeca uče. Tako ćete imali bolju ideju kako da priđete poučavanju svog djeteta. 

10. mjesec - Svjetlucavo draže od bijelog

Bebe imaju sebi svojstven mehanizam učenja, koji se kasnije mijenja i koji se prilično razlikuje od načina na koji uči malo starije dijete. 

Sa otprilike deset mjeseci bebe usmjeravaju svoju pažnju na ono što ih najviše fascinira. To konkretno znači da, ako bebi pokažete šarenu, svjetlucavu igračku (recimo, zvečku) i bijelu kocku sa slovima, djetetu će pažnju automatski privući ta fascinirajuća svjetlucava stvarčica. 

Ono će čuti ono što mu govorite, ali pošto mu je pažnja usmjerena na svjetlucavu igračku, smatrat će da se ono što pričate odnosi baš na tu zvečku. 

U tom uzrastu beba još ne shvata šta je ono što joj pričate, samo će izgovorene riječi povezati s objektom svoje fascinacije. Ako vi izgovarate "kocka", dijete će s vremenom usvojiti da se "zvečka" kaže "kocka". 

18. mjesec - Dijete počinje shvatati šta mu govorite

Tek kasnije - sa otprilike 18 mjeseci - dijete počinje shvatati ono što mu govorite. To znači da će, čak i ako postoji nešto što mu znatno više privlači pažnju, biti u stanju razumjeti da mu pričate o njemu ne baš zanimljivoj kocki sa slovima. 

Može i dalje da ga znatno više zanima nešto drugo, ali neće više automatski pretpostavljati da mu pričate baš o onome što ga najviše zanima. 

Šta to znači za vas? 

Znači to da je dobra ideja da obratite pažnju na ono što stimulira vaše dijete. Ako izgovarate naziv predmeta koji je već privukao bebinu pažnju, mališan će brže upamtiti da se taj predmet tako zove - bar dok malo ne poraste i dok ne počne obraćati pažnju na još ponešto, osim onog što je trenutno najzanimljivije.

Bebe imaju sebi svojstven mehanizam učenja, koji se kasnije mijenja i koji se prilično razlikuje od načina na koji uči malo starije dijete

Sa oko 18 mjeseci dijete počinje shvatati šta mu govorite

Kako beba uči: Zvečka nije kocka

Svako dijete sklono je često mijenjati raspoloženje prema drugim osobama - čas ih voli, čas ne voli, čas prihvata, čas ne prihvata. Evo kako jedna majka opisuje ponašanje svoje kćerkice:&nbsp; 
Naša malena je u početku dozvoljavala da je na rukama držimo samo ja, moja majka i moja svekrva. Često je odbojno reagirala na muškarce. Prije svega, na one koji su imale brkove ili bradu. To je vrlo teško padalo mom mužu.

Mislim da sva djeca reagiraju na takav način, pa se slično dešava i drugim očevima. No, to vremenom prođe.

Ali, mnoge se stvari ponavljaju. Jedno vrijeme naša kćerkica zahtijeva da je uspavljujem i buni se kad je u krevet ponese otac. A poslije tjera mene iz sobe, jer želi da je tata uspava.

Isto tako odjednom neće da ide kod svoje drage bake. A onda, dvije sedmice kasnije, sve je obrnuto - neće sa mnom da od bake ide našoj kući.

Bebe i mala djeca često mijenjaju raspoloženje bez ikakvog vidljivog razloga. Evo kako jedna mama opisuje ponašanje svoje kćerkice

Promjene raspoloženja – Voli, pa ne voli

- Djecu ne smijete tući.&nbsp;
- Djecu ne smijete kažnjavati tako što ćete im uskratiti jelo.

- Majka i otac moraju imati jedinstvene stavove, jer će ih u suprotnom djeca jednom sigurno izigrati.

- Roditelji moraju naći jednako vremena za svako dijete.

- Roditelji moraju brinuti o djeci.

- Djecu treba saslušati i ozbiljno shvatiti.

- Roditelji trebaju pustiti djeci da kažu sve što im je na srcu.

- Roditelji trebaju naći vremena i za same sebe.

Majka i otac moraju imati jedinstvene stavove, jer će ih u suprotnom djeca jednom sigurno izigrati

Roditelji moraju naći jednako vremena za svako dijete

Dajte djetetu do znanja šta se smije, a šta ne

I dojenče može dobiti herpes

Dijete ne molite, već mu naredite

Naočale, proteze i ostale dječije muke

Vitamini i minerali - kada i koliko

Prija li bebi kašica

Koji tip učenja najviše odgovara vašem djetetu

Nicanje zuba – muka i za bebu i za roditelje

Najčešći dječiji strahovi i kako ih savladati

Kako spriječiti slabovidnost kod djece

Kako „preživjeti“ prvi susret s vrtićem

Naučite djecu da vaše NE zaista znači NE

Plač nije za paniku

Kako beba uči: Zvečka nije kocka

Promjene raspoloženja – Voli, pa ne voli

Odgoj - šta trebate, a šta ne

Rast & razvoj

Dajte djetetu do znanja šta se smije, a šta ne

I dojenče može dobiti herpes

Dijete ne molite, već mu naredite

Naočale, proteze i ostale dječije muke

Vitamini i minerali - kada i koliko

Prija li bebi kašica

Koji tip učenja najviše odgovara vašem djetetu

Nicanje zuba – muka i za bebu i za roditelje

Najčešći dječiji strahovi i kako ih savladati

Kako spriječiti slabovidnost kod djece

Kako „preživjeti“ prvi susret s vrtićem

Naučite djecu da vaše NE zaista znači NE

Plač nije za paniku

Kako beba uči: Zvečka nije kocka

Promjene raspoloženja – Voli, pa ne voli

Odgoj - šta trebate, a šta ne